Iz sretnih vremena Mehmeda i Šemse
Jučer, 29.12.2022.g., sa dubičkog groblja Urije na onaj bolji i pravedniji svijet u svojoj 74. godini ispraćena je Dubičanka Šemsa Bećirević. Rođena je u porodici Palić, kao jedno od osmero djece Avdije Palića. Odrasla je sa braćom Ibrahimom, Ibrom i Ismetom, sestrama Zahidom, Nafkom, Sedijom, Dikom i Šahom.
Njen otac Avdija i majka Nafija podigli su ih je na noge, načinili ih poštenim, čestitim i časnim ljudima i dali im kruh u ruke. Majstora Avdiju pamtimo kao marljivog radnika, dragog sugrađanina i dobričinu. Voljeli su ga i poštovali. Uvijek brižan i spreman pomoći. I sad pamtim i ponekad prenosim drugima njegove riječi “Sine Zijadu, život je kao jedan san”.
U sretnom braku sa mojim rođakom Mehmedom Bećirevićem Šemsa je provela nepunih 30 godina. Odrasli su zajedno u komšiluku, a stupili u bračnu vezu kada se Šemsa vratila iz Sarajeva, gdje je pohađala školu. Do rata su živjeli u svojoj novosagrađenoj kući u Bosanskoj Dubici, u kojoj su rođene njihove dvije zlatne kćerke Sanela i Kanita. Obe sada sa svojim porodicama žive u Njemačkoj. Mehmed je nekoliko godina bio referent za prosvjetu i kulturu u dubičkoj SO-e, a po tom direktor predškolskih ustanova, a njegova Šemsa je radila u Odsijeku za finansije SO-e, a po tom bila inspektor Uprave prihoda.
Već sa prvim danima ratnog terora Mehmed je privođen, a potom odvođen na radnu obavezu u Krepšić, gdje je ponižavan, maltretiran, ucjenjivan i tučen. Od toga se nikad nije oporavio.
U jednom od izbjegličkih valova Mehmed i Šemsa su napustili Dubicu i nastanili se u nedovršenoj vikendici u Šušnjaru, kod Obrovca. Svoju kuću su morali ustupiti srpskoj familiji i nakon Dejtona Saneli je trebalo mnogo novaca i godina sporenja da je vrati u posjed. Njihova kuća u ul. Nikole Luketića (Petrinji) sada je prazna, kako mnoge kuće izbjeglih i prognanih Dubičana.
Tokom progonstva Mehmed je zbog posljedica tuče i trauma preživio tri moždana udara, a nedugo po tom preminuo u Zadarskoj bolnici.
Šemsa je nastavila borbu za život. Ako nije jedina onda je sigurno jedna od rijetkih koja je sama, kad je ostala bez Mehmeda, malterisala i žbukala vanjsku fasadu njihove vikendice. Nije joj ništa bilo teško. Znala je, životu treba dati vremena. Koliko puta padneš, toliko puta možeš i ustati. Nekoliko puta posjetio sam je Šušnjaru, gdje nije bilo lako, natočito ženi u zimskim uslovima, kada je okolo pustoš.
Moja posjeta Šemsi u Šušnjaru
Godinama trpila strah i samoću, grčevito nastojala da se održi i kada je došla u stanje da više ne može sama brinuti o sebi, kćerka Salela je dovela sebi, a po tom je smjestila u bihaćki Starački dom “Vila Adriana”, u kojem je Šemsa provela posljednje godine svoga života. Do dolaska u dom Šemsa je preživjela teško ratno i poratno vrijeme, koje je na njeno zdravlje ostavilo trajne posljedice.
Ja i Šemsa radili smo zajedno preko deset godina, živjeli u komšiluku, naše porodice se obilazile i družile. Uvijek je imala je svoj stav. Bila smjela i odlučna. Znala šta hoće i koliko može. Željela da drugima bude od pomoći, da ih usreći svojim sjajom. Kad sam u augustu 2017.g. boravio u Bosni, posjetio sam je u domu. Jedva me prepoznala. Bila je u nekom svom svijetu. U toj Šemsi vidio sam samo sjenu one odlučne, hrabre, šarmantne žene, koja je znala graditi život, čuvati i lavovski braniti svoju porodicu. Uspomena na nju u meni nikad neće izblijediti. Neka moja suza i ovaj put kane, da me sjeti na zajedničke sretne dane.
Ovih posljednjih decembarskih dana za našom Šemsom mnogi tuguju. Kćerke Sanela i Kanita, zet Muamer, unučad Alen, Đana, Sara, Edin, Dalila, sestra Nafka, brat Ismet, porodice Palić, Seferović, Arslanović, Bećirević…Brojni Dubičani u Dubici i širom svijeta.Tužno je u bihaćkoj Vili Adriana. Tužni smo svi koji smo je poštovali, cijenilli i voljeli. Rahmet njenoj duši.
Inna Lillahi ve inna ilejhi Radzi’un – Svi smo Allahovi i svi se njemu vraćamo!
Molimo dragog Allaha da našoj Šemsi podati dobri Dženet.
Burlington 30.12.2022
Zijad Bećirević
bedrudingusic 