Dragane Stokoviću!
Obraćam ti se javno jer jesi itekako javna ličnost. Dakle, jedan sam od mnogih, “običnih” ljudi koji je ostao zgrožen nakon tvog jučerašnjeg psovanja “šiptarskih majki” na utakmici protiv Švicarske. I to nakon što je Vlahović zabio drugi gol za tvoju reprezentaciju i kada ste poveli sa 2:1. Znači, ničim izazvan, barem ne od strane protivnika, ti si proslavio drugi gol svoje reprezentacije na taj – četnički način. Da li si to uradio po zadatku svoga šefa i šefa svega i svačega u Srbiji, koji također koristi jezik ulice u javnom prostoru, ili je to jednostavno izišlo iz tebe “spontano”, kao dio tvoga identiteta, manje je bitno. Bitno je da si na jednom velikom sportskom nadmetanju izlio iz sebe mržnju prema nekim drugim i “drugačijim”, da si kao, uvjetno rečeno, učitelj iliti pedagog, pokazao svojim igračima da je umjesto spotskog nadmetanja sa protivnikom važnije mrziti “Šiptara”. I, šta si time postigao? Jeste li ti i tvoji izabranici odbranili pravoslavlje, kako ste najavljivali uoči polaska u Katar? Naravno da niste. Vratili ste se kući osramoćeni i omraženi u očima civiliziranog svijeta koji njeguje antifašizam i koji sport ne gleda kroz prizmu bilo koje politike ili ideologije, već isključivo kao viteško nadmetanje. Svojim fašističkim gestom dao si itekako loš primjer i svojim igračima i mnogima u tvojoj otadžbini, pogotovo mladima, da je važnije od fudbalskog nadmetanja mrziti “Šiptara”. Čovječe, dosta im je što ih truju tamošnji mediji, Crkva, najjača politička organizacija u Srbiji i koja nema veze sa hrišćanstvom, onaj Vučić, Vulin i ostala kalakotra. I sada si na redu bio ti, jer jesi pristao na to.
Stojkoviću!
Stani pred ogledalo i upitaj samoga sebe da li si ovim odvratnim gestom postao veći Srbin nego što si bio do jučer? Po meni, nisi, jer veći Srbi iz reda fudbalera od tebe su mnogi drugi, prije svih Stanislav Karasi, Miloš Drizić ili Miloš Bursać koji su prije nekih tri sedmice bili dio sjajne ljudske i sportske priče u Ulcinju, kada se okupilo jedno fino društvo istinskih sportista na promociji knjige i filma o Ivanu Gudelju.
Na kraju, jeste da živimo u vremenu kada se trebamo svrstavati na jednu od dvije strane historije, ali to ne važi za sport jer temeljna misija te grane ljudskog zanimanja, osim nadmetanja, jeste jedinstvo, ne podjele po bilo kojoj osnovi. Ti si jučerašnjim gestom ostao izvan toga jer nisi mogao zaustaviti poriv mržnje. A mržnja se, kao ni ljubav, ne može sakriti, što tebi svakako nije olakotna okolnost u konkretnom slučaju.
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 