Dejtonski ugovor je zaustavio oružanu agresiju na našu zemlju, ali agresija na našu zemlju i većinski dio njenih građana drugim sredstvima i dalje traje. Svakodnevno smo, kroz politiku koja se provodi u manjem BiH administrativnom entitetu, svjedoci tog nastavka agresije od strane Hrvatske I Srbije.
Upravo zbog takvih politika zemalja – agresora naša država ne može da profunkcionise jer, takve je politike guše i sprječavaju u tome. Ne može se govoriti ni o kakvoj ekonomiji, nezaposlenosti, lošem stanju u obrazovanju i zdravstvu, katastrofalnim cestama, nebrizi za okoliš, niti o bilo čemu što čini normalnu državu, dokle god postoji politička nestabilnost i kriza, koju proizvode susjedne države, koje se nisu odrekle svojih ratnih ciljeva. Politička nestabilnost utiče i na ekonomije najjačih zemalja u svijetu, kao što je slučaj sa Britanijom zbog Brexita jer, strani investitori ne žele ulagati u zemlje u kojima vlada politička nestabilnost, koja znači ekonomsku neizvjesnost.
Najnoviji u nizu agresorskih poteza je onaj sa Deklaracijom hrvatskog Sabora o ‘položaju Hrvata u BiH’, čime se Hrvatska direktno i otvoreno miješa u unutrašnje poslove naše države, a što se u međunarodnom pravu tretira aktom agresije.
Svjedoci smo i najnovijih, neovlaštenih poteza CIK-a, koji je, očito pod okupacijom agresorskih država, koje putem svoje ‘političke služinčadi’ na našoj političkoj sceni, pokušavaju sprovesti ono što agresorima nije uspjelo postići ratom.
Odavno se po društvenim mrežama ‘provlače’ pozivi na bojkot robe, usluga, sportista, umjetnika, kao i odlazaka na ljetovanje i u turističke posjete dvjema susjednim, agresorskim državama, Srbiji i Hrvatskoj. Čini se da mnogi ne vide vezu između tog bojkota i politike koju prema nama provode te dvije zemlje, niti efekat koji će bojkot svega što dolazi iz tih zemalja imati na njihove agresorske politike.
Šta je to politički bojkot?
Po definiciji politički bojkot koristi sredstva ekonomske prisile da bi natjerao bojkotovanu stranu da govori ili se ponaša na način koji bi doprinio ostvarivanju ciljeva strane koja provodi bojkot.
Bojkot je uzdržavanje od kupovanja robe, prestanak poslovanja ili bilo kojeg oblika saradnje sa osobom, organizacijama ili državom i svim onim što iz te države potječe. Cilj političkog bojkota jeste vršenje političkog pritiska na bojkotovanu stranu kako bi se ona odrekla politike koju vodi i/ili ponašala kako to od nje učesnici bojkota traže i očekuju.
U historiji je bilo brojnih primjera bojkota, od koji cu spomenuti samo nekoliko.
– Tako, bojkot Izraela od strane Arapske Lige traje od 1948. i uključuje bojkot robe proizvedene u Izraelu te prekidanje poslovanja sa svim izraelskim kompanijama i firmama.
Kako Olimpijske igre omogućavaju vladama brojnih zemalja da izraze svoje političko stanovište, godine 1964. IOC (International Olympic Committee) je zabranio učešće Južnoafričke Republike u Olimpijskim Igrama u Tokiju zbog njene politike o rasnoj segregacije. Ta se zabrana nastavila sve do 1992. godine, odnosno sve do ukidanja apartheida u Južnoafričkoj republici.
– Godine 1980. Zbog Sovjetske invazije na Afganistan, američki predsjednik Carter pozvao je američki Olimpijski Komitet da bojkotuje Olimpijske igre u Moskvi. Primjer Amerike su slijedile i 62 države koje su učestvovale u bojkotu Olimpijskih igara u Moskvi.
– Bojkot Izraela i divestiranje u Izrael (povlačenje stranih investicija iz Izraela) zbog cionističkog režima i terora i progona koji taj režim provodi nad Palestinacima poprimio je srazmjere uspješnog globalnog bojkota u svijetu. U pokret za bojkot Izraela nije uključena ni jedna od vlada čiji građani učestvuju u bojkotu Izraela, vec brojna udruženja, uključujući i Jevrejska (koja predstavljaju Jevreje koji se protive cionizmu, te uništenju Palestinaca ). Širom svijeta postoje brojne aktivnosti kojima se bojkotuju Izrael i njegov cionistički režim (počev od bojkota izraelske robe, proizvoda i usluga, preko akademskog i kulturnog bojkota, bojkota izraleskih umjetnika, divestiranja, te čak i blokiranja izraelskih brodova u američkim i kanadskim lukama, kako bi se spriječio istovar izraelske robe sa tih brodova).
Kroz kampanju bojkota međunarodne kompanije koje posluju sa Izraelom prisiljavaju se da prekinu svoje poslovanje s Izraelom kako bi izbjegli negativan imidž i gubitak kupaca.
Ovom se vrstom bojkota podiže svijest javnosti o izraelskom apartheidu nad Palestincima, te doprinosi ekonomskom pritisku na Izrael kako bi promijenio politiku, te se konačno postigao pravedan mir.
Kampanja bojkota Izraela i divestiranje u Izrael nastala je po modelu uspješne kampanje bojkota rasističkog režima i aparheida u Južnoj Africi, a u nju su se uključile i mnoge poznate ličnosti u svijetu.
-Za samo 10 godina svoga postojanja, kampanja za bojkot Izraela koja je već odavno poprimila globalni karakter, postigla je značajan uspjeh. Ona je uvelike oštetila imidž Izraela, koji sada troši milione dolara kako bi pokušao popraviti svoj narušeni imidž.
Slijedimo primjere kampanje bojkota u svijetu – bojkotujmo Hrvatsku i Srbiju!
Naši građani imaju i pravo i obavezu da neovisno o političarima na agresiju Srbije I Hrvatske odgovore bojkotom tih zemalja. Obzirom da je nasa država najveće tržište za proizvode iz obje zemlje, bojkotom imamo mogućnost da značajno utičemo na njihovu ekonomiju, te time izvršimo pritisak i na njihovu politiku.
Treba imati na umu da kupovinom roba i usluga iz tih zemalja, te odlaskom u posjete tim zemljama, svoj novac dajete njihovim firmama, restoranima, hotelima. Svi oni plaćaju porez svojim državama, koji odlazi u državni budžet iz kojeg se finansiraju plate njihovih političara, koji sprovode fašističke, agresorske politike prema našoj državi. Bojkotom svega što dolazi iz tih zemalja, udarićete na budžet tih država, kao i na firme, od kojih su mnogi ‘sponzori’ političkih partija u tim zemljama, koje zagovaraju i sprovode fašističku politiku prema našoj državi. Treba spomenuti da one na vlasti u tim zemljama bira njihov narod, koji je jedini koji ih može i smijeniti, ukoliko politika koju njihovi političari sprovode dovede do još veće ekonomske krize u tim dvjema državama, što bi svakako, rezultiralo i daljnim narastanjem stope nezaposlenosti, te daljim padom njihovog živnotnog standarda.
Politički bojkot funkcioniše na sličan način kao i sankcije protiv neke države. Ali, za razliku od sankcija, politički bojkot mogu sprovoditi građani, a ne vlade – dakle, samosvjesni građani koji ne žele dati svoj novac, koji će završiti u državnoj kasi iz koje se finansira određena politika sa kojom se ne slažu.
Obzirom da se ista politika provodi i iz ‘Zapadne Hercegovine’ i iz genocidom nastalog entiteta, svakako vrijedi bojkotovati i proizvode koji odatle dolaze. Jer, svjesni smo kako razmišlja narod ta dva dijela naše države, i kakvu politiku podržava. U tim dijelovima zemlje postoje firme naših povratnika, koje zaslužuju svaku finansijsku podršku, pa im je treba I pružiti kupovinom njihovih proizvoda i/ili usluga.
– Smiješna zvuči isprika pojedinih, koji kažu: ‘Ja kupujem ono što je kvalitetno’. Jer, nema garancije da je i jedan proizvod iz Srbije ili Hrvatske kvalitetan ili kvalitetniji od domaćeg. Ako je nešto ukusnije, to samo znači da ima više hemikalija, što čini takav ‘ukusan’ proizvod kancerogenim.
Kupujući domaće proizvode, također ćemo pomoći svoju ekonomiju i jačati svoju državu. Jer, više novca u domaćim firmama znači više novca u našem državnom budžetu, sa kojim se može, i u uslovima nestabilne političke situacije, barem donekle popraviti stanje naše ekonomije, obrazovanja, i zdravstva.
Ukoliko se ne može naći domaći proizvod onda je bolje kupiti i onaj iz Italije, Njemačke, Austrije ili bilo koje druge zemlje, ali ne onih zemalja koji su predmetom bojkota.
BOJKOTUJMO HRVATSKU I SRBIJU – KUPUJMO DOMAĆE!
mr. sci Dženana Delić
bedrudingusic 