Arhive za ‘Intervjui’ kategoriju

Uvod

Svijet je danas  bolesniji kao nikad a mnogi politički analitičari smatraju da današnja  međunarodna  politička situaciju je gora od one iz ranih 30 godina prošlog vijeka .  Ako samo pogledamo profile političara koji danas vladaju pojedinim  državama onda možemo sa sigurnošću reći da je dijagnoza više nego tačna. Demokratija kao oblik vladanja jednom države  se  bez sumnje često upotrebljava kao  sredstvo uzurpiranja vlasti.

Da li se čovječanstvo išta naučilo iz bliže  historije? Da li nam u eri jačanja nukleranog oružja  išta znači 6 augusta 1945 kada su Amerikanci bacili prvu atomsku bombu na Hirošimu zbog ćega je u prvom talasu umrlo 60-80 000 ljud a nedugo poslije toga od posljedica radijacije još 145 000.  Da li smo naučili da nam je sutrašnji dan određen onim jučerašnjim?

Izborni sistem BiH – sistem zaštite kriminala i korupcije!

Građani Bosne i Hercegovine već duže vrijeme bojkotuju opće i lokalne izbore jer ih svega nešto više od 50 % izlazi na izbore.  Ta dilema ima svoj razlog jer vladajuća politička oligarhija je načinila izborni sistem u kojem ne želi promjene.  Diskriminatorski izborni zakon  daje isključivo pravo Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da biraju svoje članove Predsjedništva.  Bosanac ne može biti na čelu države, Bošnjak i Hrvat u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu  kao ni Srbi iz federalnog dijela ne mogu biti kandidati za člana Predjedništva. Vanrednih izbora  nema zbog čega je  jedan od najljepših gardova Europe Mostar godinama crna rupa na demokratskoj karti svijeta.

Koliko je Izborni zakon koje su donijele političke stranke na vlasti  ruinirao  demokatiju u Bosni i Hercegovini možda je najilustrativniji na primjeru broja glasova koji su stigli iz dijaspore. Naime, na prvim poslijeratnim izborima organizovanim 1996 godine od strane OSCEa (Organizacije za evropsku bezbjednost i sigurnost) bilo je  prijavljeno 458 000 glasača iz inostranstva. Odlazkom OSCEa 2000 godine na narednim izborima  2002 godine prijavljeno je  svega 58 957 građana i taj broj se rapidno smanjivao na svakom narednom izboru. Što se desilo sa biračkim spiskom dijaspore nakon odlazka OSCEa i zašto se za svake naredne izbore postavio uslov njihovog ponovnog prijavljivanja najbolji znaju politički akteri koji su donijeli poslednji  Izborni zakon.  

Presude Ustavnog suda kao i suda u Strazburu su na čekanju jer je postojeća politička vlast nije da je  neodgovorna već je koruptivna i  ne žele je  sprovesti.  Manpulisanje izbornim tijelom je glavna karakteristika predizbornih procesa.  Svjedočili smo  otvaranju novoizgrađenih saobraćajnih dionica, tunela koji su u istom danu, pred kamerama otvoreni, da bi po odlasku novinara ponovo bili zatvoreni.  Svjedočili smo referendumima  i političkim cirkusima. Niko nije spomenuo uništene banke, privredne objekte i  preduzeća i sve onome što  ima veze  sa društvenim i  lokalnim koristima zajednicama  I danas predstavnici  „nacionalnih stranaka“ istupaju po već poznatom šablonu vođenja „visoke politike“, dok su njihovi lideri postupali po principu „zavadi pa vladaj“.  

Izbori – jedina mirna opcija!

Danas sam na portalu lukavicki.ba pročitao kako  u projektu lukavičkog Udruženja altruista „Ruke prijateljstva „ otvorena prva dječja javna kuhinja u Lukavcu u kojoj će se dijeliti 100 obroka dnevno  za djecu predškolskog i školskog uzrasta a koja su u stanju socijalne potrebe. Navikavamo se na ovakve pojave koje postaju naša svakodnevnica! U državi u kojoj ima gladne djece, niko ne bih trebao da bude sretan i  neko bi trebao da snosi odgovornost. Poslije svih ovih godina trebalo je doći do samootrežnjenja. Umjesto toga sebe smo postavili u poziciju najamnih građana u kojoj partiokratije odlučuju o našoj sudbini!   

Masovni izlazak na izbore je naša jedina alternativa promjene koruptivne vlasti mirnim putem.  Oni koji čekaju promjene i ne glasaju pomažu opstanku kriminala i korupcije i snose direktnu odgovornost za svoju neodgovornost.  U Bosni Hercegovini ima ljudi i snaga koji nas mogu voditi dalje u neophodne socijal-ekomomske i društvene promjne. Na nama je da ih prepoznamo i damo im šansu! Ali i da prepoznamo one koji su godinama dobro uhljebljeni u vlasti bez konkretnih rezultata u svom radu.

Čvrsto  vjerujem da zajedno  možemo graditi Bosnu i Hercehovinu kao demokratsku državu sa   oblikom vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili ne izravno većina njenih građana kroz poštene izbore. Na nama je obaveza da stvorimo takve uslove a za to je potreban i Tvoj glas!

Mr. sci. Edin Osmančević

 

.

OVAKO HEROJI NE UMIRU

Posted: 17. Decembra 2017. in Intervjui

Milošević, Mladić, Karadžić, Praljak… nisu heroji već zločinci!

 

Do sada su nas u životu učili, a onda smo mi učili svoju djecu, da uče i oni svoju, da se heroji ne rađaju, već nastaju i stasaju  sa nama i u nama, u teškim životnim bitkama, postaju i ostaju uzor sa kojim se ponosi narod, nacija i motivišu nove generacije. U ovom vremenu obrnutih vrijednosti kukavičluk se falsificira i pokušava predstaviti kao herojstvo.  Ubice i krvnici  se nagrađuju kao heroji, popularišu kao idoli i očevi  naroda i nancija. Tako i zločinac  Slobodan Praljak u posljednjoj sekvenci Haške drame, pred očima čitava svijeta,  postade nacionalni heroj ispijanjem otrova. Ne znam šta  misle lideri Hrvata u BiH , šta misli vrh hrvatske države, ali ako u čaši otrova i nespremnosti  kukavice da se suoči sa posljedicama svoga zločinačkog djela vide herojski čin  koji ga promovira u nacionalnog heroja, onda sa velikom  zabrinutošću moramo gledati u budućnost Hrvatske i njenih  budućih generacija.

Neshvatljivo je da skoro kompletan vrh Hrvatske države, uz časne izuzetke kao što su Stjepan Mesić i Vesna Pusić, zatvara oči pred golim činjenicama, koje potvrđuje sa bezbroj argumenata i dokaza  dokumentuje  Haški sud, kao  najviša  sudska instanca demokratskog svijeta, koju su prihvatili kao svoj sud Hrvatska i njeni građani. Ni u ovom slučaju poznatom kao slučaj “Prlić i drugi” nisu  bili heroji oni s puškom već oni koji su pred puškom stajali, ali to niko od njih ne kaže osim žtrtava.

Heroj se ne  rađa,  heroj se postaje

Heroj se postaje spašavanjem života, a ne ubijanjem. Heroji ne ubijaju ljude druge vjere i nacije, već ih spašavaju. Heroj se postaje odbranom zemlje, a ne agresijom na drugu zemlju. Heroj se ne postaje ubijanjem sebe!

Samoubijstvo kao herojski čin u historiji je poznato samo kod vojnih vođa i visokih oficira kada izgube bitku, pa tim činom izbjegavaju živi pasti u ruke neprijatelja.  Heroji mijenjaju svijet, a Slobodan Praljak ga nije promjenio, već jedan dio  svijeta zavio u crno.

U bivšoj Jugoslaviji, u toku i nakon  NOR-a , desetinama učesnika NOB-e je za života ili posmrtno dodjeljen Orden narodnog heroja za posebne zasluge. Bili su to ljudi koji su sebe ili veliki dio sebe darovali za bolji i sretniji život sviju nas.  Neki od njih su Rade Končar, dr. Mladen Stojanović,  Sava Kovačević, Simela Šolaja… a Tito je postao trostruki heroj.  

U današnjoj Srbiji i Hrvatskoj, za njihove režime,  heroji su osobe osumnjačene i potvrđene za najteže ratne zločine. Oni su za njih heroji i sveci. O njima se pišu i pjevaju pjesme, pripremaju im se dočeci i proslave, aplaudira im se, o njima se daju TV emisije u udarnim terminima. Šta se to dešava, kuda to vodi?

Haški sud spustio zavjesu

Na pozorišnoj bini UN, u Haškom sudu, nakon 20 godina premijernih pozorišnih predstava, tragedija, komedija, drama, melodrama, nakon dramatičnog čina  posljednje drame “Prlić i drugi”, u kojoj ni njen režiser nije mogao predvidjeti tako dramatičan kraj, spuštena je zavjesa.  Zavjesa spuštena, drama nastavljena.  Krvnik Slobodan Praljak je vjerovatno prvi put u životu bio hrabar- Popio je otrov, otrovao sebe i zatrovao sve oko sebe. Avet zločinca Slobodana Praljka izdigla se iznad HAGA i zasjenila jednu od naznačajnijih Haških presuda u protekla dva desetljeća. Time su protagonisti dramne postali važniji od glavnih aktera –  žtrtava.

Opravdavanje zločina i zločinaca je novi zločin nad žrtvama

Dvije posljednje Haške presude, bez obzira na određene propuste i manjkavosti, imaju poseban značaj za verifikaciju istine o  uzrocima i posljedicama ratnih događaja, koji su se u BiH dogodili od 1991 do 1995. godine, a trajnije se  rerflektuju na uslove života  svih BiH naroda.

Dokle aktuelni režimi Srbije i Hrvatske idu u odbranu prava zločinaca i prava na zločin pokazuje i prijedlog Patriotske lige Srbije  za  posmrtnu dodjelu ordena narodnog heroja “Balkanskom kasapinu” Slobodanu Miloševiću, kao  i euforija oko komemoracije p. Slobodanu Praljku.

Činjenice o događajima se mogu prihavatati ili ne prihvatiti, ali se o njima ne može dogovarati. Snagom činjenica i argumenata, kao svjetlom protiv mraka, moramo pobijati laži i na njima zasnovane  neargumentovane  tvrdnje, koje imaju za cilj prikriti i ugušiti istinu. Veličanje zločinaca, njihovo promovisanje u heroje, je novi zločin nad žrtvama, post- zločin, možda posljedičniji od samog  zločina. I što je još tragičnije nije to samo glas izvršilaca zločina, već njihovih sljedbenika, koji počinjene zločine  opravdavaju, podržavaju i potstiču sebe i druge da ih ponove.

Kada je riječ o presudi, indikativno je da ni  političari u Hrvatskoj, kao ni u BiH, nisu tražili od pravnika da tumače presudu, već su uzeli  sebi za pravo  da je tumače, uglavnom onako kako njima odgovara. Pravnici nisu imali pravo da govore, jer bi njihova tumačenja morala biti drugačija.

Značaj presude “Praljku i drugima” je posebno u tome što je argumentovano, jasno i otvoreno rekla da je ovo bio međunarodni ratni sukob, da je Hrvatska bila agresor  i da se radilo u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Na mjestu su primjedbe i prigovori što u presudi Haškog suda vođi vojske Bosanskih Srba  Ratku Mladiću, koja je prethodila ovoj presudi, nije potvrđeno da se radilo o agresiji Srbije na BiH, a ne građanskom ratu, što nije utvrđen udruženi zločinački poduhvat i što nije potvrđeno da se genocide nad Bošnjacima dogodio širom BIH a ne samo Srebrenici. A ni u nizu ranijih presuda Srbija i Crna Gora nisu naznačene kao nosioci udruženog zločinačkog poduhvata i agresori na BiH, iako se zna da su napali prvo Hrvatsku pa BiH i bili glavni kreatori agresije.

Pri svemu tome najmanje se govorilo o tome kako su žrtve agresije i zločina doživjele ovu presudu, u kojoj mjeri je presuda njima dala satisfakciju i da li im otvara prostor za neki vid obeštećenja.

I prilikom ove presude, u odbranu zočina i zločinaca, najviši funkcioneri Hrvatske, uključujući predsjednicu Grabar – Kitarović i premijera Plenkovića, govorili su više o tome kako su pomagali Bosni, branili je, prihvatali bh izbjeglice, ali su malo ili nimalo govorili o tome da su se brojni Bošnjaci iz BiH borili zajedno sa snagama HVO protiv srpske agresije na Hrvatsku i dali veliki doprinos u njenoj odbrani.

Aktuelne vlasti Srbije i Hrvatske kao produkt onih koji su vršili agresiju  

Aktuelne vlasti i Srbije i Hrvatske djeluju kao produkt vlasti koje su izvršile agresiju na BiH i počinile teške zločine. Svojim izjavama i postupcima u posdejtonskom periodu, naročito posljedično zadnjih deset godina, te vlasti pokazuju da podržavaju koncept svojih prethodnika, čime se priključuju udruženom zločinačkom poduhvatu.

Ova presuda u cjelini otkriva i  onu drugu crnu stranu, ono drugo lice naših susjeda Srbije iHrvatske , a to je da vladajuće  strukture u Srbiji i Hrvatskoj nisu ni za metar skrenule s puta kojim su ih u osvajački  pohod poveli Milošević i Tuđman. I ne samo da ostaju na tom putu već neodgovorno za sobom vuku veliku masu svog naroda.

Istna je da je Hrvatska bila napadnuta od strane Miloševićeve Srbije i JNA, da se jedan period sama i zajedno sa BiH  branila, da je pomagala oslobođenje bh od srpskog agresora, da je udomila više stotina hiljada bh izbjeglica, ali sve to joj ne daje pravo da opravdava zločine, niti je amnestira od odgovornosti.

Svako se mora distancirati od zločina i zločinaca

Umjesto odbrane i zaštite zločinaca i njihovih zločinačkih djela, svaka strana i svaki njen pripadnik treba se distancirati od zločinaca koji su pravomoćno osuđeni  i raditi na afirmaciji stvarnih  društvenih vrijednosti, koje  vode u mir i napredak.

I ova presuda, kao i neke ranije, pokazuje da se UN, kao osnivač ovog suda, susreću sa posljedicama svojih promašaja, zbog  nespremnosti da priznaju svoje propuste i greške. U tom kontestu, nije iznenađenje što i pored svih agrumenata i dokaza koji potvrđuju ulogu Srbije i Hrvatske, aktuelne vlasti ne priznaju velike i teške greške svojih prethodnih režima, već  na svaki način nastoje opravdati zločine koje su ti režimi u BiH počinili.

Posebnu težinu imaju licemjerne  poruke i pozivi liderima BiH i žrtvama agresije da se bezrezervno okrenu budućnosti, što u suštini znači da će sve zlo koje im je  počinjeno biti sankcionisano samo time što će manji broj počinilaca zločina individualno odgovarati, ležanjem nekoliko godina u udobnom zatvoru, a države agresori ne samo da neće platiti ni jednu Km obeštećenja, već će zadržati sve ono što su za 3,5 godine agresije odnijeli sa sobom ili razorili. A to ujedno znači da žrtva ponovno treba zapeti raditi i sticati, da bi im to opet kroz nekoliko desetina godina ti isti opet uzeli.

Stoje  primjedbe nekih da je Haški sud bio  kontaminiran politikom sa najviših nivoa, što se moglo uočiti kroz mnoge ranije presude, ali to očigledno nije imalo uticaj na ovu posljenju presudu.

Neobjašnjivo je sa kojim obrazom predsjednica R Hrvatske Kolinda Grabar  Kitarović govori da Hrvatska nije napala nikoga, a hiljade stranica i u ovoj zadnjoj Haškoj presudi upravo o tome govori i  argumentovano potvrđuje, što je temeljito obrazložio predsjedavajući suda čitanjem presude. Za nju je Hag “politički arbiter, a ne sud pravde”, a to nije tako komentarisala kad je donesena oslobađajuća presuda Markaču…, već su svi listom podržali presudu, koja je i danas za mnoge sporna.

Svojim nedosljednim komentarima javnost je iznenadio i premijer Plenković , a uznemirio i revoltirao Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragani Čović , koji žrtvama izražavaju sućut, a ne priznaju ništa od onog što su njihovi režimi počinili. I ne samo oni, na putu odbramne prava na zločin ostaje čak i Hrvatski sabor.

U svakom slučaju, dobro bi bilo, kako priželjkuje hrvatska predsjednica, da se  ovom presudom okonča jedno teško razdoblje, a počne da teče novo bolje i sretnije.  Ali to najviše ovisi o Hrvatskoj i Srbiji, njihovim vladajućim strukturama, jer opredelenje BiH za dobrosusjedstvo nikad nije ni bilo upitno.

Pravi heroji ostaju u sjeni i zaboravljeni

Mnogi  vjeruju da su heroji  ljudska bića, kojima je dobri Bog podario posebna svojstva, koja nemaju drugi ljudi. Zato je heroj istovremeno čovjek, ali u datim situacijama i okolnostima i natčovjek.

Heroj je hrabar čovjek, koji spasava druge ljude,  junak koji  nas brani od zlih ljudi i zla, ne štedeći sebe i svoj život. To su ljudi koji skaču u vodu da spase davljenika,  ulaze u vatru da izvuku iz požara, svoj život stavljaju na kocku da spase živote drugih. Osuđeni ratni zločinci koji su ubijali civile su zločinci a ne heroji. Ni Milošević, ni Karadžić, ni Mladić ni Praljak… nisu svojim životima spašavali, već su ubijali i uništavali.

Po stavovima lidera Srbije i Hrvatske, koje nažalost slijede i mase  zavedenog naroda, zločinci su heroji i sveci. U sjeni zločinaca promovisanih u heroje danas, makar nakratko, ostaju u sjeni ili zaboravljeni istinski heroji, kakav je  Srđan Aleksić, Goran Čengić… i heroji rada, kakav je bio bosanski rudar Alija Siretanović.  Sa njima i u njima heroji ne umiru… oni žive zauvijek.

Na kraju ostaje nam da se upitamo, kako i od koga nam djeca i mladi mogu naučiti da ne lažu i ne kradu, ne napadaju i ne otimaju tuđe, ne ubijaju civile i nevine, kada im očevi nacija jednog dana jednom stranom svoga lica govore jedno, a drugog dana drugom stranom svoga lica govore drugo i svojom dvoličnošću odobravaju postupke koje najviše sudske instance današnjice osuđuju i  najstrožije sankcionišu. Zar im je svejedno, zar se već sad ne stide,  što će generacije mladih koje od njih uče već sutra u njihovoj dvoličnosti prepoznati ono pravo lice, kojega  se mora stidjeti i od kojega će i oni zazirati.

 Burlington, 16.12. 2017                                               Zijad Bećirević

JAHORINA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.

UNOM PLUTAJU LEŠEVI

Posted: 16. Decembra 2017. in Intervjui

http://static.panoramio.com/photos/large/8794389.jpg

Ratna 1991. godina u dolini rijeke Une

Rat u BiH, kako se zvanično navodi, nije počeo 1.4.1992. već u ljeto 1991.g. Nisu ga vodili entiteti BiH protiv R BiH, već Srbija i Hrvatska u saradnji sa paravojnim formacijama.  Nije to bio građanski rat, već  odbrana od agresije.

U mom gradu Bosanskoj Dubici u ljeto 1991. počeo je progon Bošnjaka, počelo paljenje bošnjački i hrvatskih poslovnih objekta i kuća, pale prve žrtve, leševi ubijenih Kostanjčana počeli plutati Unom, srušena oba mosta koja su Bosansku Dubicu povezivala sa Hrvatskom. I zar sve to nije bio rat!?

Ni 22. g. nakon agresije na BiH , koju su izvršile Srbija a potom Hrvatska, ni do danas nema usaglašenih stavova o tome ko su bile sukobljene strane, kada su počeli sukobi, kakav je bio karakter tih sukoba. Agresija na BiH za jedne je građanski rat, za druge  međunarodni oružani sukob, za neke “ Treći Balkanski rat“. Po karakteru rata, za Hrvate je to Domovinski rat, započet 1.oktobra 1991. g., kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u Ist. Hercegovini. Srbi ga zovu  Odbrambeno – otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. mart 1992.g, kada su napadnuti svatovi u Sarajevu. Bošnjaci rat zovu Agresija na BiH, a za početak uzimaju 1.april 1992, kada su srpske formacije na zapovjed Jovice Stanišića, šefa srbijanske tajne službe, napale Bjeljinu i počinile prvi pokolj Bošnjaka.

Netačna je  i identifikacija sukobljenih strana. Kao sukobljene strane tretiraju  se R BiH i samoproglašeni srpski i hrvatski  entiteti unutar BiH – Rs prvobitno nazvana Srpska republika BiH i Hrvatska republika Herceg-Bosna, iako je  dokazano da se BiH branila od agresije koju su izvršile Srbija a potom Hrvtska, zajedno sa paravojnim formacijama. Mnoga od ovih različitih gledišta postaju jasnija i određenija tek posljednjim presudama Haškog suda, iako agresorske strane i njih pokušavaju osporiti.

Može se shvatiti da agresori zanemaruju činjenice i početak rata računaju po svom nahođenju, može se shvatiti da ih iz svojih razloga podržava međunarodna zajednica,  ali je neshvatljivo da zvanično Sarajevo ni danas ”ne vidi dalje od nosa“  i sva stradanja, razaranja, progone i žrtve, koje su se u BiH dogodile od ljeta 1991. do  1.aprila 1992. ne stavlja u kontest ratnih zbivanja, niti tretira  “žrtvama agresije“.

A samo u mom gradu Bosanskoj Dubici, od ljeta 1991. do 1. aprila 1992.g. (vrijeme koje se ne tretira ratnim) dogodilo se sve što se napadnutom  i okupiranom može dogoditi. Pale su prve žrtve, zapaljene sve bošnjačke kuće sa četiri vode, minirani, zapaljeni i oduzeti od bošnjačkih vlasnika svi poslovni objekti i mnoge privatne kuće, počeli prvi progoni dubičkih Bošnjaka i Hrvata,  srušena oba mosta koja su Bosansku Dubicu povezivala sa Hrvatskom Dubicom  i  Jasenovcem, a XI Kozarska brigada , u kojoj su najbrojniji bili Dubičani, počela ratovati u Kostajnici.

U avgustu 1991. leševi su plutali Unom, noseći tijela Bošnjaka i Hrvata pobijenih tih dana u Bosanskoj i Hrvatskoj Kostajnici.

Bili smo zaslijepljeni i naivni

U vrijeme kada je počela agresija na BiH, Muslimani- Bošnjaci činili su 44% BH stanovništva, Srbi 31%, a Hrvati 17%.

Bili smo zasljepljeni i naivni. Vjerovali smo u život koji smo živjeli. Vidjeli smo šta se oko nas događalo, ali nismo htjeli vjerovati, dok se nije nama dogodilo. Pa ni tada, a možda ni sada, mnogi od nas nisu postali dovoljno svjesni događaja, njihovih uzroka i posljedica.

A sve je počelo u avgustu 1990-te promocijom prvih višestranačkih izbora, kada se i u mom gradu Bosanskoj Dubici osnivaju Srpska demokratskla stranka – SDS-a a potom Stranka demokratske akcije –  SDA-e. Početni opšti zanos brzo nestaje i topi se kao sapunica. Politička situacija podiže tenzije, raste napetost, remete se  opšti odnosi. Dubički SDS preuzima sve pozicije vlasti i diktatorski određuje uslove daljeg života, a oni su  bili izgon Bošnjaka i Hrvata, bez alternative. Po  tom konceptu, kasnije prepoznatom kao koncept „etničkog čišćenja“, na području dubičke opštine moglo je ostati samo 8% Bošnjaka, i to onih koji su do kraja lojalni ili su u porodičnim ili drugim vezama sa Srbima.

Potkraj 1990. u Bosansku Dubicu  je sa posebnim zadatkom došao Krnjajić Milan, član Šešeljeve stranke, čovjek od povjerenja Radovana Karadžića, ranije poznat kao “Zgonjaninov čovjek“, najodgovorniji za zlostavljanja, progone i ubijstva Bošnjaka i Hrvata, koji će se kasnije dogoditi na području Hrvatske i Bosanske Dubice.   

Do tada su Bošnjaci u opštini činili 20,37% , a u gradu bili većinsko stanovništvo. Hrvati su činili 2% stanovništva i u gradu i na opštinskom nivou. I dok su dominantni Srbi listom prihvatali novi koncept života i zauzimali svoje mjesto u SDS-i, dubički intelektualci su okretali glavu od SDA, bježali od nje kao od kuge, pokušavajući naći neki srednji put, kojeg više nije bilo.

Dubičko proljeće 1991.

U proljeće 1991. u Bosanskoj Dubiici je sve  bilo u znaku stranačkog organizovanja. Nastavljena su  stranačka prepucavanja i stranačke promocije. Ulicama grada, kao u svatovima, vozili su se stranački lideri i njihovi sljedbenici okićeni zastavama. Tada niko još nije vjerovao da će se pod tim zastavama, za samo koji mjesec, ubijati, klati i progoniti u logore.  A samo nekoliko mjeseci kasnije tim istim ulicama počeli su  odjekivati puščani rafali. Učestile su  eksplozije i paljevine. U centru grada, Maloj ćaršiji, počeli su gorjeti ugostiteljski objekti muslimana i Hrvata.

Na Urijama, nekoliko desetina metara od Vatrogasnog doma, prvi su u plamenu mržnje nestali ugostiteljski objekti Islamovića – Mehe i Ramadana. Izgorjela  je do temelja porodična kuća moje supruge Hatemine u Binjački. Bačena je  bomba na Šnjacinu ćevabdžinicu, ali je objekat samo manje oštećen, nije izgorio. Trebalo je samo zaplašiti i otjerati vlasnika i preuzeti njegov biznis.

Mnogi od Dubičana, i te subote izišli su na Dubičku zelenu pijacu da kupe mlijeka, sira, kajmaka, jaja, koje su još uvijek kaurkinje (tako smo zvali marljive priječanke) donosile. Ali tog subotnjeg jutra junskih dana 1991.  nije bilo kaurkinja. Pijačne tezge bile su prazne. Hrvatska Dubica je bila u plamenu….

Tih dana u  Bosanskoj Dubici artiljerija je ukopana uz obale Save i  Une, a jedan od bunkera je u centru grada, uz sami most  između Bosanske i Hrvatske Dubice. Iz bunkera se puca na Hrvatsku Dubicu, a Hrvati povremeno uzvraćaju. Naše komšije Srbi govore nam “da se moramo braniti od Mupovaca“.

O tome za medije prvi otvoreno govori Asim Kulenović, nogometni sudija, preko “Yutela“  javnost obavještava Rusmir Karat, dopisnik “Večernjih novina“, a Namka Hašić, jedna od osnivača dubičkog SDA, pred TV kamerama za napade na BiH i Hrvatsku okrivljuje Srbe. Već sutradan, sa Dubičke pijace, gledali smo  kako na hrvatskoj strani gore ugostiteljski objekti Junuza i Namke Hašić i Osme Murćehajića. Plamen je šikljao visoko u nebo, a miris paljevine širio se koritom Une i štipao za nosnice.

U toj i godini koja slijedi, jedna po jedna, uglavnom petkom, gorjele su i izgorjele sve muslimanske kuće, one na 4 vode. Zapaljeni su i izgorjeli muslimanski poslovni objekti i Ćehajića kuće na Gradskoj pijaci. Minirane, zapaljene i do temelja sravnjene  sve četiri dubičke džamije. Prva je izgorjela Krajiška džamija u Jošiku. Imam se jedva spasio bijegom kroz kukuruze. Plamen je progutao cijelo Krajiško naselje prema Kozari. Imao sam priliku vidjeti goretine i pustoš. U zapaljenim kućama ni strujne utičnice u zidovima nisu ostale.  Sve što je u kućama nešto vrijedilo odnešeno je. Na trgu, kojiu se tada zvao Trg Fadila Šerića, izgorio je i Rasimin lijepi crveni kiosk, kupljen u Sloveniji u Ljutomeru, u kojem su dubički mališani, mladi i stari dubičani rado kupovali sladoled i poslastice. Neće više u njemu biti Rasime  da nasmijana djecu dočekuje kad se vraćaju iz škole, niti ukusnog Kemalovcinog sladoleda.

Početkom juna 1991. srpske formacije ušle su u Hrvatsku Dubicu. Više starijih osoba hrvatske nacionalnosti streljano je na mjestu “Krečane“. Paravojne srpske formacije 8.6.1991. u selima Baćin, Cerovljani i Predore ubile su preko 30 Hrvata i jednog muslimana. Narednih dana napadnuta je policijska postaja u Glini, a napadačima su se  priključili tenkovi JNA.

JNA zvijezdu petokraku zamjenjuje kokardom

Dana 26.6.92. XI Kozaraska brigada, sa stalnim sjedištem u Prijedoru, mobiliše u Knežici u vili  “Borik“ stalni i rezervni sastav. Vila „Borik“ postaje glavno komandno mjesto, sa kojeg se već narednih dana napada Kostajnica i jedinice XI Kozarske brigade upućuju na Banjalučki aerodrom, gdje ih čekaju 22 borbena helikoptera sa upaljenim propelerima, radi podrške jedinicama JNA koje od 27. juna napadaju Sloveniju. Dubički bošnjački oficiri Krivdić Mirsad, Hasan Lelić-Kacar,Ismet Palić, Sead Krivdić, Sulejman Mesterbašić i neki srpski – Rokić Mićo… odbijaju ratovati protiv slovenske braće i u znak protivljenja skidaju  vojne činove i vraćaju ih Komandi. Komanda  XI Kozarske brigade odustaje od napada na Sloveniju i jedinice se vraćaju  na zborno mjesto u Knežicu, a  sukob sa Slovenijom zavržava se već nakon 5 dana primirjem.

Narednih dana pod vojničkim šatorima pije se šljivovica, pjevaju četničke pjesme, i sa isukanim noževima iz korica srpski vojnici prijete muslimanskim „drugovima“,koji s njima dijele šatorske ležaje. Postaje očigledno da muslimani nemaju više mjesta u XI Kozarskoj brigadi, pa uz toleranciju komande mnogi ostavljaju oružje i  praćeni psovkama, batinama i rafalima svojih srpskih saboraca odlaze kući. Naša  JNA, u koju smo se svi kleli i zaklinjali, zvijezdu petokraku zamjenjuje četničkom kokardom.

Leševi plutaju Unom

Dok su se Dubičani rashlađivali i kupali u Uni, sunčali na vrelom julskom suncu na  špicu ade i u čudu gledali avione JNA kako u nisko brišućim letu  prelijeću iznad riječnog korita u pravcu Kostajnice, u  samo 20 km udaljenoj  Kostajnici  se već se ginulo. Očevidci, koji su se tog  26. jula, te ratne 1991. godine (koja se po nekim čudnim kriterijima ne smatra ratnom), dolazili iz pravca Kostajnice, sa  vidnom zabrinutošću, zaprepašćenjem i strahom pričali su o ubistvima koja  su se samo dan ranije dogodila u Strugi, Zamlači, Kozibrodu i Volinji, a počinili su ih “pobunjeni“ Srbi nad  Hrvatima. A tih i narednih dana vodile su se  borbe u Hrvatskoj Kostajnici, oko Hrvatske Dubice, Jasenovca i Novske.

Svu ozbiljnost situacije počeli smo shvatati tek narednih dana, kada smo sa dubičkog mosta  gledali ljudske leševe kako plutaju Unom. Gledali smo  ih krišom sa mosta i riječnih obala kako zapinju za stubove mosta i oko pješčanih sprudova. I sam sam bio svjedok jezivog prizora, kada sam na kupalištu, nedaleko od moje kuće, uz samu obalu ugledao ljudsko tijelo. Dok sam živ neću zaboraviti oči  praznih bijelih zjenica, koje su zjapile, kao da su ih izjele ribe. Kao u Goranovoj “Jami“.

Postajali smo sve više zabrinuti, ali se naivno mislilo da se  to još uvijek događa nekim drugima. Kasnije se ispostavilo da su pobunjeni Srbi i JNA u Hrvatskoj Kostajnici opkolili hrvatske bojovnike,od kojih se njih oko 300 nakon neuspješne odbrane 21. avgusta 1991. predalo Srbima. U Bosanskoj Kostajnici tada su ubijena 23 građana, a u Hrvatskoj Kostajnici 230 branilaca. Hrvatska Kostajnica je Srbima pala u ruke 14. Septembra 1991.g.

Bosanska Dubica postaje grad-logor

Pogoršana situacija u Hrvatskoj se ubrzano prenosi u BiH, u narod unosi strah i nevjericu. Širom Hrvatske pobunjeni Srbi drže mitinge, napadaju policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Korenici, Dvoru, H.Kostajnici, a Srpsko nacionalno vijeće usvaja Rezoluciju o razdruživanju od Hrvatske  i ostanku u Jugoslviji.

Oružje iz ranijih ratova, koje su naši susjedi Srbi skrivali u podrumima, i novo koje su dobili, počelo je da “govori“.  Pucnji i rafali su sve češće i zlokobnije parali nebo, u prvo vrijeme noćima, a potom i preko dana. Svi ulazi u grad  i izlazi iz grad zatvorerni su i na njima postavljeni kontrolni punktovi. Noćni sat je postao mora za Bošnjake i Hrvate.

Već u to vrijeme u Dubici su se viđali nepoznati ljudi u civilu i vojnoj uniformi. Jedna grupa je za moju firmu radila Distributivni centar, koji je bio u mom domenu. U isto vrijeme radili su kamenolom u selu Maglajci. Već tada se  govorilo o otvorenim prijetnjama iz Hrvatske, od hrvatskog MUP-a, i potrebi da se moramo braniti. Uskoro je pred mostom u gradu, koji je do tada spajao dvije Dubice, Bosansku i Hrvatsku, iskopan  bunker, oko njega postavljene vreće s pijeskom, a njegovju posadu su sačinjavali neki nepoznati čupavci. A dubički građani, koji su tada preko mosta u Gradini  i Jasenovcu putovali u Gradišku, ili išli prema Zagrebu, pričali su da tamo sve “vrvi“ od vojske.

Svi putevi koji su do tada punih sto godina vodili preme Hrvatrskoj i Zagrebu, udaljenom od Dubice 100 km, preusmjereni su na Srbiju. Teretni kamioni mog preduzeća DRM  svakodnevno su vozili teret ili dovozili različite terete. Vozači su u to vrijeme imali mjesečni paušal, koji im je postao nedovoljan, pa su uz paušal zatjevali i dnevnice, što je bilo suprotno pozitivnim zakonskim propisima i normativnim aktima preduzeća. Ja, kao čelnik administracije u DRM,  dvostruke isplate po istom osnovu nisam mogao  dozvoliti dok se ne izmjene normatiovna akta preduzeća, što me izložilo napadima, iako nisam bio jedini koji stoji iza regulative. Jedan od trgovačkih poslovođa, iako se nije radilo o njemu, jer on nije bio vozač,  počeo je da mi otvoreno prijeti. U njegovoj prijetnji nije bilo ličnog antagonizma, već bijes i otvorena mržnja prema nama muslimanima, koju on nije ni krio.  I nje bio jedini.

Avgusta 1991. vojna kolona JNA iz Hrvatske  preko Dvora i Kostajnice ulazi u BiH, a na ulazu u Dvor dočekuje je postavljena tabla SAO Krajine. Tenkovi JNA su ulaze u Baranju i Istočnu Slavoniju, a sredinom avgusta Banjalučki korpus JNA prelazi Savu, ulazi u Okučane, Staru i Novu Gradišku, napada Pakrac, Borovo selo, Otočac, Plitvice… U to vrijeme mnogi Bošnjaci na to gledaju kao na sukob Srba i Hrvata, koji ih se previše ne tiče.

Prvih dana septembra Prijedorska brigada pod komandom Vladimira Arsića i Radmila Zeljaje napada Lipik i Pakrac, a  jedinice JNA i četnici napadaju Bos. Brod, 12/9 zauzimaju Hrv. Kostajnicu, a 14/9 Topusko i Hrvatsku Dubicu. Užički i Titogradski korpus popunjeni rezervistima Srbije i C.Gore 20.9. ulaze u Hercegovinu. Jugoslavenska narodna armija, ponos Titove Jugoslavije, 22. oktobra odbacuje petokraku i mijenja ime u ime  Vojska Jugoslavije (VJ).

Dvadesetog septembra gromoglasna eksplozija proparala je dubičko nebo. Kuće su drhtale, rušili se zidovi starijih kuća, pucala stakla na prozorima. Srušen je most između Bosanske i Hrvatske Dubice, srušenio Bratstvo- Jedinstvo jugoslovenskih naroda. Na svim objektima užeg dijela grada, svim trgovinama i radnjama, polupana su stakla,  a ul. Maršala Tita bila je u ruševinama. Prizor strave i užasa.

Desetog oktobra opet je potmula eksplozija iz daljine, zaparala nebom i širila se koritom Une. Srušen je i drugi dubički most, velelepno zdanje sa dva kraka, koje je povezivalo Dubicu sa Jasenovcom i Novskom. Taj most su 1974. godine otvorili i pustili u promet Mudžibur Rahman i Džemal Bijedić. Prema novinarskim izvještajima, u  momentu rušenja  mosta u bunkerima i grudobranima na bosanskoj obali u uniformama JNA bili su i vojnici iz Niša i Pančeva. Taj put neki od njih su dali intervju dopisniku TV Sarajevo Nusretu Sivcu. A već sutradan, sa bosanske obale Une, iz Donje Gradine, vidio se visok plamen na  hrvatskoj strani. Gorjele su kuće u Jasenovcu. U plamenu je nestajao i Jasenovački Hotel “Sava“ .

Zbog silovitih napada Srba već tada su se hrvatski branitelji morali  povući iz Hrvatske Dubice i Jasenovca, sve do Savskog kanala u Bročicama, samo nekoliko kilometara od Novske. Hrvatska Dubica i Jasenovac bili su u plamenu. A nakon dubičkih mostova, kao snoplje klasja, počeli su padati mostovi na Uni i Savi –  u Orašju, Šamcu, Kostajnici, Strugi…

Progon dubičkih Muslimana i Hrvata počeo je 1991. i trajao do jesenskih dana 1995.godine. Prvi konvoj sa većim brojem prognanika krenuo je 15.8. 1992. a stigao u Hrvatsku dvadeset jedan dan kasnije. Zadržan je silom u Okučanima, više dana bez hrane i vode. Konvojima njemačke Humanitarne organizacije “Krig erleben“ ili na drugi način od proljeća 1992. do ljeta 1993. iz Bosanske Dubice je iselilo 7.000 Muslimana i skoro svi Hrvati.  Sa konvojem nade 15.8. 1992. izašlo je 420 prognanih, u novembru 92.g. 330., 1.12.92. 400 itd. U Bosanskoj Dubici, kojoj su okupatori promjenili ime u Kozarska Dubica, ostalo je svega pedesetak muslimanskih porodica, od kojih je dio njih u ljeto 95.  utrpan u kamione i protjeran prema Travniku.

Smjena Bošnjaka sa rukovodećih položaja

U Bosanskoj Dubici situacija se naglo pogoršala, posebno kada su smjenjeni svi muslimani sa direktorskih položaja. Nekim čudom ja sam, možda jedini,  ostao na svom radnom mjestu, iako su oko mene, kao gladni vukovi, počeli kolati. Moja radna fotelja postala je privlačna posebno za neke iz moje radne zajednice, kao što je bio sekretar firme Pero Kovačević, pravnik Slobodan Bijelić, koji do tada nije imao nikakvih ambicija, a odjednom je dobio krila, koja će ga odnijeti ravno u Glavni štab  Vojske Rs na jednu od ključnih pozicija – Ministar za  informisanje Rs, ali i neki drugi. Svjestan stanja u kome se nalazim, a u nemogućnosti da se već tada ubacim u neki prognanički konvoj i sve napustim, zatražio sam od direktora RO da me razriješi dužnosti i premjesti na bilo koje niže radno mjesto. Tako sam već narednog dana postao Šef plana i analize. U tom odsjeku radile su dvije žene, od kojih je jedna bila Borka. Do tada sam je poznavao kao ljubaznu i prijaznu, a od tada se uzgoropadila. Morao sam se naviknuti kad dolazi ujutro na posao da  umjesto pozdrava prvo opsuje Aliju i Titu. Dakako da sam reagovo na takav jutarnji pozdrav i govorio  “ako već ne voliš Aliju, pa ga psuješ, kako možeš psovati Titu koji nam je sve dao“. Naravno nije se na to obazirala, kao i mnoge druge žene u firmi i van nje, koje su postale izvor mržnje i prijetnja veća od  muške.

Svaki okupirani grad na području Rs postao je logor

Otimanje bošnjačke zemlje, kuća, stanova i automobila uzelo je pun zamah. Prvo su otimani atraktivniji poslovni objekti, automobili, transportna vlozila i poljoprivredna oruđa. Iz društvenih stanova i kuća izbačeni su Muslimani i Hrvati, a u njihove kuće i stanove uselili su Srbi. Među otimačima je zavladalo rivalstvo, ko će se dočepati boljeg auta, bolje kuće. Tako se dogodilo da neki dođu u posejed nekoliko kuća… A sa pljačkom i otimačinom učestala su i ubistva.

U kratkom vremenu svaki okupirani grad na području Rs postao je logor za Bošnjake i Hrvate. To su  već s proljeća 1991. osjetili Dubičani. Ukinuli su nam telefone, formirali trojke i petorke sa našm uhljebima, prisluškivali i pratili svaki naš korak. A onda su nam zaustavili dotok struje, ostavili nas u mraku. Uveden je policijski čas od 9 naveče do pet ujutro. Zabranili su nam ulaz u trgovine i kupovinu hrane. Svi muslimani su smjenjeni sa direktorskih i šefovskih radnih mjesta. Učestale su mobilizacije vojih obveznika. Ko  se nije odazvao pozivu na mobiolizaciju i ostao u srpskoj vojsci  gubio je zaposlenje i u firmi gdje je do tada radio već narednog dana čekao ga je otkaz. A ostati u srpskoj vojsci značilo je srušiti ideale i petokraku zamjeniti kokardom, postati agresor na svoju zemlju i svoj narod. I da nije bilo drugih razloga, zbog prijetnji od poznanika Srba, koji su usmjeravani da u “balijama“ gledaju i vide glavnog neprijatelja. Na vojnim vježbama takvi ekstremisti, a bilo ih je na svakom koraku, otvoreno su  prijetil svojim muslimanskim saborcima.

Oružje iz Srbije dolazi u mrtvačkim sanducima

U  to vrijeme bio sam direktor Radne zajednice Dubički robni magazin – DRM. Cijenili su me i poštovali. U poslu sam bio marljiv i uspješan. Imao sam i  vojni pedigre, čin starijeg vodnika prve klase. Više godina obavljao sam značajne poslove u Komandi XI Kozarske brigade. Svoje vrijednosti sam potvrdio i afirmisao ne samo volonterskim radom u Komandi, već i na mobilizacijskim i štabnim  vježbama, na koje smo pozivani svake godine u zadnjih desetak godina, a trajale su 7 do 15 dana,  nekad i duže. Sve to mi je davalo neku vrstu autoritativne zaštite. Uz to, imao sam i punu podršku direktora RO DRM Marka Zgonjanina, koji me je uvažavao i cijenio.

Nakon velike zajedničke regionalne vojne vježbe održane u jesen 89-te  u dubičkom selu Ušivac u jesen 89-te, u martu 1991.g. u Milića Gaju a potom u Knežici, kod Bosanske Dubice, održana je pripremna vojna vježba XI Kozarske brigade. Već na tim vježbama otvoreno se vidjelo da su muslimani nepoželjni u JNA, koja se još tako zvala. Kako sam bio pri komandi, dolazili su mi naši vojnici, od kojih Alaga i drugi, žaleći se na neke srpske rezerviste, kako u šatorima, koje zajedno dijele, piju, pjevaju četničke pjesme, oštre  bajonete i otvoreno prijete. Boraviti i spavati u šatoru bilo je rizično i neizdrživo. Tražili su od mene zaštitu, koju im, naravno, nisam mogao pružiti. Upoznao sam s tim komandanta majora Mladenovića a zatim i  zastavnika Banjca, koji je u Komandi XI Kozarske vedrio i oblačio, sa kojim sam imao prisne prijateljske odnose, ali mi je otvoreno dato do znanja da tu nema pomoći. Nakon tih vježbi muslimani su  kao uvijek do tada vratili naoružanje i opremu, a  srpsklim vojnicima je dozvoljenio da svoje oružje i opremu nose sa sobom kući. Ispraćaju u Milića gaju, 10 km od Dubice u pravcu Prijedora, lično je prisustvovao budući srpski general i ratni komadant Rs Ratko Mladić. U nadahnutom govoru poručio je tada srpskim  vojnicima da će uskoro oni, i njima dato naoružanje, zatrebati Jugoslaviji. Mislim da je već tada  pod Jugoslavijom smatrao Veliku Srbiju.

Granični prelaz kod Rače

Novembra 1991. godine u srpske ruke pao je Vukovar. Napadi su počeli krajem avgusta 1991. i  trajali punih 87 dana. Vukovar se branio sa 1.800 ljudi, a napadan je od 36.000 vojnika JNA i paravojnih srpskih formacija. Jedan od meni bliskih rođaka u to vrijeme nalazio se na odsluženju vojnog roka u JNA i bio je poslan na Vukovar. Nije želio ratovati protiv svog naroda, pa je sam sebi pucao u ruku i završio u Beogradskoj vojnoj bolnici. Kada smo saznali da je ranjen, ja i njegova majka otišli smo ga posjetiti u Beograd . Vozili smo se u teretnom kamionu dubičke Konfekcije papira. Bio sam zapanjen onim što sam vidio putem, a posebno na graničnom prelazu u Rači. Mimoilazili smo bezbroj vozila punih naoružanja, transportera i tenkova. Sve je bilo užurbano. Tek tada mi je postalo jasno zašto kamioni mog preduzeća svaki dan idu za Srbiju, a ja kao direktor Radne zajednice ne znam za to. Moj rođak je još jedno vrijeme proveo u bolnici i kada je trebalo da ga ponovno pošalju na ratište, pomogli smo mu da dezertira i prebjegne u inostranstvo.

Posjeta ranjenom rođaku u Beogradu pomogla mi je da bolje vidim i shvatim šta se događa. Kad mi je ranije  jedan od vozača hvalisavo govorio da vozi mrtvačke sanduke i u njima oružje, predstavljajući sebe kao posebno odgovornog i sposobnog, nisam tome pridavao veći značaj. Shvatio sam to kao zezu. Kamioni mog preduzeća dovozili su vojnu opremu i oružje, koje će biti upotrebljeno protiv mog naroda. I baš to oružje, njegov određeni dio,  iskorišteno je  kao “ribiji“ mamac, zbog kojeg su neki od 54 Dubičana odvedena u banjalučki logor Manjača, gdje su robijali mjesecima, a po  zatvaranju logora rastureni na više destinacija u svijetu, kako se ne bi mogli uključiti u odbranu BiH. Do sada niko nije utvrdio koliko je i koje vrste naoružanja iz Srbije preko Rače  stiglo u BiH, niti gdje se to oružje sada nalazi.

Prodaja ruskih kalašnjikova

Jednoga dana, moglo je to biti polovinom juna 92,  otišao sam u Vulkanizersku radnju  Mujagić Salkana da promjenim gume na svom “Stojadinu“. Radnja je bila u uskom sokaku, u koji se  dolazi iz ulice Nikole Luketića. U njegovu radnju uvijek su svraćale komšije da se zabave i malo popričaju, a tih dana svi su ostali bez posla, pa su tako ubijali vrijeme. Dok mi je Salkan balansirao točkove, u radnju je došao  jedan mladić, mislim da je bio musliman. Bio mi je poznat iz viđenja. Vjerujem da je poznavao većinu nas, pa se brzo se uključio o razgovor. Pričalo se o situaciji u gradu. Svako je bio zabrinut za sebe i svoju familiju. Neki od prisutnih su smatrali da se na neki način svako treba zaštiiti, jer su prijetnje bile svakodnevne. U kuće su upadali, naročito za policijskog časa, koji je zato i uveden, batinali i pljačkali sve do čega su došli. Došljak je uzeo glavnu riječ u razgovoru. Rekao nam je da je pametno pribaviti sebi neko oružje za zaštitu i da zna čovjeka koji po cijeni 1.000 KM prodaje ruske kalešnjikove. Pitao je i mene da li sam kupac. Po prirodi ne volim oružje. U zadnjih deset godina svake godine sam najmanje dvije sedmice provodio na vojnim vježbama, ali sam pušku samo dužio, a bježao od nje “kao đavo od krsta“. Rekao sam da nemam para, a i da imam ne bi mi palo na pamet da ih trošim na oružje. Neki  od prisutnih su bili zaintersirani i pitali su za više detalja. Pošto mi je Salkan promjenio gume, požurio sam kući.

Nije prošlo nekoliko dana od ovog događaja u Dubici je izvršerna racija. Uhapšen je veliki broj dubičkih Muslimana i nekoliko Hrvata. Razlozi o kojima se nagađalio bili su banalni. Tako je električar Hare uhapšen pod optužbom da je zoljom sam gađao svoju kuću. Uhapšeni su  i svi kod kojih je nađenio oružje. Među njima su bili svi oni koji su kupili kalešnjikov. Jedan od njih bio je i vulkanizer Salkan. Tek tada sam shvatio da su kalešnjikovi bili mamac. Oružje su prodavale srpske službe sigurnosti. Jednim potezom ubijali su dvije muhe. Prodavali su oružje koje je u mrtvačkim sanducima preko prelaza u Rači  stizalo  iz Srbije, prevoženo vozilima mog i drugih preduzeća. Tako su dolazili do para i otkrivali potencijalne protivnike. Svaki prodati kalešnjikov registriran je po broju i svako ko ga je kupio postao je meta. Pri tom je važno znati da ni jedan dubički  musliman za svih mjeseci i godina rata nije ispalio ni jedan metak. Svi koji su ranije posjedovali oružje, na apel tadašnjeg predsjednika opštine Uzeira Alijagića i grupe građana, predali su oružje. Niko od Bošnjaka nije imao ni poštenog noža. To je srpskim okupatorima bilo dobro poznato, pa su mogli bez imalo straha i rizika upadati u bošnjačke kuće, torerisati,  pljajačati i ubijati.

Dubičani u banjalučkom logoru Manjača

U sunčano popodne 25. Juna 1992. bio sam sa suprugom u posjeti njenoj ujni Zuhri Ćehajić, koja je imala kuću u centru grada, nedaleko od dubičkih platana na kojima su za opomenu pokretu otpora tokom II Svjetskog rata obješene po tri skojevke iz sva tri naroda, Muslimana, Srba i Hrvata.  Dok smo kafendisali u dvorištu, pored naše ograde se  zaustavio  crveni kombi. Iz njega su izašla trojica naoružanih srpskih vojnika i krenuli prema kući Ibre Babića. Samo par minuta kasnije gurali su pred sobom i kundakali po tijelu i glavi Ibrinog sina Fehima, kojeg sam dobro poznavao. Zaplašeni tim događajem, pokupili smo se i požurili kući. Išli smo pješice. Dok smo skretali  u svoj sokak sa glavne ceste koja vodi ka Tekstilnoj fabrici i Bosanskoj Kostajnici, ono isto  vozilo zaustavilo se na trotoaru, pred kućom Mehe Ćejvana, poznatijeg pod nadimkom Meho Ljockar. Nije prošlo ni minut gurali su pred sobom i udarali nogama  Mehinog zeta, mislim da se zvao Ahmet. Ugurali su ga u auto i nestali. Te noći i danima kasnije, čuvao sam spremljen ranac sa džemperom i nekoliko konzervi, očekujući da dođu po mene. Kasnije smo saznali da je tog dana uhapšeno 47 dubičlkih civila, od kojih su 42 poslana u logor Manjača kod Banja Luke, a 7 na prisilini rad u srpske kuće. Uz vriske i vapaje ukućana tada su odvedeni: Čaušević Sead, Babić Fehim, Litrić Ibrahim i Zlatko, Latić Mirsad, Jahić Hašim, Idrizović Husein, Veladžić Omer, Veladžić Halid, Jakupović Gamal (isprebijan,u ćebetu), Brkić Senad, Lađarević Erol, Čaušević Orhan, Terzić Ferid, Tomić Draško, Mujagić Salkan, Hatić Amir zvani “Zub“, Haskić Hase zvani „Grb“, Hodžić Asim zvani „Poglavica“, Lelić Hare, Lojić Mujo, Keranović Šerif, Ogorinac Rasim, Vezirović Nuredin-Nurko, Krivdić Hase i Mirsad, Dido Kerim zvani „Džepar”… Bili su to mladići koje je poznavao, volio i cijenio cijeli grad.

Banjalučki zloglasni logor Manjača otvorila je JNA  12. septembra 1991. godine, a postao je najveći logor Rs za Bošnjake, iz kojega mnogi nisu izašli.  Kroz njega je prošlo preko 5.000 zatvorenika. Zatvoren je u decembru 1992. i ponovno privremeno otvoren u oktobru 1995.g.

**************

Agresija na BiH nije počela 1. aprila 1992, već s proljeća u ljeto 1991. godine, kada su u Bosanskoj Dubici (i ne samo u Bosanskoj Dubici) počeli progoni, kada su u Unskoj smaragdnoj dolini počinjena prva ubijstva i niz Unu počeli plutati leševi. Dubičani su na to bili upozoreni već 23.8.1989. kada su četvorica dubičkih četnika, potstaknuta Miloševićevim govorom na Gazi Mestanu ubili dubičkog mesara Sulejmana Nezirevića, oca troje djece, samo zato što je bio musliman. Bilo je to prvo ubijstvo u BiH a vjerovatno i u Jugoslaviji, koje je označilo početak agresije na BiH. Upozoreni smo, ali nismo shvatili.

Sarajevo mora shvatiti i prihvatiti činjenicu da ono jeste jezgro i srce Bosne i Hercegovine, ali nije samo ono Bosna i Hercegovina. Ono mora bilti arbirar i sponzor u ključnim projektima unutar BiH. U onoj mjeri koliko se Sarajevo otvori prema Bosni i Hercegovini, toliko će Bosna i Hercegovina biti cjelovita i zajednička.  

Burlington, 15. Decermbra 2017.                                                            Zijad Bećirević

U Hrvatskoj trenutno svi sve napadaju, niko nije nevin, ali IFIMES je u svojoj analizi „Hrvatska – BiH – Srbija: Trougao nepriznavanja presuda ICTY i ‘humanizacija’ zločina i zločinaca“, koja se može pročitati na linku http://www.ifimes.org/ba/9486 ukazao na promašaje odbrane koje niko nije spominjao u prvim reakcijama, a posebno je podbacila odbrane Brune Stojića i odvjetnica Senka Nožica, koja je više branila Hrvatsku i tzv. HR Herceg-Bosnu  i spominjala treći entitet nego je to bilo ko očekivao….. Nemojte zaboraviti da presuda protiv Jadranka Prlića i drugih uključuje i Hrvate koji su bili žrtve jedne takve politike, jer se stanovništvo sa dijelova teritorije koji su bili izvan teritorija tzv. HR H-B moralo iseliti ili na područje tzv. HR H-B ili ići u treće zemlje po nalogu Hrvatske i tzv. HR H-B. U to vrijeme je trebalo pokazati da je suživot u BiH nemoguć, čak i iseljavanjem Hrvata sa svojih ognjišta…..Hrvatska će morati promijeniti svoju politiku prema BiH. Poneseni oslobađajućom presudom Anti Gotovini mislili su da će i ovog puta ICTY biti blagonaklon prema Hrvatskoj. Hrvatska je pokušala raznim diplomatskim i drugim (ne)dozvoljenim aktivnostima izdejstvovati oslobađanje od Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP)…..U pet presuda na ICTY je utvrđen međunarodni oružani konflikt i agresija Hrvatske na BiH, a u najmanje tri presude je utvrđena agresija na BiH od strane SRJ odnosno Srbije…..Naglasio sam da u Hrvatskoj svi sve napadaju, uključujući i bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i gospođu Vesnu Pusić, dvoje časnih ljudi…..Jedini i isključivi krivac jeste Franjo Tuđman, HDZ i njegovi poslušnici koji su napravili UZP u cilju podjele BiH i onda počinili strašan zločin u BiH i šire. Zašto se ne postavi pitanje zašto i kako su takvi monstruozni zločinački planovi nastali u Uredu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana, a transkripti su samo djelomično svjedočenje o tome. Sada su problem transkripti, a ne monstruozni Tuđmanovi planovi i bliskih suradnika. Pokušali su braniti neobranjivo i sad im je kriv Mesić ili Pusićka. To je moralno i političko dno…..Presuda Prliću i drugima je veoma važna u zaustavljanju velikodržavnog projekta Hrvatske. Što se tiče Slovenije ona sa Hrvatskom ima neriješene granične sporove. Hrvatska ne prihvata odluku međunarodne arbitraže o granici sa Slovenijom, kao što danas ne prihvata presudu ICTY. Hrvatska podsjeća na ponašanje jedne zemlje u Evropi iz vremena sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća….. Jedini istinski pravi lider Zapadnog Balkana je Zoran Zaev, premijer Makedonije, a moguće je da mu se u budućnosti pridruži Denis Zvizdić iz BiH i Albin Kurti sa Kosova. Vučić ili Plenković su prokockali svoje šanse i postali su značajan teret za međunarodnu zajednicu…….SAD je najjača sila i niko je ne može izbaciti iz mirovnog procesa u vezi sa Palestinom i Izraelom. Priznanje Jerusalema od strane SAD je jednostrani akt najjače svjetske sile i to tako treba promatrati…..Odluka Trumpa je samo dio te priče i treba sačekati da se sve “karte bace na sto.” Nažalost, krize su stalne i trenutno ne vidim ko bi mogao da se nametne, da ponudi i da realizira, neko mirovno rješenje…..

Kako komentirate reakcije hrvatskog državnog vrha neposredno nakon izricanja pravomoćne presude Prliću i drugima, a kako njihove reakcije nekoliko dana nakon toga? Može li se tako ponašati država – članica EU?

BEĆIROVIĆ: To su bile predvidive reakcije. Hrvatska histeričnost se nakon reakcija EU i SAD djelimično ublažila, ali suština je ostala ista. U Hrvatskoj trenutno svi sve napadaju, niko nije nevin, ali IFIMES je u svojoj analizi „Hrvatska – BiH – Srbija: Trougao nepriznavanja presuda ICTY i ‘humanizacija’ zločina i zločinaca“, koja se može pročitati na linku http://www.ifimes.org/ba/9486 ukazao na promašaje odbrane koje niko nije spominjao u prvim reakcijama, a posebno je podbacila odbrane Brune Stojića i odvjetnica Senka Nožica, koja je više branila Hrvatsku i tzv. HR Herceg-Bosnu  i spominjala treći entitet nego je to bilo ko očekivao. Ova presuda će biti vječiti dokaz pogrešne politike koju je Hrvatska  vodila i na žalost joj uvijek vodi prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska u ovom trenutku predstavlja ružno lice Evrope i stanje duha i previranja unutar Evrope.

Održana je i komemoracija u “Lisinskom” ratnom zločincu Slobodanu Praljku, na kojoj nisu bili Predsjednica i Premijer, ali jesu neki ministri iz Vlade. Niko na tom skupu nije spomenuo žrtve. Komentar?

BEĆIROVIĆ: Nemojte zaboraviti da presuda protiv Jadranka Prlića i drugih uključuje i Hrvate koji su bili žrtve jedne takve politike, jer se stanovništvo sa dijelova teritorije koji su bili izvan teritorija tzv. HR H-B moralo iseliti ili na područje tzv. HR H-B ili ići u treće zemlje po nalogu Hrvatske i tzv. HR H-B. U to vrijeme je trebalo pokazati da je suživot u BiH nemoguć, čak i iseljavanjem Hrvata sa svojih ognjišta. To je bila identična politika sa nešto drugačijim stilom i finesama od one koju su vodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Odnos prema žrtvama pokazuje civilizacijski odnos hrvatskih vlasti prema žrtvama, koji je izostao. Previše je prazne retorike o evropskim vrijednostima i kršćanstvu, a krši se i zločinizira čak i ono što je sveto. Peta Božja zapovijest kaže „Ne ubij“, a ovdje se podržava, nagrađuje i blagosilja ubijanje. Zabrinjavajuće je, da su ministar obrane RH general Damir Krstičević i drugi, prije svega, visoki časnici HV u „Lisinskom“ bili u odorama Hrvatske vojske, te iste vojske koja je sada članica NATO-a, dok ministar Krstičević sudjeluje u radu NATO-a na najvišim razinama. Time ne samo HV nego i NATO šalju lošu poruku u svijet.

UZP definitivno “žulja” aktuelni režim u Zagrebu jer osim pravnih, nedvosmisleno će imati i političke pa i povijesne posljedice. Zašto se, po Vašem mišljenju, taj režim još uvijek ne želi distancirati od nekih dijelova Tuđmanove pogubne politike, a cijenu plaća cjelokupno hrvatsko društvo, odnosno građani, pa i BiH?

BEĆIROVIĆ: Hrvatska će morati promijeniti svoju politiku prema BiH. Poneseni oslobađajućom presudom Anti Gotovini mislili su da će i ovog puta ICTY biti blagonaklon prema Hrvatskoj. Hrvatska je pokušala raznim diplomatskim i drugim (ne)dozvoljenim aktivnostima izdejstvovati oslobađanje od Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Jedna od aktivnosti je izvođenje presije i mobinga preko EU u vezi sa federalizacijom Federacije BiH, što je druga riječ za reinstaliranje tzv. HR H-B, ali i sa pričom oko 10.000 navodnih islamskih ekstremista u BiH. Bilo je tu i drugih pokušaja na raznim razinama, ali bezuspješno. Iako Dragan Čović i Milorad Dodik ovih dana sastanče pokušavajući revitalizirati plan iz Karađorđeva Tuđman –Milošević, odnosno ono što danas pokušavaju Čović i Dodik, kao ranije Boban i Karadžić čije je polazište da se sve može dogovoriti bez Trećih – Bošnjaka. Presudom je udaren “glogov kolac” u srce tajnog sporazuma o podjeli BiH nastalom u Karađorđevu. To su pogubne politike za vlastite etničke zajednice, koje poslije (p)ostaju i dalje fašizirane i suočavaju se sa posljedicama tih pogrešnih politika.

Hrvatska prigovara što u nekim haškim presudama nije spomenuta Srbija, kao subjekt u UZP-u. Kako Vi komentirate te prigovore i da li je činjenici da je Srbija sa Tribunalom prošla bolje nego Hrvatska kumovala i Carla del Ponte?

BEĆIROVIĆ: Tom pričom Hrvatska pokušava prvo sebe amnestirati, a zatim i Srbiju. Činjenice su sasvim drugačije. U pet presuda na ICTY je utvrđen međunarodni oružani konflikt i agresija Hrvatske na BiH, a u najmanje tri presude je utvrđena agresija na BiH od strane SRJ odnosno Srbije. UZP o stvaranju Velike Srbije u kojoj su učestvovali i Karadžić i Mladić zajedno sa Miloševićem je 2008.godine potvrđen pravosnažno u presudi ICTY u slučaju Milana Martića. Rezultati rada ICTY treba promatrati u cjelini, te da  ipak treba sačekati kraj rada Rezidualnog mehanizma (MICT), kao pravnog nasljednika ICTY, da bi se dobila ukupna slika rada svakog Tužitelja, ali i sudija na ICTY i MICT-u.

A kako komentirate prijetnje Stjepanu Mesiću i Vesni Pusić, na primjer?

BEĆIROVIĆ: Naglasio sam da u Hrvatskoj svi sve napadaju, uključujući i bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića i gospođu Vesnu Pusić, dvoje časnih ljudi.Tri pravosnažne presude protiv Aleksovskog, Blaškića i Kordića su izrečene, da se uopće nije znalo za predsjedničke transkripte. Pa, kako onda Mesić može biti odgovoran za ono što je radio Franjo Tuđman. Tuđman je sve navedene zločince izručio ICTY-u, potpisao zakon o suradnji sa ICTY, a ono što je najvažnije preko državne strukture, od obavještajnih službi, diplomacije i do pojedinih advokata  nije uspio spriječiti ove tri navedene pravosnažne presude o agresiji. Jedini i isključivi krivac jeste Franjo Tuđman, HDZ i njegovi poslušnici koji su napravili UZP u cilju podjele BiH i onda počinili strašan zločin u BiH i šire. Zašto se ne postavi pitanje zašto i kako su takvi monstruozni zločinački planovi nastali u Uredu tadašnjeg hrvatskog predsjednika Tuđmana, a transkripti su samo djelomično svjedočenje o tome. Sada su problem transkripti, a ne monstruozni Tuđmanovi planovi i bliskih suradnika. Pokušali su braniti neobranjivo i sad im je kriv Mesić ili Pusićka. To je moralno i političko dno.

Poznato je da u nekim segmentima ne štimaju odnosi između Hrvatske i njenih susjeda – Slovenije, Srbije i BiH. Da li će i kada, eventualno, ti međususjedski problemi biti riješeni?

BEĆIROVIĆ: Biće riješeni onda kada zvanični Zagreb i Beograd zauvijek odustanu od podjele BiH. Ulogu u zaustavljanju velikodržavnih projekata može odigrati međunarodna zajednica, ali sa ovakvim političarima u Srbiji i Hrvatskoj taj proces će još dugo potrajati i proizvodit će nestabilnost u cijeloj regiji. Presuda Prliću i drugima je veoma važna u zaustavljanju velikodržavnog projekta Hrvatske. Što se tiče Slovenije ona sa Hrvatskom ima neriješene granične sporove. Hrvatska ne prihvata odluku međunarodne arbitraže o granici sa Slovenijom, kao što danas ne prihvata presudu ICTY. Hrvatska podsjeća na ponašanje jedne zemlje u Evropi iz vremena sa kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Ne priznaje međunarodne odluke, odnosno priznaju samo ono što njoj odgovara, kao što je presuda Gotovini i slično. Sa Srbijom Hrvatska ima kontinuirani sukob, jer se radi o istovrsnim nacionalističkim politikama u obje države, s tim da postoji obostrani konsenzus kada je u pitanja BiH, a to je njena podjela.

Neki vide Vučića kao lidera zemalja zapadnog Balkana, a neki hrvatski najviši dužnosnici imenuju sami sebe kao predvodnike puta BiH u EU, pa i u NATO. To me podsjeća na vrijeme iz ranih 90-tih kada je Milošević smatran “faktorom mira na Balkanu”. Kako Vi vidite te teze?

BEĆIROVIĆ: Jedini istinski pravi lider Zapadnog Balkana je Zoran Zaev, premijer Makedonije, a moguće je da mu se u budućnosti pridruži Denis Zvizdić iz BiH i Albin Kurti sa Kosova. Vučić ili Plenković su prokockali svoje šanse i postali su značajan teret za međunarodnu zajednicu, iako mislim da Vučić još može ponešto uraditi za Srbiju ako se bude odvojio od radikalnog dijela SPC-a i ratnih struktura, što se sada čini nemogućom misijom. Vučić bi mogao uraditi vrlo značajne stvari za Srbiju nešto što je uspio uraditi Milo Đukanović sa Crnom Gorom, ali za to treba mnogo više  političke vizije i hrabrosti. Zoran Zaev je uspio ujediniti sve etničke grupacije i različitosti u Makedoniji i relaksirao je odnose unutar Makedonije, regiji i EU, pa čak i sa Srbijom koja je pokušala izazvati konflikt nakon pada režima njihovog igrača Nikole Gruevskog (VMRO-DPMNE).

Kako komentirate odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela? Da li se tom odlukom Amerika sama diskvalificirala iz pozicije posrednika u mirovnom procesu između Izraela i Palestinaca?

BEĆIROVIĆ: SAD je najjača sila i niko je ne može izbaciti iz mirovnog procesa u vezi sa Palestinom i Izraelom. Priznanje Jerusalema od strane SAD je jednostrani akt najjače svjetske sile i to tako treba promatrati. Vrijeme će pokazati  zašto je Trump donio ovu odluku i koje će biti njene posljedice za cijeli međunarodni poredak, te zašto je Trump donio odluku ne prihvaćajući stavove najjačih EU država, uključujući i Rusiju.

S druge strane, kako komentirate odgovor čelnika zemalja članica Organizacije islamske saradnje na nedavnom samitu u Istanbulu?

BEĆIROVIĆ: Ta organizacija je u suštini nemoćna za najvažnija svjetska pitanja, jer da je moćna vjerojatno Trump ne bi ni donosio ovakvu odluku. U tom svjetlu treba sagledavati svaku reakciju OIC. To su poruke koje čak ne obavezuje ni države članice OIC-a, jer upravo i zbog podijeljenosti islamskog svijeta se dešavaju ovakvi procesi koji nezaustavljivo idu, kako se čini, protiv islamskog svijeta. Ipak, vrijeme će pokazati šta se sve skriva iza Trumpove odnosno odluke SAD-a o priznavanju Jerusalima kao glavnog grada Izraela.

Na kraju, hoće li onda biti nekog belaja na Bliskom istoku nakon ove Trumpove odluke, s jedne strane, te odgovora preko 50 zemalja – članica Organizacije islamske konferencije?

BEĆIROVIĆ: Uvijek ima sporadičnih kriza i biće ih i ubuduće. Belaji kako Vi kažete su već zadesili Bliski i Daleki istok. Veliki ratovi se vode i na žalost ne vidi se kraj. Odluka Trumpa je samo dio te priče i treba sačekati da se sve “karte bace na sto.” Nažalost, krize su stalne i trenutno ne vidim ko bi mogao da se nametne, da ponudi i da realizira, neko mirovno rješenje.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BEĆIROVIĆ: Hvala i Vama. Želim vam puno uspjeha u vašem radu i plemenitoj misiji.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (947)

 

 

 

POLITIKOLOZI U VRBASU

Posted: 15. Decembra 2017. in Intervjui

Memo UPNS 2016 (CIR + ENG) BMP kolor, var3

Поштоване и поштовани,

Позивамо Вас на разговор под називом ДЕМОКРАТСКИ ОТПОРИ НОРМАЛИЗАЦИЈИ АУТОРИТАРИЗМА који организују Удружење за политичке науке Србије (УПНС) и Асоцијација филозофа, социолога  и политиколога „Полис“ из Врбаса. Скуп ће се одржати 18. децембра 2017. године, у Центру за физичку културу „Драго Јововић“ (конференцијска сала) у 18.00 часова.

Последњих година, ауторитарне власти угрозиле су слободу штампе и ослабиле демократске установе у више европских земаља. У некима од њих, нарочито у нашем региону, уздрмани су сами темељи демократије. Ауторитарне вође и странке ефективно користе популистичке теме да умање и подрију напредак у демократском и економском развоју из двехиљадитих. Клијентелизам и корупција, које су раније демократске власти толерисале, сада се користе као битна оруђа политичке контроле и хватају дубоке корене у друштву

После почетне збуњености и посртања, демократске снаге су се вратиле на политичку сцену да се супротставе снажним ауторитарним трендовима, мада су резултати њиховог деловања битно различити од земље до земље. Широк распон идеја данас стоји у основи супротстављања ауторитаризму, од либералних и социјалдемократских становишта до оних које критикују капитализам и савремене демократске установе у целини.

Демократски отпори новом ауторитаризму сада укључују различите организационе облике и репертоаре деловања. Док су неке демократске странке „прве генерације“ подлегле клијентелизму и кооптацији од стране ауторитарних власти, изгубивши тако подршку јавности, друге се обнављају и супротстављају ауторитарним трендовима. Нове странке настају из оних демократских група забринутих олигархијским и коруптивним тежњама „старих“ демократских странака. И једне и друге покушавају да преформулишу расправе о кључним политичким питањима из угла демократских, либералних и/или левичарских идеја.

Истовремено, нове иницијативе у цивилном друштву су изникле у отпору новом ауторитаризму с циљем одбране људских права, демократских установа, владавине права, јавних добара и простора, као и у подршци иницијативама које се тичу све веће неједнакости и различитих локалних питања. Протести, штрајкови и друштвени покрети су изникли да репрезентују нове друштвене групе, заштите њихова права, супротставе се ауторитарној власти и владајућим странкама, и да делегитимишу садашње политичке поретке.

У разговору о овим проблемима учествују: Милан Подунавац, председник Балканског удружења за политичке науке, Небојша Владисављевић, председник Удружења за политичке науке Србије, Душко Радосављевић, председник Војвођанске политиколошке асоцијације. Модератор Горан Калуђеровић.

С поштовањем,

Небојша Владисављевић

Председник УПНС

Горан Калуђеровић

Асоцијација „Полис“

USPAVANKA

Klikom na gornji link otvorit će vam se autorski tekst gospodina Milana Jovičića.