Arhive za ‘Intervjui’ kategoriju

O B A V I J E S T

Posted: 21. Juna 2018. in Intervjui
Obavještavam čitatelje da zbog godišnjeg odmora neće biti novih – redovnih priloga na blogu u vremenu od 23. juna 2018 – 24. jula 2018. godine. Hvala na razumijevanju.
 
Bedrudin GUŠIĆ

Vrijeme djetinjstva i danas me čini sretnom, kada bi kojim slučajem izbrisala to vrijeme, ostalo bi ogoljelo drvo bez  zelenila i kisika i tada bi prestala da dišem.  Ja hoću i dalje da u tom vremenu živim,  beskompromisno….. u mojoj čaršiji, mojoj Bosanskoj Dubici…..Kada nanesete nekome fizičku bol, ona prođe…. ali perom bol reže, drugačije boli i ne prolazi. Pisaću i pisaću, imam pravo  na to, zar ne?…..Asija-Sija, heroina nesvakidašnjeg  zanata, onog prefinjenog sa nezamjenjivim osjećajem u prstima i okom sokolovim.  Samo je ona uspijevala u malom slojevitom prostoru sata svakoga uočiti greščicu. Zar to umjetnost bila nije? …..Mjesto gdje su se tabirile udaje, razvodi, avanture….. mala čaršija u Sijinoj sajdžinici.  Nikuda Sija išla nije, sve joj ovo dolazilo samo. Vrtila se tu čaršijska raja, oni su satove i trebali….. one druge budili su horozovi (pijetlovi)…..„Olovka piše srcem“…… storija o Ahmetu Ćetavinom i o ćevapima koji su obilježili djetinjstvo moje, mojih sugrađana. Sve ovo je za dušu moju i za sve vas, za našu Bosansku Dubicu…..“, tako počinje odlomak o Ćetavi koji je uistinu istorija i miris prošlosti. Nesvakidašnji ljepotan, gentleman, šmeker, čovjek prožet humorom, škrtica bio nije. Mnoge je hranio i nahranio…..Imate osobe koje se uporedo bave nekim poslom, međutim specifikum je taj „neko“ koji ostavi trag kao pokojni Štefo.  Uvijek obučen gospodski, ozarenog lica, humoru sklon……. Fotografska radnja na exluzivnom mjestu, tik uz općinu, ambijent koji je odisao jednostavnošću ali strukom…..Omer Ćehajić Bukalo, Safet Ćehajić, Edhem Ćehajić, Smail Ćehajić, Omer Međedović, Sadik Krivdić, Džemil Krivdić, Drago Jajčanin sa Cerovljana…… pojednih fijakerista se i sjećam, a  za one ostale sam čula. Upoređujući ova prezimena, a izražavajući se u vremenu sadašnjem, ovo je bio čaršijski biznis naših dobrih sugrađana…..Ostalo u sjećanjima  i zahvaljujući istrajnosti prognanih Dubična u Njemačkoj ( kada je u Bosni još rat bjesnio ), uspjeli smo 1994. u gradu Hannoveru organizirati ZUBANJE. Među organizatorima bila sam  ja i moj muž Amir, Husein Hergić i Mevlida, Fehim Međedović i još dosta pojedinaca, naših sugrađana, koji su u svim pokrajinama Njemačke inicirali i organizirali prevoz do odredišta za zubanje. Organizacija je bila u najmanju ruku fantastična, luksuzno opremljena sala, ponuda jela i pića, tombola, humor, muzika i sevdalinka…. a tek sam čin zubanja…..Dubički intelektualci….. za mene vječito pitanje bez odgovora. Bilo ih je malo, nažalost. Šta je to sputavalo gradski svijet da se otisne  po znanje? Mnogi će reći da je materijalna strana bila uzrok…… ne priznam takve konstatacije. Mislim da nam je falila vizija budućnosti, želja za uspjehom ili nam je bilo predodređeno sa batom više glave, da smo samo za zanat ili srednju školu…..Pokušaću nabrojati nizom likove sportaša koji su mi ostali u sjećanju: Kišmić Fadil, Kalabić Edhem, Karabegović Omer, Toroman Milenko, Ejub Hatipović, Omer Torić, Omer Bašić, Tabaković Emir i Mirsad, „Jumi“ (živio u Banjoj Luci-potomak Ćetavinih),  Tulić Nafiz-Žola, Nihad Krupić, „Budin“, Porić Hasan, Spahić Raif, Asim Kulenović sudija, Vesna Sekeli, Nada Tomaš i njena sestra, Tabaković Enisa itd…itd…..Ja nisam imala osjećaj da su to dvije Dubice, pogotovo dok sam još bila mala. Nana nam je često pričala o ratnim događanjima iz Drugog svejtskog  rata i uvijek akcentirala događaje kada su bježali preko mosta u onu Dubicu. Ona im je davala zaštitu i mnoga prijateljstva još iz tog vremena, dugo su se njegovala…… Napisanog imam već dovoljno da bi knjiga ugledala svjetlo dana i hoće aBd….. ali sam jednom napisala: “Knjigu mogu izdati ali je završiti  dušom svojom neću nikada. Čini mi se da bi tada zatvorila vrata djetinjstva, a to ne želim. Virkam ja još po dubičkim mahalama, sokacima, avliji i kući svojoj, vragolan sam ja…… te dječije teme prisutne uvijek.  Kada spojiš sjećanja, dušu i srce, olovka piše i piše. Odložim ja olovku ali me tjeraju baš ta sjećanja….”Una mi je ovdje domijestila samo dio. Ovdje je nestvarno lijepa ali mi fali moja plićošnja , ada, miris lipe na keju, Nedo, Armin, Nejra, Ljubica, Almir, Verigut, Enko…..

Imam neku svoju, posebnu vezu sa Bosanskom Dubicom, protkanu snažnim emocijama. Imam i dug prema tom prelijepom gradiću na desnoj obali Une, 10-ak kilometara prije njenog uranjanja u Savu. Zato, svaka priča o Bosanskoj Dubici me dotakne i budi emocije. S tim u vezi poželio sam kroz jedan vremeplov osvježiti vlastita sjećanja na taj gradić, a vjerujem i mnogih drugih, posebno Dubičana. Siguran sam da ćete se složiti samnom da sam za sugovornika imao odgovarajuću, nadahnutu osobu.

Poštovana gospođo Međedović! Podsjećam i Vas i čitatelje da sam na istom ovom blogu, prije nešto više od godinu dana, objavio tekst o Vama i počecima Vašeg spisateljskog rada iz pera našeg zajedničkog prijatelja i moga kolege Zijada Bećirevića, pod znakovitim naslovom “Iz enciklopedije Dilistinog djetinjstva”. Ali, procijenio sam da bi moje čitatelje, posebno Dubičane, zanimalo da i iz “prve ruke” čuju barem mali dio onoga što ste zadržali u svojim sjećanjima na rodni grad, odrastanje u njemu i vrijeme poslije, sve do zla zbog kojeg ste i Vi, kao i mnogi drugi, samo zbog “nepodobnih” krvnih zrnaca, morali u egzil. Dobrodošli!

MEĐEDOVIĆ: „Iz enciklopedije Dilistinog djetinjstva“…… naslov koji razotkriva neiscrpno more sjećanja bazirano na moje prelijepo djetinjstvo, vrijeme odrastanja u roditeljskoj kući, življenje uz oca i majku…… „male“, a toliko velike ljude. Vrijeme mog bajkovitog prostora, koje nije  bilo narušeno  baš ničim, vrijeme koje ne idealiziram….. o njemu samo razmišljam i pišem realistično i sjetno.  Upravo je taj sretni period usadio moje bogatstvo duha i viziju tadašnjeg neskrnavljenog života. Kada se nižu redovi po sjećanju djevojčice koja još ni u školu išla nije, morali su i nastati odlomci  nanizani dječijim tonom, mekoćom i toplinom kao „materino krilo“.

Vrijeme djetinjstva i danas me čini sretnom, kada bi kojim slučajem izbrisala to vrijeme, ostalo bi ogoljelo drvo bez  zelenila i kisika i tada bi prestala da dišem.  Ja hoću i dalje da u tom vremenu živim,  beskompromisno….. u mojoj čaršiji, mojoj Bosanskoj Dubici.

Vrijeme nakon „nepodobnih“  krvnih zrnaca opisaće druga Dilista Međedović. Poznajem izvrsno i nju,  perom te Dubičanke će nastati nova enciklopedija uspomena nepravedno povrijeđene, nostalgične i sjetne osobe istrgnute iz zavičaja male bosanske čaršije. Odlomke će nanizati osviješćena, itekako pamtljiva duša,  „velika duša“ koja se vinu iz one male….. dječije. Kada nanesete nekome fizičku bol, ona prođe…. ali perom bol reže, drugačije boli i ne prolazi. Pisaću i pisaću, imam pravo  na to, zar ne?

“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”, naslov Vaših memoarskih zapisa posloženih u formi eseja. Da li ste to negdje objavili i gdje, eventualno?

MEĐEDOVIĆ: Objavljujem povremeno reducirane, formom skraćene odlomke na fb. profilu. Nekako  ih ljubomorno čuvam do konačne objave moje autobiografske knjige.

Svi ti memoarski zapisi činiće moje „djetinjasto“ djelo,  jednostavne, vesele i   humorom prožete osobe.

“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”……. naslov koji za mene  ima duboku simboliku, vrijeme će se mjeriti uvijek ali sam prvenstveno  mislila na mjerenje vrijednosti ljudskog roda.

 Naravno,  svi rođeni Dubičani, kao i ja koji imam neke posebne relacije sa Bosanskom Dubicom, su iz naslova Vaših zapisa prepoznali da se radi o asocijaciji na sahadžijsku radnju bračnog para Pezić – Ismeta i Asije-Sije. Šta je za Vas bila ta radnja i njeni vlasnici, odnosno šta su za Bosansku Dubicu bili da ih stavljate u prvi plan svojih zapisanih sjećanja?

MEĐEDOVIĆ: Fotografski pamtim djetinjstvo i ne želim izgubiti niti jedan detalj te ljepote,  ono je dukat za dane stare, hamajlija moja bogata, moj inspirativni poticaj.  Pisanjem želim da oživim ljude i događaje, oni moraju i dalje da bitišu, jer pripadaju najljepšem mom i  vremenu dubičkom.

I sad se smješkam pri pomisli na Siju urarku, nju pamtim više od Ismeta iako je mojoj porodici on baš bio rod.  U mojim očima Sija i Ismet su gospoda bili. Asija-Sija, heroina nesvakidašnjeg  zanata, onog prefinjenog sa nezamjenjivim osjećajem u prstima i okom sokolovim.  Samo je ona uspijevala u malom slojevitom prostoru sata svakoga uočiti greščicu. Zar to umjetnost bila nije? A tek ti satovi na zidovima, batovi i u raskorak njihanje njihovo,  oni su činili urnek iz nekakvih prošlih vremena. Za mene je taj mali prostor bio i zagonetka i čarolija, mjesto za životne stvari i obične dnevne teme. Mnogi su odlazili, dolazili, ostajali i dužni do iduće plate bili.  Mjesto gdje su se tabirile udaje, razvodi, avanture….. mala čaršija u Sijinoj sajdžinici.  Nikuda Sija išla nije, sve joj ovo dolazilo samo. Vrtila se tu čaršijska raja, oni su satove i trebali….. one druge budili su horozovi (pijetlovi).

Žena lavica, ta naša heroina i danas hrabro kroz život „korača“, voli ga i u  godinama poznim. Ona je simbol vremešnosti, istrajnosti i životnih nagrada. Za nju zna čitava kugla zemaljska, jer gdje god se nalazio i jedan Dubičanac,  zna za pravilo „Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“. Bez naše Sije to ne može. Koliko je sati,  jedino je ona ta koja to tačno reći može.

 Od zaborava otrgnuli ste i Ćetavu te njegove ćevape. Koliko je taj čovjek obilježio Vaše, te djetinjstva mnogih Dubičana, odnosno vrijeme u kojem je živio i radio?

 MEĐEDOVIĆ: „Olovka piše srcem“…… storija o Ahmetu Ćetavinom i o ćevapima koji su obilježili djetinjstvo moje, mojih sugrađana. Sve ovo je za dušu moju i za sve vas, za našu Bosansku Dubicu…..“, tako počinje odlomak o Ćetavi koji je uistinu istorija i miris prošlosti. Nesvakidašnji ljepotan, gentleman, šmeker, čovjek prožet humorom, škrtica bio nije. Mnoge je hranio i nahranio. Mala radnjica u koju su dolazili svi, ona je oslikavala duh čaršije, svi jeli istim ustima, istim žarom i svi osjećali isto. Porodica Čauševića bila je mnogobrojna, interesantna i neponovljiva. Tradicija nastavljena, u ime sugrađana Emiru veliko hvala. „Ćetavina Dubica“ napisa ja spontano, sijevnu mi nešto u mislima, bolja je i ovakva. Ma da….. ne odgovora im ona bosanska.

Slijedi samo mali dio teksta iz odlomka, obrazloženje mislim da potrebno nije.

“…… Najbolji su bili oni sa zapečenom lepinjom. A tek kajmak, onaj gusti, jamužni. Ahmet uzima lončić sa tom masnom bijelom masom i duboko zarije kašikom i „bub“ na ćevape. A on klizi, klizi i razvodnjava se i topi. Rasporedi se u svaki ćošak i lepinju čini čarobno ukusnom, slatkom i glatkom. Tad dolazi gornji kapak i do tanjira skoro sve počinje da curi, gura se kajmak, guraju se ćevapi. Krišom sam posmatrala ljude kako jedu, kajmaka i na brkovima bilo. Pojedini naprave zamah, podižu glavu uvis, zijevaju i zalogaje love, dobiju na vremenu da ne iscuri ništa……..“

A sjećate li se fotografa Štefe? Može li se i on smatrati jednom od dubičkih legendi?

MEĐEDOVIĆ: Fotograf  Štefo, da, on je legenda dubička…. Koincidencija je da su nam se i porodice obilazile i održavale prijateljske odnose. Posebno pamtim blagdane te porodice, ta brda kolača koje ne samo da smo konzumirali  pri posjeti, nego smo nosili i paketiće pri odlasku kući.

Imate osobe koje se uporedo bave nekim poslom, međutim specifikum je taj „neko“ koji ostavi trag kao pokojni Štefo.  Uvijek obučen gospodski, ozarenog lica, humoru sklon……. Fotografska radnja na exluzivnom mjestu, tik uz općinu, ambijent koji je odisao jednostavnošću, ali strukom.  Ponekad sam imala prilike i proviriti u tu „labaratoriju“ gdje je fotografije izrađivao. Čudila sam se kako se likovi suše zakačeni sa vešnim štipaljkama. Nekolicina povećanih fotografija u izlogu….. lik Maršala Tita, Halida Torića,  Pere Dragaša, Bege ribara……, a sve izložene na bordo nabranom brokatu koji je davao posebnu čar. Ponekad sam znala posmatrati te likove, nosom sam doticala staklo, a ponekad da mama ne vidi Bogami, rugala im se.

Fotografije iz nekog vremena identične bile, dječiji likovi različiti…… ali taj legendarni drveni konj uvijek „ igračka“ bio, na kojoj smo se svi fotografisali redom.  A ko od nas  takvu uspomenu imao nije?

U vrijeme kada je drumski saobraćaj bio oskudan (rekao bih, u doba romantike), od Grada do željezničke stanice u Hrvatskoj Dubici, udaljene, čini mi se 7 km, vozilo se fijakerima. Hoćemo li se zajednički sjetiti nekih poznatih dubičkih fijakerista?

MEĐEDOVIĆ: Procjenjujem da sam veoma emotivno, da ne kažem idealno,  u odlomku „Rejhan i Devleta“ opisala lik Rejhana Bećirevića, mog prvog komšije, a poznatog fijakeriste. Toliko sićušnih detalja o fijakeru, konju, avliji, štali i kući u kojoj je živio. Ponekad se vratim na napisane odlomke, dodam uvijek po nešto, ispravim, brišem, dopišem…. u ovom odlomku ispravljala i dodavala sam veoma malo.

Omer Ćehajić Bukalo, Safet Ćehajić, Edhem Ćehajić, Smail Ćehajić, Omer Međedović, Sadik Krivdić, Džemil Krivdić, Drago Jajčanin sa Cerovljana…… pojednih fijakerista se i sjećam, a  za one ostale sam čula. Upoređujući ova prezimena, a izražavajući se u vremenu sadašnjem, ovo je bio čaršijski biznis naših dobrih sugrađana.

Sjećam se tadašnjih svatova i fijakeristi učestvovali u povorci. Kakva je to čarolija bila i praznik za oči. Okićeni fijakeri, svatovi, kumovi, a bogme i konji, kićanke, rese i kite….. bilo ih je na sve strane. A konji, onako lagano cupkali….. cika- caka, cika-caka. Svaki put kada bi svatove ugledala, svaki put sam se ja udavala, maštala i istim tim fijakerima u nebo se vinula, baš kao dobra vila.  I sada sam baš takva curica, duša mi se evo sad tako radosno smije.

 Bosanska Dubica je u bivšoj Jugoslaviji bila poznata i po “zubanju”, odnosno nadmetanju za titulu “ciganskog cara”. Šta je od toga ostalo u vašim sjećanjima ili pak negdje zapisano?

MEĐEDOVIĆ: Ostalo u sjećanjima  i zahvaljujući istrajnosti prognanih Dubična u Njemačkoj ( kada je u Bosni još rat bjesnio ), uspjeli smo 1994. u gradu Hannoveru organizirati ZUBANJE. Među organizatorima bila sam  ja i moj muž Amir, Husein Hergić i Mevlida, Fehim Međedović i još dosta pojedinaca, naših sugrađana, koji su u svim pokrajinama Njemačke inicirali i organizirali prevoz do odredišta za zubanje. Organizacija je bila u najmanju ruku fantastična – luksuzno opremljena sala, ponuda jela i pića, tombola, humor, muzika i sevdalinka…. a tek sam čin zubanja.

Samo nam je Bog dragi pomogao pa smo uspjeli okupiti eminentne  učesnike-takmičare: Miću Jaginog, višestrukog ciganskog cara, Kralj Marjana,  Refika Bašića Bijelog, Amira Međedovića Muhinog, dva učesnika romske nacionalnosti čijih se imena više i ne sjećam i dvojicu Njemaca koji su,ne našom krivicom, zauzeli mjesto dvojice nekadašnjih takmičara. Sudija….. fantastični Mirza Čaušević sa ogromnim vekerom oko vrata. Pobjednik baš i biješe jedan od Roma,  osim krune i žezla, koje je kreirala naša Zumreta Hodžić, car je okićen pozamašnim  lančićem i zlatnom jabukom. Pobjednički poklon donirao je Omer Ferić Hasibin. Voditelj programa – profesionalac Džemal Dragolj.

Ta večer bila je i humanitarna, sakupili smo ravno 10.000 maraka koje smo poslali tadašnjem načelniku općine u egzilu, boravkom u Novoj Biloj u Bosni, Idrizović Muhamedu Likinom. Sva prikupljena sredstava uručena su našim ugroženim sugrađanima.

Ovo nije bilo obično zubanje, ono je imalo simbolično, ogromno, prkosno i istrajno značenje, a sve  u cilju nastavka življena i naše tradicije. Kada smo  protjerani iz rodnog grada, predavali se nismo.  Ponijeli smo sve sa sobom, tako da sadašnji grad nema niti nas, niti naše tradicije. Pust, ogolio i sjetan.

Ranije zubanje spominjala nisam, opisao ga je naš Zijad Bećirević u svojoj knjizi „Historija Bosanske Dubice“, navodeći da su titule ciganskog cara osvajali Rade Jelisavac, Enes Vojniković, Mićo Tomić Jagin, Mićo Rokić…. spominjući i vječnog učesnika „Slano mliko“ i Refika Bašića Bijelog, koji nikada nisu ponijeli titulu ove manifestacije.

 A kojih se dubičkih intelektualaca ili prosvjetnih radnika posebno sjećate?

MEĐEDOVIĆ: Dubički intelektualci….. za mene vječito pitanje bez odgovora. Bilo ih je malo, nažalost. Šta je to sputavalo gradski svijet da se otisne  po znanje? Mnogi će reći da je materijalna strana bila uzrok…… ne priznam takve konstatacije. Mislim da nam je falila vizija budućnosti, želja za uspjehom ili nam je bilo predodređeno sa batom više glave, da smo samo za zanat ili srednju školu.

Oprostite, bez ikakve prepotencije spomenuću sebe. Moji roditelji, otac konobar i majka samouka šnajderica, dvije kćeri istovremeno šalju u Banja Luku na školovanje. Imala sam samo 14,5 godina kada sam još iz toplog majčinog krila otišla u Banja Luku. Završila srednju upravnu školu, te studije ekonomije. Na svoje roditelje sam ponosna, konobarska plaća i dinar zarađen na makazama i igli i uspjela sam, a uspjeli su i oni.  Hvala mojim roditeljima, imali su viziju i želju da im tri kćerke budu obrazovane.

Spomenuću slijedeće intelektualce i prosvjetne radnike: Kahrić Kasim, Ćoralić Hasan, Alijagić Uzeir, Zijad Bećirević, Edhem i Hida Obrvašić, Mustafić Salih, Karabegović Omer, Idrizović Muhamed, Dr. Faruk i Sulejman Tabaković, Enko Tabaković, Vernesa Kišmić, Dr. Zlatko Seferović, Darmin Veletanlić, Iko Mulabdić, Redžepović Safija, Desa, Dževahir i Sulejman,  Talić Muhamed i Fatima, Džemil Hadžialić, Omer Seferović Latas, Kočan Ismet….. itd.

I kina “Kozara” te Himze, koji je trgao karte na ulazu ( kada đacima osnovne škole nije bilo dozvoljeno ići u kino uvečer, nego samo nedjeljom prije podne), bi se trebalo sjetiti, zar ne?

MEĐEDOVIĆ: Evo smješkam se, opisala sam kino i nedjeljne predstave.  Tada smo u vijugavoj zmiji koja je sezala skoro do Šampinove slastičarne stajali, gurkali se, ispadali iz reda i čekali na ulaz. Vremena kaubojskih, domaćih i holivudskih filmova. Sve smo bile glavne glumice, princeze, a muški glumci glavni, pa od „Romula i Rema“ „Tačno u podne“,  „Sjaj u travi“ ili su bili svi Save Kovačevići ili ……

A sve popraćeno našim Himzom i njegovom Maricom, kasnije Lelićem, našom nezaboravnom Fatimom.  Poslušni smo bili, kada film krene nema škripe stolica, priče ili smijeha…… tišina. Ako to neko i naruši, Himzo polako priđe, za uho i doviđenja do iduće predstave.  Ulaznice žute ili plave, mogli smo da biramo sala donja ili balkon.

Kao i svaka druga bosanska čaršija, i Bosanska Dubica je imala službene nazive svojih ulica, ali su bile prepoznatljive po imenima mahala. Kojih se Vi sjećate?

MEĐEDOVIĆ: Vjerovati nećete, kada smo organizirali  „Zubanje *94“ sala je bila okićena sa transparentima na kojima su bili nazivi naših ulica, mahala, dijelova grada….. taj duh naše dubičke mahale sve su imale.  Te male zanemarive razlike, vodile su  ipak sve na isto. Sve te mahale činili su ljudi.

Evo imena nekih od njih: Binjačka, Leptihor, Prijedorskom ulicom do Krivdića brda, Delića ili Karanfil mahala, Selin sokak, Urije, Dolića mahala pa do Latića broda,  Mala čaršija,  Đolovi, Marveni plac…. o Bože kako ih sviju volim!

Koji dubički sportisti su obilježili vrijeme Vašeg odrastanja te poslije?

MEĐEDOVIĆ: Na ovo pitanje nemam puno odgovora. Odmah poslije završene osnovne škole otišla sam na školovanje u Banja Luku i boravila punih osam godina. U tom vremenu, izgubila sam jedan kontinuitet življenja i događanja u mom gradu ali znam da je nogomet imao odličnu reputaciju i nizao uspjehe pod klubskim nazivom  NK „Borac“, zatim rukomet sa ženskom i muškom ekipom i klub se zvao „Partizan“. Uspješno je bilo i kuglanje sa odlično opremljenom dvoranom pod nazivom KK „Una“, zatim smo imali i Šahovski klub „Nikola Luketić“ kako se zvala i moja ulica. Dubičani su bili odlični lovci i ribolovci i okupljali su ih klubovi  LD „Mile Skrobić“ i ribarski „Klen“.

Pokušaću nabrojati nizom likove sportaša koji su mi ostali u sjećanju: Kišmić Fadil, Kalabić Edhem, Karabegović Omer, Toroman Milenko, Ejub Hatipović, Omer Torić, Omer Bašić, Tabaković Emir i Mirsad, Muhamed Hidić Jumi (živio u Banjoj Luci-potomak Ćetavinih),  Tulić Nafiz-Žola, Nihad Krupić, „Budin“, Porić Hasan, Spahić Raif, Asim Kulenović sudija, Vesna Sekeli, Nada Tomaš i njena sestra, Tabaković Enisa itd…itd.

Ova tema je neiscrpna za pisanje, naš sugrađanin Zijad Bećirević  opširno je opisao dubički sport jer je i sam sportista bio.

„U zdravom tijelu, zdrav duh“, značenje ove latinske poslovice davno su Dubičani naučili, sport nas je vezao i  duhom i tjelesno obogaćivao. Gledali nismo vjeru, običaje, pripadnost. Služim se rečenicom koja sve govori …….

„Čovjek čovjeku je čovjek“!!

 Ovaj vremeplov ne bi nipošto mogao proći bez priče o dvije Dubice, doduše smještene u tada dvije republike, ali koje su živjele kao jedan grad, jedno mjesto.., i koje je samo čarobna Una razdvajala a most, izgrađen 1959., spajao. A spajalo ih je i puno toga još: mnogi iz Kaura (tako su zvali Hrvatsku Dubicu) su išli u Poljoprivrednu školu u B. Dubici, potom u Gimnaziju…, neki iz Bosanske Dubice su zaigrali rukomet u Kaurima, gdje je prvo i osnovan Rukometni klub…, ali desile su se i mnoge ljubavi između mladih s jedne strane Une i onih s druge, neke od njih završavale i brakovima. Kako Vi u svojim sjećanjima nosite ovu priču o dvije Dubice?

MEĐEDOVIĆ: Hm…… neiscrpna tema. Ja nisam imala osjećaj da su to dvije Dubice, pogotovo dok sam još bila mala. Nana nam je često pričala o ratnim događanjima iz Drugog svjetskog  rata i uvijek akcentirala događaje kada su bježali preko mosta u onu Dubicu. Ona im je davala zaštitu i mnoga prijateljstva još iz tog vremena, dugo su se njegovala.

Mnogi su radili u Hrvatskoj, na rani vlak pa u željezaru Sisak. A Una, Ada, ljeta, školovanja, sport, ljubavi i brakovi…..sve je to tako.  Istakla bih običaje i posjete za vrijeme blagdana. Ponoćka….. ma gurali smo se više „mi“ uz oltar da bismo vidjeli i pojeli onaj bijeli kolačić. Uzvratne posjete imali smo za bajramske praznike. U moju kuću dolazio Matija, Evica, Trn i njegova supruga….  proslavljali smo Bajrame bez velike pompe, baklava se jela i nosila preko mosta.

Ljeta su intenzivirala druženja, plivalo se od Latića broda, pored Ade i Plićošnje, pa do Bolnice, pa natrag nasipom sa hrvatske strane, krali se kukuruzi, čandrkalo se na gitari, pjevalo…… život je to bio.

Naravno, za neka opširnija sjećanja na Vašu rodnu i meni dragu Bosansku Dubicu trebalo bi puno više prostora i vremena. Da li dopunjujete svoje memoarske zapise još nekim sjećanjima i može li se očekivati neka knjiga te vrste?

MEĐEDOVIĆ: Napisanog imam već dovoljno da bi knjiga ugledala svjetlo dana i hoće aBd….. ali sam jednom napisala: “Knjigu mogu izdati ali je završiti  dušom svojom neću nikada. Čini mi se da bi tada zatvorila vrata djetinjstva, a to ne želim. Virkam ja još po dubičkim mahalama, sokacima, avliji i kući svojoj, vragolan sam ja…… te dječije teme prisutne uvijek.  Kada spojiš sjećanja, dušu i srce, olovka piše i piše. Odložim ja olovku ali me tjeraju baš ta sjećanja….”

Uvod u jedan odlomak:

„Kada život živite UNAZAD, onda možete ovo:

Skoro sam svaki dan u svom gradu, rasplinim misli svugdje, evo otvaram vratašca na avliji svojoj i polako kroz „tunel“ koji je tako uzan, da kada sestra i ja idemo i gurkamo se, dodirujemo ogradu  i zid kuće. A kada dođem do ulaznih vrata skromne kuće moje, ulazim u ljepotu življenja tih vremena o kojima sada jedino i pišem“

Kada život prolazi i idete ka vječnosti, onda vam se učini da je sve to bilo kratko. Ali kada pisanjem čeprkate po svim tim godinama, jedna knjiga je malo…….!!

Skrasili ste se, kao i još neki Vaši sugrađani od kojih su nas neki napustili, u Bihaću. Da li je Una prevagnula?

MEĐEDOVIĆ: UNA….. je dio mene i svih nas. Sa srcem ne možeš kako hoćeš, ono te vuče gdje pripadaš. Privilegija je živjeti uz ovakav dar Božiji. Una mi nadahnjuje dušu, daje inspiraciju, užitak…. koliko god ljepote ima, čini mi se da je na ovom mjestu. Kada je ponekad opisujem šalim se i kažem da je,  „luda“, drskoplava, bjelopjenasta, bezobrazno lijepa, rijeka koju dušu ima, odmara umorne, grli sretne i ljubav pruža svima. Oni pospani uz nju slatko utonu u san, hrabri se okupaju, a oni „pametni“ samo je posmatraju……..

Una mi je ovdje domijestila samo dio. Ovdje je nestvarno lijepa ali mi fali moja plićošnja , ada, miris lipe na keju, Nedo, Armin, Nejra, Ljubica, Almir, Verigut, Enko…..

 Na kraju, jedna svježa izjava hrvatske novinarke sa egzilom u Češkoj Republici – Sofije Kordić, a rekla je da je “lakše biti stranac u stranoj državi nego u vlastitoj”, me je inspirirala da Vas pitam: šta Vi mislite o tome, odnosno kakva su Vaša iskustva?

MEĐEDOVIĆ: Put u neizvjesnost desio se u martu *93. Muž, sin i kofer, sretni smo bili što smo izišli živi. Hrvatska, Mađarska, Češka, Poljska, Njemačka………. nabrojala sam ih u nizu ali pređete jednu, dvije zemlje pa vas vrate. Sutradan, prekosutra „napadamo“ ponovo, dođemo do pola i opet natrag. Privremena destinacija Hannover, asimiliranje u sredinu, nadogradnja životnih, obrazovnih i kulturnih navika.  Uspijevamo…… ali 1999.  “Zurück nach Hause…”  Kojoj kući, mi je nemamo!!

Dolazi nova stvarnost, neizvjesnost i košmar. Opet iskustva nova,  samo nam je Bog pomogao da ponovno nađemo svoj mir. Nova sredina mi je pružila egzistenciju, kuću punu mira, porodica moja skromna – profesora, inžinjera, a ubrzo i penzionera.

Međutim……. držim se   životnog iskustva, ja sam dama bez  adrese, u mom džepu uvijek drijema karta za dalje.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

MEĐEDOVIĆ: Hvala i Vama na ukazanoj šansi, da moja sjećanja i putem Vašeg bloga  ugledaju i dopru do čitalačke publike.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (981)

 

  1. jun2018. godine

ČLANOVIMA, SIMPATIZERIMA, JAVNOST

Poštovane i poštovani,

U prilogu Vam šaljem Saopštenje Saveza antifašista Vojvodine (SAV) povodom donošenja Odluke o utvrđivanju i svečanom obeležavanju datuma od pokrajinskog značaja, u Skupštini AP Vojvodine.

S poštovanjem,

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

Čega se pametan stidi, …

Da bi istina ispala verojatnija, treba joj svakako dodati malko laži.“

(Fjodor Mihajlović Dostojevski)

Borba čoveka protiv sile je

borba sećanja protiv zaborava.“

(Milan Kundera)

Pokrajinska skupština, predvođena Srpskom naprednom strankom, u utorak, 19. juna 2018. godine, donela je jednu od najspornijih svojih odluka, a njih do sada nije bio mali broj. Poslanici su većinom glasova usvojili Odluku o utvrđivanju i svečanom obeležavanju datuma od pokrajinskog značaja, a isti su: 15. maj, kada je 1848. godine u Sremskim Karlovcima održana Majska skupština na kojoj je proglašeno stvaranje Srpske Vojvodine, 25. novembar, kada je 1918. godine, Velika narodna skupština u Novom Sadu proglasila prisajedinjenje vojvođanskih oblasti Kraljevini Srbiji, kao i 10. decembar, Međunarodni dan ljudskih prava. Praznovaće se u Vojvodini i dani nacionalnih zajednica, Mađara, Slovaka, Rumuna, Rusina i Hrvata.

Poslanička većina u pokrajinskoj skupštini, ponovo je demonstrirala svoj osećaj za poimanje istorije, istovetan prilikom usvajanja falsifikovanih “istorijskih obeležja Vojvodine”, sprdajući se sa datumima iz vojvođanske antifašističke prošlosti, posebno one koji su je kao pokrajinu konstituisali, kao što su datum proboja Sremskog fronta, ili velikih datuma iz 1945. godine, kada je odlukom najčestitijih predstavnika svih naroda Vojvodine odlučeno da ona uđe u sastav federalne Srbije. Nije čudno što je sa  indignacijom odbijeno i obeležavanje donošenja Ustava iz 1974. godine, kojim je Vojvodina doživela najveći politički,  ekonomski i kulturni procvat.

Očigledno da je Vojvodina izabrana da bude ogledno polje političke grupacije na vlasti, gde će se sprovoditi nacrnje političke zamisli, dostojne naslednika onih koji su vojnički izgubili u II svetskom ratu. Dokazivati da se veoma dugo i planski, Srbija, nakon 75 godina, vraća u tabor gubitnika nije više vredno truda! Ne mogu antifašisti više da poprave ovu sramotu koju provode režimske partije, njihove organizacije, konvertiti i silni prodavci političke magle. Takvi, nažalost prednjače u pokrajini!

Protestujući zbog ovoga bezumlja, koje ponižava samo biće antifašističke Vojvodine, mi Vam kažemo – okanite se više ćoravog posla, jer, Mi, antifašisti Vojvodine pamtimo ovo što sada radite, i nećemo zaboraviti!

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Predsednik Saveza antifašista Vojvodine

prof. dr Duško Radosavljević

 

Veoma sam ponosan i počašćen dvjema pozivnicama  koje sam dobio od SABA RH (Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske) i Sisačko-moslovačke županije i Grada Siska da prisustvujem obilježavanju Dana anifašističke borbe u šumi Brezovica kraj Siska te od UAAB (Udruga antifašista i antifašističkih boraca) Grada Splita da prisustvujem proslavi Dana antifašističke borbe Hrvatske, u kavani splitskog hotela Bellevue, istoga dana. Naravno, iz objektivnih razloga neću se moći odzvati pozivima, ali, ponavljam, za mene je to velika čast i ponosan sam na svoju pripadnost antifašističkom bloku, koji, po meni, nema granica. Eh, to je priča o jednoj Hrvatskoj koja nam je poželjna i kao susjed i koja nudi dobrobit svim svojim građanima, pa i građanima i narodima naše zemlje, uključujući i Hrvate u njoj.

Ali, postoji i neka druga Hrvatska, nažalost oficijelna, koja svako malo pa nam čini pobleme, ne od jučer. Posljedice tuđmanovske i neotuđmanovske Hrvatske su nesagledive po BiH i sve njene narode i građane u njoj, čak i bh. Hrvate. Posljednji u nizu gafova režima u Zagrebu je prekjučerašnja dodjela počasnog doktorata od strane Sveučilišta u Zagebu kriminalcu i neonacisti Draganu Čoviću.
Naravno, nije moje da žalim što se ta visokoobrazovna ustanova susjedne nam zemlje, osnovana 1669. godine,  spustila na tako niske grane i dodjelila tu titulu čovjeku koji je za vrijeme agresije na R BiH naručivao bošnjačke robove za kulučenje u Sokolu, gdje je on bio direktor, koji je promijenio tok jedne rijeke zarad svoje vile kod Mostara, zbog kojeg je mostarske novinarka i publicistkinja Martina Mlinarević izgubila dijete i sada oboljela od teške bolesti…i tako dalje i tako dalje, i sve u tom stilu. Ne, neka za tim Sveučilištem koje je probilo dno žale neki drugi. Međutim, ono zbog čega ja i svi drugi patrioti R BiH te antifašisti treba da se zabrinemo jeste ta druga Hrvatske koja Čoviću nije dala počasni doktorat ni zbog čega drugog nego zbog njegovog odnosa prema presuđenom UZP-u te kontinuiranog odnosa prema BiH, a on je, valjda ne treba ponavljati – destruktivan, anitibosanski, antibošnjački, prododikovski i proruski. Za to je Čović počašćen tom titulom. 
 
Dok je god takve Hrvatske s kojom imamo granicu dugu oko 1.000 km, nema nam providnog dana, kao što nema ni svim građanima iste te države koji slijede onu prvu Hrvatsku s početka ove priče.
 
Bedrudin GUŠIĆ

PREPOZNAJTE ZLOČINCA: Nenad Stevandić o ulozi “crvenog kombija” u ratu

U Banjaluci je bilo još policijskih marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.

“CRVENI KOMBI” U BANJALUCI

Na početku otadžbinskog rata Banja Luka je bila među najmirnijim gradovima. Iako je veliki broj naših sugrađana prošao kroz rat u Zapadnoj Slavoniji i drugim dijelovima današnje Hrvatske, uz veliki broj poginulih, u gradu nije bilo većih incidenata. Dešavao se pokoji incident otuđenja tuđih stvari iz koristoljublja ili fizički obračun iz bijesa, alkohola, tuge ili osvete kada neko od pripadnika JNA,  a kasnije VRS bude ranjen ili pogine na frontu. Incidente su izazivali pojedinci kojima je nadolazeće Srpstvo bilo alibi da uglavnom opravdaju svoje koristoljublje. U svakom slučaju, sistemskog ili organizovanog ugrožavanja bilo koga nije bilo čime se u Banjaluci i danas ponosimo. Inače, u to vrijeme u Banja Luci nije bilo struje po 50 dana, a uključivana je vanredno samo u ulicama odakle je neko poginuo na frontu kada bi stigla ta tužna vijest. Sistemsko ugrožavanje srpskog stanovništva, što je nesporno, bilo je u FBiH, čega se nimalo ne stide. Najviše toga zla se desilo Sarajevu, odakle nam u kontinuitetu drže lekcije. I danas je skoro najveća multietničnost u Banjaluci. Sve revnosnije drže nam lekcije oni koji su gotovo etnički očistili  gradove u FBiH, pogotovo  pomenuto Sarajevo. Tu počinje priča o “crvenom kombiju“.

Fakta, izvještaji i dokumenti Haškog tribunala, tužilaštava i sudova u BiH, taj „kombi“ prepoznaju kao službeno vozilo-maricu CSB Banjaluka – stanicu policije „Centar“. Tako piše i u saobraćajnoj dozvoli. Služila je kao policijska marica i skupljala je najviše Srbe koji se nisu odazvali na mobilizaciju ili su imali tzv. „falš“ papire za oslobađanje vojne obaveze, kao i sve druge koji nisu imali validne dokumente. Posadu i vozače su činili pripadnici policije sa legitimacijama koji su bili raspoređeni na to mjesto. Naređenja su dobivali od pretpostavljenih iz javne bezbjednosti. Niko od tih ljudi nije optužen!

Takvih policijskih kombija, u ratnoj BiH, bilo je  na stotine u svakom gradu, ali je trebalo Banjaluku ocrniti. Taj „crveni kombi“, korišten je kao model optuživanja u smislu, da je služio paravojsci: da kidnapuju ljude, tuku ih i bacaju sa mosta, kao i druge neistine i budalaštine koje su upotpunjavale stvorenu sliku o ružnim, prljavim i zlim Srbima, a „plemenitim braniocima“ BiH sa pride „nježnim i civilizovanim“ mudžahedinima.

U Banjaluci je bilo još policijskih  marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.

Poslije rata, kada je u punom jeku realizovan projekat da se iz javnog i političkog života odstranimo, svi mi koji smo učestvovali u stvaranju Republike Srpske, Haški tribunal nas je redom optuživao i hapsio i kada je ponovno satanizacija bila model da nam ne daju da se bavimo politikom jer smo ratni kadrovi, pojavile su se prve glasina da sam ja „pripadnik crvenog kombija“. Mučno, strašno i neoprostivo za sve koji povjeruju u to, ali odlično medijsko oružije.  Federalni mediji su takve ili slične  informacije sipali nemilice, jer se taj stereotip dobro primao. Tada su mi objavljivali transkripte i tonske zapise sa prisluškivanih razgovora bilo sa Radovanom Karadžićem, bilo sa drugim koje su namjerili da me popljuju, satanizuju i diskredituju. Nisam bio time opterećen, ne zato što nisam imao potrebe za pravdanjem ili što nisam imao prilike da se u famoznom „kombiju“ vozim. Ja sa ponosom ne krijem da sam  bio  pripadnik Srpskog obavještajnog korpusa ili kako se više kaže službe – RDB. I nisam se pozivao na studentski status da to izbjegnem. Imao sam prilike  da se vozim u tenkovima, avionima, helikopterima, pragama, kamionima, pincgauerima, kampanjolama, ali u tom „crvenom kombiju“ nisam. Ne znam je li to sreća ili šteta?

U zadnjih nekoliko godina, a pogotovo otkako sam osnovao partiju, ova laž se reciklira i koristi u pokušaju moje političke  diskreditacije. Novost je da tu laž sad spinuju domaći mediji koji su formalno registrovani u Republici Srpskoj, jer su zagovornici drugačijeg političkog i nacionalnog koncepta, a podržavaju moje političke protivnike. Mnogi već smatraju da je to legitimno političko sredstvo kao što i svaka  laž  može biti legitimna. Toliko legitimna  da legitimiše lažove.

P.S.

Kako je predizborna kampanja diskreditacije političkih protivnika već počela, ako baš toliko insistiraju na „crvenom kombiju“ prihvatio bih ga kao donaciju jer će trebati za razvoženje materijala u septembru. Eto prilike. Boju ne biram.

Nenad Stevandić

Izvor: Slobodna Bosna


KOMENTAR:

NE LAŽI, GESTAPOVAC!

Naime, za sve živuće Banjalučane koji su u svome gradu proveli barem jednu od tih ratnih godina, u gradu u kojem nije bilo rata, ali je bilo itekako mnogo toga goreg od samog rata po banjalučke Bošnjake i Hrvate, komentar na ove obijesne laži jednog od gospodara živora i smrti u Banja Luci 1992-1995. je, zapravo, izlišan. Ali, za sve ostale, kao i za gneracije koje su rođene nakon 1995. i one buduće, treba javno podsjetiti tog nekadašnjeg Karadžićevog pulena, danas Dodikovog, na slijedeće:

  • Da su “Crvene beretke”, čiji je komandant u BiH bio je Ljuban Ećim, nekadašnji zamjenik načelnika Centra državne bezbjednosti Republike Srpske (RS) i kum Željka Ražnatovića Arkana, bio tvoj blizak saradnik iz ratnog perioda;
     
  • Da ste upravo vas dvojica, dakle ti, Stevandiću i Ećim, sudeći prema dokumentaciji koja je dostavljena u Hag, bili nalogodavci brojnih zločina počinjenih nad nesrbima u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor Varoši, Doboju i drugim okolnim mjestima. Mnogi Bošnjaci, Hrvati, ali i nepodobni Srbi iz Banje Luke i danas pamte zloglasni “crveni kombi”, u kojem su mnogi od njih pretučeni i odvođeni na nepoznate lokacije, a nekima se do dana današnjeg izgubio svaki trag; 
  • Da ste vas dvojica, ti i Ećim, angažirali Nenada Kajkuta, Radojicu Kajkuta, Danku Kajkuta, Jadranka Mikića, Borana Makivića i druge da, pored učešća u borbenim aktivnostima, od civila i neistomišljenika otimaju novac, zlato, vozila i druge vrijednosti. Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove ruke su stradali, između ostalih, Ivica Beneš, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Demirović, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah;
  • Da ste Ivici Benešu, bratu Marijanovom, vi,  pripadnici “Crvenih beretki”, prema iskazima svjedoka, smrskali lobanju u naselju Rakovačke Bare i to nakon što su od Marijana tražili i dobili određena sredstva za njegovo oslobađanje. Velimir Tomanović je pozvan u hotel “Bosna”, u kojem ste odsjedali ti i Ećim. Tomanovićev automobil “Renault 4” je pronađen u Bosanskoj Kostajnici, a njemu je izgubljen svaki trag. Džemilu Berbić je po nalogu Ljubana Ećima, iz kuće odveo Sveto Makivić, a ona je ubijena u ugostiteljskom objektu Jadranka Mikića, koja se nalazi u blizini autopijace u Banjoj Luci. 
     
  • Midhatu Mustajbašiću je, prije nego što je ubijen, oteto je 20.000 DEM. Olah Mario je početkom rata bio maloljetan, a iz kuće ga je odveo Ranko Novaković i to u kancelariju Ljubana Ećima, a koji je od Mariovog oca Ferde uzeo 18.000 DEM kako bi Marija prebacio u Srbiju.
  • A za likvidaciju Miodraga Šušnice, poznato je već, tereti te njegova porodica i ako bude ikad pravne države na tim prostorima, iskihat ćeš i taj grijeh koji ti se stavlja na teret, ako Bog da;
  • Svakom Banjalučaninu je poznato da je Crveni kombi obilazio kuće banjalučkih Bošnjaka i Hrvata, ili su žrtve pronalažene u “racijama” na pijacama i u kafićima. Policajci u plavim maskirnim uniformama (po uzoru na Gestapovce), pretresali su kuće i odvodili ljude do kombija, u kojem su ih prebijali bejzbol palicama. Vrata kombija u tim prilikama bila su širom otvorena, da bi “zastrašili i otjerali nesrpsko stanovništvo” iz Banja Luke. Svi koji su izašli iz ovog kombija, bili su vidno pretučeni, sa podlivima po cijelom tijelu i teškoćama u kretanju. Mnogi od pretučenih su danima poslije susreta s kombijem mokrili krv.“Oni su prosto orgijali”, rekao je jedan zaštićeni svjedok u Hagu. “Muka Bošnjaka je bila njihovo zadovoljstvo.”

Navedene žrtve i zločini samo su dio “širokog repertoara” koji se na teret stavlja “Crvenim beretkama” i SOS-u, kojima si komandovao ti, Stevandiću, kao i vašim nalogodavcima, i nemoj se zavaravati da si završio sa Hagom nakon što se okonča proces Stanišiću i Simatoviću.

Prema tome, ne laži, Nenade Stevandiću, bar ne javno, jer ima nas u desetinama hiljada koji znamo da je istina o tvojoj ratnoj prošlosti potpuno suprotna. Problem je ne samo u tome što si još na slobodi, već što ti kao takav obnašaš visoku funkciju u zakonodavnoj vlasti entiteta koji je nastao zna se kako. Ali, po meni je još veći problem u tome što su neki od pripadnika moga etničkog stada pristali da sjede do tebe u Narodnoj skupštini Rs-a. No, to je već druga priča. U svakom slučaju prestani da obmanjuješ javnost lažima o svojoj ratnoj prošlosti, a ako ti se već piše, onda ti dobronamjerno preporučujem da pišeš bajke za djecu predškolskog uzrasta, pa ako njihovi roditelji pristanu da ih kupuju i truju svoju djecu, eno im.

Bedrudin GUŠIĆ          

 

 

 

PRILOZI:

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/55986/kako_je_nenad_stevandic_oslobodio_kotor_varos_poput_skorpiona_kamerom_je_snimao_kako_tuche_zarobljene_civile_izbacuje_ih_iz_stanova_maltretira_prolaznike_video.html

 

 

 

„ Eureka – ja sam Bosanac“ uzviknuo je oduševljeno Zdravko Mamić, uvjeravajući Sud BiH  kako pored hrvatskog posjeduje i bosansko  državljanstvo.  U Hrvatsku ne namjerava da se vrati nit lud!  Zasigurno je da je za Mamića bh. državljanstvo neprocjenljiva valuta koja ga spašava od hrvatskog pravosuđa. Kada, kako i ko mu je pomogao da nabavi bh. državljanstvo, niti jedne jedine riječi   u medijima. Ništa nas ne smije, niti može iznenaditi!

Ovaj sportski menadžer Dinama je  osuđen na 6,5 godina zatvora prvostepenom presudom Osječkog suda, zbog izvlačenja novca iz Dinama i oštečenja državnog proračuna.

U eri iseljavanja iz Bosne i Hercegovine i odlazka mladih ljudi u inozemstvo gotovo „idilično“ zvuči vijest da je naša država postala „bogatija“ za još jednog sugrađana i povrh toga Bosanca! Kada shvati da u BiH žive i Hercegovci možda  Mamić ponovo odluči promjeniti nacionalnost! Tragikomedija može imati možda svoj happy-end u Mamićevom „angažmanu i bogatom iskustvu“ kao  agenta u bh.reprezentaciji pa možda postanemo i svjetski prvaci u fudbalu.

Slučaj „Mamić“ je konačno  „probudio“ i Republiku Hrvatsku. Sjetili se i oni bjegunaca i BiH. Nihovi mediji sada nas „podsjećaju“ kako je   Federacija BiH još ranije raspisala 43 međunarodne tjeralice za osobama koje uz bosanskohercegovačko imaju i hrvatsko državljanstvo. Za 33 bjegunca sa tog popisa  postoje operativne spoznaje kako se kriju u Republici Hrvatskoj. Najpoznatiji bjegunac je  bez sumnje bivši lider HDZ i nekadašnji član državnog predsjedništva Ante Jelavić, osuđen na 10 godina zatvora za kriminalne aktivnosti u predmetu „Hercegovalke banke. Među bjeguncima su i oni optuženi za ratne zločine, privredni kriminal, te osuđenici za ubojstva, pljačke i silovanja. Gotovo svi oni vode lagodan život na relaciji Zagreb – Jadran i sebe, poput Mamića predstavljaju nevinim žrtvama montiranih političkih procesa.

Ništa drugačija situacija nije ni u Srbiji gdje se  na čelu bjegunaca nalazi general Vojske RSa Novak Đukić. I on nam, poput Mamića poručuje kako neće nit lud u zatvor. Zbog zloupotrebe dvojnog državljanstva osuđeni kriminalci već godinama izbjegavaju zakon i pravdu, te dosuđenu zatvorsku kaznu.  Tome se  nije stalo  u kraj niti euforično najavljenom potpisivanju Sporazuma o izvršenju sudskih odluka između BiH, Hrvatske i Srbije, iz 2010.  Sporazumom  je tada nađeno solomonsko riješenje  gdje se pravosnažno osuđenima omogućava da sada kaznu mogu izdržavati i u zemlji u koju su pobjegli??? O  isporučivanju pravosnažno osuđenih lica sa dvojnim državljanstvom koja su se, izbjegavajući zatvor, sakrila u jednoj od ove  tri zemlje niko i ne pomišlja?

„Herojima“ koji se u ime naroda svojim kukavičlukom kriju iza naroda je najvažnije da da proces pomirenja nikad ne zaživi . Nije im potrebna stabilnost u regionu jer  su im  prethodne i današnje vlasti  garanti njihove slobode i lagodnog života.

Aktuelne vlasti sve tri zemlje u regionu  nam šalju jasnu poruku da im ne trebaju uređena društva sa  sistemom vrijednosti u kome se  zločini  NE isplate. Države dakle egzistiraju  skrojene po mjeri kriminalaca  i mafije!

Ne iznenađuje me više ni  selfi Ive Senadera kao VIP gosta koji  uživa na svjetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji.  U hrvatskom dresu,  smiješeći se  svojim sugrađanima otvoreno ih pita  „ko im je kriv što se  i oni nisu potrudili  da budu tamo“!

Mr. sci. Edin Osmančević

Stara kletva kaže ; ”Da bogda imao pa ne imao!”. Valjda se u toj kletvi odslikava i stalna  ljudska težnja  da  se  gradi  jedno pravedno društvo  sa uspostavljenim sistemom vrijednosti.  Onaj ko nije svijestan koliko je pravda važna mora da doživi nepravdu sa svim destruktivnim posljedicama da bi je  valjda više cijenio! Ali cijena je previsoka,  ponekad plaćena krvlju, kao što je to  u slučaju Bosne i Hercegovine.

Danas tražimo pravdu za najljepše cvijetove uvele u vremenu nepravde. Pravda za Davida! Pravda za Dženana!  Pravda za Mahira!  Pravda za Vedrana! Pravda za Selmu! Pravda za sve one žrtve koji su svojim životima platile vrijeme nepravde. I koliko imena sa dubokim pijetetom treba  još pomenuti pitajući se  ima li svemu ovome kraja. Je li moglo biti drugačije, jesmo li mogli da ih spasimo?  Sociolozi  tvrde da jesmo, da smo bili svijesniji što nam pravda kao društveno moralna kategorija znači i odlučniji da je po svaku cijenu  branimo.

Ne vjerujem da možemo vratiti  osmjehe na lica njihovih roditelja u njihovoj potrazi za pravdom.  Ali svojom podrškom možemo im vratiti vjeru da nisu sami i da nas se tiče sudbina njihove djece.  Vjeru da će istina ugledati velo dana a krivci biti kažnjeni.  Jer oduzeti im vjeru u pravdu je isto kao i otrgnuti im vjeru u ljude.

I to je upravo ono što je predmet mog pisanja.  Novinar jednog lista je pitao Davora Dragičevića, kako to da on i grupa ”Pravda za Davida” ima podršku od Bošnjaka i Hrvata a on sam je bio u vojsci Republike Srpske i ratovao protiv njih.

Davor mu je odgovorio ”da smo ratovali i protiv Njemačke, a naši su ljudi svejedno 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka išli na rad u Njemačku i imali dobre odnose sa Njemačkim narodom.”

Davor Dragičević  je jednom bio  žrtva jer mu je nasilno otrgnuto njegovo vlastito dijete. Davor Dragičević nije dozvolio da ga pomenuti novinar ponovo ”napravi” žrtvom, oduzimajući mu pravo da vjeruje u ljude!

Roditelji nastradale djece su svijesni da su  njihovi ”klinci i klinceze iz geta”  u stvari žrtve jednog vremena i društva poremećenih vrijednosti.

Hoćemo li uzeti sudbinu u svoje ruke?

Bosna i Hercegovina  je uvijek bila ”žedna” pravde!   Generacije svjedoće stotinama godina da nepravda nije nedostajala  na našim prostorima.

Neozbiljni su oni koji kažu kako je na nas  bačeno prokletstvo!Do nas je samih koliko smo spremni da se borimo za društvo u kome vlada pravda! Legende volim ali  u njih  ne vjerujem! Poput one koja kaže, da turski sultan Mehmed El Fatih,  u svom snu, noć prije nego što je osvojio Bosnu,  nije usnuo jednog od časnih ashaba Omera,. Prema istoj legendi  tumač sna mu je  predskazao kako  u Bosni pravde nikad neće biti zbog ćega će se njen narod uvijek morati boriti za nju!

Najodgovorniji za današnje stanje nesigurnosti i nepravde  su isključivo oni koji donose i sprovode današnje zakone.  Najbolje na svojoj koži su to  osjetili roditelji djece – žrtava  jednog sistema poremćenih ljudskih vrijednosti!  U ime svih dosadašnjih i budućih žrtava dužnost nam je da kažemo ” Non Pasaran”!

Mr. sci. Edin Osmančević