Arhive za ‘Intervjui’ kategoriju

Zločin i kazna !

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

  1. mart 2019, Novi Sad, Glavni grad AP Vojvodine

Vojvođanski klub pozdravlja presudu Međunarodnog suda u Hagu, kojom se Radovan Karadžić, nekadašnji predsednik Republike Srpske, osuđuje na doživotnu robiju. Mada ova presuda neće vratiti izgubljene živote žrtava i unesrećene sudbine njihovih porodica, ona predstavlja još jedan u nizu okončanih postupaka, koji jasno imenuju krivce i krivicu, skidajući kolektivnu krivicu sa naroda kojima zločinci pripadaju.

Stvarni značaj ove i drugih presuda za ratne zločine, prevashodno zavisi od načina na koji će ih shvatiti i prihvatiti narodi i države u čije ime su zločini počinjeni. Vojvođanski klub je zabrinut zbog ćutanja vlasti i dela opozicije, jer njihovo ćutanje ostavlja prostor ozbiljnim sumnjama u istinski istorijski zaokret prema velikosrpskoj politici, kao i u odnosu na spremnost za sučeljavanje sa bitnim činjenicama iz naše novije istorije. Pomirenja sa susedima, zdrave dobrosusedske politike, ali i zdrave politike prema nacionalnim manjinama u Srbiji, neće i ne može biti dok se ta pitanja ne reše.

Stoga Vojvođanski klub poziva partije koje su na vlasti, ali i političke stranke i pokrete u opoziciji da javnosti Srbije pošalju jasnu i nedvosmislenu poruku o odnosu prema ratnim zločinima i zločincima, povodom presude Radovanu Karadžiću, kao što su to uradile LSV, VP, LDP, DS, PSG, NDNV i Građanska Vojvodina, te još nekoliko nevladinih organizacija.

Takođe, pozivamo i vlast i opoziciju da prekinu politiku ćutanja i o drugim važnim pitanjima sa kojima se naše društvo suočava. Srbija će biti zrelo političko društvo tek kada građani svoje stavove budu zasnivali na činjenicama. A, te činjenice nedostaju. Nedostaje nam jasan stav države Srbije, njenih vladajućih stranaka, ali i njene opozicije o pitanju Kosova, jer, i pored svih mahanja parolama, većina relevantnih političkih subjekata uporno ćuti kada su u pitanju pledirana, moguća i očekivana rešenja.

Slično ćutanje vlada i u odnosu na pitanje autonomije Vojvodine. I pored konflikata povodom govora i vojvođanskih zastava na protestima, ali i dvodnevne rasprave o Vojvodini u Skupštini Republike Srbije… većina opozicinih političkih stranaka i pokreta se “prave mrtvi”, odnosno odbijaju da bilo šta konkretno kažu o svojim stavovima u pogledu Vojvodine i njene autonomije.

Vojvođanski klub zato poziva sve relevantne političke subjekte, na vlasti i u opoziciji, da prekinu politiku ćutanja i da pred građane izađu sa konkretnim stavovima u pogledu važnih i aktuelnih pitanja, jer su upravo odgovori na ta pitanja od suštinske važnosti za opredeljivanje građana.

Vojvođanski klub smatra aktuelnu vlast lošom, autoritarnom, štetnom i neodrživom i na sve raspoložive načine se bori za njeno raskrinkavanje i svrgavanje. Istovremeno, nismo spremni da podržimo one za koje ne znamo šta misle o autonomiji Vojvodine, poštovanju različitosti, decentralizaciji, pravima nacionalnih manjina, fašizmu i kvislinzima, ratnim zločincima, pitanju Kosova, radničkim pravima

Vreme je da politički subjekti svojim jasnim i nedvosmislenim stavovima pokažu da su dorasli da budu relevantni faktori u razrešavanju sadašnje, krajnje teške i u budućnosti neizvesne sudbine ove zemlje.

Za “Vojvođanski klub” Dr Branislava Kostić, Predsednica

Vinko

Teške su to bile godine, te poslijeratne i rane pedesete za udovicu Anđu i njenih devetero maloljetne djece. Dočekala Anđu ona židovska kletva – “dabogda imala pa nemala”.

Nova narodna vlast je bila čest gost na Anđinom imanju u Šargovcu. Vršilice, kotlovi, kola i kočije, konji i volovi su preselili u državno vlasništvo, štale sa stokom ispražnjene, hambari do zadnjeg zrna pometeni. Anđino imanje je iz dana u dan bilo sve manje.

I pored gladnih usta i siromaštva koje je zakucalo na vratima obitelji Krutijak, bilo je i siromašnijih od njih i koji su dolazili za nadnicu na žetve i druge ratarske poslove. Najčešće su to bile sestre Mara i Ana, koje su i prije radile na imanju bogate obitelji Krutijak.

Mara je u ratu obudovila a Ana se udala za siromašnog udovca Ivana iz Priječana.

Ana je svaki put sa sobom dovodila i malog posinka Vinka. Mali, mršuljavi, neuhranjeni dječačić od 6-7 godina.
Anđa nije pravila iznimku, hranila je i malog Vinka (i pored svoje neimaštine) k'o i svoju djecu. Ana bi svaki put od Anđe dobila i po koju krpicu koju su Anđini sinovi Drago i Tone prerasli.

Ana i Ivan, čoek u nje, nisu imali sredstava za školovanje malog Vinka pa ga poslaše u ‘fratarsku skolu’. Dobar je bio Vinko, pametno i vrijedno dijete. Završio teologiju u Zagrebu i Đakovu pa se vratio u rodnu Bosnu da bi je bolje upoznao. Ravska, Bosanska Gradiška, Banja Luka.

Uznapredovao Vinko od kapelana, biskupa pa do nadbiskupa da bi ga papa ratne 1994. godine proglasio i ustoličio u kardinala Vrhbosanskoga ! Ponos i dika preostalih, malobrojnih banjalučkih katolika ! I Anđa se ponosila novim kardinalom. I sjetila bi se malog Vinka.

A Vinko ?

Vinko vremenom zaboravio da mu se rodno selo – Priječani, nalazi u Bosni. Zaboravio izgleda i na titulu – Vrhbosanski !
Šeta se Vinko Bosnom i maše tuđinskim zastavama.  Vinko, Vinko – umjesto teologije, trebao si studirati povijest i zemljopis pa bi sad znao da su Priječani u Bosni, općina Banja Luka isto tako u Bosni, da je Bobovac u Bosni, da je kraljica Katarina b o s a n s k a kraljica i da su vjernici za koje se skrbiš b o s a n s k i katolici a ne Hrvati.

A naročito si se kao pastir svih katolika u BiH MORAO očitovati naspram pravomoćne presude Radovanu Karadžiću koja se itekako tiče i velike većine bosanskih katolika koji su masovno ubijani, zatvarani u logore, prognani, časne sestre u samostanima masovno silovane, crkve, samostani i kuće bosanskih katolika sravnjene sa zemljom…. A nisi, ne morao, nego nipošto NISI SMIO prihvatiti da budeš megafon bivšeg komuniste preobučenog u ostrašćenog nacionalistu koji sebe smatra “legitimnim predstavnikom bh. Hrvata” a ne zna ni gdje je Briševo, ni Priječani ni mnoga druga stratišta bosanskih katolika u Bosanskoj Krajini i Posavini. Zna jedino gdje stoluje onaj koji otvara Studentski dom “Dr. Radovan Karadžić” na Palama, zna gdje stoluje onaj koji je sa Jevrejskog groblja pucao po Sarajevu i poznat iz priče “stotinu za jednoga…” i zna gdje stoluje novi ruski “car”. Nisi smio, Kardinale, ni između redova, a kamo li izravno, podržavati nekoga koji baštini presuđeni UZP u Hagu. Ama, nisi smio nipošto u političke vode. Tvoja jučerašnja kuknjava da je u prošloj godini “Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 10.000 Hrvata” je cinična, jer nisi rekao iz kojih dijelova BiH odlaze katolici i pod čijom su kontrolom ti dijelovi.

Amen, Vinko !

U ime Facebook grupe Pokreta za RBiH koji zahtijevaju povratak Ustava RBiH koja broji preko 62.000 građana:

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ .

1. Anto Tomić, direktor NVO “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu iz Hamburga te zatočenik nekoliko srpskih konc-logora
2. Bedrudin Gušić, slobodni bh. novinar i publicist
3. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava,
4. Ibrahim Halilović, slobodni bh. novinar

 

MJERA KAZNE PO MJERI ZLA

Posted: 21. Marta 2019. in Intervjui

RADOVAN KARADŽIĆ U DRUGOSTEPENOM POSTUPKU  OSUĐEN NA DOŽIVOTNU KAZNU ZATVORA

Ovakva presuda je bila jedino moguća. U prvostepenom postupku, koji je okončan 2016.g. Karadžić je bio optužen po 11 tačaka optužnice. Sud je tada utvrdio da je kriv po 10 tačaka, osim po prvoj, u kojoj se tražila odgovornost  za genocid počinjen u još 7 opština, uključujući opštinu Prijedor. Na osnovu toga određena mu je kazna od 40 godina zatvora. Takva kazna nije bila po mjeri zločina za koje Karadžić odgovara, što je mogao svako uočiti ko prati suđenja u Haškom sudu, osim sam Sud.

Karadžić je uhapšen 2008.godine u Srbiji, gdje se skrivao. Suđenje  mu je počelo je 2009. godine a trajalo je 500 dana.

Svako je mogao zaključiti da kazna od 40 godina ne odražava težinu njegovih zločina. Jer ako se zna da su optuženi nižeg nivoa od Karadžića, koji su njemu podređeni i izvršavali zadatke koje im je on davao, od strane Haškog Tribunala kažnjeni kaznom doživotnog zatvora. Naravno da je Karadžić u odnosu na njih odgovorniji i morao je dobiti veću kaznu od 40 godina, odnosno morao je dobiti doživotnu, jer su njegova  počinjena nedjela mnogo teža. Zato je presudom Žalbenog vijeća Rezidualnog Mehanizma povećanjem kazne sa 40 godina zatvora na doživotni ispravljen propust načinjen u prvostepenom postupku, što žrtvama genocida daje neku satisfakciju.

U drugostepenom postupku Karadžićeva odbrana je tražila oslobađajuću presudu, a Tužiteljstvo je tražilo povećnje kazne i priznanje genocida u opštinama Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Višegrad, Prijedor, Sanski Most i Ključ.

Kazna 40 godina ili doživotna nema poseban značaj, jer Karadžić je star 73 godine i više je nego izvjesno da ni jednu kaznu neće odslužiti. Ipak će još jedan period živjeti, susretati svoje, a hiljade majki i očeva, braće i sestara neće nikad vidjeti ni zagrliti svoje najmilije.

Presuda Karadžiću

Žalbenio viječe Mehanizma u Hagu jučer je u drugostepenom postupku osudilo Radovana Karadžića (73), prvog predsjednika Rs i Vrhovnog komandanta oružanih snaga Rs, na doživotni zatvor za genocid počinjenjen u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i zbog kršenja Zakona i običaja ratovanja. Karadžić je osuđen za 10 od 11 tačaka optužnice. Osuđen je za  genocid, šikaniranje, progone, istrebljenje, ubistva, deportaciju, uzimanje taoca, kršenje zakona i običaja ratovanja. Oslobođen je za tačku 1. genocid u Prijedoru i 6 drugih opština. Presudom Mehanizma potvrđena je prvostepena presuda Tribunala, s tim što je kazna od 40 godina zatvora povećana na doživotnu. Petočlano Apelaciono vijeće Mehanizma potvrdilo je sve navode prvostepene presude, osim kazne 40 godina, koju je povećalo na doživotnu. Očigledno da je Apelaciono vijeće pri određivanju visine kazne bilo uslovljeno činjenicom da su neki od zločinaca koji su bili na nižem hijerarhijskom nivou Rs i podređeni Karadžiću, u ranije provdenim procesima, dobili doživotne kazne zatvora za manje zločine od onih za koje je optužen Karadžić. Iako povećanje kazne sa 40 godina na doživotnu ima simbolično značenje, ipak će doprinijeti uvjerenju da se zločini ne isplate. I u ovom sudskom procesu, kao i u drugim Haškim procesima, optuženi su po prvi put dovedeni u pozitivan položaj, kakav ranije nije bio moguć za optužene.

Karadžić je osuđen za četiri UZP počinjena da se trajno uklone Muslimani i Hrvati: UZP za kršenje zakona i običaja ratovanja, UZP za snajpersko pucanje po Sarajevu, UZP za genocid u Srebrenici, UZP za uzimanje talaca.

Karadžić je bio 1. Predsjednik Rs, Vrhovni komandant oružanih snaka Rs, inspirator iIdeolog velikosrpske politike. On je kriv za sve uništeno, razoreno, opljačkano od naroda i države BiH. Iako mu se sudilo kao individui, treba znati da on nije bio samo individua, već je bio je vlast institucija. Zato ova presuda nije presuda samo Karadžiću, već je presuda srpskom političkom projektu, koji su provodili Karadžić i Mladić.Genocidna namjera je postojala od prvog dana, a sadržana je u broju ubijenih, zatvorenih u logore, silovanih, protjeranih…Upravo iz tog razloga jedan od komentatora pita: “Nije li ovo glogov kolac u međunarodni projekat Rs?!”

Karadžić kao Vrhovni komandant i predsjednik Rs ni u jednom slučaju nije zatražio kažnjavanje zločinaca koji su mu bili podređeni, već je neke odlikovao za počinjene zločine.

Treba potsjetiti da je prije početka Drugostepenog procesa izvšena izmjena sudija u  sudskom vijeću Mehanizma, a  imala za cilj da se u Drugostepenom postupku izbjegne svaki stepen sumnje u objektivnost suđenja.

Haški sud prikrio ulogu Srbije

Iako je Srbija itetkako umiješana u ratne događaje na području BiH, i Žalbeno vijeće Mehanizma je, po praksi Tribunala, nastavilo usmjeravanjem i svođenjem krivice odgovornosti na individualnu (ma koliko bile dio kolektivnog), uspjelo  zaštiti Srbiju od odgovornosti.  Očigledna veza sa Srbijom, za koju je bilo niz dokaza, ostala je skrivena. Stavljanjem naglaska na pojedinačnu odgovornost željelo se dati do znanja da ne postoji kolektivna krivica za ono što je učinjeno, što je neprihvatljivo.

Na to je ukazao i g. F. Boyle komentarišući presudu Karadžiću:

“Ponovo su Haški Tribunal i sada Rezidualni Mehanizam prikrili ulogu Srbije u organizovanju, orkestriranju, izdavanju naredbi i činjenju genocida nad BiH i Bošnjacima”. On je sa zaprepašćen konstatirao  “da je Mehanizam podržao dio prvostepene presude Tribunala kojim se Radovan Karadžić oslobađa odgovornosti za genocid u Prijedoru i drugih 6 opština. Pravda nalaže da se Rs ukine!”

Očigledno da je Haški sud i preko svog Mehanizma i u ovom  procesu kalkulisalo, ali kao uvijek na račun bošnjačke žrtve. Jednostavnije je bilo povećati kaznu nego priznati genocid u Prijedoru i 6 drugih opština, jer to bi otvorilo nove procese, koji bi srušili Rs i doveli u neugodan položaj Srbiju. Tad bi svima postalo jasno i vidljivo da se u BiH nije radilo ni o kakvom građanskom ratu, već je to bila tipična agresija Srbije i Hrvatske, uz učešće petokolonaša. I samo priznanje genocida za Prijedor nije moglo proći, jer tim priznanjem bi bilo potvrđeno da je genocidna namjera postojala od početka i da se genocid događao kontinuirano, ne samo u pominjanih 6 drugih opština, već na širem području BiH. U svakom slučaju argumenata za potvrdu Prijedorskog genocida bilo je više nego dovoljno i to će se dokazati i potvrditi u nekom narednom periodu. Na to ukazuje i odluka o povećanju presude sa 40 godina zatvora na doživotnu kaznu za Karadžića, postignuta glasanjem sudija Žalbenog vijeća 3: 2.

Presudom žrtve ne mogu vratiti svoje ubijene, ali mogu naći makar malo smiraja i utjehe u svom bolu.

Nakon izricanja presude Karadžićev advokat Goran Petronijević izjavio je da je presuda  pravosnažna, ali nije konačna. Nezadovoljna strana ima pravo na reviziju presude.

Važnost presude

Izrečena presuda je važna jer upućuje na sučeljavanje sa prošlošću i predstavlja značajan doprinos istini. Po mišljenju mnogih, presuda formalno pravdu zadovoljava, ali obzirom na težinu djela nije pravična, jer nije pružila satisfakciju žrtvama genocida iz Prijedora i drugih opština.

Kako se moglo i očekivati za sve one koji su protiv nasilja i koji osuđuju svaku vrstu nasilja i zločina presudu prihvataju s odobravanjem, samo  je nosioci fašističke ideologijde u Srbiji i Rs i njihovi sljedbenici i podanici  odbacuju. Mnogi od njih i dalje tvrde  da se sankcionišu samo Srbi.

I ova presuda pokazuje da su Rs i Srbija i dalje školski primjer poricanja i nespremnosti da se suoče sa istinom, a još manje da je prihvate. Državni vrh Srbije do sada nikad nijen prihvatio riječ genocid.  Srpski ideolozi  i dalje svom narodu nude laž u zamjenu za istinu. Srbija i danas živi u Karadžićevoj realnosti. Zato se samo 7%  građana suočava sa istinom, a 80%  je izbjegava ili negira.

Uticaj presude na pomirenje

Po mišljenju većine anketiranih Haški sud nije pridonio pomirenju, kako se očekivalo, ali je napravljen važan korak u pravcu utvrđivanja istine.

Neki pak misle da je Haški sud ispunio dio misije, kad je riječ o pomirenju u regionu, iako stvar suda nije da posvađene miri. To je dužnost lidera, onih koji vode narode. U intervjuu za Facce TV Karadžićev advokat Goran Petronijević izjavio je “da će presuda produbiti probleme na tlu BiH”.

Po mišljenju Ćamila Durakovića nakon presude će se produžiti pasivnost Bošnjaka a agresivnost srpske politike. On smatra da nikom od onih koji negiraju genocid ne treba pružiti niti prihvatiti ruku.

Komentari presude

Glavni tužilac Serge Brammertz Ističe da ovo nije presuda narodu, već čovjeku po imenu i prezimenu za počinjene zločine.

Janja Beč Neuman iz Beograda podsjeća da je radi zločina počinjenih u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu…i osnovan Haški sud, jer su se takvi zločini dogodili u Evropi prvi put nakon II svjetskog rata i iz njih je i pokrenuto svjetsko  javno mnijenje. Genocid nije samo Srebrenica. Genocid je proces sa više faza, a vodi uništenju prethodnog društva. U BiH je započet u Prijedoru aprila 92. i trajao do jeseni 1995.g.

Skoro svi anketirani građani Rs, u Palama, Banja Luci, Prijedoru, povodom presude nisu smjeli reći ništa što bi bilo suprotno politici aktuelne vlasti Rs.

Komentarišući ovu presudu, ljudi se pitaju kako je kazna u prvostepenom postupku mogla biti samo 40 godina, a ne doživotna, kad se znalo da su neki manje odgovorni i sa nižeg nivoa (Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara…) dobili dozivotni zatvor?

Presuda je po mnogima prihvatljiva, ali nedovoljna satisfakcija za porodice žrtava.

Srđan Puhalo kaže da Vlast balansira, politika ignoriše sve iz 90-tih i prikazuje Srbe kao žrtve, za koje su uvijek krivi neki drugi.

Bivši predsjednik Rs, sada Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik presudu smatra arogantnom i ciničnom. Veliki broj Srba i dalje smatra da je Karadžić heroj. Na drugoj strani misle “Zaslužio je da trune u zatvoru”.

Na izricanje presude s nestrpljenjem se čekalo ne samo širom BiH, već u Srbiji, Hrvatskoj, regionu.  Žrtve zločina i genocida  čekale su u Srebrenici, Prijedoru i svim gradovima, a u Haškom sudu bili su novinari,  majke Srebrenice, Udruženja Bošnjačkih žrtava…Pri izricanju presude u sudu se čuo njihov gromoglasan aplauz.

Majke Srebrenice nadale su se doživotnoj kazni i očekivale presudu za drugih 7 opština, ali je kod nekih bio prisutan strah. Djelovanje Haškog suda i međunarodne zajednice je često  bilo varljivo i diskutabilno, pa su se žrtve plašile, kao u nekim već viđenim slučajevima, da bi i pored  svih dokaza Karadžić mogao biti oslobođen.

Svi ambasadori koji su prisustvovali izricanjau presude bili su sretni što je Karadžić dobio  najvišu zasluženu kaznu, koju je sud UN mogao dati – izjavila je Mirsada Ćolaković – ambasadorica BiH u Nizozemskoj.

Poricanje genocida

Optuženi uvijek kažu nisam kriv. Ja sam branio svoj narod. Tako su se izjašnjavali i nacisti kad im je suđeno. Govorili su nisam učinio ništa protiv Boga i mog naroda.

Onima koji su osmislili, koordinirali i provodili strategiju istrebljenja najteže se suočiti, a svi oni ili njihovi sljedbenici su od 90-ih godina na svim nivoima vlasti u Rs i Srbiji. Oni uporno poriču istininu i relativiziraju broj počinjenih zlodjela.

I politička elita u nacističkoj Njemačkoj kao u Rs i Srbiji  je vjerovala da se za počinjene zločine nikad neće saznati. Tako su nacisti  mislili i za Holokaust.

I pored svega treba imati u vidu da nije bilo Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, za duži niz godina ne bi  se došlo do istine o događajima u BiH, iako je i ova istina do koje se došlo nepotpuna i nedorečena. A neki pominju čak 6 istina …

Prema procjeni Mazovjeckog, koji je događanja u BiH pratio od prvog dana agresije, Srbi su počinili 90% svih zločina, HVO 7% i Bošnjaci 3%.

A u kontestu ove presude ne smije se zaboraviti da procjenjena šteta pričinjena BiH tokom agresije iznosi preko 200 milijardi eura.

Prijedorski genocid

Smrtna rana i neizbrisiva ljaga na radu Haškog suda i njegove produžene ruke Mehanizma ostaje nepriznati Prijedorski genocid. To su rane koje nikad neće zacijeliti. Genocid u Prijedoru, počinjen u ljeto 1992.godine, poslužio je nosiocima i provodiocima ideologije Miloševića i Karadžića da u kontinuitetu do ljeta 1995. nastave istrebljenje Bošnjaka i uništavanje njihove kulture i tradicije u svim gradovima i opštinama koje su bile obuhvaćene strateškim planom Velike Srbije. Haški sud to nije htio da vidi. I ne samo to. Nije htio da vidi da su na tom području ratna dejstva počela ne 92. već 1991. godine. U toj godini u Bosanskoj Dubici, udaljenoj samo 30 km od Prijedora gorjele su Bošnjačke kuće, porušeni mostovi prema Hrvatskoj, gorjela susjedna Hrvatska Dubica i Jasenovac. Na dubičkim rovovima već tada su prepoznati srpski i ruski dobrovoljci. Ali to je druga priča za dalja buduća istraživanja. Svima koji prate procese Haškog suda neshvatljivo je da u krvavom bilansu Prijedorskog genocida nije prepoznato 3.176 žrtava, 73 masovne grobnice (13 na samo 15 km udaljenosti), od kojih Tomašica i Jakarina kosa svakom dižu kosu na glavi, 102 ubijene djece, 500 Bošnjaka koji se još uvijek vode nestalim, nebrojeno mnogo silovanih, 31.000 zatočenih u 58 logora, od kojih su Omarska, Keraterm i Trnopolje bili u nivou najzloglasnijih nacističkih logora, 51.000 protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Haškom sudu su po imenu i prezimenu bila dostupna i poznata imena prijedorskih žrtava, poznata imena 102 ekshumirane djece. Tragika i simbolika namjere za istrebljenje nije prepoznata ni u bijelim trakama na ramenima prijedorskih Bošnjaka i bijelim čaršafima  na prozorima bošnjačkih kuća, koje su još jednom podsjetile cijeli svijet na Holokaust i dale mu novu dimenziju. Užasava činjenica da ni Haški Tribunal ni sljedbenik Mehanizam nisu uočili genocidnu namjeru i genocid ni u originalnim pisanim izjavama stotina svjedoka na 476 strana knjige Muje Begića “Genocid u Prijedoru” – svjedočenja. Sve ove dokumentovane činjenice su neoprostiva smrtna greška Haškog suda. Čak se otišlo toliko neodgovorno da je hiljada žrtava Tomašice i par stotina ubijenih na Koriščanskim stijenama umjesto da zapanji i uzburka svačiju savjest, prije svega sudija Haškog suda, dobila tretman  “zakašnjelih”. Za izvršioce genocida nisu imale takav tretman. Prijedorske žrtve ni ovaj put nisu dobile iz Haga odgovor i dalje se pitaju da li su sudije pročitale izjave svjedoka koji nedvosmisleno potvrđuju da je u samo jednom danu utovaremo 7 kamiona leševa u selu Bišćani i Duratovići (dio sela Bišćani), zaseoku Mrkalji… Po kojim to kriterijima obim i “kvalitet” takvih zločina, sa kojima je širom BiH pokrenuta, potstaknuta i proizvedena većina drugih, do onog Srebreničkog, nije mogla biti prepoznata ni genocidna namjera ni genocid, jer se u Prijedoru dogodilo sve što se ne može okarakterisati drugačije nego kao najveće i najteže genocidno zlo koje se prvi put dogodilo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Prijedor očito ostaje najveća greška i najteži propust u radu Haškog suda. U tom kontestu i ne čudi što genocid i genocidna namjera nije prepoznata i u drugih 6 opština, koje su bile obuhvaćene tužbenim zahtjevom. Da li su sudije Žalbenog vijeća imale u vidu i uzele u obzir da je od 550 masovnih i nebrojeno mnogo pojedinačnih grobnica, otkrivenih u BiH u posljednjih 20 i kusur godina, najveći broj otkriven u Prijedoru?! Znaju li da i danas prijedorske majke, kao majka Zumra Zaimović, još čuvaju za svog sina ispletene priglavke i kutiju cigara, čekaju sina da ga upitaju “Sine jesi li se naspavao?” Znaju li da je od njenog sina pronađena samo lobanja i kad je saznala smogla snage da kaže “Umrla nada, došla tuga.”

Zar može išta rječitije govoriti od broja žrtava srpskg terora: u Prijedoru 4.000, Kotor Varoši 1.048, Sanskom Mostu 1.300, Višegradu 1.760, Vlasenici 2.000, Zvorniku 3.900, Foči 2.800 ili Ključu u kojem je samo u jednom danu 10. jula 1992. ubijeno i poklano 258 muškaraca, žena, djece i staraca?!

I kada je u pitanju nepotvrđeni Prijedorski genocid, posebno začuđuju blage reakcije hrvatskih vlasti. Nije bilo naglašene reakcije ni od premijera. Kao da ih nije briga za stradanja ogromnog broja Hrvata na području Prijedora. Nije ih briga za selo Briševo u kojem je ubijeno 68 Hrvata. A od 370 koliko ih je živjelo sada su u selu ostala samo 4.

I ne samo da Međunaroda zajednica i sud UN u Hagu ne prepoznaju u zločinima počinjenim na prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima genocid, već se oglušuju na česte napade na Bošnjačke povratnike i solidarišu sa odlučnošću vlasti Rs da se porodicama žrtava ne dozvoljava ni da podignu spomenik žrtvama.  A vlasti Rs nesmetano nastavljaju ne samo da proganjaju već dehumaniziraju Bošnjake u svim dijelovima Rs.

I što je i dalje vrlo tragično, pola Prijedora i danas zna ko je sve činio zlo, gdje su grobnice onih za kojima se još traga, ali svi šute. Neki zato što su krivi, a neki se boje. Žrtve Prijedora i danas osjećaju miris tijela koji je dopirao iz Tomašice. Tvorci i sljedbenici Prijedorskog genocida i danas su bez srama, stida i pokajanja, i danas zločincima daju kolajne i podižu spomenike. Oj Prijedore, kraj Dubice, sa tobom još vladaju tvoje ubice!

Ko može naći opravdanja za zločinačku genocidnu ideologiju?

Pravda je pobijedila, ali su žrtve oštećene. I nakon 24 godine Bošnjaci i danas osjećaju posljedice Karadžićeve ideologije, jer se politika Rs nije ni danas pomakla ni za 1 cm od 90-tih godina prošlog vijeka. Karadžićeva ideologija i danas prisuta u Rs. Prisutnija nego je ranije bila. Može li iko za to naći i riječ opravdanja?

Može li iko na ovom svijetu, ko ima svijesti i savjesti, naći opravdanja za zločinačku genocidnu ideologiju koja je iza sebe od 92 do 95. širom BiH, a posebno na područlju Rs, u svim gradovima i selima posijala polja bijelih nišana? Može li iko naći opravdanja za takvu ideologijiu koja je ubijene i zaklane ubijala po nekoliko puta, premještajući ih iz jame u jame, tako da im se ni danas ni za kosti ne zna? Može li iko naći razlog i opravdanje za 550 masovnih grobnica, u kojima je identifikovano 23.000 žrtava  i pronađeno 250.000 posmrtnih ostataka? Mogu li te ubice, ti zločinci otvoriti kartu masovnih grobnica BiH i pogledati svojih ruku djela?

Presudom Radovanu Karadžiću, kao i ranije izrečenim presudama Haškog suda, osuđena je zločinačka genocidna ideologija instalirana u BiH od strane Srbije i Rs. Svi nosioci takve ideologije moraju biti kažnjeni, sve tvorevine takve ideologije, prije svega Rs, moraju nestati.

Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, kao jedan od glavnih pokretača i protagonista te ideologije, ostat će u pritvorskoj jedinici Mehanizma dok se ne odredi država u kojoj će izdržavati  doživotnu zatvorsku kaznu.

Poslije ovog Haškog procesa ostaje da se okonča proces Ratku Mladiću, koji će u mnogo čemu biti sličan Karadžićevom i obnova procesa Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, ključnim osobama iz državne bezbjednosti Srbije, koji su optuženi za udruženi zločinački poduhvat.

Svako ko zlo čini drugom treba da zna da se dobro dobrim a zlo zlim vraća. Mjera kazne ni u ovom slučaju nije bila po mjeri zla, ali je žrtvama dala nadu da će istina i pravda dobiti mjesto koje im u savremenim  civilizovanim društvenim uslovima pripada.

Burlington, 21. Marta 2019.                               Zijad Bećirević

Ratni zločinac Radovan Karadžić, drugostepenom pravosnažnom presudom Haškog suda je  proglašen krivim za genocid u Srebrenici  i za  zločine protiv čovječnosti u BiH, te  osuđen na doživotni zatvor. Da  postoji istinska pravda, presudom bi se  čežnji  našao  smiraj,   žrtvi bi se vratio život   a  porodici voljeni .  More bijelih nišana u Potočarima, Prijedoru, Korićanima, Biljanima, Ahmićima, Tomašici  i drugim stratištima nijemo pruža svoje bezruko tijelo ka nebu  opominjujući žive  na vrijeme u kome  je nedostajalo  najviše ljudskog stida.  Svjedoci mjesta na planeti Zemlji gdje je    najveća opasnost po samog čovjeka bio  u stvari  sam čovjek.

Presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću , bila ona pravedno odmjerena ili ne, neće vratiti živote nevino ubijenih žrtava proteklog rata  niti će   staviti melem na rane svih onih  koji su izgubili svoje najbliže i najmilije. Idejni protagonisti genocida su znali što rade kada su njihovim ubijanjem osudili njihove žive na vječnu čežnju. Dimenzije počinjeg zločina  ostavili su  svoj krvavi trag u prošlosti sakateći našu budućnost.

Karadžić je simbol jedne genocidne, sulude politike. Obećao je klanje 100 hiljada ljudi i to ispunio. Dobio je  „obožavatelje“  poput masovnih ubica Andersa Breivika i Brenton Harrison Tarranta. Obojiica su bila inspirisana genocidnom velikosrpskom ideologijom koju su devedesetih godina u BiH provodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.  Radovan  Karadžić je svoj krvavi pir nagovjestio u Parlamentu Republike BiH dobro poznatom  prijetnjom; „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a Muslimanski narod možda u nestanak!“ Pred sam teroristički akt, Tarrant  je  na internetu objavio  svoj manifest „The Great Replacement“ na 73 stranice u kojoj je iskazao  veliku mržnju prema muslimanima i teoriju zavjere tvrdeći kako “ se u svijetu upravo odvija genocid nad bijelcima te da su muslimani ti koji provode taj genocid, odnosno, u malo blažoj varijanti te rasističke retorike, “zamjenu naroda”.  Tarrant je u svoj teroristički pohod smrti krenuo slušajući četničke pjesme.

Presuda Haškog tribunala je historijska i vraća vjeru da se svi narodi mogu suočiti sa svojom prošlošću. Dobro se zna da je genocidni projekat planiran, pravljen i  sprovođen od države  Srbije, mada se ona ne spominje u presudi. U tom smislu je, tim prije, važna osuda međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, za poricanje zločina koje je u Srbiji  na djelu sve vrijeme, kako bi se taj radikalni nacionalizam i etnonacionalizam stavio pod kontrolu.

Međunarodna zajednica se, možda, nešto naučila na bosanskoj golgoti. Ulazkom radikalnog nacionalizma i etnonacionalizma na bosanska vrata, on se  brzo proširio po Europi, prijeteći i samom opstanku Europske unije.  Jer kako je to lijepo rekao Martin Luter King „Nepravda bilo gde je pretnja pravdi svugdje. Šta god utiče na jednog direktno, utiče na sve indirektno!“

Presudom najvećem ratnom zločincu poslije Drugog svjetskog rata presuđena je jedna politika, jedna ideja, jedan  sistem i jedna paradržavna tvorevina. Ovo je indicija da je  došlo vrijeme  za hrabre i mudre  ljude, svjesnih činjenice  da se moramo suočiti sa našom  ratnom prošlošću u kojoj se greške međunarodne zajednice, od  prije 27 godine,  trebaju ispravljati.

Mr. sci. Edin Osmančević

PROTESTI GRAĐANA POTRESAJU SRBIJU

Posted: 18. Marta 2019. in Intervjui

 Protesti “1 od 5 miliona” okupili su jučer i danas u Beogradu i velikom broju gradova Srbije više desetina hiljada građana i članova opozicionih stranaka, nezadovoljih vladavinom predsjednika Aleksandra Vučića i stanjem u zemlji, u kojoj se, kako naglašavaju opozicionari, narod ništa ne pita. Građani Srbije su nezadovoljni socijalnim i ekonomskim stanjem u zemlji.

U toku protesta u subotu jedan broj građana, među kojima lider opozicije Dragan Đilas i lider opozicionog pokreta “Dveri” Boško Obradović, upali su u prostoirije RTS-e sa zahtjevom da im se dozvoli 5 minuta direktnog obraćanja građanima Srbije u centralnom dnevniku, što im nije dozvoljeno. Nakon više sati koškanja, pod pritiskom policije morali su napustiti prostorije. Situacija je u određenim periodima bila dosta napeta i moglo se desiti da se otme kontroli. Da do toga ne dođe demonstranti su više puta upozoravani.

U vrijeme protesta zgradu RTS-e u subotu i zgradu Predsjedništva Srbije u nedelju obezbjeđivala je žandarmerija i pripadnici  specijalnih policijskih jedinica, koji nisu sasvim uspjeli izbjeći primjenu sile.

Protesti protiv autoritarnog režima Aleksadra Vučića, koji se od nedavno zovu “1 od 5 miliona” održavaju se već tri mjesca, a ovo su 15. protesti po redu. Do sada su bili isključivo građanskog karaktera, samoganizovani, a ovaj put je prepoznatljiva uloga opozicije.

Potsjećamo da su protesti “1 od 5 miliona” dobili takav naziv nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kada su građani tražili da razgovaraju, odbijanje da razgovara sa demonstrantima popratio  riječima neću “pa makar ih bilo pet miliona na ulicama”.  Novim nazivom 1 od 5 opozicija želi naglasiti da je svaki građanin Srbije jedan od pet miliona.

U protestima su učestvovali čelnici Saveza za Srbiju i ključni lideri opozicije Dragan Đilas, Vuk Jeremić i Boško Obradović. U toku protesta protestanti su uzvikivali “Uhapsite Vučića!”

U toku subotnjih protesta protestante je dodatno naelektrisala prijetnja Ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stevanovića  “da će svi koji su ušli u zgradu RTS-a učinili nasilje i da će biti prekršajno i krivično gonjeni”, kao i neistinita optužba demonstranata da su načinili štetu i napali policiju.

Skoro svi lideri vladajuće strukture, koji su komentarisali protestna događanja, osudili su proteste. Kao nasilne i vandalske, s kojima se želi smjeniti legitimno izabrana vlast, okarakterisali su ih premijerka Ana Brnabić i ministar odbrane Aleksandar Vulin.

To jasno ukazuje da Vučić i njegova svita pokušavaju represijom, uz pomoć policije, zaustaviti opoziciju kojoj se svakog dana priklanja sve veći broj građana.

Jedan od ključnih zahtjeva protestanata, pored ostavke predsjednika Aleksandra Vučića, bilo je da se javni servis RTS-e oslobodi stega vlasti i vrati građanima, koji ga plaćaju. Protestanti traže objektivno izvještavanje o događajima i stanju u zemlji. Mnogi protestanti s kojima se razgovaralo ističu da u Srbiji nema društvenog dijaloga, niti emisija u kojima se vodi rasprava o važnim društvenim temama. Na javnom servisu ćute ili govore o manje aktuelnim događajima u svijetu, a skoro ništa o protestima koji se svake nedelje održavaju u skoro 100 gradova Srbije.

Učesnici protesta, s kojima se razgovaralo, smatraju da je  Aleksandar Vučić izgubio legitimitet i podrsku naroda i treba da ode. Uz to im je nesvatljivo da o protestima i upadu u porostorije RTS-e iz RTS-e nije upućena ni jedna obavjest, iako je njihov osnovni zadadak informisanje građana.

Protestantima se u subotu dva puta obraćao ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stevanović, sa zahtjevom da se protestanti mirno raziđu i ne prave nered. Iako je glavni zahtjev protestanata bio ostavka Aleksandra Vučića, Predsjednik Srbije je svoje obraćanje najavio za  nedelju u 12 sati, što je opozicione lidere opredjelilo da građane Beograda i Srbije pozovu da i narednog dana u 12 iziđu na ulice.

U nedelju u 12 sati građani su se sakupili ispred zgrade Predsjedništva Srbije i blokirali sva tri ulaza u zgradu, u kojoj je predsjednik Vučić održao konferenciju za štampu.

U saopštenju koje je nakon toga dao, Vučić je rekao da neće napustiti vlast i da neće razgovarati sa vođama opozicije fašistom Obradovićem i tajkunom Đilasom, kako ih je nazvao.

Mada su demonstranti prvobitno najavili da neće otići dok Vučić ne podnese ostavku, nakon njegovog saopštenja kao da su odustali od tog zahtjeva, napustili su prostor oko zgrade Predsjedništva i krenuli u protestnu šetnju prema Policijskoj stanici, da traže oslobađanje uhapšenih protestanata. Oko zgrade je ostao samo manji broj građana.

Sve to bilo je popraćeno novim provokativniom izazovom Aleksandra Vučića, koji je poslao sliku kako u zgradi sa ministrom unutrašnjih poslova Nebojšom Stevanovićem igra partiju šaha, dok građani oko zgrade protestiraju i traže svoja građanska prava.

Nedeljni protesti ispred zgrade Predsjedništva Srbije  trajali su oko 3 sata, a okončani su zahtjevom opozicije da se do sutra, 18. Marta u 15  sati oslobode privedeni demonstranti, koji ni zašto nisu krivi, a privedeni su zbog upada u RTS-e i blokade zgrade Predsjedništva. Ukoliko privedeni ne budu pušteni preduzeće se drugi koraci. Pored ovog zahtjeva  glavni zahtjev  protestanata ostaje  ostavka  Aleksandra Vučića i okretanje medija građanima.

Uz sve ovo, stiče se dojam da opozicija nije jasno definisala svoje ciljeve i  sve svoje zahtjeve, ili će to učiniti  tokom narednih dana.

Da li će Vučićev režim popustiti i dati ustupke koje mu traže građani, sada predvođeni opozicijom, moći će se znati već sutra. Ukoliko sutra ne budu pušteni iz pritvora uhapšeni demonstranti, mogu se dogoditi neočekivane stvari. U svakom slučaju Vučićev režim je na velikom i teškom ispitu zrelosti.

Burlington, 17. Marta 2019              Zijad Bećirević

Gospođo Grabar Kitarović!

Svjedoci smo najveće obavještajne afere između Republike Hrvatske i naše domovine Bosne i Hercegovine, od Dejtona do danas. U ovom obraćanju Vama i svima drugima kojih treba da se tiče ova afera i njene posljedice nećemo koristiti nikakve fraze ni floskule, pogotovo ne špekulacije, nego služit ćemo se samo činjenicama.

A činjenice jesu da ste 2. septembra 2017. izjavili da u našoj domovini Bosni i Hercegovini živi “10.000 ljudi s radikalnim namjerama”. Naravno, to treba iščitavati da je naša domovina zapravo leglo potencijalnih terorista i da je kao takvu treba tretirati u kontekstu njenih ustavnih rješenja, unutarnjeg ustroja, zakonskih rješenja ali i u kontekstu njenog puta kao EU i NATO savezu.

Činjenice također jesu da ste na svim svjetskim javnim govornicama izgovorili neprihvatljive teze o BiH, odnosno uzeli sebi za pravo da se miješate u unutarnje stvari naše zemlje, lobirajući pri tom ne za hrvatski narod u našoj zemlji, nego za jednu političku opciju unutar tog naroda i unutar BiH kao suverene i nezavisne države. A vjerovatno pri tom radeći i za interese ‘treće strane’ kojoj uzvraćate ‘uslugu’ za Agrokor, koji bi, da vam nije bilo tog ‘spasitelja’, zasigurno bankrotirao Hrvatsku. 

Podsjećamo vas, po ko zna koji put, da Hrvatska nije nikakav garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego jedna od supotpisnica istog, u svojstvu države koja je izvršila agresiju na RBiH (dokaz: pravomoćna haška presuda Prliću i šestorki od 29. novembra 2017. u čijoj izreci stoji nedvosmisleno – UZP). Dalje,  činjenica jeste da su Bošnjaci treća po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj, da je njih 1125 položilo svoje živote u Domovinskom ratu, a da nemaju nijednog predstavnika u Hrvatskom saboru. A Vi na sva zvona po svim svjetskim centrima moći palamudite o neravnopravnosti bh. Hrvata (pogledajte samo koja ministarstva pokrivaju na svim razinama u BiH, FBiH, kanotnima). Klasična zamjena teza! 

Mogli bi još dugo nabrajati Vaše neprijateljske javne poteze protiv BiH, ali zadržimo se na aktuelnoj obavještajnoj aferi. Dakle, nakon što je novinar Žurnala.info Avdo Avdić iznio materijalne dokaze o vrbovanju bh. građana od strane SOA-e da surađuju s istom u realiziranju prljavih scenarija koji bi “potvrdili” Vašu optužnicu protiv BiH izrečenu 2. septembra 2017., te nakon što su to oni odbili, protjerani su iz vaše zemlje, što je također dokumentirano. S tim u vezi naložite svojim obavještajnim službama, prvenstveno SOA-i da se odrede naspram iznešenih dokaza spomenutog bh. novinara. A Vi, kao što ste smogli snage da nedavno javno priznate pogrešku vezano za ustaški pozdrav “za dom spremni” rekavši da su Vas pogrešno savjetovali, nakon ovih neoborivih dokaza o pokušaju SOA-e da “materijalizira” Vašu tezu o 10.000 potencijalnih terorista, ako imate imalo ljudske i državničke časti i ako ste zaista prijatelj Bosne i Hercegovine, kako tvrdite, izvinite se našoj zemlji i njenim građanima, posebno Bošnjacima koji su naročito bili targetirani Vašom neargumetiranom i zlonamjernom optužnicom-podmetačinom.

Naše dvije zemlje i građani u njima su stoljećima bili ne samo susjedi, nego u mnogim segmentima upućivani jedni na druge i tako treba biti i ubuduće. No, ne pod bilo koju cijenu, nego isključivo na bazi istine, pravde, uzajamnog poštivanja i uvažavanja, i nemiješanja u unutarnje stvari jedne države u odnosu na drugu. 

Dobro bi bilo za obje zemlje da Vi osobno ne budete ničija marioneta, najmanje tog Milijana Vase Brkića i moćnog, ultradesničarskog krila HDZ-a kao ni HDZ-a BiH čije političko djelovanje nije na dobrobit ni Hrvatske ni BiH, već njih i njihovih interesnih skupina, a vjerovatno i nekog trećeg. 

Krajnje je vrijeme da Vi i uopće hrvatska konzervativna proustaška vlast prestanete atakirati i verbalno, vojno, propagandno i špijunski na našu zemlju, da konačno odustanete od projekta zločinačke HB i aspiracija na njen teritorij. Tada ćemo početi vjerovati u Vaše riječi o prijateljstvu. Prestanite svi vi iz državnog vrha RH govoriti jedno, a raditi drugo, pa čak i materijalizirati svoje zločeste izjave na naš račun poput one od 2. septembra 2017.Ušutkajte svoje fašističke trabante u našoj državi.

Prepoznato je već u svijetu da ste postali saučesnik Srbije u mirnodopskoj agresiji na našu zemlju. Prestanite i s tim!

 Ne pokušavajte više nikada istaknuti hrvatsku zastavu na jajačkoj tvrđavi, Bobovcu niti reći da su to hrvatski gradovi,  niti organizirati seminare poput onog u Neumu o tome kako kroatizirati bh. Daytonski ustav, jer na to niko iz Vaše zemlje, pa ni premijer Plenković, naprosto nema pravo.

Podsjećamo Vas, gospođo Predsjednice, da ste u našoj državi nagrađeni prestižnom nagradom za graditeljstvo “Ishak  beg Ishaković”, pa bujrum, gradite, a ne razvaljujte.

Vaše bavljenje Bosnom i Hercegovinom više nego vlastirom zemljom, posebno vidno intenzivirano posljednjih godinu-dvije, daleko je i od najmanje dobronamjernosti, a uz to prelazi i granice dobrog ukusa. Na to jednostavno nemate pravo čak ni u svojoj predizbornoj kampanji. Vaša kampanja-Vaš problem!  Naša država- naš problem u kojem za Vas, desničare HDZ-a i ostale zlonamjernike nema mjesta!

Konačno, savjetujemo Vas i spomenute da se bavite problemima u vašoj zemlji, kojih imate na pretek. Nećete ih riješiti tako što ćete ‘mesti tuđu bašču’. Pometite svoju, a kod nas nikad ne zavirujte jer, u civilizivanom svijetu zlonamjernicima svako zatvara vrata.

U ime Facebook grupe Pokreta za RBiH koji zahtijevaju povratak Ustava RBiH koja broji preko 62.000 građana:

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/ .

1. Bedrudin Gušić, slobodni bh. novinar i publicist
2. Dženana Delić, profesor poslovnih studija i prava,
3. Ibrahim Halilović, slobodni bh. novinar
4. Anto Tomić, direktor NVO “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu iz Hamburga te zatočenik nekoliko srpskih konc-logora