Represalije RS-a

Posted: 24. April 2014. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  oštro osuđuje torturu i represalije vlasti RS-a  nad povratnicima i prognanim,  gdje se svakodnevno krše osnovna ljudska prava, stvara klima nepovjerenja i ugrožava život njenih gradana.  Saslušanje  predstavnica Udruženja “Majke Srebrenice”, te ubistvo povratnika u Kozluku  je propagandno- psihološki rat koji vlasti RS-a sprovode u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu kako bi se obeshrabrio povratak žrtava etničkog  čišćenja i genocida.  Za ove događaje vlasti RS-a snose punu krivičnu i moralnu odgovornost pokazujući u punom obliku svoje naličje totalitarističkog sistema !

Tragikomična epizoda pozivanja članica Udruženja “Majke Srebrenice” na saslušanje   mogao bih se postidjeti i bosanko-hercegovački  pisac  Petar Kočić  koja u mnogim stvarima prevazilazi njegovu najpoznatiju  satiru“Jazavac pred sudom”.  Majke Srebrenice kao i prognani na isti način kao i Kočićev glavni lik David Štrbac  traže svoja osnovna ljudska prava  i predstavljaju sinonim otpora svemu onome sto je  tuđinsko, izrabljivačko, što ponižava čovjeka i ne da mu da živi i napreduje.

Članice Udruženja “Majke Srebrenice”  kao i povratnici  na najbolji način odslikavaju Kočićevu misao da “ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.

Pozivamo Visokog predstavnika u BiH da konačno počne raditi svoj posao u duhu zaštite evropskih vrijednosti, ljudskih prava  i sloboda za koje se EU zalaže, a koje se svjesno zanemaruju i krše u Bosni i Hercegovini!  Želimo da ga podsjetimo da  su u vrijeme njegovog mandata znatno narušena osnovna ljudska prava svih kategorija građana BiH uključujući i povratnike i prognane!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
 

banjaluka (3)

Danas oni u mome i našem Gradu nešto obilježavaju i zovu to Dan grada. Neka, eno im tamo. Ja, kao i svi drugi prognani banjalučki Bošnjaci i Hrvati znamo da je toga dana, 1945. godine, oslobođena Banja Luka od njemačkog fašizma. To smo učili iz historije i to smo obilježavali decenijama do 1991. dok u naš Grad na velika vrata nije umarširao neki drugi fašizam. A o oslobođenju našeg Grada od njemačkog fašizma mi je pričao i rahmetli otac, koji je bio neposredni učesnik tog oslobodilačkog čina.

O fašizmu kojem je ukazana dobrodošlica u našem Gradu te 1991. godine i koji se tamo udomaćio do dana današnjeg, bez naznaka da će odstupiti ili biti poražen, ne znam hoće li i kada pisati u nekim udžbenicima iz kojih će generacije poslije nas učiti “učiteljicu života”, ali znam da sam taj fašizam vidio uživo, golim okom i bio i ostao  jedna od njegovih brojnih žrtava. Kao što golim okom mogu vidjeti i dan-danas postere najvećih krvoloka današnjice kako se javno prodaju i kupuju na banjalučkim ulicama i trgovima. I, kako se takvi danas slave.

Dakle, umjesto nekog opširnijeg teksta o Danu oslobođenja Banja Luke koji se danas tamo obilježava pod nekim drugim nazivom i u režiji i izvedbi nekih drugih, ideološki potpuno suprotnih igrača od onih koji su Banja Luku oslobodili tog 22. aprila 1945., podsjećam na Rezoluciju banjalučkih muslimana iz 1941. i još uvijek čekam takvu ili sličnu Rezoluciju (barem o osudi onoga što se dogodilo od 1991. pa nadalje banjalučkim muslimanima i katolicima) od strane naših komšija – banjalučkih pravoslavaca. Kao što  čekam slijedeće oslobođenje Banja Luke, ovoga puta od fašizma koji sada stanuje u mome i našem Gradu.

REZOLUCIJA BANJALUČKIH MUSLIMANA (skraćena verzija)

Ne zna se tačan datum njene objave, sa sigurnošću se može jedino reći da je Rezolucija, koja se danas čuva u Vojno istorijskom institutu u Beogradu, napisana u drugoj polovici 1941. Najvjerovatnije jedanaestog mjeseca te godine najugledniji banjalučki Muslimani, njih oko sedamdesetak, među njima i tadašnji gradonačelnik Banjaluke (!) su u rezoluciji predanoj potpredsjedniku ustaške vlade i njenom ministru prometa, podigli glas protiv ustaške politike i počinjenih zločina nad srpskim i židovskim narodom, sa zahtjevom da se prekine svaki progon i svako ubijanje po bilo kojoj osnovi – vjerskoj ili nacionalnoj.U samoj rezoluciji, između ostalog, stoji slijedeće: “Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuća i iz postelje čitavih obitelji s rokom od 1 do 2 časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva najneugodnije djelovale. Mi nismo nikada očekivali, a kamoli želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo nikada, niti pod najtežim prilikama, služili ovakvim sredstvima. I to ne samo radi toga što nam brani Islam, nego i zato što smo vazda vjerovali, i što vjerujemo, da ovakve metode rada dovode do rušenja javnog mira i reda u svakoj državi i ugrožavaju njezin opstanak. Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorima neprijateljima, jer ovo što se kod nas radilo, sumnjamo da bi mogli naći primjera u povijesti u bilo kojeg naroda…”

Potpisnici Rezolucije:

1. HAKIJA BEŠLAGIĆ……………..gradonačelnik
2. Ing. SULJAGA SALIHAGIĆ……….građevinski preduzimač
3. HASANBEG DŽINIĆ……………..predsjednik
4. HUSEIN REDŽIĆ……………….privredni činovnik
5. HAMDIJA AFGAN……………….predsjednik
6. Dr. ASIMBEG DŽINIĆ…………..advokat
7. HALIDBEG DŽINIĆ …………….veleposjednik, pred. uzd.
8. AVDIJA HASIĆ………………..penzioner
9. Dr. SEID BULJINA…………….pravni referent opštine
10. KERIM ĆEJVAN………………..posjednik i pred. zanatske udruge
11. ILIJAS OMERBEGOVIĆ ………….geometar i predsjednik sport. kluba
12. IBRAHIM MAGLAJLIĆ……………trgovac
13. MUHAREM IBRAHIMBEGOVIĆ……….trgovac
14. NEDŽIB BIBERIĆ ……………..trgovac i sahadžija
15. Dr. ALI KAMILBEG DŽINIĆ………veleposjednik
16. Hadždži hafiz MUSTAFA ef. NURKIĆ…muftija u miru i muderris
17. Hafiz IDRIZ SKOPLJAK…………muderris
18. LATIF DEMIROVIĆ……………..trgovac
19. AGO ABAZAGIĆ………………..umirovljenik
20. DERVIŠ DŽANIĆ……………….trgovac
21. SEJDAGA ĆEJVAN………………posjednik
22. ĆAZIM MUFTIĆ………………..posjednik
23. ŠAĆIR DEDIĆ…………………učitelj u penziji
24. ZAIM IBRAHIMBEGOVIĆ………….trgovac
25. RAMIZBEG BEGANOVIĆ…………..veleposjednik
26. ALIBEG GRADAŠČEVIĆ…………..veleposjednik
27. BEKIR GALIJAŠEVIĆ……………insp. računovodstva
28. ALIJA GERMOVIĆ………………knjižar
29. Prim. dr. ASIM KULENOVIĆ……..liječnik Državne bolnice
30. Ing. IBRAHIM SULJIĆ………….šef tehničkog odjeljenja Hig. zavoda
31. NAIM ĆEJVAN…………………profesor i predsjednik Vakufa
32. Dr. IHSAN ZUKANOVIĆ………….liječnik Državne bolnice
33. Dr. IBRAHIM IBRAHIMPAŠIĆ……..državni tužilac
34. ALIJA TABAKOVIĆ……………..činovnik sudbenog stola
35. KEMAL HADŽIOMERSPAHIĆ………..profesor
36. SAFET DOROČIĆ……………….učitelj
37. SULEJMAN HADŽIDEDIĆ………….činovnik I hrvatske štedionice
38. Hafiz IZET MUFTIĆ……………glavni imam Ferhadije džamije
39. AHMET AHIĆ………………….šerijatski sudija
40. HUSEIN KAPETANOVIĆ…………..učitelj
41. HAMZAGA HUSEDŽINOVIĆ…………posjednik i industrijalac
42. DERVIŠBEG KAPETANOVIĆ………..posjednik
43. HAMDIJA ef. SOFTIĆ…………..džematski imam
44. IBRAHIM KARASELIMOVIĆ………..trgovac
45. MUSTAFA ZUHRIĆ………………šerijatski sudija
46. ALIJA ef. KAPIDŽIĆ…………..vojni imam
47. MEHMED IBRAHIMBEGOVIĆ………..posjednik
48. Ing. DŽEVAD GLUHBEGOVIĆ………činovnik vjerskog zavoda
49. SALIH ĐOĐIĆ…………………povjerenik Privredne komore
50. ŠAĆIR H. KOVAČEVIĆ…………..posjednik
51. Ing. OMER KAJTAZ…………….šumarski činovnik
52. Hadždži HAMID MUFTIĆ…………imam i vjeroučitelj
53. Ing. MUHAREM KATANA………….šumarski činovnik
54. OSMAN KULENOVIĆ……………..ravnatelj OUZOR-a
55. MEHMED JAHIĆ………………..trgovac
56. Ing. agr. RIZO HADŽIOMERSPAHIĆ..poljoprivredni činovnik
57. HALID BULJINA……………….profesor
58. Ing. BEDRUDIN GUŠIĆ………….činovnik
59. MUJO GUNIĆ………………….obućar
60. ABDULAH SMAJIŠ………………činovnik OUZOR-a
61. ASIM KRAJIŠNIK………………činovnik
62. HUSEIN DŽANIĆ……………….privredni činovnik
63. OSMAN AHMIĆ…………………šerijatski sudija
64. Hafiz MEHMED ef. ZAHIROVIĆ……vjeroučitelj (nakon Drugog svjetskog rata bio dugogodišnji muftija banjalučki)
65. FEHIMAGA LITRIĆ……………..posjednik
66. MUHAREM HAMULA………………član vakuf. povjerenstva
67. Hadždži DERVIŠ NUMANOVIĆ……..mesar
68. Hafiz ŠAĆIR KOVAČEVIĆ………..posjednik
69. MUJO MEDIĆ………………….tajnik “Bratstva”
70. EDHEM BARUČIJA………………tajnik “Islahijjeta”
71. SALIH VEHABOVIĆ……………..trgovac
72. Hadždži ĆAMIL GUŠIĆ………….vlasnik kupatila
73. Hafiz BEKIR ef. DEMIROVIĆ…….imam
74. MUSTAFA GUŠIĆ……………….predsjednik “Islahijjeta”
75. MUHAMED TABAKOVIĆ……………bivši gradonačelnik
Evo još jedne hedije:
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
rizah pasalic
Roman je “ozbiljan” ne samo što je namjenjen odrasloj publici, nego i zato što prati događanja na Grbavici, Jadranu, Beču, Bostonu u periodu od devet godina…..Dvije godine sam radio u radnom vodu dok se moj optimizam nije sasvim izgubio, pa sam uz dosta komplikacija pobjegao sa Grbavice u Austriju iz koje sam se u junu 1995. kroz tunel vratio u  opkoljeno Sarajevo. Još na Grbavici sam počeo pisati knjigu priča za djecu “Dvije ekskurzije”, a potom i roman “Chief drvena noga”…..Rat je splet užasnih okolnosti. Mislim da ga lakše podnose vojnici kroz nastojanje da pobjede, da se osvete, ostvare neke svoje ideale, nego civili koji u novijoj istoriji ratovanja stradaju brojčano više od vojnika…..Djeca su jedini pripadnici ljudskog roda koji ne nose ni djelimičnu krivnju za ratovanja. Bio sam svjedok njihovog stradanja u ratu…..Boston je divan grad u kome sam boravio nekoliko puta. Šta se desilo u njemu neću odgovoriti. Ne želim da izgubim čitaoce. Ko bi čitao roman kome zna kraj!?

Poštovani gospodine Pašaliću! Na 24. rođendan ARBiH, u Kamernom teatru u Sarajevu, predstavljen je Vaš novi, drugi po redu roman “Stanari žute zgrade”. Uz čestitke, evo i pitanja: zašto ste ga nazvali svojim “prvim ozbiljnim romanom”?
promocija romana stanari zute zgrade
 
PAŠALIĆ: “Chief drvena noga” je moj prvi roman. Namjenjen je djeci u ranom pubertetu, radnja obuhvata period od dvadesetak dana a odvija se u jednom malom mjestu na Jadranu. Glavni junak romana je dječak Diki koji je sedamdesetih godina prošlog vijeka izgubio nogu u saobraćajnoj nesreći, a potom u pratnji roditelja, sa protezom na nozi, otišao na godišnji odmor. Promovisani roman “Stanari žute zgrade” prati sudbinu istog lika samo što je sada amputirac Diki star četrdeset godina. Roman je “ozbiljan” ne samo što je namjenjen odrasloj publici, nego i zato što prati događanja na Grbavici, Jadranu, Beču, Bostonu u periodu od devet godina.
 
Iako ste, po vlastitom kazivanju, oduvijek pisali (kao gimnazijalac i student), opredjelili ste se za neki drugi životni poziv. Da li je život u opkoljenom Sarajevu 1992-1995 bitno utjecao na odlučite da ponovo pišete? Je li bilo ikakvih dilema i otpora Vašem spisateljskom damaru da se probudi baš tada i u takvom ambijentu kakav je bio ratni sarajevski? Ili, da upitam po narodski: je li bilo teško “žabu u vodu utjerat'…”?
 
PAŠALIĆ: Nepopravljivi sam optimista. Prvo sam vjerovao da rata neće biti, a potom da će se brzo završiti. Zato sam po izbijanju rata ostao na Grbavici. Dvije godine sam radio u radnom vodu dok se moj optimizam nije sasvim izgubio, pa sam uz dosta komplikacija pobjegao sa Grbavice u Austriju iz koje sam se u junu 1995. kroz tunel vratio u  opkoljeno Sarajevo. Još na Grbavici sam počeo pisati knjigu priča za djecu “Dvije ekskurzije”, a potom i roman “Chief drvena noga”.
 
 Da li i koliko bavljenje pisanjem može skrenuti pažnju autora iz nekog realnog života, da barem na trenutak/trenutke ne misli na granate, ubijanja, svekolike ljudske muke koje ga okružuju u zgradi u kojoj živi, ulici, gradu…? Je li to Vama, konkretno, uspjelo u ratnim godinama?
 
PAŠALIĆ: Rat je splet užasnih okolnosti. Mislim da ga lakše podnose vojnici kroz nastojanje da pobjede, da se osvete, ostvare neke svoje ideale, nego civili koji u novijoj istoriji ratovanja stradaju brojčano više od vojnika. Pisao sam u ratu uz kandilo, u hladnoj sobi, umoran od rada u radnom vodu, gladan uz tresak granata. Ali, to me je održalo da ne poludim.
 
 Vaš prvi roman, namijenjen djeci, je bio  “Chief drvena noga”. Šta je osnovna poruka tog štiva?

PAŠALIĆ: Djeca su jedini pripadnici ljudskog roda koji ne nose ni djelimičnu krivnju za ratovanja. Bio sam svjedok njihovog stradanja u ratu. Diki, junak romana “Chief drvena noga”, je invalid koga sa nelagodom prihvata njegova okolina, dječak koji izbjegava drugove koji ga sažaljevaju i zle ljude koji mu se podsmjehavaju. Ipak u jednoj noćnoj pomorskoj avanturi on postaje junak koji spašava druge. Nadao sam se da će ovaj roman bar malo ohrabriti i raspoložiti djecu invalide iz prošlog rata. Nažalost, ovaj roman je u BiH prošao skoro nezapaženo. Roman je 2009. godine preveden na češki jezik. Bio sam istinski obradovan kada sam doznao da je Ministarstvo prosvjete te zemlje podijelilo primjerke romana u 22 škole koje pohađaju invalidna djeca, da su ta djeca čitala knjigu i pravila crteže po sadržaju romana. U jesen te godine crteži su izloženi prije promocije romana u Ministarstvu, a na promociju su došli svi direktori škola za hendikepiranu djecu…
 
 I onda, po nekoj analogiji, inerciji…, nastaje ovaj drugi roman, tek predstavljen čitalačkoj publici. Šta je žuta zgrada i ko su, zapravo, njeni stanari?
 
PAŠALIĆ: Odmah da napomenem roman “Stanari žute zgrade” nije autobiografski. Svi likovi su izmišljeni. Stanari žute zgrade su civili zatečeni u ratnim okolnostima.
rizah p.
 
Da li su svi stanari koj ste zatekli u žutoj zgradi ostali privrženi svojoj ideji nesebičnosti, solidarnosti i sl. ili su se neki od njih “odrodili” i pristali da budu nešto drugo? 
 
PAŠALIĆ: Osim jednog lika svi civili koji su se zatekli u žutoj zgradi su privrženi, nesebični, solidarni stradalnici. Samo jedan od stanara i nekoliko vojnika su negativni likovi. U svijetu je puno više dobrih ljudih od onih koji čine zlo. Ali, dobre, uglavnom, ne primjećujemo.
 
Da li ovaj roman ima istovremeno i dokumentarnu i literarnu dimenziju i da li se i koliko one međusobno dopunjuju?
 
PAŠALIĆ:Naravno. Pokušao sam da pratim redoslijed ratnih događanja i reakcije junaka romana na njih. O literarnoj dimenziji mog romana će drugi da sude.
 
Radnja prve polovine romana je smještena na Grbavici. Je li taj lokalitet radnje bitno odredio njen tok i na drugim lokalitetima, smještenim u drugom dijelu knjige?
 
PAŠALIĆ:Roman prati kretanje glavnog lika, pa su u prvom dijelu događaji vezani za Dikijev boravak na Grbavici, potom je opisan njegov period izbjegličkog života i povratak u opkoljeno Sarajevo. Poslijednjih četrdesetak stranica romana opisuju poratne raslojava na bogate močne bogataše i obespravljenu sirotinju.
 Radnja se završava 2001. u gradu u kojem ja živim – Bostonu. Je li zlo zaista toliko prijelazno da je” začas stiglo u mirni, kulturni i civilizovani Boston…? Šta se, zapravo, desilo u glavnom gradu američke savezne države Masachusetts?
 
PAŠALIĆ: Boston je divan grad u kome sam boravio nekoliko puta. Šta se desilo u njemu neću odgovoriti. Ne želim da izgubim čitaoce. Ko bi čitao roman kome zna kraj!?
boston
 
 Na smom kraju: kako naši čitatelji, koji žive u Americi, Kanadi i diljem svijeta, mogu doći do romana “Stanari žute zgrade”?

PAŠALIĆ: Izdavač trećeg izdanja dječijeg romana “Chief drvena noga”, drugog izdanja mojih pripovjetki “Labudarka i druge priče” i romana “Stanari žute zgrade” je TDK “Šahinpašić”, www.btcsahinpasic.ba. Sve ove knjige možete poručiti na adresi info@btcsahinpasic.com.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (580)
vrbas-miso

  
Moj sugovornik nam je darivao i jednu svoju priču iz zbirke „Labudarka i druge priče“, koju sa zadovoljstvom objavljujem:

 

BUNGEE  JUMPING

Bilo je tek jedanaest sati, a sunce je već žestoko žarilo po Sadinom tjemenu i ramenima. Sa pet kilograma krompira i kilogramom luka vraćao se suncem obasjanom Waltersdorfer Strasse u njihovu garsonjeru. Mogao je za povratak izabrati i neku sporednu, hladovitu uličicu sa drvoredom, ali se, iz bojazni da se ne izgubi, nije usudio. U Waltersdorfer Strasse tramvajska pruga mu je bila izvrstan putokaz. Tih dva-tri kilometra mogao se voziti i tramvajem, ali je odlučio da pješači i uštedi desetak šilinga. Prije dva dana tu relaciju od jeftine prodavnice do Josef Plaza se vozio tramvajem. Prisjeti se kako je tada ispao budala. Čekao je sam na tramvajskom stajalištu, a dva poluprazna tramvaja su zastajala i nastavljala vožnju ne otvarajući vrata. Zaključi da vozači na neki neobjašnjiv način znaju da je on neki balkanski uljez, pa ga ne žele primiti u vozilo. Srećom na stajalište stiže još jedan putnik koji, kada je treći tramvaj stigao na stanicu, pritisnu dugme kraj vrata, pa se vrata otvoriše.

Tako, prateći tramvajsku prugu, Sado stiže na Jozef Plaz. Zastade pod platnenom nadstrešicom koja je štitila prolaznike od sunca pred prodavnicom kompjuterske opreme. Prije četiri dana, odmah po dolasku iz Bosne, tu je sa supugom fotokopirao dokumente. Sada je kroz izlog mogao vidjeti police pune kompjuterske opreme i desetine mladih ljudi koji su se vrzmali po prodavnici. Trenutak kasnije Sado sasvim spontano uđe sa vrele ulice u klimatiziranu, moderno dizajniranu prodavnicu. Ali, klimatizacija ga više nije iznenađivala, skoro svaka prodavnica u Austriji ju je imala. Kao opčinjen priđe laptopu debelom svega par centimetara. Zadivljeno se zagleda u njegov blistavi kolor ekran. Odmah pored ovog laptopa bilo je u radu još pet-šest kompjutera i laptopa, a nekoliko mladića  su isprobavali njihove mogućnosti. U momentu kada je odlučivao da i sam proba kako laptop, pred kojim je stajao, radi pridruži mu se ljubazni, mladi prodavač. Sado odmah izjavi da ne govori njemački, pa prodavač poče na korektnom engleskom jeziku da objašnjava i pokazuje kako laptop funkcionira. Prodavač ubrzo utvrdi da Sado ne poznaje Windouwse, kao ni nove programe koji se vezuju na njih, pa pokaza kako se njima rukuje. Potom napisa kratki tekst sa slovima u raznim bojama, kliknu par puta na ikonice na ekranu, pa tekst sa laptopa inkjet štampač otprinta bešumno i brzo u veselim bojama. Sado bi zaprepašten napretkom kompjuterske tehnike. Toliko je to sve bilo različito od onog što je on učio prije rata na kursevima da nije znao šta bi pitao mladog prodavača, osmi što reće da ga čudi što su svi programi na njemačkom jeziku jer su ranije bili na engleskom. Prodavac sasvim logično konstatova da je tako jer svi njihovi kupci govore njemački.

Sado ponovo izađe na užarenu ulicu. Pređe most na rijeci Schwechat i mali cvjetni trg, pa nastavi pješačiti ulicom Vöslauer Strasse. U susret su mu dolazila zaprežna kola sa natovarenom cisternom. Dva velika, štajerska konja su polako kaskala i usporavala automobilski saobraćaj, a zbog toga se niko nije uzbuđivao. Na kolima su sjedili kočijaš i jedan postariji brko koga je Sado jutros vidio kako crijevom iz cisterne zalijeva cvijeće posađeno uz ulicu. Sada je već kasno za zalijevanje. Vjerovatno su završili posao za taj dan, pa se vraćaju na zasluženi odmor. Sa gorčinom u duši Sado pomisli kako bi on mogao obavljati posao zalijevanja cvijeća. „Ne znam njemački, ali kočijaš bi mi mogao pokazati rukom gdje i koliko da zalijevam.“

Konačno, sav uljepljen od znoja, na samom kraju Vöslauer Strasse, Sado stiže do prizemne zgrade, više nalik seoskom nego gradskom zdanju, u kojoj su stanovali. Pope se uskim, drvenim, strmim stepenicama do potkrovne garsonjere. Ako je na gradskim ulicama bilo 35 stepeni u garsonjeri je bilo 50. Pogleda na sat: tačno podne. Brzo upali tranzistor i pronađe stanicu na kratkim valovima da čuje novosti. Prijem je bio slab, sa puno smetnji, ali Sado je ipak sasluša, na svom jeziku, sve loše, očekivane vijesti. U Srebrenici je izginulo više ljudi nego što se u prvi mah vjerovalo, srpska vojska je ušla i u Žepu, novi mirovni pregovori nisu uspjeli, pri granatiranju Sarajeva je opet poginulo nekoliko civila. Nervozno ugasi radio. Upali televizor. Sa dosadom je gledao kako se neke djevojke i mladići penju uz šumovitu planinu i govore nešto nerazumljivo na njemačkom jeziku. Potom poče da guli krompir, kako mu je Rubi rekla. Opet pogleda na sat. Pola jedan. Rubi dolazi s posla oko jedan. Mora požuriti kako bi krompir bio skuhan do njenog dolaska. Sada su se djevojke i mladići na ekranu opasivali nekim pojasevima, a na pojaseve su kačili užad. Potom skakali sa nekog visećeg mosta u kanjon na čijem dnu je proticao potok. Ona užad su bila gumena, pa bi skakači, kada bi pali na samo nekoliko metara od dna ambisa, do šiljatih stijena koje su virile iz potoka, ponovo poletili put mosta sa koga su skočili. Stotinjak gladalaca je sa ushićenjem gladalo ove skakače, a Sadi se ova vratolomija učini užasnom. Stavi šerpu sa krompirom na šporet da se kuha, pa potom opet nastavi da gleda skokove sa mosta. U jednom trenutku na ekranu se ispod slike pojavi natpis na njemačkom jeziku sa dvije engleske riječi „bungee jamping“ ispod kojih je pisalo hiljadu šilinga. Bungee jamping! To se znači zove „bungee jamping“ pomisli Sado, i iz nekog razloga se uzbudi. Nastavi pažljivo da prati reportažu koja bi uskoro završena. Sjede i zapali treću cigaretu tog dana. Cigaretu koju je trebao zapaliti tek navečer, prema njegovom planu redukcije pušenja iz ekonomskih, a ne iz zdravstvenih razloga. Potom nazva Omera. Omer je bila jedina osoba u Austriji sa kojom je mogao razgovarati na materinjem jeziku. Javi se Omerova žena Gaby koja mu na nekoj kombinaciji njemačkog i engleskog jezika objasni da je Omer radio noćnu smjenu, a potom otišao u ribolov.

Tačno u jedan sat u garsonjeru uđe oznojana Rubi. Otpuhivala je od vrućine. Prije nego što je bilo šta progovorila podiže platneni zastor sa onog prozora koji je sada bio u hladu, a spusti roletnu na prozoru u koji je udaralo sunce.

- Trebao si ovo ranije uraditi – reće Rubi.

- Pa, gulio sam krompir – pravdao se Sado. – Kada se Ria vraća iz posjete onoj školskoj prijateljici?

- Dolazi na ručak. Oko dva.

- Rubina, sjedni! Želio bih da o nečemu porazgovaramo dok ona nije tu.

I Rubi sjede. Posljednji put ju je Sado nazvao punim imenom krajem aprila 1992. godine u Sarajevu  kada joj je saopštio da će se kao dobrovoljac prijaviti u Armiju BiH. Stoga se zabrinuto zagleda u Sadu.

- Rubina, ja nisam zadovoljan situacijom u kojoj se nalazimo.

- Nisam ni ja! Ali, važno je da si izašao iz Sarajeva i da smo ponovo zajedno.

- Izašao sam iz opkoljenog Sarajeva tačno dvadesetog jula 1995. godine na petnaestodnevno otsustvo. Već narednog dana sam odlučio da ti se pridružim…

- Ne misliš, valjda, da se vratiš u Sarajevo – sa zebnjom u glasu zapita Rubi?

- Naravno da ne mislim. Prije pola sata sam slušao vijesti…

- Opet se nešto strašno se dogodilo u Sarajevu!? – uzviknu Rubi.

- Stalno me prekidaš – prijekorno će Sado. – U Sarajevu se ništa novo nije dogodilo, a dovoljno je strašno što se ništa novo ne događa. I dalje se ratuje, a to je sada trajno stanje, pa će rat potrajati još sto godina. Znaš da sam Sarajevo trajno otpisao.

- Pa, u čemu je onda problem?

- Problem je u tome što ja ne radim ništa. – Sado podiže malo glas, a Rubi rukom pokaza da bude tiši, pa on nastavi skoro šapatom. – Ja sam danas pješačio šest kilometara do najjeftinije prodavnice u gradu Badenu da kupim pet kilograma krompira i kilogram luka, a potom da se opet pješke vratim kući. Tako sam uštedio desetak šilinga, odnosno manje od dvije marke! To je jedini moj današnji doprinos našoj obitelji! Ti radiš u dvije smjene u pozorištu kao čistačica i zarađuješ desetak hiljada šilinga, a od toga treba da se izdržavamo!

- Ako budemo recionalno trošili…

- Misliš, ako budemo užasno štedjeli! Zaboravljaš da naša kći Ria ima dest godina i da će za par godina biti u pubertetu. Ja mogu do kraja života nositi iznošenu poklonjenu odjeću i jesti jedan dan krompir, a drugi dan rižu, ali Ria ne može mladost provesti u bijedi! Ne može trajno živjeti sa nama u jednoj sobi od deset kvadrata. Nismo više u Sarajevu, pa da u neimaštini dijelimo sudbinu sa ostalim jadnicima.

- To su gluposti – prekide Rubi Sadu! – Raditi ćeš ti, ne brini se. U Austriju si stigao tek prije nedjelju dana. Prvo nauči njemački jezik.

- Nikada ja neću progovoriti njemački. Jedva sam naučio i ovo malo engleskog jezika. Kako da naučim jezik u kome se kaže: Ja govorim njemački ne! Ich spreche Deutche niht! Da negaciju stavim na kraj rečenice…

- Ni ja nisam znala ni jednu njemačku riječ kada sam došla ovdje.

- Da, ali si dvije godine živjela od pomoći dok nisi naučila jezik. Sada pomoći više nema. Ja moram nešto raditi. Ja sam profesor geografije koji ne govori njemački jezik! Kome sam ja potreban u ovoj zemlji!? Nadao sam se da ću, možda, nekako skupiti ili posuditi novac za kompjuter, nekog obučavati u radu na računaru. Koliko sam samo prije rata uložio truda pohađajući kurseve informatike. Sjećaš se sigurno koliko sam dana i noći proveo sjedeći za kompjuterom?

Iako je Sado ovo govorio ozbiljno, pa i dramatično, Rubi odluči da malo ublaži napetu atmosferu, pa prekide Sadu, nasmješi se i reće:

- Sjećam se. Bila sam malo ljubomorna na kompjuter. Ali ne brini. Biti će prilika da ovdje iskoristiš to svoje znanje.

- Neće – uskliknu Sado, a Rubi opet pokaza rukom da utiše zbog njihovih stanodavaca iz prizemlje, pa Sado nastavi tiše. – Danas sam bio u onoj velikoj radnji za kompjutere. Za tri godine moje ratne izolacije sve se pomijenilo! Opet sam postao neznalica iz informatike.

- Stignuti ćeš ti taj zaostatak.

- Ne mogu! Svi programi su se potpuno izmijenili. Sada imaju neke windowse,  a sve komande su na njemačkom jeziku. Morao bih prvo naučiti njemački da počnem sa radom na kompjuterima.

- Za sada se potrudi da naučiš njemački jezik – reče malo nervozno Rubi, usta od stola, priđe šporetu i ugasi ringlu na kojoj se kuhao krompr.

- Rubina, molim te sjedni još malo. Čvrsto sam odlučio da nešto uradim. – Rakavši to, zastade u svom izlaganju, zagleda se u Rubi koja je u međuvremenu sijala, oči mu se malo ovlažiše, pa zapita: – Rubina, znaš li ti šta je bungee jumping? Toga nije bilo prije rata.

- Mislim da znam – začuđeno odgovori Rubi. – To je ono kada skaču sa mostova zavezani za gumu.

- Tačno! Ja ću skočiti bungee jump!

- Ti ćeš skočiti bungee jump – zaprepasti se Rubi!?

- Znam da znaš koliko se bojim visine. Ali, bojao sam se i pucanja, pa sam tri godine proveo u rovu. Skočiti ću za Riu, za tebe, za naše bolje sutra – sada je Sado govorio odlučno, bez zastoja. – Nakon prvog skoka sačekat ću pet-šest dana da se psihički oporavim, a potom ću opet skočiti. Ako sve bude u redu mogao bih skakati svaki dan!

- Ali to se plaća – uzviknu Rubina!

- Znam! Hljadu šilinga po skoku! To je skoro sto pedeset maraka! Vidio sam na televiziji! – Sada je ushićeno i glasno govorio Sado. – Ako budem imao dvadeset skokova mjesečno, to je skoro tri hiljade maraka svakog mjeseca! Hej, to je naša egzistencija!

Najednom Rubina poče da plače i da se smije istovremeno. To je onaj fenomen koji se u psihologiji zove „smjehoplač“ pri kome su emocije dijametralno pomiješane. Usred smjehoplača Rubi obgrli Sadu i poljubi ga u vrat, te jedva izgovori:

- Ljubavi moja! Divno je što si spreman da se žrtvuješ za nas. Ali, u jednoj stvari griješiš. Na plaćaju onome koji skače, nego on plaća onima koji ga vežu na gume i puste da skoči!

K R A J

 

Gospodine Inzko,

svjedoci smo da Vas ovih dana prozivaju neki lideri bh. političkih stranaka, pa i dio bh. javnosti i traže od Vas da poništite Odluku Vlade Rs-a kojom se na entitetskom nivou usvaja Zakon o prebivalištu, bez obzira što se isti, prema Dejtonskom Ustavu BiH, usvaja isključivo na državnom nivou. Naravno, riječ je o drastičnom i drskom napuštanju Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane Vlade Rs-a, pa prema tome i Ustava koji je proistekao iz istog. A po tom Ustavu, da podsjetim, egzistira entitet Republika srpska. Prema tome, za razliku od onih koji od Vas zahtijevaju da u skladu sa svojim ovlastima poništite spomenutu Odluku Vlade Rs-a, ja od Vas zahtijevam da postupite logički i po analogiji, odnosno u skladu sa činjenicom da je taj entitet napustio Sporazum i Ustav po kojima egzistira, PROGLASITE SAMOUKINUĆE REPUBLIKE SRPSKE i proglasite da naša zemlja u toj situaciji  funkcionira po Ustavu Republike Bosne i Hercegovine koji je, kao što je i Vama i javnosti poznato, bez pravovaljane pravne procedure prije nepunih 19 godina derogiran.

To bi bio jedini pravni i politički potez u konkretnoj situaciji i jedini dostojan odgovor Vas i onoga koga Vi predstavljate nakon što Vam je svima u lice bacila rukavicu ona voštana figura od premijerke manjeg entiteta koja je samo izvršila domaći zadatak svoga gazde.

Ako uopće vrijedi, ovim putem pozivam i sve sve poslanike u Narodnoj skupštini manjeg entiteta da napuste istu, jer i toj Skupštini i Rs-u, svojim učešćem daju legalitet. Zar poslije usvajanja Zakona o prebivalištu koji praktično znači posljednju fazu etničkog čišćenja od nesrpskog stanovništva u Rs-u, odnosno zar i nakon pravne činjenice da je Vlada Rs-a napustila Dejtonski sporazum, treba sjediti u klupama njenih institucija?!

Počnite se konačno miješati u svoj posao, gospodine Inzko!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

 

uskrs_2

Svim mojim čitateljima – kršćanima i hrišćanima neka je

SRETAN USKRS/VASKRS

To all my readers – Christians I want a

HAPPY EASTER

 Para todos mis lectores – los cristianos a dejar

FELIZ PASCUA

Bedrudin GUŠIĆ

Odluka Vlade RS-a

Posted: 19. April 2014. in Intervjui

sdbih

Odluka Vlade RS-a kojom se suspenduje provedba Aneksa 7 Dajtonskog ugovora je direktan udar na suverenitet i integritet države Bosne i Hercegovine gdje se koriste laži i insinuacije kako bi se legalizovalo etničko čišćenje i genocid te omeo održiv povrtak prognanih iz dijaspore.  Ova mjera predstavlja, po ko zna koji put, konkretan dokaz da  Predsjednik i Vlada RS-a  kao svoj strategijski cilj djelovanja nastoje onemogućiti povratak nesrpskog stanovništva na njihova mjesta prebivališta što je preduslov za reintegraciju i održivost države BiH.

Indikativno je da ova odluka dolazi nakon  što je utvrđen Prijedlog zakona o pravima povratnika u prijeratno mjesto prebivališta u entitetu Republika Srpska i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine Vlade Federacije te približavanjem narednih općih izbora.

Vlada RS-a je po ko zna koji put pokazala svoje nedemokratsko opredjeljenje, više sklono aparthejdskim sistemima, gdje se po ko zna koji put krše ljudska prava nesrpskog stanovništva u RS-u.  RS-a je danas u svijetu prepoznata kao jedan od poslednjih bastiona kojom se svjesno negira Povelja Ujedinjenih nacija o općim pravima ljudi!

Ovakve jednostrane i neustavne odluke Vlade RS-a u pitanje dovode mir i  političku stabilnost Bosne i Hercegovine gdje se na domaće i međunarodne političke faktore želi izvršiti pritisak kako bi se sprječile neminovne ustavne promjene, prijeko potrebne za ispaćene i opljačkane građane Bosne i Hercegovine.

Ova odluka dovodi u pitanje validnost Dejtonskog sporazuma čijim bi se ukidanjem revitalizovalo pitanje Ustava Republike Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, koji  je bespravno oduzet građanima Bosne i Hercegovine  1995. godine u Dejtonu.

Predsjedništvo Stranke dijaspore Bosne i Hercegovine

sabiha haskicUz direktni rad sa žrtvama ratne traume i nasilja u mirnodopskim okolnostima, “Medica” Zenica realizuje edukativne, istraživačke, zalagačke i izdavačke projekte, usmjerene na promociju i zaštitu ljudskih prava, prevenciju i rehabilitaciju od ratne traume, seksualnog i porodičnog nasilja, uspostavu referalnih mehanizama, uspostavu jedinstvene baze podataka na području Općine Zenica i institucionalnih mreža uz korištenje postojećih resursa iz zajednice ( uspostavljene mreže u Zeničko-dobojskom katonu, Srednjo-bosanskom kantonu i Unsko-sanskom kantonu), te suzbijanje trgovine ljudima…..Nakon zbrinjavanja u Sigurnu kuću prvo se zadovoljavaju osnovne egzistencialne potrebe žena i djece, zatim medicinska i psiho-socijalna potreba se pruža zavisno od individualnih potreba i mogućnosti. Takođe se za svaku osobu izrađuje individualni plan kako bi oporavak u Sigurnoj kući bio efikasan ali i poslije izlaska iz Sigurne kuće razvila strategija koja će pomoći osobi da nastavi kvalitetniji život. Kapacitet sigurne kuće Medice Zenica je 17 mjesta…..Nažalost, preživjele nemaju sveobuhvatnu podršku na teritoriji cijele BiH. Preživjele ratna silovanja nemaju mogućnost ostvarivanja prava u entitetu BiH, u Republici srpskoj , dok u FBiH imaju određena prava ali su procedure komplikovane, teško ostvarive što dovodi do retraumatizacije osoba koje traže svoja prava…..”Medica” Zenica ima educirane, senzibilizirane profesionalke: pshioterapeutkinje, teologinje-terapeutkinje, psihologinje, socijalne-pedagoginje, pedagoginje, pravnice, medicinske sestre, instruktorice, učiteljice, profesorice i drugo prateće osoblje…..Posebno je teško povratnicima u Republici Srpskoj koji su često zaboravljeni od svih i tokom našeg terenskog rada često čujemo od njih, pitanje „Čiji smi mi, prava ne možemo ostvariti ni u RS a ni u FBiH. Nemaju adekvatnu psihološku podršku, medicinsku, djeca imaju poteškoće u školovanju i sl……Iskustva nastala na osnovu dugogodišnjeg rada “Medica” Zenica dijeli sa ženama u drugim zemljama kao što su zemlje u regionu: Kosovo, Albanija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, ali i sa ženama iz Libana, Švicarske, Njemačke, Austrije,…
 
Hoćete li ukratko predstaviti vašu organizaciju? Kada je osnovana i čime se bavi?

HASKIĆ: “Medica” Zenica je stručna nevladina organizacija, osnovana u aprilu 1993. godine i od tada do danas kontinuirano pruža pomoč, podršku i zbrinjavanje  najranjivijim kategorijama žena i djeci preživjelim silovanje i druge oblike seksualnog nasilja, kao i druge ratne traume tokom rata 1992-1995. godine, zatim žrtvama nasilja u porodici i zajednici (žrtve porodičnog nasilja, kao i žrtve trgovine  ljudima). “Medica” Zenica pruža psiho-socijalnu podršku (savjetovanje,  individualnu psihoterapiju, grupnu terapiju i porodičnu), zdravstvenu brigu, pravnu pomoć, okupacionu-radnu terapiju, ekonomsko osnaživanje žena, terapijski rad sa djecom, pomoć u savladavanju školskog gradiva i sl.)

Na kojim temeljima se zasniva vaš rad?

HASKIĆ: Rad “Medice” Zenica se temelji  na humanističkim vrijednostima i uključuje pružanje usluga sigurne kuće (zbrinjavanje, logistička podrška, psiho-socijalni rad-savjetovanje, individualni i grupni terapijski rad, kontakti sa institucijama i ustanovama, pružanje sveobuhvatne podrške, medicinska podrška i zbrinjavanje…),  psihološkog savjetovališta, SOS telefona, kriznog centra, dječije kuće i dječijeg dnevnog centra i prihvatilišta za djecu iz rizičnih grupa, okupacione terapije i  ekonomskog osnaživanja kroz program prekvalifikacija u vidu zanatskih obuka u „Medici“ Zenica i u ruralnim sredinama, pružanje pravne pomoći kroz postojeće servise i na terenu,  pružanje psiho-socijalne i medicinske pomoći i podrške na terenu, te pružanje podrške i pomoći muškarcima u psihološkom savjetovalištu i na terenu. “Medica” Zenica pruža podršku i pripremu ženama, žrtvama/svjedocima prije svjedočenja, u toku i nakon , u predmetima ratnih zločina, seksualnog nasilja i drugih krivičnih dijela. Uz direktni rad sa žrtvama ratne traume i nasilja u mirnodopskim okolnostima, “Medica” Zenica realizuje edukativne, istraživačke, zalagačke i izdavačke projekte, usmjerene na promociju i zaštitu ljudskih prava, prevenciju i rehabilitaciju od ratne traume, seksualnog i porodičnog nasilja, uspostavu referalnih mehanizama, uspostavu jedinstvene baze podataka na području Općine Zenica i institucionalnih mreža uz korištenje postojećih resursa iz zajednice ( uspostavljene mreže u Zeničko-dobojskom katonu, Srednjo-bosanskom kantonu i Unsko-sanskom kantonu), te suzbijanje trgovine ljudima. “Medica” Zenica radi na promociji mira i pomirenja u BiH, uspostavljanjem dijaloga kroz Evropski projekat za intereligijsko učenje.
“Medica” radi na temelju humanističkih i feminističkih principa, njegujući multidisciplinarni pristup, tako što povezujemo direktnu zaštitu žrtava/preživjelih traume i nasilja sa pozitivnim promjenama u pristupu i praksi organizacija, institucija i društva. Na temelju dugogodišnjeg iskustva, izgrađenog pristupa i dobre prakse „Medica“ razvija preventivne i zalagačke programe ka ostvarivanju prevencije i rehabilitacije od ratne i postratne traume, te pune jednakopravnosti spolova i zaštite ljudskih prava.

Koja su značajnija  postignuća “Medice” u proteklih više od dvije decenije postojanja?


HASKI
Ć: 
Postignuća „Medice“ Zenica

•       Preko 400,000 različitih usluga obezbjeđenih za korisnike “Medice” Zenica u BiH
•       1800 žena i djevojaka u Sigurnoj kući
•       7000 osoba u psihološkom savjetovalištu,
•       2000 djece u Dječija kuća/Dječiji dnevni centar,
•       900 žena na stručnim obukama,
•       2300 primljenih poziva na SOS liniji
•       Približno 7500 učesnica u “Medicinim” obukama o traumi, rodno zasnovanom nasilju i ljudskim pravima – pravima žena, nenasilna komunikacija i riješavanje konflikata, dijalog, ponovno pomirenje, interreligijski mirni dijalog i koegzistencija
•       Preko 70 različitih publikacija
•       Žrtve nasilja u porodici i zajednici su prepoznati kao korisnici socijalnih prava u Zakonu o socijalnoj zaštiti ZDK
•       “Medica” Zenica je uspostavila referalne mehanizme za sprječavanje nasilja u porodici i nasilja u zajednici u ZDK i koordinaciono tijelo sa centralizovanom bazom podataka
•       “Medicin” model pružanja servisa, podrške i zaštite žrtava traume i nasilja je prepoznat u cijeloj BiH, a i šire
•       Žene koje su preživjele ratna silovanja su dobile pravni status civilnih žrtava rata. – Kampanja “Za dostojanstvo preživjelih”
•       Uvođenje rodno ogdovornog budžetiranja i provođenje istraživanja za budžetiranje
•       “Medica” Zenica je uspostavila prve institucionalne Meže za podršku žrtvma, svjedocima tokom procesuiranja ratnih zločina, seksualnog nasilja u ZDK ,  SBK i USK“Mreža je uspostavljena da omogući jednak pristup i tretman svim žrtvama, a posebno prema ženama koje su preživjele ratna silovanja i druge oblike seksualnog nasilja.
Prepoznatljivost “Medice” Zenica
•    “Medica” Zenica je prepoznatljiva, jer se njen odnos prema preživjelima traume i nasilja  temelji  na humanističkim vrijednostima i holističkom pristupu.
•    Vjerujemo da u svakoj osobi postoji zdravi/očuvani dio, koji  pomaže u procesu normalizacije njenog stanja, izlječenja i ponovnog uspostavljanja života na kvalitetnim osnovama u porodici i zajednici.
•    Pored traumatskih posljedica  koje se liječe, centralni dio terapijskog tretmana je jačanje unutrašnjih snaga, očuvanog zdravog  dijela ličnosti, kojeg trauma nije narušila.

sabiha haskic-2Sa Monikom Hauser,  osnivačicom medice mondiale

Hoćete li posebno nešto reći o Sigurnoj kući? Koliki je njen kapacietet i koji su kriteriji za prijem u istu?

HASKIĆ: Od samog početka rada “Medice” Zenica postoji i Sigurna kuća za žene i djecu. U Sigurnoj kući korisnice i korisnici dobijaju sigurno mjesto, povjerenje osoblja, podršku da im se vjeruje i osjećaj da im se želi pomoći. Nakon zbrinjavanja u Sigurnu kuću prvo se zadovoljavaju osnovne egzistencialne potrebe žena i djece, zatim medicinska i psiho-socijalna potreba se pruža zavisno od individualnih potreba i mogućnosti. Takođe se za svaku osobu izrađuje individualni plan kako bi oporavak u Sigurnoj kući bio efikasan ali i poslije izlaska iz Sigurne kuće razvila strategija koja će pomoći osobi da nastavi kvalitetniji život. Kapacitet sigurne kuće Medice Zenica je 17 mjesta.
Kriteriji za prijem u Sigurnu kuću su da je osoba preživjela traumu, nasilje tokom ratai/ili u poslijeratnom periodu i da joj je pomoć potrebna te da je saglasna za zbrinjavanje u Sigurnoj kući.

Da li preživjele traumatizirane osobe kojima ste vi pružali ili pružate pomoć imaju odgovarajuću pravnu, odnosno institucionalnu podršku na teritoriji cijele države?

HASKIĆ: Nažalost, preživjele nemaju sveobuhvatnu podršku na teritoriji cijele BiH. Preživjele ratna silovanja nemaju mogućnost ostvarivanja prava u entitetu BiH, u Republici srpskoj , dok u FBiH imaju određena prava ali su procedure komplikovane, teško ostvarive što dovodi do retraumatizacije osoba koje traže svoja prava. Iz tog razloga preživjele često odustaju od svojih prava i bore se u životu kako znaju i umiju te se nose sa svojim bolnim iskustvima na svoj vlastiti način. Nerazumjevanje pojedinaca u institucijama, traženje po ko zna koji put da preživjele pričaju svoja traumatska iskustva dovodi ih da ostaju u šutnji, ili one koje su progovorile da se kaju jer su nailazile na različite oblike diskriminacije, vrijeđanja, upiranja prstom, te su mnoge od njih i zažalile što su uopće i pokušale ostvariti prava.

sabiha haskic-3

Kako ste organizirani? S kojim stručnim kadrovima raspolažete?

HASKIĆ: “Medica” Zenica ima educirane, senzibilizirane profesionalke: pshioterapeutkinje, teologinje-terapeutkinje, psihologinje, socijalne-pedagoginje, pedagoginje, pravnice, medicinske sestre, instruktorice, učiteljice, profesorice i drugo prateće osoblje.

Da li se finansirate uglavnom iz donacija ili postoje i neki drugi, naprimjer institucionalni izvori?

HASKIĆ: Finansiranje “Medice” Zenica je uglavnom iz donacija. Jedan manji procenat do 10% je finansiranje putem projekata institucijama BiH.

Impozantan je broj korisnika vaših usluga u proteklih preko 20 godina. Kakav je trend posljednjih, recimo, pet godina – da li se taj broj smanjuje ili…? Kako tumačite takav trend?

HASKIĆ: U posljednjih  5 godina broj naših korisnica i korisnika se povećava  jer ratna trauma i posljedice rata se osjećaju danas u porodicama, pa zbog nerazrađenih trauma prisutan je veći broj evidentiranih slučajeva nasilja u porodici, kao i teška materijalna situacija, ekonomska kriza gdje većina stanovništva  se bori za preživljavanje. Posebno je teško povratnicima u Republici Srpskoj koji su često zaboravljeni od svih i tokom našeg terenskog rada često čujemo od njih, pitanje „Čiji smi mi, prava ne možemo ostvariti ni u RS a ni u FBiH. Nemaju adekvatnu psihološku podršku, medicinsku, djeca imaju poteškoće u školovanju i sl.

visit by british ambassador to medica zenica 5Moja sugovornica sa Nigelom Casey-jem, ambasadorom Velike Britanije u BiH, u povodu njegove posjete “Medici”

Da li djelujete samo na području F BiH ili cijele zemlje? Imate li neku kancelariju izvan Zenice, pa i izvan F BiH?

HASKIĆ: “Medica” Zenica djeluje na području cijele BiH, sa sjedištem u Zenici. Naime “Medica” Zenica je razvila terenski rad-formirala mobilne timove i redovno odlazi na teren kako u gradove tako i u najudaljenija sela da bi pomogla osobama, vidjela kako živi i olakšala im njihov bol, patnju i brigu.

Na samom kraju, koje biste preventivne oblike svoga djelovanja posebno izdvojili?

HASKIĆ: Rad na razradi trauma, da svaka osoba razradi traume i prepozna svoje vlastite snage za oporavak, a zatim kroz dijalog djelovanje na pomirenju naroda u BiH. Ovaj proces je dug ali da je određene rezultate kako bi se prevenirala slična stradanja budućnosti.
Iskustva nastala na osnovu dugogodišnjeg rada “Medica” Zenica dijeli sa ženama u drugim zemljama kao što su zemlje u regionu: Kosovo, Albanija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, ali i sa ženama iz Libana, Švicarske, Njemačke, Austrije,…
Edukacija i podizanje svijesti o prevenciji nasilja građanstva, zatim predstavnika institucija i nevladinih organizacija.
Uspostavljanje mreža koje zajedničkim snagam djeluju na polju prevencije nasilja kao što je prva neformalna mreža žena iz ruralnih sredina u ZDK.
Uspostavljanje institucionalnih mreža za podršku žrtvama svjedocima u predmetima ratnih zločina, seksualnog nasilja i drugih krivičnih dijela kako bi preživjele doživjele pravdu kažnjavanjem počinioca.

Radi podsjećanja


“Medica” Zenica tokom 20 godina rada, zahvaljujući svom iskustvu i holističkom pristupu žrtvama/preživjelim nasilja i traume kontinuirano prati potrebe zajednice, a posebno njenih najranjivijih kategorija – žena i djece žrtava ratne i postratne traume i nasilja, te na iste pokušava odgovoriti, kako samoinicijativno tako i u saradnji sa drugim subjektima vladinih institucija i nevladinih organizacija.
Nakon direktne asistencije i rada nevladinih organizacija u toj oblasti došlo je vrijeme da se podrška i zaštita preživjelih ratne, a i poratne traume, institucionalizira, uz korištenje svih dosadašnjih iskustava na tom polju. U tom cilju, nevladine organizacije koje imaju dugogodišnje iskustvo u direktnom radu sa preživjelima ratne traume bi trebale težiti povezivanju i razmjeni iskustava sa nadležnim institucijama u zajednici, uz korištenje raspoloživih resursa i primjera dobre prakse. “Medica” kroz svoj rad i dalje nastoji pratiti potrebe preživjelih, te uz korištenje raspoloživih resursa i saradnju sa relevantnim institucijama i organizacijama u zajednici radi na razvijanju modela podrške i zaštite koji će biti dostupni preživjelima. Stoga, “Medica” nastavlja raditi na institucionaliziranju saradnje sa svim relevantim akterima u toj oblasti, kao i na prepoznavanju i izgrađivanju modela dobre prakse.
S tim u vezi „Medica“ Zenica, prateći potrebe žrtava/preživjelih i svjedoka u premetima ratnih zločina, seksualnog nasilja i drugih krivičnih djela,  je uspostavila prve u Bosni i Hercegovini ali i regionu, institucionalne Mreže koje pružaju podršku i pomoć žrtvama svjedocima prije, tokom i nakon svjedočenja.  Od 2011.godine, „Medica“ Zenica je uspostavila institucionalne Mreže u Zeničko-dobojskom i Srednjobosanskom kantonu, a u toku 2013.godine intenzivno se radi na uspostavljanju još dvije institucionalne mreže i to u Unsko-sanskom kantonu i regionu Banja Luka.

Rad sa preživjelima drugih oblika nasilja


“Medica” Zenica kroz  postojeće servise Sigurne kuće, psihološkog savjetovališta za žene, djecu i muškarce, Dječje kuće (odgojno-obrazovni i terapijski rad sa djecom), Dječijeg dnevnog centra i Prihvatilišta za djecu u riziku, ekonomskog osnaživanja (krojenje, šivanje, tapaciranje, rad na mašini za printanje na tekstilu, frizerski kurs i manikura), okupacionu terapiju, edukativnog rada i rada na terenu kao i pravnog savjetovališta pruža pomoć i podršku žrtvama/preživjelim nasilja i traume kao i kroz edukativni i preventivni rad promoviše i štiti ljudska prava i zagovara punu jednakopravnost spolova u porodici i društvu. U toku svog djelovanja “Medica” Zenica je pružila preko 400.000 različitih usluga  u BiH.  Nažalost,  to pokazuje da smo svakodnevno svjedoci kršenja  ljudskih prava, a jedan od najgrubljih oblika  je nasilje protiv žena i djece. Statistički pokazatelji “Medice” Zenica, ali i drugih vladinih institucija i nevladinih organizacija koje se bave zaštitom žrtava nasilja, bilježe rast prijavljenih slučajeva nasilja iz godine u godinu. U toku 2012. godine  u Sigurnoj kući, Kriznom centru i Prihvatilištu “Medice” Zenica ukupno je boravilo 84 osobe, dok je u 2011. godini broj smještenih u Sigurnu kuću i Krizni centar “Medice” iznosio 69 osoba. U toku 2012. godine u psihološkom savjetovalištu “Medice” Zenica po prvi put se obratilo 160 osoba. Navedene statistike sigurno predstavljaju vrh ledenog brijega jer mnogobrojni slučajevi  i nasilne situacije ostaju neprijavljene, žrtve nisu skupile snage da progovore i prekinu šutnju o nasilju.  “Medicina” iskustva pokazuju  da su najčešći razlozi  zašto žene ne prijavljuju nasilje  strah, osuda, često  neprihvaćanje žrtve/preživjele od  porodice i sredine, a izuzetno bitan faktor je i ekonomska zavisnost žena.

Edukacije i osnaživanje žena


U januaru 2013. godine na području Zeničko-dobojskog kantona pri Zavodu za zapošljavanje ZDJ bilo je prijavljeno 69.836 nezaposlenih osoba a od  toga  34.234 su žene.  Tokom realizacije edukativnih radionica u ruralnim i urbanim sredinama na području općina Zenica, Zavidovići, Olovo, Zvornik, Prijedor, Ključ, Jajce,  edukatorice “Medice” Zenica su primijetile da posebno ženama u ruralnim sredinama nedostaju adekvatne i pravovremene informacije kao i više edukativnih radionica, s obzirom da je u većini sredina “Medica” Zenica bila prva organizacija koja je organizovala edukativno suportivne radionice za žene i djevojke.
Kada se pogleda cjelokupna situacija nije iznenađujuće stanje ni po pitanju zastupljenosti žena u političkom životu na području Zeničko-dobojskog kantona, a i cijele Bosne i Hercegovine,  može se reći da iako je došlo do povećanja učešća žena za 2% to je još uvijek daleko od ravnopravne zastupljenosti spolova u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova koja iznosi 40%. Iako žene čine 52% biračkog tijela, na proteklim lokalnim izborima 2012 samo 17, 1 % izabranih zvaničnika čine žene.
Ipak, u poređenju sa rezultatima iz 2008.godine za 12 Općina Zeničko-dobojskog kanton evidentan je porast izabranih žena u općinska vijeća na području Zeničko-dobojskog kantona. Naime u 2008.godini, od ukupno  272 vijećnička mandata u Općinskim vijećima 37 mandata ili 13,60% pripalo je ženama dok je u 2012.godini od ukupno 273 vijećnička mandata 49 vijećničkih mandata ili 17,94 % pripalo ženama.Stoga, u 2012.godini bilježi se porast od 4,34% izabranih žena u Vijeća  Općine na području ZDK.
Također, na području Zeničko-dobojskog kantona (12 općina) bilo je ukupno 4 kandidatkinje  za načelnice i to 2 kandidatkinje za načelnicu Općine Visoko i po 1 kandidatkinja za načenice Općine Maglaj i Općine Doboj Jug. Od ukupno 4 kandidatkinje, 2 žene su izabrane za načenice i to Amra Babić u Općini Visoko i Jasminka Begić u Općini Doboj Jug. U poređenju sa rezultatima lokalnih izbora iz 2008 ostvaren je veliki napredaj jer u 2008.godini na području Zeničko-dobojskog kantona  bile su 2 kandidatkjinje u Općini Maglaj i Općini Vareš ali niti jedna nije izabrana za načelnicu.  Stoga, rezultat od 2 izabrane načelnice na području ZDK, od ukupno 5 izabranih načelnica na području cijele Bosne i Hercegovine je više nego zadovoljavajući, a bilježi se i porast od 100% u broju kandidatkinja za načelničke pozicije u odnosu na broj kandidatkinja za načelnice lokalnih izbora u 2008.godini.
Navedeni podaci pokazuju da je još uvijek potrebno raditi na osnaživanju i edukaciji žena kako bi prepoznale vlastite snage i aktivnije se uključile i  u društvene tokove  te zajedno sa svojim kolegama kreirale zajednicu  u kojoj je jednakost i ravnopravnost neupitna.

RAZGOVARAO:  Bedrudin GUŠIĆ (579)

vrbas-miso

twins u new yorku

Strahota se desila 11. septembra 2001. i najmanje što se sa sigurnošću i argumentima može tvrditi jeste da oni koji su iz depoa svog pomračenog uma izvukli ideju da planiraju i projektiraju taj teroristički čin uspjeli su značajno promijeniti ovaj svijet, posebno odnos prema muslimanima u dominantno kršćanskim/hrišćanskim zemljama svijeta. Hiljade kilometara tekstova i hiljade i hiljade sahata tv. i radijskih analiza, komentara i osvrta je u medijskim kućama Planete potrošeno na suludu politiku 43. američkog predsjednika (George W. Bush) kojom je načinio toliko političke, ekonomske i moralne štete vlastitoj zemlji, ali i muslimanima u SAD i drugdje u svijetu. Da li je bio usamljen u tome? Pa, naravno da nije! Bio je nečiji igrač i izvođač prljavih radova. Posebno u odnosu na muslimane, globalno. Bez obzira što su se i on i mediji koji su išli ispred i iza njega u takvoj antiislamskoj kampanji nevješto, neki više – neki manje, trudili da svoju antiislamsku histeriju ublaže i upakuju u neku ambalažu koja je toliko providna da se iz aviona vidi šta je unutra, odnosno šta su njeni stvarni ciljevi. Zato, pošto je hiljade i hiljade njih – kompetentnijih od mene dovoljno reklo na ovu temu, kako u ovoj zemlji tako i drugdje u slobodoljubivom svijetu, neću sada ja da budem nekakav “biber po pilavu”, jer sve što bi se još reklo na temu 11. septembra 2001. i njegovim pogubnim posljedicama po svijet, posebno po muslimane ma gdje bili, bilo bi istovremeno i previše i premalo.

Kao musliman sam živio u ovoj zemlji prije 11. septembra 2001. i živim u njoj i poslije toga, odnosno i danas, skoro 13 godina poslije. Ako me neko pita je li isto, meni kao muslimanu, živjeti u Americi i onda (prije 11. 09. 2001.) i danas, bez ustezanja i s puno argumenata mogu kazati da, najblaže rečeno, nije isto. Nemam razloga niti potrebe govoriti ništa drugo sem istine, niti istinu prešutiti, ma koliko to eventualno koštalo.

Prilažem jedan video uradak ABC – NEWS-a i jeza me uhvatila nakon što sam ga odgledao. Za one koji ne razumiju engleski, parafrazirat ću, u kratkim crtama, sadržaj uratka ove medijske kuće: Radnja se dešava negdje u Americi. Novinarka ABC NEWS-a namjenski se pojavljuje pod hidžabom u jednoj pekari gdje joj vlasnik iste odbija pružiti uslugu zato što je muslimanka i “zato što je terorist…”. Taj vlasnik pekare – rasist, sa naglašenom mržnjom prema muslimanima, šalje mladu djevojku pod hidžabom “nazad kamilama, odakle je i došla…”. Ona mu učtivo pokušava objasniti da je ona rođena u Americi i da je, prema tome Amerikanka i da nema ništa sa terorizmom… Džaba je bilo, mržnja pekara prema muslimanima, koja je vjerovatno rezultat predrasuda, je bila jača od profesionalnog odnosa prema mušteriji, etike, morala…

Potom se pojavljuje jedna otkrivena mušterija – muslimanka i ona, kao takva (otkrivena) je okay, odnosno “nije terorist…” Ali, u cijelu priču se uključuje jedan stariji gospodin – Amerikanac, čiji je sin poginuo u Iraku. Taj časni gospodin je stao u zaštitu mušterija te pekare koje su pod hidžabom.

To je Amerika, danas. Odnosno nakon 11. septrembra 2001. Koliko ima ovakvih u ovoj velikoj zemlji (pa i drugdje u svijetu) kao što je ovaj rasistički zadojeni pekar, ne znam ni ja niti bilo ko?! Ali, ima ih. Nažalost! A koliko ima ovakvih, kao što je gospodin koji je izgubio sina a stao u zaštitu muslimanki (i muslimana), također ne znam ni ja niti bilo ko? Ali, ima ih. Na radost i uz nadu…..

Pogledajte video- link:

 Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Pomilovanje za korupciju

Posted: 17. April 2014. in Intervjui

Predsjednik FBiH Živko Budimir, protiv kojeg se vodi istraga zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj, pomilovao je Ivicu Čobanca, osuđenog zbog zloupotrebe položaja.

zivko_budimir_oktobar

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Ivica Čobanac, bivši direktor Javnog poduzeća Hercegbosanske šume d.o.o., Kupres (JP HBŠ), osuđen zbog zloupotrebe službenog položaja na 18 mjeseci zatvorske kazne neće otići u zatvor. To mu je omogućio predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Živko Budimir, koji mu je dao pomilovanje prije dva mjeseca. Predsjedničkim aktom milosrđa Čobancu je zatvorska kazna zamIjenjena uvjetnom osudom s periodom kušnje od tri godine, što znači da u zatvor neće otići ukoliko u naredne tri godine ne počini novo krivično djelo.

Čobanac je jedna od četiri osobe koje su odlukom predsjednika Budimira pomilovane u toku ove godine. Prema podacima iz Službenih novina FBiH pomilovani su i Dragan Vasiljević, osuđen zbog ubojstva na šest godina zatvorske kazne, Miran Voljevica, osuđen zbog razbojništva i teške krađe na četiri godine i 11 mjeseci zatvora te Merica Adamović, osuđena zbog obmane pri dobivanju kredita na godinu zatvora. Budimirovom odlukom o pomilovanju, Vasiljeviću je smanjena zatvorska kazna za šest mjeseci, Voljevici za četiri mjeseca, a Ademović je umjesto zatvorske kazne dobila uvjetnu osudu s rokom od dvije godine.

Prema navodima iz presude koju je u decembru 2012. godine izrekao Vrhovni sud FBiH, Čobanac je osuđen za koruptivno djelo. Njemu je presuda izrečena jer je kao direktor JP HBŠ d.o.o. Kupres protivno odlukama Upravnog odbora u toku 2000. odobrio otpis trećine duga koje je poduzeće Finvest d.o.o. Drvar imalo prema ovom javnom poduzeće. Dug je iznosio 2,4 miliona maraka. Također, s istim poduzećem Čobanac je sklopio i nepovoljan ugovor o kupoprodaji drvnih sortimenata u iznosu od 2,7 miliona maraka. Ugovor je sklopljen bez odobrenja Upravnog odbora.

Čobanac je u pritvoru proveo mjesec dana u 2004. godini. U trenutku izricanja pomilovanja nalazio se na slobodi. Kantonalni sud u Livnu, koji je vodio prvostepeni postupak, dao je suglasnost na zahtjev o pomilovanju uz obrazloženje da je optuženik bio korektan prema sudu u toku kaznenog postupka, te da mu se obitelj nalazi u teškoj materijalnoj situaciji.

Ova pomilovanja izrečena u februaru i martu 2014. prva su pomilovanja koja je Budimir dao nakon što je prošle godine u aprilu uhićen zbog sumnje na zloupotrebu položaja prilikom davanja pomilovanja. Budimir je tada proveo mjesec dana u pritvoru dok je trajala istraga koju je vodilo državno tužilaštvo. Krajem prošle godine je podignuta optužnica, ali se Sud BiH  proglasio nenadležnim za postupanje i predmet je proslijeđen kantonalnom tužilaštvo u Sarajevu.

Prema navodima iz tog tužilaštva ovaj krivični predmet je u završnoj fazi i uskoro bi se trebala donijeti i tužilačka odluka.

Objavljeno 16. 4. 2014.

(preneseno sa http://www.cin.ba)

bosko jaksic U Bukureštu sam se sreo sa grupom retkih disidenata posle čega mi je naloženo da u roku od 48 sati napustim Rumuniju. Jugoslovensko Ministarstvo spoljnih poslova tražilo je posle toga da budem suspendovan. Politika to nije uradila, ali mi je glavni urednik saopštio da je bolje da se više ne bavim Istočnom Evropom. Prvom narednom prilikom 1978. posalo me za Iran…..Nemoguće je izbeći fascinaciju kada posmatrate kako se ultra-ortodoksni Jevreji prepliću sa hrišćanskim sveštenicima svih mogućih dominacija i muslimanskim ulemama. Glasovi iz jevrejskih škola Tore, molitve iz Crkve svetog groba i mujezinu koji pozivaju na klanjanje, sve to se u jednom kovitu uspinje iznad grada koji u kamenu čuva misterije sopstvene duhovnosti….. Odgovoriću posredno: svojim mlađim kolegama preporučujem da se bave Bliskim istokom i duže od šest decenija starim izraelsko-palestinskim konfliktom. Neće izgubiti ni teme ni posao. Ovaj konflikt je sahranio desetine raznih mirovnih inicijativa koje mahom nisu uspevale zbog preterane, mada razumljive američke naklonosti Izraelu…..Moskva brani teritorijalni integritet Srbije u slučaju Kosova, ali ne usteže da slomi teritorijalni integritet Ukrajine. Veliki rade ono što hoće, mali ono što moraju, davno je rekao antički mislilac Tukidid. Što se Hladnog rata tiče, onaj ideološki je okončan, ali u drugim, blažim oblicima nikada nije ni prestajao…..Srbija se ovoga puta provukla uspevši da se previše ne zameri ni EU ni Rusiji, ali pre ili kasnije – zavisno od brzine približavanja Briselu – moraće da se odredi….. Putin je u boljoj poziciji od Zapada. Krim bi mogao da se ponovi pozivima ruskom stanovništvu istočne Ukrajine za nekim novim “referendumskim izjašnjavanjem – što faktički znači podelu Ukrajine. Takve situacije su uvek opasne po mir, ali ne zaboravimo da je “ravnoteža straha” između nukleranih sila Zapada i Rusije i dalje na snazi….. Milorad Dodik je već jednom pokušao da kapitališe od jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova – i nije uspeo. Neće ni sa Krimom. Rizikuje da se još više udalji od vlasti u Beogradu. Dodikovo vreme ističe…..

 Mnogo vremena u svojoj karijeri ste proveli na istoku. Kako i zašto je brzo završila priča sa Rumunijom?

JAKŠIĆ: Da, počeo sam svoju karijeru kratkotrajnim bavljenjem Istočnom Evropom. Bilo je to u ono vreme veoma osetljivo područje za tadašnju Jugoslaviju koja je pažljivo balansirala u vremenima Hladnog rata. Rekao bih danas da sam bio suviše liberalan za taj region. Nadležni partijski drugovi zamerali su mi što sam iz Varšave, sa poslednjeg kongresa PURP-a, naglašavao činjenicu da je to prvi kongres jedne KP Istočne Evrope koji generalnog sekretara bira između više od jednog kandidata. Potom intervju sa Lehom Valensom. U Bukureštu sam se sreo sa grupom retkih disidenata posle čega mi je naloženo da u roku od 48 sati napustim Rumuniju. Jugoslovensko Ministarstvo spoljnih poslova tražilo je posle toga da budem suspendovan. Politika to nije uradila, ali mi je glavni urednik saopštio da je bolje da se više ne bavim Istočnom Evropom. Prvom narednom prilikom 1978. posalo me za Iran.

Ali, istok je i dalje bio vaša sudbina – otišli ste na Bliski istok. Prvo, kakva novinarska iskustva nosite kao svjedok Islamske revolucije u Iranu 1979. godine? Da li je to iskustvo odredilo Vašu daljnju novinarsku sudbinu?

JAKŠIĆ: Biti svedok istorije u nastajanju je velika novinarska privilegija. Nisam siguran koliko sam tada toga bio svestan, ali je sigurno da sam zgrabio priliku koja mi je omogućila da napravim novinarsko ime. Od tada sam se intenzivno bavio područjem Bliskog i Srednjeg istoka koje je ne samo profesionalni, već i veliki privatni izazov: kolevke istorije, religija, običaja…

Može li se Jerusalem usporediti i sa jednim drugim gradom na Planeti ili je uistinu jedinstven, neponovljiv? Jeste li i koliko, zapravo, fascinirani tim gradom?

JAKŠIĆ: Apsolutno je neporediv. Većina gradova sveta ima neke svoje replike. Toronto, Frankfurt, Dubai ili Šangaj podsećaju na Njujork. Marsej, Atina i Bejrut nose zajednički pečat Mediterana. Lagos i Daku spaja vlaga i siromaštvo. Delovi Kaira nalaze se u Damasku i obrnuto. Samo je Jerusalim neponovljiv i jedinstven.

jerusalem

Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoje neposredne utiske iz postojbine triju monoteističkih religija? Kako to izgleda na licu mjesta?

JAKŠIĆ: Nemoguće je izbeći fascinaciju kada posmatrate kako se ultra-ortodoksni Jevreji prepliću sa hrišćanskim sveštenicima svih mogućih dominacija i muslimanskim ulemama. Glasovi iz jevrejskih škola Tore, molitve iz Crkve svetog groba i mujezinu koji pozivaju na klanjanje, sve to se u jednom kovitu uspinje iznad grada koji u kamenu čuva misterije sopstvene duhovnosti.

Nezaobilazno je pitanje u ovom dijelu i kontekstu: nakon svega viđenog i spoznatog, šta je realno rješenje u izraelsko-palestinskom sporu i nazire li se ono? Može li se rješenje postići sa aktuelnim igračima – onima unutra kao i onima okolo, uključujući i službeni Washington?

JAKŠIĆ: Odgovoriću posredno: svojim mlađim kolegama preporučujem da se bave Bliskim istokom i duže od šest decenija starim izraelsko-palestinskim konfliktom. Neće izgubiti ni teme ni posao. Ovaj konflikt je sahranio desetine raznih mirovnih inicijativa koje mahom nisu uspevale zbog preterane, mada razumljive američke naklonosti Izraelu.

Kako komentirate rusku aneksiju Krima i može li taj dogadjaj značiti početak nekog novog oblika Hladnog rata između Zapada i ovoga puta – Rusije?

JAKŠIĆ: Rekao bih da je Zapad pogrešio što je ponovo testirao Vladimira Putina. On je već 2008. – u vreme kratkog rata u Gruziji – pokazao čvrstinu u odbrani svoje “crvene linije”, a to je protivljenje približavanja NATO Rusiji. Istovremeno, pokazalo se da “veliki” vode svoju politiku često se oslanjajući na dvostruke standarde. Moskva brani teritorijalni integritet Srbije u slučaju Kosova, ali ne usteže da slomi teritorijalni integritet Ukrajine. Veliki rade ono što hoće, mali ono što moraju, davno je rekao antički mislilac Tukidid. Što se Hladnog rata tiče, onaj ideološki je okončan, ali u drugim, blažim oblicima nikada nije ni prestajao.

Kakvu poziciju u cijeloj ovoj priči bi mogla da zauzme Srbija, sa budućim premijerom Aleksandrom Vučićem na čelu, posebno u kontekstu skorog zpočinjanja pregovora Srbije sa EU? Može li, zapravo, Srbiji na bilo koji način Rusija biti uteg na njenom putu ka EU?

JAKŠIĆ: Srbija se ovoga puta provukla uspevši da se previše ne zameri ni EU ni Rusiji, ali pre ili kasnije – zavisno od brzine približavanja Briselu – moraće da se odredi. Što po mom mišljenju podrazumeva da se partnerima u Moskvi prvo zahvali na “pomoći” oko Kosova i da se potom jasno kaže da imamo ekonomske interese za saradnju ali da imamo obaveze da sledimo spoljnu politiku EU, kakva god ona bila. Briselu, s druge strane, treba saopštiti da Srbija nije u poziciji da na bilo koji način “ratuje” sa Rusijom, ali da će slediti evropsku politiku u meri koja podrazumeva čuvanje nacionalnog interesa.

 Šta mislite hoće li se Putin zaustaviti i zadovoljiti sa Krimom ili će pokušati da širi Rusiju na sva ona područja “gdje se govori ruski jezik”? Da li bi takav kurs mogao da znači opasnost po mir u Evropi, pa i šire?

JAKŠIĆ: Putin je u boljoj poziciji od Zapada. Krim bi mogao da se ponovi pozivima ruskom stanovništvu istočne Ukrajine za nekim novim “referendumskim izjašnjavanjem – što faktički znači podelu Ukrajine. Takve situacije su uvek opasne po mir, ali ne zaboravimo da je “ravnoteža straha” između nukleranih sila Zapada i Rusije i dalje na snazi. To znači da konfrontacija može da se nastavi promenljivim intenzitetom. Najveća žrtva je, kao u svim sličnim situacijama, Ukrajina kakvu smo do juče poznavali.

Ima li Zapad odgovor na eventualni nastavak Putinove ekspanzionističke politike?

JAKŠIĆ: Zapad nema efikasan odgovor. Prvo, politika SAD i EU nisu iste. Vašington posle simboličnih kaznenih mera Rusiji zahteva odlučnije odgovore, efikasnije sankcije, ali mnoge članice Unije na to nisu spremne iz svojih pre svega poslovnih interesa. Čini mi se da se SAD plaše Evrope kojom bi dominirale Nemačka i Rusija pa ukrajinsku krizu koriste da to spreče. Putin je u poziciji da čeka da ga Zapad pozove da zajednički razreše krizu. Svoj angažman bio onda naplatio nekim koncesijama, pre svega onima koje se tiču energije.

A može li se govoriti i o dvostrukim aršinima Zapada (posebno SAD) kada spočitava Putinu okupaciju Krima, zanemarujući pri tom da su se već desili jedan Afganistan, Irak….? Da li se i Kosovo može svrstati u ovaj kontekst?

JAKŠIĆ: Već sam rekao. Svet je odavno vežbanka politike dvostrukih standarda velikih sila. Nema u tome nikakvog iznenađenja. Uostalom, šta je međunarodno pravo? Konsenzus koji ostvaruju moćnici svog vremena.

Na samom kraju: može li Milorad Dodik koristiti otcjepljenje Krima od Ukrajine za neke svoje političke koncepte i hoće li imati podršku Srbije u tome?

JAKŠIĆ: Milorad Dodik je već jednom pokušao da kapitališe od jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova – i nije uspeo. Neće ni sa Krimom. Rizikuje da se još više udalji od vlasti u Beogradu. Dodikovo vreme ističe.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JAKŠIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (578)

vrbas-miso

 

sbih logo

KANTONALNO VIJEĆE TUZLANSKOG KANTONA

Đure Đakovića 19, Zlokovac, 75 000 Tuzla,tel: +38735/362-440,  tel-fax:035/ 362-441

e-mail:, strankazabihtz@gmail.com

Tuzla: 15.04.2014.

 

  • MEDIJIMA

Čestitka povodom 15.aprila – Dana Armije RBiH

 

Poštovani,

Prije 22. godine najveće patriote Bosne i Hercegovine bili su na čvrstom braniku njene odbrane.

15 april je veliki datum u historiji države Bosne i Hercegovine.

Armija RBiH bila je i ostala istinski čuvar hiljadugodišnjeg kontinuiteta naše domovine.

Danas kada obilježavamo ovaj veliki praznik sa dužnim pijetetom prisjećamo se svih branilaca Bosne i Hercegovine koji su svoje živote dali za slobodu naše države.

Danas više nego li ikada prije moramo dati podršku ratnim-vojnim invalidima i članovima porodica šehida i poginulih boraca.

Demobilisani borci bez zaposljenja moraju postati konkretnom brigom vlasti u TK-a, FBiH i cijeloj državi Bosni i Hercegovini.

Status demobilisanih boraca, a posebno pitanje njihovog zaposlenja moraju biti prva zadaća svake vlasti u Tuzlanskom kantonu.

Dragi saborci,

Čestitam Vam 15 april- Dan Armije RBiH sa zajedničkom željom da konačno počnemo stvarati uslove za perspektivu svih građana TK-a, a posebno pripadnika boračkih populacija i njihovih porodica.

Neka živi država Bosna i Hercegovina i sve njene patriote.

S poštovanjem,

Predsjednik  KV SBiH TK-a

mr.sc. Besim Imamović, dipl.ing.el.

 

April u Beogradu

Posted: 15. April 2014. in Intervjui

Ako se nekog aprila Beogradom umesto  “Ko to kaže, ko to laže…i opet će, i opet će…” razliju zvuci pesme  “… da rata više ne bude… “ znaćemo da smo kao društvo ozdravili!

 Piše: Beba KAPIČIĆ

2702bebakapicic

“Postoji samo jedan put da izbegneš kritiku: ne radi ništa, ne govori ništa i budi ništa.”-Aristotel

Postizborna depresija i veliko iščekivanje zahvatili su Srbiju, iz opozicionih voda pali orlovi pokušavaju ponovo da uzlete, snishodljivo nudeći novoj vladi svoje usluge po najnižoj tarifi, dok se onih šest posto koje ne bi u vladu umalo opet ne pocepa!

Mediji su prepuni nepodobština, krupne ribe su odavno na tapetu, sada smo svedoci da je korupcija, zloupotreba položaja, pljačka bila u svakom segmentu ovog nesrećnog potonulog društva, zarazna bolest koja se pojavila devedesetih  metastazirala je u vreme vladavine DOS!

Dubinski se češljaju i privode pravdi diljem zemlje Srbije, jer kralo se po ministarstvima, agencijama, bankama, opštinama, gradskim javnim preduzećima zaduženim za kanalizaciju, gradsku čistoću…u Nišu uhapšeni… U Doljevcu beži predsednik opštine jer mu je dojavljeno iz policije…krale su se oranice, robne rezerve, gde god zagrebete, kralo se,kralo se…

Ostaće zabeležene godine kada se dobro kralo u zblanutoj materijalno i moralno pokošenoj zemlji Srbiji!

Od aprila do aprila: April u Beogradu, procvetao Kalemegdan, proleće razotkriva svu dubinu moralnog i materijalnog posrnuća! Tri decenije manipulacija, Sodome i Gomore vrlih patriota koji su vodili ovu zemlju stigle su na naplatu, dugo putovanje u noć stazom koju su zacrtali krajem osamdesetih dovelo nas je do slepe ulice!

Šestog aprila 1941.g. bombardovan je Beograda zbog istorijskog ne fašizmu, 73. godine posle, polažući venac član privremenog organa grada Beograda, izvesni Nikola Nikodijević, ipak je prošaputao da je Srbija bila na pobedničkoj strani u Drugom svetskom ratu i da danas što češće treba da ističe svoju antifašističku prošlost!

Šestog aprila 1992.g. po nalogu Beograda JNA je pokrenula krvavi rat u Bosni, dvadeset godina posle počelo otkopavanje masovne grobnice na lokalitetu Oborci na području Donjeg Vakufa, za koji se pretpostavlja da krije posmrtne ostatke oko 150 bošnjačkih civila. “Svjedočenje zaštićenog svedoka 101, u Haškom tribunalu, bivšeg vojnika Zvorničke brigade VRS-a i očevica streljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu: “Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali u stvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je bio nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi.”

Budući premijer najavljuje kao svoj prioritet posetu Sarajevu čim bude inaugurisan, dok je za 19. April u prostorijama Doma Vojske Srbije zakazana promocija knjige Ratka Škrbića pod nazivom “Srebrenička podvala”, Na zahtev Fonda za humanitarno pravo, Ministarstvo odbrane Srbije onemogućilo je održavanje ovog skupa i na taj način pokazalo poštovanje prema žrtvama najtežeg zločina počinjenog na teritoriji bivše Jugoslavije u ratovima devedesetih!

April 1999. godine dočekan je pod NATO bombama, posle svih etapa krvavih gazimestanskih staza inspirisanih  Memorandumom SANU, Slobodan Milošević u svom ludilu i svom bunkeru želeći da ostvari bolesne naume oca nacije, etničko čišćenje, tzv. humano preseljenje gradjana Kosova, založio je i  Srbiju i njene građane!

Petnaest godina kasnije, otkrivaju se masovne grobnice Albanaca “humano” izmeštene sa mesta zločina da bi se zatro trag osmišljenog užasa! U kamenolomu Rudnica u Raškoj sumnja se da je država Srbija pobila 250 Albanca, najverovatnije civile; nema uniformi, vojne opreme, ima hodžinih zapisa, aspirina i dečijih vežbanki- očekuje se da počnu radovi i na drugim lokalitetima!

Aprila 2014. godine, posle više od dvadeset godina, RTS simbolično je vratila propusnice za ulazak u zgradu članovima izvršnog odbora Nezavisnog sindikata oduzete 1993. godine, ljudima koji su odbili da učestvuju u ratnohuškačkom novinarstvu! “Mi ne možemo da vam nadoknadimo patnje, izgubljene godine i potrošeno vreme, možemo samo jednim simboličkim činom, da vam odamo priznanje na hrabrosti koju ste pokazali u očuvanju integriteta novinara”, rekao je predsednik Upravnog odbora RTS-a.

Mali znakovi na putu katarze: Viši sud u Beogradu odredio je pritvor od 30 dana Radomiru Počuči i Ivanu Ivanoviću zbog sumnje da su izvršili krivična dela ugrožavanje sigurnosti i rasne i druge diskriminacije putem interneta!

Vlada koja tek treba da se uspostavi najavljuje bolne ekonomske reforme kroz koje moramo proći da bi nam jednom bilo bolje, da bi smo jednom za svagda stavili tačku na tridesetogodišnju bestijalnost valstodržaca, besomučnu pljačku vršenu u patriotskom zanosu!

Mali znakovi na putu katarze i moralnog oporavka, tračak nade da će se Srbija suočiti sa krvavim orgijama vršenim u njeno ime devedesetih i nada da ih neće sprati majske kiše kada se formira nova vlada, da će neko kleknuti u Sarajevu naše sramote i u iščupanom srcu Jugoslavije tražiti oprost za sve suze, neizrecive patnje majki, supruga, sestara,dece, za Srebrenicu, Sarajevo, Foču… Dubrovnik, Vukovar, Zadar… Kosovo…za malu Milicu, za 1200 sarajevskih andjela, za Miloševićeve žrtve stradale u NATO bombardovanju, za prisilno mobilisane, za sve koji su se u srcu Srbije odupirali bezumlju rata…!

Ako se nekog aprila Beogradom umesto  “Ko to kaže, ko to laže…i opet će, i opet će…” razliju zvuci pesme  “… da rata više ne bude… “ znaćemo da smo kao društvo ozdravili!

“Gotovo svi tumači slažu se da je bar jedna stvar sasvim jasna, a to je da ljudska zajednica mora da uloži veliki napor kako bi odrubila glave hidre rasizma, šovinističkog nacionalizma i kulturološke i religijske ogorčenosti koje na sve strane niču. I u razdoblju posle holokausta doslovno iste opasnosti nastavile su da vrebaju i čekaju pogodan trenutak, a čak su se iste čudovišnosti dogodile, samo u manjoj razmeri u poredjenju sa onim što se dešavalo za vreme Hitlera.” (Šta je dobro?-Entoni Kliford Grejling)

(preneseno sa portala analitika.me od 13. aprila 2014.)

RADIO BIR TORONTO

Posted: 14. April 2014. in Intervjui

Već pune dvije decenije radio BIR u Torontu je ne samo informativni most  istine između bošnjačke dijaspore u Kanadi i domovine Bosne i Hercegovine,  već glas dijaspore koji u srca osiromašenih građana BiH,orphana, djece šehida, djece bez jednog ili oba roditelja, i u druga ožalošćena srca unosi toplinu, vraća nadu i pomaže na putu u sretniju budućnost. Glas radija BIR iz Toronta se i danas sluša kao glas nade, kao ratnih godina 92-95.   

Narod u BiH kao i šira javnost nikada neće saznati koliko je dobrih ljudi, aktivnih saradnika i volontera, koliko humanitarnih, dobrotvornih, vjerskih i drugih organizacija bilo uključeno u pružanje pomoći narodu BiH, koji se u periodu od 92 do 95. ali i godinama kasnije, našao na udaru srpske, a potom i hrvatske agresije. Bila je to armija dobrotvora širom svijeta od kojih je najveći broj do današnjih dana a možda zauvjek, ostao anoniman. Muhamed Džumhur je samo jedan od njih koji vam se svake nedelje od 9 do 10 časova javlja preko Radija BIR u Torontu.

Muhamed Dz.

Radio BiH – Toronto prvo emitovanje započeo je krajem 1990. godine s prostora džemata IZ „Gazi Husrev-beg“, a 1992.godine, kada je počela srpsko-crnogorska agresija na BiH, zbog povećanog interesovanja javnosti, emitovanje je nastavljeno na bosanskom i engleskom jeziku sa World Harwest Radia (WHR), koji se mogao slušati u cijeloj Americi.

Radio BIR je produkt Islamske zajednice Toronta, a  nastao je s ciljem da se razbije informativna blokada u BiH i pruži prilika istini da dopre do svakog uha. Dao je ogroman doprinos informisanju Bošnjaka i šire javnosti  Kanade i Sjeverne Amerike o Bošnjačkom egzodusu i srpsko-crnogorskim a poslije i hrvatskim zločinima počinjenim nad našim nevinim narodom tokom agresije na našu domovinu BiH. Radio BiH Toronto bio je i ostao objektivan i dosljedan istini.

Muhamed Dz. - 1

Za humanistu Muhameda Džumhura s radija Toronto čuli su mnogi unesrećeni ljudi, djeca koja su u ratu postala siročad, učenici osnovnih i srednjih škola i studenti fakulteta kojima je njegov mehki i topli obećavajući glas bio ohrabrenje, potsticaj i putokaz do sreće, jer su  preko talasa radija BIR saznali za Islamsku zajednicu  Bošnjaka “Gazi Husrev – beg“ u Torontu, za Bošnjačke islamske centre Kanade, za Bosansko Kanadsko humanitarno društvo – Bosnaian Canadian Relef Association,  preko kojih su mnogi dobijali finansijsku pomoć u kritičnom periodu života, što im je pomoglo da prežive, nastave školovanje, završe započeti studij. Već pune 24 godine Muhamedova organizacija Bosnian Kanadian Relief Association traži donatore, prikuplja sredstva i distribuira ih kroz razne programe u BiH. Sponzori radija BIR mnogima u BiH su promjenili život i usmjerili ga ka sreći.  Donacije prikupljane od džematlija Bošnjačkih džemata i drugih dobrih ljudi slate su i danas se šalju osiromašenim građanima,orphanima, djeci šehida, djeci bez jednog ili oba roditelja u: Kaknj, Teočak, Goražde, Hrasnicu, Srebrenicu, Ključ, Bos.Krupu, Stolac, Prijedor i druga mjesta BiH.

Svake nedelje od 9 do 10 sati ujutro na frekvenciji CHKT AM 530 na Radiu Bosne i Hercegovine u Torontu  javlja se mehki glas Muhameda Džumhura i najavljuje šemu jednosatnog programa na bosanskom jeziku. Iz svake najave, komentara i predstavljanja voditelja radia Muhameda Džumhura osjeća se mehkoća glasa, toplina poruke, ali se prepoznaje i duh starog dobrog radija, koji tako rado slušamo dok smo na radnom mjestu, kad kafendišemo, odmaramo, vozimo auto, …

Programsku šemu ovog bosanskog radija već duže od 20 godina popunjavaju : vijesti iz domovine, obavjesti zajednice Bošnjaka, reklami spotovi sponzora radia, a u sklopu programa redovno nastupaju gosti i akteri događaja i emituju se muzičke želje po izboru slušalaca. U programskoj šemi zastupljeni su vjerski, obrazovni, politički, dječiji, omladinski programi, muzičke, sportske, informatičke i marketinške numere i mnogo toga drugog.

I ovoga 6. Aprila, imao sam čast prisustvovati uživo emitovanju emisije posvećene 6. Aprilu, danu kada je počela oružana srpska agresije na BiH. Bila je to i prilika uživati u odabranim muzičkim numerama za  rođendane i prigodna slavlja naših sugrađana širom Ontaria. Tehničku podršku u realizaciji emisije Muhamedu je volonterski pružala Edina Kovačević.

Edina Edina Kovačević, tehnička pomoć

Radio je i danas sredstvo koje najbrže stiže do uha slušalaca i nalazi svoju publiku širom svijeta. U mnogim uslovima je još uvijek nezamjenjiv i nenadomjestiv. Uloga radija je i danas ključna u potsticaju slobode izražavanja, ekonomskoj promociji, u predstavljanju zajednice i pojedinaca.

Tokom protekla dva desetljeća radio BIR je pomogao širenju vijesti, komuniciranju, širenju solidarnosti. Bio je od posebnog značaja za Islamsko udrženje,  za održavanje veze s domovinom, ali i od nesumljivog značaja za građane BiH. Zahvaljujući takvom odnosu BIR je stekao i do danas zadržao brojne sponzore, bez kojih bi emitovanje radija došlo u pitanje.

Radio BIR je bio i ostao rado slušan radio za sviju nas. Uposlenici i saradnici radia BIR kroz realizaciju programa uspjevaju odgovoriti svim izazovima savremenog informisanja.

Radio BIR nas poziva da sarađujemo. Budimo zajedno – budimo BIR!!! I ne zaboravite, svake nedelje od 9 do 10 časova sa radio talasa BIR javlja vam se dobro poznati glas Muhameda Džumhura.

Vaše poruke i priloge za emitovanje možete dostaviti telefonom 387 33 552 555 ili 921 107, putem faksa 387 33 552 556 ili preko e-maila marketing@ bir.ba

Nošeni maticom života često zaboravljamo i propuštamo važne stvari. A važna stvar je odati priznanje, dati dužnu zahvalnost zaslužnjim neprofitnim volonterskim organizacijama, institucijama i ljudima. Ovom  prilikom u moje ime i ime mnogih vas dužna zahvalnost Bosanskoj Islamskoj Zajednici Bošnjaka „ Gazi Husref- beg“, Radiu BIR Toronto i voditeljima radija Muhamedu Džumhuru i Edini Kovačević.

Burlington, Aprila 12,2014                                          

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

vk

Poštovani prijatelji,

Vojvođanski klub Vas poziva na

Govornicu Vojvođanskog kluba

“Hoće li novi Statut ubiti autonomiju Vojvodine?

Govornica će se održati u Plavoj sali Skupštine Grada (Žarka Zrenjanina 2a)

u Novom Sadu, 15. aprila 2014. godine (utorak), od 18 sati.

Tema govornice je proces “upodobljavanja” Statuta Vojvodine, odnosno Nacrt Statuta Vojvodine, koji je sačinila radna grupa koju je formirao gospodin Ištvan Pastor, predsednik Skupštine Vojvodine. Ova govornica je druga u okviru teme “Statut Vojvodine” (prva je održana 30. januara 2014. godine, a govornik je bio gospodin Ištvan Pastor).

Govornici,  koji su zaduženi za rasvetljavanje teme i odgovor na pitanje “Hoće li novi Statut ubiti autonomiju Vojvodine?”,  su:

  • gospođa Mirjana Tomić-Jovanović, advokatkinja, članica Radne grupe za izradu nacrta Statuta Vojvodine (imenovana na predlog LSV);
  • gospodin Dragomir Jankov, pravnik i analitičar, član Predsedništva Vojvođanskog kluba i autor knjige “Vojvodina – propadanje jednog regiona”;
  • prof. dr sc. med. Miroslav D. Ilić, društveno angažovani intelektualac, autor knjige “Vojvodina Direktno” i predsednik Političkog saveta Vojvođanske partije.

Uvodničar i moderator Govornice će biti dr Branislava Kostić, predsednica Vojvođanskog kluba.

Poziv da dođu na Govornicu i uključe se u diskusiju upućen je članovima i prijateljima Vojvođanskog kluba, predstavnicima medija, članovima Nezavisnog društva novinara Vojvodine i predstavnicima stranaka građanske opcije u Vojvodini (DS, LSV, LDP, Vojvođanska partija) i SVM, kao i gospodinu Bojanu Pajtiću, Predsedniku Vlade Vojvodine i gospodinu Ištvanu Pastoru, Predsedniku Skupštine Vojvodine.

Govornica je otvorena za sve zainteresovane građane.

S poštovanjem

Predsednica Vojvođanskog kluba

dr Branislava Kostić

 

nevena petrusic

Rad ovog organa se temelji na Ustavu Republike Srbije, relevantnim međunarodnim dokumentima i antidiskriminacionim zakonima Republike Srbije…..Poverenik za zaštitu ravnopravnosti je nezavisan, samostalan i specijalizovan državni organ. On podnosi Narodnoj skupštini godišnji izveštaj o radu, koje supština razmatra a ne usvaja…..Statistika Poverenika za  zaštitu ravnopravnosti pokazuje da je od početka rada ovog organa najveći broj pritužbi – više od trećine – podneto zbog diskriminacije u postupku zapošljavanja ili na poslu, a kao osnov diskriminacije najčešće se u pritužbama navodi nacionalna pripadnost ili etničko poreklo…..Pritužbe zbog diskriminacije mogu da podnesu fizička i pravna lica, a do sada je bilo više pritužbi od strane fizičkih lica. Takođe, to mogu da učine i udruženja građana, s tim što im je potrebna saglasnost diskriminisanog lica ako je ono isključiva žrtva diskriminacije…..Povrenik za zaštitu ravnopravnosti pokrenuo je do sada 11 tužbi, od kojih je 5 pravosnažno okončano…..Postupak pred Poverenikom je besplatan, i može mu se na bilo kom jeziku ili pismu obratiti svako ko smatra da je diskriminisan….. U toku 2013. godine, postupak mirenja (medijacije) ponuđen je u ukupno tri predmeta, ali predlog za mirenje nije prihvaćen…..

Kada je formiran taj državni organ i na čemu se temelji njegovo postojanje?

Dr. PETRUŠIĆ: Poverenik za zaštitu ravnopravnosti ustanovljen je Zakonom o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, a prva Poverenica izabrana je 5. maja 2010. godine. Osnovni zadatak Poverenika je sprečavanje svih oblika diskriminacije, zaštita ravnopravnosti, nadzor nad primenom propisa o zabrani diskriminacije, kao i unapređivanje ostvarivanja i zaštite ravnopravnosti. Rad ovog organa se temelji na Ustavu Republike Srbije, relevantnim međunarodnim dokumentima i antidiskriminacionim zakonima Republike Srbije.

petrusic i unicef

Odluku o osnivanju Poverenika za zaštitu ravnopravnosti je donijela Narodna skupstina Srbije. Znači li to da za svoj rad odgovarate tom državnom organu i da li ta činjenica formalno i prakticki može da ugrozi vašu samostalnost i nezavisnost?

Dr. PETRUŠIĆ: Poverenik za zaštitu ravnopravnosti je nezavisan, samostalan i specijalizovan državni organ. On podnosi Narodnoj skupštini godišnji izveštaj o radu, koje supština razmatra a ne usvaja. Nezavisnost ovog organa je garantovana i ne dovodi se u pitanje. Zakon propisuje da je Poverenik nezavisan u svom radu, može biti razrešen samo iz strogo zakonom utvrđenih uslova, uživa i imunitet koji imaju narodni poslanici i njegova plata je utvrđena zakonom i jednaka je plati sudija Vrhovnog kasacionog suda.

Koji su oblici vašeg rada?

Dr. PETRUŠIĆ:Poverenik za zaštitu ravnopravnosti sprovodi postupke po pritužbama zbog diskriminacije osoba ili grupe osoba koje povezuje isto lično svojstvo. Poverenik prima i razmatra pritužbe zbog diskriminacije, i daje mišljenja i preporuke u konkretnim slučajevima diskriminacije, kao i preporuke mera za ostvarivanje razvnopravnosti. Poverenik je, takođe, nadležan i da podnosi prekršajne prijave zbog akata diskriminacije, a u delokrug rada ovog organa spada i upozoravanje javnosti na najčešće, tipične i teške slučajeve diskriminacije, praćenje sprovođenja zakona i drugih propisa, iniciranje donošenja ili izmene propisa itd. Poverenik, takođe i prati stanje u oblasti zaštite ravnopravnosti, podnosi godišnje izveštaje, a može podneti i posebne izveštaje.

S kojim slučajevima diskriminacije ste se najčešće suočavali u protekle skoro četiri godine?

Dr. PETRUŠIĆ: Statistika Poverenika za  zaštitu ravnopravnosti pokazuje da je od početka rada ovog organa najveći broj pritužbi – više od trećine – podneto zbog diskriminacije u postupku zapošljavanja ili na poslu, a kao osnov diskriminacije najčešće se u pritužbama navodi nacionalna pripadnost ili etničko poreklo.

Da li su slučajeve diskriminacije do sada prijavljivala i fizička i pravna lica i kojih je bilo više?

Dr. PETRUŠIĆ:Pritužbe zbog diskriminacije mogu da podnesu fizička i pravna lica, a do sada je bilo više pritužbi od strane fizičkih lica. Takođe, to mogu da učine i udruženja građana, s tim što im je potrebna saglasnost diskriminisanog lica ako je ono isključiva žrtva diskriminacije. Ako podnose pritužbu zbog diskriminacije grupe lica, saglasnost nije potrebna. Ovim putem pozivam sve osobe koje smatraju da su diskriminisane i organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava da podnose pritužbe Povereniku. Procedura je besplatna i jednostavna, a više informacija se može pronaći na sajtu http://www.ravnopravnost.gov.rs

Koji procenat fizičkih i(li) pravnih lica je pravno procesuiran po tužbama koje ste u ime klijenata podnosili i je li bilo pravosnažnih presuda protiv tuženih?

Dr. PETRUŠIĆ:Povrenik za zaštitu ravnopravnosti pokrenuo je do sada 11 tužbi, od kojih je 5 pravosnažno okončano. Pravosnažna je presuda osobi koja je na televiziji izjavila diskriminatorne stavove prema Romima, zatim imamo dve pravosnažne presude protiv poslodavaca koji su postavljali diskriminišuće uslove u oglasima za zaposlenje (traženje osobe određenog pola, godina, pitanja o porodičnom i bračnom statusu). Vlasnica jednog usgostiteljskog objekta nije dozvolila Romkinji praksu u svom lokalu, i presuda protiv nje je takođe pravosnažna, kao i presuda protiv jednog preduzetnika čiji je lokal odbio da pruži uslugu grupi osoba oštećenog sluha.

Da li svoje klijente servisirate pro bono ili….?

Dr. PETRUŠIĆ: Postupak pred Poverenikom je besplatan, i može mu se na bilo kom jeziku ili pismu obratiti svako ko smatra da je diskriminisan. Pritužbe se mogu podnositi protiv svakoga ko je u Republici Srbiji učinio akt diskriminacije: pojedinac, pravno lice, ministarstvo, predsednik države, direktor preduzeća, grupa građana,komšija, kolega…Poverenik ima zakonski rok od 90 dana da odluči povodom pritužbe. Ukoliko utvrdi diskriminaciju, donosi mišljenje sa preporukom o načinu otklanjanja povrede prava, a diskriminator ima rok od 30 dana da postupi po preporuci. Poverenik nije ovlašćen da diskriminatore kažnjava ako ne poštuju preporuke, ali ih može uveriti da to čine autoritetom institucije koju predstavlja, snagom argumenata i pritiskom javnosti. Kada Poverenik pokrene sudski postupak za zaštitu od diskriminacije, on snosi sve troškove tog postupka, koji je za samo lice besplatan. Poverenik sam bira koje će slučajeve iznesti pred sud, a to su oni za koje proceni da su strateški važni i da je važno da dobiju sudski epilog, kako bi se gradila valjana sudska antidiskriminaciona praksa i uticalo na javnost.

Imate li još neku kancelariju izvan Beograda?

Dr. PETRUŠIĆ:Prva kancelarija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti van Beograda otvorena je nedavno u Novom Pazaru, uz finansijsku podršku Evropske unije i Vlade Švajcarske preko Programa evropskog partnerstva sa opštinama EU PROGRES. Otvaranjem ispostave u Novom Pazaru, koja je smeštena u prostorijama u sklopu Gradskog stadiona, stanovnici tog dela Srbije od sada će imati mnogo lakši pristup instituciji Poverenika.

petrusic u novom pazaru

Vaša uloga je i medijatorska. Jesu li zabilježeni slučajevi da se dvije strane u sporu pomire prije podnošenja tužbe i sl.?

Dr. PETRUŠIĆ: U toku 2013. godine, postupak mirenja (medijacije) ponuđen je u ukupno tri predmeta, ali predlog za mirenje nije prihvaćen. Neki od razloga su ti što stranke još uvek ne znaju dovoljno o prednostima i mogućnostima medijacije, kao i to što imaju osećaj nesigurnosti i nedostatka poverenja u drugu stranu. Da bi medijacija u slučajevima diskriminacije bila šire primenjena, neophodno je sprovoditi promotivne kampanje kako bi se građanima predočile prednosti i potencijali medijacije.

S tim ciljem nedavno je u saradnji sa Partnerima za demokratske promene organizovana radionica „Medijacija u slučajevima diskriminacije”, koji je bio prilika za okupljanje medijatora i medijatorki obučenih za postupanje u slučajevima diskriminacije i njihovo povezivanje i produbljivanje saradnje sa institucijom Poverenika. Deo radionice bio je posvećen promociji medijacije u lokalnim sredinama, posebno u onim sa najvećim brojem marginalizovanih grupa i najmanjim brojem pritužbi upućenih Povereniku. Na skupu je predstavljena i publikacija „Priručnik za medijaciju u okviru službe Poverenika za zaštitu ravnopravnosti”.

Šta se čini na prevenciji diskriminacije u Srbiji?

Dr. PETRUŠIĆ:Poverenik za zaštitu ravnopravnosti preduzima niz mera za prevenciju diskriminacije i promovisanje tolerancije i jednakosti. U okviru projekta „Jednake šanse za bolje mogućnosti – jačanje Roma i Romkinja u borbi protiv diskriminacije” zaposleni u stručnoj službi Poverenika obišli su 16 gradova u Srbiji sa ciljem približavanja rada Poverenika Romima koji žive u različitim krajevima Srbije. Otvorena je prva regionalna kancelarija u Novom Pazaru, čim je Poverenik postao dostupniji i ljudima koji žive u tom delu Srbije. Osim što daje mišljenja i preporuke, Poverenik preventivno deluje kada inicira donošenje ili izmenu propisa koji su važni za ostvarivanje ravnopravnosti. U proteklom periodu obišli smo preko 60 gradova u Srbiji, održali niz tribina, obučili smo i 44 dobrovoljnih ispitivača diskriminacije, uspostavili smo saradnju sa nevladinim organizacijama i sl. Naš rad prate mediji i izveštavaju o slučajevima diskriminacije.

Važna su i naša istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju koliko su građani upoznati sa diskriminacijom, koliko je etička i socijalna distanca prema pojedinim manjinskim grupama, koliko su rašireni stereotipi i predrasude. Krajem prošle godine sproveli smo i istraživanje koje je pokazalo kakve stavove imaju predstavnici sve tri grane vlasti na državnom, pokrajinskom i lokalnom nivou. Javnost smo upoznali sa rezultatima, kako bi  postali svesni da je diskriminacija raširena pojava i da se mora suzbijati.  Na predlog Poverenika država je usvojila Strategiju suzbijanja diskriminacije i ovih dana privodi se kraju rad na Akcionom planu za sprovođenje strategije.

poverenik i javno mnenje

I pored očiglednih pomaka na planu suzbijanja diskriminacije i promovisanja ravnopravnosti, neophodno je još aktivnije uključivanje nosilaca javne vlasti, pravosuđa i celokupnog društva u rešavanje gorućih problema diskriminacije.

Koji su važni datumi za organ kojem ste na čelu?

Dr. PETRUŠIĆ: Osim Međunarodnog dana tolerancije, 16.novembra, kojim podsećamo na sve ono što treba učiniti da bi se izgradilo tolerantno društvo jednakih građana  i građanki, Poverenik za zaštitu ravnopravnosti izdaje saopštenja i upozorenja povodom svih datuma koji su važni za promociju ravnopravnosti različitih društvenih grupa, promociju nenasilja i promociju društva jednakih mogućnosti za sve.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (577)
vrbas-miso

 

SAM_2124
 
   U subotu, 12. aprila ove godine, bošnjačka djeca – polaznici mektebske nastave, skupa sa svojim roditeljima, članovima Džematskog odbora i imamom – njihovim vjeroučiteljem Hasan efendijom Durakovićem, su posjetili ISBCC u Bostonu, odnosno najveću džamiju u New Englandu (da podsjetim: šest drzava sjeveroistočnog dijela SAD).
 
Vodič kroz ovaj Islamski i Kulturni centar je bila mlada aktivistkinja istog Sidra Mahmood
SAM_2134
koja je, prije svega našoj djeci, a i ostalima, na neposredan, informativan i profesionalan način objasnila genezu gradnje ovog objekta u Bostonu, te njegovu arhitektonsku, vjersku, kulturnu i multikulturnu vrijednost, čime je postao najreprezentativnija građevina ove vrste ne samo u Bostonu, već i u ovom dijelu Amerike u širem smislu. Također je voditeljica prisutne upoznala sa sadržajima ISBCC-a te aktivnostima koje se provode u njemu. Većina naše djece se prvi put srela sa ovakvim ambijentom uživo, pa su naročito oni, kao i svi mi drugi ponijeli zaista pozitivne utiske u povodu ove posjete.
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

 

 

 

 

Evo još nekoliko fotki:

SAM_2119

———————————————————————————————————————————————————–

SAM_2121

————————————————————————————————————————————————————–

SAM_2123

————————————————————————————————————————————————————

SAM_2125

—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_2129

—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_2127

—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_2128

———————————————————————————————————————————————————-

SAM_2130

—————————————————————————————————————————————————————–

SAM_2133

————————————————————————————————————————————————————–

SAM_2131

—————————————————————————————————————————————————-

SAM_2136

————————————————————————————————————————————————————-

SAM_2137

—————————————————————————————————————————————————————

SAM_2139

————————————————————————————————————————————————————–

Roxbury 12 aprila 2014

 SONY DSC

Proizvodni program je dosta velik ali bi se mogao podijeliti u dvije osnovne grupe: dizajniranje, konstrukcija i proizvodnja industrijskih alata i proizvodnja različitih proizvoda od plastike i kombinacije metal-plastika za auto-elektro-sportsku i druge industrijske oblasti….. U ovom trenutku imamo 450 zaposlenih ljudi od kojih je dvadeset posto sa  visokom stručnom spremom i isto toliko sa višom stručnom spremom. Ostatak su majstori i mehaničari različitih profila. Četrdeset posto uposlenih su žene i pretežna starosna dob uposlenika je oko 35 godina…..Želim,međutim, naglasiti naše višegodišnje  partnerstvo s njemačkom Hellom, koja nas je proglasila strateškim partnerom. To je ogromno priznanje za našu kompaniju jer biti strateški partner ovakvoj jednoj svjetskoj kompaniji bilo bi značajno i za mnogo veće firme od naše…..Naša poslovna filozofija sastoji se od uvjerenja da su naši kupci naši partneri u doslovnom značenju te riječi.Ukoliko nemate zadovoljne kupce onda vaš posao nema perspektivu. Zadovoljstvo kupaca je naša trajna briga i mi činimo sve da naši kupci dobiju najbolji kvalitet, najbržu uslugu i konkurentne cijene…..Ali znam da vjerovatno nikad ne bih uspjela postići sve ovo da nisam imala  majku koja mi je bila podrška u svemu i stalno me bodrila da ne posustanem. Umjela  je, svojom razboritošću i smirenošću,  napuniti moja jedra optimizmom i samopouzdanjem kako bih lakše savladala  mnogobrojne obaveze koje su me čekale. Njoj, kao i mom ocu, dugujem najviše u životu……

Enisa Bekto, jedino  dijete Redže i Raseme Bekto, vodi jednu od najuspješnijih bosanskih kompanija koja proizvodi industrijske halate i različite proizvode od plastike i metala. Ova kompanija je industrijski hram kojem se divi čitava zemlja a poštuje evropska industrija automobila, jeste remek djelo genijalnog konstruktora i osnivača Redže Bekte i uzor modernog upravljanja kojim rukovodi jedina žena direktorica u oblasti metalne industrije u BiH.

Kada je osnovana vaša firma koja posluje pod sadašnjim imenom i šta proizvodi?

 BEKTO: Naša kompanija Bekto Precisa je osnovana 2005. godine nakon što smo prethodnu, Bekto International, prodali uglednoj njemačkoj firmi Emka. Proizvodni program je dosta velik ali bi se mogao podijeliti u dvije osnovne grupe: dizajniranje, konstrukcija i proizvodnja industrijskih alata i proizvodnja različitih proizvoda od plastike i kombinacije metal-plastika za auto-elektro-sportsku i druge industrijske oblasti. To su autodijelovi za najpoznatije proizvođače automobila BMW, AUDI, PORSHE, MERCEDES, VW, LAMBORGHINI kao i vezovi za svjetski poznate proizvođače ski opreme FISCHER i MARKER, zatim za HELLU i brojne druge.

Bekto-1

 Hoćete li, ukratko, navesti genezu koja je prethodila nastajanju “Bekto Precize”?

 BEKTO: Kao što sam već kazala, Bekto Precisa je formirana nakon prodaje naše prethodne kompanije i plod je tridesetogodišnje porodične poslovne tradicije. Nastala je na ogromnom iskustvu, znanju i razgranatim poslovnim vezama koje su stvarane više decenija za koje je najzaslužniji moj otac Redžo Bekto.  Započeli smo gradnju hala na jednom neuređenom terenu i dostigli 50.000 kvadrata korisnog prostora u kojem je smješteno 300 najmodernijih mašina za proizvodnju.

 Koliko firma zapošljava radnika i koja je dominantna njihova kvalifikaciona struktura? Kakva je prosječna starosna dob zaposlenih?

BEKTO: U ovom trenutku imamo 450 zaposlenih ljudi od kojih je dvadeset posto sa  visokom stručnom spremom i isto toliko sa višom stručnom spremom. Ostatak su majstori i mehaničari različitih profila. Četrdeset posto uposlenih su žene i pretežna starosna dob uposlenika je oko 35 godina.

Na kojim tržištima plasirate svoje proizvode? 

 BEKTO:Najviše na tržište Evropske Unije ali i na tržišta širom svijeta: od Mexica do Australije. Mi smo kompanija koja svoje proizvode plasira i u Kinu, naravno u BiH i zemljama regiona.

A s kojim poznatijim kompanijama imate ko-operativne ugovorne odnose?

 BEKTO:Neke od naših kupaca sam spomenula a to su veliki evropski proizvođači automobila. Želim,međutim, naglasiti naše višegodišnje  partnerstvo s njemačkom Hellom, koja nas je proglasila strateškim partnerom. To je ogromno priznanje za našu kompaniju jer biti strateški partner ovakvoj jednoj svjetskoj kompaniji bilo bi značajno i za mnogo veće firme od naše. Plod naše decenijske suradnje je i osnivanje zajedničke kompanije za proizvodnju i distribuciju ulične i industrijske LED rasvjete, Hella Bekto Industries, koja od 2011.godine radi u Goraždu. Želim naglasiti da mi kupce ne dijelimo na velike i male jer su nam svi jednako važni. Pored već spomenutih surađujemo jako dugo i dobro sa  svjetski poznatim kompanijama kao što su Mosdorfer, Emka, ILS, Valeo i mnogi, mnogi, drugi.

Bekto-2

 Svoj lični poslovni uspon ste, siguran sam, postigli upornim radom i obrazovanjem. Ipak, ko vam je uzor u poslu, pa i u životu, eventualno? Od koga ste, zapravo, najviše naučili životnih i poslovnih lekcija?

 BEKTO: U pravu ste. Počela sam vrlo rano raditi u firmama koje je imao moj otac. Radila sam gotovo svaku vrstu poslova i u tom pogledu nisam imala nikakvih privilegija. Uvijek sam morala raditi više i biti najbolja, šta god da sam radila, ali sam se istovremeno i obrazovala jer sam znala da bez kvalitetnog obrazovanja nije moguće ostvariti vrhunske rezultate. Završila sam fakultet i magistrirala menadzment, a spremam sada i doktorsku disertaciju na temu koorporativnog upravljanja a na poziciji generalne direktorice sam od osnivanja Bekto Precise. Želim, međutim, kazati da sam ipak u životu najviše naučila od svojih roditelja, oca Redže i majke Raseme, kojima ću uvijek biti zahvalna za ono što su učinili za mene.  Kreativna energija i genijalnost moga oca, kojom mi čitav život pokazuje da se može postići uspjeh bilo gdje na svijetu, ukoliko imate dovoljno samopouzdanja i vjere u ideje i projekte kojima se bavite, i toplina, mudrost i smirenost moje majke, kojom nas je uvijek čvrsto držala na zemlji, neprocijenjive su vrijednosti koje ne možete naučiti iz udžbenika. Smatram da sam imala privilegiju što sam odrastala uz njih jer su mi pomogli da  vrlo rano naučim da je uspjeh varljiv i prolazan, jer se za njega morate boriti čitav život i neprestano se dokazivati. Za neuspjeh nije potreban nikakav talent jer vas uvijek „vreba“ ukoliko se zaboravite i ne stojite čvrsto na zemlji.

Bekto-3

Kako biste sa nekoliko riječi definirali vlastitu poslovnu filozofiju, a samim tim i filozofiju firme?

BEKTO:Naša poslovna filozofija sastoji se od uvjerenja da su naši kupci naši partneri u doslovnom značenju te riječi.Ukoliko nemate zadovoljne kupce onda vaš posao nema perspektivu. Zadovoljstvo kupaca je naša trajna briga i mi činimo sve da naši kupci dobiju najbolji kvalitet, najbržu uslugu i konkurentne cijene.

Uspješna ste poslovna žena, a istovremeno niste zapostavili niti privatne obaveze, pogotovo obaveze majke troje djece. Kako ste uspjeli postići taj balans?

BEKTO: Uvijek je teško  postići balans ali ako imate ispravno poredane prioritete i stalno se za njih borite i njegujete ih, onda vremenom, postignete ravnotežu. Nema idealnih rješenja ali uvijek težim učiniti najbolje što mogu kako bih držala na okupu svoju porodicu koja mi daje snagu da istrajem jer bez razumijevanja porodice teško bih to ostvarila. Nažalost nemam dovoljno slobodnog vremena, koliko bih željela, ali nastojim iskoristiti svaki slobodan trenutak da budem sa svojom djecom koja su izašla iz  kritične faze odrastanja i pripremaju se za fakultet. Znam da sam im sada najpotrebnija da im budem oslonac, kao što su moji roditelji bili meni, ali su i oni meni najveća radost koja me oslobađa svakodnevnog pritiska  i stresa poslovnih obaveza. Imaju puno razumijevanje jer shvataju moj rad i borbu da nam svima bude bolje.  Rekla bih da smo jedni drugima oslonac i podrška koju ljubomorno njegujemo i čuvamo. Ali znam da vjerovatno nikad ne bih uspjela postići sve ovo da nisam imala  majku koja mi je bila podrška u svemu i stalno me bodrila da ne posustanem. Umjela  je, svojom razboritošću i smirenošću,  napuniti moja jedra optimizmom i samopouzdanjem kako bih lakše savladala  mnogobrojne obaveze koje su me čekale. Njoj, kao i mom ocu, dugujem najviše u životu.

Koliki je godisnji rast vaše kompanije i s kojim procentom ona participira u BDP-u Bosansko-podrinjskog kantona?

 BEKTO: Unatoč globalnoj ekonomskoj krizi posljednjih godina mi smo ostvarivali godišnji rast od nekih tridesetak posto. Postali smo važan faktor ekonomske stabilnosti našega Kantnona ali, što je još važnije, danas našu kompaniju u BiH doživljavaju kao nacionalni brand koji može biti uzor i drugim poduzetnicima. Nikad nismo radili radi nagrada i priznanja ali svako priznanje je potvrda društvene zajednice da smo radili korisnu stvar ne samo za sebe već za društvo u cjelini.

Bekto-4

Sredinom prošle godine potpisali ste sa Vladom BPK-a ugovor o ustupanju prava vlasništva nad zemljom u industrijskoj zoni Vitkovići. U koju svrhu ste potpisali taj ugovor?

 BEKTO: Kao što je javnosti već poznato mi smo otpočeli sa izgradnjom nove fabrike u Vitkovićima gdje će se u budućnosti zaposliti još dosta ljudi. Novom fabrikom proširiće se postojeći proizvodni asortiman ali i neki sasvim novi proizvodi. Do sada smo opremili tri hale a četvrta je u završnoj građevinskoj fazi. U novoj fabrici u Vitkovićima već radi šesdesetak novih uposlenika a, kao što sam rekla, završetkom cijelog projekta radiće ih još mnogo više. Ovo je samo prva faza projekta koju lagano razvijamo jer imamo i druge projekte koji su u toku i moramo biti vrlo pažljivi.

Na samom kraju, hoćete li i u narednom periodu zapošljavati nove stručne kadrove i koje, uglavnom?  

 BEKTO:Mislim da sam već naglasila da će biti zapošljavanja. Trebaće inženjera mašinske struke ali i drugih proizvodnih zanimanja. Upošljavaćemo ih prema potrebama i dinamici širenja poslovanja.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 BEKTO:Hvala i Vama!

 RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (576)

vrbas-miso

 


sbih logo

Kantonalno vijeće Stranke za BiH TK

Đure Đakovića 19, Zlokovac 75000 Tuzla,tel: +38735/362-440,  tel-fax:035/ 362-441

e-mail:strankazabih.tz@bih.net.ba ; strankazabihtz@gmail.com

 

 

  • MEDIJIMA

PREDMET:POZIVNICA POVODOM OBILJEŽAVANJA 18.GODIŠNJICE STRANKE  ZA BiH

 

Poštovani,

povodom obilježavanja 18. godišnjice Stranke za Bosnu i Hercegovinu, u Živinicama će se u prostorijam BKC-a održati niz zanimljivih aktuelnosti u organizaciji Stranke za Bosnu i Hercegovinu Tuzlanskog kantona, koje Vam dostavljamo u prilogu (protokol).

Koristimo priliku da posebno skrenemo Vašu pažnju na održavanje druge Političke edukacije za Mlade kojoj će se pridružiti i predstavnici Asocijacija mladih SBiH Brčko Distrikta, Doboja i Podrinja.

Sa zadovoljstvom Vas obavještavamo da će pomenutoj svečanosti prisustvovati i najviši dužnosnici Stranke za Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, predsjednik Stranke za BiH g. Amer Jerlagić, potpredsjednik g. Gradimir Gojer i generalni sekretar g. Salem Halilović.

Imajući u vidu podatak da se na ovom skupu očekuje veliki broj zvanica molimo Vas da nam potvrdite prijem ovog maila te nam dostavite broj učesnika Vaše organizacije.


PROTOKOL ZA 13.04.2014.god

OD 15:00 – 18:00  II POLITIČKA EDUKACIJA

TEME POLITIČKE EDUKACIJE

 

BOSNA I HERCEGOVINA – DRŽAVA KOJU VOLIM/ ZAŠTO? prof. dr. Edin Mutapčić
LOKALNA SAMOUPRAVA – OSNOVNE SPECIFIČNOSTI I EVROPSKA POVELJA O LOKALNOJ SAMOUPRAVI Mr. sc. Fuad Imamović
PAUZA ZA RUČAK
TURIZAM – FAKTOR EKONOMSKOG RAZVITKA Prof.dr. Senaid Hadžić
TUZLANSKI KANTON – ORGANIZOVANJE I NADLEŽNOSTI Muhamed Šadić/Asmir Hasić/Džemal Jukan
                                                                                 18:30

POLAGANJE CVIJEĆA NA SPOMEN OBILJEŽJE ŠEHIDIMA

          OD  19:00 – 20:00

TRIBINA NA TEMU „18 GODINA SBiH I BORBE ZA BiH“

                                                                    20:00

KOKTEL

 

Napomena: Politička edukacija je predviđena samo za Mlade SBiH, dok se polaganju cvijeća,tribini i koktelu mogu pridružiti svi prisutni.

Predsjednik KV SBiH TK

mr. Besim Imamović, dipl.ing.el..

 

visic2

Nek’ ti je rahmet veliki, dragi naš Mustafa !

Tvoj sugrađanin i prijatelj,

Bedrudin GUŠIĆ

 

vk

Poštovani glavni i odgovorni urednici medija i novinari,

Vojvođanski klub Vas moli da obavestite javnost o održavanju Govornice Vojvođanskog kluba “HOĆE LI NOVI STATUT UBITI AUTONOMIJU VOJVODINE?“, koja će se održati u Plavoj sali Skupštine Grada (Žarka Zrenjanina 2a), u Novom Sadu,15. aprila 2014. godine (utorak), od 18 sati.

Obrazloženje:

Tema govornice je proces “upodobljavanja” Statuta Vojvodine, odnosno Nacrt Statuta Vojvodine, koji je sačinila radna grupa koju je formirao gospodin Ištvan Pastor, predsednik Skupštine Vojvodine. Ova govornica je druga u okviru teme “Statut Vojvodine” (prva je održana 30. januara 2014. godine, a govornik je bio gospodin Ištvan Pastor).

Govornici,  koji su zaduženi za rasvetljavanje teme i odgovor na pitanje “Hoće li novi Statut ubiti autonomiju Vojvodine?”,  su:

-    gospođa Mirjana Tomić-Jovanović, advokatkinja, članica Radne grupe za izradu nacrta Statuta Vojvodine (imenovana na predlog LSV);

-    gospodin Dragomir Jankov, pravnik i analitičar, član Predsedništva Vojvođanskog kluba i autor knjige “Vojvodina – propadanje jednog regiona”;

-    prof. dr sc. med. Miroslav D. Ilić, društveno angažovani intelektualac, autor knjige “Vojvodina Direktno” i predsednik Političkog saveta Vojvođanske partije.

Uvodničar i moderator Govornice će biti dr Branislava Kostić, predsednica Vojvođanskog kluba.

Poziv da dođu na Govornicu i uključe se u diskusiju upućen je članovima i prijateljima Vojvođanskog kluba, predstavnicima medija, članovima Nezavisnog društva novinara Vojvodine i predstavnicima stranaka građanske opcije u Vojvodini (DS, LSV, LDP, Vojvođanska partija) i SVM, kao i gospodinu Bojanu Pajtiću, Predsedniku Vlade Vojvodine i gospodinu Ištvanu Pastoru, Predsedniku Skupštine Vojvodine.

Govornica je otvorena za sve zainteresovane građane.

S poštovanjem, i uz želju da imate prijatan dan

Predsednica Vojvođanskog kluba

dr Branislava Kostić

salih-konjhodzic

Nek’ ti je rahmet veliki, dragi naš Salih!

 Tvoj sugrađanin i prijatelj,

Bedrudin GUŠIĆ

ŠESTOAPRILSKE PORUKE IZ TORONTA

Posted: 9. April 2014. in Intervjui

Povodom 6. aprila, dana kada je prije 22 godine počela oružana srpska agresija na BiH i trajala skoro 4 godine, sa nebrojeno mnogo žrtava za kojima se i danas traga, u Islamskoj zajednici Bošnjaka “Gazi Husrev-Beg “ u Torontu-Kanada, na adresi 122 North Queen Street održana je prigodna akademija, na kojoj je o tim dramatičnim  događajima i njihovom uticaju na kasnija zbivanja govorio Direktor instituta za istraživanje genocida Kanada, profesor Emir Ramić.  Njegove poruke iz Toronta su: Odlučnije tražiti istinu i pravdu, svjedočiti o počinjenim zločinima, učiti našu djecu o agresiji počinjenoj nad njima i protiv njih… jer najveći neprijatelj naroda je zaborav, a GLAS dijaspore na predstojećim oktobarskim izborima je ključ rješenja za mnoga od ovih pitanja.

ramicProf. Emir Ramić, uvijek prva barijera neprijateljima BiH

Dugim trnovitim putem, u nedogled, nastavlja se Emirova borba za istinu i pravdu, ali sa čvrstim opredelenjem da otkrije i predstavi istinu, kazni zločin i obešteti pravdu.

Profesor Emir Ramić, su- osnivač i prvi čovjek Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGK) , u kojem djeluje više ekspertnih timova sa preko stotinu eksperata različitih profila, budno prati sva zbivanja uzročno-posljedično vezana za agresiju i genocide počinjene na teritoriji BiH u toku troipogodišnje agresije i čini sve da se počinjeni genocidi otkriju, rasvijetle, predstave javnosti, a njihovi stratezi, nosioci i izvršioci privedu pravdi i osude. On je bio i ostao nepokolebljiv borac, prva  i sve veća prepreka svima onima koji na bilo koji način podrivaju temelje Bosne i Hercegovine i udaraju na njene historijske tekovine.

Susret sa ovim velikim patriotom i rodoljubom bio je jedan od razloga moje posjete Bošnjačkim centrima kanadskog grada Toronta. Posebno zadovoljstvo i čast činili su mi susreti sa brojnim Bošnjacima, od kojih mnogi pripadaju staroj dijaspori, sa preko trideset godina boravka u Kanadi. Sa njima sam podijelio radost susreta, obnavljao uspomene, ali i izraze nezadovoljstva, saosjećanja i tuge zbog stanja u našoj domovini Bosni i Hercegovini, uz spremnost i odlučnost da se stanje u BiH mjenja, agresija i genocid adekvatno osude, i nikad više ne ponove.

toronto-1Volonteri Islamskog centra Toronta s osmjehom dobrodošlice

U sklopu ove 6- aprilske manifestacije, autor ovog teksta, kao saradnik i član ekspertnog tima Instituta, gostovao je na Radiju BiH Toronto (BIR) ,učestvovao u emisiji posvećenoj 6. Aprilu- Danu početka oružane agresije na BiH i posjetio Bosnian Canadian Relief Association, koja obilježava 22 postojanja, a koju vode gospodin Muhamed Džumhur i gospođa Edina Kovačević.

Muhamed  DzumhurMuhamed Džumhur, sav svoj život na usluzi Domovini

U svom kratkom obraćanju g. Ramić je govorio o agresiji, granatiranju Sarajeva (na koje je dnevno ispaljivano 329 granata,  a 22. jula 92. ispaljene čak 3.772 granate), ubijanju nevinih građana, progonima i o opsadi Sarajeva, koja je trajala 1.478 dana, a u kojoj  je ubijeno 10.615 Sarajlija, od čega 1.601 dijete. U žiži Ramićeva izlaganja, koje je više puta u znak odobravanja prekidano aplauzom, bio je kulturocid, čiji je glavni proizvod palenje sarajevske vijećnice. Snažan dojam na prisutne ostavio je film “Ljubav prema knjizi“, prikazan u sklopu predavanja, u kojem se kao nedjeljivi dio života ratom zahvaćenog Sarajeva predstavlja kultura i njen još uvijek najznačajniji eksponat- knjiga.

Za sviju u Bošnjačkom centru Toronta, kao i za mnoge u BiH, bilo je to i prisjećanje na  7. April 1992, dan kada su nakon odžanog referenduma Sjedinjene Države priznale nezavisnost Bosne i Hercegovine u njenim postojećim granicama.

toronto-2Bošnjačka žena bila je i ostaje pokretačka snaga bh dijaspore

Kroz  Islamsku zajednicu Bošnjaka u Torontu svakog dana prođe dvije stotine Bošnjaka ali i drugih, a petkom kada se klanja džuma namaz, bude ih  preko hiljadu. U restoranu centra mogu se svakodnevno dobiti bosanske pite i veoma dobri bosanski ćevapi. Naravno, svega drugog  je u izobilju, a najviše domaćinskog odnosa i dobrodošlice, u kojoj za ovu priliku nije zaboravljena naša nezamjenjiva baklava. Pored ovog centra dobro su posjećeni drugi bosanski i bošnjački centri, kao što je Bošnjački islamski centar na Birmingam Stritu ili Bosanski islamski centar u Hamiltonu. Svakodnevno se rađaju novi bosanski/bošnjački centri širom Kanade, a najviše ih je u Ontariju.

U svom izlaganju g. Ramić je posebno naglasio značaj predstojećih oktobarskih izbora, dajući punu podršku novoformiranoj koaliciji  “Domovina“, formiranoj od 8 stranaka na inicijativu  organizacije 1. Mart i njenog lidera Emira Suljagića, što predstavlja prvo okupljanje bosanskih stranaka sa istim ciljem.

“Agresija na BiH“, istakao je Ramić, „ je udruženi poduhvat Srbije i Hrvatske, sa ciljem ukidanja Bošnjaka.“ Kao takva agresija je pravno i sudski dokazana, osuđena, a svi mi ovdje u dijaspori svjedoci smo tih događanja i vlastitih stradanja. Cilj je bio ubiti bošnjački duh.”

edina, kijana...Nikakva udaljenost nije prepreka za susrete onih koji se cijene i vole

Nažalost, agresija i genocid i danas traju, samo se nastavljaju u drugačijoj formi i različitim sredstvima. Ali neće uspjeti da nas unište. Mi se osvješćujemo i nacionalno sazrijevamo. Naša djeca su natprosječno inteligentna, obrazovana i sve odlučnije ulaze u sve nacionalne i internacionalne društvene strukture širom svijeta. Mobilizacijom i sažimanjem njihovih dostignuća naš duh će postati uticajan i dominirajući.

Naš prioritet, imperativ svih imperativa, je srušiti genocidnu Republiku srpsku. Srušiti tu genocidnu tvorevinu nastalu na ubijanju, silovanju, torturi, pljački, otimačini i progonima Bošnjaka. Ako želimo slobodan i miran život u  R BiH moramo ukinuti enitete, ukinuti Rs. A to možemo samo ako iziđemo na izbore i  svoj glas damo Domovini.

Ključ je ovaj put u rukama Dijaspore.  Glas dijaspore je najjače, ali ne jedino, oružje protiv korumpirane političke vlasti države, protiv separatističkih i nacionalističkih težnji okupatora, protiv nezdravog i tendencioznog vanjskog uplitanja… Dijapora mora izići na izbore i glasati. Samo tako, našim glasovima, možemo ukinuuti Rs i maknuti s vlasti sve političare koji ne zastupaju naše bošnjačke interese, koji ne rade u interesu države BiH.

A Emir Ramić je bošnjački lider kojeg prizna, cijeni i uvažava Dijaspora. Emir je prvi na braniku Domovine BiH u dijaspori, koji nikad ne posustaje. Emira zna i cijeni cijela Amerika i Kanada. Za deset godina njegova aktivna djelovanja bošnjačke institucije, instituti i organizacije  proširile su  polja svog djelovanja. učvrstile  svoju koordinaciju, uskladile pravac svoga djelovanja i odredile zajednički cilj. A taj cilj je rušenje Dejtonskog ustrojstva i postojeće vlasti države  BiH. Do tog cilja se može doći samo istrajnom zajedničkom borbom za istinu i pravdu. A to znači da svi mi na svakom mjestu, preko javnih servisa i medija, trebamo stalno govoriti šta nam se dogodilo. Javn o i otvoremo kroz štampu, preko interneta, na Facebooku, kroz priče, film, javne tribine i forume trebamo reći šta se nama i onima oko nas događalo u našim kućama, na ulicama naših gradova, u logorima. Pričati o granatiranju, progonima, ubijanju, silovanju, mučenju, …

Dijaspora je danas jača nego ikad. Na nama u dijaspori  je da uradimo što smo duži i što moramo.  Ona je taj givikt prevage. Ako to ne uradimo ni ovaj put, moći ćemo zauvjek zaboraviti da smo državljani naše Bosne, da smo mi ili naši roditelji i pradjedovi u njoj rođeni, da smo u njoj imali naše kuće, bašte, polja, livade i šume, da smo u njoj radili i gradili naše fabrike, škole, domove,  bolnice, podizali sela i gradove… Dovešćemo u pitanje našu pupčanu vezu sa zavičajem, zaboraviti naše korijene…

Moramo znati da 22 godine nakon  priznanja nezavisnosti, 20 godina nakon zatvaranja logora smrti , 19 godina nakon Dejtona, narod BiH ne živi u miru i slobodi, a bh dijaspora još nije dobila pravo da se vrati svojoj kući. Zato je naš primarni zadatak  tražiti istinu i pravdu,  svjedočiti  o počinjenim zločinima, učiti našu djecu o agresiji i genocidima počinjenim nad njima i protiv njih, jer zaborav je najveći neprijatelj naroda i države.

Tako je 5. Aprila 2014.g dodine na prigodnoj akademiji u Torontu govorio direktor Instituta za genocid Emir Ramić, jedan od prvih patriota BiH u dijaspori.Njegove poruke iz Toronta su: Odlučnije tražiti istinu i pravdu, svjedočiti o počinjenim zločinima, učiti našu djecu o agresiji počinjenoj nad njima i protiv njih… jer najveći neprijatelj naroda je zaborav, a GLAS dijaspore na pretstojećim oktobarskim izborima je ključ rješenja za mnoga od ovih pitanja.

Ne zaboravimo. Snaga smo samo kad smo zajedno. A kad smo zajedno možemo sve. Potvrda za to je sklad, harmonija, jedinstvo i napredak koji vladaju u Islamskim zajednicama Bošnjaka Toronta, od kojih će neke uskoro slaviti četiri decenije uspješnog rada i postojanja.

Burlington, Aprila 8, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

 

 

 

Ladislav Suknovic Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo „Matija Gubec“ Tavankut osnovano je 1946. godine na temeljima dramske skupine, koja je djelovala u to vrijeme, uz potporu Ivana Prćića Gospodara i Većeslava Omahena, tadašnjih seoskih učitelja. Svoj rad Društvo je prvobitno zasnivalo na prikazivanju dramskih igrokaza u selu i okolici, a kasnije sudjeluje na značajnim smotrama diljem tadašnje Jugoslavije sa zapaženim rezultatima….. Društvo je pod svojim nazivom djelovalo sve do 1956. godine, kada iz političkih razloga tadašnje vlasti zabranjuju uporabu pridjeva hrvatsko u nazivu Društva. Kako bi spasli opstojnost udruge, članovi Društva, brišu ovaj pridjev, a unutar Društva i dalje njeguju kulturu bačkih Hrvata-Bunjevaca…..Na Skupštini, održanoj 17. ožujka 1991. godine, tadašnji KUD „Matija Gubec“, prvi u Vojvodini, vraća u svoj naziv pridjev hrvatsko i sa velikim teretom i političkim osudama nastavlja svoj rad……Malo je tako fokusiranih mesta u Srbiji kao što je to Tavankut. Na prvi pogled to možda i ne izgleda neobično, jer Tavankut, kao retko ko, ima u svojim rukama ili, bolje, pod svojim okriljem, dva proizvoda po kojima je postao poznat daleko izvan granica naše zemlje. Jedno su jabuke, čija je proizvodnja narasla na 20.000 tona godišnje, uglavnom za izvoz, i koja je postala gospodarska baza sela. Drugo su „tavankutske slamarke“, odnosno slike od slame po kojima su žene iz ovog sela, bez pretjerivanja, postale slavne u svjetskim razmerama…..Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović je 2012. godine dodjelio najviše državno odličje našem Društvu, Povelju, za 65. godine rada i 50. godina organiziranog bavljenja umjetnosti u tehnici slame……Biti Bunjevac-Hrvat na ovim prostorima nije bilo nimalo lako. Ne rijetko smo bili tema podrugljivih komentara, ironičnih viceva i javnog ismijavanja ikavskog govora kao seljačkog i zaostalog i to ponajviše od stanovništva sa daleko kraćom povjesti bivstvovanja na ovim prostorima…..Glazbena legenda Zvonko Bogdan i njegova uloga kao umjetnika u očuvanju, rekao bih tamburaške glazbe je nedvojbena……

Gospodine Suknoviću! Kada je osnovano HKPD  “Matija Gubec” i koji oblici djelovanja su ga (Društvo) obilježili u vrijeme njegovog nastajanja?

SUKNOVIĆ: Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo „Matija Gubec“ Tavankut osnovano je 1946. godine na temeljima dramske skupine, koja je djelovala u to vrijeme, uz potporu Ivana Prćića Gospodara i Većeslava Omahena, tadašnjih seoskih učitelja. Svoj rad Društvo je prvobitno zasnivalo na prikazivanju dramskih igrokaza u selu i okolici, a kasnije sudjeluje na značajnim smotrama diljem tadašnje Jugoslavije sa zapaženim rezultatima.

Kasnije u prvi plan Društva ističe se folklorni odjel, a sa njime i tamburaški koji u sudejstvu, pronose tradiciju i običaje kroz pjesmu i ples, te postaju zaštitni znak Društva, a na koncu i cijelokupnog Tavankuta i čitave hrvatske zajednice na ovim prostorim. Sredinom prošlog stoljeća se razvija slamarska umjetnost, osniva se Likovna kolonija, 1961. godine nastaje prva slika od slame, potom 1986. godine započinje Kolonija naive u tehnici slame, jedinstvena po svojoj tehnici u svijetu i brojne druge aktivnosti koje će obilježiti razvojni put Društva.

Kako se Društvo dalje razvijalo u godinama nakon osnivanja do danas? Koji su, zapravo, današnji oblici njegovog djelovanja i koliko  članova broji?

SUKNOVIĆ: Rekao bih da je Društvo do 2010. godine djelovalo u okvirima statutarnog određenja odjela i manifestacija u biti standardne aktivnosti na očuvanju kulturne baštine. Danas Društvo broji oko 300. članova koji su aktivni u folklornom, tamburaškom, slamarskom, dramskom, literarno-novinarskom te informatičkom odjelu.

Suvremeni način rada i nužnost projektne prilagodbe nalaže da se bavimo i drugim vidovima djelovanja te se naši projekti ne ostvaruju samo u okvirima postojećih odjela već smo naše aktivnosti proširili na oblasti razvoja ruralnog turizma, afirmacije vrijednosti i ideja civilnog društva, socijalnih vrijednosti, multikulturalizma i međunarodne suradnje te zaštite okoliša i drugih aktivnosti u cilju razvoja lokalne zajednice. Zapravo i kultura je postala tržište u kojem vladaju gospodarstvene prilike koje valja pratiti u cilju opstojnosti i razvoja.

Folklorni odjel je najbrojniji i okuplja djecu i mlade u tri skupine, najmlađoj (vrtić i niži razredni osnovne škole) srednjoj (viši razredi osnovne škole) i reprezentativnoj grupi gdje dolaze mladi koji završe osnovnu školu. U okviru tamburaškog odjela kojeg vodi prof. Vojislav Temunović imamo 38 članova, zatim imamo novoosnovanu žensku pjevačku skupinu koja je snimila i svoj prvi spot, slamarski odjel broji oko 50 žena te brojne druge aktivnosti koje okupljaju članove svih dobi.

Tavankut

 Zadržimo se malo na imenu Društva. Naime, aktuelno ime nije trajalo u kontinuitetu. Hoćete li objasniti šta se dešavalo u prošlosti vezano za ime?

SUKNOVIĆ: Društvo je pod svojim nazivom djelovalo sve do 1956. godine, kada iz političkih razloga tadašnje vlasti zabranjuju uporabu pridjeva hrvatsko u nazivu Društva. Kako bi spasli opstojnost udruge, članovi Društva, brišu ovaj pridjev, a unutar Društva i dalje njeguju kulturu bačkih Hrvata-Bunjevaca.

Na Skupštini, održanoj 17. ožujka 1991. godine, tadašnji KUD „Matija Gubec“, prvi u Vojvodini, vraća u svoj naziv pridjev hrvatsko i sa velikim teretom i političkim osudama nastavlja svoj rad. Odmah po povratku prvobitnog naziva, Društvo odlazi na gostovanje u Njemačku promovirajući tada jedinu udrugu u Vojvodini s hrvatskim predznakom, te na direktan način pružajući potporu hrvatskoj politici na ovim prostorima.

Hoćete li posebno reći nešto o Slamarskoj sekciji?

SUKNOVIĆ: Sredinom prošlog stoljeća u okviru HKPD „Matija Gubec“ izrasta Likovna kolonija, koja je okupljala veliki broj umjetnika širom tadašnje domovine, kasnije se u okviru pomenute Kolonije organiziraju slamarke-žene naivke te nastaje slamarski odjel koji je danas nadaleko poznat po svojoj umjetnosti u tehnici slame. Umjetnost koja je od pučke, preko naivne, danas okarakterizirana kao primenjena umjetnost. Prva slika nastala u tehnici slame 1961. godine koju je napravila Ana Milodanović „Rit“ čuva se upravo u Tavankutu. Slijedom ovih aktivnosti od 1986. godine svake se godine organizira Kolonija naive u tehnici slame, koja okuplja brojne ljubitelje ove umjetnosti. Imajući u vidu značaj  i prepoznatljivost ove umjetnosti smatrali smo bitnim osnovati specijalizovanu Galeriju 2010. godine, koja se danas nalazi u Tavankutu i koja objedinjuje stalnu postavku slika od slame, suvenirnicu, depo gdje se slike čuvaju, obrađuju i evidentiraju. Na čelu ove Galerije se nalazi gospođa Ljubica Vuković Dulić, povjesničarka umjetnosti i kustosica Gradskog muzeja u Subotici. Zahvaljujući njenom angažmanu imamo stalnu stručnu podršku ne samo u očuvanju ove umjetnosti već i u razvojnim umjetničkim potencijalima. U prilog umjetnosti u tehnici slame moramo svakako spomenuti do sada snimljena tri dokumentarna filma „Slamarke divoje“ 1971. godine redatelja Ive Škrabala, „Tri slamarke tri divoje“ 2002. Rajka Ljubiča i posljednji „Od zrna do slike“ 2008. godine redatelja Branka Ištvančića, koji je osvojio brojna međunarodna priznanja. O kvalitetu i značaju ove umjetnosti govori i podatak da će ove godine upravo u Tavankut biti održan Svetski kongres slame u periodu od 9.-14. srpnja.

Društvo je redovno predstavljeno i na Međunarodnom sajmu turizma u Novom Sadu. Kakva iskustva nosite sa tih godišnjih manifestacija?

SUKNOVIĆ: Malo je tako fokusiranih mesta u Srbiji kao što je to Tavankut. Na prvi pogled to možda i ne izgleda neobično, jer Tavankut, kao retko ko, ima u svojim rukama ili, bolje, pod svojim okriljem, dva proizvoda po kojima je postao poznat daleko izvan granica naše zemlje. Jedno su jabuke, čija je proizvodnja narasla na 20.000 tona godišnje, uglavnom za izvoz, i koja je postala gospodarska baza sela. Drugo su „tavankutske slamarke“, odnosno slike od slame po kojima su žene iz ovog sela, bez pretjerivanja, postale slavne u svjetskim razmerama.

No, ono što je posebno zanimljivo, to je da Tavankućani, prije svega oni okupljeni oko društva „Matija Gubec“, sada nastoje da ta dva „brenda“ povežu i da na toj vezi ostvare svoj razvoj.

Tavankut je 2002. godine proglašen od strane Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba za „Naj selo“, priznanje koje se dodeljuje za poseban doprinos u očuvanju kulturne baštine Hrvata izvan  Republike Hrvatske. U okviru projekta „Bogatstvo različitosti“ 2011. godine Tavankut je dobio priznanje Pokrajinskog tajništva za privredu za postignute rezultate i zalaganja u unapređenju razvoja seoskog turizma. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović je 2012. godine dodjelio najviše državno odličje našem Društvu, Povelju, za 65. godine rada i 50. godina organiziranog bavljenja umjetnosti u tehnici slame. Na Sajmu turizma u Beogradu 2013. godine, Etno salaš Balažević, u vlasništvu našeg Društva dobio je Specijalno priznanje za doprinos razvoju turizma u Srbiji kroz donatorstvo i uspešno realiziran projekat u 2012. godini. Sve tu to reference koje nas kandidiraju da predstavimo svoje turističke i kulturne potencijale na sajmovima u regiji u želji da što veći broj posjetitelja doživi ugođaj boravka u Tavankutu.

Koji se aktuelni projekti ostvaruju u okviru Društva?

SUKNOVIĆ: Društvo je vlasnik dvije nekretnine u Tavankutu, prva je “Etno salaš Balažević” sa ukupno 5,5 hektara obradive površine trenutno u potpunoj adaptaciji i objekt Galerije prve kolonije naive u tehnici slame sa ukupnom površinom objekta od 178 m2. U navedenim objektima se održavaju izložbe, kulturni programi, modne revije, edukativna predavanja, prezentacije kao i brojne druge aktivnosti vezane za turističku ponudu Tavankuta. Najznačajniji projekti su „Gupčev bal“, manifestacija tradicijsko-zabavnog  karaktera, izdavanje godišnjaka „Gupčeva lipa“, hronologije rada, „Noć muzeja“, manifestacija u kojoj naše Društvo po peti puta sudjeluje, potom festival dječjeg folklora, „Djeca su ukras svijeta“, već spomenuta Kolonije naive u tehnici slame, zatim Seminar bunjevačkog stvaralaštva, susreti KUD-ova „Matija Gubec“, „Tavankutski festival voća“, gospodarski projekt, internet prezentacija www.matijagubec.org.rs i brojni drugi projekti koji sada već uveliko prelaze granice i svoje ostvarenje doživljavaju u zemljama regiona.

Hoćete li reći nešto i o vašem bunjevačkom identitetu kojeg tako brižno i uzorno njegujete na tim prostorima?

SUKNOVIĆ: Biti Bunjevac-Hrvat na ovim prostorima nije bilo nimalo lako. Ne rijetko smo bili tema podrugljivih komentara, ironičnih viceva i javnog ismijavanja ikavskog govora kao seljačkog i zaostalog i to ponajviše od stanovništva sa daleko kraćom povjesti bivstvovanja na ovim prostorima.  Siguran razlog tomu je nepoznavanje povijesnih  prilika. Bunjevci-Hrvati su u vojvođanskoj kulturnoj povijesti ostavili neizbrisive tragove. Upravo ta kvaliteta i kulturno-politička snaga našeg svita je bila razlogom političkog implementiranja “bunjevačkog pitanja” kao starosjedelaca bez hrvatskih korijena. Iako i danas aktualno pogotovo u dnevno-političkim krugovima ovo podvajanje je naštetilo jedinstvenom korpusu bunjevačko-hrvatskog identiteta, prvenstvano se to oslikalo na demografskom pitanju a potom i na gospodarstvenom. Bunjevačko-hrvatski identitet se ne može očuvati samo pjesmom i plesom, očuvanje identiteta jednog naroda je kompleksnija aktivnost koja se reflektira ponajprije na jezik, gospodarstvo i svakako brigu matične Domovine.

Jedna od prepoznatljivih komponenti vašeg identiteta jeste i ikavica. Šta možete reći o tome? Da li se ona koristi samo kod kuća – bunjevačkih, ili i u okviru vašeg Društva? Da li se, eventualno, koristi i u školama?

SUKNOVIĆ: Dođete li u Tavankut osim svih prirodnih ljepota, sjaja i zlata slika od slame te posebnog domaćinskog ugođaja, prilipe narodne nošnje, lipi bili (bjeli) salaša, ono što će vas sigurno oduševiti je melodičnost naše bunjevačke ikavice koja se još jedino u Tavankutu čuva u svakodnevnom govoru i predstavlja stil življenja i odrastanja. Ikavica se koristi u svakodnevnom govoru i nezamisliva je lokalna komunikacija a da nije na ikavici. Izučavanje ikavice kao nestandardizovanog govora je dosta nespretno uvedeno u škole pa se odlazi u drugu krajnost veštačkog stvaranja pojedinih izraza bez poznavanja društvenih prilika.

Prisjetimo se i ranih 90-tih. Kako ste ih preživjeli pojedinačno, kao etnička grupa i kao HKPD? Kako je danas?

SUKNOVIĆ: Bunjevačkom življu na ovim prostorima nije bilo nimalo lako kao što to nije niti danas. Naš svit je trpio brojne političke turbulentne događaje od onih iz drugog svjetskog rata, preko komunističkog režima kada je ikavica smatrana seljačkim govorom vrlo često ismijavana, pa preko užasnih 90.-tih godina i podvajanja  dijela bunjevačkog svita koji se ne smatra pripadnikom hrvatskog naroda. Sve su to zbivanja koja su utjecala na današnju lošu demografsku situaciju našeg življa u Vojvodini i vrlo lakim procesima asimilacije. Pored masovnih iseljavanja Hrvata iz Vojvodine u Tavankutu su bili izolirani  slučajevi iseljenja a provokacije su bile prvenstveno verbalne. HKPD “Matija Gubec” je bio pred velikim izazovom i protivljenjem dijela članstva za povratom hrvatskog pridjeva u naziv.

Danas smo osvjedočili ispravnost opredeljenja i siguran put razvoja  bunjevačko-hrvatskog bića.

Na samom kraju, smatram ovo pitanje neizbježnim. Kako ocjenjujete ulogu Zvonka Bogdana, rekao bih žive regionalne muzičke (i ne samo muzičke) legende u decenijskom njegovanju bunjevačkog kulturnog identiteta na tim prostorima?

SUKNOVIĆ: Glazbena legenda Zvonko Bogdan i njegova uloga kao umjetnika u očuvanju, rekao bih tamburaške glazbe je nedvojbena. Pjesme su uvijek aktuelne i vrlo slikovite.  I sam sam ljubitelj pjesama Zvonka Bogdana, no vrlo je teško dovesti u vezu njegovu umjetničku karijeru sa očuvanjem bunjevačkog kulturnog identiteta ponajprije zbog podvojenosti bunjevake entičke skupine pa s tim u vezi i očitovanje Zvonka Bogdana kao umjetnika. Umjetnost kao i gospodarstvo ne poznaje granice niti opredjeljenja i vrlo je bliska komercijalizaciji bez velikih empatija spram osnovne poruke koje u sebi nose Zvonkove pjesme i načina na koji ih mi doživljavamo.

Vama, Vašim suradnicima i svim Bunjevcima želim svako dobro u životu i radu, da vaša grana i dalje bude fina, ma koliko bila mala, što je na dobrobit i vas i svih ljudi oko vas, pa i šire, te hvala za ovaj razgovor.

SUKNOVIĆ: Hvala Vama na interesovanju i pozivu na razgovor u nadi da sam uspio prinijeti duh naših salaša i Tavankuta di se rađamo, molimo, veselimo i na vječni počinak polazimo postojani i dični kaki smo navik bili.

RAZGOVARAO:  Bedrudin GUŠIĆ (575)

vrbas-miso

 

senad-agic
Imao sam čast i priliku da radim za Bošnjake u Americi kada je bilo najteže. Danas, kada više nisam “na vlasti”, ne prestajem davati preporuke kako unaprijediti rad za islam, tj. za nas i naše porodice…..Ne treba dovoditi u pitanje akciju zekata, ali želimo da razgovaramo o procentima, ne želimo dovoditi u pitanje akciju kurbana, ali želimo da se čuje i naše mišljenje, gdje i kako nama odgovara da tu obavezu izvršimo. Možda u toj izmjeni informacija i mišljenja dođemo do najboljeg rješenja i za Rijaset i za naše lokalne dijasporalne zajednice….. Dvije do tri hiljade porodica želimo uključiti u članstvo našeg centra. To otprilike iznosi oko 10,000 muslimana. Naravno, na tome treba uporno i predano raditi. Čikago ima taj potencijal, a naš centar će ako Bog da imati taj kapacitet. Mi smo svoj rad shvatili kao maraton a ne kao sprint…..Naš centar će biti i američki i bosanski, upravo onoliko koliko je jedna sinagoga ovdje i američka i izraelska, ili koliko je jedna crkva ovdje, koju su sagradili npr. Talijani, i američka i talijanska….. Da bismo zaštitili našu orijentaciju od mogućeg nepoželjnog skretanja ulijevo ili udesno, naš će pravilnik jasno i precizno odrediti i garantovati prilježnost našem tradicionalnom islamu….. Islamofobija je i dalje prisutna. Ona je bila prisutna, doduše, u manjoj mjeri i prije 9/11. Ovaj nesretni događaj ju je samo intenzivirao i ja bih rekao, globalizirao. Izazovima je, po mom skromnom mišljenju, američka muslimanska zajednica odgovarala malo radom, malo pričom, više radom, nego pričom. I to je vrlo dobar recept kako odgovarati na izazove i provokacije…..Bez rođenja Muhammeda a.s. ne bi bilo ni islama. Mevludom se na ceremonijalan, redovan i formalan način prisjećamo početka islama. Muslimani se za islam vežu, uglavnom, preko Kur’ana i Poslanika a.s. Nearapski narodi se snažnije vežu za islam preko Poslanika a.s., jer im je zbog nepoznavanja arapskog jezika, Poslanik bliži. Zato je tradicija učenja mevluda upravo kod ovih naroda prisutnija…..Biti dobar musliman znači voljeti svoju zemlju i biti njen uzoran i lojalan građanin. Prema tome, ovo pitanje može da glasi “Je li Islam kompatibilan sa patriotizmom?” Na njega odgovaramo: sa patriotizmom jeste – sa nacionalizmom i fanatičnim partizmom nije…..

Poštovani Senad efendija! Znamo se, kontaktiramo i srećemo se (na ovom kontinentu)  haman 19 godina, ali u podugačkoj niski mojih intervjua nema Tebe. Pripisujem sebi to kao propust. Kao olahkotna okolnost za to mogla bi se uzeti činjenica da si itekako medijski prisutan kod naših ljudi u SAD i Kanadi. Ali, ni to meni nije izgovor i opravdanje. Dakle, zatekao sam te ovdje, a trajalo je to podugo, kao glavnog imama Bošnjaka Sjeverne Amerike. Danas to vise nisi. Ali, da li si svojim aktuelnim profesionalnim angažmanom i dalje vezan za IZ BiH?

Dr. AGIĆ: Sa bismillom želim započeti ovaj dugo očekivani razgovor s Tobom, dragi Bedrudine. Čestitam Ti na vrhunskim intervjuima sa važnim i mnogo bitnijim ličnostima od mene. Hvala Ti što si i sada pristao razgovarati sa mnom. Zahvalan sam, pogotovo što, kako si istakao, danas ne obnašam ni jednu od odgovornih funkcija u IZ, hvala Bogu. Ali, i pored toga, ja sam itekako vezan za IZ u BiH. U decembru sam prošle godine u društvu predsjednika moga džemata h. Mirsada Radonje i dopisnika našeg radija iz Sarajeva Velida Džinde, posjetio reisu-l-ulemu Husejna ef. Kavazovića i čestitao mu na izboru.

Imao sam čast i priliku da radim za Bošnjake u Americi kada je bilo najteže. Danas, kada više nisam “na vlasti”, ne prestajem davati preporuke kako unaprijediti rad za islam, tj. za nas i naše porodice, pa ću i ovdje odmah navesti neke:

Džamije bi morale izdvojiti više sredstava u aktivnosti dolaženja do zaboravljenih ili zaboravnih muslimana kako bi ih konektovali sa džamijom. Pred onim koji su se opredjelili za rad za islam, prije svega imamima, zaista je puno posla. Bošnjaci ovdje, hvala Bogu, jačaju i razvijaju se. Sa dovama i nešto boljim pripremama, mogli bi polučiti i veće rezultate.
Hvala Allahu dž.s. da imamo Rijaset i da se možemo duhovno vezati za BiH i njene institucije. Mi želimo da se vežemo za Rijaset i da čak produbljujemo i još više snažimo naše veze. Ne bi nam trebao biti cilj da jednostrano prekidamo akcije koje su usmjerene da pomažu islam i muslimane u BiH. Tu prije svega mislimo na zekat i kurbane. Međutim, treba uvijek prilikom donošenja odluka o obavezama dijasporalnih zajednica putem dijaloga i dogovora dolaziti do odluka, a ne nametati gotova i unaprijed skrojena rješenja.

Ne treba dovoditi u pitanje akciju zekata, ali želimo da razgovaramo o procentima, ne želimo dovoditi u pitanje akciju kurbana, ali želimo da se čuje i naše mišljenje, gdje i kako nama odgovara da tu obavezu izvršimo. Možda u toj izmjeni informacija i mišljenja dođemo do najboljeg rješenja i za Rijaset i za naše lokalne dijasporalne zajednice.

Kada je formiran AIC i šta je dugoročna vizija njegovog razvoja do 2016., koju ste programski zacrtali?

Dr. AGIĆ: U vrijeme kada su moral i njegove vrijednosti u stalnom opadanju, gdje se materijalizam negativno odražava na sve nas, naše se muslimanske zajednice suočavaju sa poteškoćama u pogledu čuvanja svoga identiteta. Svjesni ovakvoga stanja, Američki islamski centar će predano raditi na slijedećem:

Pružati muslimanskoj zajednici ambijent u kojem će njeni članovi učiti i u radosti prakticirati svoju vjeru. Uspostavljati jaku omladinsku bazu, koja je temelj svakog uspješnog društva, tako što će im pružiti ambijent za ibadet i duhovni razvitak, u centru gdje će unaprjeđivati  svoje zdravlje, u moderno opremljenoj školi, koja će im pružati priliku za sticanje potrebnih znanja i vještina, preko kojih će postajati uspješni i na ovom i na budućem, vječnom svijetu.

Obrazovati, pomagati i integrirati se kako sa lokalnom tako i sa regionalnim zajednicama kako bi ih informirali o porukama Islama…

Djeluje impozantno, u kvantitativnom pogledu, da “….više od 10,000 muslimana dobijaće usluge koje će AIC davati svakodnevno…” Kako kadrovski i infrastrukturno osigurati usluge za toliki broj ljudi, svakodnevno?

Dr. AGIĆ: Dvije do tri hiljade porodica želimo uključiti u članstvo našeg centra. To otprilike iznosi oko 10,000 muslimana. Naravno, na tome treba uporno i predano raditi. Čikago ima taj potencijal, a naš centar će ako Bog da imati taj kapacitet. Mi smo svoj rad shvatili kao maraton a ne kao sprint. To je jedan živi proces za koji je od krucijalne važnosti da ima viziju i ciljeve.

Koliko aktivnih članova broji AIC? Koliko je u tom broju Bošnjaka?

Dr. AGIĆ: U ovom trenutku broj članova iznosi oko 230 porodica. Gotovo svi su Bošnjaci. Mladi, poletni, uspješni, ambiciozni. Više članova imacemo, ako Bog da, kada dodjemo do svog objekta. Naime, objekat koji smo željeli kupiti, nije od gradskih vlasti dobio potrebnu promjenu zoninga, pa smo sredinom septembra prošle godine bili primorani da se žalimo Federalnom sudu. Mi se iskreno nadamo da ćemo ubrzo riješiti pitanje objekta.

Ovdje se, nekako spontano i logički, nameće i pitanje: znači li to da Bošnjaci, koji su članovi AIC, nisu i članovi Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB)? Ili, da li članstvo u jednoj od ovih zajednica isključuje mogućnost članstva u drugoj?

Dr. AGIĆ: Naš džemat je punopravni član Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB), jer učestvuje u svim akcijama koje provodi ICNAB. Ime Američki islamski centar može da zbuni. Centar će biti američki – a naš. Željeli smo davanjem ovakvog imena izbjeći stalne kritike od strane drugih američkih muslimana kako se i po nazivu odvajamo od Zajednice američkih muslimana. Naš centar će biti i američki i bosanski, upravo onoliko koliko je jedna sinagoga ovdje i američka i izraelska, ili koliko je jedna crkva ovdje, koju su sagradili npr. Talijani, i američka i talijanska.

FrontBanner

Obzirom na background džematlija AIC-a, što se popularno za mješavinu kultura i običaja ovdje zove “melting pot”, može li se desiti da, konkretno Bošnjaci”, koji su dio AIC-a, na neki način i u nekoj mjeri i obliku, malkice odstupe od tradicionalnog prakticiranja islama kakvog su donijeli iz Bosne, bilo oni bilo njihovi očevi, djedovi…?

Dr. AGIĆ: To se, dok sam ja imam, neće u drastičnoj mjeri ili obliku, ako Bog da, desiti. Šta se može desiti, i ja ću to uvijek podržavati, može i poželjno je da islamiziramo modernost koju susrećemo u Americi. Neće dolaziti u obzir da se modernizira islam, niti da se na bilo koji način radikaliziramo. Između dileme islamizirati modernost ili modernizirati islam, mi biramo ovo prvo. Islamska duhovna tradicija će biti naša vodilja kao temelj našeg identiteta. Da bismo zaštitili našu orijentaciju od mogućeg nepoželjnog skretanja ulijevo ili udesno, naš će pravilnik jasno i precizno odrediti i garantovati prilježnost našem tradicionalnom islamu.

Smatram Te itekako kompetentnim za odgovor i na slijedeće pitanje: jesu li još uvijek prisutne konsekvence za muslimane SAD nakon tragedije od 11. septembra 2001? Kako odgovoriti takvim izazovima, ako ih ima?

Dr. AGIĆ: Islamofobija je i dalje prisutna. Ona je bila prisutna, doduše, u manjoj mjeri i prije 9/11. Ovaj nesretni događaj ju je samo intenzivirao i ja bih rekao, globalizirao. Izazovima je, po mom skromnom mišljenju, američka muslimanska zajednica odgovarala malo radom, malo pričom, više radom, nego pričom. I to je vrlo dobar recept kako odgovarati na izazove i provokacije. Za sve potrebe koje se javljaju za legalnim branjenjem muslimankih organizacija i pojedinaca, CAIR (Council of American-Islamic Relations) se pokazao vrlo efikasnim. Prije nekoliko sedmica održana je gala večera i fundraising za ovu agenciju i ogranak u Cikagu u povodu 10 godina postojanja. Ova agencija legalno predstavlja naš džemat u tužbi koju smo podnijeli protiv općine Des Plaines.

Kako odgovoriti izazovima odgajanja djece u suvremenom dobu? Kako, zapravo, na najbolji način pretočiti frazu “omladina je nasa budućnost” u realnost?

senad ef agic - 2Dr. AGIĆ: Naša omladina ovdje, sociološki gledano, može da se orijentira prema tri poznata modela: prema tradicionalnom modelu, prema oportunističkom modelu i prema modelu kreativne integracije. Mi biramo kreativnu integraciju po kojoj će naša omladina postajati integralni dio ovog društva, čuvajući i njegujući bitne elemente svoga muslimanskoga identiteta. Zahtjev je da se našoj omladini omogući da se osjećaju dijelom šire zajednice. Ovdje, prije svega, mislimo na to da svojoj omladini ne treba da postavljamo zidove i ograničenja i da ih držimo kao ljubimce u kavezu. Zdravo je uključiti ih u programe i povezati s drugim muslimanskim omladinskim grupama iz druge sredine, medžlisa, džemata ili grada. Na ovaj način će ojačati svoj muslimanski identitet.

Potrebno je činiti i slijedeće:
- Ulagati više u djecu, jer to su budući omladinci. Djeca koja odrastaju u džematu, obično i ostaju tu. Djeca moraju imati svoje aktivnosti i zabavu u džamiji.
- Slušati šta omladina želi da kaže, kako zamišljaju svoj boravak u džamiji, šta im nedostaje…
- Imam mora što više motivisati sve džematlije da rade za džemat i njegovo jačanje, a omladinu posebno.
- Imati što prisnije i prijateljskije odnose s omladinom (imam i Odbor prvenstveno) i dati im do znanja da se mogu sa svojim problemima obratiti imamu u bilo koje doba.
- Dati im određenu ulogu i dužnost u džematu da bi se kod njih usadio osjećaj pripadnosti i važnosti.
- Što više upozoravati roditelje na važnost društva i okoline u kojoj omladinac raste i podsticati ih na dovođenje djece u džamiju.

- Ponuditi zamjenu za zabranjenu stvar (npr. ako kažemo omladincu da ne treba da sluša pink i mtv, odmah uz to mu treba pokloniti cd ilahija ili pokazati mu predivan video clip Sami Yusufa i slično).
- Organizovati za mlade poučne i(li) zabavne susrete, kao sijela na islamski halal način, podsticati da se međusobno posjećuju i druže, organizovati poučna predavanja. Naročito bi bilo dobro angažovati druge mlade ljude koji bi na predavanjima iznijeli svoja životna iskustva (npr. konvertiti ili bivši narkomani…)
- Stvoriti domaću, toplu atmosferu u džamiji za sve džematlije, a naročito omladinu, da se ne ustručavaju dolaziti u džamiju i da se osjećaju lijepo i da su voljni da se ponovo vrate. Po mogućnosti kupiti barem dva računara za omladinu i podsticati ih na rad za islam.

U ova vremena, i u Bosni i ovdje u Americi, lično se suočavam sa oprečnim mišljenjima od strane uleme vezano za učenje mevluda. Koje je Tvoje mišljenje, pa i poruka, po tom  pitanju? Zašto, zapravo, učimo mevlud?

Dr. AGIĆ: Bez rođenja Muhammeda a.s. ne bi bilo ni islama. Mevludom se na ceremonijalan, redovan i formalan način prisjećamo početka islama. Muslimani se za islam vežu, uglavnom, preko Kur’ana i Poslanika a.s. Nearapski narodi se snažnije vežu za islam preko Poslanika a.s., jer im je zbog nepoznavanja arapskog jezika, Poslanik bliži. Zato je tradicija učenja mevluda upravo kod ovih naroda prisutnija.

Za kraj: u kakvoj su korelaciji islam i patriotizam, naprimjer?

Dr. AGIĆ: Biti dobar musliman znači voljeti svoju zemlju i biti njen uzoran i lojalan građanin. Prema tome, ovo pitanje može da glasi “Je li Islam kompatibilan sa patriotizmom?” Na njega odgovaramo: sa patriotizmom jeste – sa nacionalizmom i fanatičnim partizmom nije. Jer, kada se svoja zemlja i narod počinju posmatrati odvojeno od svoga Stvoritelja, onda patriotizam postaje nacionalizam i idolatrija, koja svoje obožavatelje tjera da zauzmu stav da je njihova zemlja uvijek u pravu, pa čak i onda kada podržava socijalnu nepravdu. Ovo pravilo bi se moglo jednako primjeniti i na situaciju kada članovi i rukovodioci na svoju političku partiju počinju gledati samo kao na sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa.

Musliman je dužan da radi na uspravljanju i jačanju one zemlje, koja prihvata i uvažava sve svoje građane bez obzira na rasu, religiju ili jezik; zemlje, koja se bori protiv onih snaga koje se rukovode vizijama etnocentrizma i isključivosti.

Pokušao sam se u ovih deset pitanja dotaknuti nekoliko tema, svjestan da su mnoge ostale netaknute, možda za neke slijedeće prilike, inshAllah. Hvala Ti za ovaj razgovor i neka Ti Allah dž.š. ovo upiše u dobra djela. Amin!

Dr. AGIĆ: I ja sam pokušao u ovih deset odgovora ponuditi što više informacija, svjestan da je nemoguće u bilo kojem razgovoru obuhvatiti sve, pa i u ovom.

RAZGOVARAO:  Bedrudin GUŠIĆ (574)

plitvice-ferhadija





Referendum RS-a!

Posted: 5. April 2014. in Intervjui

sdbih

Nakon susreta sa srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem  član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanovića je izjavio da “nitko ne može zabraniti srpskom narodu pravo na referendum, te da RS poteže pitanje samoopredjeljenja samo u situaciji kada nas pritisnu, kada hoće da nam otmu autonomiju koju sada imamo u BiH!”

Nebojšu Radmanovića ne boli pritisak koji dolazi iz Sarajeva već  najnoviji dokazi o genocidnoj pozadini entiteta koga predstavlja. Najnoviji,  otkriveni  monstruozni zločini bosansko-srpskih jedinica u Tomašici, Oborcima, Zvorniku, Foči i drugim stratištima nesrpskog stanovništva te  ispovjesti silovanih žena po ko zna koji put pokazuju genocidnu prirodu nastanka RS-a i izaziva zgražavanje i pažnju  svjetske javnosti .

Nebojša Radmanović  ne zaslužuje da obavlja visoku poziciju člana Predsjedništva BiH jer nije u stanju da se uhvati u koštac sa istinom o ratu u BiH i strašnim zločinima iz bliže historije BiH.  Nebojša Radmanović  živi u svijetu iluzija, svjesno negirajući genocid, etničko čišćenje, te činjenicu da je cijela teritorija  manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta obilježena  masovnim  grobnicama.

Radmanović nije zainteresovan  da gradi  budučnost ove zemlje jer se ona ne može graditi na lažima  a posebno ne na nepravdi! I dok Sarajevo danas  živi i bori se sa pokušajem da se očuva multikulturalnost i sa svojim visoko-korumpiranim političarima dotle Banjaluka tone  u jednoj iluziji  da sve što se desilo u zadnjem radu  je bilo pravedno i opravdano. Istina se ne može sakriti  mijenjanjem imena ulica, rušenjem  starih spomenika i gradnjom novih kako bi se dalo eksluzivno pravo  samo jednom narodu a isključili drugi!

Radmanovičevim  i Dodikovim vapajima za referendumom želi se prikriti istina o ratu u Bosni i Hercegovini  i spriječiti demokratske promjene u državi!

Predsjedništvo Stranke dijaspore Bosne i Hercegovine

SJEĆANJE NA EMINU HANUMU

Posted: 5. April 2014. in Intervjui

 

Dragi moji,

Eminu hanumu ću nositi u srcu ostatak svog ovozemaljskog života. Ali, danas, kada se u banjalučkoj Stupnici dešava njena dženaza, naumpade mi rečenica njenog Kjazima koju mi je izgovorio prije mjesec dana: “Požuri ovamo, mi smo stari, da se još  koji put vidimo i družimo….” Sjetih se toga i jeza me uhvati oko srca jer za koji mjesec, kada ću biti tamo, Eminu neću vidjeti. Ostat će velika praznina, ali i ponos što sam je poznavao. Sjetimo se lika ove divne i plemenite žene putem slijedećih nekoliko fotografija, načinjenih prošle i pretprošle godine u povodu naših zajedničkih susreta. Još jednom: neka je rahmet na njenu dušu. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

SAM_1185

————————————————————————————————————————————————————-

SAM_1186

—————————————————————————————————————————————————————

Emina-1

 

Don Ivo MartinovicNa području župe Sv. Josipa u Drvaru živi negdje oko 450 katolika. Ima dosta samaca, radnika koji vikendom nisu  tu, pa nisu evidentirani kao župljani…Nažalost, župa je gotovo posve uništena u Drugom svjetskom ratu, štoviše, na njezinu je području rat i počeo, i to upravo 27. srpnja 1941. kada je ubijen tadašnji župnik Waldemar Maximilian Nestor i veći broj vjernika. Obje crkve, i ona u Bosanskom Petrovcu i ona u Drvaru, porušene su tek nakon rata, 1948., dok je kapelica na Oštrelju spaljena još u ratu. Pola stoljeća tu nije bilo ni svećenika ni crkve. Tek po završetku posljednjega rata 1995. tu se naselilo više tisuća katolika prognanih iz mnogih župa BiH, a posebno iz srednje Bosne. Zato je oživljena nekoć postojeća župa, ali sada s novim imenom: Drvar….. No unatoč tomu, naša mala zajednica živi skromno, dostojanstveno, okupljeni jedino oko Crkve, nastojeći očuvati svoj identitet i njegujući kulturu i tradiciju bosanskih katolika i kako kaže jedna naša župljanka „živeći kalvariju“ svog života…..Vezano za te Josipovićeve i Marčetine pozive na linč, hvala Bogu nije bilo nekih značajnijih i većih incidenata. Za ovih 5,5 godina koliko sam u Drvaru jednom sam zajedno s još jednim župljaninom fizički i verbalno bio napadnut od jednog sugrađanina i jednom mi je prevrnut automobil….. Župni ured Sv. Josipa u Drvaru Općinskom vijeću se prvi puta obratio 15.1.1998.godine za dodjelu zemljišta za ponovnu izgradnju župne crkve, ili povrat otetog zemljišta, jer je Katolička Crkva imala zemljišta na dvije parcele, ukupno 7.420 m kvadratnih. Od tada pa do danas obratili smo se 18 puta Općini i nikada nije napravljen značajniji korak od strane Općine da se to pitanje riješi…..Ovdašnje vlasti i općinski organi nas ne priznaju kao ravnopravne sugrađane i uskraćeni smo za svoja osnovna ljudska, građanska i vjerska prva…..

Koliko katolika trenutno živi na području vaše župe?

MARTINOVIĆ: Na području župe Sv. Josipa u Drvaru živi negdje oko 450 katolika. Ima dosta samaca, radnika koji vikendom nisu  tu, pa nisu evidentirani kao župljani…

Kada je, inače, župa osnovana i koje događaje iz njene prošlosti biste izdvojili kao značajne po njeno opstajanje na tim prostorima?

MARTINOVIĆ: Prvo sjedište ove župe bilo je u Bosanskom Petrovcu, a utemeljena je g. 1906. odvajanjem od Krnjeuše (Zelinovca). Sjedište župe je 1925. preneseno na planinski prijevoj Oštrelj koji je zemljopisno središte župe, a gdje je postojala kapelica sv. Ane, budući da se u međuvremenu u Drvar naselila veća skupina radnika katolika, do kojih se lakše dolazilo s Oštrelja nego iz Petrovca. Tridesetih godina prošloga stoljeća podignut je župni stan u Drvaru pa je tamo s Oštrelja preneseno i sjedište župe. Unatoč promjenama sjedišta, župa je zadržala svoje prvotno ime. Nažalost, župa je gotovo posve uništena u Drugom svjetskom ratu, štoviše, na njezinu je području rat i počeo, i to upravo 27. srpnja 1941. kada je ubijen tadašnji župnik Waldemar Maximilian Nestor i veći broj vjernika. Obje crkve, i ona u Bosanskom Petrovcu i ona u Drvaru, porušene su tek nakon rata, 1948., dok je kapelica na Oštrelju spaljena još u ratu. Pola stoljeća tu nije bilo ni svećenika ni crkve. Tek po završetku posljednjega rata 1995. tu se naselilo više tisuća katolika prognanih iz mnogih župa BiH, a posebno iz srednje Bosne. Zato je oživljena nekoć postojeća župa, ali sada s novim imenom: Drvar.

 Fokusirajmo se sada na postdejtnosko razdoblje i izazove s kojim se suočavate od 1995. do danas. Dakle, kakav je položaj Hrvata u Drvaru u posljednjih 18,5 godina i da li je barem neposredno nakon Dejtona bio drugačiji nego danas?

MARTINOVIĆ: Položaj Hrvata danas, u odnosu na kako kažete neposredno nakon Dejtona je u mnogočemu drugačiji. Naime, kada su u drugoj polovici 1995.god.počeli dolaziti prognani Hrvati iz oko 47 općina BiH, taj broj se veoma brzo popeo na oko 12.000        ( najveći broj prognanika bilježi se iz Vareša, Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Teslića, Komušine, Bugojna…) i vezali su svoju sudbinu za ovaj grad. No povratkom Srba i nasilno izvedenom implementacijom u vremenu od 6 mjeseci, zahvaljujući lokalnim i međunarodnim institucijama, Drvar je postao tada prva općina u BiH u kojoj je 100% provedena implementacija povrata imovine. Tu nastaje trend odlaska Hrvata, nažalost u treće zemlje, dijelom u Hrvatsku, a oni koji su ostali živjeti u kućama i stanovima, u ono vrijeme plaćajući jako visoke cijene najma a oni koji to nisu mogli bivaju smješteni u kolektivnim smještajima i evo 18,5 godina kasnije mali broj Hrvata ostao je u Drvaru. Uglavnom su egzistencijalno vezani za ovaj grad. Sve ovo vrijeme bilo je raznih pritisaka, mnogo prijetnji i diskriminacije na razne načine. No unatoč tomu, naša mala zajednica živi skromno, dostojanstveno, okupljeni jedino oko Crkve, nastojeći očuvati svoj identitet i njegujući kulturu i tradiciju bosanskih katolika i kako kaže jedna naša župljanka „živeći kalvariju“ svog života.

Prije nešto više od dvije godine javnost je upoznata o prijetnjama, odnosno pozivom na otvoreni linč drvarskih Hrvata upućenog od strane načelnika opštine Istočni Drvar (na području Rs-a) Đure Josipovića. Da li je bilo odgovora na taj poziv i jeste li Vi lično bili napadani ili izlagani prijetnjama?

MARTINOVIĆ: Vezano za te Josipovićeve i Marčetine pozive na linč, hvala Bogu nije bilo nekih značajnijih i većih incidenata. Za ovih 5,5 godina koliko sam u Drvaru jednom sam zajedno s još jednim župljaninom fizički i verbalno bio napadnut od jednog sugrađanina i jednom mi je prevrnut automobil. Također smo imali provalu u župni ured i prostorije koje koristimo za župno-pastoralne potrebe , kada je odneseno nešto novca i napravljena materijalna šteta na župnom inventaru. Svako malo osvanu grafiti oko molitvenog prostora koji koristimo te razbijena oglasna ploča,  iako je policijska stanica 30 m udaljena od te zgrade.

Drvar - napad

Da li su lokalni organi vlasti pokazali volju da vas zaštite te počinitelje napada evntualno identificiraju i potom pravno procesuiraju?

MARTINOVIĆ: Policija je uvijek intervenirala i odazvala se  na moj poziv te napravila zapisnik i utvrdila štetu , no značajnijih pomaka u pronalasku krivaca nema.

 Gdje obavljate mise i predvodite ostale vjerske dužnosti?

MARTINOVIĆ: Od samog početka formiranja župne zajednice, dakle već 18,5 godina, sve vjerske dužnosti obavljamo u jednoj dvorani koju nam je dodijelila općina na korištenje do izgradnje župne crkve. To je jedan kulturni dom, koji je u derutnom, ruševnom stanju, kojeg su zub vremena i godine uništile i nužno treba sanaciju i obnovu. Na gornjem katu živi jedna gospođa, čiji je muž bio domar toga doma i prije dvije godine nam je poplavila naš molitveni prostor i dodatno uništila ionako vlažnu i oronulu dvoranu.

 Eh, sada, u kojoj je fazi dobijanje lokacije za gradnju župne crkve u Drvaru? Koji su problemi i ko ih pravi?

MARTINOVIĆ: Župni ured Sv. Josipa u Drvaru Općinskom vijeću se prvi puta obratio 15.1.1998.godine za dodjelu zemljišta za ponovnu izgradnju župne crkve, ili povrat otetog zemljišta, jer je Katolička Crkva imala zemljišta na dvije parcele, ukupno 7.420 m kvadratnih. Od tada pa do danas obratili smo se 18 puta Općini i nikada nije napravljen značajniji korak od strane Općine da se to pitanje riješi. U dva navrata biskupu Franji Komarici su nudili dvije parcele koje su privatno vlasništvo i ljudi su se odmah pobunili. Prije dvije godine jedan naš župljanin, gospodin Marko Vrhovac, je našoj župi Sv.Josipa darovao zemljiše za izgradnju crkve. Iako je zemljište prošlo svu sudsku proceduru i dobiveno rješenje u Sudu, do danas općinski organi na čelu s načelnikom općine Stevicom Lukačem ne žele uknjižiti zemljište na Župu u zemljišne knjige. Time nam je onemogućena svaka daljnja procedura za potražnjom lokacijske i građavinske dozvole. Čak je Općina tužila  Župu i gospodina Vrhovca da nisu mogli sklopiti darovni ugovor. Trenutno se vodi sudski postupak i nema izgleda da će se nešto ubrzo riješiti.

Da li vi tražite dozvolu za gradnju crkve na lokaciji stare, srušene 1948., bez obzira šta se na njoj danas nalazi, ili tražite novu lokaciju?

MARTINOVIĆ: Ne, mi ne tražimo da gradimo na staroj lokaciji, budući da se na njoj nalazi privatna kuća jednog političara, nego dobivanje ili čak mogućnost kupnje drugog zemljišta na bilo kojem dijelu grada.

Da li su u rješavanje ovog problema uključeni biskup Banjalučki msgn. Franjo Komarica, te viši dužnosnici u insititucijama vlasti FBiH i BiH,pa i neki političari? Jesu li svi oni, izuzev, naravno, biskupa Komarice, zaboravili na katolike Drvara, odnosno na borbu za ispunjavanje njihovih elementarnih ljudskih i građanskih prava?

MARTINOVIĆ: Biskup Komarica, zajedno sa svim dosadašnjim župnicima, neumorno se zauzima za rješavanje ovog pitanja po raznim institucijama BiH. Nažalost, kako sam već napomenuo, značajnijeg pomaka još nema. Iako su upoznati svi viši dužnosnici FBiH i BiH te su dali razna obećanja, do danas se ništa nije riješilo. Ovdašnje vlasti i općinski organi nas ne priznaju kao ravnopravne sugrađane i uskraćeni smo za svoja osnovna ljudska, građanska i vjerska prva. Diskriminirani smo u svakom pogledu.

Na samom kraju i unatoč svemu, jeste li optimist da će problem dobijanja lokacije i gradnje župne crkve u Drvaru biti uskoro riješen, na dobrobit, prije svega, Vas i vaših vjernika, kao i svih dobronamjernih ljudi?

MARTINOVIĆ: Već 5,5 godina koliko sam u Drvaru radim na rješavanju ovog pitanja. Dakako da ne gubim nadu da će se ovo goruće pitanje riješiti na moju radost i radost  mojih župljana i svih katolika koji žive na ovim područjima. No, kao i svakom čovjeku, pomalo mi ponestaje snage i volje da nakon sveg uloženog truda nema nikakvog pomaka. No, ako Bog da, doći će bolji dani za nas i našu župu.

Vama i Vašim vjernicima želim svako dobro te da i dalje dostojanstveno istrajavate na svojim pravima i da vam se ona čim prije ispune. Hvala za ovaj razgovor.

MARTINOVIĆ: Hvala i Vama da ste me kontaktirali i da želite i ovim putem doprinijeti u rješavanju našeg problema te  rasvjetljenju istine. Hvala Vam što želite obavijestiti širu javnost o narušenim ljudskim pravima u zemlji koja želi ići putem demokracije i pridružiti se EU. Želim Vam puno uspjeha i Božjeg blagoslova u daljnjem radu!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (573)

plitvice-ferhadija

zamjenik gradonačelnika Aljoša Čampara, dipl. pravnikGrad Sarajevo redovno izdvaja sredstva za stipendiranje 200 osnovaca i srednjoškolaca koja imaju dobar uspjeh, a potiču iz socijalno ugroženih porodica. Također, u kontinuitetu od samog njegovog rođenja stipendiramo Adnana Mevića, šestmilijarditog stanovnika planete Zemlje od kojeg su svi, koji su u početku obećavali, pogotovo UN, digli ruke, i Grad je jedini ostao koji pomaže ovome dječaku koji danas ima 14 godina. Pomažemo i korisnike Javne kuhinje Stari Grad; djecu iz Dječijeg doma Bjelave (bez roditelja) kojima svake godine omogućavamo ljetovanje; primajući volontere omogućavamo im da odrade potreban staž i lakše dođu do posla… Protesti su bili opravdani, ali naravno neki su iskoristili i zloupotrijebili proteste da bi skrnavili simbole Grada i Države. Možemo reći da je bilo evidentno pasiviziranje policijskih snaga što je uticalo na konačne rezultate…..Jasno je da ovakvi događaji, mislim na proteste, ne donose dobro razvoju turizma.  Međutim, prema najavama iz Turističke zajednice Kantona Sarajevo očekuje se rekordan broj stranih gostiju u naš grad tokom ove godine….. Na Dan Evrope, 9. maja, svečano ćemo, nakon 22 godine od kada je spaljena, odnosno nakon 18 godina obnove, otvoriti Vijećnicu, koja predstavlja simbol stradanja, ali i uzdizanja i neuništivosti Sarajeva. Vijećnica će imati autentičan i raskošan izgled (i izvana i iznutra) – upravo onakav kakav je imala 20. aprila 1896. godine, kada je svečano otvorena i predata sarajevskoj općini na korištenje…..Nakon Bandićeve sporne izjave za Televiziju Al Jazeera Balkans 10. marta odmah sam kao dogradonačelnik ali i kao građanin Sarajeva reagovao, smatrajući je neprihvatljivom, skandaloznom i uvredljivom…..Milan Bandić morao bi znati da bi podrška osnivanju trećeg entiteta u BiH mogla značiti podršku oživljavanju tzv. „Herceg-Bosne“, odnosno zločinačkog poduhvata na čelu sa Franjom Tuđmanom za koji su bivši čelnici Hrvata u BiH u Hagu presuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne…..Ja se nadam da ova novonastala situacija neće naštetiti odnosima između gradova Sarajeva i Zagreba…..

Gospodine Čampara! Kako ocjenjujete aktuelnu ekonomsku, socijalnu i sigurnosnu situaciju u gradu Sarajevu?

ČAMPARA: Aktuelna ekonomska kriza u svijetu čije se posljedice, već od 2009. godine, osjećaju u Bosni i Hercegovini u značajnoj mjeri uticala je na pad ukupnih ekonomskih aktivnosti kako u gradu, tako i u zemlji. Pad industrijske proizvodnje, nezaposlenost, plaće su neznatno rasle, međutim, obzirom da su cijene, posebno prehrambenih i higijenskih artikala, rasle više nego plaće to je bitno uticalo kako na smanjenje potrošnje tako i na životni standard građana. U tom smislu možemo reći da nismo zadovoljni ekonomsko-socijalnom situacijom kako u gradu, tako i u zemlji.

S druge strane, ohrabruje činjenica da je u protekloj godini zabilježen značajan porast izvoza – za 126,1%, posebno u zemlje EU i u zemlje EFTE. Slična je situacija i u oblasti turizma u kojoj je trend povećanja broja turista koji posjećuju naš grad.

Grad Sarajevo redovno izdvaja sredstva za stipendiranje 200 osnovaca i srednjoškolaca koja imaju dobar uspjeh, a potiču iz socijalno ugroženih porodica. Također, u kontinuitetu od samog njegovog rođenja stipendiramo Adnana Mevića, šestmilijarditog stanovnika planete Zemlje od kojeg su svi, koji su u početku obećavali, pogotovo UN, digli ruke, i Grad je jedini ostao koji pomaže ovome dječaku koji danas ima 14 godina. Pomažemo i korisnike Javne kuhinje Stari Grad; djecu iz Dječijeg doma Bjelave (bez roditelja) kojima svake godine omogućavamo ljetovanje; primajući volontere omogućavamo im da odrade potreban staž i lakše dođu do posla…

Kako se grad Sarajevo nosio sa masovnim protestima građana, posebno onim od 7. februara ove godine kada je došlo i do paljenja nekih objekata u gradu? Je li bilo odgovarajuće koordinacije svih policijsko-sigurnosno-obavještajnih agencija kada su protesti eskalirali i pretvorili se u nešto sasvim drugo?

ČAMPARA: To pitanje bi trebali postaviti onima koji su zaduženi za sistem sigurnosti građana, te njihove i društvene imovine. Kao građanin i zamjenik gradonačelnika mogu reći da se tih dana pokazalo da taj sistem nije funkcionisao na najbolji način. Protesti su bili opravdani, ali naravno neki su iskoristili i zloupotrijebili proteste da bi skrnavili simbole Grada i Države. Možemo reći da je bilo evidentno pasiviziranje policijskih snaga što je uticalo na konačne rezultate. Naravno, problem je što uvijek nedostaje novca, kako od državnog tako do lokalnog nivoa – za opremanje policijskih struktura.

Da li bi događaji u našem glavnom gradu od početka februara ove godine mogli utjecati na ovogodišnju turističku sezonu u Sarajevu, odnosno na eventualni pad broja stranih turista?

ČAMPARA: Jasno je da ovakvi događaji, mislim na proteste, ne donose dobro razvoju turizma.  Međutim, prema najavama iz Turističke zajednice Kantona Sarajevo očekuje se rekordan broj stranih gostiju u naš grad tokom ove godine. Već bilježimo povećan broj turista: primjera radi, tokom januara i februara ove godine u gradu je boravilo 23.468 turista, što je povećanje za 2,8 posto u odnosu na isti period prošle godine. Ostvarena su 47.224 noćenja, što je povećanje od 1,2 posto u odnosu na januar i februar 2013. U prva dva mjeseca naš grad su posjetili gosti iz čak 97 država, a najviše je turista bilo iz Turske, Južne Koreje, Austrije, Njemačke, Švedske i Italije. Najveći broj gostiju odsjeda u hotelima, čak 91 posto, dok se ostali opredjeljuju za motele, pansione, hostele i prenoćišta. Za 15 dana, odnosno početkom aprila, očekujemo dolazak većeg broja turista. Već se zanimaju za kulturne programe koji će se održati povodom obilježavanja godišnjica u 2014., posebno povodom 100 godina od početka Prvog svjetskog rata poraslo je interesovanje stranih medija, kao i turističkih agencija koje će program obilježavanja godišnjica nuditi u svojim turističkim aranžmanima. Također treba pomenuti 9. maj kada ćemo svečano otvoriti obnovjenu Vijećnicu. Tokom juna će se održati koncert Bečke filharmonije u Vijećnici (28. juna), svjetska premijera predstave Bernard-Hanry Levyja u Narodnom pozorištu, znanstveni skupovi, izložbe savremene umjetnosti, niz regionalnih koncerata, bit će predstavljeno 14 filmova “Mostovi Sarajeva“…. Gradovi prijatelji, Friedrichshafen i Beč upriličiti će izložbu Cepelina i izložbu “Dostojanstvo čovjeka”. U partnerstvu sa prestižnom organizacijom Tour de Francea, održat će se i Sarajevo Grand Prix 2014., prva biciklistička utrka na našim prostorima, uz prisustvo jednog broja bivših pobjednika ove velike sportske manifestacije.

Minolta DSC

Ove godine proslavit ćemo i 20. rođendan najpoznatijeg sarajevskog brenda, Sarajevo Film Festivala, dok je druga polovina 2014. rezervisana je za održavanje kulturnih manifestacija od interesa za Grad Sarajevo (MESS, Jazz Fest, Balet Fest, Baščaršijske noći, Međunarodni festival folklora…) kojima će se obilježiti 60 godina od potpisivanja Evropske konvencije o kulturi.

Grad Sarajevo je pokrenuo web-stranicu www.sarajevo2014.com na kojoj je predstavljen program obilježavanja sa svim aktivnostima koje vodimo. Pokrenuli smo također i posebnu mail adresu sarajevo2014@sarajevo.ba na koju svakodnevno primamo upite zainteresiranih građana i medijskih kuća iz Evrope i svijeta, a koji su vezani za planirane sadržaje obilježavanja.

Isto tako trebamo iskoristiti velike turističke potencijale koje Sarajevo ima zbog svoje historije i pozicije. Međunarodno istraživanje je pokazalo da je Sarajevo deseta poželjna turistička destinacija u svijetu. Prestižni evropski magazin „City Leaders“ (Siti Liders) prepoznao je Sarajevo kao jednu od najatraktivnjih turističkih destinacija i grad sa velikim investicijskim mogućnostima. Sarajevo je jedno od 20 destinacija za koje National Geographic (Nešnl Džiograf) smatra da se mora posjetiti u ovoj godini. Njihova lista odražava sve ono što je autentično i što obiluje kulturnim bogatstvom u današnjem svijetu. Sarajevo ima građane koji su ocijenjeni velikim osmim mjestom u svijetu po ljubaznosti, što je također naša velika vrijednost.

Rough Guides (raf gaids), vodeći izdavač putničkih brošura, uputstava i informacija za turiste, stavio je Sarajevo na drugo mjesto gradova koje treba podsjetiti u 2014. godini, odmah nakon Rio de Janerio-a. Kao jednu od karakteristika koje Rough Guides navodi, jeste da su ulice grada mjesto gdje se susreću najveće svjetske religije, nazvavši ga mini Istanbulom i  mini Jerusalemom. Ugledni američki portal Daily Beast (deili bist) ističe kako će Sarajevo ove godine zbog svojih godišnjica ove godine biti u centru  svjetske pažnje.

Koji su, inače, aktuelni infrastrukturni prioriteti Sarajeva?

ČAMPARA: U toku je četvrta-završna faza obnove objekta Vijećnice koja se finansira iz IPA fondova Evropske unije u iznosu od 5.000.000 EUR-a. Trenutno se izvode finalni radovi. Na Dan Evrope, 9. maja, svečano ćemo, nakon 22 godine od kada je spaljena, odnosno nakon 18 godina obnove, otvoriti Vijećnicu, koja predstavlja simbol stradanja, ali i uzdizanja i neuništivosti Sarajeva. Vijećnica će imati autentičan i raskošan izgled (i izvana i iznutra) – upravo onakav kakav je imala 20. aprila 1896. godine, kada je svečano otvorena i predata sarajevskoj općini na korištenje.

vijecnica_030113

Grad Sarajevo je formirao radni tim koji radi na programu kojim će se svečano i dostojno, uz prisustvo diplomatskog kora, predstavnika svih nivoa vlasti u zemlji i ostalih zvanica, te građana, gostiju i turista grada, otvoriti ovo reprezentativno zdanje.

Kako zbog utrke Sarajevo Grand Prix 2014. koja će se, kao što sam već rekao održati u junu, tako i zbog popularizacije biciklizma u gradu Sarajevu, uskoro će početi izgradnja biciklističke staze na dionici Nedžarići – most Skenderija sa mogućnošću da se proširi do mosta Čobanija, a u drugoj fazi i do Bentbaše. Grad Sarajevo će realizirati ovaj projekat u partnerstvu sa Direkcijom za ceste KS, koja će uraditi projektnu dokumentaciju i za dionicu Hrasnica-Nedžarići.  Općina Novi Grad zainteresirana je uključiti se u ovaj projekat tako što planira izgraditi biciklističku stazu na potezu Dobrinja-Nedžarići.

Zajedno sa Istočnim Sarajevom uveliko vodimo aktivnosti na realizaciji projekata obnove Trebevićke žičare i oko organizacije Evropskog olimpijskog festivala mladih 2017. godine (EYOF).

Grad Sarajevo nastavlja i sa aktivnostima na izradi projektne dokumentacije namjene i korištenja kompleksa srednjovjekovne utvrde – Bijele tabije, nacionalnog spomenika koji je izuzetno važan za historiju grada Sarajeva. U partnerstvu sa gradskom općinom Centar već šestu godinu izvodimo radove na regulaciji Koševskog potoka, a sa Ministarstvom za privredu KS na čišćenju i sanaciji korita rijeke Miljacke.

Prvi ste oštro reagirali na izjavu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića kojom je podržao osnivanje trećeg entiteta u našoj zemlji. Hoćete li i za naše čitatelje komentirati Bandićevu izjavu zbog koje mu je upravo danas (srijeda, 26. marta 2014.), odlukom Gradskog vijeća, oduzeta titula počasnog građanina Sarajeva?

ČAMPARA: Nakon Bandićeve sporne izjave za Televiziju Al Jazeera Balkans 10. marta odmah sam kao dogradonačelnik ali i kao građanin Sarajeva reagovao, smatrajući je neprihvatljivom, skandaloznom i uvredljivom. Doživio sam je kao udarac demokratskim procesima na ovim prostorima. Kao ozbiljan političar, koji prema javno iskazanim ambicijama želi biti „gradonačelnik Hrvatske“, Milan Bandić morao bi znati da bi podrška osnivanju trećeg entiteta u BiH mogla značiti podršku oživljavanju tzv. „Herceg-Bosne“, odnosno zločinačkog poduhvata na čelu sa Franjom Tuđmanom za koji su bivši čelnici Hrvata u BiH u Hagu presuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. U tom svom reagovanju sam također istaknuo da ako se već želi baviti „entitetima“ i unutrašnjim preuređenjima država, Bandiću preporučujem da to radi u svojoj zemlji, recimo da u Hrvatskoj osigura entitet za srpski narod koji, evidentno teško ostvaruje svoja prava i interese. Također, neshvatljivo je da ovakve Bandićeve izjave dolaze u vremenu kada sve više stiže zahtjeva za ukidanjem entiteta, jer su se pokazali štetnim i nefunkcionalnim za napredak BiH.

Njegova poruka je uvrijedila sve građane BiH, a pogotovo Sarajevo, tako da smo gradonačelnik Ivo Komšić, zamjenik gradonačelnika Ranko Čović i moja malenkost uputili zajedničku inicijativu prema Gradskom vijeću za preispitivanje odluke o proglašenju zagrebačkog gradonačelnika počasnim građaninom grada Sarajeva. Na svojoj 12. sjednici Gradskog vijeća, odžanoj 26. marta, vijećnici su svojim glasanjem odlučili da mu oduzmu to priznanje. Takvu odluku podržalo je 20 vijećnika, jedan je bio suzdržan, a pet nije glasalo.

Ipak, nameće se i ovo pitanje: kako je uopće došlo do toga da se Bandić proglasi počasnim građaninom Sarajeva? Čime je to zaslužio? Je li bilo dovoljno kritičnosti od strane onih koji su predložili Gradskom vijeću takvu odluku? Da li je pri tom bio dovoljno rasvijetljen Bandićev politički background?

ČAMPARA: Nije sporna činjenica da je Bandićev angažman uveliko prepoznat u javnosti. Posebno prijateljstvo Bandića veže s Bošnjacima i Islamskom zajednicom u Zagrebu. Međutim, zbog dobrih i prijateljskih odnosa između Sarajeva i Zagreba, a pogotovo sa gospodinom Milanom Bandićem, bili smo još više iznenađeni i zabrinuti ovakvim neprimjerenim izjavama. Neki su je među nama i emocionalno doživjeli, jer ih podjela BiH podsjeća na teške trenutke. Iskreno vjerujem da nije trebalo doći do ovakve situacije, ali bili smo primorani da odreagujemo.

Da li je iko od strane dužnosnika Gradske uprave Sarajeva razgovarao sa Bandićem na tu temu i da li je imao priliku da se, eventualno izvine? Da li se, ustvari, barem izvinuo državi Bosni i Hercegovini i njenim lojalnim građanima?

ČAMPARA: Zamjenik predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajevo Gradimir Gojer je razgovarao sa Bandićem telefonom dan uoči sjednice Gradskog vijeća. Gojer je vijećnicima prenio poruku u kojoj je gradonačelnik Zagreba naglasio da će, bez obzira na ishod glasanja, on i dalje voljeti i podržavati BiH i sve njene građane bez obzira na vjeru i naciju.

Većina vijećnika je u svojim diskusijama istaknula da su umjesto poruke očekivali dolazak i izvinjenje zagrebačkog gradonačelnika.

Da li će odluka o oduzimanju titule počasnog građanina Sarajeva zagrebačkom gradonačelniku eventualno ugroziti međusobne odnose glavnog grada susjedne Republike Hrvatske i glavnog grada Bosne i Hercegovine?

ČAMPARA: Ja se nadam da ova novonastala situacija neće naštetiti odnosima između gradova Sarajeva i Zagreba. Sporazumom o saradnji naša dva grada iz 2001. godine, naše gradske administracije su zajedno inicirale i realizovale niz projekata, posebno u oblasti umjetnosti i kulture (razmjenom pozorišnih i opernih predstava i izložbi), gospodarstva (vođeni razgovori o poboljšanju usluga gradskog prijevoza) i zaštite okoliša (projekat energetske efikasnosti), doprinoseći boljoj saradnji Sarajeva i Zagreba kao glavnih gradova i lokalnih zajednica. Iskreno vjerujem da ćemo nastaviti do sada izuzetno dobru i intezivnu saradnju na obostrano zadovoljstvo naših građana. Dobrodošla bi nam i pozitivna praksa i iskustva grada Zagreba jer želimo i da se Sarajevo priključi porodici evropskih razvijenih gradova. Na kraju krajeva, Sarajevo to i zaslužuje!

Inicijativu o oduzimanju titule počasnog građanina najavio je i načelnik Srebrenice Ćamil Duraković. Komentar?

ČAMPARA: Mi smo osjetljivi na ispade koji se tiču teritorijalnog integriteta jer mi ne govorimo drugima kako će urediti svoju državu. To je vjerovatno jedini i osnovni razlog zašto i u Srebrenici razmišljaju da Milanu Bandiću oduzmu titulu počasnog građanina.

Na samom kraju: da li će se ovo iskustvo sa Milanom Bandićem na neki način koristiti i kao mjera opreza u budućim situacijama dodjele ovakvih priznanja pojedincima, pogotovo onima iz drugih država?

ČAMPARA: Ne samo da ubuduće trebamo više voditi računa o referencama i javnim istupima onih kojima želimo dodjeliti nagradu, već bi morali promisliti i o samom broju nagrađenih, jer time ne bi smjeli devalvirati značaj gradskih priznanja, odnosno degradirati Gradsko vijeće i Grad Sarajevo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (572)

vrbas-miso

 

UNIKATNO CVIJEĆE

Posted: 1. April 2014. in Intervjui

image111

—————————————————————————————————————————————————————–

image230

—————————————————————————————————————————————————————–

image323

—————————————————————————————————————————————————————–

image429

——————————————————————————————————————————————————————

image513

—————————————————————————————————————————————————————

image64

————————————————————————————————————————————————————–

image71

—————————————————————————————————————————————————————-

image816

—————————————————————————————————————————————————————–

image928

—————————————————————————————————————————————————————-

image1019

—————————————————————————————————————————————————————-

image1122

——————————————————————————————————————————————————————

image1231

————————————————————————————————————————————————————–

image1317

—————————————————————————————————————————————————————-

image1414

————————————————————————————————————————————————————-

image1526

——————————————————————————————————————————————————————

image162

———————————————————————————————————————————————————-

image175

————————————————————————————————————————————————————-

image183

—————————————————————————————————————————————————————–

image199

————————————————————————————————————————————————————-

image2010

———————————————————————————————————————————————————–

image2127

————————————————————————————————————————————————————-image2224

——————————————————————————————————————————————————–

image2318

——————————————————————————————————————————————————————

image2420

————————————————————————————————————————————————————–

image296

——————————————————————————————————————————————————————-

image3015

——————————————————————————————————————————————————————

image3121

Hvala mome Filipu – bg

218925_aleksandar-popov-foto-fonet_f…..zvuči malo cinično ali jedino organizacije civilnog društva i kriminalci iz regiona nikada nisu prekidali saradnju pa ni u vreme ratova koji su vođeni u prošloj deceniji…..Proces demokratizacije u Srbiji ide prilično krivudavom putanjom, poseban zamah je dobio u vreme dok je Zoran Đinđić bio premijer, ali je Koštunica u dva premijerska mandata mnoge stvari uspeo da vrati unazad….. Ja sam uvek isticao da nevladine organizacije ne mogu da pomeraju planine, ali mogu da učine da stanje u regionu bar za milimetar ne bude lošije ili bar za toliko da bude bolje…..Vučić se za svoje godine mudro ponašao sve ovo vreme, jer ni u jednom trenutku nije pokušavao da negira svoju prošlost, nego je poentu stavljao na to da svaki čovek ima pravo i može da shvati da je u jednom periodu svog života bio u zabludi i da sada pokušava da ispravljanjem ranijih grešaka bude taj koji je Srbiji otvorio jasnu evropsku perspektivu i stavio je na zdrave noge kroz reforme i borbu protiv korupcije…..Vučić je do sada sve karte stavljao na stanje unutar Srbije, a za razliku od predsednika Nikolića, sve vreme se trudio da se konstruktivno ponaša prema zemljama u regionu i može se reći da je u tome u dobroj meri i uspeo. Čak se oseća i da je napravio određen otklon u odnosu na Dodika sa kojim je Tadićev režim bio u više nego srdačnim odnosima…..

Gospodine Popov! Možete li ocijeniti suradnju u regionu, prije svega civilnog društva, zadovoljavajućom u proteklih 15,5 godina postojanja Centra? 

 POPOV: Organizacije civilnog društva su sarađivale sve  vreme rata i to na antiratnoj osnovi, pa je tako nastala i Igmanska inicijativa, jedna od najznačajnijih mreža organizacija civilnog društva u regionu, čiji je jedan od osnivača i Centar za regionalizam.

logo centar za regionalizam novi sad

Ova saradnja je nastavljena i svih ovih godina i zvuči malo cinično ali jedino organizacije civilnog društva i kriminalci iz regiona nikada nisu prekidali saradnju pa ni u vreme ratova koji su vođeni u prošloj deceniji.

 A da li ste zadovoljni sa dosadašnjim procesima demokratizacije i decentralizacije u Srbiji, za koje se zalaže Centar od svog utemeljenja, 1998. godine do danas?

 POPOV: Naravno da nisam. Proces demokratizacije u Srbiji ide prilično krivudavom putanjom, poseban zamah je dobio u vreme dok je Zoran Đinđić bio premijer, ali je Koštunica u dva premijerska mandata mnoge stvari uspeo da vrati unazad. I vlada čiju su okosnicu činile Demokrate izneverila je očekivanja demokratski nastrojene javnosti, jer je omogućila hajdučku privatizaciju koja je uništila privredu Srbije, bila je visoko korumpirana, a kad je reč o reformama čuvena je reforma pravosuđa čije posledice ni sada ne mogu da se raspletu i otklone. Zbog toga su ih birači i kaznili i na izborima 2012. godine, kao i na nedavnim izborima. Prošla – buduća vlada je krenula oštro u brobu protiv korupcije, ali osim što je na dobrom putu da apsolvira problem Kosova, nikakve upečatljivije rezultate u demokratizaciji nije postigla, sem što je tabloizirala političku scenu Srbije. Da li će SNS sa nadpolovičnom većinom uspeti u narednom mandatu nešto ozbiljnije da promeni na tom planu još je rano reći, jer novVlada još nije ni formirana.

 Kakve rezultate su do sada polučile „Igmanska inicijativa“, „Civilni dijalog Kosovo-Srbija“ i „ Asocijacija multietničkih gradova jugoistočne Evrope – PHILIA“ i jesu li te inicijative, kao rezultati vaših projekata, još uvijek žive?

 POPOV: Ja sam uvek isticao da nevladine organizacije ne mogu da pomeraju planine, ali mogu da učine da stanje u regionu bar za milimetar ne bude lošije ili bar za toliko da bude bolje. Tako je i sa rezultatima mreža koje ste naveli i u kojima učestvuje Centar za regionalizam. Mislim da smo kroz sve tri mreže uspeli da doprinesemo obnovi komunikacija kako organizacija civilnog društva, tako i političara sa ovih prostora, ali da doprinesemo relaksaciji ukupnih odnosa u regionu, kao i rešavanju preostalih otvorenih pitanja koja su ostala nakon raspada Jugoslavije i ratova koji su devedesetih vođeni na ovim prostorima.

  Neposredno iza nas su održani vanredni parlamentarni izbori u Srbiji. Kako komentirate ubjedljivu pobjedu Aleksandra Vučića i njegovih naprednjaka?

 POPOV: To nisu bili izbori nego referendum. Njegovoj više nego ubedljivoj pobedi doprinelo je nekoliko faktora. Tu je pre svega razjedinjena opozicija, a posebno Demokratska stranka koja se u kritičnom momentu pred izbore pocepala na dva dela, a još pre toga su je razjedali unutrašnji sukobi. Drugi faktor Vučićevog uspeha je stalni naglasak na borbi protiv korupcije, ali ona još nije dala ubedljivije rezultate jer niko od do sada uhapšenih zbog korupcije nije pravosnažno osuđen. Njega tek čeka najtvrđi orah a to je oporavak posrnule privrede Srbije i Reforme koje je obećao, ali od kojih će u dobrom delu morati da odustane zbog loše ekonomske situacije i potrebe da ispuni zahteve sve većeg broja nezadovoljnih radnika u Srbiji.

 Neki analitičari smatraju da je fijasko opozicije u Srbiji na tim izborima zapravo, u izvjesnom smislu, poraz demokracije u Srbiji. Dijelite li takva mišljenja?

 POPOV: Samo donekle. To pre znači krizu višepartizma u Srbiji o čemu govori i nizak nivo izlaznosti građana na izbore, jer je skoro polovina građana smatrala da nema za koga da glasa, odnosno da na političkoj sceni nema političke snage koja bi se izborila za istinsku demokratizaciju Srbije

 Poznat je Vučićev politički i ideoloski background. S tim u vezi se nameće i pitanje: da li su birači u Srbiji, bez obzira na njihovu izlaznost na ovim izborima, uglavnom prepoznali Vučića kao pragmatičnog političara, zanemarjujući pri tom njegovu ideološku matricu koja se, vjerovatno, ni kod njega niti bilo koga ne mijenja, makar se njome u ovo vrijeme ne eksponira?

 POPOV: Vučić se za svoje godine mudro ponašao sve ovo vreme, jer ni u jednom trenutku nije pokušavao da negira svoju prošlost, nego je poentu stavljao na to da svaki čovek ima pravo i može da shvati da je u jednom periodu svog života bio u zabludi i da sada pokušava da ispravljanjem ranijih grešaka bude taj koji je Srbiji otvorio jasnu evropsku perspektivu i stavio je na zdrave noge kroz reforme i borbu protiv korupcije.

  Da li se može govoriti o Vučićevom snažnom političkom usponu nakon hapšenja Miroslava Miškovića? Je li to bio neki prijelomni momenat u političkoj karijeri budućeg srbijanskog premijera?

 POPOV: U dobroj meri jeste jer je Mišković tada bio jedan od najomraženijih ljudi u Srbiji i sinonim korupcije i bogaćenja na račun osiromašenih građana Srbije. Međutim, to je mač sa dve oštrice jer je suđenje Miškoviću tek počelo, a sasvim je neizvesno kakav će epilog imati. Konačno, ne može se unedogled zadržavati popularnost na toj matrici jer se to u krajnjem slučaju ne maže na hleb.

 I, gdje je sada Vovodina u cijeloj ovoj srbijanskoj postizbornoj priči?

 POPOV: Ona tek dolazi na red jer posle ovako trijumfalne pobede na parlamentarnim izborima, pa i i izborima za Beograd, SNS ne može dopustiti da joj jedan tako značajan resurs,kakav je Vojvodina, još dve godine bude van kontrole. Već je došlo do rascepa u poslaničkoj grupi Demokrata u Skupštini Vojvodine, ali i izvesnog otklona koalicionih partnera od njih (pošto i SVM i Liga socijaldemokrata očekuju da budu deo buduće vlasti na republičkom nivou) tako da se već najkasnije na jesen mogu očekivati vanredni pokrajinski, a sasvim je moguće i lokalni izbori.

 Da li je realnost da će se status Vojvodine konačno rijesiti u povodu procesa pregovora Srbije za članstvo u EU, ili, da budemo optimističkiji - čak i ranije?

 POPOV: Neće, jer EU neće vršiti snažniji pritisak u tom pravcu jer unutar nje postoje visoko centralizovane zemlje, ali i zemlje koje imaju problema sa svojim regionima koji žele da se otcepe – Španija i Velika Britanija, na primer.

 Na samom kraju, kakav se odnos službenog Beograda, odnosno nove Vlade Aleksandra Vučića,  može očekivati prema Sarajevu i prema Banja Luci u narednom periodu?

 POPOV: Vučić je do sada sve karte stavljao na stanje unutar Srbije, a za razliku od predsednika Nikolića, sve vreme se trudio da se konstruktivno ponaša prema zemljama u regionu i može se reći da je u tome u dobroj meri i uspeo. Čak se oseća i da je napravio određen otklon u odnosu na Dodika sa kojim je Tadićev režim bio u više nego srdačnim odnosima. Očekujem da se takav odnos prema Banja Luci i nastavi, a ima nagoveštaja da je Vučić spreman na ozbiljnije poteze u pravcu normalizacije odnosa sa Sarajevom.

 Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 POPOV:

 RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (571)

vrbas-miso

Predizborne ludorije

Posted: 31. Mart 2014. in Intervjui

sdbih

Povodom predizbornih konevencija i zadnjih istupa lidera vodećih političkih stranaka Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine poziva građane Bosne i Hercegovine da ne nasjedaju na staru , dobro isprobanu strategiju moralnog licemjerja koje im serviraju njihovi lideri jer ponovno osvajanje vlasti bi bez sumnje bio, put bez povratka  za BiH.  

Poslednje izjave političkih lidera mogle bi se svrstati u Riplijevu rubriku vjerovali ili ne.  Tako je naprimjer  nezamjenjivi lider HDZ Dragan Čović,saopštio medijima u Tuzli   i Mostaru da je za jedinstvenu BiH i da nije za treći entitet. Dodik je u posljednjem intervjuu Anadoliji s puno razmjevanja govorio o problemima BiH i Bošnjacima, za koje se usudio reći da su oni u BiH najveći stradalnici, naglašavajući svoje opredjeljenje  za unutarnji dogovor. Radončić kroz svoje stranačke mehanizme nastavlja huškati narod, i vratiti se u igru što bi ga dovelo u sami vrh. Nedodirljivi Lagumdžija i Izetbegović se, koje li ironije,  dušebrižnički povlađuju narodu.

Opći je utisak da ovi političari žive u jednom drugom svijetu pokazujući hronični  nedostatak empatije i odgovornosti za haotično stanje u zemlji.  Iz njihovih izlaganja moglo bi se zaključiti da su činili maksimalne napore u interesu i za bolji zajednički život svih građana, za uređenu pravnu državu BiH.

Kroz svoje aktivno izborno  pravo da  mijenja nosioce vlasti narod  je jedina snaga sposobna da izvrši promjene.  Promjene u društvu nisu moguće sa strankama u kojima sjede isti oni ljudi koji ovu zemlju zaluđuju 20 godina.

Pozivamo građane BiH da  mjenjaju i učvršćuju društvene tokove umjesto torova koje su im namjenili današnji lideri.

Predsjedništvo Stranke dijaspore Bosne i Hercegovine

bogicevic doktorat6
 
Mogao sam prenijeti jedno od brojnih medijskih raportiranja na ovu temu i samo, eventualno, kao biber po pilavu, dodati neki svoj komentar, ali sam odustao od te varijante iz prostog razloga što su i Bogić i Bosna zaslužili jedan cjelovit novinarski osvrt sada i ovdje iz moga pera. Što se zasluga Bosne tiče, a one se odnose na njen boljitak u liku i djelu netom promoviranog doktora znanosti Američkog univerziteta u našoj prijestolnici, te zasluge, dakle, treba shvatiti uvjetno. Naime, nisu cijela BiH i svi njeni  narodi i građani zaslužili  Bogića Bogićevića – većina jeste zaslužila upravo ovu bagru što vlada zemljom preko 20 godina, vlada njome i hara je i vara bezdušno, gledajući u oči istom tom narodu i građanima i prodavajući im maglu bez popusta (u BiH je moderno reći: “discounta”), a narod kupuje li kupuje….
 Dakle, da se vratim Bogiću. Eto, stranci su prepoznali u njemu ljudsku i intelektualnu veličinu i nagradili ga, a kod kuće on je haman pa anonimus. Najprije ga je počistio iz Stranke “mali Staljin” (da, isti onaj koji se riješio rahmetli Nijaza Durakovića, Mire Lazovića, Nermina Pećanca, Slobodana Popovića…Željka Komšića…) da bi vladao na način koji smo toliko puta vidjeli, da bi koalirao sa svim i svakim, da bi izdavao….Ali, da ne bude zabune, nije ovdje riječ samo o SDP-u, nego i o drugim interesnim grupacijama koje sebe strankama zovu a vladaju po principu “što gore, to bolje…” Svi se zaklinju u svoj etnos, “štite njegove vitalne nacionalne interese…” (od ove odvratne sintagme mi se uvijek drob prevrne), naročito u izbornim godinama, a “zaboravljaju” pri tom notornu činjenicu da svoje bošnjaštvo, srpstvo ili hrvatstvo nisu stekli na nekom univerzitetu/sveučilištu, nego su im to podarili njihovi roditelji. Ali, danas su oni to pretvorili u zanimanje, itekako unosno, a nemaju diplomu za tako nešto, osim ako diplomom ne smatraju rodni list.
Zbog te bagre (kao što vidite, za razliku od nekih mojih kolega, ja ne biram riječi za bh. političku “elitu”, jer ni oni ne briraju sredstva kako da dokrajče ovo što je ostalo od Bosne i kako da nama, kojima jeste stalo do domovine, ali bez kalkulacija, ubiju i ovo malo nade) Bogić Bogićević, časni Srbin iz Sarajeva, ali prije svega dokazani bosnoljub i Čovjek, neće i ne može da se vrati u politički život BiH. A s njim onakvim stvari bi bile potpuno drugačije, odnosno puno bolje za sve narode i građane kojima je stalo do Bosne.
Pošto je Bosna zemlja paradoksa i autogolova, primjetih i ovaj: dok je Bogić pimao priznanje na Američkom univerzitetu u Sarajevu, dotle su dvojica koji su znakoviti dio aktuelne bh. političke i vladajuće bagre održali svoje stranačke konvencije na čijim tezgama je i ovoga puta bila šuplja, odnosno – magla. A šta bi i moglo da bude? Ali zato, među pristunima na Američkom univerzitetu u Sarajevu su bili ljudi poput Ivice Osima, generala Atifa Dudakovića….Taman da nam podgriju – nadu!
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Ako oktobarski izbori ne svrgnu korumpiranu vlast BiH onda jedina alternativa za bh narode ostaje Oktobar. A kako očekivati da se u jednom mjesecu očisti nataložena prljavština i političko smeće nakupljano  u PostDejtonskih 20 godina.

Bože mili, kako vukovi brzo mijenjaju dlaku, a nikada ćud. Izborna utrka još nije pošteno ni počela, a naši proslavljeni političari već prefarbali moral, preskočili dvadeset stepenica stramputice, i sada puni optimizma, novih planova i slatkorječivih obećanja, slavodobitno se okreću na sve četiri strane ćaršije, pozdravljaju i seleme. Da ih čovjek poželi na rane previti, i pri tom u trenu zaboraviti da su mu te rane baš oni nanijeli.https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRPqdfRQ98K2pEYTNgT6qT_zroQfXcuwBZ3LmyDTKwzIJRRCJ_n7A

          Modeliranje licemjerja

Svi oni „čistog obraza„ odriču se svake odgovornosti za haotično stanje u zemlji i upiru prst odgovornosti u nekog drugog. Mjereći stanje stvari po njima, reklo bi se da su činili maksimalne napore, zalagali se za svoje birače, radili u interesu i za bolji zajednički život svih građana, za uređenu pravnu državu BiH. A svi oni zajedno i svaki od njih pojedinačno srozali su ovu lijepu zemlju sa toliko finih i marljivih ljudi, bogatog nasljeđa i prirodnih bogatstava na samo dno evropskog i svjetskog napretka.

Lice i naličje Dragana Čovića

Svi koji makar površno prate politička i društvena zbivanja u BiH  nisu mogli povjerovati svojim ušima ono što čuju ali su morali povjerovati svojim očima ono što vide. U licu i naličju Dragana Čovića moglo se sve pročitati, sve prepoznati. Prije par dana Predsjednik HDZ BiH g. Dragan Čović je ne trepnuvši saopštio medijima u Tuzli, a to isto nakon dan dva ponovio u Mostaru, da se svesrdno zalaže za jedinstvenu BiH i da nije za treći entitet. Možda je odlaskom američkog ambasadora Patricka Moona teorija o trećem entitetu izgubila na popularnosti. Kao da treći entitet više nije alatka kojom se ore i ruje po bosanskoj zemlji. Do sada se ubi uvjeravanjem svih od liderskih zemalja Evrope do SAD za treći enitet, sada odjednom u Tuzlanskom ozračju je potpuno promjenio svoje uvjerenje i vjeruje da će „BiH ostati jedinstvena država i da je njen jedini put Euroatlanski  “. Šta na to reći? Ili je potpuno pobrkao lončiće, ili se još nije dobro razbudio i rasanio pa nas opet opija slatkorječivošću i pravi budalama.

A taj nezamjenjivi lider HDZ BiH u Tuzli se tada malo okahario i ražalostio, pa domaćinima zamjerio što od stotinjak imena za neke buduće funkcije nisu predložili ni jednog Hrvata. Možda bi mogao biti čak u pravu taj umišljeni, prepotentni pretvarač – Čović kada se ne bi znalo da baš on nekoliko mjeseci ali i godina sve svoje govore i intervjue počinje i završava s obmanama kako su Hrvati ugroženi, a glavni ako ne i jedini dokaz te ugroženosti koji Čović tako nametljivo  ističe je baš u činjenici što su Bošnjaci za člana predsjedništva izabrali Hrvata Željka Komšića i time majorizirali bh Hrvate.

Za Čovića je malo reći lukav, već prefrigan. Kad se osjeti moćnim i podržanim iživljava se do besvijesti na onim drugim. I to čini već godinama. A kad se osjeti slabim sakriva se iza moćnika ili traži savezništvo koje će ga održati i pogurati. Naravno, za takvo savezništvo uvijek nalazi dovoljno podrške i oslonca u Zagrebu, u kojem uvijek ima spremnih igrača za dvostruku igru. Njegovom teorijom o ugroženosti i majorizaciji Hrvata, koja je postala njegova opsesija, zatrovao je i opčinio veliki broj svojih sljedbenika, uključujući i gradonačelnika Zagreba g. Milana Bandića.

U vrijeme održavanja svoje propovjedi u Tuzli i Mostaru Čović očigledno nije znao da će popularni gradonačelnik Zagreba g. Milan Bandić u intervjuu Anadoliji najaviti formiranje trećeg entiteta i  rasturanje Bosne i Hercegovine, zbog čega mu ovih dana ukidaju titule počasnog građanina u Sarajevu i Srebrenici.

BH političari veslaju na drugu obalu

Dragan Čović je očigledno preveslao na dugu obalu. Odjednom  je postao siguran da se pitanje ravnopravnosti i konstitutivnosti bh naroda može riješiti i na drugi način. Ne moraju se narodi zatvoriti u nacionalne torove da bi bili ravnopravni i postali sretni.

Neki misle da je Čoviću odjednom iz stražnjice došlo u glavu, ali je vjerovatnije da su njegovi šuplji argumenti postali toliko jeftini, isplakani, monotoni i zamorni, kao i On sam, da su morali biti odbačeni, stornirani, kako ne bi i sam bio storniran.

U svom zaokretu od 360 stepeni Čović nije jedini. I Dodik je u posljednjem intervjuu Anadoliji s puno razmjevanja govorio o problemima BiH i Bošnjacima, za koje se usudio reći da su oni u BiH najveći stradalnici, što mu očigledno nije bilo lako konstatirati nakon 20 godina pljuvanja po BiH, po živim i mrtvim Bošnjacima u njoj. Sada je i on za unutarnji dogovor, koji mu je čak važniji od podrške Rusiji pri okupaciji Krima. A dajući tu izjavu nije bilo ni traga od onog drskog seljačine; čak je bio žalovit i saosjećajan, kao da je htio pokazati da je i njemu iz stražnjice došlo u glavu. Ali to je kod njega zakratko, jer nedostatak svoje inteligencije uvijek pokriva seljačkim vulgarizmom.

Promjena Čovićeva kursa za 360 stepeni mogla bi se i shvatiti u kontestu novih vjetrova iz Zagreba ili u kontestu s Dodikovim slučajem. Ako je Srbija sa A. Vučićem mogla okrenuti leđa Dodiku, zašto ne očekivati da Hrvatska s Josipovićem okrene leđa Čoviću. A to znači da Čović nema više šta tražiti s Dodikom, koji mu je do juče bio pajdaš, a sada mu postaje noćna mora. Jer matrica koja će se koristiti za Dodika mogla bi poslužiti i onima koji se budu bavili Čovićem. I Sanader je bio legenda, pun nečeg teško dostižnog, popeo se na vrh trona, pa gdje je dospio. Baš po onoj, ko visoko leti, nisko pada. Nije li to sudbina i onih koji su bili samo Sanaderova imitacija ili loša kopija.

Naravno, postoji više razloga za produbljenu dvoličnost i frontalni zaokret. Osjetio je Čović na vrijeme da će ga Martin Raguž, predsjednik HDZ 1990, svojim principijelnim realizmom do kraja razgolititi i poraziti njegov ekstremizam, pa je požurio da u interesu“homogenizacije hrvatskih građana“ bratski HDZ 1990 i njegova lidera privuče kao partnera, a potom podredi sebi.

I dok se još vode dileme oko trećeg entiteta, Radončić kroz svoje stranačke mehanizme nastavlja huškati narod, vjerujući da bi ga matica stampeda i podrška službi sigurnosti Srbije (kojoj je dok je još imao prilike dao sve moguće ovlasti na bh prostorima) mogli vratiti u igru i dovesti na sami vrh, koji tako željno priželjkuje.

U EU i Vuk može postati Vučić

Ali ne kažu uzalud da je politika kurva. Od prvog dana u politici, legitimisani kao nacionalisti i šovinisti, podstrekači na ratne zločine i progone Bošnjaka iz Rs, aktuelni predsjednik R Srbije Tomislkav Nikolić i  Aleksandar Vučić sada nam se predstavljaju u potpuno drugom pakovanju, kao kooperativni lideri po najvišim evropskim stnadardima, a ono što su radili i govorili, tražili od Šešelja “ stotinu muslimana za jednog Srbina“, je potpuno zaboravljeno, kao da nije ni rečeno ni učinjeno, otaklo se. I ako je maskiranje upalilo ovom dvojcu zašto da ne upali Čovićima…Prije nepune dvije decenije sada vodeći lider Srbije bio je “Vuk“ a sada je postao „Vučić“, a možda mu je baš ta personifikacija pomogla da mu se oproste “sitne mladelačke greške“ i da postane miljenik EU. I ne samo to,  postao je nosilac progresa EU, zvijezda perjanica i u nekom smislu mjerilo uspjeha EU.

A uz njih se trgnuo i predsjednik SDS-a Mladen Bosić pa poručuje Dodiku da Rs u kojoj je pola naroda gladno i bez posla nikome ne treba i provokativno ga podsjeća na obećani referendum o izdvajanju Rs, kao samostalne ili pripojene Srbiji.

Političari se rukuju s narodom

Biće interesantno vidjeti i ostale iz vrhuške, posebno Lagundžiju i Izetbegovića, kako dušebrižnički povlađuju narodu, a do sada bili tako važni, prepotentni, plahoviti i nedodirljivi. Sada će ne samo dozvoliti da ih narod dodiruje da bi ih osjetio već će i sami sve češće pružati svoje ruke da dodiruju narod, da bi ga bolje osjetili. Njihove ruke su do sada znale samo brojati plate, dnevnice, primati darove i nazdravljati istomišljenicima, a sada će se morati i rukovati sa narodom. Koliko su daleko od litice Špirić, Radnončić, Radmanović …? Kakvo će novo lukavstvo osmisliti prepredeni Radmanović da osnaži svoj atomski nacionalizam i održi se na vrhu?

Približno isti nivo nacionalističkih naboja u sebi je svojevremeno razvio i oplodio pandam Slobodana Miloševića- Vojislav Koštunica, pa je već na ovim posljednjim izborima u Srbiji pao na najnižu političku razinu, doživio totalni fijasko. A takva ista sudbina čeka sviju koji sebe i druge hrane nacionalizmom, antagonizmom i mržnjom prema drugima.

Narod je jedina snaga sposobna da izvrši promjene

Možda je i nama koji to sve gledamo, slušamo i važemo postalo neshvatljivo da neko ko je godinama nenormalan odjednom postane normalan. Logično bi bilo da u postojećoj bh klimi normalan poludi i postane nenormalan, ali eto događa se i obrnuto.

Beznadno je očekivati najave Dejtona 2,  povrat zakonitog državnog Ustava, promjene postojeće vlasti na bolje, ili efikasniju pomoć EU i SAD. Jedina snaga koja može izvršiti promjene je narod i njegova sposobnost i moć da korištenjem svog aktivnog izbornog prava imenuje i mijenja nosioce vlasti. A to znači da Dodici, Čovići, Izetbegovići, Radončići, Radmanovići, Špirići… moraju što prije da odu, da narodu svane i sunce ponovno grane. Entititi moraju na doboš. Kriminalci u zatvor. Tajkuni vratiti pozobano. Obuđali politički vrh BiH mora na smetlište historije. Da li BH narod ima tu snagu, da li to može? Ovisi od  toga da li će Narod i dalje biti krdo ovaca koje će Dodik, Čović, Izetbegović… moći kandžijom ugoniti u svoj tor ili će postati snaga koja mjenja i učvršćuje društvene tokove? Februarsko-martovski protesti to nisu mogli potvrditi ali ni demantovati.

Izbori mogu nešto promjeniti, ali će to biti nedovoljno. I nakon izbora je očekivati da će Srbi u Rs ostati zarobljeni jednoumljem samo pod drugom čizmom, Hrvati okupljeni oko dvije HDZ-e će i dalje disati na dva plućna krila, ali za jedno tijelo, samo će Bošnjaci i dalje ostati podjeljeni, jedni će vući desno, jedni lijevo a neki će nastaviti pravo. Pa dokle se stigne.

U svima nama koji želimo sačuvati našu lijepu zemlju za sve njene narode i građane ostaje još samo nada da će nove garnituire vlasti koje stupe u oktobru ili prije uspjeti pomesti bh političko smeće koje se  nakupilo i nataložilo širom BiH za ovih 20 postejtonskih godina.

A stranačka borba već počinje, iz koje će neko izići kao pukovnik a neko kao pokojnik.

Ako oktobarski izbori ne svrgnu korumpiranu vlast BiH onda jedina alternativa za bh narode ostaje Oktobar, ali Oktobar u rukama naroda a ne u stranačkom zagrljaju. A kako očekivati da se u jednom  mjesecu, makar ga zvali Izborni državni udar,  može očistiti tolika balast?

Burlington, 29. Marta 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

GLAD HARA BOSNOM

Posted: 29. Mart 2014. in Intervjui


https://scontent-b-lga.xx.fbcdn.net/hphotos-frc1/t1.0-9/1618567_725501664148101_1999076656_n.jpg

           Evropo, kurvo, zar nije divota kad ironija BH stvarnosti preraste u sarkazam života?!

 

Fotos: Rusmir Karat

Zijad Bećirević

Burlington, 29. Mart 2014.

vk

SAOPŠTENJE ZA MEDIJE (28.03.2014)

Poštovani  urednici  informativnih sadržaja u medijima, molim Vas da, u cilju informisanja javnosti, objavite sledeće saopštenje Vojvođanskog kluba.

Igre sa legalitetom moraju prestati!

Vojvođanski klub upozorava domaću i stranu javnost, da se zahtevima i organizovanim pritiscima za održavanje prevremenih izbora u Vojvodini, bitno ugrožavaju autonomna prava Vojvodine, definisana Ustavom i zakonima. Činjenica da ovi zahtevi, praćeni naredbodavnim iskazima, dolaze od nosilaca najviših državnih fukcija u Republici Srbiji, kao i od lidera i funkcionera Srpske napredne stranke i njenih koalicionih partnera, predstavlja dokaz da najviši organi vlasti u Srbiji i stranke koje ih čine, nemaju nameru da se obaziru ni na Ustav ni na zakone.

Izbore za poslanike vojvođanske Skupštine raspisuje predsednik Skupštine Vojvodine, 90  dana pre isteka mandata Skupštine. Predsednik Skupštine Vojvodine može raspisati izbore i pre roka u slučaju raspuštanja Skupštine, koja se može raspustiti na obrazložen predlog Vlade Autonomne pokrajine Vojvodine. U tom slučaju, izbori se raspisuju najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja predloga Pokrajinske Vlade. Šta tu nije jasno?Kako se raspisivanje izbora za Skupštinu Vojvodine može dovoditi u vezu sa uspehom ili neuspehom neke političke stranke na republičkim, lokalnim ili bilo kojim drugim izborima? Ko ima pravo da preuzima na sebe prava koja ima Skupština Vojvodine ili Vlada Vojvodine?

Možda će u nekoj budućnosti to pravo, kao i mnoga druga, preuzeti na sebe gospodin Aleksandar Vučić, ali danas, on ta prava nema. Nema ih ni kao sadašnji prvi potpredsednik Vlade, ni kao budući Predsednik Vlade. Kao što ih nema ni gospodin Igor Mirović (aktuelni Ministar regionalnog razvoja), niti gradonačelnig Novog Sada. A svi oni izjavljuju kako sadašnja vlast u Vojvodini nema legitimitet. Ima ga, gospodo, ako ćemo poštovati Ustav i zakone. Ako smatrate da ih ne treba poštovati, onda budite spremni na posledice koje će iz toga proizaći! Ne može Ustav u jednom slučaju da važi, a u drugom ne. Ili imamo pravnu državu, ili je nemamo! Ne mogu se izbori raspisivati kad kome padne na pamet! Ili bolje: mogu, ali onda se ide na ulice, pa se tamo traži uspostavljanje prava i pravne države, što je  jednako legitimno kao i vaš zahtev za “upodobljavanjem vlasti”.

Potpuno je druga stvar sa pravom poslanika u Skupštini Vojvodine da, u skladu sa sopstvenim odnosom snaga izvrše rekonstrukciju Vlade, ili postave pitanje njenog poverenja, ako procene i u momentu kada procene, da je to potrebno. Ali je to, opet,  stvar poslanika u Skupštini Vojvodine.

Zato apelujemo na sve državne i partijske funkcionere da se ne igraju sa legitimitetom i zakonitošću. Dosta je bilo principa: “Država – to sam ja”! Osim, ako neko misli da Srbija nije dovoljno potonula u prošlost, pa je treba vratiti u 17 vek. U tom slučaju, uspostavljanje funkcije Prvog potpredsednika vlade kao dominantne u odnosu na sve državne organe u Srbiji, smatraćemo uvodom u diktatorsku vlast jednoga, čiji nastavak očekujemo njegovim imenovanjem za Predsednika Vlade Republike Srbije.

Na kraju, još jednom upozoravamo domaću i stranu javnost, da se zahtevima za prevremenim izborima u Vojvodini, koji dolaze od strane funkcionera republičke vlasti, bitno ugrožavaju autonomna prava Vojvodine, definisana Ustavom i zakonima.

Takođe:

  • pozivamo Delegaciju Evropske unije u Republici Srbiji i njenog novoimenovanog šefa, gospodina Majkla Devenporta, da – uporedo sa zauzimanjem stava o potrebi usklađivanja Statuta Vojvodine sa Ustavom, zauzme jasan stav i o pritiscima koji direktno ugrožavaju autonomiju Vojvodine;

  • pozivamo gospodina Jelka Kacina, Izvestioca Evropskog parlamenta za Srbiju, čiju smo izjavu od 17. septembra 2013. godine pozdravili, posebno deo u kome kaže da je “pravi trenutak za otvaranje pitanje ustavnog i zakonskog uređenja autonomije Vojvodine”, jer je “trenutni okvir autonomije neizvestan i nejasan, što sprečava Vojvodinu, a samim tim i Srbiju da razvija svoje kapacitete”, da, takođe, reaguje na grube pritiske i osporavanja legaliteta i legitimiteta organa vlasti u AP vojvodini, kojima se narušavaju autonomna prava Skupštine i Vlade Vojvodine.

Za Vojvođanski klub

dr Branislava Kostić, Predsednica

Kontakt telefon: 063 18 44 006

 

Angelina Jolie

Posted: 28. Mart 2014. in Intervjui

sdbih

Posjeta Angelina Jolie, ambasadorica UNHCR-a i šefa britanske diplomatije Willam Hague, Memorijalnom centru Potočari, pokazuje da Bosna i Hercegovina ima svoje prijetelje u međunarodnoj zajednici ali i da sve više  raste svijest  i  saznanje o  istini o ratu  u BiH.

angelina jolieU gotovo svim svjetskim medijima popraćen je ovaj događaj ali i otkrivanje nove masovne grobnica na lokalitetu Oborci u području Donjeg Vakufa, u kojoj se moguće nalaze posmrtni ostaci i do 147 civila bošnjačke nacionalnosti, najvjerovatnije ubijenih u Prijedoru u toku proteklog rata u BiH  . U saopštenjima stranih medija se navodi da su ” sjeverni dio Bosne i grad Prijedor bili  uporište bosansko-srpskih snaga koji su ubile hiljade  pripadnika nesrpskog stanovništva u etničkom čišćenju koji je sistematski trajao u vrijeme zadnjeg rata.”

Zadnji događaji pokazuju da istina o ratu, genocid, etničko čišćenje  i masovni zločini  se ne mogu sakriti od očiju svijeta! Pojedinačni napori negatora genocida i etničkog čišćenja, sumnjivog akademskog zvanja, ostaju pusti pokušaji da se opravdaju i generalizuju zločini u Bosni i Hercegovini.

Istinom o ratu u BiH se stvaraju preduslovi za pomirenje među građanima BiH  a učenjem o patnjama žrtava sprečavaju novi ratni zločini i genocidi.

Predsjedništvo Stranke dijaspore Bosne i Hercegovine

Bivši direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Faris Gavrankapetanović i njegova porodica su za deset godina stekli imovinu vrijednu dva miliona maraka.

gavrankapetanovic_9Faris Gavrankapetanović je vlasnik skupocjenih nekretnina u Sarajevu i Počitelju. (Foto: Oslobođenje)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Kada je prije petnaest godina imenovan na mjesto zamjenika federalnog ministra zdravstva, doktor Faris Gavrankapetanović nije imao imovinu koju posjeduje danas. Nakon dugogodišnjeg obavljanja javnih funkcija u zdravstvu postao je vlasnik: nekoliko stanova, kuća, poslovnog prostora, vikendice i zemljišta.

Gavrankapetanović i njegova porodica imaju nekretnine u Sarajevu i Počitelju vrijedne više od dva miliona maraka. Prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, njihovi prijavljeni prihodi nisu mogli pokriti kupovinu tolike imovine. Novac su trošili i za adaptaciju i opremanje stanova i kuća te za redovne životne troškove.

U zemljišnim dokumentima nije zabilježeno da su nekretnine nakon kupovine stavljane pod hipoteku zbog kredita.

gavrankapetanovic_grafika

Certifikatima do stana

U julu 1999. godine, tri mjeseca nakon što je postao zamjenik ministra, Gavrankapetanović postaje suvlasnik prve nekretnine u Sarajevu. Zajedno sa bratom Ismetom, sestrom Fatimom i majkom Fikretom, on je od preminulog oca Munira naslijedio stan u sarajevskom naselju Bistrik. Uz stan, nasljednici su dobili i novac – 13.500 KM. Faris je naslijedio i očev automobil Golf 3, proizveden 1998. godine.

Gavrankapetanović
Gavrankapetanović je dva stana ukupne površine od 326 kvadrata u centru Sarajeva spojio u jedan. (Foto: CIN)

 

Iduće, 2000. godine, u martu Gavrankapetanović potpisuje ugovor o korištenju stana od 87 kvadrata sa Stambenim fondom Grada Sarajeva. Stan se nalazi u Ulici Sutjeska u centru grada. Taj stan je 2007. godine otkupio od sarajevske Općine Centar za 16.650 KM u certifikatima, na osnovu stečenog stanarskog prava. Prema dokumentima, stan je početkom 2012. godine pretvorio u poslovni prostor.

U decembru 2000. godine Gavrankapetanović prelazi na poziciju direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), gdje će se zadržati jedanaest i po godina.

Tri godine nakon preuzimanja direktorske funkcije kupuje prvu nekretninu u Počitelju, u historijskom hercegovačkom naselju odakle Gavrankapetanovići vode porijeklo. Za 70.000 KM kupio je kuću i voćnjak koji se prostiru na četiri duluma zemlje. Nekoliko godina poslije to imanje je proširio sa još jednim dulumom koji je platio 98.400 KM. Sada se tu nalazi vikendica sa bazenom.

Krajem 2011. godine je u sarajevskom naselju Bjelave u blizini Bolnice Koševo kupio garažu za 10.500 KM.

gavrankapetanovic_2Gavrankapetanović je stan u Ulici Sutjeska kupio certifikatima, pretvorivši ga potom u poslovni prostor. (Foto: CIN)

Godinu dana kasnije u Počitelju je na osnovu ugovora o podjeli stekao nove nekretnine – kuću i zemljište. Naime, Gavrankapetanović i njegov brat Ismet su bili suvlasnici 2.308 metara kvadratnih zemljišta koje su podijelili na dva jednaka dijela. Farisu je pripao dio na kojem se nalazi devastirana kuća pored Neretve. Prije nego što su braća Gavrankapetanović podijelila ovu zemlju, suvlasnik je bila i njihova rođaka Sadrudina Gavrankapetanović-Softić. Otkupili su njen dio za 58.000 KM. Prema dokumentima, Sadrudina je naslijedila svoj udio, a Faris i Ismet su postali suvlasnici tako što su dio kupili, a jedan dio dobili na poklon od Sadrudinine maćehe.

„Pošto smo ja i njih dvojica dijelili imovinu, ja sam s njima dogovorila da oni otkupe moj dio, tako da sam ja u Počitelju kupila na drugom mjestu jednu malu kućicu i komad bašte“, kaže ona.

gavrankapetanovic_3Vikendica sa bazenom u Počitelju. (Foto: CIN)

Prihodi Farisa Gavrankapetanovića u periodu kada je kupljen najveći broj vrijednih nekretnina iznose 1,2 miliona KM. Novac mu je isplaćivan na osnovu plaća koje je ostvarivao u KCUS-u, Zavodu za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo (ZZOKS), Medicinskom fakultetu u Sarajevu te iz dodatnih djelatnosti.

Majčin poklon

Prema podacima do kojih je došao CIN, nove nekretnine vrijedne 757.000 KM Farisu Gavrankapetanoviću je poklonila majka Fikreta, a on ih je krajem 2013. godine uknjižio na svoje ime. Od majke je dobio tri stana, pet garažnih mjesta i jednu ostavu u Sarajevu.

Jedan stan od 65 metara kvadratnih sa dvije garaže se nalazi u sarajevskom naselju Hrasno, u blizini Bosmal City Centra. Prema dokumentima, plaćen je 124.000 KM. Druga dva stana Fikreta je platila 633.000 KM. Jedan stan od 242 i drugi od 85 kvadrata nalaze se u istoj zgradi na drugom spratu u centru Sarajeva. Svi su kupljeni 2012. godine.

gavrankapetanovic_4Bivša Gavrankapetanovićeva supruga Amela je vlasnica stana koji je plaćen 575.000 KM. (Foto: CIN)

Fikreta nema prijavljenih prihoda. U razgovoru za CIN je rekla da je u penziji još od kraja rata, a da je novac za ove stanove zaradila devedesetih godina, radivši kao mikrobiolog u jednoj vojnoj bolnici u Tripoliju u Libiji. Nakon dvije godine rada se vratila u Sarajevo, jer joj je muž bio lošeg zdravlja.

Ona se ne sjeća koliko je platila stanove, a kaže da ih je kupila kako bi ih ostavila djeci. Na pitanje zašto ih je poklonila samo Farisu, ona je odgovorila: „Ja sam to sa advokatom završila, to će oni rasporediti kad ja umrem“.

Nekretnine ostalih članova porodice

Fikreta je od 2002. godine vlasnica manje kuće sa dvorištem u sarajevskoj općini Stari Grad. Prema zemljišnim dokumentima, plaćena je 95.000 KM. Ova kuća je u međuvremenu srušena i umjesto nje je napravljena veća. Komšije su novinarima CIN-a rekle da je tu povremeno živio Faris.

Njegova bivša supruga Amela Gavrankapetanović je u julu 2010. godine postala vlasnica stana od 157 metara kvadratnih koji se nalazi u zgradi poznatoj kao Koševska Hills u blizini bolnice na Koševu. U zemljišnim dokumentima se navodi da je Amela ovu nekretninu platila 575.000 KM.

gavrankapetanovic_5Dvadesetčetverogodišnja Iman Gavrankapetanović je vlasnica stana od 382.000 KM. (Foto: CIN)

Ona je od 2004. godine, do kupovine stana, mjesečno zarađivala u prosjeku 1.850 KM. Odbila je objasniti kako je sa ovakvim primanjima kupila stan. „Razumijem ja šta vi hoćete od mene, ali ja vam ne mogu dati nikakve informacije.“

Farisova i Amelina kćerka Iman, 24-godišnja umjetnica bez stalnog angažmana i prijavljenih prihoda, od maja prošle godine ima stan od 112 metara kvadratnih i garažu. Dvoetažni stan se nalazi na drugom i trećem spratu u zgradi nedaleko od Sarajevske katedrale u centru grada. Plaćen je 382.000 KM, a u kupoprodajnom ugovoru piše da je Iman kupac.

Ona je za CIN rekla da je jedno vrijeme radila za Al-Shiddi City Centar i da sada volontira. Nije htjela reći kako je kupila ovaj stan.

„Ne mogu, stvarno, da vam odajem informacije koje su vrlo privatne i mislim da bi to bilo jako ružno od mene, to je izdaja“, rekla je Iman.

Mjesec dana poslije, za 28.000 KM njen otac je kupio parking-mjesto do njenog.

gavrankapetanovic_6aGavrankapetanović je kuću u Počitelju kupio prije dvije godine. (Foto: CIN)

Ni nakon više telefonskih poziva i poruka koje su mu novinari slali preko majke Fikrete, brata Ismeta i kćerke Iman, Gavrankapetanović nije želio razgovarati o svojoj imovini.

Tužilaštvo istražuje rad Gavrankapetanovića

Krajem prošle godine Kantonalno tužilaštvo iz Sarajeva je pokrenulo istragu protiv Gavrankapetanovića zbog sumnji da je zloupotrijebio položaj šefa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Tužilaštvo sumnja da je u periodu od 2004. do 2010. godine nesavjesnim poslovanjem oštetio KCUS za 23,5 miliona maraka, jer je, između ostalog, sklapao štetne ugovore u postupcima javnih nabavki. Navodno, Gavrankapetanović nije poštovao zakonske procedure o broju učesnika na tenderima,  pogrešno je vrednovao prispjele ponude u postupcima nabavke CT aparata, računarske opreme i softvera, a pri izboru zaštitarskih agencija za obezbjeđenje objekata nije poštovao pravilo konkurentnosti.

gavrankapetanovic_7Zgrada u kojoj se nalazi jedan od tri stana koji je Gavrankapetanoviću poklonila njegova majka. (Foto: CIN)

Tužilaštvo ga još tereti da je u Klinički centar nezakonito zaposlio 260 osoba, da je sa pojedinim uposlenicima zaključivao menadžerske ugovore i da je prikrivao gubitke u poslovanju klinike. Gavrankapetanovića sumnjiče da je takvim postupcima ostvario imovinsku korist.

Doktor hafiz

Prema službenoj biografiji, Faris Gavrankapetanović je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1984. godine i specijalizirao opću hirurgiju sedam godina poslije. Sredinom 1995. godine počinje raditi kao viši asistent na Katedri za hirurgiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Četiri godine kasnije doktorira i postaje docent. Zvanje primariusa je stekao 1998. godine, a šest godina kasnije postaje vanredni profesor.

gavrankapetanovic_8aGavrankapetanovićeva majka Fikreta je vlasnica kuće u Starom Gradu u kojoj je njen sin Faris povremeno živio. (Foto: CIN)

Gavrankapetanović je počeo karijeru 1985. godine u sarajevskom Zavodu za zdravstvenu zaštitu. Nakon šest mjeseci rada zaposlio se na Traumatološkoj klinici KCUS-a, gdje ostaje do aprila 1999. godine. Tada je imenovan za zamjenika federalnog ministra zdravstva. Nakon kratke karijere u izvršnoj vlasti, u decembru 2000. godine se vraća u KCUS gdje postaje direktor. Ovu funkciju je obavljao jedanaest i po godina. Za vršioca dužnosti direktora ZZO-a Kantona Sarajevo imenovan je 2012. godine, na period od tri mjeseca.

Gavrankapetanović u biografiji navodi da je sa 25 godina postao hafiz, odnosno osoba koja zna Kur’an napamet i da je 1994. godine sa prvim predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem obavio muslimansko hodočašće – hadž.

Objavljeno 28. 3. 2014

Izvor: cin.ba

Gurnite mi je duboko u grlo: Mile Dodik, oralno fiksiran na trobojne tkanine

                                                          Gurnite mi je duboko u grlo: Mile Dodik, oralno fiksiran na trobojne tkanine - Photo: http://www.predsjednikrs.net

Izveštaj o Dodikovom mentalnom rasulu u East Sarajevu dalo se očekivati; u danima i mesecima koji slede, pribijen uz zid, Dodik će se ponašati kao Šumski Janukovič; doći će kolona kamiona u Laktaše da u Rusiju prenesu ono što je pokrao poslednjih deset godina; organizovaće desant na TV BN jer će to pravdati bezbednosnim interesima, a možda i otkaže izbore tako što proglasi vanredno stanje – jer su, recimo, e-novine napale Andrićgrad!

Ona čuva Šumsku: Erotska simpatizerka SNSD uz idola – Photo: nezavisne.com

 

Reći da ni predsednik Mesne zajednice iz Laktaša ovako ne bi smeo da se ponaša, a kamoli takozvani Predsednik Republike Genocidne Srpske – verbalni je understatemant, jer minimum etike koju obnašanje ove funkciju pretpostavlja da se čovek mora uzdržati od lupetanja i divljaštva. Ali, kad se taj Mile druži sa Nemanjom Kusturicom kojem iz usta ispadaju vazdušni desanti uvreda, a Milence se kao pilence trese od smeha – onda je za razumeti zbog čega Dodik sledi ono što je njegova konkubina Rajko Vasić već oplela jebačkim terminima, od pičke do pizde, preko napušavanja nesrećne šumolike opozicije…

Svaki amater-psihijatar reći će vam da je Dodik Mile odlepio, opasno; ovaj pacijent jeste žrtva delusional disordera – što uključuje halucinacije, izlive besa ili grandomanskog uverenja da je nezamenljiv; elementarno priglup, neobrazovan, ali plitkoumno lukav i efektno bezobrazan – Dodik je po defaultu hitan slučaj! Istim je rečima i Hitler aprila 1945. plašio Nemce; ako on ode, Nemačke više neće biti! Prilagođeno diktatorsko ludilo uvek ima svoju uzlaznu liniju; kad bolesnik oseti da je poraz na vidiku, gubi svaku vezu sa realnošću; otud je, valjda, u nemuštoj odbrani, Dodik rekao da „pare za sve“ stižu iz Rusije za deset dana, ali, svi znaju, naročito Dodik – da od para nema ništa, čak ni čiča Putin nije toliko glup.

Izveštaj o Dodikovom mentalnom rasulu u East Sarajevu dalo se očekivati; u danima i mesecima koji slede, pribijen uz zid, Dodik će se ponašati kao Šumski Janukovič; doći će kolona kamiona u Laktaše da u Rusiju prenesu ono što je pokrao poslednjih deset godina; organizovaće desant na TV BN jer će to prabdati bezbednosnim intweresima, a možda i otkaže izbore tako što proglasi vanredno stanje – jer su, recimo, e-novine napale Andrićgrad!

Nije Dodik glup: Mini-statemant SNSD haljinice – Photo: nezavisne.com

 

Najveći problem Mileta Dodika je u tome da je on neizrecivo glup; većina diktatora svoj su IQ-korteks koristili za veštinu da ne završe pred streljačkim strojem i da se nekako provuku kroz živo blato javnosti; Mile, tupson, verujući Nemanji Kusturici i Rajku Vasiću, uveren je u teoriju „Glavnog baje“, ali kad Glavni baja nema jaja poštenja, onda je sve otišlo u Andrićgrad.

Pratimo to već godinama; ti jevtini mrsomudi kradu na autoputu koji nema kraj; na tuđem zemljištu; na porezima; na odlukama Vlade donetim pod ucenama; povrh svega – četnički šlagvort jeste da se sve vreme udaraju u srpska prsa i srpsko čelo, predstavljajući se kao poslednji zaštitnici Rusije u Srpstvu. Ako sutra, daleko bilo, V.V.Putin pita Mileta da li bi mu prodao Šumsku za jednu rublju – ovaj bi to uradio i još povrh platio dve rublje. Nema nacionalnih ljubavi; postoji samo prljavo rublje.  Usrano, Miletovo, šumsko.

Smrdljivo i četnički: jer, zločin je njegova krvava bajka. A, Rusija je tu samo surogat-majka. Koja ni prstom neće mrdnuti kad Dodika budu cipelarili ulicama i pitali: „A, gde su naše pare?“.

To je onaj san zbog kojeg je Mile popizdeo. Jer to, u stvari, nije san: ide Mile lajkovačkom prugom… i šeta se kažnjeničkim krugom. Glavni baja u zatvoru sa onima koje je tamo lilčno poslao? To ni zatvorske serije tipa „Wentworth“ ili „Orange Is The New Black“ nisu mogle da smisle.

Svaka pizda mora da se izda: kreni, Mile, rusko pile…

Izvor: e-novine od 27. marta 2014.

nela madunaSkupa s našim partnerima radimo u 190 zemalja i teritorija na prenošenju te obaveze u praktično djelovanje, fokusirajući posebne napore prema najugroženijoj i odbačenoj djeci, na dobrobit sve djece, posvuda……U Bosni i Hercegovini UNICEF se usredotočuje na rješavanje tri ključna pitanja koja se tiču prava djeteta: siromaštva, socijalne isključenosti i slabosti sistema…..UNICEF radi na planu borbe protiv trgovine djecom i podržavanja djece izmještenih iz njihovih obitelji u mnoge dijelove svijeta. Međutim, UNICEF- u BiH ne radi specijalno na praćenju trgovine djecom, kao druge agencije ( npr. IOM -a i OESS ) koje imaju specifičan fokus na to…..Bit će nam drago podijeliti više informacija o konkretnoj vezi između djece koja rade na ulici i onoj koja su predmet trgovine, nakon što izvještaj bude završen…..Nemamo formalnu suradnju s vjerskim zajednicama u ovom trenutku ali mi surađujemo ​​s bilo kojom vrstom organizacije i zajednice koje promoviraju prava djece i Konvenciju o pravima djeteta…..

 Hoćete li ukratko opisati misiju UNCEF-a, općenito ?
Kacmarcik – Maduna: UNICEF promovira prava i dobrobit svakog djeteta, u svemu što radimo. Skupa s našim partnerima radimo u 190 zemalja i teritorija na prenošenju te obaveze u praktično djelovanje, fokusirajući posebne napore prema najugroženijoj i odbačenoj djeci, na dobrobit sve djece, posvuda.

Je li vaša misija u Bosni i Hercegovini specifična u odnosu na misije u drugim zemljama svijeta?
 
Kacmarcik – Maduna: U Bosni i Hercegovini, kao i svugdje u 190 zemalja i teritorija, UNICEF doprinosi izgradnji svijeta gdje se poštuju prava svakog djeteta, što je propisano od strane Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. U posljednjih 20 godina, vođeni Konvencijom o pravima djeteta, UNICEF je promovirao zdravlje i prehranu djece, kvalitetno osnovno obrazovanje, zaštitu djece od nasilja i iskorištavanja, zalaganje za puno sudjelovanje djece u političkom, društvenom i ekonomskom razvoju svojih zajednica. UNICEF se financira isključivo dobrovoljnim prilozima pojedinaca, kompanija, fondacija i vlada. U Bosni i Hercegovini UNICEF se usredotočuje na rješavanje tri ključna pitanja koja se tiču prava djeteta: siromaštva, socijalne isključenosti i slabosti sistema.
Nakon opsežnog procesa konzultacija s vlastima, civilnim društvom i mnogim drugim partnerima, definirani su ključni prioriteti za područja našeg trenutnog angažmana:
UNICEF
Koji su vaši trenutni projekti u Bosni i Hercegovini ?
Kacmarcik – Maduna: S posebnim naglaskom na pravičnost, UNICEF i dalje usko surađuje ​​s državnim partnerima u svrhu podrške obrazovanju , zdravstvu, socijalnoj skrbi i procesu reforme pravosuđa, reviziji zakonskih okvira, razvoju standarda i smjernica za zaštitu djece i njihovu uključenost. UNICEF i dalje nastavlja razvijati kapacitete za jačanje sistema i promovira pristup kvalitetnog pružanja usluga na lokalnom nivou. UNICEF, zajedno s partnerima, planira podržati zemlju u rješavanju velikih problema s kojima se djeca susreću. Sveobuhvatni cilj Programa suradnje za 2010-2014 je jačanje socijalnog uključivanja za djecu i socijalnu koheziju u zemlji radeći s vladinim organizacijama i organizacijama civilnog društva, institucijama i zajednicama na održivim programima . U 2014. Konvencija o pravima djeteta će obilježiti četvrt stoljeća svog postojanja. To će također biti pretposljednji period koji svijet približava 2015-oj kao ciljnoj godini za Milenijske ciljeve razvoja.To su ključne obaveze postavljene od svjetskih lidera još 2000. kako bi se potaknuo razvoj kroz poboljšanje socijalnih i ekonomskih uvjeta .
Ko vam se sve obraća za pomoć i koji su kriteriji za prihvaćanje tih zahtjeva ? Koja je, u stvari, procedura da neko dijete postane vaš slučaj?
Kacmarcik – Maduna: UNICEF radi za svu djecu. Naš mandat je raditi s nadležnim državnim tijelima kako bi osigurali da se sva prava i ispune za svako dijete.
unicef1
 
S kojim institucijama u BiH imate konkretnu i neposrednu suradnju?

Kacmarcik – Maduna: Među ostalima, glavni UNICEF-ovi programski partneri u BiH su:
 Vijeće ministara BiH , Ministarstvo civilnih poslova BiH , Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH , Ministarstvo sigurnosti BiH , Ministarstvo pravde BiH , Ministarstvo vanjskih poslova BiH , Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Direkcija za ekonomsko planiranje, Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH, Agencija za statistiku BiH, kao i entitetski te Brčko Distrikt uredi za statistiku, entitetska i kantonalna ministarstva obrazovanja, socijalne skrbi, pravosuđa i civilne zaštite, zavodi za javno zdravstvo, odjeli za obrazovanje, zdravstvo i socijalna pitanja, pedagoški instituti, regionalna protuminska tijela, civilna društva i nevladine organizacije privatnog sektora Brčko Distrikta.
 Kako inače vidite situaciju u bh. društvu, posebno sa stanovišta tretmana djece?
Kacmarcik – Maduna: Budući da će to biti vrlo teško sažeti u nekoliko rečenica, preporučujem da slijedite UNICEF u Bosni i Hercegovini Facebook profile i i web stranicu UNICEF-a BiH ( pogotovo segment vijesti http://www.unicef.org/bih/ media_4058.html ) gdje postoje komentari i reakcije na mnoga aktuelna pitanja vezano za djecu u BiH.
 
Imate li suradnju ​​s vjerskim zajednicama u BiH?
Kacmarcik – Maduna: Nemamo formalnu suradnju s vjerskim zajednicama u ovom trenutku ali mi surađujemo ​​s bilo kojom vrstom organizacije i zajednice koje promoviraju prava djece i Konvenciju o pravima djeteta.
Je li u vašem mandatu praćenje kaznenih djela trgovine djecom u BiH ili kroz BiH i s kakvim podacima eventualno raspolažete?

Kacmarcik – Maduna: UNICEF radi na planu borbe protiv trgovine djecom i podržavanja djece izmještenih iz njihovih obitelji u mnoge dijelove svijeta. Međutim, UNICEF- u BiH ne radi specijalno na praćenju trgovine djecom , kao druge agencije ( npr. IOM -a i OESS ) koje imaju specifičan fokus na to. Dodala bih da UNICEF završava izvještaj o djeci koja rade na ulicama i od početnih nalaza smo primijetili kako je ta pojava često povezana s obje unutarnje i međunarodnom trgovinom ljudima. Bit će nam drago podijeliti više informacija o konkretnoj vezi između djece koja rade na ulici i onoj koja su predmet trgovine, nakon što izvještaj bude završen. 

 
Kako komentirate nedavne tragične događaje u Hadžićima, kada je, da podsjetim, umoren jedan četverogodišnji dječak?
 
Kacmarcik – Maduna: Strašna nesreća je još jedan podsjetnik da nasilje nad djecom postoji i da ga treba uzeti za ozbiljno. UNICEF u BiH se pridružuje globalnoj UNICEF-ovoj kampanji “Kraj nasilju nad djecom” ( http://www.unicef.org/endviolence/ ). Jedan od naših doprinosa je i podrška jačanju sistema za prevenciju i reakciju (https://www.facebook.com/media/set/?set=a.643624959037885.1073741861.109313552469031&type=1&l=c4d1387631). Publikacija Smjernice za reakciju u slučaju nasilja nad djecom, uz potporu Europske unije, je jedan korak prema tom cilju ( http://www.cpcd.ba/files/SMJERNICE_NASILJE_VERZIJA_ZA_ISPRINTATI_UNICEF1.pdf )
 
Ko je, po vašem mišljenju ili saznanjima možda načinio propust u slučaju tragičnih događaja u Hadžićima?
Kacmarcik – Maduna: Službena istraga je u toku i ona bi trebala ponuditi odgovor na to pitanje .
 
Hvala vam puno na ovom razgovoru .
 
Kacmarcik – Maduna: Hvala vama.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (570)
vrbas-miso

 

Vlada Rs obustavila pomagati Narodne kuhinje u Banja Luci, Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici. Gladni, stari, iznemogli i bolesni moraće se naučiti preskočiti i svoj jedini dnevni topli obrok.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTqOiG0-qGLZQlOfkHkRzFody3OOsk0OVC5GKdfzHNj9s-hc9Vt

Prema saopštenju predsjednika Dubičkog dobrotvornog društva “Merhamet” g.  Jasmina Spahića, objavljenom na Facebooku, Vlada Republike srpske nije doznačila sredstva za rad narodnih kunja u Banja Luci, Bos. Novom i Bosanskoj Dubici, zbog čega će se ove kuhinje morati zatvoriti. Veliki broj građana koji se u njima hrani, više neće imati ni svoj jedini dnevni topli obrok koji je u njima dobivao. U ovom slučaju Vlada Rs mučki očekuje da će njene obaveze preuzeti dijaspora, jer ona za razliku od Vrha Rs, još uvijek, i pored svega, ima dušu.

Dubička narodna kuhinja “Život” radi već nekoliko godina u sklopu Dubičkog dobrotvornog društva MDD “Merhamet”. U njoj se trenutno hrane 63 osobe svih nacionalnosti. Da bi ova kuhinja mogla nastaviti s radom potrebno joj je mjesečno 1.410 KM, a  za 9 mjeseci 12.690 KM ili 6.350 Eura.  Vlada Republike srpske je trebala uplatiti 10.000 KM, ali kako se vidi briga za gladne, iznemogle i stare je na zadnjem mjestu.

Obavjest o prestanku rada javne kuhinje u Bosanskoj Dubici je s nevjericom i negodovanjem primljena u Dubičkoj dijaspri, koju sačinjava oko 6.000 prognanih Dubičana. Neki od njih su odmah reagovali. G. Asmir Krupić obećao je da će u tri četiri rate poslati 2.000 KM. Vlasnik Bosdubica.com g. Mirza Islamović uputio je apel svim Dubičanima da i ovaj put pokažu svoju solidarnost, kao niz puta do sada. U apelu Bosdubica.com se kaže:

POMOZIMO DUBIČKU NARPODNU KUHINJU

Mnogi dubičani su preko Facebooka saznali od g. Jasmina Spahića, predsjednika Dubičkog dobrotvornog društva “Merhamet“, da se mora zatvoriti dubička Narodna kuhinja „Život“, u kojoj svoj jedini dnevni topli obrok jedu najmanje 63 osobe svih nacionalnosti, jer Vlada Republike srpske nije uplatila 10.000 KM, koje je po zakonu bila dužna uplatiti.

Za rad ove kuhinje potrebno je mjesečno 1.410 KM ili za 9 mjeseci 12.690 Km ili 6.350 Eura.

Mi dubičani dijaspore, koji nemamo ovakvih problema, moramo misliti na naše sugrađane u našoj Bosanskoj Dubici koji nemaju šta jesti. Ne smijemo dozvoliti da neko umre od gladi, a mi se rasipamo. To je razlog što vas, kao uvijek u teškim situacijama, pozivam u ime Bosdubica.com  da i ovaj pout pokažemo svoju solidarnost i svojim novčanim prilozima pomognemo da dubička narodna kuhinja može nastaviti s radom.

Svoju humanost već je među prvima potvrdio naš Asmir Krupić, koji je obećao da će u tri-četiri rate uplatiti za rad kuhinje 2.000 KM.

Ovim apelujem na sve nas Dubičane u dijspori da se povedete za Asmirovim primjerom i u granicama svojih mogućnosti pomognete da Dubička narodna kuhinja nastavi s radom, da niko od naših sugrađana ne ostane gladan, da kao do sada dobije makar jedan dnevni topli obrok.

Svoju pomoć možete uplatiti na račun 1610450061740052 Raiffein bank DD Sarajevo-Filijala Prijedor, sa naznakom “pomoć kuhinji“, a za doznake iz inostranstva na isti račun, uz naznaku: Swift code: R2BABA2DS  i Iban code: BA391610450061740052.

Hvala svima koji se odazovu ovom očajničkom apelu.Neka naša humanost nikad ne dođe u pitanje.

                                                                   Vaš Mirza Islamović – Bosdubica.com

Rad dubičke kuhinje i do sada su dijelom pomagali humani Dubičani iz dijaspore, ali je prevashodna obaveza Vlade Rs da obezbjedi makar minimalna sredstva za rad narodnih kuhinja. S pravom se da pretpostaviti da su većina onih koji u narodnim kuhinjama nalaze svoj jedini dnevni topli obrok stari, bolesni, iznemogli i obespravljeni Bošnjaci, pa je uskraćivanje hrane  još jedan od načina da se etničko čišćenje provede do kraja.

Dubički Bošnjaci predstavljali su natpolovičnu populaciju u gradu, koji je do rata imao 12.300 stanovnika.  Rat je u Dubici preživjelo svega nekoliko stotina Bošnjaka, a do sada se vratilo oko 1.500, od koji radi svega desetak. Najsigurniji način da se riješe o ovih prekobrojnih Bošnjaka u Bosanskoj Dubici je da im omoguće da “prestanu  jesti”, što se Vlada Rs (kako se vidi) svesrdno trudi.

Ipak, neka se ne nadaju. Dubičani dijaspore su uvijek do sada pokazali svoju humanost. Učiniće to i ovaj put.

I ovom prilikom apelujemo na sve dobre ljude,  Dubičane,  Banjalučane, građane Bosanskog Novog i drugih gradova Rs koje čeka ista sudbina, da se svaki put kada sjednu da jedu prisjete onih koji nemaju šta jesti, koji gledaju u nebo iznad sebe i uzdišu. Nemojte dozvoliti da njihov uzdah padne na vašu dušu.

Burlington, 25. Marta 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

TRG MIŠIĆA

Posted: 25. Mart 2014. in Intervjui

U godinama iza rata u Sanskom Mostu postojao je gradski trg, kojeg su ironično do suza zvali “Trg mišića” na kome su se skupljali očajnici i nudili u bescijenje jedino što im je još preostalo, svoju radnu snagu. A danas  svaki grad u BiH ima jedno ili više takvih mjesta na kojima armija od pola miliona nezaposlenih svojim golim mišicama drži protestne transparente, traži posla i kruha, nudi u bescijenje svoju krv i znoj, samo da preživi.

Eto šta nam je do sada, za ovah 20 turbolentnih godina donio  novi model Dejtonskog (samo)upravljanja, šta nam je ponudila  gospođa Evropa.

Sanski Most je danas grad u kojem se sve više gradi, sve bolje živi, koji se sve uspješnije oslobađa teškog nasljeđa ratne prošlosti. Svoj puni preobražaj, započet u vrijeme načelnikovanja generala  Armije BiH rah. Mehmeda Alagića, ovaj grad na osam rijeka nastavlja i danas. https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcT0CDEkvK3PUkw-zgaMfyyco94wY5c9Io-XGWf5WH8M7G9Dj0df

Na području opštine Sanski Most 1991. godine živjelo je 60.300 stanovnika u 75 naselja, a po posljednjim popisnim procjenama danas  živi 47.359 stanovnika, s tim što je po Dejtonskom sporazumu  6 sanskih naselja  pripalo novoformiranoj opštini Oštra Luka, koja se nalazi u Republici srpskoj.

Tokom agresije na BiH pretežan broj  nesrpskog stanovništva s područja Sanskog Mosta morao se iseliti, a rat je uz ogromna stradanja, prisilni rad i torture  preživjelo oko 1.000 Bošnjaka i Hrvata. Nad Bošnjacima i Hrvatima Sanskog Mosta počinjeni su brojni zločini, naročito u Šehovcima, Mahali i Vrhpolju. Sanski Most su tek 10. Oktobra 1995.  tokom Operacije Sana ’95 oslobodile sdružene snage Petog i Sedmog Korpusa Armije BiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića i Mehmeda Alagića. Nakon rata, Sanski Most je brzo obnovljen i modernizovan, a dio izbjeglog stanovništva se vratio.

Više godina po okončanju rata, na jednom od glavnih sanskih trgova, nedaleko od mosta koji povezuje dvije obale rijeke Sane, od ranih jutarnjih sati sakupljale su se grupice ljudi, koji su iz dana u dan predstavljali sve veću skupinu. Tu skupinu, kako mi je tada objasnio moj sanski prijatelj, sačinjavali su nezaposleni ljudi, gladni i očajni, koj su tu čekali da ih neko pozove da nešto rade.  Svi oni živjeli su na minimumu egzistencije, bez stalnih izvora života. Rat im je razorio i uništio sve što su do tada stvorili i imali, a mnogima i njihove porodice.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSYbJmB1xIbZP2UQ6uckhbGSfxRmRQQIJM_Vaozyk13g3l-p2cj2w

           Za mnoge je ovo bio jedini način da dođu do komada kruha

Još uvijek se sjećam, i nikada neću zaboraviti, tog  julskog  jutra, dok sam prolazio gradom, zapazio sam nekolike skupine, u kojima su prevlađivali malađi ljudi, skoro golobradi dječaci, ali je među njima bilo i oronulih staraca. Većina njih bila je spremna raditi cijeli dan bilo koji posao za samo nekoliko maraka. A narod, ko narod, u svakom zlu nalazi i neko dobro, a ako nema dobra onda zlo produhovljava svojim urođenim smislom za humor. Tako su ovaj trg u samom centru Sanskog Mosta prozvali “Trg mišića “, asocirajući na potencijalnu snagu onih koji su  je u bescijenje nudili.

A bila je to neka divlja neimenovana burza rada,  nastala spontano, iz nužde i očaja, bez državnog aparata i činovnika, iznikla kao divlja pečurka na sanskoj kaldrmi, kojom su svakodnevno štraptali “besposličari” i zapišavali je psi lutalice. I ne samo na tom bezimenom  sanskom trgu ( koji začudo nije dobio ime po nekom srpskom heroju koji se svojim “herojstvom” nad Sanjanima  proslavio), već u gradu na mnogim drugim vidljivim mjestima mogli su se tada vidjeti uredni natpisi kao što su “Tražim bilo kakav posao “ , “Pilam drva 4 KM po metru “ ili “Cijepam, nosim i slažem metar drva za samo 4 KM “.  A mnogi od tih nesretnih ljudi, koji  su vodili grčevitu borbu za preživljavanje i opstanak, nisu bili sanjani. Veliki broj je tokom rata ili uz rat, u potrazi za poslom, kruhom i krovom nad  glavom, doselio sa nekog drugog okupiranog područja, iz bližih ili udaljenijih mjesta, koja je spržio srpski teror. Nažalost, mnogi od njih su godinama bili bez posla i kruha, svijest i savjest evropske Bosne, koja malo koga boli osim njih same i članove njihovih  izgladnjelih porodica, koji  su dugo, veoma dugo u kasno predvečerje sa zebnjom čekali oca ili brata sa zavežljajem hrane, da sa njom halapljivo utješe svoju neutješnu glad.

I narednih nekoliko jutara, tog tužnog  nezaboravnog  bosanskog ljeta, susretao sam šutljive skupine ljudi na sanskom “Trgu mišića”. Teško je bilo podnijeti to da s onim što imaš u svom srcu i što nosiš u svom džepu ne možeš učiniti skoro ništa da zaustaviš taj potok očaja, koji se slivao u neku od sanskih rijeka.  I tada sam znao, a sada to znam sa dubokim uvjerenjem, da Sanski Most nije jedini grad sa takvim trgom, na kojem nema uobičajene  oznake trga, ali svi koji kraj njega prolaze sigurno znaju šta se na njemu prodaje i kupuje.https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSxyjAilyAuffqE9T-5k1krM_AS6yEpJREdSluOeB9d5HLYF09w9Q

              Radnički protesti prerastaju u pokret, radnička klasa stasava

Da, u svim gradovim Bosne danas postoje takvi trgovi, trgovi mišića, koji su bezimeni ili nose neko drugo ime, na kojima vojnici polumilionske bosanske armije nezaposlenih svojim golim mišicama satima , danima, mjesecima pa i godinama drže umjesto alatki transparente beznađa, nade, opomene i upozorenja. Ostaje pitanje koliko će dugo to sve da traje? Koliko će dugo moći da izdrže oni i oni drugi? Možda samo toliko koliko će njihove sve bolnije mišice moći produktovati životne energije, koja im još uvijek daje malo snage da izdrže i opstanu.

U uslovima jugoslovenskog socijalizma sve je bilo drugačije. Najveći broj onih koji su htjeli da rade mogao je dobiti posao. Zarade nisu bile tako velike, ali su bile redovne. Svi su imali pravo na punu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje, razne naknade, ali je bio i veliki broj privilegovanih. Kasno  se počeo rješavati sistem privatnog preduzetništva, što je nanijelo nepopravljivu štetu ekonomiji. Nakon rata sve što nisu uzeli  i uništili okupatori prisvojili su i opljačkali “peto-kolo-naši“. Za samo nekoliko godina izgubila se srednja klasa a nastao širok rastući sloj sirmašnih sa i malim piramidalnim  bodljivim vrhom bogatih, koji su nastavili i sve do danas beskrupulozno pljačaju narod, koji jedva sastavlja kraj s krajem.

Blagodati jugoslovenskog modela radničkog samoupravljanja već su davno isparile i zaboravljene. U to vrijeme važilo je pravilo “Niko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Tada radnika niko nije mogao natjerati da radi nešto što nije bilo u djelokrugu njegova radnog mjesta. Kada nije imao šta raditi sjedio je ili hodao okolo i smetao onima koji su radili. Pauzu je svako mogao uzeti kada je htio, a pauze za doručak i ručak umjesto ograničene određenim brojem minuta trajale su satima. Uz to se dobivla i naknada za topli obrok. Ako je radnik trebao slobodan dan nije morao uzimati to od godišnjeg odmora, već je išao ljekaru i dobio potreban broj dana  bolovanja , a uz to i hrpu ljekova kojima je formirao vlastitu kućnu apoteku. I sijaset toga. A sada se radi za nezasitnog kapitalistu, koji ti nikad neće dati više nego mora. Zašto da datne tebi a može da uzme sebi. A ti si sam. Nema nikog da te zaštiti. Radićeš za crkavicu pa i bez nje da prehraniš sebe i porodicu. A ako nećeš ti hoće neko drugi, neko ko već danima stoji i čeka na nekom “trgu mišića”. I još su donekle sretni oni koji su uvezani u sindikate, ali one koji nisu korumpirani i koji ne pripadaju poslodavcima nego radnicima. I sve to Evropa zlurado gleda, kao da se i sada sveti tom srušenom radničkom samupravljanju. Dajući putne, ali ne radne vize, Evropa  pokazuje da pomaže, da ima sunca na obzorju, ali samo za reducirani broj onih koji ispune njihove uslove i prođu kroz filtar.

Kriminalnom privatizacijom društvenih firmi uspostavljen je divlji kapitalizam, kakav nije postojao ni u zemljama razvijenog kapitalizma u uslovima najvećeg izrabljivanja. A posljednjih dana mediji nam preko Zavoda za zapošljavanje serviraju novu političku teoriju, po kojoj samo trećima od polumilionske armije nezaposlenih želi posao, a svi drugi samo glume one koji traže posao. Na taj način se želi prikriti činjenica da se rasturena radnička klasa konsoliduje, povezuje, i da nije više spremna da u bescijenje daje svoj znoj i krv ratnim profiterima, tajkunima i stranim plaćenicima.

I danas, dvadeset godina kasnije,  s tugom se prisjećamo da su grupice gladnih ljudi na “Trgu mišića” u Sanskom Mostu tražili samo pravo na rad, a sada sve veće grupe radnika prerastaju u pokret i na istim ili sličnim trgovima širom BiH traže pravo na rad i uskraćena prava po osnovu rada, kao što su neisplaćene plate za više mjeseci, više godina  neuvezanog radnog staža i mnogo toga drugog  što su zaradili svojim tekućim i minulim radom, a nikada nisu dobili. Radnički bunt raste, prerasta u pokret u kojem radnička klasa stasava.

A u godinama iza rata u Sanskom Mostu postojao je gradski trg, kojeg su ironično do suza zvali “Trg mišića” na kome su se sakupljali očajnici i nudili u bescijenje jedino što im je još preostalo, svoju radnu snagu, a danas  svaki grad u BiH ima jedno ili više takvih mjesta na kojima armija od pola miliona nezaposlenih svojim golim mišicama drži protestne transparente, traži posla i kruha, nudi u bescijenje svoju krv i znoj, samo da preživi.


Burlington, 24. Marta 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Bojkotujmo Dodikove nastupe!

Posted: 24. Mart 2014. in Intervjui

sdbih

U jednom od svojih ranijih saopštenja pozvali smo sva nezavisna sredstva informisanja u BiH da bojkotuju saopštenja koja dolaze od aktuelnog predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Razlog ovog apela je bila prepoznatljiva balkanska retorika kojom se zloupotrebljavaju bosansko-hercegovački mediji i kabadahijsko ponašanje jednog političara koji siluje , ni krivu ni dužnu , bosansko-hercegovačku javnost.

Dodikova katastrofalna politika, podržana politikom lidera vodećih političkih stranaka učinila je građane Bosne i Hercegovine najsiromašnijim u Evropi a RS i BiH crnom rupom na zemljopisu Evrope. Poslednja slamska spasa jednog očajnika je obećanje o “mission impossible” , ili referendumu i otcepljenju po uzoru na Krim. Radujući se nesreći ukrajinskog naroda potrčao je u zagrljaj Putinu nezrelom šićarskom politikom koja u svojoj historiji nijednom narodu nije donijela dobro.

Pošto Dodik, kako sam kaže ne voli Bosnu i Hercegovinu, treba mu oduzeti državljanstvo BiH a u skladu sa tim sva prava koja uživa uključujući i pravo na javne istupe!

Svojim zadnjim izjavama Dodik je prijetnja kako miru u BiH tako i opstanku samog RS-a i neophodnim ustavnim promjenama koje će državu voditi ka ekonomskom prosperitetu!

Još jednom pozivamo sve medije i građane Bosne i Hercegovine da na javnim i socijalnim mrežama bojkotuju Dodikove javne istupe jer nisu vrijedne pažnje!

Predsjedništvo Stranke dijaspore Bosne i Hercegovine

Description: SBIHlogo

Kantonalno vijeće Stranke za BiH TK

Đure Đakovića 19, Zlokovac 75000 Tuzla,tel: +38735/362-440,  tel-fax:035/ 362-441

e-mail:strankazabih.tz@bih.net.ba ; strankazabihtz@gmail.com

Tuzla: 24.03.2014.godine

Medijima


Klub poslanika SBiH u Skupštini TK-a

poziva Bahriju Umihanića da poštuje zahtjeve građana,

a ne političkih stranaka

Klub poslanika Stranke za BiH u Skupštini TK izražava bojazan da mandatar Umihanić zastupa interese određenih političkih i interesnih grupacija i da je očigledno odstupio od proklamovanih principa zbog kojih  mu je i javnost  prešutno dala saglasnost za formiranje Vlade, a Stranka za BiH podršku da bi uopće bio mandatar.

press sbih tk-1

Ako se nastavi ovo što mandatar radi u zadnjih nekoliko dana Tuzlanski kanton će po svemu sudeći dobiti Vladu od onih grupacija zbog kojih je veliki broj građana izašao na ulice.

Porazno je da se danima raspravlja o pojedinim stranačkim kombinatorikama ,a da se u okvirima Skupštine ne vodi konstruktivan dijalog svih političkih aktera kako bi se došlo do najboljeg rješenja za građane i narode Tuzlanskog kantona.

press sbihtk-2

Neprihvatljivo je takođe da neko ispunjava političke zadatke politika koje su ovaj kanton dovele u ovo stanje , a da se pri tome ne nazire nikakav plan rada niti se uopće govori o brobi protiv korupcije,reviziji privatizacije,planovima štednje,rješavanja stanja u privredi i poljoprivredi i statusu ugroženih kategorija građana.

Stranka za BiH je još u martu ,a poslije i u maju prošle godine predlagala da se formira Vlada eksperata jer je već tada bilo jasno da su prethodne kombinacije kanton totalno unazadile i da je bilo nužno nešto hitno poduzeti kako bi se stvar popravila.

Očito je da neke  politike ne čuju realnost pa tako ni naš prijedlog nije prihvaćen od ostalih političkih aktera što je rezultiralo stanjem u kojem se nalazimo.

Sve ukazuje da i ova ujdurma oko formiranja Vlade neće dati željeni rezultat jer su neke politike od početka moderirale korake i infiltrirajući se u nevladin sektor učinile sve da ovim profitiraju i poprave svoje ugrožene pozicije.

Klub poslanika Stranke za BiH još jednom poziva mandatara da ne bude u funkciji politika koje su nas dovele u ovo stanje već da se okrene stvaranju ambijenta koji će unaprijediti naš kanton za šta će imati našu podršku.

press-3

Pozivamo mandatara da se izdigne iznas intersa određenih političkih stranaka i da svoju energiju utroši u smjeru formiranja istinske Vlade eksperata što je i bio glavni zahtjev građana koji su protestvovali na ulicama Tuzle , a ne da se stvari završavaju u okviru nekoliko intersnih grupa što zasigurno devalvira i njegov rad i angažman na ovom poslu.

Takođe smo stava da u TK ima sposobnih kadrova i da je nužno svima pružiti priliku da iznesu svoj program što nažalost nije učinjeno do sada bez obzira na opravdane zahtjeve građana i radnika i ostalih zainteresovanih grupacija.


Press služba Stranke za BiH TK

          

Elvedin ef. PosavljakNa području MIZ Umag kojemu gravitiraju i okolni gradovi i općine: Savudrija, Buje, Brtonigla i Novigrad te odnedavno i Buzet, živi oko 300 obitelji koji se ubrajaju u članove Islamske zajednice. Obzirom da je 2011.g. obavljen popis stanovništva u RH operiramo sa brojkom od blizu 1.000,00 (slovima:jednatisuća) muslimana na prostoru našeg Medžlisa……Pored Bošnjaka, MIZ Umag među svojim članovima ima i: Albanaca, Roma, Turaka, Torbeša te jedna donedavna možemo kazati i nepoznanica, Hrvata islamske vjeroispovijesti…..Islamska zajednica u Umagu je zvanično počela egzistirati 1982.g. rješenjem tadašnjeg Mešihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju i to kao pododbor MIZ Pula. U početnom periodu vjerski život se uglavnom odvijao tijekom mjeseca ramazana u privremeno adaptiranim prostorijama i nije bio zaposlen stalni imam. Tijekom ratnih dešavanja i priliva velikog broja izbjeglica na područje Bujštine ukazala se i veća potreba za djelovanjem Islamske zajednice….. Dodao bih kako uz školski vjeronauk, djeca na području MIZ Umag, subotom i nedjeljom pohađaju i mektebski vjeronauk što je dodatna prilika za približavanje svojoj vjeri i želji da se uzvišena načela islama inkorporiraju u suvremeni način života….. Obzirom da živite u dijaspori svjesni ste i sami ovih izazova i naša je zadaća biti uz naše ljude prenoseći im Božiju riječ na adekvatan način. To nije profesija, to je misija i zbog toga će ako Bog da to i uspjeti…..Procijenjena vrijednost investicije je 500.000,00 € (slovima:petstotisućaeura) što je otprilike vrijednost jedne pristojnije obiteljske kuće. Ako jedan čovjek uspije sagraditi svoju kuću onda bi bilo realno očekivati da će članovi Islamske zajednice uspjeti prikupiti dostatan iznos za zatvaranje financijske konstrukcije. Naravno, uz pomoć naših sunarodnjaka i prijatelja iz dijaspore taj proces će se uvelike olakšati…..

Koliko muslimana živi na području vašeg Medžlisa?

POSAVLJAK: G. Gušić, hvala Vam na ukazanom interesovanju i lijepoj želji da o muslimanima sa područja MIZ Umag pišete i prenesete lijepe utiske o tome. Prije svega, da Vas poselamim i zaželim Vam puno uspjeha, zdravlja i berićeta u Vašem poslu te da zajednička nit, naša časna vjera koja nas povezuje bude uvijek tu, među nama i da se pomoću te niti zbližavamo i pomažemo .

Na području MIZ Umag kojemu gravitiraju i okolni gradovi i općine: Savudrija, Buje, Brtonigla i Novigrad te odnedavno i Buzet, živi oko 300 obitelji koji se ubrajaju u članove Islamske zajednice. Obzirom da je 2011.g. obavljen popis stanovništva u RH operiramo sa brojkom od blizu 1.000,00 (slovima:jednatisuća) muslimana na prostoru našeg Medžlisa.

Osim Bošnjaka, koji su, siguran sam, apsolutna većina, ima li i drugih i u kojem procentu, eventualno?

POSAVLJAK: Da, Bošnjaci su većina međutim obzirom da je Islamska zajednica vjerska organizacija ta činjenica je u drugom planu. Pored Bošnjaka, MIZ Umag među svojim članovima ima i: Albanaca, Roma, Turaka, Torbeša te jedna donedavna možemo kazati i nepoznanica, Hrvata islamske vjeroispovijesti. Analogno navedenim podatcima uviđamo kako je islamska zajednica na području MIZ Umag jedna internacionalna zajednica.

Od kada traje organiziran vjerski život muslimana na području Umaga i kako je, zapravo, organiziran danas?

POSAVLJAK: Islamska zajednica u Umagu je zvanično počela egzistirati 1982.g. rješenjem tadašnjeg Mešihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju i to kao pododbor MIZ Pula. U početnom periodu vjerski život se uglavnom odvijao tijekom mjeseca ramazana u privremeno adaptiranim prostorijama i nije bio zaposlen stalni imam. Tijekom ratnih dešavanja i priliva velikog broja izbjeglica na područje Bujštine ukazala se i veća potreba za djelovanjem Islamske zajednice. U tom periodu je djelovao i stalni imam jer je vjerska pouka za djecu, obavljanje namaza, ukop umrlih i druge aktivnosti jednostavno trebalo obavljati od strane stručne osobe koju postavi Mešihat islamske zajednice. Zapravo, taj period je bio i neka vrsta poticaja da se shvati kako bez organizirane Islamske zajednice, stalno uposlenog imama i infrastrukture vrlo je teško očekivati uspjeh na polju djelovanja i misije Islamske zajednice.

Koliko djece pohađa vjersku pouku?

POSAVLJAK: U ovoj školskoj godini, dakle 2014./2015. šk.g. upisano je 60 djece na islamski vjeronauk u tri osnovne škole. Postoji jedan procenat djece čiji roditelji ne žele upisati svoju djecu na Vjeronauk ali predanim radom, polučenim rezultatima,vremenskim sazrijevanjem i uz Božiju pomoć, nadam se daljnjim pozitivnim trendovima i po ovom pitanju. Dodao bih kako uz školski vjeronauk, djeca na području MIZ Umag, subotom i nedjeljom pohađaju i mektebski vjeronauk što je dodatna prilika za približavanje svojoj vjeri i želji da se uzvišena načela islama inkorporiraju u suvremeni način života. Gospodarska kriza je aktualna odnedavno međutim kriza religijskog identiteta je na sceni duži period  a najbolje što možemo učiniti po ovom pitanju je omogućiti vjerski odgoj svome djetetu. Mekteb je prava prilika za to jer smo svjedoci  da danas mnogi “trguju” sa vjerom.

Gdje obavljate vjerske aktivnosti?

POSAVLJAK: Trenutno se aktivnosti obavljaju u unajmljenim gradskim prostorijama međutim za ozbiljniji rad potreban je namjenski objekat koji će omogućiti djelovanje Islamske zajednice u punom profilu jer ljestvica se podiže svakodnevno i mi moramo djelovati u skladu sa izazovima vremena. Obzirom da živite u dijaspori svjesni ste i sami ovih izazova i naša je zadaća biti uz naše ljude prenoseći im Božiju riječ na adekvatan način. To nije profesija, to je misija i zbog toga će ako Bog da to i uspjeti.

Očigledno je da vam je potreban adekvatniji prostor i kada ovaj razgovor bude publiciran, desit će se polaganje kamena temeljca za gradnju IKC-a Umag. U kakvom ozračju je obavljen taj svečani i historijski čin?

POSAVLJAK: Atmosfera na dan polaganja kamena temeljca je protekla u prelijepom ozračju. Gosti i domaćini su mogli primijetiti dobru volju, spremnost na pozitivne iskorake te želju da Islamska zajednica ima vlastiti prostor koji će biti korišten na dobrobit svih ljudi sa našeg područja.

IKC Umag 1

Kako ste dobro primijetili u pitanju, za nas je to bio povijeni dan i 15.03.2014.g. ostat će upisan zlatnim slovima u stranice naše prošlosti. Samu vrijednost i rezultate koji će polučiti realizacija ovog projekta moći će najbolje valorizirati naša djeca i potomci koji će kroz potonje generacije uvidjeti značaj istog. Dakle, to je višegeneracijski projekat i mi smo odabrani i počašćeni da smo dio tog projekta.

Šta je sve prethodilo polaganju kamena temeljca u smislu priprema, njihove dužine, papirologije te iz kojih izvora su osigurana financijska sredstva za gradnju?

POSAVLJAK: Kupovina parcele od 1.600 m2, izrada Idejnog projekta, dobijanje Lokacijske dozvole, izrada Glavnog i Izvedbenog projekta, potom uplata komunalnih doprinosa. To bi bio taksativni prikaz proteklog perioda. Nije to bilo ni jednostavno međutim imajući iskustva sa administracijom svjesni smo da se određene stvari mogu i ubrzati. No, sada smo tu i potreban je daljnji angažman kako bi se sve privelo kraju. Finacijska konstrukcija još nije zatvorena obzirom da je vrijeme u kojem živimo i financijski vrlo nestabilno. Procijenjena vrijednost investicije je 500.000,00 € (slovima:petstotisućaeura) što je otprilike vrijednost jedne pristojnije obiteljske kuće. Ako jedan čovjek uspije sagraditi svoju kuću onda bi bilo realno očekivati da će članovi Islamske zajednice uspjeti prikupiti dostatan iznos za zatvaranje financijske konstrukcije. Naravno, uz pomoć naših sunarodnjaka i prijatelja iz dijaspore taj proces će se uvelike olakšati.

IKC Umag-2

 Kada je planiran konačan završetak gradnje i je li zatvorena kompletna financijska konstrukcija? 

POSAVLJAK: Realne procjene kažu da bi se objekat mogao završiti do idućeg ljeta, naravno ako ne bi bilo nepredviđenih okolnosti na koje mi ne možemo utjecati. Početak gradnje planiran je prvo u tkzv. “roh bau” fazi a onda osiguranjem sredstava nastavak građevinsko-obrtničkih radova. Svakako da očekujemo i angažman naših ljudi u donacijama kroz rad obzirom da je veliki broj građevinskih obrta na našem području upravo djelatnost naših ljudi.

IKC Umag-3

Kako je ta činjenica (gradnja IKC-a) primljena od strane domicilnog stanovništva Umaga? 

POSAVLJAK: Muslimani na ovom području Istre  su pristni već skoro pola stoljeća. U tom periodu su se dokazali kao vrijedni i pošteni ljudi. I tijekom domovinskog rata jasno su iskazali svoje patriotske osjećaje prema mjestu i državi u kojoj žive. Nadalje, Istra je pitoma sredina koja cijeni vrijednosti rada i zalaganja te će se u konačnici proces u kojem aktivno sudjeluje i Islamska zajednica završiti na obostrano zadovoljstvo. Pozitivnog marketinga, dobre reklame i nama fali i evo ovaj Vaš svijetli primjer g. Gušić je na tom tragu. Ljudska srca se osvajaju lijepom riječju i ako to prati i potvrđuje praktična primjena izrečenih načela pozitivni rezultati se neizostavni.

IKC Umag-4

Naglašavam kako smo mi dio društvene zajednice sa kojom dijelimo i dobro i zlo.

 Na samom kraju, šta će značiti IKC za muslimane Umaga, kada bude završen i u funkciji, ako Bog da?

POSAVLJAK: Svaki čovjek ima svoj san. Ostvarenje i završetak ovog projekta je ostvarivanje višedecenijskog sna muslimana ovog područja. Neki više nisu među živima i koristim prigodu da ovim putem zahvalim svima na nesebičnoj potpori koju su pružali i koju pružaju: predstavnici Mešihata IZH-e na čelu sa muftijom dr. Aziz ef. Hasanovićem,

muftija Hasanovicvrijedni članovi našeg džemata, gradonačelnik grada Umag g. Vili Basanese sa svojim suradnicima, ljudi dobre volje iz svih sfera gradskog i javnog života te neizostavna potpora od naših sunarodnjaka iz Zapadne Evrope. Zbog toga će IKC Umag biti projekat svih i mjesto koje će povezivati sve ljude. Uz tradicionalan vjerski karakter IKC-a tu je lepeza mogućnosti za rad i djelovanje te ljestvica koja je podignuta vrlo visoko zahtijeva i naš vrlo predan rad na ovom polju. Ovo je ujedno i pozivnica svima koji žele da se uključe u naš projekat i svakako da svoj godišnji odmor planiraju provesti ovdje, među nama.

umag_01

Želim vama i vašim džematlijama svaki hajr pri gradnji IKC-a, da ga uz Božju i pomoć dobrih ljudi u planiranom roku završite, te hajr u svim drugim aktivnostima koje provodite na dobrobit Zajednice i svakog njenog člana ponaosob. Hvala za ovaj razgovor?

POSAVLJAK: Hvala Uzvišenom Bogu na radosti koje osjećamo u službi časne vjere islama, Vama g. Gušić hvala na ukazanoj prilici da se čuje naš glas jer je vrlo važno da mi sami govorimo o sebi. Mi smo dio Ummeta od mašrika do magriba i želimo i vama “preko bare” puno zdravlja, privatnog i poslovnog uspjeha te da dunjalučku misiju okončamo Božijim zadovoljstvom a na dobrobit svih ljudi. Esselamu alejkum.

Umag/Umago, 19.03.2015.g.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (569)

plitvice-ferhadija

DUGA VERMONTSKA ZIMA

Posted: 22. Mart 2014. in Intervjui

Dok se Evropa kupa u suncu i bez snjega dočekuje prve dane proljeća, dijelove sjeverne Amerike, posebno državu Vermont, još stežu niske temperature i ne napuštaju snjegovi

Klimatske promjene mjenjaju prirodu i ljudske ćudi. Već dugo se ne pamti zima bez imalo snjega u Evropi a s obiljem snijega u Americi. I dok danas i službeno Evropa okupana suncem uživa u prvom danu proljeća, veliki dio američkog kontinenta, posebno američku državu Vermont, još stežu niske temperature i prekrivaju snjegovi, koji se svakodnevno zanavljaju.C:\Users\Zijad\Pictures\2014-03-16 Mart 2014 Vermont\Mart 2014 Vermont 199.JPGVermontska naselja polovinom marta

Već sa prvim zimskim danima na kraju prošle i u prvim mjesecima ove godine, dok se Evropa kupala u toplim zrakama sunca, u Bosni cvjetalo drveće, nicale i rasle visibabe i ljubičice,  sjeverne djelove američkog kontinenta prekrili su snjegovi i stegle niske zimske temperature, koje su hladni vjetrovi širili prema jugu i stvarali velike probleme u odvijanju saobraćaja.

U Vermontu se već dugo se ne pamti duža zima sa više snjega i temperaturama koje i ovih martovskih dana padaju do minus 25 celzijevih. A veliko vermontsko jezero Lake Champlain dugo 200  a negdje široko do 23 km , koje se od kanadske granice do jezera Lake George u državi New York pruža kroz državu Vermont, bilo je u većem dijelu preko cijele zime zaleđeno i još uvijek je pod debelim  ledom preko koga se nesmetano voze automobili, pa čak i teretni kamioni. A prosječna dubina jezera je 120 m. Još uvijek je rijedak martovski dan da temperatura ne padne ispod nule i da vermontski gradovi i sela ne osvanu sa novim snježnim pokrivačem.

Sa zanimaljem gledam ribare kako motornim sankama voze preko jezera, željeznim svrdlom buše rupe u debelom naslagama leda, zabacuju udice i čekaju svoj prvi ulov ribe.

Vermont je mala ali po popularnosti druga američka država smješena na sjeveroistoku američkog kontinenta, u regionu koji se zove Nova Engleska (New England). Graniči sa državama Massachusetts, New Hampshire, New York i Quebec u Kanadi. Ima  626.630 stanovnika. Uz  jezero Lake Champlain je najveći vermontski grad Burlington sa 42.417 stanovnika. U Burlingtonu i njegovoj okolini živi oko 2000 Bosanaca, pretežno Bošnjaka, koji su se na ova područja naselili prije 20 godina, tokom agresije na BiH. Glavni grad Vermonta je mali grad Montpelier. Prirodni ukras Vemnonta, pored jezera Champlain (uz koje se nalaze šetališta, biciklističke staze, kampovi i uređene plaže,) su rado posjećivane Zelene planine „Green Mountain“ sa najvišim vrhom 1339 m. Na planinskom izletištu Stove imate sve najbolje što zimi i ljeti planina može ponuditi posjetiocu. Najpoznatiji proizvodi Vermonta, koji mu daju imidž širom Amerike i šire, je Maple sirup (vrsta meda koji se proizvodi iz drveta, neke vrste crvenog javora) i sladoled Ben& Yerry.

Evo nekoliko detalja iz martovske zime Vermonta, koji u svemu asociraju na početak a ne na kraj zime.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-03-16 Mart 2014 Vermont\Mart 2014 Vermont 192.JPG

A ovako su izgledala vermontska naselja 15. Marta ove godine, kada su zbog velike oluje škole i mnoge kompanije zaustavile rad. A ušće rijeke Winooski u jezero Lake Champlain, ispod željeznog mosta, još uvijek je pod debelim slojem leda.C:\Users\Zijad\Pictures\2014-03-17 Mart, snijeg i zima 2014\Mart, snijeg i zima 2014 013.JPG

I nepregledna ledena površina prostire se do suprotnih obala koje pripadaju državi New York.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-03-17 Mart, snijeg i zima 2014\Mart, snijeg i zima 2014 012.JPG

Ali već tokom maja vermonska priroda oblači novo ruho. Toplo vermontsko sunce počne obilato da grije a drveće za svega nekoliko dana napupa, izlista, ozeleni i okiti se beharom. I tako čarobno ostaje do kraja oktobra, kada kiše počnu najavljivati snjezne padavine, a lišće dobije nijanse boja u spektru kakav se nigdje na svijetu ne može vidjeti.

C:\Users\Zijad\Pictures\2013-12-07 Jesen 2013 Burlington\Jesen 2013 Burlington 125.JPGAli Vermonćani se ne boje zime. Ma koliko bile niske temperature, nerijetko se vide stariji i mladi u kratkim pantalonama, u majici umjesto debelom kaputu. Ali zato skoro svi dobro čuvaju glavu. Rijetko je zimi vidjeti Vermonćane bez kape na glavi. Rado je nose u svim prilikama. Oni ne vjeruju kao Evropljani da im kapa kvari izgled.

Poseban užitak zimi i ljeti za mještane Burlintona je gledati zalazak sunca (Sunset) s nekog od uređenih vidikovaca. To je svaki put novi doživljaj koji vas ispunjava zadovoljstvom i toplinom osjećaja. Kao da srastate i nestajete u spektru sunčevih zraka koje se prosipaju po površini jezera i nose vas do suprotnih obala, do usijanog sunčeva jezgra koje postepeno nestaje iz planinskih obronaka. C:\Users\Zijad\Pictures\2013-12-07 Jesen 2013 Burlington\Jesen 2013 Burlington 121.JPG

Mart je na izmaku, a vermontska zima još traje. Upravo dok ovo pišem, prolijeće novi snijeg. Pahuljice lahore i usporeno padaju  s neba da još jednom prekriju već pomalo utabane  naslage snijega. A niskih temperatura i novog snijega biće i narednih dana. Kao da zima želi da ozbiljnio shvatimo njenu oštrinu i snagu, ali i još jednom osjetimo i doživimo njene draži, koje nam tako obilato pruža.

I šta drugo, nego poželjeti svima vama koji do sada niste imali prilike, da dođete u Vermont u bilo koje vrijeme i osjetite ljepotu koju će vam svesrdno ponuditi duga vermontska zima ili sunčano vermontsko ljeto.

Burlington, 22. Marta 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Shopping sa suprugama

Posted: 22. Mart 2014. in Intervjui

Shopping 1—————————————————————————————————————————————————————–

image002—————————————————————————————————————————————————————–

image003—————————————————————————————————————————————————————–

image004—————————————————————————————————————————————————————-

image005————————————————————————————————————————————————————-

image008

 

—————————————————————————————————————————————————————-

image009————————————————————————————————————————————————————–

image010————————————————————————————————————————————————————-

image011—————————————————————————————————————————————————————

image012——————————————————————————————————————————————————————

image013————————————————————————————————————————————————————

image014————————————————————————————————————————————————————–

image015————————————————————————————————————————————————————-

image018————————————————————————————————————————————————————–

image020—————————————————————————————————————————————————————–

image022————————————————————————————————————————————————————–

Hvala mome Filipu na fotkama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kraj jedne bajke

Posted: 20. Mart 2014. in Intervjui
DOS je bila bajka u koju smo naivno verovali, uložili decenije ovozemaljskog bivstvovanja, snovi koje smo sanjali da bi nam se java ukazala u tužnom i otužnom obliku, devastiranog i poništenog Ugovora sa narodom, ako ga se iko seća iz onog oktobra punog nade i očekivanja!
Piše: Beba KAPIČIĆ
 2702bebakapicic“Ako ste vi planirali tako kao da ne postoji svet nego da samo postojite vi, onda ste vi Bog, a ako ste Bog, onda nema rasprave. Ali ako niste Bog, onda uvek postoji okruženje u kome vi morate da planirate svoju strategiju, i ako to okruženje na kraju odbije vašu strategiju i dovede do neuspeha, onda ste krivi vi, a nije kriv taj svet!” (Zoran Đinđić)
Šesnaesti mart Anno Domini 2014 označio je kraj ere vladavine takozvanog DOS-a; i ovoga puta tiha polovina biračkog tela, oličena u apstinentima i nevažećim listićima, otkazala je poslušnost, pokazala građansku svest i poslala jasnu poruku, da ih možeš lagati jedno vreme, ali ne sve vreme, da se sa njima ne može manipulisati, da im vođe ne trebaju i da će ubuduće njihove glasove dobiti samo oni koji delom to zasluže!
A sve su pokušali naši u toj nedelji odluke da pokrenu tihu polovinu, onako pametni, kršeći izbornu šutnju ubacivali su u poštanske sandučiće falsifikovane letke sa najavom poskupljenja struje od 20 odsto, na otiračima ispred stanova kada se kretalo sa nogama od olova do kutija u koje se ubacivalo ništa, ostao je propagandni materijal koji je tijekom noći onako novodemokratski krišom rasturan ne bi li se neko tog sudbonosnog za njih jutra upecao na jeftine, tužne da tužniji ne mogu biti, šibicarske fore i fazone.
Kukajući nad medijskim mrakom, koji nije bio ništa mračniji od onoga uoči izbora 2012.g. zloupotrebili su i godišnjicu pogibije premijera Zorana Đinđića, nadam se poslednji put, oni koji su zgazili njegovo delo i njegovu viziju Srbije!
Tajac gubitnika: Kada su se na biralištima zatvorila vrata u toj noći odluke nastao je tajac i veliko iščekivanje pretendenata na povoljne kredite, poslove i sve one beneficije koje poslovično donosi vlast u zemlji Srbiji, ulaskom kamera u izborne štabove, na licima portparola mogli ste saznati rezultate, koje je potom CESID obznanio! Za jabukama-URS, komandosima-LDP i srcem Srbije-DSS, zalupili su se vrata parlamenta, tri fragmenta: NDS, i dva u jedan, DS, nadčovečanskim naporom jedva su skrpile cenzus i nešto malo više. Apsolutna većina koju je dobila SNS i 15 odsto SPS, rezultat je koji ćemo, sa dva kraka bivše DS gledati u parlamentu narednih godina – to je volja naroda i to je demokratija!
Neprimereni jauci i leleci koji poslovično odjekuju ovim prostorima poraženih nakon tužne istine koju spoznaju, odjekivali su Srbijom već sledećeg jutra od zblanutih, umišljenih, koji su imali dve godine da promisle i promene nešto! Nastavljena je priča o puzajućoj diktaturi onih koji su jedva dopuzali do par posto glasova, deo građanske elite koji je pokušavao da reanimira DS, vadi iz istorijskog konteksta vreme vladavine Miloševića, kada su orijentisani ka demokratiji, ljudskim pravima i građanskim vrednostima zbrisani sa političke scene. Pričaju da su poraženi srednji slojevi; obrazovane ljude optužuju kao da su maloumni, kažu da su zapali u konfuziju koja je vele namerno proizvedena da bi se razbila građanska Srbija?  Građanska Srbija nije poražena, od nje su poraženi lovci u mutnom, koji su mislili da su – pričom o manjem zlu i pozivanjem na Peti oktobar - večiti baštinici glasova građanske Srbije.
Raspad iluzija: Nema osvešćenja, samokritike, poslovično uvek je neko drugi kriv, ne shvataju da je problem u njima i da moraju naći način kako da postanu relevantna snaga na političkoj mapi Srbije! Građansku, onu pravu opciju, koja je u procentima uvek bila ispod cenzusa uništili su oni koji su se predstavljali kao vođe iste, igrajući se politike!
Dobro proisteklo iz ovakve slike u parlamentu je da su svi na istom fonu, da više niko neće ubacivati klipove u točkove kočija koje su bile zaglibljene dok se svi tzv. Dosovci nisu namirili, materijalno; da su retrogradne, rigidne partije – neshvatajući vreme u kome se nalazimo – izbačene iz parlamenta što je i rezultiralo konačno povlačenjem sa scene potrošenog Vojislava Koštunice, nade one ratno-huškačke, proruske populacije, za razliku od crnogorske opozicije gde u parlamentu još uvek borave Srbo-gorci očiju uprtih ka KoštuniciAmfilohiju, pateći za Velikom Srbijom i haškim optuženicima, nadajući se da će opet Crnu Goru vratiti pod njihove skute!
Dobro je i što je predsednik URS, kao moralni čin učinio prvi korak ka poimanju demokratije i sa kotaricama jabuka u naručju otišao u neki drugi film; hoće li još neko krenuti istim putem videćemo u vremenu koje dolazi! Čudno je da tzv.pretendenti na demokratiju ne shvataju šta je demokratija, da Srbija nije krug dvojke i da oni izabrani voljom većine predstavljaju sve građane u toj zemlji. Percepcija Srbije kao zemlje poraženih urbanih, deli gradjane, a često su neurbani i pametniji i pošteniji.
Definicija pobjednika: Što se tiče pobednika, nije pobedio zbog Beograda na vodiveć zbog Srbije kojoj treba hleba i pravde. Da li će to ispuniti, da li je nešto naučio iz vremena vladavine palih orlova – videćemo. Da li je demokratija ugrožena apsolutnom pobedom Naprednjaka, nije, što se dokazalo i na primerima borbe građana u slučaju izmeštanja Nikole Tesle, u naselju Stepa Stepanović…
Nisu samo stranke te koje kontrolišu vlast! Reforma medijske scene, oslobađanje medija i od njihovih i naših i stvaranje nezavisnih glasila, građanske inicijative, udruženja gradjana su ti, uz opoziciju (kakva god bila) i pasku od strane evropskih poslenika – dovoljan je mehanizam koji će kontrolisati put kojim smo krenuli!
Najbolju definiciju pobede Akeksandra Vučića dao je Hrvatski predsednik Ivo Josipović. Kao odgovor na pitanje kako komentariše da se Vučić nije baš proslavio “huškačkim” govorom za vreme rata. „To je ‘krst’ svakog ko se tada služio jezikom sile, a Srbiju ćemo meriti po onome kako izgleda danas, mirno je poentirao hrvatski predsjednik.
Promjena igre: Upravo tako: DOS je bila bajka u koju smo naivno verovali, uložili decenije ovozemaljskog bivstvovanja, snovi koje smo sanjali da bi nam se javaukazala u tužnom i otužnom obliku, devastiranog i poništenog Ugovora sa narodom, ako ga se iko seća iz onog oktobra punog nade i očekivanja!
U martu kada se navršila jedanaesta godišnjica ubistva premijera i predsednika DS, a njegova stranka valja se u blatu…
Nije istina da vlast kvari ljude, istina je da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast.(Džordž Bernard Šo)
(preneseno sa Informativnog portala “Analitika”, od 20. marta 2014.)

VJEVERICA -

Posted: 20. Mart 2014. in Intervjui

Piše: Smail Smajo Idrizović

Lijep, proljetni sunčan dan. Ramo je polako išao ulicom i zagledao u svaku kuću, svako drvo, svaki detalj , kao da nije ih vidio što godina. U džepu iznošenog kaputa imao je dvije hiljade. Dvije hiljade, njegova jednogodišnja zarada na teškom poslu – gulenje trupaca u fabrici celuloze. A šta će, tako ti je to. Za te pare je mogao kupiti malo pristojnije odijelo, nekoliko košulja, cipele i još ponešto.

Udisao je topli proljetni zrak ispunjen mirisom behara i još nečim dražim, ljepšim – mirisom njegove drage čaršije. U glavnoj ulici lokali se rano otvaraju, stolovi i stolice izneseni a muzika polako već odavno otjerala jutarnju pospanost.

Netko iznenada dohvati Ramu iza leđa i zaklopi mu oči. Ramo ništa nije vidio, samo je osjetio na rukama miris jali benzina, jali nafte, jali motornog ulja. I taj Netko uhvati Ramu u zagrljaj, podiže ga i okrenu oko sebe nekoliko puta i glasno uzviknu: “Joj, Tito dragi, ko nam je došao !” I to je bio Ranko, mehaničar, dobar Ramin drug. I mada je Ranko bio niži od Rame skoro više od pola glave, vitlao je on Ramu kao perce. “Dobro mi došao Ramo, Ramo, Ramo, druže moj” “Bolje te našo, dragi moj Ranko, kako si?”. “Pa dobro sam, reče Ranko, ali ti, nešto si omršavio odonda kad smo ti bili u posjeti Mirko, Osman i ja. Jel`od posla?” “Pa ima svašta ali dobro je. Sve je prošlo.” “Sad ćemo mi pravac “Kod Age”, eno jagnje se već peče. Za početak kila ili dvije. Danas od posla nema ništa više.” reče razdragano Ranko.” Hvala Ranko ali sam ja već jutros rano jeo”, slaga Ramo . “Ti ne možeš, ma kome pričaš. A “Kod Age” nova konobarica, Duda, ko metak, ma kakav metak, ma ko bomba.” “Ne mogu Ranko ovakav, ovako obučen, pa sve visi na meni k`o na strašilu za tice, a kažeš takva “mačka k`o bomba”, ne mogu”. “Ma ne brini, ti si bio uvjek naj frajer od nas sviju. Idemo.” “Ranko, ja moram prvo u miliciju da se prijavim, sa milicijom nema šale, pa onda da kupim nešto za obući. Ićemo drugi put, pa tek sam došao.” reče Ramo.” “Dobro, al’ nemoj da te mi tražimo”

Ramo nastavi ulicom. Mislio je svratiti i kupiti odjeću. Ma neka, ima vremena. Malo ću prohodati . I sjećanja mu odnekud navriše. ….

…kad mu je prije dvije i nešto više godine umrla mati, ostao je sam u kući. Oca se Ramo i ne sjeća. Stradao je mlad na građevini. Ostala mati sama sa malim djetetom. Lijepa, mlada vrijedna udovica. Imala je dosta prilika da se uda, ali nije htjela. “Imam svoju utjehu, mog Ramu, njega će majka, ako Bog da, ženiti”. I da li iz prevelike ljubavi prema rano izgubljenom Mehmedu, ili iz potsvjesnog osjećaja straha da bi očuh mogao nešto nauditi njenom Rami-nije se udala. Nije imala ni penzije ali je imala neku vrstu pomoći za Ramu, ljeti je uredno radila bašču a zimi je vezla. I živjelo se, nije se oskudijevalo a ni rasipalo. Ujesen bi mati Fatima nabrala tunja i stavila na ormar, a i nekoliko na policu ispod njene i Mehmedove vjenčane slike. I divan miris bi se širio svuda po urednoj kući. Mehmed je bio lijep i kako je Ramo stasavo, svi …iz komšiluka su govorili: “Eto Ramo, mašalah, “po suncu hodio” isti rahmetli Mehmed. Mati bi, bez riječi, samo tiho uzdahnula. Često, kad bi Ramo iznenada došao, zatekao bi mater da klanja, a zatim nečujno čita u Mus'hafu. Taj Mus'haf, kaže ona, uspomena od rah. dida Ređe. Ramo se nije na to obzirao, niti ga je zanimalo a nije se ni protivio radi materinog hatora. Zna da je učio u školi da nema Boga, da smo nastali evolucijom od majmuna, a sve ostalo su naslijeđene gluposti starih izumrlih naroda. To materi nije nikada govorio, jer volio je svoju majku, I nije htio da je povrijedi… E sve je bilo lijepo dok je mati bila. Nekoliko dana poslije materine smrti došao je amidža Hasan i pozvao ga na ručak. Amidžu je poštivao jer je bio samo on od roda sa očeve strane. A amidžinca Zumra bila je dosta mlađa od Hasana, ali ljuta, živa vatra, “džehennemska zebanija”, nasuprot Hasanu, tihom i mirnom. Nije Ramo bio baš voljan da ide, Hasana je volio, ali Zumra..

… I popili su kafu zajedno, Zumra i Hasan su bili u kuhinji, tamo oko ručka a Ramo sam u sobi. Nedugo poslije Ramo je čuo nešto prigušene glasove: “Rekla sam ti Hasane da mi ga ne navađaš, a ti jope.” “Pa Zumro, grehota i sramota pred Bogom i narodom da nam jedini rod ne dolazi. Siroče.” “Navadiš li ga jednom, eto njega stalno. Požali sirotu, požali sramotu. Dosta mi je i onih mojih dvojice delbedana. Ni za drvo, ni za kamen, pa još i on. Kad je siroče kako kažeš, što se ne ženi, vakat mu je. Ima kuću, ima poso.” “Ali Zumro, nejma cure” “Kako nejma, eno mu Lejle Enverove, ali on neće. Zapelo mu oko za Esmu mog rođaka Fadila, kako ne bi. Cura lijepa prava “džennetska hurija”, mlada, jedinica, ništa joj ne fali. Al` bogami Fadil pametan pa neda ni prismrditi curi. ” “Pa Zumro, i moj je Ramo lijep, ima kuću ima poso, šta mu fali?” reče Hasan glasnije, kao da mu je dosadila ova prepirka. “Sve mu fali. Fadil je naperan čojk, ima sve i hoće zeta na položaju. A šta je Ramo, ni halata ni zanata i da nebi vojske te izuči za šofera, sad bi i kruha želio. “. Ramo je čuo sav ovaj razgovor i u sebi je osjećao da je dosta od toga nažalost istina. Polako je ustao i obukao se. “A kudaš ti kad je ručak gotov?”, reče Zumra ulazeći u sobu. “Ma zaboravio ostaviti ključeve od kamiona u preduzeće, pa će šef galamiti. Hvala vam. Doću ja drugi put”. I ode…….

Ide Ramo polako ulicom, a ni sam ne zna kuda bi. Kući mu se još ne ide. Lijepo vrijeme prosto opija. Upravo je kraj džamije, koja je zasjala svojom bjelinom. U dvorištu pršti šadrvan, a nekoliko klupa okolo. Trava uveliko zazelenila. “Pa što nebi malo uvratio i odmorio u ovoj ljepoti. Nisam ranije nikad ovdje dolazio a ni ovu ljepotu osjećao”. Ramo je sjeo na prostranu klupu a blagi šum vode prosto opija. Prošlu noć nije nikako spavao od radosti što će konačno na slobodu, a i sjećanja na prošlost, sjećanje na majku su ga potpuno izmorili, polako, neosjetno zaspao je sjedeći..

..Ramo je u sobi, gleda u sliku, gleda u mirisne tunje kad odjednom Ona- Mati. U bijelim haljinama i bijeloj marami, lijepa, ljepša nego ikad “E, sine, došo si ” Evo me majko, evo me mama!” i Ramo pokuša da se približi majci, ali sjedi ko prikovan. “E moj sine, brigo moja velika. Ja sam otišla mom Mehmedu a nisam te se nagledala. Nisam dočekala ni da mi snahu dovedeš pa da imam s kim kafu popiti i razgovoriti se kad ti nekud odeš, nisam dočekala ni da mi unučadi trču po avliji i galame. E moj sine, deverli si ti glave. Okani se toga jer vidiš da to samo belaj donosi. Pokaj se pred Bogom, dođi tobe, moli za oprost. Bog je milostiv i prima iskreno pokajanje. Moli Boga i on će ti ispuniti želje.” “Hoću draga mama, hoću, ali ne znam. Dosada nisam naučio.” “Znaš sine, znaš, imaš srce, imaš razum, imaš jezik, iskreno moli i traži oprost.” Ramo je počeo sam od sebe govoriti neke riječi koje ni sam nije razumio. “Eto, vidiš kako znaš kad hoćeš, dijete moje drago, i slobodno od Boga moli ono što želiš i dobit ćeš. “Majko, ja samo želim Esmu..”….

Glas ezana probudi Ramu iz lijepog i neobičnog sna. “Uh, zar već podne, pa koliko sam to ja spavao?” zapita se Ramo, svjež i odmoran. Nekoliko starijih ljudi polako su ustajali sa klupa i uspravni se uputili prema ulazu. “Bože, koliko su dostojanstveni ovi ljudi, ove čestite starine” pomisli Ramo i osjeti neki stid što je ostao sam, sjedeći. Moram dalje.

Ramo je prilazio Fadilovoj kući. Ide direktno da vidi šta je sa Esmom, da li je kod kuće, da li je se udala. Duga je godina dana za curu u cvijetu mladosti.

Fadilova kuća je smještena u velikom voćnjaku. Lijepa ulazna kapija i podugačka staza sa cvijećem okolo. Ramo je pozvonio i za Božje čudo, otvorio je Fadil, koji je rijetko kod kuće, uvijek nešto radi. “O, vidi Rame, izvoli, otkud ti?”upita Fadil “Znači gotovo je ” “Gotovo, dragi Fadile”. Ramo je ušao i pozdravio i Zehru, Fadilovu ženu. U ćošku je sjedila Ona-Esma. U sobi je bio polumrak, ili su Ramine oči bile nenaviknute na nagle promjene, ali je dobro vidio Esmino lice, oborene oči, ljepše nego ikad. “Jesi l’ za kafu, konjak, pivo, ” pita Fadil. “Ne mogu vala ništa. Pio sam i kafu i sok u čaršiji. Eto, može jedna čaša vode.”. “Eto Ramo, prođe i to, brzo, ko dlan o dlan. Neki dan pričali mi u preduzeću malo o tebi. Kažemo, skoro će Ramo doći. Dobar momak, ali šteta što više ne može dobiti pos`o. Dosta je šofera bez posla. Tvoje mjesto nije moglo čekati godinu dana dok ti ne dođes iz zatvora, a i nije dobra preporuka za bivšeg robijaša. Al` biće valjda negdje. Nek si ti živ i zdrav.” Da prekine nelagodnost, Ramo je pitao Fadila za zdravlje i ostalo. “Fala Ramo, svi smo dobro i zdravo, nemere biti bolje. I Esma nam se uskoro udaje. Čim joj momak dodje iz vojske, on neće služiti dugo, on je -doktur” Posljednju riječ je Fadil posebno naglasio. Esma se u d a j e . Tešku bol, koja ubija, osjetio je Ramo. I sve mu se pred očima zatamnilo, i odjednom vidi ponovo majku i ona veli “Sine, deverli si glave, moli Boga. On prima molitve iskrenih robova”. “Da ti nije slabo?” začu se Fadil. “Ne, nije, sinoć sam slabo spavo a i sunce me malo opilo”, i napi se hladne vode koja mu je donesena.

Ramo se malo pribra i ugleda u ćošku sobe veliki kavez u kojem je bila vjeverica. Kavez i vjeverica u kavezu, to nikad Ramo nije vidio. Da bi prekinuo mučnu tišinu, reče” O, vi imate i vjevericu, fino”. “Ma Esma je usamljena otkako je momak u vojsci, pa je htjela baš vjevericu. I ja jedva nabavio. Skupo sam platio- pet stotina, a ona brzo izgustirala. Samo d žabe bačene pare, pa eto ti, pet stotina nisu male pare.” “Pa bi li vi prodali taj kavez i tu vjevericu, ja bi kupio”. “Pa more, zašto ne, Esma se neće ljutiti. Kavez je fin, pravo umjetničko djelo” “O, moj mili Bože, pomozi. Kavez-zatvor, pa još fin”, pomisli Ramo, izvadi petstotina i dade Fadilu. Uljudno se oprosti od domaćina, uze kavez sa vjevericom i uputi se prema kapiji.

Kod same avlijske kapije Ramo zastade i spusti kavez. Zatim ga otvori a vjeverica iskoči i za tren nestade u voćnjaku. Ramo je duže gledao za njom. “Tako, moja mila. Bježi u slobodu. Ne da tvoj Ramo da dalje budeš u zatvoru, jel de?” progundja Ramo tiho.

“Ramo, Ramo, čekaj malo” čuo je Esmin glas koja je dotrčala za njim. “Ramo, pa ti si nju pustio, ona je utekla” “Da, Esma, utekla je” ” “a ti dao tolike pare džabe.” “Pa šta.? Sloboda nije nipošto skupa, za slobodu se i život daje” reče Ramo. “Pa ona nije insan, ona je vjeverica”, “I vjeverice i hajvani i svi insani vole slobodu i žude za njom” reče Ramo. “Ramo, ja sam primila sva ona pisma koja si mi pisao iz zatvora i sva sam pročitala, ali nisam smjela niti sam imala srca da ti odgovorim . Osjećam krivicu za tvoju saobraćajnu nezgodu. Fala Bogu, niko nije stradao, samo kamion. Znam da si zbog mene mnogo pio i to se desilo. Molim te za oprost.”

“To sada više nije važno. To je samo poučna prošlost i ništa više”

“Jest, nije za tebe važno, važno je za mene. Ramo, ja te volim. I volila sam te uvijek, I nikad nisam volila nekoga, samo tebe.” Ramino srce udaralo je snažno i brzo. On zagrli i poljubi Esmu prvi put. Djevojačke tople suze  Ramo. “Odmah sada, iz ovog mjesta, odmah.” Ramo je bio jutros pušten iz zatvora a već nakon nekoliko sati zarobljen od slatke ljubavi. Osjećao se pijan, prvi put od sreće.

“I gdje ćemo mi sada?” pitala je Esma. “Pa svijet je širok i prostran, Važno je da smo mi zajedno i da nas ljubav vodi, a Bog zna najbolje.” reče Ramo, ljubeći Esmu.

M L A DA

“O, haj upadaj” rece Ramo. “Pa zdravo, druze moj. Gdje si ti zaboga. Pa pet dana prodje a tebe nigdje. K`o  da si u zemlju propao”, rece Ranko, skidajuci cipele. “Mi cekali “Kod Age” a tebe nikako. Osman i Mirko se cude. To ne lici na tebe, da nisi bolestan?”

“Nisam fala Bogu. Hajde sjedi. Jesi li za kafu? Drugog nista nemam, nisam stigao nabaviti. Sjedi, sad ce zena kafu pa da popijemo ko ljudi”.  “Kakva zena covjece, nisi se valjda ozenio, kad prije?” cudi se Ranko. “Ozenio, jasta, prije pet dana, sjedi, pricacu ti polako uz kafu” “Pa to znaci odmah onaj dan, dje nadje odmah  curu., Koju si uzeo?”  “Uzeo sam onu koja me je najvise volila, eto koju”   “A sta je onda sa Esmom ?” “Ranko, Esma se udala” “Pa kad se ona udala?”  “E moj prijatelju, udala se prije pet dana” “E svasta s tobom, jel ti bilo zao i tesko?” “Nije, bilo mi je drago, bio mi je to najdrazi trenutak u zivotu” “E bogami ti si tamo pravo poludio” “Jesam izludio do kraja. Esma, nastavi kafu dosao nam Ranko.”viknu Ramo.

I dok su se dva jarana izgrlili i izljubili, pa cestitanje, pa gurkanje, pa tapsanje po ledjima,dotle dodje Esma sa kafom. “E , pa  Mlada, cestitam i tebi, da ste mi zivi i zdravi. Drago mi je k`o  da mi se brat rodjeni ozenio. Cestitam !” “Hvala Ranko, hvala ti puno.” zahvali Esma. “Pa dragi ljudi, kako to sve bi najednom tako brzo, pricajte mi” nastavi Ranko iskreno obradovan. “De te se vi malo ispricajte, svakako se niste dugo vidili, a ja moram oko rucka, Ranko, molim te da rucas s nama, nije nesto bogzna sta, oprosti, nisam se nadala gostima.” “E hocu Mlada, bas hocu, mora biti dobar rucak kad ga priprema taka Mlada, Primakni de se Ramo da pogledam vidil` ti se kroz usi.” i veseli mladalacki smijeh zaori se u prijatnoj sobi. Esma napusti veselo drustvo.

Ramo je ukratko sve ispricao Ranku sta se dogodilo otkako su se rastali onog dana, neke svoje licne detalje je izostavio, ali vjevericu-nikako. “I kazes ta vjeverica..”  “Da bas ta vjeverica, cudno” rece Ramo. I onda su jos malo popricali a Ranko rece: “Znas Ramo, ja sam dosao da te vidim, ali sam dosao radi jedne vaznije stvari i bas sam pogodio u pravo vrijeme. Znam da nemas para a sad su ti najpotrebnije, pa sam ti donio…..da se snadjes , bar za mjesec dva dana, evo ti” “Faala ti Ranko, ali necu, ne mogu to uzeti, ne mogu.” “Hoces, hoces, ne odbijaj, a sjecas li se ti Ramo ?”

…….I Ramo se dobro sjecao. Prije vise od tri godine poceo je raditi u istoj firmi, gdje i plavooki i veseli Ranko. Od prvog dana zavolio je Ranka kao dobrog i iskrenog druga. U to vrijeme nisu tako cesto obilazili birtije. Ramo je primio vec dvije dobre soferske plate. Bilo je ti i prekovremenih sati, Mati Fatima, presretna sto je njen Ramo, njen zivot i uzdanica, primio vec dvije plate. “Mashallah, sine, ziv i zdrav bio. Ostavi sad te pare na banku, pa ako Bogda da imas. Nama fala Bogu ne treba, imam ja dovoljno. “Ama ne mama, uzmi, imas da sada sebi kupis svasta”. “Neka sine, nek si ti meni ziv i zdrav.” I nije mogo nikako mater ubijediti. I Ramo je radio, ali se cesto nadje sa Rankom i poslije radnog vremena kad Ramo nije na putu negdje. I tako se sve vise ucvrcivalo iskreno prijateljstvo medju njima. Ranko je jednom upoznao Ramu sa svojom curom, Nadom, prijatnom oniskom crnkom.

Jednog dana, oko podne, zazvonio je telefon u radioni, zvali su iz bolnice, i hitno trazili Ranka. Sva sreca javio se sef, nije Ramo, koji je bio prisutan. Vijest je bila neprijatna. “Umro je Mile, Rankov otac, iznenada-srce”. Ranko je krenuo u bolnicu ali i Ramo sa njim. Nazalost, sve je vec bilo gotovo i pokojnik  vec odvezen kuci, pa su Ranko i Ramo produzili kuci. A kod kuce, kao sto to biva, plac, kuknjava a pogotovo kad je smrt nenadna. Ramo i Ranko su se izdvojili malo u drugu sobu pa JE Ramo pitao Ranka kako stoji sa parama. “Ramo, samo tebi mogu reci, slabo. Prije mjesec dana kupili smo traktor. Kazem starom sto ce ti, a on navalio. Eto ti sada, ovo iznenada, pravo ti kazem ne znam sta cu. Za sahranu se ne posudjuje, a i nema od koga”. “Dragi Ranko pa imas mene, uzmi para koliko treba i obavi to. Znam da puno kosta, kod vas su ti obicaji malo drukciji pa i skuplji.” “Ne mogu Ramo, fala ti, ne mogu, necu posudjivati”. “Pa ne posudjujes, ja ti dajem, niko nece znati a ti ne govori nikome i sve u redu. Sva sreca pa Posta radi, eto mene nama nazad”. I Ramo ne cekacjuci dalje ode…..

Da sjecam se Ranko dobro. Ali ti si meni nakon nekolik mjeseci te pare vratio. A ja ne radim, nemam poso, i ne znam kad cu ti moci vratiti. Ranko zagrli Ramu: “Ne zajebavaj vise, uzmi-

”  M  I  R  “

Ramo je ustao prilicno rano, pogledao je u Esmu,  koja je jos uvijek spavala. Bila se haman pola otkrila pa su jutarnje sunceve zrake blago milovale lijepo,vitko zensko tijelo. Ramo se zablehno u nju k`o  da je prvi put vidi, k`o da nije skoro cijelu noc uzivao u strastvenim zagrljajima, u mirisu tog tijela koje je bilo cijelu noc vatreno, nemirno, a eto sada spava slatko k`o dijete kad ga majka nadoji, pa uspava. I nesto k`o da  ga je bilo stid pred tom ljepotom Bozjeg stvaranja, pokrio je i izisao u avliju.

…. Draga avlija, okupana jutarnjim suncem. Ramo sjede na staru, vrlo staru avlijsku klupu. Ko li je i kada tu klupu napravio nije on znao. Nije Ramo bas puno znao o svojima. Pricala mu mati da Mehmed i stariji mu brat Hasan nisu sa ovog kraja, bili su “muhadzeri” . Hasan se brzo snaso. Nova drzava mu je pomogla, napravio je ovecu kucu a mladi, snazni Mehmed je radio, pomagao, pa su se braca i uselili. Brzo se po carsiji proculo za mladog, lijepog , vrijednog Mehmeda. I jednog ti dana dodje kod Hasana komsinica Nura, prijatna, otresita, cestita zena. “Merhaba, Hasane !”, “Merhaba kono, otkud ti po ovoj kisi?” “Muka, dragi Hasane, muka. Jutros rano dodje kod mene moja Zejna, moja daljna rodica. Zali mi se. Kaze citavu noc nije ni oka sklopila, cijelu noc podmecu tevsije, tendjere, legene i svasta. A`l  svuda kisne, dotrajalo k`o “udovicko”. Pa ona cula za tvog “hairliju” da joj malo krov pretrese. Ona vise bolesna nego stara, a sci joj Fatima, mlada nije za tog muskog posla, Platice ona dobro koliko treba, ne brini. “E draga Nuro, nije on kod kuce. Otiso je ojutros rano kod Branka, danas rade krov na stali. Branko bi bio rad da se sto prije pokrije. Vidis bona ovog kijameta. Ima hin dosta kod Branka valjda ce rano zavrsiti. Doce on odma kod tebe  pa ti  ga odvedi Zejni. Ne brini.” “Fala ti Hasane, allahimanet” “Allahimanet, Nuro, poselami”.

Bilo dosta ljudi kod Branka, brzo zavrsise, a kisa, k`o za inat, prestade. Jos je bio uveliko dan kad je Mehmed dosao kuci. Malo se umio, uredio, pa se on, Hasan i Nura odmah uputise Zejni. Jos izdaleka vidio je Mehmed lijepu masivnu, dobru, ovecu “prizemnicu”. A iz daleka je vidio da se jedan dio krova malo uleknuo, valjda jedan “rog” pukao, pa se prilicno dobri crijepovi, razisli. Ne treba puno gradje ali cijelu kucu treba raskrit, pregledati i nanovo pokriti.U kuci ih doceka vonj vlage, miris cadji, i Zejna, mrsava, prilicno napacena zena i od zivota umorna zena. Malo su sjeli, kad udje Zejnina kci Fatima i unese tacnu sa razmucenim himberom i gurabijama. Gleda Mehmed. Fatima. Ko najljepsi cvijet, slucajno zaboravljen u ovoj memli i mirisu cadji. Ne smije vise gledati, ne smije..

“Eto mene sutra rano.A sada moram pozuriti dok nije mrak da nadjem dvojicu, trojicu momaka pa da sutra navalimo”.  “Cekaj mladicu, pa nismo se ni pogodili. Kazi kolko je tvoje. Ja pare imam, ne brini.” Mehmed nista ne rece, vec prvi izidje u avliju pa i ostali za njim.  Mehmed je jos nekoliko puta odmjerio krov a onda je vidio jos jednu manju zgradu u avliji. I ta zgrada je bila u dobrom stanju. Cemu je sluzila, valjda mutvak ili nesto drugo. Vidi se da je ova familija nekad bila naperna…….

“Sto si ti ranije usto, ko dasu dzini u tebi, sto nisi jos malo spavo”, rece Esma iznoseci vrucu kafu koja je prijatno zamirisala cijelom avlijom. Pili su toplu kafu, uzivali u prijatnom suncu, koje jos nije bilo upeklo. “Esma, naumpadnu ti tvoji, jesi li se pozelila?” “Eh, moj Ramo, po citavu noc sanjam mater kako place, a Fadil na nju vice, da je ona kriva za sve ovo, da je znala a sutila.”  “Pa Esma, mi smo krivi, al`se nemere natrag. Znam da je obicaj kad cura ode bez pitanja da sutradan dodje neko od familije sa poklonima kod curinih na “Mir”. Ja familije nemam, amidza Hasan nije znao, pa ne mogu ga sada zvati, kasnije cu. Nego sta ti mislis da se mi lijepo spremimo, kupimo sto treba, pa da odemo sami. Nece nas valjda iscerati, dijete si im. Pa iako isceraju, necemo se ljutiti, nazad cemo nasoj kuci.” “Pa i ja sam tako mislila. Eno nastavila sam pun velki lonac vode, da se ugrije, da se okupamo, more biti za obadvoje, pa da odemo. Samo ne znam za “hedije”” “A sto za “Hedije”?” Pa to kosta. ” Ramo nista ne rece.

Kad su se pomolili na vrata kod Esminih, bili su i Fadil  i Zehra iznenadjeni. Zehra je placuci grlila i ljubila Esmu, Fadil se pozdravio sa Ramom. “Dobro nam dosli.” rece Fadil. “Hajte izvolite, sjedite. Zehra, kafu”  “Neka tata, ne treba, mi smo skoro iza kafe, da malo popricam sa mamom.” Doduse Fadil odmah postavi na stol litru konjaka, case, kiselu vodu. “Da mi malo popijemo, a bice rucak brzo”, i poce nalijevati case. “Fala Fadile, ja ne mogu”   “Staaaa, ti ne mozes, e svasta da cujem.” Fadil nasu sebi i, dali od radosti ili uzbudjenja, otpi pola case. Malo se strese, pribra pa zapoce : “Eto Ramo, bi sto bi. Nemam ja nista protiv tebe ali nije trebalo bas tako. Nije moja Esma neka puscenica ni udovica pa da tako ide bez svadbe. Znam da svadba kosta a tebi nije do toga. Ti ne bi trebao brinuti, ja bi sve platio. Pozvo bi ja dosta ljudi. Imam ja dosta ugledni ljudi. I mogo sam sa njima progovoriti koju rijec-dvije da ti se nadje neki poso, imam ja drugova i veza” rece Fadil.

Zehra se najednom istrze iz Esminog zagrljaja pa poce: “E pa vala Fadile, dosta mi je vise i tebe, godinama trpim i duram i tebe i tvoje drugove. Nijednog prijatelja nemas, fameliju, bracu i sestru si rascero i ne zelis hin. Zasto Fadile, zasto? Od brace si na prevaru, uz popmc ti tvoji drugova, uzeo vise od pola nasljedstva i prodo. Sram te i stid bilo” “Dosta zeno, dosta. Nemoj pred djecom to govoriti, ne trebaju oni to.” Fadil ce nelagodno. “Nema vise dosta moj Fadile, nema. Sto zna Bog, nek znaju i ljudi. Ko si ti? Sta si ti? Seljacko dijete, doslo u carsiju, izucio zanat ko i drugi. ” Ramo je sutio, Esma milovala majku, a Zehra udarila u plac. Suze su tekle niz lice, a ona jeca, kao da hoce odjednom da izbaci iz sebe jad i gorcinu koja se, sam Bog zna otkada, nakupila u njoj, a zatim je nastavila malo tise i smirenije. “E, moj Fadile, kazes Partija, pa nije Partija rekla da se odrice od prijatelja akamoli od rodbine. Znam ja, slusam, citam. Nije Partija rekla da se vara sirotinja. Partija je dobra ali ti i taki ko ti drugovi, brzo cete joj dohakati, brzo cete joj “skuhati graha”. …slusam ja i Titu kad govori, pa kaze “Drugarice i drugovi, Bogami moramo.” Eto i dragi Tito spominje Boga. A ti. Sa rodjenom sestrom djabe ne govoris i neces da cujes za nju ni za njenu djecu, a ne pitas ikada kako oni zive  i sta jede sa svojom cetvoro djece, zasto,..zato sto se ona udala za hodzu, eto. Znas li ti Fadile da i hodze i popovi trebaju, i da oni ne nagovaraju na zlo. Otkad je svijeta bili su hodze i popovi. Pa ko ce opremati mejite, ko prouciti Jasin, ko uz Ramazan voditi teraviju, da se makar uz Ramazan insan ocisti od poganluka, Ko?. Al eto, ko ce ko Bog, djeca narasla, zdrava, tri sina ko tri jablana a Emina, lijepa, haman vec djevojka. Dosada sam ja podukradom odnosila Muberi a da ti i ne znas. Ona nece ni da uzme ni da cuje. Fala Zehra, netreba, imamo mi svega, a ja vidim bijedu i oskudicu, Ne da se Mubera, sirotinja ali obrazli, Ali ti to ne vidis, ne cujes,…..” I  Zehra zaplaka jos jace. Mozda su ove njene rijeci previse razdrazile Fadila. “Dosta Zehra, prekini”. “Ma sta prekini, ne prekini. Hoces da se tvoja sramota sakrije pred ovim ni krivim ni duznim Bozjim insanima . I sad kazes da ti je krivo sto nije bila svadba, a sam si kriv. Za sve ovo si ti kriv. Koliko  me je samo puta molila  i plakala Esma da joj dozvolimo Ramu, a ti ne, i ne. Momak, siroce, razocaro se. Ljubav, ti i ne znas sta je ljubav. Momak udri, pi, pi, i eto sta bi. Nikad ti to necu oprostiti.” I Zehra nastavi jecati nesto tise, pa se pomalo smiri. Sada joj je trebalo mira, dosta mira. Vidjeli su to i Ramo i Esma. Polako su se suteci spremili i izisli. Ostavili su Zehru i Fadila da se malo priberu…

 ” T  A  L  A  S  I  K  A  “

Nema kise vec sest dana. Samo sunce. Ujutro fino, al`kasnije kad “priprzi” trazi brate glavi mjesta u hladu. Ramo , kao i obicno, rano ustao. Esma, ostala jos malo. Nije cekao nikakvu kafu. Volio bi da i ne sretne Esmu tako rano na sabahu. Poslije jucerasnjeg “Mira”, nije znao sta bi joj rekao. Muci ona svoju brigu, izjeda je. Cijelu noc se vrtila u snu. Nije joj bilo ni do “onoga slatkog”. Svaki insan je deverli glave i svakog muce haman iste brige, male il`velke, al ` svakom je njegova briga najveca i najteza. Sta ces.

“ode ja malo u carsiju, dok je ranije, dok nije previse ugrijalo. Pa nisam bio nikako. Ova hefta prodje k`o nekakav film, lijep, uzbudljiv ali kratak.Odo malo nebil`negdje sreo Ranka. Sramota drug njegov, najbolji, nisam se sa njim ni harno vidio”

..”Izvolite”, rece mlada lijepa cura, “Kod Age”.  “Sok”. “Sok, a koji sok?” priupita mlada konobarica, nenaviknuta da se narucuje sok a  da se ne zna koji, cudno. “Pa bilo koji sok, sok pa eto”. Djevojka ga pogleda lijepim ocima, ali iskusnim pogledom   koji ga je ne samo odmjeravao, nego pokazivao i zedj, prema necemu milom, dragom, i jos nesto.. “Izgleda da vi niste odavde, nisam vas nikad vidila ovdje”. “Pa i jesam i nisam” odgovori Ramo. “Donesite taj sok, ako hocete”. “Da hocu, hocu odmah”odgovori cura neprestano gledajuci u lijepog neznanca. I taman naidje “Opel”, a Ranko je spazio Ramu, i kroz prozor viknu:”Eto mene odmah”. “Vi se znate, da vi niste slucjano Ramo, Rankov drug?” “Jesam Rankov drug, ali nisam slucajno”  “Oh oprostite, dolazim odmah” I ne bi dugo dodje Ranko. “Sta, ti napokon pusten malo iz ,…. Izvini. Pa gdje si ti?” “Evo me, prijatelju, sta ces ti?” “Pivkana na brzinu, nemam puno vremena. Frka.”” Sta je? “Ama sta nije. Ovi dana poceo se raditi novi put, kamioni stalno na terenu, kvare se. Nije svako ko ti pa da cuva kamion. A danas nema ni Fadila, kazu uzeo slobodno,iznenada, al`ima on slobodnih dana koliko hoces” Ranko popi pivo od zedji, skoro naiskap. “Odo` ja a ti izidji k`o covjek, vidimo se”. Ramo ustade, plati a lijepa djevojka stojala je gledajuci. “Boze dragi, istina je sve sto je Ranko pricao. Stvarno je lijep i pametan. Pa ako mi nije momak, moze mi biti dobar prijatelj. I previse je ovih vukova sto navaljuju samo na meso. Niko od njih ne moze biti prijatelj. A ja sam tako sama, okruzena napasti ovakvog vremena. Eh, volila bi da k`o Ranko imam bar jednog iskrenog prijatelja.”

Ramo plati a djevojka ostade gledajuci za njim, dugo, dugo.

Na ulici je Ramo se okretao nebi li vidio nekog poznatog, dragog. “O jesil` ti to? “, ugleda Ramo amidzu Hasana. “Jesam, dragi amidza, jesam” i bi Rami neprijatno. Jedini od roda, amidza Hasan kojeg je Ramo imao, jedini a nije ga Ramo obisao. Ne valja. “Pa sine dragi, kako si, kad si dos`o?” I amidza onako krupan stade grliti Ramu.A Hasan isti, krupan, koscat, samo malo vise obijelio, “Pa amidza, dos`o  ima haman hefta.”  “Zar ti bolan nisi mog`o doci da vidis svog amidzu makar na sahat. Moj sinko, Insan ti je ko kap rose, sad ga ima, sad ga nema na dunjaluku, al` nek si ti meni ziv i zdrav  i kutaris`o se belaja, ziva glava sve nadura.” “Ma amidza, oprosti, nisam mog`o , pricati cu ti” “I hoces bogami, hoces, idemo mi odma` kod mene, pa cemo se nas dvojica benli ispricati.” Nema druge. Idu njih dvojica polako, vrucina pomalo pojacava, sute, a Ramo malo “ispod oka” pogleda ovog cestitog ljudinu. ….

… Pricala rah. Mati Fatima, .taman je Hasan napravio kucu i odmah se ozenio. Sto priroda, sto potreba, njih dvojica, same muske glave,niko ni spremiti, niko oprati a muskadija se upesini, puno rade. Nije bilo nekog pira a ni nekog veselja. Rat je svakome odnio ponekog milog i dragog, ali sta ces, zivot mora ici dalje. A amidzinca, lijepa Mevla, stigne posvuda. I njih dvojica i Mehmed i Hasan, sretni i zadovoljni……..

Amidza I Ramo stigose kuci. Unutra, hladovina, sve uredno, sve zategnuto. “hocemol` kafu?” pita amidza. “Vala ja ne bi`” Pa onda necu ni ja. Moremo se napricati i bez kafe. Imam ja dobrog ajrena, to je dobro za vrucine, donijela Zumra kad je isla kod rodice u Lipovo, kod rodice Mubere, ona ima dvi krave, dobro se muzu, pa mlijeka koliko hoces” I amidza ode iskupljati ajren i case. “Amidza, da to nije Mubera, hod zinca iz lipova?” “Jest, a oklen ti znas ?” “Ma nako, eto” rece Ramo. “Jest sine, hodzinca. Njezin cojk Atif-efendija,je I hafiz I ona I on imaju cetvoro zlatne djece. Dvojica Ibro I Safet, su u Njemackoj, dobro rade I zaradjuju, a salju, Boze moj. Kuca puna svega, Bog im prostro nafaku u svemu. Najmladji Tarik osto ovdi, ustvari ide u medresu, hoce babinim stopama, a Emina, sci im, prava ljepotica, odgojena, vrijedna, blago onoj kuci u koju ona dodje”……

…a akobogda, na ljeto, udaje se I ona. Kad budu odmori, svi ce doci iz Njemacke. Braca i momak, Momka ne poznam, ali kazu da je dobar.Neka, sve u svoj vakat. Ramo uze pa otpi ajrena, “Ovo pravo fino, razgaljiva” “Razgaljiva, jasta. E vaki ajren je pravila i moja Mevla. Moj sinko, ti sad zeljan svega domacega isto k`o  i ja kad sam  istom doso iz zatvora. “a kad si ti to amidza bio u zatvoru?” “Sinko moj dragi, bio sam. Sad cu ti ispricati. Prica je malo duza, al` neka, imamo vremena, Zumra je otisla opet kod Mubere u Lipovo.

Ali prije svega, hocu da ti nesto kazem i da dobro zapamtis. Svaka vlast je od Boga. Svaka nova vlast nastaje u krvi, i svaka vlast nestaje u krvi. Svaka vlast vise trazi a malo daje. Ali, daj vlasti onoliko koliko trazi, ni zehru vise ni zehru manje, a kad ti eto vlast daje, onda jopet uzmi tacno koliko daje, ni zehru vise, ni zehru manje, inace za sve vise ili manje krvavo ces platiti i gorko se kajati. Ovo ti je vazno da zapamtis.

Davno je to bilo,prica amidza. Jednom zovnu mene u Komitet, i drug Mladen kaze:  “Druze Hasane, ti si vrijedan i pouzdan kadar. Ti treba da uradis jedan zadatak. Mi cemo platiti ali ti moras uraditi dobro”. “Drugovi, koji zadatak?” “Danas sa stanice stize bronzana bista naseg dragog, Druga Staljina, Mi smo odredili da ti licno postavis i ucvrstis bistu u Biblioteci. Ibro je otisao kolima na stanicu a i dva nasa druga, dzipom, za obezbjedenje da se posiljka zaprimi.

Ibru, visokog ljudinu, i njegovu plavooku lijepu Raziju znao sam. Kazu da, ni on ko ni ja, nije iz carsije. Isto kazu da je tamo u svom mjestu bio zandar, pa doso vamo i prizenio se. I svaki ubogi dan isao je Ibro sa svojim “zekanom” na stanicu, dovozio postu i ostale posiljke, koliko je bilo i koliko je moglo stati u njegova omanja kola.  I stigose: Ibro, “Zekan” i Staljin do Biblioteke. I tu se okupilo naroda i djece, a ja vazan, niko vazniji od mene, preuzimam “Druga” da ga ja licno smjestim. Unesosmo sanduk u Biblioteku, drugovi iz obezbjedejna prisutni otvaranju. Sanduk, od lijepe jelovine bez frza, otvori se. A unutra puno talasike dobro ususkana, pogolema bronzana bista dragog nam Druga Staljina. Razgrnem ja tu silnu talasiku, ukaza se brkata glava.E sta je ove talasike….

..i dodje mi iz sjecanja prica mog. Rahmetli babe, kaze: Bio tako davno u Sarajvu jedan Pasa, mlad a naopak. Volio je mlade zene bilo udate ili ne, i nije birao nacin kako da je dobije i da oprostis ,prevrne je. Njegov se zulum nije mogao durati, pa su ugledne Sarajlije isle u Stanbol  sa peskesima kod Sultana da se zale, te da Sultan ukloni tog dzahila. Ali nikakve fajde, Srijedom bi obicavao Pasa izlaziti sa svojom pratnjom na Carsiju, gledo, mjerko i odabiro. Elem, jednom je on tako iso i ugledo lijepu, mladu zenu te odmah pitao svoje pratioce za nju. “Nemoj cestiti Veziru, nemoj nje”, “A sto?” “Nemoj svijetli Pasa, to je zena od naseg tabutdjije. More nas neki belaj strefiti”. “Slusajte dobro, ima da mi se dovede taj tabutdjija odmah”. Otisi odmah kuci tabutdjiji, i rekli da ga Pasa namah zove. Kad Pasa zove ne moze biti dobro. I zena se prepala, ali mora se ici.  “Slusaj ti tabutdjijo, ima da mi  do sutra ujutro sacinis dvjesta oka talasike, inace, ode ti glava.” “O svijetli gospodaru, kad bi ja iskupio iz Sarajeva i iz okolice sve dundjere, nebi mogli saciniti toliko talasike” “Ja sam svoje reko, ujutro dolaze sejmeni jal da to uzmu, jal da te vode.” Jadan i cemerli dodje on kuci. Pita zena :”Sta bi?” “Sta bi, velis. Naredio Pasa da mu do sutra ujutro pripremim dvjesta oka talasike, ako ne bude do ujutro, ode glava”. “Pa sta ces ti? Mores li ti tu talasiku do ujutro priperemiti?” “Ama zenska glavo, kako cu, ne mogu” “E pa onda veceraj, raspremi se, dugo je vrlo dugo do ujutru.” veli zena. Sta ces, okreni, prevrni, iz ove se koze ne more. S to no zena veli da je dugo do ujutru, jes vala, nekad treba zenu poslusat. I njih dvoje vecerase, klanjase jaciju, pa na spavanje.

I ujutro rano, nije se ni dobro razvidjalo, na vratima lupa “Otvaraj!”, “Ko ste vi?” “Sejmeni, otvaraj brzo!” “Pa cekajte braco, nije jos ni dobro svanulo, ima vremena, polahko.” “Nema vremena, ustaj, pravi tabut-umro Pasa”..

…I gledam ti ja tu talasiku, i tog Druga u talasiki, izvadimo ga. Pravim ja jako postolje, pa da se Drug jos vise podigne, a bogme i ja snjim, nije sala, narod gleda a ja postavljem Druga Staljina. Staljin se postavi na svoje mjesto, a ja naplati rad.

Ama ne projde ni mjesec i po dana, kad pred noc hrupi milicija kod mene. “Hajde spremaj se, u Komitet.” I ja nabrzinu se spremim pa snjima u Komtet. Kad tamo, nije Mladen, neki drugi, krupan, brkat :”Slusaj ti Hasane!” Mene obli leden znoj, nema ono druze Hasane.”Odma smjesta da si sklonio ono djubre, odmah!” “Koje djubre?” “Jebem ti sunce, ne pravi se budala, ono djubre sto si postavio u Biblioteci i falio se pred narodom da ti imas cast da to radis. I sklanaj odmah. Tamo te cekaju drugovi da otvore, a ti na poso.” “sta cu ja snjim?” “Nosi ga u pizdu materinu, nosi ga na otpad, nosi dje hoces ali jutro ne smije docekati tamo.” I ja cu ti moj Ramo, po Ibru i kola. Hajde Ibro brate spasavaj. Odemo mi tamo, natovarimo, “Zekan” vozi na kolima Staljina a i mi. Pravac kod Suljice na otpad. A Suljica, fin, posten coek, troje djece, ko jabuke, same cerke, veli nami:”Ja to nesmim primiti. To je Drug Staljin, u mene sitna djeca, nesmim.” Al` Ibro, valjda proradi u njemu neka zandarska pamet, pa rece:”Dragi Suljo, ti znas nas, i mene i Hasana. Mi cemo tebi napisati papir da smo ti ga predali, potpisati i staviti lektimaciju, jel u redu?” “U redu, onda da vagnem tog Staljina, to je bronza i da platim”. “Vazi, radi sta hos, al pare ti halal. Valjda za jednog Staljina mores sutra kupiti djeci litru varenke”. I ja cu ti , dragi moj Ramo, kuci. Al`ne lezi vraze, Nakon tri dana, nocu, oko ponoci, neko lupa nav rata:”Otvaraj!” pitam ja ko je “Otvaraj, OZNA !” Otvorim ja brzo, sav se tresem, Mevla zanijemila. “Spremaj se, idemo” I nisam se stigo sa mojom Mevlom ni oprostiti. Vozili su me negdje cijelu noc, i ujutro smo stigli. Vidim ja, okolo visoka ograda, zatvor. I da ti ne duljim, ti znas sta je zatvor. Godina dana, okruglo. Od moje Mevle ni habera. Jednog dana dovedose me u kancelariju pred nekog trblastog cinovnika, i on rece”Hasan,” Da to sam ja. “Ti si taj Hasan sto je postavljo bistu Staljina”. Ja sutim. Tisina, tajac. “Drzi papire, evo ti putna objava i putuj. Sutra ujutro da se odma javis u miliciju”.

Putovo sam ti ja svakako, i kamionom, i tek pred noc stigo. Necu ja u carsiju, krijem se dok ne pane mrak, pa onda kuci.

Kucam ja na vrata, niko ne otvara. Mi kad nedje podjemo, ostavljali smo kljuc pod ponjavu. Nadjem kljuc otvorim, nejma Mevle. Sve na svom mjestu ali Mevle nidje. Vidim na stolu papir:

“Dragi moj Hasane, zivote moj. Ja sam otisla kod moji. Nisam bila ni gladna ni zedna, al nisam mogla vise izdurati. Nisam mogla. Navaljivali su a ja se nisam dala vjeruj mi, ociju mi. Ali nisam ni tvoj ni moj obraz okaljala. Iz kuce nisam nista uzela samo tvoju sliku da je cuvam i ljubim do kraja zivota. Molim te ne trazi me i ne pitaj za mene. Volicu te do kraja zivota. Tvoja Mevla”.

Iz Hasana nesto urliknu, ni vuk ni lav, niti koja druga zvijer, a onda je poceo plakati, grcati. Ramo je sluso kad zene placu, al ovo musko, I potrajalo je to dugo, prilicno dugo. Ramo se zakrenuo, izvadio maramicu, I brisao suze. Saslusao je amidzine patnje, bilo mu je zao, ali ovo Mevlino kratko pismo, oborilo ga je, nije mogao vise stojati. Sjeo je. I nakon jedno desetak, petnest minuta malo se I on pribro I upito: “Amidza, jesi li dobro?” “Jesam sine Ramo, sad sam dobro. Oprosti meni vako nekad naidje, volim da se isplacem sam, ali volio bi da imam kome, cini mi se lakse bi mi bilo. Eto fala Bogu da si ti bio. Mnoge stvari se mogu zaboraviti, ali Mevlino pismo-nikada.

B  E  A  T  A

I Ramo nali sebi, a nali I amidzi, jos ajrena. Hasan prihvati, malo otpi. Sutio je i dalje.

“Dragi amidza pusti malo proslost, ja znam da se izgubljeno ne moze vratiti, ali eto fala Bogu, dao ti je zdravlje a i dva sina, dva momka. I Bakir i Mustafa fini momci, ja ne stigo te ni uptati, znam da Bakir studira za inzinjera a Mustafu sam vidio prije godinu pa i vise. “

“Jes vala sine Ramo, Bakir studira i dobar  je, al onaj “hairsuz” Mustafa nema nigdje mira. Ja mu kupio kamion, haman nov, nebil osto kod kuce, i bi dobro neko vrijeme, i ja i Zumra zadovoljni i sretni. Al` prije po godine, za Bozic, dodjose iz Njemacke, Ibro i Safet, Muberini, te on, odma iza Nove godine, ode, s njima na nekolko dana, da vidi pa ce nazad. I nejma ga pa nejma. Zumra se sikira i place, pa ce na mene: “Ti si kriv, kakav si ti otac, sto si mu pustio, sto nisi ko pravi otac reko -ne. Sta limi  je sa djetetom? Vec mjesec i po dana ni “cusa n glasa”. Sutim, slusam je zao mi je a Bogami i ja u brizi, tudji svijet a on mlad a Bogami i “ziv”. Fala Bogu sutradan stize pismo, ne pismo nego “anzic -karta”. Fin velki grad na slici, a ozada pise: “Dragi moji majka i babo. Dobro sam i zdravo. Fino mi je. Ja sam ovdje potpisao ugovor na godinu dana sa ovdasnjim nogometnim klubom, dobro su me primili i dobro mi je.A i velike pare. Cujel se ista za Ramu? Kako je on? Pisacu kasnije. Puno selama od Mustafe.”

…Esma je osjetila da ce dobiti “Ono svoje” a u ovoj kuci sigurno odavno nema to sto joj treba. Spremi se brzo pa u apoteku. Vec malo ugrijalo, nema svijeta puno, prednjom stoji jedna oniza, blijeda, starija zena i pruzi svoje recepte. Lijepa, usluzna, visoka apotekarica odmah nadje dvije kutije lijeka, jedna crvena i jedna bijela, i rece:”Majko, ovi se lijekovi trebaju platiti” “Znam ceri draga, a kolko je?” “Ovaj bijeli je jeftiniji, a ovaj crveni je dosta skup” i rece iznos koji treba. “A mogul ja sada uzeti ovaj jeftiniji a da dodjem drugi put po ovaj skupi?” “Majko, ne moze. Ovi lijekovi su vezani jedan za drugi. To ti je isto ko dvije cipele, ne mogu jedan bez drugog” rece nasmijesena apotekarica. “Dobro ceri, onda ostavi, docu ja, ako Bog da , drugi put”. Iza njenih ledja javi se Esma: “Mevlida, nemoj  vracati, ja cu to platiti” rece Esma, naruci “ono” za sebe i brzo plati sve. Neznana starica se okrenula da pogleda ko je to iza njenih ledja, I Esma ugleda suzu koja je kanula iz staricinog oka koju ona brzo obrisa rukavom. “Fala ti draga cura, Neka ti dragi Allah dadne svako dobro i lijepu srecu, fala ti”.

Kad su izisle iz apoteke, rece starica: “Sine, ja sam Kadira ja i moj cojk Omer budemo blizu u sokaku. Reci mi zlato moje, koja si i dje budes. Cim mognem, ja cu ti ako Bogda, vratiti” “Ja sam Esma, ne treba majko, halal ti bilo.” Njih dvije isle su polako i kad naidjose kraj velikog kioska-piljarnice, Esma se obrati prodavacici”Zdravo, daj mi kafe, mljevene “Minas, daj mi… ” I Esma nabroja jos stosta. Lijepa, ozbiljna prodavacica , potrpa sve u jednu kesu. Esma se prisjeti jos nekoliko stvari i kupi. “Esma, cekaj, premala ti je ta kesa, evo ti jedna velka”. “Fala ti draga Mevlida” Kad je platila, Esma se malo osmjehnu. “Evo danas druga Mevlida zaredom, neka nasih Mevilda, lijepa li su ta nasa bosanska imena.” pomisli Esma. “Eto ceri draga, da ti to nije pretesko, mogli smo navratiti kod mene da bar popijes sok od zohe, dobar je, ja pravila.” “Jasta cemo Kadira. Usle su u malu prilicno dotrajalu ali urednu kucicu, a Esma spusti veliku kesu i sjede na ponudjenoj joj mjesto na seciji. “Evo Kadira malo kafe i secera, pa ti i tvoj Omer popite i malo se zasladite. “A necu, dragog mi Boga, necu, tebi fala. Previse si ti meni dala. De makar malo sjedi, odahni, popi sok.” i starica se izgubi u drugoj sobi i brzo dodje sa flasom gustog soka. “Ovaj sok je zdrav, al`ja ne pijem, imam secer, al`napravim da ima ako neko izbije al`bogami slabo, haman niko ne dodje. Omer i ja stari, sirotinja pa nikome i netrebamo , al`zivjet se mora, nolko, kolko je dragi Bog odredio.” I ova jadna zena vise je bila gladna i zeljna razgovora druzenja i prijateljstva nego kruha. “Bice, ako Bog da, dobro ” rece Esma. A Kadira je valjda shvatila da Esma zeli da cuje dalje, pa nastavi.

“E draga moja Esma, nemamo mi nikoga, Bog nam nije dao djece. Mi usvojili jednu curicu, tri godine, siroce, mala Rasima. Kad smo je uzeli, kuca ozivila. Bilo se mlado, Omer radio, ona rasla, nije bila ni bez cega.” I Esma je slusala pazljivo, vrlo pazljivo. I uvijek je mislila da je dobro cuti iskusne starije ljude. Dobije se iskustvo koje ti moze kasnije valjati a ne kosta te nista, samo nekoliko prijateljskih recenica i nista vise. A Kadira, bojeci se da ce ova dobra vila nestati, da ce pobjeci od nje, pa dalje nastavi: ” A moja Rasima je rasla, postala lijepa djevojka a moj Omer i ja sretni, sve joj ugadjamo. Ali nasa Rasima je pocela navecer izlaziti, te igranka, te kod drugarica. Ja joj jednom malo nabacila ta do nije dobro, a ona na mene “Sta ti znas, ti si zaostala, suti ! ” , draga Esma, jedna glava, hiljadu jezika.Tako vrijeme prolazi, sutim ja, suti Omer. Al` ne projde dugo. Prestade. Prestade izlaziti. Po citav Bozji dan, jal sjedi, jal lezi u kuci. Kad ono, Rasima se pocela i utezati. Vidim ja. A ona, ko djoje sram je, stidi se. A ja, kukavna, nesmim pred Omerom ni reci. I tako prolazi vrijeme, ona zasutila i od mene i od Omera. I jednu noc ona zapomaga: “Mama, boli me, ja cu roditi.” Omer, brze bolje, spremi se i otrka u bolnicu, dodje auto, odveze je a mi obadvoje za njom u bolnicu. Bili smo haman citavu noc. Ujutro izidje  doktur i rece nam: “Ona mora hitno dalje, ne more ovdje roditi “, spremise je i iznesose i odvezose. Cekali smo dva dana da dobijemo neki haber, nejedemo, ne pijemo, nije nam ni do cega, kad dodje Bejta, sto cisti u bolnici: “Mustuluk, Javili su da je Rasima rodila curicu”. Ko sretniji od nas dvoje. Projdose tako tri dana. Ja sredila kucu, cekam, kad opet dodje Bejta: “Kadire, treba se naci kakvo auto pa da se doveze Rasima i dijete. Uh mila moja majko, sta cu sad, para nema a nemam nikoga sto ima auto. Sjetim se ja. Imam jednu “madjariju” ostala mi kad sam je uz ruho donila. Sva sreca ima Zarifa. Ode ja kod nje nebl kupila ….

…..Zarifa i Ismet su zivjeli u prizemlju velike bijele kuce. Ismet je blizu kuce imao malu prodavnicu polovne robe. Kadira je znala Zarifu iz vidjenja, lijepa zena, uredna I lijepo uredjena. Otisla je a Zarifa je, na srecu, bila kod kuce. “O bujrum Kadira, bujrum “. Docekala je Zarifa, krupnih, crnih ociju, sa nekoliko zlatnih prstenova na rukama. Bila je haman presla pedesetu, malo krupnija, ali to nije nimalo umanjivalo njenu ljepotu. Ponudila je Kadiru sa limunadom i dvije hurmasice. Kadira je, malo snebivajuci se, zapocela svoju pricu , sta je i kako je. I na kraju je, iz neke maramice, izvadila bljestavu “madjariju”. Zarifa uze dukat, opipa ga, zagleda se u njega, malo u ruci odvagnu pa zatim vrati Kadiri.

Zarifa je sjedila, nista ne veli, a Kadira ko na iglama.I Zarifa je uzela jos jednu cigaru i zapalila. Pusila i sjedila i duboko se puseci zamislila. Sam Bog je znao gdje su njeni misli odlutale.. “De ti Kadira sjedi ovdi, pricekaj, docu ja nama”. Ona ode a Kadira osta sjedeci. Cekala je Kadira cekala, od dosade malo razgledala po nevelikoj urednoj sobi. Na stolu je bio radio a na manjem-telefon. Kucni sahat je ritmicno kucao, pa u toj samoci spopadne insana i drijem. I prodje citav sahat a i malo vise kad eto ti Zarife sa ovecom torbom u ruci. “Jesil se nacekala moja Kadira?” “Pa i nisam”.  “E vako je: taj dukat ponesi kuci, more ti zatrebati kasnije, ja sam nasla cojka i auto i doce sutra rano ujutro po vas pa hajte dovezite Rasimu i dijete. U ovu torbu sam spakovala nesto robe za dijete, polovna je ali cista. Ima tu dosta pelena, benkica, jastuk i dekica, kad se dijete iznese, a ako bogda, kasnije, ako naidju i kakva dobra kolica, bice dobro.Eto.” Kadira je zafaljivala, samo sto nije plakala. Nije sala auto djabe, pa ta djecja roba. “Nemoj se ti nista zafaljivati, halal ti sve to” rece Zatifa……

….I draga moja Esma. Dodjosmo mi autom, Rasima slaba, Rade visok brkat sofer iznese dijete i unese u kucu. Dijete spava u Zarifinom jastuku. Omer i ja veseli, jakako, docekali mubarec u kucu. Rasima se malo pridigla a ja nam nastavila kahvu. Od nekog zabunluka nisam je pitala ni koje je ime dala. Sad je upita, “Beata ” rece ona kratko. “Ma kakva Beata, zalosna mi majka. “Pa Beata. Meni je rekla babica da oni sada nadjevaju imena po kalendaru, i da nikog ne treba pitati o imenu koje babica dadne. A i meni je fino to ime, moderno. Dostam i je tih glupih bosanski, zaostali imena, ko Rasima i drugo. Hocu da mi dijete bude moderno, ja rodila, ja odlucujem.” I od tada, draga Esma, Rasima mi haman ohladila. Mala Beata rasla a ja i Omer volimo je. Mazimo, a ona fitnija, cim je uznala pruza nam ruke. I prve rijeci: nane, did, ma ko je nebi volio. Jedan dan, nije nasoj Beati bilo ni pune tri godine, Rece Rasima: “Mati, danas ja i moja Beata idemo, ja se udajem. Doci ce covjek kolima po nas. Idemo za Njemacku” Nisam nista rekla, ne vredi bisnoj kuji nista govoriti. I popodne dodje neki auto pred kucu. Unutra neki mladji coek. Ja haman dobro i ne vidim. Rasima se vec spremila i djete je spremila. Kad su izlazile, mala Beata place, vice “Dide, nane!” a ona , rospija , samo se zakrenu I rece:”Eto, odosmo mi”. I od tad vec dvi godine. Neznam ni dji su ni kud su, moja draga Esma . Zarifa je imala pravo. Onu  “madjariju” sam prodala kasnije kad je Omer operisan, znas “ono musko”. Fala Bogu sad je dobro”….

…” .Poslije ovog pisma, Zumra se malo primirila”, nastavi Hasan. I Mustafa nekad pise, fino mu.”

Zumra se vratila iz Lipova, dvije torbe, pune. Kad je usla, iznenadila se kad je vidjela Ramu. “O mashallah Ramo, ti doso. Fala Bogu.”. “Jesam, vala” rece ramo, a Zumra odnese torbe u drugu sobu. Hasan uze i pristavi kafu. Valjda je iz njih odmah vadila stvari sto je donijela. “Hasane,”cuje se Zumrin glas” Evo donijela sam i kutiju punu “meda””. Znao je Ramo kakav je to “med”, ukuhana sira od slatkih jabuka “kolatusa” po kojem je Lipovo bilo poznato, isto kao i po lijepim, vecinom djevojkama, plavusama, vrijednim, zdravim, jedrim, slatkim ko i jabuke “kolatuse”. Kafa bi ubrzo gotova, pa njih troje sjedose. “Eto Zumro, i nas Ramo doso”rece Hasan. “Drago mi je. Neka Bog kutarise belaja svakoga”. …..

..Esma je vec izdaleka vidila sirom otvorena avlijska vrata. U avliji veliki gumenjak i hrpa raznih stvari i kutija vec istovareni. Doceka je Fadil: “Dje si ti dosada, mi nemoremo unici. Ja ljude zadrzo da pomognu  unijeti. Nije bilo nijednog slobodnog kamiona pa ja uzo kocijase. Dosta stvari.” “Evo mlada, stiglo ruho” rece krupni, “vjeciti momak”, veseli Abid. Esma je otkljucala i krsni moci i Fadil su unijeli dosta stvari u kucu a bogme dosta i u “mutvak”. Kad su zvarsili rece Abid “Gon ti Lule kola i konje kuci, a ja i Fadil odosmo autom. Cekamo te “Kod Age”.  Lule sjede na kocijasko mjesto. Onako visok, lijep, brkat, u sesiru, licio je na najljepseg kauboja iz filmova. Mahnuo je malo uzdom” Gija Jadrane,” i poslusni rasni konji krenuse…

…..Malo su pricali o Lipovu. Hasan rece: “Zumro, ja nesto razmlisljam. Eto Ramo doso, nema posla. Sta mislis da mu pozajmimo Mustafin kamion, da dijete nesto zaradi a i kamion da djabe ne hrdja”.  “Ma Hasane, jesil ti bolan pametan? Ti znas Mustafu, kako je prevrtljiv more on akobogda sutra doci. A ono kamion izhrndan. Ne more, a osim toga ja Rami vise nebi dala u ruke kamion, znas sta je bilo”….

……kad je Ramo dosao kuci, imao je sta vidjeti.Esma razdragana izidje pred njega “Evo Ramo stiglo ruho.Vidi sta ima. Mi smo, tata i ja sve smjestili. Ima ov dvi velke kutije sa stakleninom. Kaze tata, ostavi, neka to Ramo fino slozi.” Ramo prisao vecoj kutiji i polako je otvorio. Vidi masu tanjura, zdjela, casa  a sve dobro ususkano u talasiku. Ramo zagrli Esmu, nasmija se glasno i rece: “Vidi, vidi, Pasa, Ibro, “zekan”, Staljin, talasika”. “Jesil ti to majke ti pobudalio od dragosti?” zacudjeno ce Esma.

D   U   D   A              

….Na ulazu je Ramo predao poziv i licnu kartu “vodniku”  Bozi, crnomanjastom,srednje ugojenom milicioneru. Bozo je uzeo poziv, licnu kartu, provjeravao, dugo zapisivao u neku knjigu, zatim se dugo, dugo zagledao u Ramu.”Dobro je. Sad mladicu, pamet u glavu. Bera, vodi ga. Tek tad je Ramo spazio Beru, oniskog, plavog, pokrupnog milicionera i usli su u krug. Velika montazna zgrada sagradjena na podrumu nekadasnje masivne zgrade dominirala je veilikim dvoristem, ogradjenim visokim zidom, sa komadima stakla na vrhu i uz to redom bodljikave zice. Bilo je u tom krugu jos nekakvih drugih zgrada, prizemnih i  na sprat, ali oni su se uputili u podrum, u “veseraj”. Tu su bila dvojica mladica, jedan visok, lijep, crnomanjast, a drugi nizak, mrsav, crn. Bera je samo rekao: “Milane, novi.” i otisao.

Milan je bio obucen u cisto plavo radnicko odijelo, isto tako i “maleni”.Dok je maleni pripremao odjecu za “novog” Milan je cekao. Ramo je brzo dobio sivu kosulju bez ovratnika, dvoje sive gace,sivu nekakvu bluzu i sive hlace, par dubokih gumenih cipela i kapu “titovku”. “Evo, ” rece “maleni” “Ovu kapu ima da stalno nosis, nemoj da te vodnik vidi bez kape”.Ramo je skinuo svoju odjecu i predao malenom a obukao novu. Za Milanom  je produzio dalje, kod “brice”.  U maloj, urednoj sobici, mladic “brico” je masinom sisao. “Necu te bas skroz na “nulu”, ostavicu kracu kosu”.

Na izlazu, ispred stepenica, vec je bio Bera. Odveo ga je u drugu zgradu u prizemjlje i uslli su u jednu trokrevetnu sobu, koja je bila prazna. “Ovo je “karantin”, ovdje ces do ujutro prespavati. Ima ovdje mali nuznik. Svjetlo se ovdje ne gasi.” kratko rece Bera, izidje, zakljuca vrata. Ramo osta sam, skinuo se i odmah legao.  Bio umoran ali smiren. Pomirio se sa tim da je sve tako kako mora biti. Eto sad lezi ovdje, unutar cvrstih zidova, gdje vlada potpuna tisina i mir, a tamo vani, drugi svijet, larma, buka, sloboda, zivot. Dugo nije mogao zaspati, razmisljao je. A i ta upaljena , na stropu, sijalica, smetala je.

“Izlazi !”, netko je otkljucao vrata. Bio je to neki drugi vodnik, pospan, mrzovoljan. “Tamo je dorucak” i pokazao mu drugu zgradu, u kojoj je u prizemlju valjda bila trpezarija, i ugledao vec poduzu kolonu ljudi, jedan po jedan, cekali su znak za ulazak. Ramo se uputi i stade u kolonu po jedan. “Sticenici” su polako ulazili u veliku prostoriju, sa tri reda poduzih stolova, i klupama sa svake strane stola. Ljudi su prvo popunjavali zadnje stolove, pa tako redom, sjedali su po tri sa svake strane i nije smjelo biti praznih mjesta. Na stolu su bile postavljene solje napunjene crnom kafom , korpe napunjene svjezim, mirisljivim kruhom, a jedan mladic u biljeloj, cistoj bluzi, stajo je u vrhu sale a i Bera je vec bio unutra. Cuo se tihi zamor i govor. Bera je prisao prvom stolu, izvadio palicu, snazno udario po stolu i viknuo: “Tjesina”, i zamor prestade, ljudi su jeli. Ramo nije poceo odmah. Ugledao je da kraj svakog stola, na zidu visi manja crna tabla sa bijelim slovima: “COVJECE, SAD RAZMISLJAJ”…..

Brzo se Ramo navikao na novu okolinu. Isao je na posao, jest da je bilo tesko,ali barem  malo zaboravi neke stvari. I kad dodje s posla, boravio je vani u krugu jer u spavaone se moglo tek poslije vecere u sedam navecer. Kad je lijepo vrijeme “sticenici” su uglavnom bili vani. Bile su i dvije prizemne prostorije, pa kad je kisa bivali su unutra, u jednoj televizija a u drugoj stolovi, stolice, sah i drugo.

Tako su provodili popodne, ako nebi bila kakva “akcija”. Gleda Ramo po krugu, ovdje ondje grupice ljudi, neko cita novine, neko pusi, eto sjede i cekaju da vrijeme prodje, a vrijeme bas dosta usporilo, pa proci nikako.

Vec nekoliko dana posmatra Ramo jednog mladica, skoro svog vrsnjaka. Mladic, visok, plav, sjedi na stolici, uvijek na istom mjestu i cita neku knjigu. Mladic se zadubio u citanje, i tako svaki dan. “Dobro bi bilo da i ja negdje nadjem nekakvu knjigu, vrijeme bi islo brze” pomisli Ramo i pridje mladicu. “Citas, aa?” “Citam, evo citam neki roman, dobar je” odvrati mladic, kao da je jedva cekao da mu se neko prijateljski obrati. “Ma i ja bi volio nesto citati, vrijeme prolazi brze, ali nisam eto ponio nikakve knjige”. “Pa otidji brate kod vaspitaca. Ima gore biblioteka sa dosta dobri knjiga, a i Hidajet i Milan su dobri momci, jedva cekaju da neko dodje i zatrazi knjigu” odgovori nepoznati mladic.”Hvala ti prijateju, ja sam Ramo”, rece Ramo. “Ja sam Mladen”, odgovori mladic i pruzi Rami ruku. Iznese Ramo jednu stolicu i sebi i nastavi pricati sa novim poznanikom. Mladen je odlozio knjigu, pricao Rami o sadrzaju knjige pa su onda polako nastavili i o drugom. Ramo se zadivio slusajuci Mladena, kako prica. Bio je odmjeren, obrazovan a i price su bile umjesne. Svidio se Rami.

I sutradan, odmah poslije rucka, sjede Ramo sa Mladenom. Jos nije nabavio knjigu, ali mogu pricati i bolje se upoznat. “Ti si ovdje novi ?” “Pa jesam, prilicno” rece Ramo. “Zapazio sam te omah kad si prije deset dana dosao” Mladen ce. “Tacno, deset dana” odgovori Ramo prilicno iznenadjen i zacudjen Mladenovim zapazanjem. “Ramo ja volim da zapazam i sve me zanima, o ljudima, o stvarima. Svaki covjek je za sebe, zatvoren nekom svojom bravom, drzi u sebi dosta nepoznatog. A ovdje ljudi nerado pricaju o sebi, svako drzi svoju muku za sebe. A boje se, pa i treba se bojati i paziti, ne samo vodnika, nego “smekera”. “Pa jest”, nastavi Ramo:”Onaj vodnik Bera, opasan”, rece. “Ma kakav Bera, on samo galami i plasi. Ima on ovdje mladjeg brata” kaze Mladen. “Ko je taj?” “Pa onaj Brico, bio si kod njega. On je znas “prekrsajac”. Uhvatio ga Lugar u tudjoj sumi, sijece li sijeceli, i sudija dade sest mjeseci, eno ga sad “brico”.” “Pa zar on nije brico pravo?”, “Ma kakav brico, ovdje ljudi rade ono sto im se da. Eto gledaj kuhara Jovu, eno ga bas sjedi i pusi lulu. Jovo ti je trgovac,bio je sef trgovine u svom selu. I jedne zime provali on sam svoju trgovinu i prijavi to miliciji. I samo nakon nekoliko dana, dodje milicija i stavi “lancice” na ruke pa u zatvor i tri godine odmah. Dobar covjek Jovo a jos bolji kuhar. Vidi se da si jos nov. Ili onaj sto stoji naslonjen na oluk. Njega zovu “kobila”. Ugledo on na pasnjaku dobru kobili, uhvati je pa haj kuci. Drzo on nju nekoliko dana, pa uze pa je ofarba, pa na plac i proda. Doso coek, lijepa kobila, svidila mu se i kupi. E jest, nakon nekoliko dana pala kisa, pokisla kobila, spala farba, coek prepozna svoju kobilu, prijavi miliciji, pozno je coeka, i sudija nasem “kobili” odmjeri sest mjeseci” prica Mladen.

A sad gledaj Ramo onog krupnog, plavog, visokog sto se cese, e to ti je “Djul-Zulejha” “Pa on je brate Mladene ,musko, kako Djul-Zulejha?”. “On ti bude i radi u Austriji. Doso covjek dobrim autom a i parama,  na odmor. Imaju oni tamo svega, svasta, al` nemaju ono najdraze, nemaju nase drage Bosne. I cim je stigao, otisao je u birtiju, narucio janjetinu, sanduk piva pa natrpo pare u “Dzuboks” . A aparat svira cijeli dan istu pjesmu, samo “Djul-Zulejha”. I dosla noc, pa “fajrent” a on pivo po pivo i ista pjesma, nema pojma o zatvaranju birtije. A jadna konobarica, kuka, moli, a on isto. I na kraju ona je rekla da ce zvati miliciju. “J.. ja i tebe i miliciju, jesil`cula?”  “E dobro, sad ce milicija” rece ona da ga uplasi.”Ma slusaj ti mala, kad dodju ti tvoji, izvadicu ja k… i pisati cu i  na tebe i na miliciju.” A milicija , kao da je slusala pred vratima, upade, odvede ga u zatvor, sudija za prekrsaje odmah tri mjeseca. Oduzeli mu pasos a on vec trebao putovati i biti na poslu. Ljudi ne pricaju direktno, ali niti ima tajne koja se ne sazna, niti ima brave koja se ne moze otvoriti.” Mladen ustade, protegnu se onako dugacak  pa ode da se napije vode. Mladen se brzo vrati, sjede uz Ramu i rece: “Oprosti Ramo, a kako ti zaglibi ovdje?”

Ramo polako isprica Mladenu svoj slucaj, naravno o Esmi ne rece ni rijeci. Pricao je vise o poslu, o Ranku, Mirku, Osmanu. Mladen ,je slusao, malo ocutio, pa rece:”Ja sam iz Velikog Kamenista,”

Ramo je bio dosta puta u Veliko Kamenistu, vozio tamo cesto neku gradju, daske, i dr:  Skoro sve te bosanske carsije udaljene su tridesetak kilometara jedna od druge, valjda toliko, koliko se moglo preci zapreznim kolima za jedan dan. Pa i samo ime Veliko Kameniste, za turskog zemana, zvalo se Veliki Majdan. Ali svaka nova vlast, jal` tudjinska, jal`domaca, kad nastupi, prvo mijenja imena carsija i ulica, Valjda da narod vidi promjene. Ali narodna muka i teskoca se ne mijenja, ostaje ista, ma koja god vlast bila. Imena mahala i sokaka mijenjaju se teze, ona ostaju jos dugo u narodu onaka, kakva jesu. Eto bas Krkici, pa Aganovici, pa Sosici. Odavno nema tih familija, al´ eto ostase imena.

“Znam ja Kameniste, bio sam nekoliko puta tamo” rece Ramo. “Tu sam ja rodjen ,odrastao, samo sam bio odsutan dok sam se skolovao i kad sam sluzio vojsku.” nastavi Mladen. “I tamo sam otvorio dobru elektro-mehanicarsku radnju. I dobro sam radio. Ali mene je, neces mi vjerovati, najvise su interesirale brave , brave svih vrsta. Jos od malih nogu sam samo zamisljao kako ih otvaram. Nisam nikada odatle nista uzeo, to me ne interesira, eto samo da otvorim i vidim sta ima. Kasnije sam se usavrsio i za sefove, nema danas mislim nikakvog sefa, ma kako bio kompliciran i zasticen a da ga je znam otvoriti. I da nisam imao novaca, ne bih nikada nesto tudje uzeo sebi. Imao sam ja i curu, volim je,i lijepa je, ali ona me je pocela pomalo izbjegavati, valjda sam puno radio, nisam imao vremena, sta li ?. I taj dan se, poslije podne, uputim u skolu, da malo vidim sta to oni drze u kasi? Normalno otvorim vrata, udjem u kancelariju, pridjem kasi i otvorim je. Ali, domar me primijetio, polako za mnom i uperi pistolj. I ostalo je islo samo po sebi, milicija, sud. Sva sreca da me nisu uhvatili u banci, ili u opstini, onda bi pravo nadrljo, tako da sam, uz pomoc advokata, dobio samo godinu.Tako ti je to samnom, mozda tebi smijesno?”.

“Ne , nije Mladene smijesno, ali samo malo neobicno” rece Ramo……

U toku noci padala je obilna kisa  a vec ujutro se razvedrilo. I Ramo i Esma vec su bili odavno budni. “Znas sta Esma, ” Rece Ramo: “Dosta smo ljencarili, vrijeme je da ozbiljno razmislim i da se fatim nekog posla”. “Pa Ramo, cijelo vrijeme ja nesto radim. Nisam ljencarila. Znas koliko je trebalo rada dok sam ovu kucu dovela u kakav takav red, eto dosta sam je sredila. Ostao mi je jos mutvak,  nisam ulazila, mozda ima  misa, a ja se bojim misova. Ko zna kad se zadnji put u njega ulazilo. Pa nisi ni ti ljencario” nasmija se Esma i poljubi Ramu. “Zasluzio si da se poslije napornog rada i malo odmoris. Ja nikad nisam bila sretnija nego sad. Sve se bojim da ovo nije stvarnost i da ce sve nestati jedno jutro kad se probudim. “.

“Znaci mutvak je za mene”. “Prvo popiti kafu, pa onda juris na misove” nasmija se Esma. “A ja cu poslije u carsiju i malo cu uvratiti kod Kadire. Ponijecu im nesto. Mozda su i bolesni, nisam isla odavno.”

Mutvak nije bio bas tako malen. Ramo je otvorio vrata koja su prilicno skripala. Paucina i prasina posvuda. Bile su to dvije ovece prostorije. U prvoj , pored ostalog, se nalazila zidana furuna sa zelenim “petnjacima”. A furuna je bila uredno izglacana bijelom zemljom. Pokraj nje oveci prostor prekriven ciglama.  Stari dolaf sa nacvama za brasno i na zidu je visila ovelika sofra. Tu je bio i ibrik za vodu i jos svasta.

Usao je u drugu prostoriju. Uredno zategnuta secija, jedan stari “kanabe” a u cosku je bila oveca sehara. Ova sehara je bila zaista stara i odavno se nije koristila jer mati je imala u kuci noviju seharu sa lijepim ukrasima po sebi.

I kao dijete Ramo se nije nikada, bez neke potrebe, zadrzavao u mutvaku. Volio je vise da boravi vani, da se igra. Ramo je razgledao svud oko sebe. Bilo je dosta prasine ali nikakvog traga od miseva.

Ramo sjede na kanabe . Gledao je. Drage stvari svuda oko njega. I pogled pade opet na staru seharu. Pridje i otvori je. Unutra su bile uredno slozene razlicite stvari. “Vidi, pa ima tu i nekakvih knjiga”, zacudi se Ramo.Povrh knjiga se nalazila knjiga “ilmihaL”-Kratke upute o vjeri. Knjiga je bila pozutjela, stara, izdanje tridesetih godina. “E bas mi treba ova knjiga, bas ova”, i Ramo poce polako citati. Ulazio je u neki novi svijet. Neki dijelovi su bili izvodi iz Kur`ana, ali on je citao. “Ovo se ne moze odmah zapamtiti, ali uzeti cu olovku i papira i pisati, Lakse cu nauciti napamet.” Ramo je sav ozaren citao, citao. ..

Na kraju je nasao, skoro zalijepljen, komad  pozutjelog papira, dio neke otrgnute cedulje, ispisan crnom olovkom:

“Draga moja Zejno. Ziv sam. Dao sam zadnji dukat za ovu cedlju. Tamo dje cu nece mi trebati. Cuvaj se I pazi djete. Za ono ne brini. Stavio sam na sigurno.”

I bas tu je cedulja bila otrgnuta. Nema vise. Da li je namjerno ili u brzini ili nuzdi.Nije znao. Ko li je to pisao, kada, odakle ?. Ramo je pokusao da se malo pribere..

“Kud se ti spremas?” upita Ramo. “Pa ode malo kod Kadire i Omera, nisam bila odavno. Ponijeti cu im malo zeljanice. Neka probaju, iznenada.”

“Dobro, i ja cu malo kod Amidze, bio sam ono samo malo a stvarno je red”.

“Stvarno je red i bio odavno ” ,slozi se Ema. “Bolan, jesili im reko za nas?”

“Nisam vala, ono bio kratko a imas toga puno da kazes, nakupilo se. Sad cu im sve ispricati.”

“Ramo, grijesis puno, familija se mora obilaziti, najveci je grijeh zapustiti familiju, nema veceg grijeha” rece Esma.

Esma se brzo spremi, i ode. Ramo je gledao za njom . “Nije samo da je lijepa, nego je i dobre duse” uzdahnu Ramo.

.. “O oklen ti mashallah, hajde” obradova se Kadire. “Eto malo uvratila usput pa donijela malo zeljanice tebi i Omeru, nije puno. A dje je Omer?  “Ojutros rano otiso u bascu, tamo je cijelo jutro, basca  ponijela ko more a on stalno kopka. Kad prigrije ode u Kuglanu, ima tamo njegovi pa igraju “tavle”, ko muski. E neka si dosla, sad cu ja kahvu”

I Kadire nastavi da priprema kafu.Kadira je nesto dugo trazila a onda ce:”Draga moja Esma, pa ni secera nemam u kuci, uh sramote, o Omere, Omere,,,”  “Neka Kadire, ne brini , ti pripremi, sad cu ja skoknut do Mevlide i kupiti” I Esma izidje.

Na ulici susrete Husu-”Kljaku”, prodavao je srecke, uvijek raspolozen i spreman za salu.” Evo ljepotice dobro si naisla samo jos tri srecke a prekosutra izvlacenje, veliki dobitci i auto i pare.” “Ma mani Huse, nemam ja srece, prodaj drugome, nece to mene”

“E Esma, Esma, ti nemas srece, pa sta ti fali, zdrava, mlada, lijepa, a sta bi ja reko za sebe? Zena kod kuce ne radi, dvoje djece a ja sa ovom jednom rukom ne mogu puno raditi pa jopet se ne zalim. Uzmi Esma, niko ne moze uzeti tudju srecu.” Esma se sazali na Husu i kupi. “Eto Esma, sretno, slusaj radio bice na radiju izvjestaj” Koji radio, pa ja nemam ni radija, uh ja slaga imam radio, dobila sam u ruhu a nisam ga ni ukljucila.” “Kakvom bona ruhu, pa nisi se valjda udala.” zacudjeno ce Huse. “Jesam dragi Huse, udala sam se”. “Pa nek ti je sretno. A za koga?” “Za Ramu Fatiminog. Sofera.” “E vala da mi budete zivi i zdravi. Kazes nemas srece a dobila si najljepseg momka u Carsiji. Pozdravi Ramu i svoje” rece Huse.

Kadira je docekala Esmu pred ulazom. “Eto Esma, samo ti ode a dodje Duka-postar i donese ovu ajnzec-kartu. P rocito mi Duka, Bog mu dao. Pise moja Rasima” i Kadire dade Esmi.

Esma  uze razglednicu. Iz  Njemacke, iz Minhena. Kratak tekst:

“Dragi moji. Mi smo dobro. Sad na ljeto cemo na more pa cemo uvratiti da vas vidimo a i poslom. Puno pozdrava, Rasi, Borko, Beata i Oli”…. .

…..Amidjina kuca nije bila daleko. Ramo bi je nasao i zavezanih ociju. Koliko je samo puta, kao dijete, odlazio tamo i igrao se sa Bakirom i Mustafom. Bakir, ozbiljan i smiren a Mustafa nemiran, vrijedan.

Vrata je otvorila amidzinca Zumra. “O, Bujrum sine, mashallah, hajde unutra” Ona zagrli Ramu. Ni traga od one njene nabusitosti. “Hajde izvoli.”  Kad je Ramo sjeo, ona nastavi:

“Pa cestitam vam sine. Da nam budete zivi i zdravi i duga vika. Pa ti tako. Nikog nejmas osim mene i Hasana. Ali neka. Bila ja malo kod moje Zehre pa mi ona isprica. Ja se malo bunila a Zehra me smiri.-Pusti Zumro, sad je sve dobro. Nisu djeca kriva. Tako je moralo biti – kaze i Fadil se promijeno, drugi coek. Vidi mene, ja se raspricala. Jesi li za kahvu il` hoces himber “. Pa moze malo vode. Kafu sam pio sa Esmom. ” “Kako je moja Esma, jel se snasla? Pa jasta je. Ona je zlato, pravo zlato. De se ti raskomoti a sad cu ja. Nije Bogami svaki dan “mubarec”.

Ramo je sjedio i slusao. Prijao mu je ovaj jednostavni izliv odusevljenja i radosti, a i pohvale za Esmu. Zumra je otisla u kuhinju a Ramo je malo razgledao po sobi. Sve je bilo “na svom mjestu”. Na zidu su visile dvije uramljene slike. Bajkirova i Mustafina. “Pa cestitam sine Ramo, da ste zivi i zdravi. Fino. I finu curu si ozenio. Nejma joj para. Ja ti ne mogu nista zamjeriti jer  to je sudbina. Zumra mi je odma ispricala i njoj je drago. Dugo smo za kahvom pricali o tome. Kaze Zumra da bi bilo dobro da uzmes onaj  Mustafin kamion pa da pocnes akobogda raditi, posla ima a ti si vrijedan. Kamion je dobar, djabe stoji. Mustafa dobro zaradjuje i nece uskoro nazad, pa i ako zatreba more se kupiti jos jedan” rece Amidza.

Neka amidza, fala puno, ne mogu ja to uzeti, to je Mustafino. Snaci cu se vec nekako…..

..Vrucina a i radni dan, kod Age samo Duda, koja stalno nesto brise i uredjuje u sanku.    “Ko je tako vrijedan ? ” rece Ramo ulazeci.  “O dobar dan, kamo tebe?  Nema te dugo. Hajde sjedi. Ti ces sok, bilo koji.” Bilo koji” namija se Ramo “Samo da nije puno hladan. Ne volim nista hladno”       “Dobro, i ja cu sok. Kuca casti” rece Duda. “Danas je cetiri mjeseca otkako radim ovdje. I fino mi je”. “A gdje si prije radila?”   “Ih moj Ramo, to je posebna prica.  Sjescu malo s tobom pa da ti malo ukratko ispricam. Nemam ovdje bas puno prijatelja osim vas nekoliko. ”  “Znaci, ja sam prijatelj?” “Da, i ti, i Ranko, i Gazda, i jos neki.”…

….ja sam ti Ramo iz Kamenista i zovem se Dubravka. Majka me je  je od milja zvala Duda, zavrsila sam upravnu skolu. “Upravnu skolu a radis ovdje?”  “Upravna skola me je i dovela ovamo, cekaj da nastavim. …zavrsila sam skolu ali nije bilo posla. Tada je zapoceo novi tecaj krojenja i sivenja pri Konfekciji, i ja sam se javila. A jos odmalena volila sam da sivam, od lutaka  pa kasnije i za mene i poneku drugaricu, i to sam zavrsila za tri mjeseca i pocela odmah raditi.

Posao je bio dobar i tu, u pogonu, sam radila nepune dvije i po godine. I navikla se.

Jedan dan pozvali me u Direkciju. Direktor Drago, lijep, krupan muskarac, odavno presao cetrdesetu, lijepo me je primio i pocastio kafom.

“Drugarice Dubravka. Razgovarao sam sa tvojim poslovodjom i cuo sam sve najbolje o tebi, da si vrijedna, uredna, i sve najbolje. Kako i sama znas sekretarica Mira je otisla na porodiljsko.  Nisam htio da zaposljavam novu, pa sam odlucio da je ti zamjenjujes za vrijeme odustva, pod uslovom da ti prihvatis. Imas skolu, doduse nisi radila taj posao, ali mislim da ces se brzo uhodati. I plata je bolja nego u pogonu, pa izvoli, izjasni se”. Sta sam mogla, drugo, prihvatila sam.

Vec od prvog dana , na novom poslu, pocele su teskoce za mene. Morala sam imati i drugu odjecu koja je odgovarala za sekretaricu. I moje “drugarice” pocele su me drukcije gledati. Ispocetka su se potajno gurkale i dosaptavale a kasnije skoro otvoreno. “Vidi kurve kako se uredjuje”  “Jel ` mogla naci jos kracu suknju?”.  Jednog jutra , za vrijeme dorucka, gledajuci u mene, moja drugarica Rada  je sa tacnom  se sudarila sa Nenom i tacna joj je ispala i sve se prosulo. Pokusala sam da sa poda pokupim posudje.  “Uh vidi koliko se sagnula i gace joj se vide, sram je bilo” “Prevrnuce Dago i nju ko i druge.” Zato sam prestala dolaziti u restoran da ih sto manje susrecem. Od kuce bih donosila neko jelo i nabrzinu pojela u kancelariji.

Mira je ostavila iza sebe dosta nezavrsenih poslova jer je cesto pri kraju bivala na bolovanju. Ja sam pokusala da sredim ali nije islo. Jedan dan sam skupila sve nezavrsene predmete i pokazala direktoru. On mi je rekao, da ako mogu ostajem poslije podne da pozavrsavam a sve ce mi biti placeno.  I ja sam pocela ostajati skoro svaki dan. Ali nakon nekog vremena i direktor je poceo ostajati poslije podne ili bi nekada iznenada dolazio, sjedio je sam u svojoj kancelariji i nesto radio.

I tako jednog dana, poslije podne, dosao je i rekao: “Ostavi malo te poslove, ima da mi napravis neke ugovore . Ja sam napravio u rukopisu pa cu ih tebi diktirati. Ubrzo je donio jednu stolicu i sjeo do mene da mi diktira.

Diktirao je nekih desetak minuta a onda je poceo pomalo da mi miluje ruku. Odmaknula sam ruku ali ubrzo me je jednom rukom zagrlio a drugom mi je milovao koljena. Ja sam se pocela otimati ali Drago je bio jak , grlio me je snazno i poceo ljubiti. I sto sam se vise otimala on me je cvrsce drzao. Opustila sam se i pocela plakati. I on je malo popustio. “Sta places, ko da nikad nisi se ….”

Placem sto ne mogu da kazem sta mislim i sta osjecam, eto. “Pa de kazi onda!”  “Vi druze direktore mislite samo na sebe, na druge i ne mislite. Pa ja po cijeli dan sjedim ko zatocenik u ovoj rupi. Niko me nista ne pita, a blizu mene u drugoj sobi sjedi covjek kojeg bi svaka zena rado imala. Pa i ja sam od krvi i mesa i ja imam osjecaje. I umjesto da mi se lijepo obrati taj isti se ponasa ko najveci grubijan” i nastavila sam jos vise plakati. “Pa dobro smiri se, nisam ja mislio bas tako grubo, oporosti.”  I osjetila sam iznenadnu promjenu kod njega. Prestala sam plakati. Obrisala sam lice a onda ustala i uzela tasnu. “A kuda ces ti?”  “Samo da promijenim ulozak, dolazim” rekla sam.  “O jeb…ti sunce, otkud bas sad?” “Nije bas sad, ima nekoliko dana, sad je pri kraju, mozda samo malo, samo da se malo operem.” Prisla sam mu i poljubila ga socno, snazno. “Brzo cu ja”, i otisla sam.

Kraj  portira sam isla polako i kao i uvijek mahnula sam  a odmah iza prvih vrata sam pozurila i stigla sam kuci sva zadihana. Mama je pitala zabrinuto a ja sam rekla da me napao jedan pas. Nisam mogla jesti, zelila sam samo jaku kafu. Poslije kafe sam se smirila i sve ispricala mami. I mama je sve odobrila. Tati necemo zasada govoriti jer je slabih zivaca i nagao jos iz rata, a da zna , ubio bi ga ko zeca, S mamom sam se dogovorila da se ovo ne siri, da je najbolje jedno vrijeme da odem negdje ali da nikome ne govorimo. Posto Carsiju dobro poznajem, sutradan ujutro sam se autobusom uputila ka ovamo. Znala sam da ovdje ima dosta privatnika krojaca koji uvijek trebaju radnike.  Sa autobusa sam pravo “Kod Age” da nesto pojedem jer nisam nista jela skoro dva dana.I kad ce sreca, radio je Ago sam. A bilo je dosta posla. Pitao me je odakle sam i sta radim u Carsiji. Bez okolisivanja sam prihvatila ponudu da radim. Dogovor nije trajao previse dugo. Za pocetak stanujem sa gazdom i gazdaricom u njihovoj kuci. Ne smijem primati nikakve posjete ni muske ni zenske.  I rekao mi je: “Izgleda da si vrijedna i pristojna djevojka. Kako ce ti biti ovdje samo zavisi od tebe same i tvog ponasanja.”  Dogovor potpuno kratak i jasan. I tako me dragi prijatelju ovamo dovede moja upravna skola.

“Dudo, poznajem ja Agu dobro, mjestanin je. Poslije sluzbe u miliciji otvorio je ovo ovdje. Ima zenu i odraslu djecu, vrijedan, strog ali posten.” “Upravo tako,” slozi se Duda.

I Duda i Ramo  bi jos dugo pricali kao najbolji stari znanci ali su gosti dolazili i svaki cas nesto trazili.  Ramo nije htio da ometa Dudu u poslu. Radije ce doci neki drugi dan.

“Dobar dan” pozdravi Ranko s vrata.”Dobar dan mili Ranko.”rece Duda. “Ti ces “pivkana””.

“Necu, kad sam na zadatku nema pica osim..” “Zdravo druze moj. Koji je tako vazan zadatak pa ni pivo ne ide?”. “U lovu sam na neradnike. Znas da je nerad najbolji nacin da se postane gospodin. Ja sam danas trazio jednog kod kuce ali ga nema, ni njega ni zene, I eto ulovi ga ovdje.”  Ranko sjede za stol do Rame i nesto blize.

“Trazim te Ramo, bio sam ti kod kuce, nema ni Esme. Poslao me Brane da te pozovem ako hoces da radis, i to vec od sutra. ” Brane je bio sekretar preduzeca, skolovan, dobar covjek. “Pa kako to odjednom?”  “Da ne duzim, Slavko odlazi. Dao je otkaz, odlazi u Njemacku.da radi” rece Ranko.

“Slavko je dobar vozac i dobar drug, Kako?” upita Ramo. “Pa ide, znas da ga boli kicma, kaze da mu FAP odvali ledja i bubrege, ima tamo jedan nas zemljak, njegov daljni rodjak pa ce Slavko raditi kod njega u nekom restoranu, lokalu i sta ja znam. I zato Brane zove tebe, pa ako hoces, dosji sutra da se dogovorite” fala ti puno moj Ranko, zato ti trazis “neradnike”, nasmija se Ramo. “Dobro, reci Brani da cu doci.”

Sutradan je Ramo poranio u preduzece. Brane ga je docekao prijateljski, bez neugodnih pitanja i brzo su se dogovorili.

Zatekao je Esmu u spremanju kuce, svirala je neka muzika a Esma je radila i pjevala. “Ko to tako lijepo pjeva, nisam ni znao da tako lijepo pjevas. Pravo lijepo” “Ne zafrkavaj, ukljucila malo radio, kuca nam gluha bez radija a ja se nisam sjetila ukljuciti” Ramo isprica Esmi sta je dogovorio u preduzecu i da ce od ponedeljka poceti raditi. Esma ga je zagrlila, poljubila i cestitala .

I Ramo je otisao u “mutvak” da pomalo sredjuje, valja poceti raditi pa se nece imati vise puno vremena. Ostao je tamo skoro do mraka. Uto je dosla Esma. “Ramo, Ramo, dobili smo, dobili smo !” vikala je Esma. “Sta smo to bona dobili , kad toliko vices?” “Kako sta? Dobili smo srecku, glavni dobitak auto “Citroen” -ajkula i jos dva puta toliko u parama, eto sta”.

Ramo je bio iznenadjen. “Pa otkud srecka, otkud dobitak? “

“Pa onaj dan, kad sam nosila Kadiri pite, sreo me Huse-Kljako i haman nazor mi utrapio da kupim srecku, ja se sazalila i kupila, i eto” rece Esma razdragano. “Pa cestitam ti duso, nek ti je sa srecom!” “Nisam ja doibila nego smo mi dobili, ti i ja, nema Ramo kod nas razdvajanja. To je nasa zajednicka sreca” Ramo zagrli Esmu i rece za sebe “CINI DOBRO PA SE DOBRU NADAJ ! “

Naredni dan su Ramo i Esma proveli u odmjerenom radovanju.  Htjeli ili ne htjeli nisu mogli svoju radost  sakriti i htjeli su je nesebicno dijeliti sa svojim najblizima. Vec od podne dolazili su mnogi da cestitaju, jer je vijest kao bomba pukla cijelom carsijom.

I svi su bili i svi se izredali a naposljetku je dosao i Huse-”Kljako” da cestita. Tu su pale najprijatnije rijeci pohvale i razdraganosti. A Ramo je za trenutak ostao nasamo sa Husom.

“Ma nisi trebao.” veli mu Huse, ali je ipak radosno gurnuo ruku u dzep. I skoro do pred mrak pila se “slatka” .  Nije sala toliki dobitak a iznenada.

Sutradan ujutro, nije se bilo dobro ni razdanilo, krenuli su na put Ramo, Esma i Fadil sa Fadilovom “Ladom”. Htjeli su da tamo budu rano i da sve obave sto prije.

I vec oko podneva  stigli  su  nazad, Ramo i Esma u novom, svom bijelom autu, a Fadil sa “Ladom”.

Amidza Hasan i Zumra i Ranko cekali su nestrpljivo. Ljubljenje, cestitanje vec ko zna koji put. Lijepo vrijeme pa su svi sjedili u avliji na drvenim klupama. I svi su zagledali u lijepu bijelu limuzinu, pipali.

“E sine Ramo da i ja malo pogledam unutra, nisam ni sjeo u auto”. Rece Fadil. Iskusni mehanicar je odmjeravao auto pa onda usao unutra. I unutra je pregledao sve. Palio svjetla koja su se mogla prilagodjavati prema upravljacu. Bilo je na tom autu dosta noviteta koje ni Fadil nije poznavao.

“Hajte, evo kafa ” rece Esma iznoseci poveliku tacnu. I Bogami svi se primakose I Fadil izidje I zatvori vrata.

I kad su kafu popili Ramo je krenuo prema autu, pokusao da udje ali vrata su bila zakljucana a kljucevi unutra. Prisli su i Fadil i Ranko, pokusavali otvoriti ali nije islo.Probali svakako. Fadil je kukao i grdio sebe. Sta sada raditi. Nema druge nego provaliti auto, steta, velika steta.

Ramo se malo pribra. “Fadile, hoces li dati Ladu pa da ja i Ranko odemo po covjeka pa da pokusa otvoriti bez provaljivanja” upita Ramo. “Kako necu, ne morate je ni vracati, uh Boze dragi sta me zadesi, uzmite, idite nama” jeknu Fadil. Kad su sjeli u Ladu, rece Ramo Ranku:”Idemo za Kameniste” Ranko ne rece nista samo ga cudno pogleda.Putem nisu bas mnogo razgovarali. Bili su opsjednuti svojim mislima.

Mladenovu radnju su brzo nasli jer Mladen je, kao masjstor, bio poznat u Kamenistu. I na svu srecu bio je u radnji. Kad su usli unutra Mladen se skoro skamenio od zacudjenosti. “Pa je li to moguce, moj Ramo dosao.” i pocelo je grljenje Mladena i Rame.

Ramo je na brzinu ispricao o cemu se radi i kakvu pomoc treba. Mladen je malo klimnuo glavom i rekao da ce pokusati. “Dobro ste me zatekli ovdje, ja se upravo spremam za Italiju, za neki materijal i dijelove”. “Pa  ako moras na put, necemo te ometati”Ramo ce. “Ramo, Ramo, druze moj, ako treba ici cu za tebe na kraj svijeta pa cak i dalje”. Ranko je posmatrao zacudjeno  a Ramo je upoznao Ranka sa Mladenom. Ubrzo je Mladen pokupio nesto sitnog alata i krenuo sa ovom dvojicom.

Kad su stigli u avliju zatekli su sviju na okupu. Svi su bili zabrinuti a Fadil najvise. Tezak je osjecaj krivice, nagriza i boli.

Mladen  je izvadio torbicu sa alatom, prisao autu ali okrenuo ledja ostalima, a oni, iz pristojnosti, nisu posmatrali sta on radi.  I poslije samo nekoliko minuta Mladen je otvorio vrata i polusluzbeno rekao Rami : “Izvolite !”

I koja je radost nastala a Fadil se najvise radovao. “Cestitam majstore, svaka ti cast. Gdje si samo to naucio” rece Fadil. Mladen se nasmija: “Ja sam radi ove “specijalnosti” proveo godinu dana “na sluzbenom putu”,  jel tako Ramo?” Veselju nikad kraja.

I sunce se vec bilo priklonulo zapadu. Esma rece da je vrijeme za jelo jer cijlei dan nisu nista jeli.

Fadil rece: “Esma, ne pripremaj, mi odosmo svi ravno “Kod Age” na janjetinu. Ja castim.”

“Kod Age” su svi zasjeli u bastu. Bilo je vec podosta gostiju i cekali su vrucu janjetinu. Ramo i ekipa su htjeli prvo da nesto popiju, Duda prilazi.

“Dudo !Dudo” viknu Mladen “Dudo moja”, “Mladene, moj dragi Mladene” I Duda pridje i poce se grliti i ljubiti sa Mladenom.  I gosti su cekali da se naruci pice ali oni se samo grle i ljube. I gazda Ago se cudio, na kratko, zatim je on licno poceo da posluzuje.

Fadil je sasuo svoj konjak naiskap, a Ranko svog “pivkana” odmah do pola. “E boze dragi sta se sve izdesava u jednom danu, ” pomisli Ranko gledajuci zaljubljene. Tako ti je to PRAVA I ISKRENA LJUBAV NIKADA NE PROPADA.

L  J  E  T  O   

Vjencanje je bilo zakazano i obavilo se bas “Kod Age” . Vruca janjetina je mirisala a Bogami se nakupilo i dosta gostiju. Maticarka Mirsada imala je dosta posla a i Bozo delegat ispred opstine je prisustvovao vjencanju. Nije sala tri vjencanja odjednom, to Carsija do sada nije zapamtila,

Prvo su pristupili vjencanju Ramo i Esma a svjedoci- kumovi: Ranko i Nada, zatim vjencanje Ranka i Nade i naposljetku Mladen i Dubravka. Mladen je sa sobom poveo i orkestar iz Kamenista a pjevacica je bila lijepa i mlada.

Vrijedni i ozbiljni “Foto – Stefo ” je sve to sa svojim snimcima uredno ovjekovjecio. Veselje je potrajalo do kasno u noc.

I nakon nedelju dana bile su gotove brojne slike, lijepe slike razdragane mladosti. Ramo je  vec povratio Ranku novac koji je bio pozajmljen.I njihovo zajednicko kumstvo se ovjekovjecilo. Ramo je vec bio poceo raditi i bilo mu je dobro. A i Esma nije bila vise usamljena i cesto je se sastajala sa Nadom. Imale su uvijek stosta da pricaju.

Dani su brzo prolazili i ljeto je sa svojim vrucinama odavno  nastupilo.Jednog dana, pred Omerovu i Kadirinu kucu, zaustavio se lijep auto “Ford-Capri”.  Dosli su Rasima, Borko, Beata i Oli iz Njemacke. Beata je bila prilicno porasla ali se nije sjecala dida i nane. Omer i Kadire su docekali drage goste sa iskrenom radosti.

“Eto mama vidim da ste dobro” rece Rasima i izvadi pedeset njemackih maraka i pruzi Kadiri. “Evo kupite kafe i secera. Dacemo mi jos kad se vratimo sa mora. Cijene su porasle pa i ne znamo koliko ce nam trebati.”

Kadira se malo zamislila, nije htjela da primi pare ali je bilo sramota pred Borkom kojeg nije poznavala a opet nije mogla odbiti da ne kvari Rasimi pa je uzela. Jos su malo pricali pa ce Rasim ana kraju: “Ja sam vam pisala da cemo nesto sluzbeno razgovarati. Vi ovdje u centru grada imate poveliku bascu  pa planiramo da vi to prepisete na mene .  Ja i Borko cemo doci ovamo i napraviti benzinsku pumpu i manju trgovinu”

Kadira je bila zacudjena a Omer je sutio. “Pa draga djeco, pa kako cemo mi bez basce. Kako cemo zivjeti. Nimamo mi, nedajboze nista protiv, jel tako Omere, ali Omerova penzija je mala i ova basca je sve sto imamo. Kako cemo mi zivsti bez basce, kad nam sve uzmete?” “Pa ostaje vam kuca, a vi ste prilicno stari da mozete kopati bascu, tamo raste samo korov. Kad se vratimo sa mora, sredicemo sve u opstini i u sudu, nista ne brinite. Pa i ako nesto zapne u parama mozemo mi malo pomoci, jel tak Borko?”  Borko je samo sutio, izgleda da mu se nije kao covjeku dopalo ovo Rasimino objasnjenje.

Posjedili su jos nekoliko minuta  pa Rasima rece: “Eto mama mi odosmo, pred nama je dug put a ovo cemo sve srediti kad se vratimo, nista ne brinite.”

I otisli su. Kadira je cuteci plakala a i Omer je brisao suze.

Nedelja je, lijep dan. Ramo i Esma se pripremaju na put. U auto unose razne stvari, poklone, pun auto. Konacno se odlucilo da se ide u posjetu rodbini u Lipovo. Nije sala, da se nakon tolikih godina odlazi u posjetu. I za veliko cudo je da je bas Fadil pozelio da vidi sestru i njezine. Ramo i Esma su navratili da povezu Amidzu i Zumru , a i oni se natovarili stvarima kao da nekuda sele. A Fadil i Zehra ce sa Ladom iza njih.

“E djeco draga, da se i mi malo povezemo u vasoj limuzini” rece Amidza. I zapoceli su onako nevezan razgovor. “Amidja, jesi li ti dobro znao moju rah. nanu Zejnu?” upita Ramo.”Pa jesam pomalo” odgovori Hasan. “A jeli ti ona ikada pricala o rah. didu Redzi?” “Pa jest ponesto ali nije puno. Oni su stekli cerku Fatimu, tvoju rah. mater. Redzo je bio dosta ucen cojek. Bavio se trgovinom, nakupac marve. Dobro je zaradjivo ali bogami nije se rasipao parama. I kad je rat izbio, bio je odveden, ko i mnogi drugi, i nije se vratio. Ostala ona sirota sa malehnim maksumom, bez idje ikoga. Poslije su neki dolazili nekolko puta i kucu pretrazivali, nisu nista nalazili , odu, i nisu vise dolazili.”

Ramo je vozio polako prasnjavim putem ali opet su brzo stigli, samo dvadesetak kilometara je razdvajalo  Lipovo od Carsije. NIKAKVI KILOMETRI, MA KOLIKO IH BILO NE MOGU UDALJITI LJUDE, KOLIKO IH MOGU UDALJITI LJUDSKA GLUPOST I PROKLESTINJA.

U avliji su ih svi docekali sa radoscu. Mubera je placuci grlila Fadila, lile su se bratske suze radosnice, nije sala poslije toliko godina. Atif -efendija je prestao okretati razanj sa janjetom i pozdravio se sa svima. “Fino cvijece, ima ga dosta, neureklo se” primijeti Esma. “Ma to moja Emina pazi i njeguje. Hajmo u kucu.” “Vala Bogami necemo, bolje je vani, a i ljepse mirise” rece Hasan. “Atife, ja cu te malo odmijeniti, vrucina je. Neka Fadil I Mubera malo sjednu nasamo. Imaju dosta pricati nakon toliko godina. I imao je pravo. Fadil i Mubera su, kao dvoje male djece, sjedili zagrljeni. “E moj dragi brate, draze mi je da si dosao nego da je cijeli dunjaluk moj. Nije sala tolike godine, a mi smo na jednom srcu lezali.” I ove rijeci izmamise suze kod skoro svih prisutnih. Da bi prekinuli ovu nelagodu, gosti su prilazili raznju  a janje je bilo skoro vec gotovo.

Zacuo se zvuk motocikla. Atif rece: “O, to nam dolazi Gojko”. Gojko zaustavi motor u avliji. “Pozdravljam sviju, meraba Efendija !” “Zdravo moj dobri Gojko” odgovori Atif. “Izvinite, nisam znao da imate goste, nebi navratio”  “Pa ti Gojko znas da si uvijek dobro dosao”. I Gojko se pozdravi I upozna sa svima. Tarik iznese pun bokal hladne tursije, I case da se posluze. Gojko pita: “Vidi momka, kako je u skoli, sad je ferije. Neka doso si da pomognes ocu”. “Hvala Gojko, dobro je. Babo moze jos uvijek dobro raditi, fala Bogu, zdrav je i jak, jaci je nego mnogi mladi. “Evo Gojko, sad ce janje, brzo cemo ga skinuti” rece Atif. “Ma ja popisujem struju, ope neka promjena cjene. A sto vi okrecete na ruke to jagnje. Vrucina je. ” “Ma nije to tako cesto, rijetko nam dolaze gosti” “Ma nikad se ne zna. Ljeto je. Uskoro ce vam doci i vase “svabe.” Imam ja dobar motoric a i ostalo, pa cu doci da postavim. Lakse je. Za dva dana sam gotov sa popisom i eto mene.”  rece Gojko. “Gojko, fala ti.”

Janje je bilo vec skinuto. Svi su jeli sa uzivanjem. Gojko je poslije otisao na svom motoru a gosti su sjedili,  jeli, pricali.

Mubera se negdje izgubila i vratila se sa punim torbama. Isla je nekoliko puta. Iz basce je donijela svega i svasta tako da je mogla namiriti jednu omanju pijacu. “Ma nisi trebala bona, i zato ja i ne volim dolaziti. Ti samo trpas” rece Zumra.  “Zumro, ima svega, rodilo, a u nas i nema ko jesti. Mogu malo osusiti za zimu, al opet je rodilo i previse” kaze Mubera.

Gosti su otisli pred sam mrak.

….Nakon nekoliko dana ustavi se milicijsko auto pred Omerovom i Kedirinom kucom. Izisao je Bodan milicioner i jos jedan sa njim. Omer i Kadire su izisli. Progovori onaj drugi milicioner: “Dobar dan” “Dobar dan druze !” rece Omer. “Omer i Kadira?” “Da, mi smo” “Vi imate kcerku?” “IUmamo fala Bogu, nasu Rasimu i djecu. Oni budu u Njemackoj a sad su na moru”.

Bogdan se nakaslja, bilo mu je neugodno. “Znate,…desila se nesreca. Oni su kolima sletili u duboku provaliju. Primite nase saucesce. ” rece Bodan.

“Sta bolan, jesu li skradali?” kriknu Kadire. “Nazalost, poginuli su svi. Mi smo jutros dobili obavijest. Detalja jos ne znamo, Uvidjaj se jos vrsi.”

“Jadna moja Rasima, jadna djeca” zakuka Kadira. I Omer zaplaka. Milicioneri su stajali jos malo da vide hoce li trebati ljekarska pomoc. Kad su vidjeli da sve prilicno dobro, otisli su.

Omer i Kadire su usli u kucu. Jedva. Sjeli su na seciju i oboje plakali. Nakon nekog vremena rece Kadire. “E moj Omere, sad smo sami na svijetu bez igdje ikoga, ko drvo okresano” Omeru je bilo tesko ali je poceo umirivati Kadiru. “Bozja sudbina, moja Kadire, BOG DAO, BOG UZEO”

Ljeto je uveliko odmicalo dosta je naroda bilo doslo sa svih strana u carsiju pa i izvana na odmore. I Mustafa Hasanov je dosao iz Njemacke sa svojim drugom, Dzenanom. Igrali su nogomet zajedno u istom klubu. Dzenan, visok lijep momak kao i mnogi momci iz njegovog kraja, odmjeren i tih momak.

Odmah po dolasku Mustafa je dobro prodo kamnion i sve pare dao Hasanu i Zumri. To je bio siguran znak da nece nazad u Bosnu, bar za neko vrijeme. Ni Hasanu a pogotovo Zumri nije bilo pravo, ali niko ih I ne pita.” Djeca ko djeca, nek su zivi i zdravi” govorio bi Hasan.

I prve lubenice  su dosle u Carsiju. Bile su skupe ali narod je kupovao. Carsijska sirotinja samo klimala glavama: “Cim pane lubenicina kora, spremaj drva, eto zime”, govorili bi. A bili su u pravu, jer sva sirotinja ovog svijeta gotovo je ista, svi muce istu muku. Ujutro, cim ustanu, zaogrnu se bijedom i neimastinom, sta naloziti, sta dati djeci da jedu, i odmah si budalast a niko te i ne pita kako si i jesi li stvarno budalast  ili si tu titulu dobio kako miraz sto sirotinja najcesce naslijedi. Eto, za nekoliko banki mores kupiti kruh i miran citav dan a za te pare nemores Bogami kupiti drva. I otuda taj strah. Ali zivjelo se eto, svako se nekako snalazio, a ljudi ipak bili zdravi i zadovoljni , pa su govorili.”Smrt i nafaka nikad ne uticu”.

A ta sirotinja  a  bogami i ostali hitali su zorom rano na Pilanu, kod Djure da uplate kola drvenih otpadaka da dobiju. A Djuro, visok, brkat ljudina, htio je svakome da udovolji. I svako ljeto isto, i kao po nekom nepisanom zakonu, sto ga samo zivot ispista

I Esma je pocela muciti svoju “muku”. Popunila se, nosila je svoje “slatko breme” i lijepo joj je pristajalo ali je slabo jela. Najvise je uzimala kisele jabuke, pa je Ramo, kad dodje s posla, prvo isao u vocar pa onda u kucu.

Jednom predvece otisli su Esma i Ramo kod Amidze. Htjeli su da malo posjede sa Mustafom i njihovim gostom. Haman ce mjesec se napuniti a oni su vidjeli Mustafu samo nekoliko puta, sramota.

“Moja draga Esma, nisu oni ovdi” rece Zumra. “Pa dje su?” “Dje su, povazdan su u Lipovu,onaj Mustafin Djenan bacio oko na nasu Eminu, Povazdan su tamo. Dodju uvecer kasno, a Djenan tiho pjevusi” Sinoc kad se vratih iz topla hamama..” Kaze mi Mustafa , vidis mati kako se zaljubio, ko nekada casna ljudina, pjesnik Santic. I dosta se slaze, nasa Emina je takodjer kci imama, Atif- efendije. Samo izgleda da ce Dzenan biti bolje srece, i Emina se zagledala u njega. Ostati ce Dzenan ovdje i malo dulje dok Emina ne izganja papire. Neda Atif dok se ne vjencaju” rece Zumra.

…Taj dan se vracao Ramo s posla skoro do pred mrak. Imao je neki teret za Kameniste pa je usput malo navratio kod Mladena i Dude. A oni, niko sretniji. Rucak, pa sve ostalo. I pricali su o proslim dogadjajima. Duda je rekla da je direktor Drago se ozenio nekom mladom curom i da su oselili iz Kamenista. Htjeli su da Ramo jos ostane ali Ramo nije mogao. “Esma mi je sama a znate da je trudna, nevolim se previse zadrzavati od kuce”. I Ramo je otisao.

Vec na ulazu u carsiju primijetio je neki dim i znao je da se radi o pozaru. I kad se priblizio vidio je da je potpuno izgorila Omerova i Kadirina kucica. Na vec ugasenom zgaristu nije bas ostalo puno. I svijet se bio skoro sav razisao. Samo s u uz ogradu stajali Omer i Kadira, nijemi,skoro skamenjeni. Ni suza nema vise. Rami je bilo vec sve jasno i nije ih nista pitao.

“Hajmo” rekao  je “Kuda, sine mi vise nemamo kuda, sve je otislo” rece Omer.

“Kako nemate, idemo nasoj kuci, vasoj kuci. Hajte polahko se popnite u kamion” rece Ramo i pomoze im da se popnu u kamion.

M  U  T  V  A  K    

Prije nekoliko dana su za Njemacku otisli Mustafa, Dzenan i Emina.   A tog dana se obavilo vjencanje. Bilo je veliko slavlje, i svi veseli i zadovoljni.  Mlada, lijepa Emina , bila je obucena u narodnu nosnju koja jos vise isticala njenu mladalacku ljepotu. Dzenan je bio ocaran ljepotom i izgledom svoje nevjeste. Vjencao ih je maticar Hamzalija, u Mjesnom uredu u Lipovu.

Dani su prolazili a Omer i Kadira su se vec bili navikli kod Rame i Esme, i bili su se dobro navikli jedni na druge. Bilo im je fino. Ali su se svega pomalo ustrucavali

Bila je subota uvecer. Ramo i Esma su slusali na radiju “Subotom uvecer” i nije im se spavalo.

“Mislis li ti Ramo  da je njima dobro ovdje sa nama?” upita Esma. “Pa neznam ni sam, ali bi oni volili najradje da budu sami. Citav zivot su proveli sami, i imali svoj red i tabijat. Ne kaze se dzabe -svoja kucica, svoja slobodica”” “Pa i ja tako mislim” rece Esma.

“Ja sam neki dan malo o tome govorio s njima.” Eno ima mutvak, velim ja, veci je i cvrsci od vase kuce, dvije velike sobe, zahod i ima i voda, taman za vas dvoje.A oni se obeselili, pa im oci od veselja zasjase, postadose odjednom dosta mladji”govorio je Ramo.

“Dragi sine, gospodar ti Bog dao sto hoces da nas urahatis”  rekla mi je Kadira. “Pa cemo akobogda u ponedeljak svi otici kod Drage-Babinog, ima dobrog namjestaja, nek` sebi sami izaberu, pa kod Sakiba kupiti elektricni.”. Esma se slozila. “Pa Ramo, kako cemo to smjestiti, ima tamo puno stvari koje ne trebaju.”  “Pa Esma, sutra , akobogda, ode ja u mutvak da malo sredim i izbacam”

“Nadji nekog da stobom to uradi” “Ma ne treba niko, sam cu polahko”. Poslije toga su zaspali  kao da su neki veliki posao obavili.

Ramo je ustao rano. Iskupio nekakvog raznog alata pa u mutvak. Docekao ga je vonj ustajalog zraka. Sjeo je na staro kanabe, razmisljao, planirao.

I najednom Ona- Mati. U bijelim haljinama i bijeloj marami, lijepa, “Sine Ramo, oci moje drage, tu si.”

“Jesam mama, jesam”  “Sine moj dragi, drago mi je da si dobro, da si dobar, dobre duse, milostiv prema svakome. Eto i dragi Bog je sastavio tebe i Esmu. Moli od Boga zdravlje i rahatluk. Dragi moj sine, doci ce teska, puno, puno teska vremena. Ne hiti previse, razmisljaj! Voli i cuvaj Esmu, vi ste jedno drugom najprici, ” i matere nesta odjednom.

Ramo prijatno uzbudjen kao i prvi put. “Draga mama, sto ne osta jos da te gledam?” Jos malo je sjedio i razmisljao. “Prvo cu vala ukloniti ovo ognjiste, mislim da nece vise trebati a tu se moze smjestiti elektricni sporet”.

Skidao je cigle sa ognjista ali se poslije toga ukazao jos jedan red. Cudno ognjiste. Naisao je neki debeli lim a ispod lima su bile daske. I kad je na kraju uklonio daske, pred njim je bila ovelika rupa. “Boze svasta”.

Pogledao je u tu rupu i ugledao veliki zemljani cup. Digao je poklopac i odmah svrha ukazase se dukati- zlato.Pun cup. “E dragi moj dobri dide Redzo, I ti ovoga svasta nakupio, ko neka VJEVERICA. Zato se ti nisi razbacivao sa parama”.  Ramo je bio puno iznednadjen a i uzbudjen. Sjeo je na kanabe, a pred ocima vidi odjednom crnu tablu sa velikim bijelim slovima:”COVJECE, SAD RAZMISLJAJ ! “.

“I hocu Bogami, i hocu” pomisli Ramo i poce sve stvari vracati onako kako su otprilike bile. Ostade samo prljavstina i prasina koju on pokupi.

“Ramo,” viknu Esma. “Sta je, ne dolazi vamo, ovdi je sve od prasine”. Ma necu, bolan, zovem te da rucamo. “Necu ja sada, zenska glavo, u poslu sam, rucajte vi, ja cu kasnije kad zavrsim ovo i kad obavim podne.

K  R  A  J

 

AA-1Dan na plaži….

AA-2Na utakmici….

AA-3Na ručku s prijateljima..

AA-4Na večeri s dečkom / curom….

AA-5Na ka(h)vici s najboljom prijateljicom…..

AA-6Posjeta muzeju..

AA-7Uživanje u vožnji

AA-8“Bojim se dana kada će tehnologija nadrasti međuljudske odnose.  Svijet će dobiti generaciju idiota.”

Tu je!

P.S.

NI KREVETI NISU VIŠE…..

Odavno se pripremam da nešto napišem na ovu temu, ali evo, nije potrebno – slike govore sve. I više od toga. Naravno, moglo bi ih biti još hejbet iz svakodnevnog života na ovu temu. Ništa nije isto kao nekad, mislim čak ni – kreveti….Zar je ovo život?! Ma, haj'te, molim vas, ovo nije ni njegova imitacija…Hvala mome Filipu na ovim fotkama.

bg