gaza - plac
Ima ona narodna, kod nas: Selo gori, a baba se češlja…
 
Ili, upravo gledam i slušam izjavu jedne Palestinke koja kaže:
Ne mogu se veseliti dok drugi plaču, ne mogu živjeti dok drugi umiru…
 
Sjetih se i Tite, ne samo danas, nego često u povodu genocida nad palestinskim narodom koji, kao što je poznato, nije imao diplomatske odnose sa cionističkim Izraelom… Aferim, Tito! Zna se da si bio državnik svjetskog formata i da za takvima ovaj svijet naprosto – žudi.
 
A jučer čuh da je jedan naš  Mustafa, ovdje, otkazao pretplatu na Boston Globe, objasnivši im da neće da čita novinu koja jednostrano izvještava o Gazi… Aferim, Mustafa!
Prije neki dan sam polemizirao na ovu temu s jednim našim čovjekom, pred džamijom. On meni: Ma, to je visoka politika… A ja njemu: Jok, to je pitanje života i smrti a ja sam za – život….
 
I tako dalje i tako dalje….
 
Vjerujem da su ovih pet natuknica, kao uvod, sasvim dovoljne da ih svojim pogledom na svijet razradim i da, ne prvi put, dignem svoj glas zbog izraelskog genocida kojeg vrši nad Palestincima. Dižem svoj glas jer nemam pravo šutjeti, jer nisam gnjida. I, jer ne polažem račune nikome osim dragom Bogu i svojoj savjesti. I, jer ne kalkuliram nikada i nigdje.
 
Gledati slike iz Gaze a šutjeti znači odobravati masovna ubijanja djece, žena..
 
Ne, ne gledam američku televiziju, posebno ne CNN koji nisu dobrodošli u moju kuću. Jer nisu profesionalni, odnosno jer jesu pristrasni. Ne, ne gledam uopće televizijske kanale sa Zapada, iz istih razloga. Čast nekim njihovim novinarima velikog, najvećeg formata, kao naprimjer Christiane Amanpour, novinarki koja ima tri državljanstva: britansko, bosansko i iransko.
Dakle, gledam i pratim neke bh. kanale, HRT i Al Jazeeru te, pored upozorenja da bi slike iz Gaze mogle biti uznemirujuće, što u mome slučaju znači da će mi podići ionako visok tlak i adrenalin, ja pogledam i razmišljam šta mogu, kao obični građanin, ne BiH i SAD, nego svijeta (tako se uistinu osjećam), kao obični smrtnik, učiniti…trebam li barem reagirati….ili prešutjeti i - gledati svoja posla.
gaza - djeca
Kao što rekoh, nemam pravo da šutim i pravim se kao da se ništa ne događa, da se češljam a selo gori…, da se barem ne zamislim nad izjavom one Palestinke s početka ovog teksta, odnosno da se punim srcem radujem i svome Tariku…, i Bajramu.., i običnim ovodunjalučkim stvarima, a desetine i stotine hiljada ljudi negdje tamo plače…, ili da glumim da živim normalan život, a gledam smrt na ulicama, u školama, na pijacama, u bolnicama i na drugim mjestima u Gazi, da se ne zapitam zašto Tito nije imao diplomatske odnose sa Izraelom ili zašto je taj Mustafa otkazao Boston Globe… Ne, ja nisam taj! Itekako suosjećam sa patnjama svih nevinih ljudi ovoga svijeta, posebno sa onima nad kojima se vrši genocid, da bih bio idiot i šutio. Ne, ne šutim, već dižem svoj glas protiv cionističkog Izraela i njegovih pomagača, uključujući i UN, protiv svih oficijelnih ili neoficijelnih, moćnih, manje moćnih ili nemoćnih, koji na sve to šute.., protiv velike većine arapskih marionetskih režima kojima će kad-tad učiteljica života presuditi za saučesništvo u genocidu nad narodom Palestine.
 
Ne mogu gledati ni slušati ni Obamu, ni Kerry-ja…
 
Kada sam došao u ovu zemlju jedna od prvih stvari kojima su nas učili bila je ona da ovdje postoji freedom of speech (sloboda govora). S tim u vezi ne želim da se ovaj moj krik žednog u pustinji shvati samo u tom kontekstu, nego, vjerujte mi na riječ, ja bih digao svoj glas i da formalno ne postoji to ustavno pravo za građane zemlje u kojoj živim i čiji sam također državljanin. Uostalom, tako sam se ponašao i iz okupirane Banja Luke 1992-1994., pa iz Tuđmanove Hrvatske 1995…..i za to postoje pisani dokazi. I, platio sam određenu cijenu zbog toga. I, neka sam!
Helem, rekoh da ne gledam američku televiziju (osim sportskih kanala), ali ako se na nekoj drugoj televiziji ovih dana pojave Obama ili Kerry, posebno ako palamude o nekakvoj “inicijativi za prestanak sukoba…” (čitaj: sukoba između izraelskog topništva i palestinskih civila, posebno djece…), meni se želudac prevrne i mijenjam kanal. Ne, ne mogu ih, jednostavno, ni gledati ni slušati i tačka! Što se Obame tiče, nema bitne razlike između njega i Busha II, Clintona, Busha I, Reagana, Cartera, Forda, Nixona, Johnsona, Kennedy-ja, Eisenhowera i Trumana, odnosno svih američkih predsjednika od nastanka cionističke države Izrael do danas. Jer svi do jednoga su papagajski ponavljali ili ponavljaju jednu te istu mantru oko mogućeg rješenja izraelskog-palestinskog pitanja, o uspostavi dvije države tamo ili ponavljaju onu odvratnu da Izrael ima pravo da se brani… (Od koga? Od palestinske djece, žena, trudnica…civila…?)….a prošlo je 67 godina i ništa se nije desilo osim daljnjeg otimanja palestinske zemlje i ubijanja palestinskih civila Bog zna u kojem broju do danas. Kao da su se svi, osim na Ustav SAD, zakleli  i na – VJERNOST IZRAELU!
 
Kat-tad formirati Suda za ratne zločine i suditi izraelskim cionistima
 
Bibi
Razmišljati danas na ovakav način jednako je utopiji i toga sam svjestan. Posebno tako nešto očekivati od ovakvih UN. Ali, valja se nadati da će onaj zdraviji dio čovječanstva nekad smoći snage da nadjača sile mraka ovoga svijeta i formira neku drugu svjetsku organizaciju koja neće robovati ničijim interesima niti će biti pod kontrolom tzv. moćnih zemalja, te formirati Sud za ratne zločine i zločine genocida za izraelske cioniste koji decenijama vrše ratne zločine, uključujući i zločin genocida, nad narodom Palestine.  Želim da vjerujem da će taj sud suditi živom ili mrtvom zlikovcu  Bibiju Natenyahuu, koji je svojom brutalnošću nad civilima, posebno djecom, nadmašio Adolfa Hitlera.
 
Spomenuo bih i Milu Dodika, ali neću, da mu ne dižem cijenu…
 
Spemenuo bih u ovom kriku i Milu Dodika, čovjeka-seljaka-političara-vožda…s naših prostora, jer je upravo on javno podržao genocid Izraela nad Palestincima, čime se samosvrstao u društvo fašista-cionista-rasista…,  jer može biti dio ove priče, i to njene ružne strane, ali neću kako mu ne bih pridavao značaj i kako Mile ne bi pomislio da je, ne daj Bože, nekakav državnik…Ovoga puta ću ga ignorirati. Kako njega, tako i onog, eventualno trijeznog (ali s naglašenim podočnjacima) njegovog potrčka u Predsjedništvu BiH koji se jučer jeste sreo sa izraelskim ambasadorom u BiH a koji gest je suvišno i komentirati. Zapravo, obojicu iz higijenskih razloga ću, barem sada, zaobići.
 
Digoh glas da me se moji ne stide
 
Na samom kraju, svjestan da neću ništa promijeniti niti na bilo šta utjecati, ipak digoh svoj glas, kako zbog svoje savjesti, tako i još više zbog toga što želim da ostane zapisano da sam imao svoj stav i o onome  za što mnogi kažu da ih se ne tiče, a ja smatram da se itkako tiče i njih i mene i svih ljudi na svijetu. Neka ostane zapisano i ovo, da me se moji potomci ni sada, ni sutra, ni prekoutra…dok živim i nakon što odem – ne stide!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

 

U NEOTKRIVENIM MASOVNIM GROBNICAMA KRIJU SE TIJELA

još 800 do 1000 Prijedorčana koji se vode kao nestali.

Istina o prijedorskom genocidu i zločinima na regiji Prijedor samo je djelimično dostupna javnosti, jer kako izgleda nikom nije potrebna osim žrtvama i porodicama žrtava.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcT71AG0RduzxQhTtWJq_uWh0a5NkNiaE97dAt35Ii5sJPCqhZ60MQ

I traganja za masovnim grobnicama posustaju?

Pošteni pate i stradaju, a ratni zločinci, ratni  profiteri i kriminalci Dejtonskom Bosnom neprikosnoveno vladaju.

Svakih desetak dana bh javnost uznemire vijesti o novoj policijskoj akciji kodnog naziva XXX, raciji i hapšenjima , a marice voze i odvoze sitne delikvente i prevarante, mnoge neosnovano osumnjačene, ispituju ih, mlave a onda tiho i kradom veliku većinu otpuštaju i šalju kući, jer se pokaže da su nevini. Po tome bi se reklo da policija i službe sigurnosti nešto rade. I rade, ali ne za Bosnu i Hercegovinu, već za Srbiju, Hrvatsku, za podlace i licemjere EU. A za to vrijeme dok se službe siguirnosti i bh policija tako marljivo bave sitnim kriminalom, ratni zločinci, ratni profiteri i mafija neprikosnoveno vladaju svim prostorima države i šire svoju mrežu. Milorad Dodik, Neprijatelj BiH broj 1 pljuje po Bosni, posipa je svojim izmetom i škripi zubima, ali neprikosnoveno vlada i širi svoj trulež. Nebojša Radmnanović podmuklo i lijaški blokira svaku poštenu namjeru da se  BiH prestavi kao jedinstvena država, a Ćikaška  ambasada kao zaštitnik ratnih zločinaca nezaustavljivo promovira genocidnu Rs umjesto državu BiH, radi koje je uspostavljena. A to su samo kalemi mržnje, koja neometano plodi bosansku zemlju na prostorima Rs.

Istina o prijedorskom genocidu i zločinima na regiji Prijedor samo djelimično dostupna javnosti

Sve što se za vrijeme agresije na BiH događalo na području Prijedora i njegovom  susjedstvu, Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom i Bosanskoj Gradišci … je samo dijelom dostupno  javnosti. Na tim područjima počinjeni su veliki zločini za koje još niko nije odgovarao, a sudeći po kriterijima i aršinima pravde većina počinilaca zločina biće amnestirana.

Spora i sve više zakašnjela pravda (u slučaju Prijedora bliža nepravdi nego pravdi)  i dalje se poigrava sa žrtvama i porodicama žrtava, koje još uvijek tragaju za 800 do 1.000 njihovih najmilijih, nestalih u ljeto 92. kada je JNA sa paravojskom napala i zauzela prijedorsko područje. Tako veliki broj nestalih opravdano ukazuje da bi na obrocima Kozare, pod rudničkom jalovinom Omarske ili nedaleko od mjesta gdje su bili logori mogla biti jedna ili više masovnih grobnica u koje su bačene žrtve teških zločina i prijedorskog genocida. Na tim prostorima mora postojati više masovnih grobnica ili još neka nova Tomašica?

Postoje li masovne grobnice na dubičkom području?

O masovnim grobnicama na području Bosanske Dubice govorilo se od prvih dana, ali ni do danas ne postoje precizniji podaci gdje bi se mogle nalaziti.  Od Dubičkih  Srba, koji su bili akteri ili svjedoci zločina, niko ne progovara ( iz straha ili što ih niko nadležan za to i ne pita), a malobrojan povratnički bošn jački živalj koji živi među njima ne usuđuje se ni među sobom razgovarati o tome,  plašeći se doušnika. Među Dubičanima nema kritične mase pravednih i objektivnih da pritisnu dubičku vlast da probudi savjest i otkrije mjesta i počinioce zločina , mada se u mnogim slučajevima počioci znaju.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSNuvI79Z7JtPHKrHqZu-BeBc96itJs0oNGZo210fMit69IYwlL

Sve više crvenih tačaka na mapi masovnih grobnica BiH

Prema onome kako su se  u prijedorskoj regiji odvijali ratni događaji, kada su jedinice JNA s paravojnim formacijama napale prijedorska sela i gradsko područje s muslimanskim življem, a potom u maju 92. Kozarac, može se opravdano pretpostaviti  da se masovne grobnice koje kriju ostatke tijela još blizu 1000 Prijedorčana mogu nalaziti na području koje graniči sa opštinom Bosanska Dubica, jer su mnogi Kozarčani, koji su izbjegli metak u glavu i tenkovske salve, pokušali naći spas bijegom u Hrvatsku preko planine Kozara i dubičkih sela.

Javnosti je malo poznato ili je prošlo nezapaženo da su neki od čelnih ljudi Bosanske Dubice bili prvi koji su nakon počinjenih  zločina na području Hrvatske, prije svega u Jasenovcu, Lipiku i Pakracu ( i za te zasluge stekli visoke vojne činove, na osnovu kojih sada primaju visoke penzije) bili angažovani u napadu na prijedorska sela i prijedorski gradić Kozarac. Jedan od njih je Predsjednik boračke organizacije Rs i desna Dodikova ruka –  Ćurguz Pantelija. Iako se za ove i mnoge druge zločine znaju počinioci, za njih u Dubici još niko nije odgovarao, a u Dubici i Republici srpskoj tretiraju ih kao srpske heroje.

Pada u zaborav i opužnica pokrenuta 2013-te za ubistvo pet Kozarčana

Dvadeset godina kasnije, u julu 2013. godine, Tužilaštvo BiH pokrenulo je optužnicu po rukovodnoj odgovornosti protiv dubičana Dragana Petkovića, Rade Pralice, Ćurguz Pantelije i Željka Sljepčevića za ubistvo: Samira Talića (1969), Hirzada Bešića (1969), Nusreta Bešića (1970), Edina Mahmuljina (1967) i Muamera Kulenovića (1963).  Petković, Pralica, Čurguz i Sljepčević rukovodili su  jedinicama XI Lake Kozarske brigade JNA, koja je  27. Juna 1992. godine u dubičkom selu Sjeverovci zarobila 11 a streljala 5 prijedorskih Bošnjaka, koji su nakon preživljenog  masakra u Kozarcu pokušali  preći u Hrvatsku. Naravno ni taj proces nije niti će ikad biti okonačan osuđujućim presudama, koje bi se mogle očekivati. Prema navodima optužnice prvi  je ubijen Muamer Kulenović, a onda su ubili Hirzada Bešića, Samira Talića, Nusreta Bešića i Edina Mahmuljina, a potom pucali u njihova beživotna tijela. Jedan od svjedoka ovog događaja, koji je preživio i masakr u Kozarcu, Sead Čirkin, bio je ranjen, zarobljen, razmjenjen, a kasnije se priključio Armiji BiH.

Bjegunci iz Kozaraca dočekivani i likvidirani na dubičkom području

U hvatanju i likvidaciji bjegunaca iz Kozarca i drugih prijedorskih sela učestvovali su ne samo pripadnici JNA, već aktivan sastav milicije i rezervni milicioneri obližnjih dubičkih sela, koji su u tu svrhu mobilisani. Nakon zarobljavanja, zarobljenici su tučeni, mučeni i vezani žicom. Najveći broj onih koji su pokušali preko dubičkog teritorija naći izlaz iz prijedorskog pakla, u kojem su Bošnjaci i Hrvati bespoštedno ubijani, završili su u mreži zasjede, a za njihovu sudbinu se do danas ne zna. Bila je to prava hajka i odstrel, u kome se još ne zna broj ubijenih.

Poznato je da su tih dana sve srpske vojne i paravojne snage, uključujući stalni i rezervni sastav milicije, bili mobilisani i poslani u granična područja prema Prijedoru, da dočekaju, pohvataju i likvidiraju bjegunce iz Kozaraca. Jedan od mobilisanih tada se hvalio autoru ovih redova o uspješnom izvođenju tih akcija u koje je i on bio uključen, naravno ne pominjući likvidacije.

Sve do danas ova i mnoga druga ubistva počinjena nad civilima na području opštine Bosanska Dubica ostala su tajna. Svih ovih godina izvršioci ovih ratnih zločina žive na području Republike srpske kao uvaženi građani i većina njih koristi visoke penzije ili se nalazi na istaknutim  položajima u policiji, službi sigurnosti ili u izvršnim i predstavničkim organima vlasti.

Postoje brojne izjave svjedoka, sa kojima raspolaže i Haški sud, o maltretiranju i privođenju dubičkih Bošnjaka u policijsku stanicu i improvizovane dubičke logore, od kojih su se neki nalazili nedaleko od grada.Prema izjavi jednog od svjedoka (poznatog autoru ovog teksta) , jedan od tajnih dubičkih logora gdje su privođeni Bošnjaci i silovane žene, nalazio se najviše dvadesetak minuta vožnje autom od centra grada Bosanska Dubica. To mu je poznato  jer je i sam jedne noći uhapšen u kasne noćne sate, s povezom na očima prevezen do nekog objekta  i zadržavan  u nekoj većoj prostoriji. Vožnja je trajala 20 minuta i za vrijeme vožnje niko nije govorio, niti su se čuli glasovi dok je bio pritvoren.

Za pojedinačna ubistva dubičana i prijedorčana na Dubičkom području, u vrijeme kada za to nije bilo nikakvih razloga, niti su vođene ratne operacije, niko do sada nije odgovarao. Porodice ubijenih dubičkih Bošnjaka uzalud čekaju već 20 godina da poznati počinioci zločina budu procesirani i kažnjeni, ali je sve izvjesnije da od toga neće biti ništa.

Poznato je da su na putu Dubica- Prijedor, u mjestu Bukova kosa, srpski vojnici zaustavili autobus, iz njega izveli muslimane i tom prilikom likvidirali poznatog sportistu, golmana prijedorskog radničkog , Izetagić Muhameda i njegova sina Amija. Postoji  opravdana sumnja da je ovaj zločin počinila četnička grupa “Siporeks” iz dubičkog sela Međuvođe. Na isti način u Donjem Jelovcu, nedaleko od Priedora u pravcu Bosanske Dubice, zaustavljen traktor,u kojem su bili Jusuf Kučković i dvojica negovih susjeda iz sela Brezičani, kod Prijedora. Skinuti su s traktora i likvidirani.

Na Dubičkom području otkrivena samo jedna masovna grobnica

Do sada je na području Bosanske Dubice, u selu Mlječanica nedaleko od Banjsko- turističkog centra “Mlječanica” (udaljenog od grada desetak kilometara)  11. oktobra 2000-te godine otkrivena samo jedna  masovna grobnica sa 8 bošnjačkih žrtava, koje su identifikovane. Na tome se stalo, iako se na spisku nestalih vodi više desetina dubičkih  Bošnjaka, a postoje opravdane pretpostavke da je na dubičkom području ubijeno a vjerovatno i ukopano više Bošnjaka iz Kozaraca i Prijedora, koji su nakon napada na Kozarca u maju i junu 1992.godine preko dubičkog područja pokušali prebjeći u Hrvatsku.

I dok počinioci zločina, izvršioci i saučesnici u prijedorskom genocidu, slobodno žive u Prijedoru i Dubici, uživaju slobode koje su nama uzeli, dotle policija Republike srpske glumi revnosnost i  sve učestalije provodi racije, hapsi  švercere i sitne prevarante da poklaže da zakon djeluje. I ovih dana u Dubici su uhapšena trojica takvih prekršitelja s drugog područja, koji su u Dubici do sad imali sigurno utočište.

Počinioci najtežih zločina na području Hrvatske i BiH, uživaju solidne penzije, drže ključne položaje i sole pamet srpskoj mladeži novim poglavljima krivotvorene historije po kojoj su muslimani Bošnjaci ugrozili njihove korijenske vrijednosti. Pobijeni dubički Bošnjaci, Bošnjaci i Hrvati ubijeni u prijedorskom genocidu i masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka koje su otkrivene i koje će se tek otkriti na tim prostorima, za ideologe Rs nisu nikakvi argumenti istine.  I dok se na takvoj teoriji odgaja srpska maladež,  domaći i novonaseljeni Srbi uživaju sve blagodati Bosanske Dubice koje su stvarile prethodne generacije, uključujući 6000 protjeranih Dubičkih Bošnjaka i nekolicinu Hrvata koji se ni danas nakon 20 godina ne mogu vratiti u svoje i na svoje, jer im srpske vlasti na sve načine ubijaju i samu pomisao da se vrate.

I dok pošteni pate i stradaju, ratni zločinci, ratni profiteri i kriminalci  neprikosnoveno Bosnom vladaju, drže sve ekonomske vrijednosti i političke pozicije i ovladavaju prirodnim resursima zemlje.

Kako po svemu izgleda  ISTINA o zločinima koji su se u BiH dogodili 91- 95.  za vlastodršce u BIH i Međunarodnu zajednicu nije više nikakav vrijedan argument i svi oni bili bi najsretniji kada bi Istina o teškim zločinima i zločinima genocida  ostala zauvijek zakopana u krvavoj bosanskoj zemlji, natopljenoj najviše krvlju Bošn jaka.

Burlington, Jula 30, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

DRUŽENJE DUBOČANA

Posted: 29. Juli 2014. in Intervjui

U d r u ž e n j e

                  BOSANSKI  DUBOČAC  I  NJEGOVI  LJUDI

                             Bosanski Dubočac bb,  74400 Derventa

                             Telefoni.:   00387-61-537-863   i   00387-61-184-323

                                                      JIB: 4403128200004    Web: bosanskidubocacinjegoviljudi.org.ba

                                                      TRN broj: 161-045-00561300-57    Raiffeisen Bank

                                                      Devizni: 06450010884  

                                             SWIFT: RZBABA2S     IBAN: BA391611450000345307

Broj: 33/14

Sarajevo – Bosanski Dubočac, 29.07.2014. godine

INFORMACIJA ZA MEDIJE

Udruženje Bosasnki Dubočac i njegovi ljudi, zajedno sa Savjetom Mjesne zajednice, u subotu, 02.08.2014. godine od 13 sati na obali rijeke Save u centru povratničkog i u maju poplavljenog naselja Bosanski Dubočac – opština Derventa,  o r g a n i z u j u

4.  DRUŽENJE DUBOČANA

Najvažnije pitanje ovogodišnjeg Druženja je osvrt na nezapamćene majske poplave u BiH i u Bosanskom Dubočcu i razmatranje pitanja da li je i kako moguće osigurati zaštitu ovog naselja od eventualnih budućih poplava rijeke Save i lokalnih potoka;

Udruženje će na Druženju podijeliti po 200,00 KM pomoći stradalim Dubočanima iz 1. kategorije ugroženosti, prema procjeni općinske komisije.

Također Udruženje će pomoći sa 416 poklon knjiga obnovu JU Opća biblioteka Maglaj koja je potpuno uništena u majskim poplavama. Knjige su izdvojene od do sada prikupljenih 4.319 knjiga za buduću Biblioteku i čitaonicu u Bosanskom Dubočcu.

TV Hayat iz Sarajeva je pristala da knjige preveze u Maglaj svojim kombijem. Danas su knjige preuzete i odvezene na odredište u Maglaj, o čemu je obaviještena Nina Salkić direktorica Biblioteke. Hvala TV Hayat-u na ovoj usluzi.

Udruženje se na ovaj način skromno, ali od srca, solidariše sa ugroženim od poplava.

Molimo da o navedenom izvijestite javnost.

S poštovanjem,

                                                                                Ekerem Hasagić, predsjednik Udruženja

dubocac-1

———————————————————————————————————————————————————————-

Dubocac-2

———————————————————————————————————————————————————————–

Dubocac-3

—————————————————————————————————————————————————————————–

Dubocac-4

 

BAJRAMSKI INTERVJU

zekerijah-ef-cajlakovic

Jedna grupica neodgovornih, nikad i ničim zadovoljnih ljudi radila je, od decembra 2012. god., u sadejstvu s glavnim imamom Idrizom ef. Karamanom, meni ’iza leđa`. Taj njihov ’đavoli pakt’ rezultirao je sredinom marta 2013. g., krađom brojne arhive iz kancelarije Odbora medju kojom je i memorandum džemata na komu su neovlašteno i zloupotrebom položaja i bez odluke Odbora džemata ”pozvali” gl. imama Idriza ef. Karamana na nekakav sastanak Odbora za koji ja saznajem tek noć prije i to od samog gl. imama, telefonskim putem u kome me obavještava da ”sutra dolazim u vaš džemat na poziv tih i tih ljudi”. Iako sam mu govorio da to ne radi, da je to nelegalno i jasna zloupotreba položaja i zvanične dokumentacije džemata, da će unijeti nered u džemat, on je svojeglavo tvrdio da dolazi… I došao je, 30.03.2013. god., i svojim dolaskom uistinu unio nemir, nered, razdor i podjelu u džematu koji je do tada živio i radio u miru, slogi i kontinuiranom napretku.….U najkraćem, ovaj Savez s ovakvim rukovodstvom oličen u dvojcu ”Karaman-Šetkić” karakteriše s jedne strane učmalost, bezidejnost, getoizacija, s druge strane diktatura, nepotizam, narcisoidnost, strah, arogancija i materijalni interes kao preokupacija izražena kroz pokop i transport umrlih u i van Švedske – život i zarada na mrtvim ljudima. Da ne govorimo o međuljudskim i međudžematskim odnosima koji su pokidani, na niskom nivou ili kako-gdje silom prilika funkcionišu.….Npr. iz Kabineta reisa mi je rečeno: ”Pošalji žalbu i mi ćemo intervenisati.” Ja sakupio sve releventne dokaze i poslao žalbu; nikad niko – ni riječi. Jedna smrtna šutnja. A ja se toliko borio za to naše ”zvanično Sarajevo, za Rijaset, za IZ” i srcem i dušom, izgarao, svaki pfening ubirao i slao u Rijaset, na desetine miliona švedskih kruna sam poslao i u sami Rijaset u proteklih 20 godina, a ovako mi se vraća…Da, Vi ste u potpunosti u pravu, mi smo kurbani od takvih ljudi i njihovim prljavih spletki i bolesnih ambicija i vlastitih interesa. Dok je insan šutio, pokorno slušao nadajući se da se neki ljudi urazume, davajući im i drugu, i treću i slijedeću šansu da poprave sebe, svoj odnos prema ljudima i Zajednici, da stvar krene naprijed i dok je saglasno klimao glavom – bio je dobar ”najbolji imam u Švedskoj i najbolji džemat” – čim je insan ’progovorio’, digao svoj glas s najboljom namjerom, protiv očite nepravde, učmalosti i getoizacije Zajednice, kažem, s najhairnijim nijjetom za Zajednicu u cjelini – postao je potencijalna i opasnost i meta za odstrijel, žrtva koju treba ’pokositi’ da bi ostalo samo poslušno i pokorno ’ljudsko tkivo’ s kojim se može kako ti pojedinci hoće upravljat i manipulisat – kakvo je, otprilike, sadašnje stanje, prožeto strahom, nepotizmom i diktatom spomenutih pojedinaca.…. Tako su ovi hrabri i čestiti ljudi, 02.03.2014. god., sazvali osnivačku Skupštinu, kad je i osnovan NOVI DŽEMAT, usvojen Statut, izabrano rukovodstvo u sastavu vrlo uglednih i uspješnih ljudi u ovoj sredini, određena članarina, usvojena Deklaracija i Platforma rada. Nakon toga pronađen je i iznajmljen lokal, te adaptiran u rekordnom roku i konačno svečano otvoren, 29.05.2014. god., u prisutvu od oko 2oo duša, vjernika i vjernica, elhamdulillah. Vrlo brzo je otvorena i nova internet stranica www.sif-n.com….

 

Es-selamu alejkum, poštovani Zekerijah efendija! Kao što znaš Ti kao i dio naše javnosti, ovo je naš drugi intervju. Nedavno sam razgovarao za javnost sa dr. Senad efendijom Agićem, nekadašnjim glavnim imamom Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, a sada razgovaram s Tobom, nekadašnjim  imamom, hatibom i muallimom u IZ Norrköping, predsjednikom IZ Norrköping te članom Savjeta glavnog imama IZB u Švedskoj. Vratit ću se na paralelu sa dr. Agićem, ali prvo Tebe pitam: zašto više ne obnašaš gore spomenute funkcije koje si donedavno obnašao?

 

ČAJLAKOVIĆ: We ’alejkumusselam, cijenjeni i poštovani gosp.Bedrudine, hvala Vam za interesovanje, povjerenje i ukazanu mogućnost da dam svoje mišljenje i odgovore na brojna pitanja i evo, ovo je ujedno moje prvo javljanje za javnost nakon ovih tužnih i nesretnog događanja u IZB u Švedskoj, u bosanskom džematu u Norrköpingu pa i šire. U protekloj godini dana bio sam povučen, potišten, tužan i razočaran sveukupnom nepravdom koja mi je nanesena te se borio za svoje zdravstveno stanje koje je bilo uveliko narušeno u toku i nakon ovih svih dešavanja.

Prije nego li odgovorim na postavljeno pitanje, ako mi dozvolite, istakao bih slijedeće: bosanski džemat u gradu Norrköpingu osnovali smo u januaru 1995. godine, dakle, odmah po mom dolasku u ovaj grad s tim ciljem i po preporukama tadašnjeg uglednog i čestitog glavnog imama i imama-koordinatora za Švedsku hadži Fuada ef. Čolića. Dan poslije pokrenuta je mektebska nastava za oko 110 polaznika samo na tom mjestu u sjedištu džemata.

zekerijah ef. sa djecom iz mekteba

Tada smo intezivno zajedno radili na pripremama i osnivanju krovne organizacije koja se tada zvala IZ BiH u Švedskoj. Dakle, tada sam sa nepunih 18 godina Rješenjem Reisu-l-uleme dr.Mustafe ef. Cerića, postavljen za imama, hatiba i muallima. Godinu dana poslije – u januaru 1996. god., na prvoj redovnoj Skupštini džemata predložen sam i izabran za predsjednika tog džemata u povoju. Kao i većina naših ljudi nisam znao jezik države u kojoj smo se našli, ali jesam imao jaku volju i odlučnost da radim na organizaciji, etabliranju i ustrojstvu džemata. Srećom, na toj dužnosti sam se zadržao samo godinu dana jer se brzo našla adekvatna zamjena u mladom i agilnom suradniku Adisu Puriću i kasnije Fahrudinu Ceri, čovjeku koji je snagom svoga karaktera, odanim i predanim radom unaprijedio džemat i trasirao pute samofinansiranja i stalnog napretka. Gosp. Fahrudin Cero je bio duži niz godina na čelu ovog, sada nama bivšega džemata, mislim oko 7-8 godina. Nakon toga dolazi jedan period kada niko od naših ljudi nije bio u mogućnosti, nije htio ili nije smio prihvatiti dužnost predsjednika u džematu koji je bio u stalnom usponu i napretku. U tom vakumu, praznini i nedostatku adekvatne kadrovske zamjene gosp. Fahrudinu Ceri, ljudi predlažu mene za predsjednika. I pored mnogobrojnih, složenih i specifičnih obaveza koje sam i sâm imao kao imam, hatib i muallim te uz mnogobrojne druge dužnosti i funkcije kako na regiji tako i na saveznom nivou, prihvatio sam se dužnosti predsjednika džemata, istina nerado, ali u Ime Allaha, s ciljem da se sačuva to što se ima i eventulano poboljša i unaprijedi to što objektivno može. I onda se ta situacija ponavlja iz godine u godinu, od 2006. do 2012. godine, u nedostatku spremnih kadrova da preuzmu dužnost predsjednika, ja sam to obavljao iako sam i sâm uvijek mislio da nije dobro da jedan imam obavlja i tu odgovornu dužnost. Dakako, tu funkciju kao i mnoge druge obavljao sam volonterski, odgovorno i savjesno, časno i pošteno, odano i predano s vjerom i ljubavlju, ali i nadom da će doći vrijeme koje će donijeti osobu, kadru i spremnu da preuzme ovu dužnost na miran, prikladan i dostojanstven način. Nisam ni slutio šta se ”iza brda valja”!? Jedna grupica neodgovornih, nikad i ničim zadovoljnih ljudi radila je, od decembra 2012. god., u sadejstvu s glavnim imamom Idrizom ef. Karamanom, meni ’iza leđa`. Taj njihov ’đavoli pakt’ rezultirao je sredinom marta 2013. g., krađom brojne arhive iz kancelarije Odbora medju kojom je i memorandum džemata na komu su neovlašteno i zloupotrebom položaja i bez odluke Odbora džemata ”pozvali” gl. imama Idriza ef. Karamana na nekakav sastanak Odbora za koji ja saznajem tek noć prije i to od samog gl. imama, telefonskim putem u kome me obavještava da ”sutra dolazim u vaš džemat na poziv tih i tih ljudi”. Iako sam mu govorio da to ne radi, da je to nelegalno i jasna zloupotreba položaja i zvanične dokumentacije džemata, da će unijeti nered u džemat, on je svojeglavo tvrdio da dolazi… I došao je, 30.03.2013. god., i svojim dolaskom uistinu unio nemir, nered, razdor i podjelu u džematu koji je do tada živio i radio u miru, slogi i kontinuiranom napretku. Tu dramatičnu noć sam upoznao e-mejlom i pokušao telefonom zvati Ured za BD (BD=bh. dijaspora, op. B.G.) u Sarajevu i direktno novoizabranog šefa Kabineta novog reisa Huseina ef.Kavazovića – nisu reagovali, šutjeli su. Uslijedio je nemir, fesad, fitneluk i šejtanluk u džematu… Na nelegalno zakazanoj skupštini džemata koju je licno Idriz ef. Karaman naložio i podržao, rado sam se razdužio funkcije predsjednika kojom prilikom sam podnio ekspoze o svom višegodišnjem radu, između ostalog i na funkciji predsjednika i koji je tu općenito prihvaćen. Tada, nepažnjom onih finih, rekao bih normalnih, tradicionalnih džematlija u Odbor ulazi većina provehabijske influense, ljudi koji su se preko noći mijenjali u tu, nama, tradicionalnim muslimanima, nepoznatu ideološku odoru. Ni slutio nisam šta me čeka, šta me slijedi… Uslijedile su klasične ucjene od neodgovornih pojedinaca u džematu, prijetnje, potvore, podvale, prevare, širenje laži i dezinformacija u gradu i okolini među članovima i nečlanovima, te novo zakazivanje još jedne nelegalne skupštine (26.05.2013.god.) – bez pismenog sazivanja svih članova i sa sramnom podrškom gl. imama IZ Bošnjaka Švedske Idriz ef. Karamana s ciljem da se izglasa nepovjerenje meni kao Imamu. Nelegalno rukovodstvo oličeno u vehabijskom radikalizmu tada sabira ”istomišljenike” u gradu pa čak i one koji nisu članovi. Neki se sami učlanjuju a za neke oni – nezahvalnici, mrzitelji i nezadovoljnici (u)plaćuju članarinu samo s jednim ciljem da dobiju ’što više glasova’ protiv mene. Nema kakve izmišljotine, laži i tračeve nisu pronosili o meni i mome radu. Zapravo su više govorili o sebi i svom pesilnuku… Nažalost, većini od tih ljudi ja sam na razne načine pomagao, podržavao ih, forsirao i općenito valjao im tokom proteklih 19-20 god. I onda mi oni tako vraćaju. Kako kaže jedna arapska poslovica: “Čuvaj se zla od onoga kome si dobro učinio” , zlo tih ljudi kojima sam toliko valjao – nisam mogao predvidjeti… Tada, kada sam vidio kuda to sve vodi – s jedne strane sramna šutnja Ureda za bh. dijasporu i izostanak pomoći i podrške koju su bili dužni pružit, s druge strane direktna umješanost gl. imama, indirektna (šutnja) umješanost predsjednika Šetkića, s treće strane lokalni rovatori, nezahvalnici, nezadovoljnici, ja – ostavljen, napušten, slomljen, iscrpljen, istrošen, razočaran, jednostavno bez ikakve pomoći i zaštite  – nisam želio da budem izvor problema, želio sam da budem dio rješenja i u takvom ambijentu sam se povukao i s funkcije imama, hatiba i muallima.

Ali tu nije bio kraj, uslijedio je pakao, dunjalučki džehennem za mene… Otišao sam u BiH na ranije planirani godišnji odmor od 3-4 hefte te u prvim danima boravka u domovini saznajem da su ovi nezahvalnici koji nelegalno predstavljaju lokalni džemat, da bi opravdali svoja nedjela i sve nepravilnosti, plasirali u lokalne medije sijaset laži, izmišljotina i gluposti. To mi je jako teško palo. Potom dolazim iz domovine i saznajem da su isti poslali pismo s istim ciljem; da bi mene diskreditirali a svoja zlodjela opravdali, pismo s mojim JMB – jedinstvenim matičnim brojem, što je u Švedskoj protuzakonito i veoma kažnjivo djelo, kao i na internetu postavili i upisivali brojne floskule, laži i haram upise. Poslije toga pisma meni slijedi kućna, noćna mora a danska muka, neki osvetoljubivi pojedinac/ci su zloupotrebljavali moj JMB i preko njega na moj račun poručivali razne artikle, a meni kući dolazile fakture/računi, kao i neka roba u paketima – koju nikada nisam poručio; uslijedili su dramatični dani borbe s tim paketima, računima/fakturama, zatim pisma puna mržnje i neprijateljstva (na bosanskom jeziku). Sindikat kome pripadam i kome sam se požalio, u tom periodu ustanovljava istinu a to je: da sam i sâm bio prinuđen i da sam pod pritiskom i ucjenama dao ostavku i (za)tražio od mene da se vratim na posao, što sam odbio, opet u najboljoj želji ‘da bude mir u kući’, a moje zdravstveno stanje je iz dana u dan se naglo pogoršavalo tako da ni sam ne znam kako sam ispostio ramazan 1434. h.g. Nekako u tom periodu 2-3 puta sam telefonom razgovarao sa šefom Ureda za BD Mirsadom Kalajdžićem i molio ga da, ako već ranije nisu, da poduzmu mjere o mojoj zaštiti i drugo potrebno, on je obećao to, nije ispunio ili nas je izjednačio po udjelu u zlim djelima, zamislite, koje li ironije, zatim meni sugeriše da ‘relaksiram’ situaciju u Norrköpingu i obećava da će mi uskoro obezbjediti drugi, novi angažman – što, kao i sve prethodno, ne ispunjava, naprotiv, on na traženje Idriz ef. Karamana se protivi jednoglasno donešenoj odluci IO IZ Linköping o mom djelimičnom angažmanu u tom džematu (25%). Tada, tokom i poslije ramazana saznajem da je on upravo svoga rođaka poslao u moj bivši džemat kao ramazanskog softu. Poslije svih tih belaja, 30. januara 2014. godine dobivam na kućnu adresu prijeteće pismo smrću na engleskom, švedskom i djelimično na bosanskom jeziku iz nekog vehabijskog centra, bar tako stoji u potpisu… Nakon prijave u policijskoj stanici, javljam se pismom u Rijaset, Ured za BD, IZB u Švedskoj, Ambasadi BiH u Švedskoj i drugim organizacijama i pojedincima – onda, ponovo, slijedi smrtna šutnja iz Rijaseta, Ureda za BD itd. Čast našoj Ambasadi BiH u Stockholmu koja se odmah javlja po prijemu moga pisma i nudi potrebnu pomoć, razumjevanje i zaštitu. Rijaset šuti kao i njegove službe i službenici. Hvala im. Dovoljan mi je Allah, divan je On zaštitnik i pomagač!

 

 U pripremi ovog razgovora dogovorili smo se da ćemo potpuno otvoreno razgovarati, težeći da našoj javnosti prezentiramo istinu, ma koga ona eventualno zaboljela. To nam je i islamska i ljudska dužnost, zar ne. Dakle, kojim snagama u ili oko IZB Švedske niste odgovarali Ti, Tvoj brat Fehim efendija te Bekir Bešić, naprimjer? Je li u pozadini svih tih događanja jedna ozbiljnija, dublja kriza u IZB Švedske?

 

ČAJLAKOVIĆ: Mi s našim pristupom radu, odanošću i posvećenošću, konkretnim idejama i jasnom vizijom, ali posebno s našom naobrazbom (završeni Fakultet islamskih nauka – Fehim ef. i Islamski pedagoški fakultet – Zekerijah ef., gosp.Bekir Bešić s velikim životnim iskustvom i intelektualnim kapacitetom (kao i još neki drugi imami poput Mesuda ef.Muhića – svršenik čuvenog El-Azhara) nismo odgovarali jer smo bili potencijalna opasnost Karamanu za funkciju glavnog imama, a za koju zaista mi nismo nikada bili zainteresirani. No, nas je trebalo na vrijeme ocrniti, diskreditirati kako ne bismo došli u poziciju da se o tome diskutuje. Dakle, on je rušio sve eventualne i potencijalne protukandidate bez obzira bili zainteresirani ili ne. Brojne intelektualce poput gosp.Bekira Bešića, Mustafe Čehića (a.r., op. B.G.), Bakira Dizdara, Alije Tandirović i mnoge druge znane i neznane, on je omalovažavao, potcjenjivao, ismijavao i verbalno diskreditirao na redovnim sastancima, skupštinama sve s jasnim ciljem da ti ljudi ostave funkcije i mjesto delegata i sve druge funkcije kako bi on stvorio jedan sastav pokornih i poslušnih ljudi – koji se ne smiju suprostaviti kakav je, nažalost, danas slučaj, atmosfera, ambijent straha i klasičnog diktata.

U pozadini je jedna veoma ozbiljna, dublja, zapravo najdublja kriza kroz koju prolazi ova krovna organizacija u današnjem imenu: IZB u Švedskoj.  Naime, saznanje kako i na koji način se ponaša gl.imam Idriz ef. Karaman u odsustvu drugih kolega imama, šta i kako radi njima iza leđa, ostavilo je brojne imame koji su ovu krovnu organizaciju i lokalne džemate gradili od početka – ostavilo je bez ikakve vjere i nade u zajedničku budućnost. Onda je došla famozna skupština, 03.03.2012. godine u gradu Boråsu na koju se bespravno i uz pogrešno tumačenje od Pravne službe na čelu s Mensurom Karadžom zabranjuje pristup delegatima od gotovo većine najvećih džemata toj izbornoj Skupštini samo iz jednog razloga jer su najavili glasanje za drugačiji konceptualni pristup rada krovne organizacije a to je: volonterski rad u korist naše djece i omladine, s kadrovima koji su sposobni i kvalifikovani a ne poslušni i nesposobni – to je bio suštinski razlog da 13-14 džemata napusti skupštinu i povuče se nazad kući s zahtjevom da se zakaže nova ili bar vanredna skupština i da se pristupi reorganizaciji krovne organizacije i da službenici iz Sarajeva daju svoj glas, svoj doprinos i pomoć u prevazilaženju ove teške situacije koja se godina akumulirala i tada eksplodirala. Uslijedila je podjela Saveza na 13 a 13 džemata od ukupno 26 u okviru istog, zahtjev za zakazivanje nove i regularne skupštine, no do toga nije došlo, a jeste došlo do ’sječe glava’ pojedinih imama poput Sakiba ef. Makića, Mesuda ef.Muhića, Fuada ef. Čolića, mene, kasnije Fehima ef. Čajlakovića itd., s ciljem da se drugi ’discipliniraju’ i uvede novi vid straha, trepeta, diktata i poslušnosti i onih koji su inače ’neposlušni’ tj. željni da ’misle svojom glavom’ a ne tuđom glavom, samo poslušno klimaju glavom… U najkraćem, ovaj Savez s ovakvim rukovodstvom oličenim u dvojcu ”Karaman-Šetkić” karakteriše s jedne strane učmalost, bezidejnost, getoizacija, s druge strane diktatura, nepotizam, narcisoidnost, strah, arogancija i materijalni interes kao preokupacija izražena kroz pokop i transport umrlih u i van Švedske – život i zarada na mrtvim ljudima. Da ne govorimo o međuljudskim i međudžematskim odnosima koji su pokidani, na niskom nivou ili kako-gdje silom prilika funkcionišu.

 

Kako su se u cijeloj toj priči i događanjima, koja nisu primjerena sljedbenicima islama, sa konkretnim posljedicama po Tebe, Tvoga brata i gospodina Bešića (možda je spisak duži, ali ja znam za vas trojicu) ponijeli nadležni djelatnici Rijaseta IZ BiH, odnosno Rijaset u cjelini, ili, kako se to nekim diplomatskim vokabularom kaže – službeno Sarajevo? 

 

ČAJLAKOVIĆ: Oni su se ponijeli, po mom razumjevanju situacije posve jednostrano, kranje neodgovorno, pristrasno slušajući samo jedan ’radio’, ’radio’ koji se zove ’tandem Šetkić-Karaman’, bez ikakva osnova, jednostrano i olahko etiketirali brojne ugledne imame  i bez unaprijed sprovedene procedure koju propisuje npr. Pravilnik o radu imama i muallima usvojen na Saboru aprila 2008. god., jednostavno i po najbržem postupku slali pismena razrješenja imama, obećavali a obećanu riječ iz udobnih sarajevskih fotelja nisu ispunjavali. Sramota i grijehota! Nemam riječi više, ogorčen sam na sve to i tako ponašanje posebno na šefa Ureda za BD Mirsada Kalajdžića. On je npr.dao meni u veoma kritičnim momentima telefonskim putem, 22/5.2013. obećanja da će pomoći i intervenisati na sve nepravilnosti koje su radili Idrizovi ”sateliti” u lokalnom džematu Norrköping, da će poslati pismeni stav usaglašen sa Rijasetom – no, to se nikada nije desilo, posjetili su ga najugledniji ljudi iz ove sredine i trazili pomoć, obećao je – nije ispunio, ja sam više puta tražio da intervenišu i nalože da se primjene odredbe Pravilnika o radu imama i muallima s ciljem da se utvrde činjenice, da se demantaju sve podvale, potvore, optužbe, laži što su Idrizovi „sateliti“ širili, obećao je – nije ispunjeno. Slična obećanja su davana i iz Kabineta reisa Kavazovića, no ni to nije u mom slučaju ispunjeno, ali zato jeste npr. za džemat Göteborg. Npr. iz Kabineta reisa mi je rečeno: ”Pošalji žalbu i mi ćemo intervenisati.” Ja sakupio sve releventne dokaze i poslao žalbu; nikad niko – ni riječi. Jedna smrtna šutnja. A ja se toliko borio za to naše ”zvanično Sarajevo, za Rijaset, za IZ” i srcem i dušom, izgarao, svaki pfening ubirao i slao u Rijaset, na desetine miliona švedskih kruna sam poslao i u sami Rijaset u proteklih 20 godina, a ovako mi se vraća… Jednostavno, velika nepravda i od ”zvaničnog Sarajeva”, IZB u Švedskoj, i posebno od moga nekadašnjeg džemata u kome sam radio dan-noć, u prosjeku 12-14 sahata dnevno, bez slobodnog dana, samo 4 hefte godišnjeg odmora, sve i svoju mladost žrtvovao i tu ostavio…. No, ima Allah koji je pravedan  – Kadija koji će jednog dana presuditi i meni i njima, ako Bog da, neka lica toga dana biti će žalosna, osramoćena, kao što je gorčina i nepravda teško bila i ostala na ovom danu i na ovom svijetu… Tuđi hakk je težak, oni to znaju!

 

Zaista ne želim niti smijem biti pristrasan ni ovim povodom, kao ni inače, ali koliko sa svoje pozicije mogu da prosudim, vas trojica ste, uvjetno rečeno, žrtve nečije kampanje zarad ko zna kojih ciljeva. No, da li se žrtvom mogu smatrati i sve slobodnomisleće džematlije iz tog dijela Kraljevine Švedske i može li se govoriti o ataku na jedinstvo Bošnjaka u toj zemlji?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, Vi ste u potpunosti u pravu, mi smo kurbani od takvih ljudi i njihovim prljavih spletki i bolesnih ambicija i vlastitih interesa. Dok je insan šutio, pokorno slušao nadajući se da se neki ljudi urazume, davajući im i drugu, i treću i slijedeću šansu da poprave sebe, svoj odnos prema ljudima i Zajednici, da stvar krene naprijed i dok je saglasno klimao glavom – bio je dobar ”najbolji imam u Švedskoj i najbolji džemat” – čim je insan ’progovorio’, digao svoj glas s najboljom namjerom, protiv očite nepravde, učmalosti i getoizacije Zajednice, kažem, s najhairnijim nijjetom za Zajednicu u cjelini – postao je potencijalna i opasnost i meta za odstrijel, žrtva koju treba ’pokositi’ da bi ostalo samo poslušno i pokorno ’ljudsko tkivo’ s kojim se može kako ti pojedinci hoće upravljat i manipulisat – kakvo je, otprilike, sadašnje stanje, prožeto strahom, nepotizmom i diktatom spomenutih pojedinaca.

 

Nakon svih tih turbulencija koje su se desile unutar IZ Norrköping i Tebi lično, našao si rješenje da nastaviš istim putem, ali u okviru neke druge organizacije. O kojem rješenju je riječ?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, tako je, riječ je o tome da su mnogi ugledni ljudi iz ove sredine u kontaktu s Uredom za BD i Kabinetom reisa Kavazovića, gotovo cijelu godinu dana pokušavali dobiti minimalno razumijevanje i pomoć oko učinjene nepravde i njima i meni, posebno diskriminacije prema istima, dakle vlastitim članovima. No, kada službenici iz Ureda za BD nisu čuli glas s kojim se pozivaju da daju svoj doprinos, kada su i ono što su čuli, saslušali, obećali pa pogazili, kada su se oglušili na sve pozive i vapaje od strane veoma uglednih i čestitih ljudi, istima je ’prekipjelo’ posebno kada su prisustvovali novoj neregularnoj skupštini februara ove godine (2014.) i kada su, pored jasne diskriminacije doživjeli i brojne neprijatnosti, uvrede i poniženja među kojima je i očigledna prevara s glasačkim listićima koje ubacivaju ’iz hodnika’ za broj ljudi koji tu ne postoji, odlučili su napustiti tu neregularnu skupštinu, prijaviti policiji sve nepravilnosti među kojima je i isplata nekim novim imamima – pojedincima na crno oko 6-8 mjeseci itd., kao i na osnivanje NOVOG DŽEMATA u gradu Norrköpingu. Tako su ovi hrabri i čestiti ljudi, 02.03.2014. god., sazvali osnivačku Skupštinu, kad je i osnovan NOVI DŽEMAT, usvojen Statut, izabrano rukovodstvo u sastavu vrlo uglednih i uspješnih ljudi u ovoj sredini, određena članarina, usvojena Deklaracija i Platforma rada. Nakon toga pronađen je i iznajmljen lokal, te adaptiran u rekordnom roku i konačno svečano otvoren, 29.05.2014. god., u prisutvu od oko 2oo duša, vjernika i vjernica, elhamdulillah. Vrlo brzo je otvorena i nova internet stranica www.sif-n.com

 

Koliko članova trenutno broji Islamska zajednica u okviru koje sada djeluješ i kakva je njihova etnička struktura?

 

ČAJLAKOVIĆ: Članstvo je u stalnom porastu. Ljudi uviđaju stvarno stanje, napuštaju narastajući radikalizam (vehabizam) i s potpisanim Pristupnicama pristupaju NOVOM DŽEMATU u ugodnoj bratskoj i prijateljskoj atmosferi koja se gaji od samog osnivanja novog džemata. Kako sam razumio od strane rukovodstva NOVOG DŽEMATA, u ovaj džemat se mogu učlaniti svi ljudi iz cijele Švedske, samo ne radikalisti (vehabije) i ovi  bolesnouminici koji svo ovo zlo sproveli.

 

Da li ste riješili pitanje prostora za klanjanje, te za ostale aktivnosti?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, hvala Allahu dž.š., to je riješeno za nepuna dva mjeseca, znači pronalazak odgovarajućeg lokala na odgovarajućoj lokaciji (iza željezničke stanice) s povoljnom cijenom mjesečne kirije, adaptiran u rekordnom roku, proklanjan, 09.05.2014., a rekoh, svečano otvoren, 29.05.2014. godine.

 

Jeste li registrirani kod nadleznih lokalnih vlasti i ostvarujete li time pravo na budžetsko finansiranje kao i druge vjerske zajednice na tom području?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, kako mi je poznato, odmah nakon osnivačke Skupštine ovi vrijedni ljudi – rukovodstvo je užurbano radilo na pripremi odgovarajuće dokumentacije i vrlo brzo je NOVI DŽEMAT registriran kod nadležnih lokalnih vlasti i institucija te je sada proces etabliranja u toku i rad na finansiranju džemata.

 

Ima li ta Islamska zajednica ikakve veze sa IZ BiH?

 

ČAJLAKOVIĆ: Zasad, kako sam razumio ima, kako je usvojeno u Statutu, ima samo potrebni oblik suradnje, drugo ništa, kako sam razumio dok se ne riješi ”uzrok kvara” kako je to, čitao sam, definisano u Deklaraciji i Platformi rada, a ”uzrok kvara” se vidi u dvojcu poznatom kao ”Karaman-Šetkić”, tako je rečeno. Kada se otkloni ’uzrok kvara,’ rukovodstvo džemata će eventualno pristupiti podnošenju zahtjeva za učlanjenje u redovne organizacione tokove.

 

Na samom kraju, evo najavljene paralele: naime, imao sam priliku prije nekoliko godina razgovarati za javnost sa Osman ef. Đogićem, smijenjenim ljubljanskim muftijom, sada glavnim imamom Slovenske muslimanske skupnosti, zatim nedavno sa dr. Senad ef. Agićem, nekadašnjim glavnim imamom IZ Bošnjaka Sjeverne Amerike i s Tobom – prvi put kada si obnašao gore navedene funkcije u okviru IZB Švedske i sada, kada si na toj funkciji. Može li se govoriti o koincidenciji ili sporadičnim slučajevima kada je riječ o pojavama koje su se desile u bošnjačkim džematima u Ljubljani, Chicagu i Norrköpingu, ili se radi o pojavama koje uzimaju maha i koje treba da zabrinjavaju Bošnjake kojima je stalo do jedinstva našeg naroda, ma gdje bili?

 

ČAJLAKOVIĆ: Nažalost, koliko ja imam uvid i saznanje, ovo nisu izolovani slučajevi, ovo sve više uzima maha u sistemu IZ u domovini i dijaspori, samo što ljudi ne smiju ’progovoriti’, na iste se vrše raznorazni pritisci, ucjene, prijetnje i mnogi šute, trpe, boje se za vlastitu egzistenciju, egzistenciju porodice, ugleda u sredini i društvu, ništa manje u užoj i široj porodici, te se onda opredjeljuju na ’šutnju’ koja ’tinja’ dok jednom ne eksplodira… Imam posebno poštovanje prema kolegama koje spominjete, a nadasve prema dr.Senadu ef.Agiću. On(i) znaju da se velikim ljudima uvjek stajalo na put. Kako kaže švicarski filozof: ”Kad god se čovjek uzdigne, uznapreduje stegnu ga savitljive lijane.” (J.J.Rousseau)

Molim Allaha da im svima pomogne i olakša, da dobra zdravlja, znanja, mudrosti i uspjeha na oba svijeta, amin.

 
 Hvala velika za ovaj razgovor.

 

ČAJLAKOVIĆ: Hvala Vama, poštovani gosp.Bedrudine, koji ste mi ukazali priliku da se moj glas, po prvi puta, čuje nakon ove velike duševne patnje, boli, tuge i razočaranosti u sve one koji su mogli pomoći, bili dužni pomoći a nisu, zapravo su odmogli ili pak u odnosu na druge slučajeve nepravedno postupili, ali ima Allah, kome neka je hvala i slava na početku i na kraju svakog hairli posla, amin.

 

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (588)

plitvice-ferhadija

Konvencija Stranke dijaspore BiH

Posted: 27. Juli 2014. in Intervjui

Konvencija SBiH

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Nešto kao bajramska čestitka

Posted: 26. Juli 2014. in Intervjui

KAKO ĆE MOJE SRCE BITI POTPUNO RADOSNO AKO ZNAM DA SU MNOGA NEDUŽNA UCVILJENA, BAŠ U RAMAZANU I BAŠ NA BAJRAM ?!

Bismillahirrahmanirrahim!

U ime Allaha, općeg dobročinitelja, milostivog, samilosnog!

bajramska...
U proteklih mjesec dana muslimani diljem svijeta su imali priliku da se približe Stvoritelju, da ga mole da im grijehe oprosti a dobra djela nagradi, vjerujući u Njegovu moć i Njegovu milost koju naročito podaruje svojim bogobojaznim robovima u najodabranijem mjesecu u godini – ramazanu. Na “izlaznim vratima” naših domova je mjesec u kojem su muslimani imali priliku da postom, ibadetom, dovama, čovekoljubljem i dobrim djelima prema svim Božjim stvorenjima očiste i dodatno oplemene svoje duše, a eliminiraju ili reduciraju svoj ego i svoj nefs, da, jednostavno, postanu bolji ljudi. Za dobrobit sebe samih, svojih porodica, zajednica i čovječanstva u cjelini! Odlazi nam najdraži musafir koji je u naše kuće i džemate u svom “prtljagu” donio toliko bereketa, mira u našim srcima i dušama, novih-starih “recepata”, kako za Ovaj, tako i za Onaj svijet, kako bi svima na ovoj planeti bilo bolje.
Ali, bili smo svjedoci i sudionici da su, upravo u odlazećem ramazanu, naša srca zatreperila, uznemirila se, narušen nam je bio onaj poslovični ramazanski spokoj i mir i to 11. jula u Srebrenici, toj našoj rani neprebolnoj, a fleki na savjesti čovječanstva, posebno onog njegovog tzv. moćnog dijela, te 20. jula u Kozarcu i Prijedoru, našoj, ništa manje bolnoj rani od srebreničke. A na naša, ionako ranjena srca i duše naše, kao so na žive rane, padale su zastrašujuće slike iz Gaze kada se pred očima cijeloga svijeta, pa čak i uz blagoslov nekih nazovi sila, bezdušno ubijaju na stotine palestinske djece, žena, staraca…civila, granatiraju se bolnice. Ubijaju se i ovoga puta, kao što je to bio slučaj u Srebrenici, Kozarcu, Prijedoru te diljem Bosne – muslimani. Ubijaju se baš u ramazanu! I, tom cionističkom Izraelu je sve to “aproved” u nekim važnim office-ima tzv. suvremenog čovječanstva. Odobreno je izraelskim cionistima da vrše genocid, makar i na rate, do posljednjeg Palestinca, odnosno muslimana.
Uobičajeno je u ovakvim prilikama, odnosno u predbajramskom ozračju, pozivati da se radujemo Bajramu, jednom od dva najveća muslimanska blagdana, jer Bajram to (radost) u svojoj suštini i jeste. Moja duša, srce, te moralni i etički kod me ipak sputavaju da apeliram na potpunu i bezrezervnu radost muslimana. Naime, imajući u vidu koliko palestinske djece i civila uopće svakodnevno gine, bio bih licemjeran ako bih se opušteno i do kraja radovao čak i na Bajram, jer je, kao i onaj 1992. u Bosni, krvav. Kako će moje srce biti potpuno radosno ako znam da su mnoga nedužna ucviljena, baš u ramazanu i baš na Bajram?! Kako?!
Dakle, radujmo se umjereno, reducirano, sa “zadrškom”, svjesni da trebamo ljudski suosjećati sa jednom Havom Tatarević iz sela Zecovi kod Prijedora, hiljadama majki, očeva, sestara i braće iz prijedorskog kraja, Srebrenice i, sada – Gaze.
Zamolimo Allaha dž.š da nam grijehe oprosti a nagradi nas za sve ibadete i dobra djela učinjena u mjesecu Objave – ramazanu. Zamolimo ga da olakša, da podari sabura preživjelim članovima porodica prijedorskih, srebreničkih i svih nevinih bh. i palestinskih žrtava. Amin!

SVIM MOJIM ČITATELJIMA ISLAMSKE VJEROISPOVJESTI NEKA JE
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Tarik sa didom u dzamiji

Sinošnja 27. ramazanska noć, poznata kao Leiletul kadr, odnosno jedna od neparnih noći u posljednjoj dekadi mjeseca ramazana za koju se vjeruje da je u njoj (ili u jednoj od drugih neparnih noći u posljednjoj trećini ramazana) započelo spuštanje Objave čovječanstvu, obilježena je u prepunoj Šehidskoj džamiji u Charlotte-u dostojno.

nijjet - muskarci

Najprije je od strane porodica Gušić i Hadžikadić iz Charlotte-a te porodice Gušić iz Bostona priređen iftar za sve koji su došli u džamiju, nakon čega je klanjan teravih namaz kojeg je predvodio lokalni imam hadži hafiz Mersudin efendija Kasumović.

trpeza

A nakon teravije, otpočeo je program specijalno pripremljen za ovogodišnju 27. ramazansku noć. Program je vodio spomenuti imam i u samom početku, po želji roditelja, proučio dovu za Tarika Gušića, blagosiljajući ga i moleći Allaha dž.š. da Tariku podari svaki hajr u njegovom životu.

prija unosi Tarika u dzamiju

Program se dalje odvijao uz tekbire i salavate, te illahije i prigodne recitacije u izvođenju mektebske djece iz Charlotte-a, odnosno obližnjeg Salisburry-ja, te gosta iz Bostona hadži Bedrudina Gušića.

Bedro - 1. illahija

Pri kraju programa hadži hafiz Mersudin efendija Kasumović je održao prigodni vaz (govor) na temu značaja 27. ramazanske noći, poentirajući na jedan ajet iz Kur'ana u kojem se kaže da je ibadet u toj noći vredniji od ibadeta u trajanju od 1000 mjeseci, odnosno preko 83 godine.

Imam - ders

A na samom kraju je obavljeno prikupljanje novčanih sredstava (fundraising) za reduciranje razlike između planiranih rashoda i prihoda u godišnjem budžetu Džematskog odbora Charlotte i koje je uspješno vodio prof. dr. Mirsad Hadžikadić, član Odbora, inače predsjednik Sabora ICNAB-a (Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike). Naime, prikupljeno je malkice preko 50% nedostajućih sredstava u budžetu za ovu godinu.

SAM_2964

Prepunu džamiju su svi napustili ozarenih lica i punih srca.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

 

 

 

 

 

Evo još fotki:

Adnan i Tarik

—————————————————————————————————————————————————————————-

Bedro - II illahija

————————————————————————————————————————————————————————-

Bedro - sura

—————————————————————————————————————————————————————————–

curica spava

————————————————————————————————————————————————————————

ezan - Esed

————————————————————————————————————————————————————————–

hor illahija

————————————————————————————————————————————————————————–

hor - bez mene

———————————————————————————————————————————————————–

familije gusic-hadzikadic

————————————————————————————————————————————————————————-

ezan

————————————————————————————————————————————————————————-

Lejla u kuhinji

———————————————————————————————————————————————————-

Lejla, Tarik i prija

———————————————————————————————————————————————————————

Nadja - illahija

———————————————————————————————————————————————————————–

nijjet - hanume

—————————————————————————————————————————————————————————–

Said u safu

————————————————————————————————————————————————————————

slatka jela - iftar

———————————————————————————————————————————————————————–

Tarik s Azrom

——————————————————————————————————————————————————————–

zenski hor

———————————————————————————————————————————————————————

SAM_2949

————————————————————————————————————————————————————————

SAM_2950

————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_2938

 

 

 

Pomozimo našem IRFANU

Posted: 23. Juli 2014. in Intervjui

HorozovictataportretDragi sugrađani i prijatelji!

Prenosim pismo našeg sugrađanina, pisca i publiciste Zlatka Lukića, u kojem apelira da se čim prije i u što većem broju odazovemo kako bismo pomogli našem poznatom sugrađaninu,  bh. književniku te mome školskom kolegi IRFANU HOROZOVIĆU:
Irfan Horozović je vrlo bolestan i operiran je u Ljubljani. Ako je bilo tko od vas u mogućnosti da pomogne najvećem banjalučkom piscu i jednom od najvažnijih pisaca među Bošnjacima, a i u cijeloj Bosni i Hercegovini – to bi bio vrlo lijep čin solidarnosti od njegovih sugrađana. Molim vas proširite ovu vijest dalje i što prije. I sami znate da u ovakvim situacijama treba reagirati vrlo brzo.Evo pisma koje sam dobio ovog trena iz Sarajeva:

Postovani,

Obavjestavamo vas da je Irfan Horozovic podvrgnut teskoj operaciji u Ljubljani, a cekaju ga jos dvije. Dostavljamo vam njegov mail za poruku podrske i broj racuna za finasijsku pomoc koja mu je prijeko potrebna: hirfan@bih.net.ba Ime i prezime: HOROZOVIĆ IRFAN Naziv banke: UNICREDIT BANK D.D. Aadresa banke: KARDINALA STEPINCA BB, 88000 MOSTAR (Poslovnica Sarajevo) SWIFT: UNCRBA 22 IBAN: BA39 3387 2028 1353 7577 BROJ RAČUNA: 40047509101 Miro Petrović javio je broj računa Irfana Horozovića: za uplate u KM UniCredit banka ,Irfan Horozović, Avde Jabučice 3, Sarajevo”. 3389 0025 0042 7307.

Srdačno,

Društvo pisaca BiH

Bosni i Hercegovini prije točno godinu održani su opći izbori, a ...

U parlamentu BiH nema mjesta za dijasporu

I ove izborne godine nastavljaju se izborne podvale i podmetanja, i to prije svega s mjesta s kojega se to ni u snu ne bi trebalo očekivati. Dolaze od Centralne izborne komisije, iz tzv. Središnjeg izbornog povjerenstva. Nebitno je ko je na čelu. Svih ovih posdejtonskih godina Centralna izborna komisija je učinila sve što je u njenoj moći da spriječi dijasporu da dadne svoj glas kome želi. To se čini na perfidan,  lukav, podmukao način. Ljudi iz dijaspore se toliko izmore raznim sitnim smicalicama, da htjeli ili ne moraju odustati od glasanja. Rezultat toga je da iz dijaspore ne dođe ni 10% glasova, a dijaspora čini skoro polovinu BH stanovništva. Naravno, najveću štetu takve podle strategije trpe Bošnjaci, jer je su u dijaspori najbrojniji. Novi težak i vrlo posljedičan udar na dijasporu, posebno onu iz Rs, izvršen je ove godine izmjenom zakonskih propisa ( uključujući sporni Zakon o boravku i prebivalištu, koji je donijela Rs u dosluhu sa EU), kojima je automatski eliminisan najveći broj glasača koji još žive u inostranstvu, jer im je povratak i sada neuslovan.

Po nekoj logici izborna komisija ne bi mogla učiniti mnogo na planu eliminicije dijaspore, jer ona je samo političko-administrativno tijelo. Ali ako se zna da je ona izvršni organ vlasti, a vlast ne samo da ne želi vratiti  dijasporu  kući, već joj nastoji izbiti iz glave svaklu pomisao o uspješnom povratku, onda se uz već nstale  mogu pretpostaviti i krajnje posljedice. A to se osjeća na cijelom području BiH, s tim što vlasti Republike srpske sa njihovom  službom sigurnosti predstavljaju otvorenu prijetnju povratnicima i povratku.

Postoje argumentovani dokumentovani  dokazi o metodama koje je u prethodnim izbornim godinama koristila Vlast BiH da spriječi učešće dijaspore na izbore. Argumenta je na pretek, ali se ne treba vraćati u prošlost, da se to argumentuje. Dovoljno je pogledati podvale i podmetanja  koje prethode ovim općim izborima, koji će se održati  12. oktobra 2014.godine.

Bez namjere da se dublje upuštam u ono što se već zna, ilustrujem to ovim svojim vlastitim primjerom.

  1. Obrazac potvrde prijave za glasanje izvan BiH ( jer sam na privremenom boravku u SAD) dobio sam putem pošte 21. jula 2014. godine ( to jest jučer), a prijava mora biti dostavljena Centralnoj izbornoj komisiji do 29.7. 2014. do 24,00 časova (znači za 7 dana). Na dostavnoj koverti piše da je  dostava izvršena 31. Maja 2014.  u 14.20 časova, što znači da je pismo iz BiH do SAD (država Vermont)  putovalo punih 51 dan, skoro dva mjeseca. To je notorna laž. I to nije ništa novo. To je uhodana praksa svakih  izbora, na isti način. Neko od kriminalaca iz Izborne komisije je u sradnji sa PTT udario datum i držao koverte kod sebe, da bi ih poslao u zadnji čas, kako bi primaoc zakasnio. I naravno skoro svako zakasni. Jer svi rade, svi imaju obaveze. Ako čak istog dana potencijalni glasač uspje poslati prijavu za glasanje, ona će na neki način kasniti, jer će se “odgovorni” u izbornoj komisiji pobrinuti da ona kasno stigne.
  2. Pošto nema vremena za slanje zakašnjele prijave za glasanje poštom dostavu sam pokušao izvršiti elektronskim putem, preko adrese prijavapp@ izbori.ba.  Ali jest, vraga. Na naznačenoj  stranici izborne komisije ima obrazac za dostavu PRP/1/ , ali nema obrasca PRP-2, na kojem bi morao dostaviti potvrdu prijave za glasanje izvan BIH ( pod uslovom da znam kako prijavu skenirati i priložiti joj identifikacioni dokunent).
  3. Kako nisam mogao prijavu sa identifikacionim dokumentom poslati elektronski, odlučio sam prijavu i identifikacioni dokument faksirati sa svog kućnog faksa. Skoro puna dva dana bezuspješno sam pokušavao faksirati moje dokumente  Centralnoj izbornoj komisiji u Sarajevo na faks broj 38733251333. Odgovor je bio da taj broj već dugo nije u upotrebi. Pokušao sam, naravno, na drugi  broj 38733251334,  koji je preporučen na drugoj strani obrasca PRP-2, ali uzalud. Nije išlo. Stalno zauzeće. Konačno sam odustao i otišao u UPS office.
  4. Uposlenik UPS offisa pokušavao je puna dva sata da pošalje faks na broj 3873325133 a potom na 38733251334, ali uzalud. Ponovilo se ono što sam iskusio na mojoj kućnoj faks mašini. Za prvi broj  je poruka da već dugo nije u upotrebi, a drugi je neprestano zauzet. Nakon dva sata odustao sam i rekao doći popodne. Platio sam 5,5 dolara za neurađeni posao.

Šta ću učiniti popodne, ne znam. Ali šta vrijedi i ako ja  uspijem dostaviti prijavu za glasanje, kad to neće uspjeti većini nas koji smo vani.

Obrazac za glasanje izvan BiH (prijava)  može se naći na stranici http:iiwww.izbori.ba/Dokumenta/Opci izbori 2014, a više informacija za inostranstvo na http://www.izbori.ba/default.aspx?category. Oni koji još nisu poslali svoje prijave, neka pokušaju na ovaj način. Možda budu bolje sreće, možda uspiju.

Pa ako uspiju poslati prijavu i odluče se glasati, za koga. Za dvoličnu/ troličnu lopovsku vlast koja sve čini da ih spriječi da glasaju. Pa upravo u toj činjenici je motiv svima nama u Dijaspori da glasamo, da ne ispustimo iz ruku to jedino sredstvo kojim ne možemo srušiti korumpiranu neprijateljsku vlast, ali je možemo makar okrnjiti, učini je manje sposobnom da nam zagorčava život, da nas odbacuje i eliminiše.

Siguirno je da imamo mali ili skoro nikakv izbor potencijalnih narodnih lidera u koje možemo vjerovati da će ostati dosljedni narodu i onda kad se domognu fotelje. Glasati ne možemo za lidere SDP, SDA,SBB… koji vonjaju na ustajalost, korumpiranost, pokvarenost, i koji su spremni izdati i rođenu mater da sačuvaju poziciju. Može li Demokratska fronta  (DF) ispuniti naša očekivanja, ili će se i ona utopiti u kolotečinu?

U Rs možemo još manje učiniti. Ako i nađemo neke potencijalno sposobne, kao Emir Suljagić, ne možemo od njih očekivati veliki učinak, jer su manjina. Ipak, postoji šansa, kako neki misle, da se preko  koalicije “Domovina “, koja se prvi put pojavljuje u Rs, može postići nešto više.

A još je diskutabilniji izbor članova Predsjedništva BiH, koje je uvijek polarizirano i nije u stanju braniti interese cjelovite BiH.

U  kontestu svega ovog što prati ove opće izbore i onog što smo naučili iz prethodnih, ne možemo očekivati skoro nikakve značajne pozitivne promjene. Ipak, moramo se nadati, i svako od nas, ko se osjeća kao Bosanac i Hercegovac, ko zemlju BiH osjeća svojom,  treba učiniti sve da upotrebi svoj glas i dadne ga onima koji najviše obećavaju i od kojih se može očekivati da će svoja obećanja makar donekle ispuniti.

Izbori u Federaciji na svake dve godine

Ovi izbori imaju posebnu važnost za Dijasporu.  Oni su šansa svima nama iz dijaspore da se vratimo u politički život BiH, da makar malo više uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Zato, ne oklijevajte. S voljom i iz inata uzmite dan dva, popunite prijavu za glasanje i pošaljite je odmah, kako bi stigla Centralnoj izbornoj komisiji do 29.7. 2014.godine. A do izbora koji će se održati 12.oktobra 2014. godine dobro razmislite o  partijama i kandidatima i odlučite se za izbor u koji se može više vjerovati nego u one koji su nas do sada nebrojeno puta iznevjerili i izdali.

Burlington, Jula 22, 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1


klanjana-dzenaza-zrtvama-genocida-u-prijedoru-za-antu-dolica-minuta-sutnje
 
Jedan sam od onih smrtnika koji uživa i u ovozemaljskim blagodatima, prije svega kroz svoj privatni život. A takvim mi ga je Gospodar svih svjetova podario i Njemu hvala. Ali, to istovremeno ne znači da sam od onih što zabija glavu u pijesak i ne vidi šta se dešava u svijetu… Prokleo bih samoga sebe ako bih ostao ravnodušan na svakodnevne slike i vijesti iz Gaze…, ili, jednostavno, “preletio” preko onoga šta se dešava u Memorijalnom centru Potočari svakog 11. jula, pa i ovogodišnjeg…, prokleo bih samoga sebe ako ne bih pustio neku suzu danas, nakon dženaze u Kozarcu i sahrane Ante Dolića u Prijedoru.
Ne, nisam taj! Jedan sam od onih kojemu itekako potekne suza prije, za vrijeme i nakon dženaze u Kozarcu… potekne suza kada se samo spomene Hava Tatarević kojoj su zlikovci ubili šestericu sinova i muža…ili spomenu druge majke, očevi, sestre, braća, rodbina, komšije, prijatelji, sunarodnici…ama, jednostavno, ljudi-civili, nikome krivi i nikome dužni.
Šta sada reći u ovom osvrtu a ne ponoviti, bilo sebe samoga ili druge koji rekoše mnogo toga u ovom danu tuge i boli ne samo za FBiH, Bošnjake i bh. Hrvate…., nego za onaj dio ljudskog roda ma gdje je i ma kako se Bogu moli ili ne moli, ma kakva mu je boja kože…a suosjeća sa nevinim žrtvama bilo gdje u ovakvom svijetu, pa i sa ovima u Gazi, Srebrenici, Kozarcu?! Mnogo toga bih rekao ali ne bi bilo dovoljno, kriknuo bih ali bojim se da me niko ne bi čuo….
gaza
Nego, neka ostane zapisan barem pokušaj ovog kratkog ljudskog izliva sousjećanja, tuge, boli…, kako zbog onih 284 koji nakon Tomašice nađoše svoj smiraj u mezarima i grobu… ali i srdžbe zbog spoznaje da živimo u svijetu nepravde i erozije svih ljudskih vrijednosti.
Ponovit ću samo rečenicu reisa Kavazovića da je u Prijedoru “izdat ljudski rod, a ta izdaja traje u Hagu i New Yorku….” Ja bih dodao i u nekim drugim centrima takozvane moći, prije svega u – Washingtonu i Briselu, ali i u Rijadu, Abu Dabiju….Ali, neka ne zaborave “silnici” ovoga svijeta da apsolutnu moć ima samo – On! I, Njegova je – posljednja!
 Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sdbih

U četvrtak 17 jula ove godine u okviru 11 susreta Banjalučana ” Vezeni most – 2014”  u bivšem Domu kulture u Banjaluci, Zajednica udruženja građana  ovog grada održala   je tradicionalnu  tribinu na temu; ” Značaj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja u obnavljanju povjerenja za suživot, toleranciju, uvažavanje različitosti i očuvanja kulturno-historijeske baštine”.

Kao što je poznato banjalučke vlasti su vođeni ideološko-političkim motivima, u toku i nakon zadnjeg  rata preimenovali gotovo sve predratne nazive ulica i naselja u nazive isključivo sa srpskim predznakom, šaljući time poruke netolerancije i mržnje prema drugom i drugačijem. Premda su bili pozvati, predstavnici grada Banjaluke se nisu odazvali ovoj tribini ćime se još jednom poslao jasan signal da se neće odustati od legitimizacije etničkog čišćenja i urbicida počinjenog u ovom gradu.

Oštro osuđujemo ovako ponašanje predstavnika lokalne vlasti grada Banjaluke koji je kontinutet politike zabluda, mitova i netolerancije koje elita RS-a šalje građanima prije svega srpske nacionalnosti. Nesumnjivo je da politička elita RS-a zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja i kulturu kako bi se radikazirali osjećaji i uvjerenja javnog mnjenja i stvorilo raspoloženje  opravdanosti etno-fašističke poruke koju šalju nosici političke vlasti.

Podržavamo legitiman zahtjev Udruženja građana Banjaluke da se ulicama i naseljima ovog lijepog grada vrate njihovi predratni nazivi ćime bi se jasno poslao signal tolerancije i poštovanja drugog i drugačijeg.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine


Dvadeset godina nakon srpskog genocida počinjenog u Prijedoru, Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku ….  Bošnjaci u masovnim grobnicama posijanim širom BiH pronalaze svoje najmilije i klanjaju masovne dženaze mrtvima za mir i spokoj, a sebi za utjehu i sabur.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcR9OclM8wP_V0dsUM8ovV9Hw5PZ32vZ032GS3kTIhNjqsK9065HVAr74N-h

U prijedorskom genocidu, koji najviše sudske instance svijeta i dalje ne žele prepoznati, ubijeno je 3.500 Bošnjaka i Hrvata,  kroz  logore smrti prošlo 31.000 građana,  protjerano skoro kompletno nesrpsko  stanovništvo, a još uvijek se vodi nestalim blizu 1.000  građana. Ono što ne vide suci u sudnicama Haškog suda argumentovano se  potvrđuje dokaznim materijalima i uvjerljivo prepoznaje na prijedorskim ulicanma i trgovima, stratištima prijedorskih logora i prijedorskim poljima smrti.  Prijedorski genocid ostavio je trajne krvave tragove u zemlji i duboke brazgotine u duši i na licima žrtava. Iz godine u godinu, u protekla dva desetljeća otkrivaju se skrivani  tragovi zločina, progovaraju masovne i pojedinačne grobnice, a u sjeni sve većeg broja bijelih nišana klanjaju masovne dženaze prijedorskim šehidima.

https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRGC_VCdN-EZsxZSEfbRrF7_uU0kvYRce0-mHtLmpuOQGMygZTc

I ovog 20-og jula pred očima čitava svijeta klanjat će se kolektivna dženaza za 275 prijedorskih šehida, nedavno ekshumiranih iz Tomašice, najveće masovne grobnice u BiH, a neutješna prijedorska majka Hava Tatarović nakon 22 g. neizvjesnog iščekivanja ukopaće muža i šest svojih sinova, nevino ubijenih u prijedorskom genocidu.

U mom Prijedoru, gradu u kojem sam proveo četiri nezaboravne školske godine, stekao prva vrijedna znanja i ljubavi i izgradio svoje mladelačke snove o zajedničkom sretnom životu, u kom sam dobio prva priznanja za rodoljublje i nagradu za epopeju o Kozari, u tom gradu maja Hiljadu devesto devedeset druge srpski okupatori počinili su genocid, ubili 3.500 i protjerali desetine hiljada mojih Prijedorčana, u tom gradu srpski zlotvori pretvorili su moje snove u iluziju. U tom gradu gdje se već dvadeset godina pod pitomim obroncima i ispod rudničke jalovine pronalaze mrtvi Bošnjaci i klanjaju šehidske dženaze  i ove godine, ovog Dvadesetog  jula 2014.  obaviće se još jedna masovna dženaza u kojoj će biti ukopano 275 šehida, čija su tijela nedavno pronađena u masovnoj grobnici Tomašica.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRIECrCyI0PO7ni3BVhEXckEs3b8VXJW2urG7QJK0Nd8KIWd3VC

A moj rodni grad je samo tridesetak kilometara udaljen od Prijedora. Ja sam Dubičanac. Kad su maja 92. ubijani prijedoski Bošnjaci i Hrvati u Bosanskoj Dubici se pirovalo. SDS je likovao.  Hvalisavo su govorili – Oslobođen je Prijedor. Šta se tada slavilo znali su samo krvoloci. Danas znamo i mi, zna cijeli svijet. A najbolje zna majka Hava koja će na dženazi 20. Jula među 275 šehida ispratiti muža i svojih šest sinova, koje srpski krvoloci nevine pobiše. I ne samo  njoj. Ferida Kadirić izgubila je muža Rasima i sinove Agana i Emdžada. U krvi su nestale čitave bošnjačke porodice, kao da nisu ni postojale.  I zahvaljujući međunarodnoj zajednici, haškoj i briselskoj pravdi, dok se na prijedorskim mezarima budu spuštali tabuti nevinih žrtava, njihovi krvnici će sjediti u kućama i stanovima izgrađenim našom mukom i nazdravljati svom doprinosu Prijedorskom genocidu i genocidnoj Republici srpskoj, kojom je međunarodna zajednica nagradila okupatore  i počinioce genocida.

I dok se još jednom u minulih 20 postdejtonskih godina budu ukopavali prijedorski šehidi ispraćeni uzdasima i suzama prijedorskih majki, jedan od prvih  negatora i sponzora Prijedorskog genocida, prvi na Spisku zločinaca prijedorskog kraja u Knjizi prijedorskog TV snimatelja Nusreta Sivca „Kolika je u Prijedoru čaršija” gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, će bez imalo odgovornosti i saosjećanja nastaviti sakupljati nacionalističke izborne poene, koji će mu omogućiti da se slavodobitno penje u nacionalistički vrh genocidne Rs, u kojem već dvije decenije sjede njegovi istomišljenici i idoli. A međunarodna zajednica, odgovorna za sve što se do danas u BiH dogodilo i što se danas dođađa, mirno gleda kako jača  genocidno jezgro Rs, potstiče i ohrabruje njegove protagoniste i sponzorira  balove vampira koji se održavaju u Banja Luci i Beogradu.

Iz godine u godinu nastavlja se ekshumacija i identifikacija bošnjackih žrtava Srebrenice, Foče, Sanskog Mosta,  Borisavaca, Rogatice, Višegrada, Kotor Varoši… Na području Prijedora do sada je ekshumirano 2.008 osoba a traga se za još za 1.000  koji se vode kao nestali.  Sa ekshumaciom masovne grobnice Tomašica ne završava se traganje prijedoskih majki ,očeva , sestara i baće za njihovim najmilijim, što znači da će najtužnije mjesto u BiH još dugo biti Šejkovaća kod  Sanskog Mosta u kojoj posmrtni ostaci žrtava dobivaju svoje prezime i ime, pod kojim će dobiti  vječni smiraj.  U znak sjećanja na žrtve (genocida, op.ZB) u Prijedoru Vlada FBiH je 20. Juli proglasila za Dan žalosti u FBiH. Tog dana u 9:30 č. klanjat  će se dženaza za 275 prijedorskih  šehida.Ovom prilikom pozivam sviju nas, sve vas u BiH i sve vas prognane u svijetu, koji saosjećate sa porodicama žrtava prijedorskog genocida, da 20. Jula uzmete abdest i klanjate đenazu ili minutama šutnje zatražite od Allaha dž.š . da svim nevinim žrtvama prijedorskog genocida pokloni mir a nama podari sabur, ali ne sabur u kojem ćemo venuti i kopniti, već sabur koji će nas učiniti svjesnijim i spremnijim, da oprostimo što se može i smije oprostiti ali zapamtimo ono što se ne smije zaboraviti. Istog dana 20. jula u 11:30 sati dženaza će se klanjati šehidima ranije ukopanim u prijedorskim mezarima Bišćani, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Zecovi, Skela i Kamičani…

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRmC7u0Kse7Ib4LRF2Dvq0LRUFoo2KUUNHZVSA2NRIb8NJF5rKT

I ovaj put kao iz prethodnih pokolja, kada su nas ubijali i proganjali, nosićemo ožiljke vremena na sebi, prepoznatljive  budućim pokolenjima, koji će im uvjerljivo govoriti da je istina o genocidu nad Prijedorom i Prijedorčanima, kao i ona o Srebrenici,  jedna, sveta i nedjeljiva. Sačuvaćemo snagu u saburu, jer Kur’an od nas traži da se čini dobro a ne zlo.

Biće to ponovno ono nama već dobro poznato vrijeme kada riječi ne mognu prenijeti uzdahe i govor srca naših ožalošćenih majki, očeva, braće sestara…, vrijeme  kada nam se oči pomute suzama, a iz grudi otrgnu jecaji, koji nadimaju srca da od boli ne prepuknu.  Nećemo tražiti osvetu. Nećemo dozvoliti da zlo oko nas probudi zlo u nama. Uzećemo svoju tugu pod ruku i ići dalje s vjerom u sebe i naše potomstvo. A kada vjerujemo u sebe ni jedan put nam neće biti ni težak ni predalek.

I dok počinioci genocida nad Bošnjacima Prijedora slobodno putuju Bosnom i šetaju Prijedorom, prkoseći žrtvama i porodicama žrtava upućujući im nove prijetnje, dotle žrtve genocida sve masovnije sjedaju na optuženičke klupe i odgovaraju sudijama zato što su preživjeli genocid i branili domovinu. Ovo potvrđuje i najnovija presuda  Okružnog suda Banja Luka dvojici kozarčana,  svjesno i tendenciozno izrečena i urućena upravo pred ukop 275 bošnjačkih žrtava genocida, kojom Fikreta Hirkića osuđuju na 7 a Semira Alukića na 12 godina zatvora, samo zbog toga što su preživjeli genocid i  umjesto žrtve postali svjedoci genocida. Ovim se  Okružni sud Banja Luka otvoreno stvarstava na stranu zločina.

Time se još jednom potvrđuje da je u genocidnoj republici, tzv. Rs, sve genocidno.

Do rata je u Prijedoru  živjelo 118.698 stanovnika, od čega su 47% bili Bošnjaci-muslimani, 40% Srbi, 8% Hrvati i 5% Jugosloveni i ostali. Okupirani Prijedor je danas  prvenstveno nacionalistički srpski, bastion srpskog nacionalizma, u kojem mali broj bošnjačkih povratnika nema pravo ni da stane pred mezar i prouči Fatihu svojim mrtvim.

I pored svega, najviše sudske instance svijeta, prije svega Haški sud, u prijedorskom genocidu i dalje ne žele prepoznati genocid, iako je njemu  ubijeno 3.500 Bošnjaka i Hrvata, kroz  logore smrti prošlo 31.000 građana,  protjerano skoro kompletno nesrpsko  stanovništvo, a još uvijek se vodi nestalim blizu 1.000  građana. Ono što ne vide suci u sudnicama Haškog suda argumentovano se  potvrđuje dokaznim materijalima i uvjerljivo prepoznaje na prijedorskim ulicanma i trgovima, stratištima prijedorskih logora i prijedorskim poljima smrti.  Prijedorski genocid ostavio je trajne krvave tragove u zemlji i duboke brazgotine u duši i na licima žrtava. Iz godine u godinu, u protekla dva desetljeća otkrivaju se skrivani  tragovi zločina, progovaraju masovne grobnice, a u sjeni sve većeg broja bijelih nišana klanjaju masovne dženaze prijedorskim šehidima.

Ova posljednja dženaza sa 275 Bošnjačkih žrtava, u kojoj majka Hava ispraća muža i šest svojih sinova, šest sokolova, morala bi biti posljednja opomena svima koji se poigravaju sa žrtvama genocida, koji se poigravaju sa pravdom, koji se poigravaju sa Prijedorčanima i Prijedorom.

Suviše su duboki tragovi prijedorskog genocida, da bi ih moglo prekriti vrijeme zaborava.

Burlington, 18. Jula 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Život poslije silovanja

Posted: 18. Juli 2014. in Intervjui

Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Silovane žene teško pričaju o svojoj sudbini. Neke od njih su se razvele, a neke se gnušaju od pomisli na brak.

1_beba_alen_muhicNovorođenog Alena majka nije htjela podojiti kada ga je rodila nakon silovanja. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Alena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti.

Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

Njegova biološka majka je, prema podacima udruženja „Žene žrtve rata“, jedna od najmanje 20.000 žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Preciznih podataka o broju silovanih žena nema, jer one teško pričaju o strahotama koje su prošle i traumama s kojima i danas žive. Pojedinci i grupe zlostavljali su tokom rata žene iako one nisu bile direktna prijetnja. Zatvaranje u logore i sistematsko mučenje i ponižavanje žena bilo je dio strategije zaraćenih strana.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su, u okviru projekta Usmena istorija, razgovarali sa preko stotinu žrtava rata. Među njima je i 25 žena, od kojih su neke u ratu bile silovane ili na drugi način ponižavane i mučene. Mnoge od njih nisu mogle otvoreno govoriti o mučnim iskustvima, pa nisu ni pristale na snimanje razgovora, dok su neke zamolile da se snimljeni intervjui ne objave.

Naše sagovornice pokušavaju živjeti normalnim životom, neke su u izbjeglištvu, daleko od mjesta zločina, neke se nikada nisu udale dok neke žive same nakon razvoda. Različitih nacionalnosti i godina, udaljene kilometrima, ove žene, od kojih su mnoge u ratu izgubile najbliže, dijele istu sudbinu.

Bijeg od sudbine u Ameriku

„Da ti kažemo istinu, ti nisi naš sin. Sad jesi, al’ smo te usvojili“, tako su Muharem Muhić i njegova supruga svom usvojenom sinu Alenu saopštili istinu o njegovom porijeklu kada je imao jedanaest godina.

2_alen_muhic_danasAlen Muhić biološkog oca smatra zločincem, a majku, koji nikada nije vidio, ni ne želi upoznati. (Foto: CIN)

Novinari CIN-a su saznali identitet Alenove biološke majke. Ona je silovana u Miljevini kod Foče 1992., kada su pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili većinu mještana bošnjačke nacionalnosti te muškarce razdvojili od žena, koje su zlostavljali i silovali. Nakon silovanja Alenova majka ostala je trudna i bila je zarobljena sve do poodmakle trudnoće, a razmijenjena je krajem 1992. godine. Tada je zajedno sa oko 200 drugih žena, uz majku i sestru, prebačena na teritorij pod kontrolom Armije BiH, odakle su pješice otišle do Goražda. Imala je tada 30-ak godina, a trudnoću je krila steznikom preko stomaka.

Kada su pješice prešle od mjesta Osanice do sela Berič, smještene su u fiskulturnu salu. Alenova majka krila je tada trudnoću od ljekara i tek je kasnije u goraždanskoj bolnici zatražila pomoć žaleći se na stomačne tegobe. Tada je i rodila dijete kojem nije dala ime.

Nije ga htjela ni nahraniti svojim mlijekom jer se plašila da će se vezati za dijete koje će je podsjećati na silovanje. Preko planinskog prijevoja Grebak, jedinog prohodnog puta, otišla je za Sarajevo, a danas živi u SAD.

O Alenu su se od prvog dana brinuli osoblje bolnice i porodica Muharema Muhića, koji je također radio u bolnici.

„Nije bilo ni vode ni struje, bilo je svaki dan granatiranje, mrtvih i ranjenih stalno. Mi smo njemu poklonili pažnju, sve osoblje bolnice, a ja sam tada stanovao preko puta bolnice, tako da sam dijete često donosio kući i navečer ga vraćao u bolnicu“, priča Muhić.

Brzo su se navikli na dječaka i zavoljeli ga kao člana porodice. Dali su mu ime Alen. „Moja žena i kćerke su mi često govorili ‘Donesi ga babo, neka ga kod nas, da ga najedemo’“, kaže Muhić u razgovoru za CIN.

3_muharem_muhicPorodica Muharema Muhića usvojila je Alena a istinu o njegovom porijeklu rekli su mu kada je imao 11 godina. (Foto: CIN)

To su bili teški dani za stanovnike Goražda. U opkoljenom gradiću na Drini, uz male količine hrane, bez struje i bez normalnog snabdijevanja vodom, živjeli su i oni koji su izbjegli iz okolnih podrinjskih gradova. Hrana se doturala iz centralne Bosne „Putem spasa“, preko Grepka, ali je i ta veza prekinuta te je grad ostao potpuno blokiran.

Kada je čuo da u bolnici više nema mjesta za malog Alena i da će ga dati Crvenom krstu, Muharem je otišao kući.

„Kćerke su me počele grliti i moliti ‘Daj da ga mi čuvamo, kakva bude s nama sudbina biće i s njim’“, kaže Muharem.

Usvojili su Alena i danas je njihov sin. Znali su da mu moraju reći istinu o njegovom porijeklu jer nisu željeli da je sazna od drugih.

„Odjednom su mi mama i babo, sadašnji, rekli ‘Moramo s tobom popričati!’ Ja sam mislio: šta sam sad napravio!? Pitam ih šta sam sad uradio? Kaže ‘Nisi ništa, ali moramo popričati’“, prisjeća se Alen tokom razgovora s novinarima CIN-a.

Na početku je bio ljut na svoje roditelje jer mu istinu nisu rekli ranije, ali je vremenom shvatio da je to bilo za njegovo dobro.

„Ne znam, osjećao sam nešto ovdje u grudima, htio sam da se ubijem“, priča i dodaje da će biti vječno zahvalan roditeljima koji su ga usvojili, jer nije „ostao u nekom domu, kao većina djece u ovom ratu“.

Alen nema dobro mišljenje o svojim biološkim roditeljima. „Na  majku jesam ljut. Ne bih nikad želio da je vidim, zato što me je ostavila. (…) O ocu mislim kao i o svim zločincima. Jednostavno ne bih ga želio nikad vidjeti, i volio bih da mu se odredi najveća kazna, jer takvo nasilje nad ženama nikad ne bih odobrio, ne samo mojoj biološkoj majci nego nijednoj ženi na svijetu”, priča ovaj hrabri dvadesetjednogodišnjak.

Za zločine seksualnog nasilja počinjene u Foči tokom 1992. i 1993.godine, Haški tribunal je osudio Dragana Zelenovića na 15 godina, Dragoljuba Kunarca na 28 godina i Radomira Kovača na 20 godina zatvora.

Višegrad – za jednu mjesto zločina, za drugu spas

Za razliku od Alenove majke koja je spas od vlastite sudbine potražila preko granice, u Bosni i Hercegovini ostale su mnoge silovane žene koje se pokušavaju izboriti sa svojim bolom. Među njima je i 66-godišnja Milojka Antić, koja se zbog toga nikada nije ni udala. Ona živi u Višegradu, 45 kilometara istočno od Goražda. Do rata je živjela u blizini Konjica.

4_milojka_anticMilojka Antić kaže da bi joj se brak gadio, nakon svega što je u ratu preživjela u logoru Čelebići kod Konjica. (Foto: CIN)

Zarobili su je 1992. godine pripadnici združenih bošnjačko-hrvatskih vojnih snaga i odveli u logor Čelebići. Tu je preživjela višestruko silovanje. Bila je zatočena 77 dana.

Za zločine počinjene u ovom logoru pred Haaškim sudom osuđeni su komandant logora i njegov zamjenik, Zdravko Mucić i Hazim Delić. Mucić je osuđen na devet, a Delić na osamnaest godina zatvora.

Po izlasku iz logora umrla joj je majka i danas živi sama. Ratna su dešavanja, kaže, utjecala na odluku da ostane sama i da nikada ne zasnuje svoju obitelj. Braka se boji.

„Da nije bilo ovako kako je bilo, ne bih sigurno ostala sama. Bojala sam se svak’ će reć’ ‘To je ona što je bila u logoru, što je ovaj, što je onaj…’ Uglavnom, ne bih smjela ući u to. Meni bi se gadio sada neki taj brak“, kazala je Antić u razgovoru s novinarima CIN-a.

Oboljela je, često plače, ali se ne predaje. „Ja sama ne znam kako sam ostala u pameti. Svašta sam mislila. Ili da napravim samoubistvo, ili nešto… Pa opet mi dođe, pa neću vala kada sam sve ovo prešla…“, priča.

Iste godine kada je Milojka Antić silovana u Konjicu, u Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli.

„Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao“, kaže Jašarević.

Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina.

5_memnuna_jasarevicMemnunu Jašarević su silovali 1992. u Višegradu a potom joj zaklali 16-godišnjeg sina. (Foto: CIN)

„Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš’o i rek’o ‘Nemojte mi mamu…’ On je njega uhvatio za vrat. (…) Mene su držali, da ne bi ga branila… On je samo rek’o ‘Hodi vamo, Turčine’, i nož mu ispod vrata… Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila… Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al’ sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek’o ‘Mama pomozi m…’ Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji“, priča kroz suze.

Kasnije su je odveli u hotel „Vilina Vlas“, u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica.

„Možete zamisliti krik djeteta koje viče ‘Nemoj, čiko, molim te!’ To… da ti srce živoj pukne“, prisjeća se Jašarević.

„Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, biće majka s tobom“, plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

61 dijete nakon silovanja

Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene, a među njima i Željko Lelek, Boban Šimić i Nenad Tanasković za zločine u Višegradu te Neđo Samardžić i Radovan Stanković za zločine u Foči.

Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvećim brojem okončanih predmeta pred domaćim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, većina počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan uticaj na žrtve i 20 godina nakon rata.

6_vilina_vlasU hotelu „Vilina Vlas“ je tokom rata silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica. (Foto: CIN)

Prema istraživanju udruženja „Žene žrtve rata“ koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko 20.000 žrtava silovanja. Projekt je realiziran kroz izjave 2.707 sagovornica koje su svjedočile o svom i silovanju drugih žena. Istraživanje je obuhvatilo žene svih nacionalnosti, a  rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja. Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. Međutim, većina žena danas šuti o događajima unutar logora. Ovo udruženje je utvrdilo da je najmanje 61 dijete rođeno nakon silovanja.

Djeca koja su rođena nakon silovanja tragaju za svojim identitetom, a biološki roditelji ih uglavnom odbacuju. „Neke su dale tu djecu na usvajanje, neke ostavljale kod silovatelja, a rijetke su zadržale tu djecu“, rekli su nam u udruženju „Žene žrtve rata“.

Za ovu djecu i njihove porodice tek predstoji suočavanje sa prošlošću i traganje za odgovorima koje, možda, za razliku od Alena, nikada neće dobiti.

Objavljeno 18. 7. 2014.

Izvor: cin.ba

SAM_2877
Nabitnije iz perioda mog školovanja je boravak i obrazovanje u Mekki i Medini u trajanju od blizu 10 godina….. Ima ljudi koji mogu puno raditi i uraditi u Bosni. Možda ima stvari koje je nemoguće promijeniti u Bosni, gdje je poteška situacija i treba biti svjestan toga. Ali, trebalo bi dopustiti mladim ljudima da svoje želje, ambicije i ideje koje su im se pojavile tokom školovanja da dođu do izražaja jer podatak koji je objavljen prije mjesec-dva da je u posljednjih godinu dana Bosnu napustilo nekoliko hiljada mladih i obrazovanih ljudi i našlo zaposlenje u Japanu, Njemačkoj, Americi, Saudijskoj Arabiji….jer nisu mogli naći posao u Bosni, je katastrofalan…..Prvo, želio sam da se usavršim u svome zvanju jer sam, nakon završetka školovanja u arapskom svijetu želio sam da magisterij završim u Bosni i doktorat negdje na Zapadu pa da moj životni i edukativni ciklus bude na liniji od Istoka do Zapada, ali preko Evrope, odnosno Bosne u kojoj sam rođen….. Bilo je potrebno da vratim ljudima duhovni život. Ono što je bio prioritet već u samom početku jeste da se treba djeci posvetiti. Stariji ljudi su donijeli Islam iz Bosne, ali mnoga djeca su ovdje rođena ili su maloljetni došli sa svojim roditeljima iz Bosne. Njih treba učiti tome ko su, šta su i odakle su…da ne zaborave svoju Bosnu, svoje zavičaje ili zavičaje svojih roditelja, predaka … da znaju šta se dogodilo u Srebrenici, Biljanima…i drugdje po Bosni…..Ciljna grupa su svi, jer su svi dio džemata. Ipak, potenciram djecu da me zavole, da zavole džamiju jer s djecom možemo uspjeti sve. Naime, jedno od nepisanih pravila u imamskoj službi jeste da ako djeca zavole imama, zavolit će ga i njihovi roditelji, što znači da ćemo svi zajedno zavoljeti džamiju….Dakle, molimo Allaha da budemo svi jedno, kao što se govori u Kur'anu…..Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i bila mi je čast predstaviti džemat Charlotte za kojeg očekujem da će, ako Bog da, u skoro vrijeme biti jedno ogledalo muslimana i muslimanske zajednice u Americi…..

Uvijek sam imao respekta prema obrazovanim ljudima. Ali, ako je neko obrazovan jer je završio visoke škole, fakultete, koledže…., postdiplomske studije…, te uz to završio i hifz Kur'ana, odnosno naučio Kur'an napamet i postao hafiz, eh, za njih sam uvijek imao i imam dodatni respekt pa ih apriori smatram zanimljivim sugovornicima i za širu javnost. Među takve spada i moj mladi sugovornik.

Es-selamu alejkum, hadži hafiz efendija i dobro došao u bosansko-američki sedmičnik SabaH i na moj blog!

KASUMOVIĆ: Alejkumu selam, dobro vas našao i hvala na lijepim riječima. Da Allah ukabuli i dadne nam svima dobro i hajr i da ono zbog čega sam došao ovdje urodi plodom i nadam se da će, ako Bog da, tako i biti.

Danas je 16. dan ramazana, odnosno dan uoči 17. ramazana 1435. godine po hidžri a večeras je 17. noć tog najodabranijeg mjeseca u godini. Da li ti večerašnja noć i sutrašnji dan bude odredjene asocijacije?

KASUMOVIĆ: Da, naravno. Mi ovdje već imamo pokrenute planove i programe tokom čitavog mjeseca ramazana. Napomenuo bih da smo obilježili 11. dan kao Dan osvajanja Mekke a 17. dan ramazana smo planirali iftar kojeg će omladina pripremiti asocirajuci na tu prvu pobjedu muslimana na Bedru u kojoj bitci su učestvovali mladi ljudi – ashabi koji su pomogli da se Islam raširi. U ovom džematu želim upravo da omladina počne širiti Božju riječ, slogu i ljepotu i da oni budu uzor starijima, a ne obrnuto. I, hvala Allahu, ima desetak njih koji su prihvatili da financijski podrže i pripreme sutrašnji iftar, što nije bilo prije u adetu (taj iftar se već desio, i to vrlo uspješno, op. B.G.).

Vratimo se sada malo unazad. Naime, želim da te predstavim ne samo kroz ono šta radiš danas, nego i ono što si bio ili kroz šta si prolazio jučer. Hoćeš li ukratko prezentirati svoj edukativni put?

KASUMOVIĆ: Čitav svoj zivot sam posvetio učenju Kur'ana i s tim sam počeo kao malo dijete. Skupljao sam knjige i čitao i to mi je otvorilo puteve da upišem i završim medresu u Bosni, te Pedagoški fakultet. Potom sam otišao na studije u Bursu te Medinu i Mekku gdje sam završio studij šerijatskog prava a dodatno i koledž arapskog i engleskog jezika da bih posljednje dvije godine boravka i obrazovanja tamo završio hifz Kur'ana. Nabitnije iz perioda mog školovanja je boravak i obrazovanje u Mekki i Medini u trajanju od blizu 10 godina.

Nakon završenog obrazovnog ciklusa odlučio si da se vratiš u Bosnu i tamo radiš. Zašto je to bio tvoj izbor?

KASUMOVIĆ: Prvo, bio sam se poželio Bosne. Drugo, smatrao sam da boravak i obrazovanje u Medini, Mekki i drugdje je dovoljno da stečeno znanje mogu prenijeti našim muslimanima u Bosni. Takođe, možda je dobro da sam se prvo vratio u Bosnu i iz razloga što sam u svijetu naučio mnogo toga, jer sam Bosnu napustio kao dijete a vratio se zreliji. Vidio sam mnoge stvari koje bi trebalo popraviti u Bosni jer neke stvari se iz dijaspore bolje vide kako bi se na njih moglo fokusirati u samoj Bosni. Uglavnom, radio sam kao profesor u osnovnoj i srednjoj školi u Ključu- Muftiluk banjalučki. Usput, tu sam obavljao i neke druge aktivnosti, posebno ramazanske te hatibske, klanjao dženaze… Isto tako sam osnovao i biblioteku “Kasumhana”, sa fondom od 3000 knjiga…

Očigledno si nadjenuo to ime po svom prezimenu?

KASUMOVIĆ: Da, to je kovanica od moga prezimena i imena moje kćerke Hane (drugo ime joj je Merjema). Inače, u Ključu sam napisao osam knjiga…

Koje tematike?

KASUMOVIĆ: Većinom su to savjeti kako da u ovom svijetu mudro nastupamo. Znači, nije tematika striktno kako se klanja, posti ili zekjat daje, nego su to savjeti poput onih od Hasana el Basre, hazreti Alije. Dakle, pokušao sam kroz te knjige da dočaram onima koji ne znaju šta je to Islam. I, ti mu objasnjavaš da je Islam nešto lijepo, plemenito…Napisao sam prvi put knjigu u Bosni “Vasijjet”, odnosno oporuka i ona govori o tome kako oporučuju otac ili dedo kako nasljednici treba da se ponašaju nakon njihove smrti da ne bude problema u porodici……Napominjem da sam radio i u Pruscu i Vranduku, odakle nosim prelijepe uspomene.

I, kakve utiske si stekao za vrijeme svog rada u Bosni?

KASUMOVIĆ: Ima ljudi koji mogu puno raditi i uraditi u Bosni. Možda ima stvari koje je nemoguće promijeniti u Bosni, gdje je poteška situacija i treba biti svjestan toga. Ali, trebalo bi dopustiti mladim ljudima da svoje želje, ambicije i ideje koje su im se pojavile tokom školovanja da dođu do izražaja jer podatak koji je objavljen prije mjesec-dva da je u posljednjih godinu dana Bosnu napustilo nekoliko hiljada mladih i obrazovanih ljudi i našlo zaposlenje u Japanu, Njemačkoj, Americi, Saudijskoj Arabiji….jer nisu mogli naći posao u Bosni, je katastrofalan. Dakle, treba dopustiti mladim ljudima svih branši, čak i vjerskih, da dođu do izražaja i da se prestane sa praksom da ako neko već ima posao da ga može držati do penzije, neovisno od toga kako radi. S druge strane, evo, sada smo u Americi i čuo sam za podatak da je Obama, nakon pobjede na izborima za drugi svoj mandat, svu svoju elitu iz kampanje smijenio rekavši “vi ste dovoljno uradili i sada drugi treba da pripremaju teren za slijedeće izbore…” Kod nas je upravo suprotno jer vrte se uglavnom isti ljudi i možda zato i tapkamo u mjestu. Ja često kažem da je Bosna zemlja sa tek blizu 4 miliona stanovnika, ali dešavanja u njoj su kao u stomilionskoj. Imamo predivnu zemlju i mogli bi u njoj živjeti kao u nekakvom malom ovodunjalučkom raju.

Zašto si odlučio da ipak napustiš Bosnu i dođeš ovdje, u Charlotte, u Ameriku?

KASUMOVIĆ: Prvo, želio sam da se usavršim u svome zvanju jer sam, nakon završetka školovanja u arapskom svijetu želio sam da magisterij završim u Bosni i doktorat negdje na Zapadu pa da moj životni i edukativni ciklus bude na liniji od Istoka do Zapada, ali preko Evrope, odnosno Bosne u kojoj sam rođen, kao sredine. Tako bih mogao više pomoći ljudima kada se, ako Bog da, sutra vratim u Bosnu, a svi trebamo imati takvu želju, dakle da mogu kazati ljudima kakvo je stanje na Istoku a kakvo na Zapadu i da iz svih tih sredina uzmemo ono što je dobro. Znamo da naši ljudi u Bosni uglavnom uzimaju iz Evrope i Zapada općenito samo ono što ne valja. A toliko pozitivnih stvari ima i u arapskom svijetu, Evropi, na Zapadu da ih trebamo uzimati, a ne uzimati ono što ne valja. I razlog mog dolaska baš u Charlotte je što je bila potreba da se ovdje organizuje džemat, da se ovdje dodje sa dekretom, sa školom da se uradi pravi posao jer Charlotte ima sve predispozicije da bude jedan od najboljih džemata u Americi. S druge strane, ovo je jedini bošnjački džemat u Sjevernoj Karolini pa je time i potreba da ovdje postoji jedan Bošnjački islamski centar, zapravo.

Kakvo si stanje zatekao u ovom džematu nakon dva mjeseca boravka?

KASUMOVIĆ: Iako su oni ovdje, hvala Allahu, napravili džamiju sa munarom, stanje je bilo početničko.

sehidska szamija u charlotte-u

Bilo je potrebno da vratim ljudima duhovni život. Ono što je bio prioritet već u samom početku jeste da se treba djeci posvetiti. Stariji ljudi su donijeli Islam iz Bosne, ali mnoga djeca su ovdje rođena ili su maloljetni došli sa svojim roditeljima iz Bosne. Njih treba učiti tome ko su, šta su i odakle su…da ne zaborave svoju Bosnu, svoje zavičaje ili zavičaje svojih roditelja, predaka … da znaju šta se dogodilo u Srebrenici, Biljanima…i drugdje po Bosni. Slijedeće su svakodnevna druženja koja obiluju raznim temama, a evo, i iftarima koji se svaku noć organizuju tokom ovog ramazana.

Ti si, očigledno, kako bi Amerikanci rekli, “overeducated” (preobrazovan) za posao koji obavljaš ovdje. Da li je ovo za tebe, zapravo, svojevrsni izazov?

KASUMOVIĆ: Jeste izazov! U Bosni sam, kao što rekoh, imao stalni posao. Tamo sam položio i državni ispit da mogu raditi stalni posao kao profesor i to je u Bosni za mnoge nedostižno, jer tamo mnogi svakodnevno ostaju bez posla. Ali, ja volim izazove. U Bosni sam radio u prosvjeti ali ja sam ipak vjerski službenik i prepustio bih momcima tamo, koji su striktno završili pedagoške fakultete i smjerove za nastavnika, da oni dobiju posao u svojoj struci, a ja bih se više posvetio džamiji i edukaciji mladih u džamiji. Naime, u Bosni nisam to mogao sve kroz školu predstaviti, jer to je ipak državna služba, ali ovdje kroz džamiju mogu kazati i šta je to hadis, i Kur'an i post itd…

SAM_2878

Ovdje si oko dva mjeseca. Može li se govoriti o nekim pomacima?

KASUMOVIĆ: Ima pomaka, to je očigledno. Ne volim ja o tome govoriti, ali to kažu ljudi koji me okružuju..tu je i Odbor. Naprimjer, osim dva čovjeka koji su mi mujezinili, sada imam pet momaka koji se takmiče ko će prije da mujezini ili uči ezan. Zatim, povećan je broj djece koja dolaze u mekteb, onda morao sam povećati broj dana u sedmici za mekteb…uveo sam praksu slanja e-mailova sa temama mojih dersova-predavanja te dao mogućnost džematlijama da postavljaju pitanja e-mailovima ili na druge načine na koja im odgovaram. Uveo sam i praksu redovnog čišćenja džamije po tačno uvrđenom rasporedu. Uglavnom, u mom planu i programu je nekih 50 tačaka, za posao koji bi trebalo uraditi kratkoročno ili dugoročno. Njih 30-ak sam završio za ova dva mjeseca. Preostalih 15-ak, 20-ak su dugoročni a kroz njih želim da osposobim što više džematlija svih dobi da me kvalitetno mogu pratiti kod učenja Kur'ana. Posebna mi je želja da odrasle podučim arapskom pismu, odnosno učenju Kur'ana te da napravim jednu monografiju o ovoj džamiji, dakle da to mi sami uradimo za sebe i buduće generacije, kako ne bi drugi pisali o tome. Osnovali smo i Fond za hadždž, pa ćemo, ako Bog da, svake godine slati po jednog svog džematliju, koji to nije u stanju vlastitim sredstvima, da obavi 5-tu islamsku dužnost. Imamo i Fond za mekteb gdje će djeca sama finansirati određene projekte vezano za mekeb ili sadržaje koji su njima zanimljivi, a u sklopu džamije, odnosno Islamskog centra. Poboljšali smo i fond Biblioteke koji je bio siromašan, a sada mjesečno kupujemo do 30-ak knjiga. Prakticiram i posjete džematlijma, prije i poslije ramazana.

Tvoja odgovornost je kompletan džemat, svi uzrasti i tako dalje, ali, ipak, koja je tvoja posebna ciljna grupa na koju se fokusiraš ili ćeš se fokusirati?

KASUMOVIĆ: Ciljna grupa su svi, jer su svi dio džemata. Ipak, potenciram djecu da me zavole, da zavole džamiju jer s djecom možemo uspjeti sve. Naime, jedno od nepisanih pravila u imamskoj službi jeste da ako djeca zavole imama, zavolit će ga i njihovi roditelji, što znači da ćemo svi zajedno zavoljeti džamiju. Apelujem na djecu da dolaze u džamiju kako bi ona sugerirala svojim roditeljima to isto. Djeca će pričati svojim roditeljima kako im je lijepo sa efendijom, u džamiji… pa će se njihov babo ili dedo, koji su do tada rjeđe ili nikako dolazili u džamiju, evetualno postidjeti pa će i oni početi dolaziti.Takođe, jedno od pravila jeste da imam ne smije ni sa kim biti prisan, već sa svima podjednako treba da njeguje svoj odnos. Naveo bih primjer Božjeg Poslanika kada bi krenuo na pijacu i sreo djecu da se igraju, pomilovao bi svakog od njih po glavi, upitao treba li im šta i onda bi u čaršiji kupio i njima i podijelio, iako nije znao čija su. Možda je bilo među njima i djece njegovih neprijatelja, ali on ih je sviju tako pridobijao. Djeca su nevina, bezgriješna, nemaju pokvarenu dušu, za razliku od nas odraslih koji smo prošli i dunjaluka i tu i tamo se ogriješili…, možda ponekad imamo neiskren pristup i prema džamiji. Ali, dovimo da nam, uz Božju pomoć, bude svima dobro.

Boravio si, školovao se ili radio u nekoliko zemalja, uključujući i našu Bosnu, sada si u Sjedinjenim Državama..Možeš li povući neku paralelu?

KASUMOVIĆ: Jah, paralela je s Božje strane i s naše – ljudske, a i rano je govoriti o tome. S Božje strane gledano, ima hadis koji kaže: “Kul ma huve atin fehuve karib”/“Sve što će doći blizu je”. Mi neke stvari vidimo ovako ili onako, ili mislimo da ih vidimo, a Allah će ih učiniti kako želi. Ali, ono što sam ja sa svoje strane mogao da vidim jeste da Islamska zajednica BiH treba da bude centar svih Bošnjaka-muslimana koji žive u BiH ili izvan. Znači, mora postojati matica. Ne smije se niko odvajati i kazati “ne treba mi ta država, odnosno njena Islamska zajednica, ja živim sada u Americi, Australiji…” To je veoma pogrešno. S druge strane, ja sam ovdje dva mjeseca i mogao sam vidjeti da ima organizovanosti, ali i otpora. Mnoge stvari treba sagledati mudro, možda neko i pokušava da zaljulja neku dobru stvar ovdje. Islamska zajednica u Americi ima, prije svega, ljudske kapacitete koji znaju i žele da rade na dobrobit muslimana. S druge strane, Islamska zajednica nije organizacija koja traje mjesec, dva…, godinu ili više pa se ugasi i na scenu stupi neka nova, sa novim programom…Islamska zajednica je nešto duhovno koje traje i koje živi i koje ne smije nestati i neće nestati…, ima svoj kontinuitet koji traje. Kada bismo sebi zacrtali neke ključne tačke to su: konekcija ili veza Bošnjaka u Americi i Islamske zajednice u Bosni. Ne smije biti razmimoilaženja, frakcija, sekti i drugih podvajanja. Dakle, molimo Allaha da budemo svi jedno, kao što se govori u Kur'anu.

Pri samom smo kraju. Dakle, na osnovu svih iskustava koje imaš nakon provedenih dva mjeseca ovdje, da li si optimista?

KASUMOVIĆ: Da, optimista sam, apsolutno. U Islamu moraš biti optimista, jer “nada zadnja umire…” Imamo puno primjera da je optimizam realna opcija. Naprimjer, ako je neko bolestan, čak i ako ne vjeruje, on ide doktoru da ozdravi, što znači da je kroz to već optimista. Imamo i primjer Ebu Taliba, amidže Božjeg Poslanika koji nije bio musliman. Njemu je Božji Poslanik otišao i predložio da izgovori šehadet dodavši “ja ću biti tvoj sefadžija-zagovornik za tvoje dobro na Sudnjem danu…” Mnogo je izazova i iskušenja, prije svega koja nudi internet, televizija i tako dalje kada se predočavaju krive slike o Islamu a s čim Islam nema nikakve veze. Može se pokušavati da se unesu određene negativnosti u Islam ali niko u tome neće uspjeti jer Allah se pobrinuo za njegovu zaštitu. Dovoljna je i rečenica: “Trebate biti zadovoljni da vam vjera bude Islam…” Zato, ne smijemo nikada posumnjati u postulate Islama i trebamo se truditi da živimo i umremo kao muslimani.

Neka ti Allah podari još puno kuvveta, volje i mudrosti da istrajavaš i uspiješ u svojim nijjetima, kako ovom ovdje, tako i inače. Hvala za ovaj razgovor.

KASUMOVIĆ: Amin! Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i bila mi je čast predstaviti džemat Charlotte za kojeg očekujem da će, ako Bog da, u skoro vrijeme biti jedno ogledalo muslimana i muslimanske zajednice u Americi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (586)

plitvice-ferhadija

Pakao Balkana

Posted: 15. Juli 2014. in Intervjui

Autor: Beba KAPIČIĆ

Beba Kapicic

Mnogi od nalogodavci pakla proživeli su mirno svoje poslednje dane i tiho se išunjali sa ovoga sveta, neki još trabunjaju i guslaju jezikom neljudi, bez griže savesti, bez traženja oprosta za krike 8.362 Bošnjaka koji su se stopili u jedan, tog jula 1995-te.godine u Srebrenici, sa samo jednim pitanjem – zašto? Danas srpskog premijera nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom, jer je shvatio ( nadam se) kud je plovio brod sa kapetanima pijanim od krvi i pljačke!

Piše: Beba KAPIČIĆ

Nisam u obavezi da pobedim, ali sam u obavezi da poštujem istinu. Nemam obavezu da uspem, ali imam da živim pored svetla koje me obasjava. Moram stajati uspravno pored svakoga koji to čini, biti uz njega dok je dobro, ali i onda kada je loše. – Abraham Linkoln

Dok se privodilo kraju svetsko prvenstvo najvažnije sporedne stvari, premijer Srbije izjavljuje za američku televiziju Si-En-Bi-Si : Reformisanje Balkana je gore od pakla!

Vrata pakla Balkana otvorena su početkom devedesetih prošlog veka, oni koje nije zaveo Gazimestan-srpske nesreće i sramote, upozoravali su na na sve ovo što će nastati kao posledica krvavog pira, a nazivani su izdajnicima, mundijalistima, stranim plaćenicima; nije bilo lako živeti u epicentru zla svih tih strašnih godina istrajavajući i nadajući se da će doći neko bolje vreme, da će se gresi priznati i da će na čelu prokažene zemlje biti oni koji je zaista vole!

Naši & njihovi: A onda su došli naši, pljačka je nastavljena u sprezi sa njihovim, sve se relativizovalo, trgovalo se sa ratnim zločincima, egzekutorima Genocida u Srebrenici do poslednjeg daha, živeli su tu pored nas godinama i Mladić iKaradžić dok ih konačno pod moranje nisu isporučili!

Nikakvo suočavanje ni katarza nije sprovedena, vladavina naših donela je sramno izjednačavanje četnika i partizana, lažnom, falsifikovanom revizijom istorije Srbija skriva četnički genocid nad muslimanima u vreme Drugog svetskog rata, retko pominje i ovaj poslednji, najstrašnij zločin na pragu novog milenijuma kada su 8.362 Bošnjaka mučki ubijena da bi se ostvarili monstruozni snovi o Velikoj Srbiji, delova SANU-i, SePeCe-e, Francuske 7 i… nažalost 90 odsto beslovesne mase koja je srljala za njima u provaliju !

Mnogi od nalogodavci pakla proživeli su mirno svoje poslednje dane i tiho se išunjali sa ovoga sveta, neki još trabunjaju i guslaju jezikom neljudi, bez griže savesti, bez traženja oprosta za krike 8.362 Bošnjaka koji su se stopili u jedan, tog jula 1995-te.godine u Srebrenici, sa samo jednim pitanjem – ZAŠTO?

Pogled u prošlost, pogled u budućnost: Danas premijera nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom, jer je shvatio ( nadam se) kud je plovio brod sa kapetanima pijanim od krvi i pljačke!

Predsednik Srbije poručio je u intervjuu za agenciju Bloomberg da je Titov koncept vanjske politike jedini pravi izbor za Srbiju! Drugo vreme, drugi običaji, drugi istorijski kontekst, ovo nije Jugoslavija, Toma još manje Tito, jedan od najvećih državnika dvadesetog veka! Ministar vanjskih poslova Srbije osudio je u Dubrovniku na devetom Kroacija forumu, bombardovanje tog hrvatskog grada u ratu devedesetih. “To je svakako za pohvalu, da se čovek seti da to kaže, ali nije ništa od čega se zemlja zatrese” – rekla je njegova hrvatska koleginica! Hrvatska agencija navodi da je to prvi zvaničnik Srbije koji je jasno osudio napad bivše JNA i srpskih i crnogorskih paravojnih snaga na grad pod zaštitom UNESKO -a!

Sećam se da smo u Beogradu uprkos stravičnoj nacionalističkoj histeriji potpisivali peticiju protiv opsade i granatiranja Dubrovnika; njen faksimil objavljen je u tadašnjem Monitoru sa našim punim imenima i prezimenima! Da li bi i nama trebao da se izvini reformisani ministar vanjskih čija je partija onog vremena bila glavni uzrok zla i pakla Balkana i da li treba da zaboravimo prošlost i krenemo dalje? Dalje smo krenuli, ali zaboraviti nikada nećemo horde Crnogoraca, Srba, šta li su već, iz Montenegra, pijanu rulju, koja je krenula da zdušno u čoporu sa JNA, ruši a potom gradi sa Vučurević-šoferom-neimarom, novi Dubrovnik!

Stranke, lideri i državna politika: Računi ostatka DS i LDP su blokirani, prva duguje još od izbora 2012, 39 miliona, mislili su pobediće, a onda će lako ispeglati zaduženja i nastaviti stazama haosa kojima su krenuli od marta 2003. Stranke su bankrot ali su rukovodstva puna, to su sada njihovi novci i ne bi da ih arče kad je im je vlast preko koje su ih namicali izmakla!

Kišno leto teče čekajući vrelu jesen, sa lišćem opadaće i penzije i plate, ministar finansija Srbije daje ostavku i beži glavom bez obzira, on je kao predlagao smanjenje penzija za 20 odsto, premijer netom prozvani Meko srce ni da čuje, onda se javlja verovatno budući ministar i nudi smanjenje od “samo” 10 odsto!

Nigde u svetu se stečene penzije ne smanjuju, gradjani su uplaćivali svoje novce tijekom radnih godina, to je njihova štednja za stare dane, ali ovo je Srbija do Tokija, opljačkana od njihovih i naših, platiće pučanstvo sve što su oteli, a oni će nastaviti da žive lagodnim životom! Meko srce je sa tajkunima, pardon, privrednicima razmatralo načine kako da im se pomogne, dok je ministarka Kori savetovala gradjane da rasprodaju imovinu kako bi mogli da plaćaju poreze i račune koji se mesečno enormno uvećavaju!

Nisam čula da je neko rekao tajkunima da prodaju vile, jahte i ostalo blago stečeno posle prvog miliona za koje nikome ne ne pada na pamet da ih pita, plate svoje obaveze i ulože u posrnulu zbog njih privredu? Plate i penzije su već dobrano smanjene sa svim poskupljenjima koja su na snazi i koja će tek uslediti i nemojmo se čuditi što mladi beže, što je bela kuga na sceni, što imamo najgore zdravstvo u Evropi, najniži minimalni dohodak na svetu i da parafraziram HemingvejaNe pitaj za kim zvona zvone, ona zvone za tobom Srbijo!

Crnogorski primjer: I dok ovog kišnog jula boravim u Crnoj Gori zemlji mojih predaka, čije planine i more beskrajno volim, već dugo aktuelnoj vlasti imala bih što šta zameriti, ali to je već problem njenih građana, ono što je za svaku pohvalu je državnički projekat, zacrtan put ka EU i NATO-u i – za razliku od Srbije – antifašizam sa kojim se ponose!

Žan Pol Sartr, francuski filosof, smatrao je 13. juli 1941. najznačajnijim datumom tog vremena u porobljenoj Evropi. Ustanak crnogorskog naroda protiv desetostruko jačeg protivnika, italijanskog okupatora i hapšenje istog dana 7.000 njihovih vojnika, je prva pobeda u Drugom svetskom ratu nad snagama fašizma, silama osovine.

(Primarno objavljeno na Informativnom portalu Analitika, 15. jula 2014.)

vk

15. juli 2014. godine, Novi Sad

Poziv za konferenciju za novinare

Poštovani,

pozivamo novinare Vašeg medija da prisustvuju

KONFERENCIJI ZA NOVINARE

koju organizuje Vojvođanski klub,

17. jula 2014. godine, u Medija centru Vojvodine (NDNV, Zmaj Jovina 3/I, Novi Sad),    sa početkom u 11h.

Tema konferencije je

Nezakonita prodaja i  davanje u zakup Vojvođanske zemlje“.

Na konfreneciji će govoriti predstavnici Vojvođanskog kluba – dr Branislava Kostić, predsednica i Dragomir Jankov,  član Predsedništa Vojvođanskog kluba, kao i predstavnici udruženja poljoprivrednika –  Raičević Mališa, predsednik Udruženja malih akcionara  AD “Bačka” Sivac, Raković Božo i Sekulić Rade, članovi Upravnog odbora Udruženja, Pejin Živko i Visković Veroljub, članovi  Udruženja zemljoradnika iz opštine Kula.

Imajući u vidu značaj procesa nezakonite prodaje i davanja u zakup Vojvođanske zemlje, ali i relevantnost učesnika konferencije, Vojvođanski klub Vas poziva da svakako dođete na ovu Konferenciju i da izvestite javnost o činjenicama koje će na njoj biti predočene.

Za dodatne informacije, molimo Vas da nas kontaktirate telefonom (063 18 44 006).

S poštovanjem

Predsednica Vojvođanskog kluba

dr Branislava Kostić

+381 63 18 44 006

 

MERINE PRESELILE U ATLANTU

Posted: 14. Juli 2014. in Intervjui

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 011.JPG

Bošnjačkojfamiliji Merina ispunila se još jedna životna želja. Ramazanske dane dočekali su u dobru zdravlju i raspoloženju u američkoj državi Georgia, gradu Atlanti, gdje  su nedavno preselili,  i u kojem namjeravaju nastaviti sretan porodični život.

https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1.0-9/294642_10152064891120193_773924120_n.jpg

Merine potiču iz malog bosanskog grada Jelaha. Zadnjih 27 godina Fahrudin i Taiba Merina ( koji sada imaju troje djece a uskoro će ako Bogda steći i unučad),  živjeli su u Sarajevu, gdje su preživjeli rat. Gonjeni ratnim egzodusom 2000-te godine prebjegli su u Ameriku, kratko vrijeme proveli u Chicagu, a potom se nastanili u vermontskom gradiću Essexu, dijelu najvećeg vermontskog grada Burlingtona. Uvijek marljivi i radni usmjerili su se u svoj glavni cilj, da svoju djecu, dva sina i kćerku izvedu na salamet. To im nije ni bilo teško, jer su se djeca po ugledu na roditelje pokazala marljiva ako ne i marljivija od svojih roditelja. Vrijedno su učili i radili, što je dalo brze rezultate.

Za razliku od vremena prije dvadeset godina, kada su se morali seliti iz svoje rodne Janje u Sarajevo, a zatim pod pritiskom ratnog terora iz Sarajeva u bijeli svijet, ova njihova posljednja selidba nije ni nasilna ni prinudna, već je rezultat njihove osobne želje za boljim i sretnijim životom, za koji vjeruju da će ga naći u Atlanti, gdje im već boravi njihov stariji sin, koji je otišao godinu ranije da utaba staze i olakša dolazak roditeljima.

Veličanstven ispraćaj

Ispraćena od brojnih prijatelja, poznanika, radnih kolega i burlingtonskih sugrađana podrodica Fahrudina Merine ( koga od milja zovu Fahro),  nedavno je napustila Burlinton u američkoj državi Vermont i odselila u državu Georgiu, grad Atlantu, gdje će nastaviti život u bošnjačkoj zajednici Lorenswil, u kojoj živi više desetina hiljada Bosanaca, pretežno Bošn jaka. Ova posljedna  selidba u nizu od nekoliko u posljednje dvije decenije ne pada suviše teško ovoj familiji, jer ih vodi u sredinu u kojoj očekuju  bolji život s više perspektive. Žale samo zbog rastanka s dobrim komšijama i brojnim prijateljima koje su stekli na području Vermonta,  među kojima su proveli mnoge sretne trenutke i obilježili svoje i njihove najznačajnije događaje.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 012.JPG

Preko sedamdeset  prijatelja i znanaca priredilo im je veličanstven ispraćaj. U trenutcima oproštaja  Merine su imale pomješane osjećaje. Bili  su sretni i radosni jer idu za svojim odabranim ciljem, ali istovremeno malo tužni, jer ostavljaju iza sebe jedan sretan period života, u kojem su oni i njihova djeca obogatili svoje radne i obrazovne potencijale, proširili i učvrstili svoj porodični imidž. Pod impresijom oproštaja Fahro je , kako kaže u šali, “došao u iskušenje da odustane od selidbe“. U Vermontu su imali dobar posao, koji im je pomogao da za kratko vrijeme prevaziđu posljedice rata koji su preživjeli u Bosni, podignu troje i do nove selidbe iškoluju dvoje djece i uz to postanu važan skoro nezamjenjiv faktor u bošnjačkoj zajednici Burlingtona.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 031.JPG

A u danima nove prekretnice, uz oproštaj s Vermontom, porodičnu sreću upotpunio im je još jedan sretan i značajan porodični događaj. Njihova  kćerka  Amina diplomirala je na burlingtonskom univerzitetu i stekla zvanje inženjera. Bila je to druga fakultetska diploma koja je  u kratkom periodu obogatila porodični obrazovni potencijal. Samo godinu dana ranije njihov stariji sin stekao je fakultetsko obrazovanje, a kratko potom krunisao ga šerijetskim vjenčanjem sa odabranicom Lejlom Mahmutović, koja je u Ameriku doselila iz Trnina kod Foče. Njeno selo Trnine tokom rata je spaljeno do temelja, i sada bez znaka života.

Merine će nedostajati Bošnjačkoj zajednici Vermonta

Fahrudin je uvijek sa zadovoljstvom isticao da je i njegova familija dio Bosanske zajednice od 26 kuća, koji se redovno obilaze. Uvijek su nastojali uticati na djecu da se djeca druže kao roditelji,  da se aktivno uključuju u bosanske i bošnjačke organizacije, koje će ih zbližavali i u kojima će upotpunjavati svoje životne sadržaje.

Nema nimalo sumnje da će Merine nedostajati bošnjačkoj i bosanskoj zajednici Vermonta. Dali su aktivan doprinos u povezivanju i zbližavanju ljudi, u jačanju Bošnjačkog džemata  i pri formiranju bh udruženja.  Bili su pokretači i učesnici sa zapaženim doprinosom svih akcija i manifestacija koje su pokretane na ovim prostorima. Njihov nezamjenjiv doprinos bio je na humanitarnom planu, što se još jednom nedavno pokazalo pri prikupljanju pomoći za postradale od poplava u domovini, Bosni i Hercegovini.

A i u ranijem periodu života, kada su živjeli u Bosni, Merine  su duboko saosjećali sa svojim sugrađanima, sa rodbinom, prijateljima i komšijama dijelili radost i žalost, samoinicijativno pomagali i uvijek bili među prvima kada je nekom  trebala ruka spasa.

Bošnjačka tuga i radost postaju nedjeljivi

Nekada ranije vrijeme je sporije prolazilo, pa se znalo vrijeme kada se radovati i kada tugovati. Život je već mnogo vremena ranije naučio Merine, kao i većinu nas, da događaji jedni druge pretiču, da se ne može čekati da prođe žalost da bi se obilježili aktuelni radosni događaji, već moraju u sebi prelomiti ono što ih ograničava i prepustiti to sudbini.

U ovom novom vremenu sve se odvija mnogo brže, pa se boli rađaju u sjeni naše radosti. Nekad prolaze tiho skoro neopaženo, a nekad se talože u nama i ostaju kao tuga. I porodica Merina iz Jelaha, kao većina naših bošnjačkih, osuđenih na istrebljenje i progon, pretrpjela je mnogo boli, doživjela mnogo razočarenja, ali su svojom vedrom prirodom uvijek nadvladavali teškoće, pokušavali ih neutralisati makar sitnim radostima, i time  postajali još sigurniji u sebe. Uvijek su znali šta mogu i hoće. U tome je bio ključ njihova uspjeha.

Nažalost sa Bosnom i Bosancima, prije svega Bošnjacima,  sudbina se i danas surovo poigrava. U svima nama je previše boli, pomješane nade i beznađa, ali u svemu tome ima nešta što nas ojačava, čini otpornijim  i spremnijim da se suočimo sa starim i novim životnim izazovima. Istovremeno doživljavamo radost i žalost. Htjeli ili ne, navikli smo da radost i žalost sučeljavamo, sjedinjujemo u sebi kao uslovljene i nerazdvojne. To dobro znaju i na vlastitoj koži , kao najveći broj nas, osjetile su i Merine. Ali o teškim ratnim danima u Sarajevu, stradanju rodbine i prijatelja, gladovanju i patnji  u ovom tekstu ne želimo govoriti. Neka sve tada proživljeno i doživljeno ostane za pouku, sjećanje i prisjećanje za trenutke u kojima retrospektiva određuje naš odnos i naša ponašanja prema značajnim događajima za nas, našu porodicu i društvo u cjelini.

Svako dobro Merinama od prijatelja iz Burlingtona

Familiji Merine od srca želimo sreću i uspjeh u novoj sredini. Ovim  izražavamo radost i zadovoljsvo što smo imali priliku upoznati tako divne ljude i s njima živjeti pionirske dane života u Americi, koji nikom od nas nakon svega proživljenog u ratu nisu bili nimalo lahki. Sa sigurnošću možemo računati da će Fahrina i Taibina djeca nastaviti aktivan život svojih dobrih roditelja, postati nezamjenjivi elementi u milijeu savremenog američkog društva i zauvjek ostati vjerni svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Mi im od srca želimo sreću i uspjeh u novoj sredini. Neka dragi Allah podrži njihov put i nagradi njihova dobra djela.

Burlington, 14, Jula 2014

Zijad Becirević

zijad-becirevic1

Tuzlak Omer Isović uputio je otvoreno pismo Visokom predstavniku međunarodne zajednice za BiH Valentinu Incku. Pismo prenosimo u cjelosti…

Poštovani gospodine Incko,

u danima kad Bošnjaci obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici, najvećeg zločina počinjenog na tlu Europe  poslije Drugog svjetskog rata, kao so na ranu dolaze najnovije izjave Milorada Dodika.

Milorad Dodik, ovjereni neprijatelj BiH i posljednjih godina jedan od rijetkih političara iz RS-a koji zagovara i intenzivno radi na razbijanju BIH te stvaranju svake moguće klime za odvajanje RS-a od BiH, već dugo vremena svojim izjavama i djelima djeluje destruktuirajuće po međunarodno priznatu državu BiH, čime sprječava vraćanje povjerenja među građanima ove napaćene zemlje.

Kao što se pred Vašim očima, (jer i Vi ste jedan od predstavnika međunarodne zajednice), desio genocid i progon nad Bošnjacima i Hrvatima (a nije učinjeno nista da se to spriječi i zaustavi iako ste kao međunarodna zajednica imali i snagu i sredstva), isto tako ni sad ne činite ništa kako bi osujetili neke nove genocide i stradanja naroda BIH, čemu ovakva kakva jeste politika Milorada Dodika definitivno vodi.

Brine me Vaša letargija isto toliko koliko i letargija zvaničnog Sarajeva. Na konstantno rušenje i negiranje Bosne i Hercegovine to zvanično Sarajevo šuti i čeka godinama Vašu reakciju. Ne bih to zvanično Sarajevo na kraju nazvao ni letargičnim, već prije nesposobnim, a letargija je samo kao posljedica te nesposobnosti.

Svakom normalnom čovjeku u BiH  nije do rata i novih krvoprolića.

Ali narod nikad niko i nije pitao. Sve ratove na svijetu je pokretalo par budala koji su imali političku moć.

Milorad Dodik, da vas podsjetim gospodine Incko, ima tu moć. I konstantno je koristi kako bi radio na rušenju BiH.

I Vi gospodine Incko imate moć. I moć i mandat da sankcionišete sve  destruktuirajuće faktore i faktore koje remete stabilnost i mir.

Ne znam da li ste Vi uopšte svjesni i koliko inače analizirate situaciju, jer meni izgledate kao neki austrijski gasterbajter na privremenom radu u BIH. Vi ste, nekim sasvim drugim i odgovornijim poslom ovdje.

Ako ste svjesni, pitam se zašto sve ove godine izostaje Vaša reakcija, jer pred Vašim i očima međunarodne zajednice imate prizivanje novih krvoprolića i stradanja  kroz jednu suludu politiku kako sam gore i naveo.

Jer podsjetiću Vas gospodine Incko: Svaki pokušaj odvajanja RS-a bilo kojim putem će značiti rat.

Mislim da bi on ovog puta bio jos bjesomučniji i krvaviji.

A svi ti pokušaji destabilizacije BIH dolaze upravo od Milorada Dodika i sve to pred Vašim očima i očima međunarodne zajednice.

Zar nemate hrabrosti gosopdine Incko, kao što je nisu imali holandski plavi šljemovi tog 11. jula 95. godine da zaustave horde koje su krenule da kolju i pale, siluju i masakriraju narod u zoni koja je od strane te iste međunarodne zajednice proglašena zaštićenom?

Pred Vašim očima gospodine Incko raste zlo, zlo koje je već jednom poharalo i opustošilo BiH.

Vi to zlo gospodine Incko, svojom letargijom i nedjelovanjem, u stvari hranite.

Podsjećam Vas gospodine Incko, Vi niste ovdje turista, Vi ste ovdje dobro plaćeni predstavnik međunarodne zajednice koji  ima moć i mandat da ukloni sve prepreke koje stoje na putu BiH u euroatlantske integracije.

Imate kao takvi i moralnu odgovornost prema hiljada ubijenih i masakriranih, silovanih i protjeranih.

Imate i obavezu prema svim građanima BIH koji 20 godina čekaju na istinski mir i napredak svoje domovine.

Imate li hrabrosti Valentine Incko da sakcionišete negiranje genocida u momentu dok  se čitav svijet sa poštovanjem odnosi prema žrtvama? U momentu dok majka sahranjuje četiri sina i dok sestra u mezar spušta sve muško do trećeg koljena?

Da sam na Vašem mjestu, ja bih ih imao i sve bih učinio da podstrekači rata, da oni koji slave krvoloke i ubice u liku ratnih zločinaca, budu spriječeni da i dalje šire mržnju  i nemire.

Uradio bih to, dragi Valentine, zbog malog Muje iz Tuzle, malog Saše iz Banja Luke i malog Ivana iz Mostara. Uradio bih to za buduća pokoljenja, Valentine, jer ona zaslužuju mnogo bolju BiH od ove u kojoj sada živimo. Zaslužuju  lijepo djetinjstvo i život onakav kakav ga imaju djeca u Vašoj domovini.

Ukoliko Vam oni koje predstavljate u mojoj domovini – međunarodna zajednica – ne dozvoljavaju da uradite ono što biste morali uraditi, onda to javno recite i povucite se s pozicije koju obavljate. Pokažite da imate hrabrosti i ljudskog dostojanstva. Da barem znamo na čemu smo.

Dakle, uradite jednu od te dvije stvari: sankcionišite ratne huškače i razbijače Bosne i Hercegovine ili javno recite da Vam oni koje predstavljete ne daju da to uradite.

Gospodine Incko, imate li muda za jednu od te dvije stvari?

S poštovanjem,

Omer Isović, Tuzla, 10. juli 2014.

U IME ALLAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG

(SHAHID)  ŠEHIDSKA DŽAMIJA,CHARLOTTE,NC

11.JULI 2014

HUTBA-PETAK( DŽUMA )

IMAM H.HFZ.MERSUDIN EF.KASUMOVIĆ

SAM_2869

Zahvala pripada samo Allahu Svevišnjem, Gospodaru živog i neživog, Vladaru Dana sudnjeg. Salavat i selam na Poslanika dini-islama, njegovu porodicu, ashabe, na bosanske šehide i  sve iskrene sljedbenike Pejgamberova sunneta.

BOŽIJI  POSLANIK MUHAMMED A.S. KADA JE UČINIO HIDŽRU IZ MEKKE U MEDINU 622. GODINE PO ISA a. s., PRVO ŠTO JE UČINIO JE BILO TO DA JE SAGRADIO DŽAMIJU U MJESTU KUBA, DANAS PREDGRAĐE MEDINE ,ODAKLE HADŽIJE ZANIJETE HADŽDŽ -POZNATO KAO MUZDELIFA.

PODATAK KOJI GOVORI JE DA SVE RELIGIOZNO ILI VJERSKO TREBA ZAPOČETI OD DŽAMIJE, PA ČAK I AKO NIJE OD VJERE KAO DRUŠTVENE KORISTI NAŠE, TREBA OTPOČETI OD ALLAHOVE KUCE – DŽAMIJE, S IMENOM BOŽIJIM. SVE NAŠE AKTIVNOSTI, POGOTOVO U DIJASPORI, TREBAJU OTPOČETI ODAVDE.  TADA JE BEREKET, BLAGOSLOV UZ NAS BOŽIJI.

DANAS JE 11. JULI , CIJELI SVIJET PONOVO SE MOŽE SE UVJERITI ŠTA SE DESILO S MUSLIMANIMA BOSNE I HERCEGOVINE, A POGOTOVO SREBRENICE. SUZE KOJE SE GODINAMA PROLJEVAJU I NEĆE NIKADA STATI, NE SMIJEMO DATI ZABORAVU, GRIJEH JE TO, SRAMOTA, ZULUM PREMA ONIMA KOJIH VIŠE NEMA, ZULUM PREMA NAMA SAMIMA. I BOŽIJI POSLANIK NIJE ZABORAVIO UBICU HAZRETI HAMZE IAKO JE TAJ KASNIJE PRIHVATIO ČAK I ISLAM, NIJE GA NIKADA ŽELIO VIDJETI.

11. JULI TREBA BITI NE SAMO DAN ŽALOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI, VEĆ U CIJELOM SVIJETU.

TEŠKO JE NAPISATI, KAZATI, OPISATI, PREDSTAVITI, OSJETI SE U ZRAKU SVA TA BOL, TUGA, ZLO, NEPRAVDA, NASILJE. TREBAMO TO I DRUGIMA KAZATI NA TAJ NAČIN….NIJE DOVOLJNO PROUČITI FATIHU, PISATI ILI OTPJEVATI, KAZAT ĆEMO IM TAKO ŠTO NAŠA DJECA NE SMIJU ZABORAVITI, I SVE DOK JE DUNJALUKA DA SE TO NE ZABORAVI, DA SE NEBI PONOVILO, A SVETITI SE NEĆEMO JER NJIMA JE TEŽE PODNIJETI ŠTO NEĆEMO DA ZABORAVIMO.

SREBRENICA, TOMAŠICA, BILJANI, AHMIĆI… SU RANE, ISKUŠENJA, BOL AL I POUKA I PORUKA DA SU UBIJENI UBIJENI SAMO ŠTO SU MUSLIMANI, PROTJERANI SAMO ŠTO SU MUSLIMANI, SILOVANE MAJKE, KĆERI, DJEVOJKE.. SAMO ŠTO SU MUSLIMANKE.

MNOGO PUTA SAM REKAO ODAVDE RIJEČI POSLANIKA : “ ODGAJAJMO I PRIPREMAJMO DJECU U VREMENU U KOJEM ĆE ONA ŽIVJETI, A NE U KOJEM SMO MI ŽIVJELI “.

ALLAH DŽ.Š. KAŽE U KUR’ANU : “ ALLAH NEĆE IZMJENITI STANJE JEDNOG NARODA DOK ON SAM SEBE NE IZMIJENI “

ZAPOSTAVLJAJUĆI VJERU NIJEKAMO, NEUZUBILLAH, ŠTA SE DESILO SA SREBRENICOM,  JER SMO UBIJANI JER SMO MUSLIMANI, NISMO UBIJANI ZBOG NAFTE, GASA, VODE….SMETALE SU DŽAMIJE, DIMIJE, MAHRAMA, AHMEDIJA, EZAN, MEKTEB. TO JE BOSNA IMALA I IMAT ĆE, TO JE NAŠE BOGASTVO, TO JE NAŠA NAFTA, GAS, VODA – BOSNA NE MOŽE ŽIVJETI BEZ TOGA, RAT JE POVEDEN ZBOG TOGA.

BITI MUSLIMAN U BOSNI I NEKOJ DRUGOJ DRŽAVI NIJE ISTO. MI SMO ŽIVJELI SA ISLAMOM, A NA ISTOKU TO IM JE SVAKODNEVNICA – SVI SU MUSLIMANI A U BOSNI NE, IMA NAS SVIH VJERA KAO DA NAS IMA STOTINE MILIONA.

NE ŽELIMO NIKOME ZLO ILI UZVRATITI UČINJENO NASILJE, OBRATIMO SE BOGU ZA PRAVDU.

ON JE TAJ KOJI ĆE SVAKOM PRESUDITI ZA UČINJENO ZLO PA NEKA JE KOLIKO JE I TRUN ZLA, KAO STO SE KAŽE U KUR’ANU: “VEMEN JA’MEL MISKALE ZERRETIN SERREN JEREH”/ “KO UČINI KOLIKO JE TRUN ZLA VIDJET ĆE GA NA DAN POLAGANJA RAČUNA”, A ZAMISLITE NJIHOVO ZLO I NASILJE .

MUSLIMAN MUSLIMANU JE BRAT AKO DRUGOG MUSLIMANA ZABOLI, POTIŠTI, OŽALOSTI I PRVI TREBA DA OSJETI. NIJE MUSLIMAN ONAJ KOJI ZANOĆI A NJEGOV KOMŠIJA – MUSLIMAN NEMA ŠTA JESTI. DANAS MOŽDA IMAMO JESTI, ALI MNOGI ĆE ZANOCITI SA SUZAMA OD NAŠIH KOMŠIJA. ZAMOLIMO ALLAHA ZA SABUR TIM LJUDIMA, NAZOVIMO IH AKO SU DALEKO OD NAS, DAJMO IM SNAGE DA IZDRŽE ISKUŠENJE I BOL KOJA IH JE ZADESILA.

NE ŽELIMO NIKOME ZLO,

VEĆ ŽELIMO SVOJE TLO,

DA U NJEMU ALLAHU ROBUJEMO,

DA NJEGOVU MILOST ZADOBIJEMO,

UPUTI NAS I SVE OKO NAS ALLAHU TO TE MOLIMO U OVOM TEŠKOM UZDAHU,

UPUTI NAS ,

UČINI  MUSLIMANE SVE NAS,

GOSPODARU, UČINI NAŠU SREBRENICU CENTROM DINA DA MAJKA PONOVO RODI SINA ,

KOJI ĆE TEBI SAMO ROBOVATI I  SREBRENICU NAMAZOM ČUVATI,

GOSPODARU NE DAJ DA SE PONOVI  SREBRENICA,

NEKA SE  I ISLAMOM OBNOVI,

NEKA SE U NJOJ ČUJU EZANI,

NEKA SE U NJOJ KLANJAJU NAMAZI.

KAO ŠTO KAŽE MUHAMMED A.S. VEĆI JE GRIJEH  PONIZITI ČOVJEKA NEGO SRUŠITI KABU, TO SU VELIKE RIJEČI A ZNAMO I VRIJEDNOST I VELIČINU KABE.

KO UBIJE JEDNOG ČOVJEKA KAO DA JE CIJELI SVIJET POBIO, JER OD JEDNOG ČOVJEKA I ŽENE NASTAO JE SVIJET.

ČAST MUSLIMANA JE NAJSVETIJE NA DUNJALUKU ŠTO POSTOJI, ČAST MUSLIMANA I MUSLIMANKE JE SVETOST. KADA SU KAMENOVALI MUHAMMEDA A.S. U TAIFU, GRADU BLIZU MEDINE, ALLAH JE POSLAO MELEKA DA PITA POSLANIKA DA LI ŽELI DA TAJ NAROD DIGNE NA NEBO I BACI ODOZGO DA SVI NESTANU, BOŽIJI POSLANIK JE REKAO DA TO NE RADI. KOLIKO LI JE NARODA UNIŠTENO ZBOG UBISTAVA POSLANIKA I MUSLIMANA. DANAS NEMA POSLANIKA ALI SVAKI MUSLIMAN -VJERNIK-MU’MIN-MUHSIN JE NASLJEDNIK POSLANIKA U SVOJOJ KUĆI, AVLIJI, DŽEMATU…..

ZAMOLIMO ALLAHA

Allahu Milostivi

Podari majkama Srebrenice sabur,

Prijateljima našim volju i snagu

Da nasilnicima oduzmu mač,

Jer plač nevinog djeteta,

Je grijeh kojeg ne može podnijet

Plemenita savjest čovječanstva.

Allahu Svemogući,

Ako pogriješimo,

Podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja.

Ako nas zamrači krivovjerje,

Osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem.

Ako nas zadesi nesreća,

Pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa.

Ako nas uhvati strah od silnika,

Osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabročću.

Ako nam se ponudi mržnja,

Spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju.

Ako budemo protjerani iz domova naših,

Osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Svemogući,

Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi,

Učvrsti korake naše u istini i pravdi,

Osnaži volju našu u bratsvu i slozi,

Udruži misli naše u domu i domovini.

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva,

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

KAŽE SE U KUR’ANU ČASNOM :

“SVI SMO ALLAHOVI I SVI ĆEMO SE NJEMU VRATITI”

 

Gornjom hutbom je u Charlotte-u, u američkoj saveznoj državi North Carolina, započelo obilježavanje 19-te godišnjice genocida u Srebrenici. Potom, skoro pa u isto vrijeme, održana je na University of North Carolina (organizator) prigodna tribina u znak obilježavanja ove godišnjice, a u Šehidskoj džamiji, nakon ikindije namaza, proučeni su sura Jasin i tevhid ubijenim Srebreničanima.

SAM_2868

Taj program u džamiji je predvodio ovdašnji imam, hadži hafiz Mersudin ef. Kasumović. Navečer, nakon teravih namaza, džematlijama se obratio vaiz iz Sarajeva Dzevad ef. Pleh, profesor sarajevske medrese.

SAM_2876

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Evo još nekih fotki:
sehidska szamija u charlotte-u
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2871
————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2872
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2874
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2873

Tabuti

Jula 11. Hiljadudevestodevedesetpete, pred očima čitave planete, srebrenički Bošnjaci zaštićeni od UN postaše slobodne srpske ostrelne mete.

8.175 Srebrenčana nestade za svega nekoliko dana.

*****

Od Prijedora do Sarajeva od Sarajeva do Srebrenice posijaše bošnjačke masovne grobnice; agresori s dvije strane, da se krvlju našom hrane.

*****

Ravnodušno su gledali šljemovi plavi, kako se krvavi zulum slavi.

*****

U Potočarima svaki dan više šehida, a Evropa nastavlja amnestirati  počinioce srebreničkog genocida.

*****

Bez trunke odgovornosti, srama i stida Evropa sponzorira Srbima u inauguraciji srebreničkog genocida.

*****

Sve što je Bosni naudito u Dejtonu, ranije je dogovoreno u Parizu, New Yorku, Briselu i Londonu.

*****

UN kriju lice dok amnestiraju zločince i izjednačavaju krivice.

I dok Bosna svoju krvavu zemlju kćerima i sinovima svojim hrani, svjetska pravda asistira krivoj strani.

*****

Neka znaju krvoloci siti, Bosna može oprostiti, ali nikad neće i ne smije zaboraviti.

*****

Šehidi genocida su borci postali, na braniku Bosne zauvijek ostali.

*****

Nema nikom preko zida, dok Bosnom slobodno hode počinioci srebreničkog genocida.

*****

Republici srpskoj dolazi  kraj, vraćajte se prognani, u svoj zavičaj.

 

Burlington, 11. Jula 2014                                             

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

Srebrenica1

Srebrenica je težak kamen na našem srcu, okamenjena suza u našem oku, prigušen krik iz naše duše, zaustavljen uzdah iz naših grudi… naše plakane a neisplakane suze…Srebrenica je moć nemoćnih i snaga ponikla iz sabura ucviljenih  srebreničkih majki, jača od svake zlobe i nepravde.  Srebrenica je more bijelih nišana u svjetlosti, izvor koji nadahnjuje,  sa kojega se pije, dok se suza u oku krije.

Srebrenica je živa rana civilizacije ; crna mrlja na savjesti društva, koja se ničim i nikad neće moći otkloniti. Srebrenica je ispit zrelosti UN i otrežnjenje za Briselsku administraciju i Hašku pravdu. Svaki tabut od 6.066 tabuta  spuštenih do danas u Potočare je otrgnuti dio nas, koji traži mira i opominje. Neka mi oprosti dragi Allah dž.š., neka mi oproste srebrenički šehidi, dok očekujemo dženazu sa još 175 žrtava srebreničkog genocida, ne mogu odoljeti suzama, jačim od moje boli i naše tuge.

Bez osude Srbije za agresiju i genocid nad Bošnjacima, bez presude Holandiji i Ujedinjenim nacijama za učešće u Srebreničkom genocidu, svaka do sada izrečena presuda, uključujući i današnje kontraverzne nagovještaje u sudskim procesima koji se vode protiv počinilaca genocida, je samo posipanje soli na još žive rane Bošnjačke.

I ove godine „Maršom mira“, dženazom za 175 novoidentifikovanih žrtava srebreničkog genocida,  Fatihom proučenom uz svaki šehidski kabur u Potočarima, vraćamo se životu s nadom da će svijet poučen iskustvom  Srebrenice sići sa stramputice i krenuti putem istine i pravde.

Burlington, SAD, Jula 11, 2014                                     Zijad Bećirević s familijom

 

Un of nothingOni i njihovi bossovi su znali šta rade

Don't forget Srebrenica….naravno, jer zločin je i zaboraviti

Nema teksta jer nema pravih riječi za njega na ovu temu. Neka ove dvije slike kažu mnogo toga, ako ne i sve. Šutnja je, u ovom slučaju i na današnji dan, najrječitija. Rahmet njihovim nevinim dušama!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

CIN dobio novinarsku nagradu

Posted: 10. Juli 2014. in Intervjui

Priča “Visoka cijena krova nad glavom” osvojila je USAID-ovu nagradu

nagrada_1Novinarke CIN-a Jovana Kljajić, Maida Salkanović i Sadeta Fišić dobitnice su novinarske nagrade. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) dobitnik je USAID-ove novinarske nagrade za priču “Visoka cijena krova nad glavom”, u kojoj su Maida Salkanović, Sadeta Fišić i Jovana Kljajić otkrile slučajeve zlostavljanja djece u nekim hraniteljskim obiteljima. Nagrada je dodijeljena danas u sklopu USAID-ovog Projekta jačanja institucija vlasti i procesa u Bosni i Hercegovini (SGIP BiH).

nagrada_2Predstavnik USAID-a Christian Haupt i ministar rada i socijalne politike FBIH Vjekoslav Čamber uručili su novinarima priznanje za njihov rad. (Foto: CIN)

“Članak CIN-a pomogao je u izradi Nacrta javne politike o udomiteljstvu”, rekao je tom prilikom Christian Haupt, direktor ovog projekta.

Nagrada je dodijeljena za najbolju novinarsku priču na temu kreiranja javne politike u oblasti vaninstitucionalnog udomiteljstva djece i odraslih osoba bez adekvatnog roditeljskog i porodičnog staranja.

Druga nagrada pripala je novinaru Alemu Dediću iz sedmičnog lista „Novo vrijeme“, za priču “Da kuća bude dom”, a treće mjesto osvojio je novinar Mirsad Bajtarević sa BH radija 1.

Ocjenjivački žiri su činili Jasmina Selimović iz Udruženja „Familija“ iz Tuzle, Ljiljana Zurovac iz Vijeća za štampu u BiH, Milkica Milojević iz Udruženja „BH novinari“, Eldin Karić iz Centra za razvoj medija i analize (CRMA) i Antonio Prlenda iz projekta SGIP.

Objavljeno 09. 7. 2014.

Izvor: http://www.cin.ba

Uz iskrene čestitke!

TECI MOZELE…

Posted: 10. Juli 2014. in Intervjui

Piše: Zijad Bećirević
zijad-becirevic1I ove godine prognani i izbjegli Bosanci pretežno Bošnjaci dočekali su i ispratili Svjetski dan izbjeglica, a ništa se nije promjenilo u njihovim životima. Nije im vraćeno dostojanstvo, žrtve nisu našle mira i spokoja, a o obeštećenju za nanesenu bol, opljačkanu i uništenu imovinu još niko odgovoran i ne razmišlja. Prognanim i izbjeglim povratak je i dalje onemogućavan, prognanička prava uskraćivana ; i dalje žive pritisnuti asimilacijom “ni na nebu ni na zemlji”. Republika srpska onemogućava sve mirnodopske procese normalizacije, a malobrojni povratnici u Rs žive u uslovima apartheida, bez prava na posao.

Pitamo se, ne očekujući od gluhe MZ odgovor, po kojem pravu Republika srpska, iz koje je devedesetih godina raseljeno i protjerano skoro kompletno Bošnjačko stanovništvo (koje ni danas ne može da se vrati), može da uživa privredni i društveni potencijal stvoren radom prognanih i raseljenih, iz godine u godinu troši donatorska sredstva za dovršavanje etničkog čišćenja i troši budžete bez ijedne marke pomoći povratnicima, iako ima obavezu po Aneksu VII Dejtonskog sporazuma?

Može, jer Vlasti RS ne poštuju ni Dejtonski sporazum, ni Međunarodnog predstavnika, ni Državu BiH, kojoj (ipak) pripadaju i podliježu njenim zakonima.

A kakve živote u tuđini žive prognani, dok čekaju DAN SVOGA POVRATKA, koji za mnoge nikad neće doći, govore nam njihove priče, tužne ispovjesti, i pjesme pjevane nedopjevane. Ovo je samo jedna od njih, kojoj svaki prognani Bošnjak može dodati svoje rime i poneku suzu.

TECI MOZELE…

Mozele
Prije petnaest godina, u njemačkom gradu Trieru, na obali rijeke Mosel, u čežnji za zavičajem, a pritisnut beznađem između hladne tuđine i izgubljena zavičaja, stariji bošnjački prognanik Ahmet Hatipović, napisao je pjesmu “o putu bez povratka” – ”Teci Mozele…“ , pokušavajući iz riječnih valova izroniti i osnažiti izgubljene životne draži proživljene uz zavičajnu ljepoticu, rijeku Unu.

“Teci Mozele,

svojim tokom bez povratka,

teci, jer si dio života

koji kroz nas protiče,

u nepovrat otiče…

Ne znam šta znači tvoje ime

ali znam šta znači ime rijeke,

rijeke moje mladosti…

Rimljani su je zvali “jedna jedina”

a mi smo je zvali Una.

Teci Mozele…

Ja te gledam,

gledam tvoje obale

i vrbe

i topole,

žbunje i rastinje.

Sve je isto,

samo nisu isti izlazak i zalazak sunca.

Tamo u moje rijeke

sunce je izlazilo na njenom izvoru,

a zalazilo na njenom ušću…

Teci Mozele,

ne obaziri se na moju suzu

koja kane u tebe,

… otiče bez povratka.

I dalje nosi i tu suzu

jer i mi,

i naš zivot,

smo u njoj…

A ne znamo zašto.

I niko nam to nikad neće reći.

I dok stotine hiljada Bošnjačkih prognanika i danas luta svijetom i traži mjesto pod suncem, kao stari Ahmet Hatipović, uzdiše za izgubljenim zavičajem i pored tuđih rijeka piše rime nakvašene suzama, srpski okupatori podižu zidove oko okupiranih gradova, grade palate za svoje secesionističke vlasti i vladu, jačaju državotvornost entitetskih granica a sve to iz sredstava kojima se morao pomoći povratak. Neka ovi stihovi pisani iz duše budu “na sramotu i dušu svima onima koji u delegatskim klupama Skupštine Republike Srpske podižu ruku i daju svoj glas za entitetske budžete, koji ne vidi raseljene i prognane, već ih guraju i odbacuju nogom kao “šugavo pseto”.

*********

Autor pjesme “Teci Mozele”, Ahmet Hatipović nedavno je preživio moždani udar i nakon dvije decenije  mukotrpnog progonstva u Njemačkoj i Hrvatskoj vratio se u zavičajnu Bosansku Dubicu. Tokom rata njegova porodica je rasturena. Starija kćerka Merima živi u Španiji, mlađa Ermina i sin Mehmed su u Hrvatskoj. Nakon agonije, u porodični dom Hatipovića vrača se život. Nije to život koji ispunjava sve težnje starog Ahmeta i njegove supruge Safije- Seke, ali jeste život u kojem se rađa i proširuje potomstvo, koje neće zaboraviti rijeku Unu i koje će znati sačuvati i odbraniti ponosno porodično ime- Hatipović.   

Burlington, Juna 2014.

 

TREBA NAM HIMNA

Posted: 10. Juli 2014. in Intervjui

 

Imamo himnu samo za mumije, a ne za žive poletne ljude.Treba nam himna da je iz sveg grla zajedno zapjevamo, da nam vrati međusobno poštovanje i ljubav, da nas  zbliži i sjedini, da se ne gledamo preko međa već da ih zajedno posječemo. Himna je nezamjenjivo nadahnuće.   

treba nam himna

Trebala nam je Himna da nas ponese

Na mundijalu smo mogli doći do pobjede. Bili smo samo korak daleko. Imali smo sve potencijale i motiv. Imali smo i polet, i mladost, i zanos, i optimizam, i podršku… samo nismo kao svi drugi imali himnu da nas ponese. Trebao nam je samo mali dodatni naboj. Trebala nam je pjesma himne da nam dadne dodatni naboj kao krila za naše sportiste i nas same.

Himna je nezamjenjivo nadahnuće, inspiracija i motiv…Nismo je imali. Međunarodna zajednica nam je uzela sve, pa čak i himnu. Ustvari, imali smo i imamo himnu ali samo za mumije a ne za žive ljude, ne za našu mladost, za polet mladosti. Naši dječiji horovi i horovi odraslih mogu je intonirati samo onomatopejom. Želimo je pjevati na akademijama, kulturnim i sportskim manifestacijama. Želimo je slušati u svojim domovima, na radnim mjestima i kad prisustvujemo jubilejima i velikim događajima.

I na ovom svjetskom prvenstvu u fudbalu, koje se upravo održava u Brazilu, pokazalo se koliko je himna važna, koliko motivira fudbalere i sviju nas na putu u nove uspjehe i pobjede.

Himna je nezamjenjivo nadahnuće

Himna je potpuna, inspirativna samo onda kada mogu da otvorim usta i u jednoglasju s drugima pustim glas da me zajedno s drugima nosi u nebo, po kojem se prepoznaje da je naš uspjeh veliki i naša sreća izvjesna i neizmjerna…Nekad davno kao pionir a potom omladinac ponosno sam stajao sa vršnjacima i sa posebnim transom kao da od moga glasa ovisi  budućnost moje zemlje pjevao državnu himnu. Bio je to harmoničan ton poruke svima oko nas i svima u svijetu, koji nas čuju ili ne čuju, da smo jedinstveni i odlučni da podržimo, odbranimo i slijedimo vrijedne historijske tekovine naše domovine.

Mi nismo mumije. Hoćemo našu himnu da osjetimo u punoj vrijednosti i pjevamo je  s ponosom, u punom zanosu, svim svojim grlom i srcem. Želimo himnu ljubavi i slobode.Trebamo himnu koja će se oglasiti ne samo pojačanim otkucajima uzbuđenja, lupanjem naših srca već i gromoglasnim usklikom iz naših grla, koja će naša srca i naša grla sjediniti u jednom glasu u jednu  jedinstvenu poruku koju će čuti i razumjeti cijeli svijet. Zašto se narodima i građanima  BiH uskraćuje i to pravo koje imaju svi u svijetu u formatu kakav žele. Samo mi u BiH ćutimo ono što hoćemo otvoreno i glasno da kažemo svijetu i potvrdimo djelom.

Himna BiH je ranjiva kao i država

Himna BiH je načeta i ranjiva kao BiH država. Ne samo da se u brojnim prilikama ne poštuje, ignoriše već skrnavi  kao i svi drugi državotvorni simboli države BiH. Mada su Zakonom o himni BiH iz 2001. godine i kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona za prekršioce predviđene sankcije, nije poznat ni jedan slučaj da je prekršitelj sankcionisan, a zastave BiH sve češće nestaju u plamenu mržnje.

Umjesto naše himne poturaju nam se i nameću himne drugih naroda, s težnjom da naše isprane mozgove dopinguju dodatnom dozom nacionalizma. Nemojmo im to dopustiti. Nemojmo tražiti našu izgubljenu sreću u tuđem domu,  naše izgubljene snove na tuđem jastuku. Ostajmo ovdje, jer sunce tuđeg neba ko naše ne grije.

U nedostatku zajedničke himne javljaju se brojni autori i prave pjesme koje plijene i pjevaju se iz dubine duše širom BiH i širom svijeta. Pjevaju ih i mladi i stari i sa njima pronose svijetom ljubav i slavu Bosne.

Na ovom svjetskom nogometnom prvenstvu svi mi u BiH i dijaspori, ponosni na  našu domovinu, ponosni na dostignuća naših sportista, s primjetnom dozom zavisti gledali smo i slušali himne sportista drugih zemalja, dok su nadahnuto, oduševljeno, u transu, zaljubljenički i zanesenjački, pjevali himnu svoje zemlje.

Dovode nas u situaciju da budemo ljuborni na druge koji srcem i dušom pjevaju svoju himnu, a mi kao mumije nastojimo u muzičkim tonovima prepoznati riječi koje su u nama ali nisu nepisane, i u njima naći ohrabrenje  i podsticaj za one koji se srcem i dušom bore  za sve nas. Zar zaista ne možemo ili ne želimo napraviti tih desetinu  riječi  u makar  jednoj strofi  koje će za sviju biti prihvatljive i nikom od nas neće biti oprečne???

Želimo našu himnu pjevati i slušati

U ratnoj i poratnoj historiji i Dejtonskoj agoniji već 20 generacija mladih žele da pjevaju i slušaju vlastitu himnu pobjede, ali nas i dalje ostavljaju bez teksta i dozirano dozvoljavaju da slavu pobjede i ljubav prema domovini dozirano osjetimo i naziremo, umjesto da uz svaku veliku pobjedu likujemo i slavimo je punim srcem i dušom. Nažalost, naša himna je dalje bez teksta. Potrebno  nam je, izgleda, pola stoljeća da uskladimo i u jednom ili dva stiha sa tridesetak riječi predstavimo svoje historijsko JA. I samo zbog toga i kada slavimo naše najveće pobjede moramo biti makar za stepen niži i manji od naših susjeda pa i naših protivnika koje smo pobjedili. Iako se pri zadnjem izboru teksta za himnu BiH u tekstu B. Isovića ( koji je prihvatila za to imenovana komisija), nigdje ne pominju Bošnjaci niti drugi narodi, tekst nije prihvaćen od Parlamenta jer se utvrdilo da je njegov autor Bošnjak, i to još sin poznatog i slavnog Bošnjaka. Da je nekim čudom autor teksta bio stranac, Srbin ili Hrvat ili neko nepoznat, danas bi imali himnu s muzikom i tekstom koji bi svi u jedan glas pjevali, kao što to čine sportisti i građani svih drugih zemalja svijeta.

A da je tekst važniji od zvuka, to smo mogli davno osjetiti. Jer i sada kada se emituje naša himna mnogi od nas ponavljaju riječi neke rodoljubive pjesme i pokušavaju je uskladiti s muzičkim tonovima.

Kao stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca u BiH i širom svijeta, pred odigravanje utakmica sa Argentinom i Nigerijom, stajao sam mirno i slušao muzičke tonove  himne BiH, s ponosom kao što sam nekad davno slušao intoniranje himne “Hej Sloveni” , koja nas je sviju, sve narode bivše Jugoslavine, dizala do neba. Tada se nismo inventarisali kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao danas, što nam nije smetalo da cijenimo i u sebi prepoznajemo genetska nacionalna obilježja.

I himnu pravimo desetljećima

Državna himna je imidž države. To je reprezentativna pjesma koja se izvodi u državnim svečanim prilikama i prigodom značajnih sportskih i kulturnih manifestacija. Himna je  slavospjev kojim se uveličava kult države, careva, vladara i monarha. U većini slučajeva izvodi se jedna, obično prva strofa himne. Stvaranjem nacija nastale su prve nacionalne ili rodoljubive himne, a stvaranjem klasa borbene himne, kao što je fracuska “Marseljeza”. Pored nacionalnih postije multinacionalne ili međunarodne himne, kao što je himna Evrope “Oda radosti”.

Tekst himne treba da bude prihvatljiv za sve državljane i da se svi građani mogu s tekstom identifikovati. Od 1992. do 1998, himna BiH je bila “Jedna si jedina” po klišeu stare narodne pjesme, a po tekstu Edina Dervišhalidovića, ali hrvatsko i srpsko stanovništvo je nisu prihvatili kao potsticajnu za nacionalno jedinstvo.

Na osnovu konkursa Ureda visokog predstavnika od februara 1999.godine, a u skladu sa Zakonom o državnoj himni iz jula 1999. godine,  prihvaćena je kao Himna BiH muzička skladba Dušana Šestića nazvana “Intermezzo”. Bila je to tonska muziča himna bez riječi.Time je zamjenjena hima “Jedna jedina” navodno zbog toga što se u himni ne spominju Srbi i Hrvati, mada se ne spominju ni Bošnjaci. Ali i u tome je bilo važno  razvaliti ono što nas drži zajedno, kao i u svemu drugom. Himna BiH s muzikom  D. Šestića i tekstom B. Isovića čekala je svjetlo dana do 2007, ali ga nije dočekala, pa je natječaj za tekst himne obnovljen je 2008, ali ni tada nije okončan.

Iz vijeća ministara BiH bilo je najavljeno da će BiH dobiti tekst himne u kojoj će se  pjevati o jedinstvu, ravnopravnosti, slobodi i pravdi…prije početka prvenstva u Brazilu, ali se to nije dogodilo.

Himna nas poziva da prevaziđemo podjele i ostanemo zajedno

Himna nam govori da smo bili i ostajemo zajedno. Ona nas poziva da prevaziđemo podjele i da nastavimo još složnije i sa više zajedničke ljubavi, optimizma i entuzijazma idemo u nove pobjede.. sportske i sve druge. Himna je naš pobjednički poklič. Ali da bi to bila ona mora da podstiče, motivira, ujedinjuje, da bude prepoznatljiva i prihvatljiva za sve uzraste, sve dobi, u svim vremenima, onima koja su prošla i onima koja dolaze. Himna BiH to nema. To je izgubila. To joj je oteto. Ali ima nas… sviju nas koji neizmjerno volimo ovu zemlju i osjećamo je svojom jedinom.

Uspjesi i neuspjesi  koje postižu naši sportisti nam daju pravo da vjerujemo u sbe, u našu mladost. A dio te mladosti, tog poleta,  su naša rukometna, odbojkaška , fudbalska reprezentacija…

Od fudbalske reprezentacije BiH se očekivalo mnogo. Očekivali smo mi i mnogi u svijetu oko nas. Nažalost, nismo se predstavili ni himnom, ni igrom, ni rezultatom. Bili smo ispod svog nivoa. Kao da smo zaboravili zašto smo došli u Brazil i izgubili motiv. Trebao nam je dodatni naboj, ali ga nismo našli. Naša reprezentacija nije se uspjela izdignuti iznad traumatične bh svakodnevnice i povući nas neprijed. Ostali smo gdje smo i bili. Još uvijek bez himne koju bi zajedno zapjevali i bez igre kojom bi razbili političko jednoumlje kojim smo okovani. I Hrvatska reperezentacija je izgubila, ali njihov patriotski naboj, njihovo rodoljubje nije oslabilo. Ostaje nam da  se i dalje nadamo i čekamo Himnu BiH koju ćemo svi pjevati zajedno i zajedno slaviti nove pobjede.

Burlington, 24. Juna 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

Glavu gore, idemo dalje. Fudbalska reprezentacija BiH, naši rukometaši, odbojkaši… na najbolji način predstavljaju, prezentiraju, čuvaju i brane ime i ponos Bosne, simboliziraju snagu otpora da se odoli svim izazovima i iskušenjima koje zadnjih desetljeća doživljavaju BiH i njeni narodi.

 marakana-rio

Poraz od Argentine četvrtog dana Svjetskog prvenstva u nogometu u Brazilu BiH i njeni Zmajevi doživjeli su kao novu nadu koja hrabri i daje potsticaje da se složno i ujedinjeno ide naprijed do potpune pobjede. Njihov motiv i snagu njihovih emocija na duboko emotivan način (čak uz poneku suzu) doživjeli smo i osjetili u sebi svi mi u zemlji i širom svijeta, koji u srcu osjećamo gene BiH. Emotivno smo to doživjeli na ponos naših Zmajeva, na svoju domovinu i sebe same.

Dok se intonirala himna BiH, a naši Zmajevi stajali zagrljeni, plakao sam kao malo dijete, a duboko vjerujem i mnogi od vas koji srcem volite i osjećate svojom ovu razrovanu i napaćenu zemlju. Stajao sam i plakao, i nije me bilo sramota suza. Bile su to suze radosnice. I kako reče jedan od rodoljuba „ srce mi je bilo kao kuća, ma kakvi kao kuća, kao stotinu kuća”.

Jučer smo živjeli za BiH, disali njenim plućima, slušali jake otkucaje srca i odbrojavali minute nade u pobjedu, koju tako dugo i željno očekujemo.Nažalost, doživjeli smo još jedan poraz koji nas nije dotukao već nam vraća vjeru u pobjedu, kuju su već istog dana na najbolji način najavili bh rukometni divovi pobjedom nad Islandom, koja nas  vodi na još jedno svjetsko prvenstvo u rukometu, koje će se održati idiće godine u Kataru..

BiH se kroz vatru i vodu izdigla iz golgote. Nikad u svojoj historiji BiH nije imala toliko zastava. Nosili su ih i kitili se s njima mladi Bosansci i Hercegovci. Pobjednčka euforija je zahvatila BiH i njenu dijasporu. Proširila se širom svijeta da potvrdi našu postojanost, opstojnost i odlučnost da budemo i ostanemo svoji na svome. Svuda se vide i susreću radosna lica i zastave, kape, šalovi i majice sa domovinskim simbolima i likovima naših sportskih ljubimaca. Likovi Džeke, Spahića, Pjanića… zamjenili su omrznute likove naših ljigavih kompromitiranih političkih lidera, koji nam se svakodnevno poturaju u svim medijima i truju nam život. Pjeva se i igra, raduje i priželjkuje već odavno izgubljena sreća, a u paklenoj sportskoj atmosferi zanavlja se naša međusobna ljubav i obnavlja se ljubav prema domovini. Nikad domovinski patriotizam nije imao u sebi toliko pozitivnih naboja, kao ovih dana u svim dijelovima BiH, na ulicama brazilskih gradova, širom svijeta. Svi u svijetu su mogli vidjeti da mala Bosna ima veliko dobro sportsko srce, koje je spremno da se bori i uzdigne na pijadestal koji zaslužuje.

Ljubav za BiH i ponos svojim bh porijeklom su duboko usađeni u gene naših mladih generacija koje se rađaju i odrastaju širom svijeta i ne mogu im umanjiti vrijednost niti ih eliminisati nikakva razočarenja, nikakvi neuspjesi i porazi. Sumnje, nevjerice i opstrukcije su sve manje djelotvorne. To je potvrdio i pokazao četvrti dan svjetskog nogometnog prvenstva na kojem je pod nebom Marakane sa 74000 gledalaca i milionskim TV auditorijem BiH zablistala punim sjajem. Poraz protiv Argentine nas nije porazio, već nas više ujedinio, ulio nam dodatnu dozu povjerenja u nas same i dao više snage za pobjede koje dolaze. Zato mnogi komentarišući utakmicu s Argentinom poraz nazivaju „slatki poraz“.

zastava s ljiljanima

I ovako se navijalo za naše Zmajeve

Istorija se pisala u Brazilu. Zastava BiH se viorila na Marakani. Naši sportisti su se borili srcem i na Marakani zauvjek ostavili upisano ime Bosne i Hercegovine, koja je ravnopravno stala rame uz rame sa svjetskim sportskim divovima, kakvi su Brazil, Argenitina, Njemačka…

Sa odlaskom naših Zmajeva na svjetsko prvenstvo u Brazil politika je makar nakratko ustuknula i prepustila mjesto sportu. Tako je najvažnija sporedna stvar na svijetu ponovno (makar na određeno vrijeme) postala dominantna nad  politikom, s kojom smo već duže vrijeme opijeni i drogirani. Naši zmajevi su nas zbili u redove, približili jedne drugima, dali nam do znanja da politika nije i ne mora biti naša devna hrana, da se bez nje može sretan ujutro ustati i još sretniji otići naveče na počinak. Naravno takvo približavanje ne odgovara secesionistima i neprijateljima BiH. Uplašili su se da će njihovo jednoumlje oslabiti, da će  izgubiti svoj uticaj na mase, što se jasno moglo vidjeti tokom posljednjih poplava, a potvrdilo i za vrijeme odigravanja utakmice s Argentinom, kada su bosnomrzci umjesto za domovinu u kojoj dnevno kruh jedu navijali za zemlju o kojoj tako malo znaju i u kojoj nikad nisu bili.

Narednih dana očekuju nas odlučni, ali s pravom vjerujemo lakši okršaji s Nigerijom i Iranom.To se moglo zaključiti iz susreta Nigerije i Irana, koji je na našu sreću završen nerješeno. Ma koliko protivnici izgledali lakši od Argentine, moramo se maksimalno mobilisati i izvući dragocjeno iskustvo iz poraza s Argentinom. Naš stručni štab zna šta hoće i šta može. S pravom vjerujemo da je poraz bio rezultat prevelike želje za pobjedom i potvrđivanjem nesumljivih vlastitih vrijednosti. Ipak, početak poraza mogao se nazreti već pri izlasku naših sportista na teren, po više pokunjenih glava i prilikom intoniranja himne, kada se na licima nekih naših igrača jasno mogao prepoznati strah i zabrinutost, kao u Džeke. Što se tiče strategije, postije mišljenja da je trenerski tim mogao ranije uočiti da se sa jednim špic igračom protiv pet odbrambenih igrača Argentine ne može učiniti dovoljno u napadu i da odbrana u takvoj postavci teško može odoljeti napadima  napadačkog četvorca predvođenog Messijem. To se potvrdilo i pokazalo tačnim ulaskom Ibričića. Pa i pored tih taktičkih problema naš napad je imao brojne šanse i u dužem toku utakmice zadavao brigu forsiranom protivniku. To nam daje pravo da vjerujemo da su uspjesi pred nama, samo treba u njih vjerovati, a podrška bh javnosti na sportskim terenima Brazila, u BiH i širom svijeta neće izostati. Reprezentaciju BiH želimo vidjeti u polufinalu.

Ljubav i ponos BiH ne mogu slomiti porazi.Glavu gore, idemo dalje. Sportski uspjesi naših sportista, fudbalera, rukometaša, odbojkaša… dižu nas na noge da složno i zajedno ponovno zapjevamo Himnu slobode, vjere i napretka, za sreću i dobrobit svih naših naroda, za sreću i dobrobit naše voljene jedine domovine Bosne i Hercegovine.

Burlington, 18.  Juna 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

institute for research canada logo

 
11. juli, 2014.

Misliti genocid u Srebrenici znači tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju političkih i kulturnih ciljeva? Dejtonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest.

Prošlo je devetnaest godina od genocida u Srebrenicistravičnog zločina i simbola stradanja,agresije i genocida u Bosni i HercegoviniU Srebrenici se dovršava barbarski pohod režima koji je ognjem i mačem pravio “Veliku Srbiju”. Bosanski Srbi u velikom brojupotaknuti velikosrpskom politikom iz Srbijeshvatili su da je jedini način da se stvori homogena, « Velika Srbija » da se izvrši  agresija i genocidA genocid u Srebrenici predstavlja dovršavanje procesa zločina nad Bosnom i Hercegovinomdovršenje projekta „čiste“ srpske teritorije u Bosni i HercegoviniTaj proces se nije mogao sprovesti bez režima Slobodana MiloševićaDanašnja srbijanska vlast odgovornost za genocid u Bosni i Hercegovini podmeće bosanskim Srbima koji su Dejtonski sporazum o miru pretvorili u sredstvo gušenja države Bosne i Hercegovine.

Na pragu dvadesete godišnjice jednog od največih zločina protiv čovjeka i civilizacije poslije holokausta u EvropiInstitut za istraživanje genocida Kanada poziva bosanskohercegovačku,evropsku i svjetsku akademskukulturnu i političku javnost da konačno počne misliti genocid u SrebreniciNovo promišljanje genocida u Srebrenici se treba zasnivati na:

 

  1. Genocid u Srebrenici se ne može svesti na jednu dženazu godišnje i kurtoazni govor saučešća političara iz Bosne i Hercegovine i inostranstva. Time se iskrivljuje, prikriva genocid koji u nedostatku novog promišljanja može podstaknuti nove velikosrpske nasrtaje na Bosnu i Hercegovinu.
  2.  Genocid nad Bošnjacima Srebrenice je na savjsti evropske i općenito svjetske zajednice. Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Dakle, genocid u Srebrenici treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.
  3.  Na međunarodnim skupovima se pominje Srebrenica, ali se ne veže za Bosnu i Hercegovinu. Tako se stiče dojam da je Srebrenica neko neodređeno mjesto izvan bosanskohercegovačkog prostora. Neznanje, neodgovornost i nesposobnost pojedinaca i institucija predstavljaju osnovicu potkopavanja herojske odbrane Republike Bosne i Hercegovine i ponižavanja žrtava stradanja. Time se pomaže da agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu retroaktivno postane „građanski rat“ u kojem su „svi ubijali“ i u kojem su „svi jednako krivi“.
  4.  Zna se ko je izvršio zločin genocida u Srebrenici, a znamo li odgovornost mnogobrojnih međunarodnih i unutrašnjih političara koji Presudu Internacionalnog suda pravde u Hagu o genocidu u Srebrenici pretvaraju u mrtvo slovo na papiru. Presuda treba da služi za traženje i poštovanje prava, za ostvarivanje  pravde za žrtve, za utemeljenje istine o zločinu. Područje genocida treba da ima poseban status u savjesti međunarodne zajednice, a ona i danas prelazi preko toga što se u toj zoni, na primjer, ni sada ne dopušta bošnjačkoj djeci, potomcima genocida, školovanje na maternjem jeziku.
  5.  Kompleksnost problema genocida zahtijeva da se na više razina govori i djeluje, a jedna od njih estetičko-umjetnička i poietička je izuzetno važna.
  6.  Institucije entiteta Republika Srpska, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bosanskohercegovačke dejtonske institucije moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu Republika Srpska očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. To im je omogućio upravo Dejtonski mirovni sporazum. Od 1995. do 2014. Bosna i Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika Srpska četnički antibosanski projekt trebaju odstupiti iz struktura vlasti. Tu se ne radi o naivnosti i neznanju – riječ je o nedoraslosti i krajnjoj neodgovornosti.  Tako se entitet Republika Srpska pokazuje kao rezultat i kao čuvar  ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države Bosne i Hercegovine. To vodi ka novim ratovima.
  7.  Polazeći od naučno utemeljenih ideja da genocid udara u sam temelje države i društva, misleći o genocidu u Srebrenici, mi mislimo dejtonski projekt kao projekt koji direktno dovodi u pitanje državu Bosnu i Hercegovinu i podmeće  antibosanski Ustav (Anex IV). Misleći o genocidu u Srebrenici, dakle, mislimo o državi i društvu u Bosni i Hercegovini. Bošnjačka politika i predstavnici političkih stranaka koji se navodno brinu za interese bošnjačkog naroda, nisu pokazali doraslost u razumijevanju genocida koji je sproveden nad stanovnicima Bosne i Hercegovine. Bošnjaci ne poklanjaju neophodnu pažnju velikosrpskom programu etničkog čišćenja i genocida koji traje dva stoljeća. Entitet Republika Srpska je rezultat tog programa.
  8.  Misliti genocid u Srebrenici znači i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju političkih i kulturnih ciljeva? Dejtonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je moguće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države Bosne i Hercegovine?  Donošenje nužnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini nije moguće uz očuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. Zločinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava.
  9.  Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj se dogodio genocid, pored više pokušaja nije usvojila dokument o osudi genocida. Misliti genocid u Srebrenici podrazumjeva usvojanje rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i proglašenje 11. jula danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Institut za istraživanje genocida Kanada putem svoga Internacionalnog ekspertnog tima će pojačati napore i tražiti pritisak međunarodnih faktora na pojedine članove Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u smislu da promjene svoje razmišljanje i stavove kako bi se rezolucija usvojila. To je prije svega ljudska obaveza i poštovanje prema žrtvama i svjedocima genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.
  10.  Na kraju, misliti genocid u Srebrenici podrazumijeva  razvijati sistem obrazovanja koji će učiti generacije da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena višestruka agresija, a nad njenim građanima genocid. Danas u svijesti bosanskohercegovačkog čovjeka pojmovi agresija genocid na putu su da nestanu.

Emir Ramić,

Institut za istražvanje genocida, Kanada

Dodikova demagogija

Posted: 6. Juli 2014. in Intervjui

sdbih

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je prilikom  obilježavanja 72 godine od Bitke na Kozari da se srpski narod u Republici Srpskoj ne osjeća slobodnim, a da je BiH ono što ga često sputava u slobodi.

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine smatra da Dodiku nije mjesto na obilježavanju bitke na Kozari . Svaki normalni čovjek i gradanin  Bosne i Hercegovine koji imalo poznaje noviju historiju naše domovine  je svjestan značaja narodno-oslobodilačkog rata, tradicija kao i poruke  koju on šalje svim narodima i narodnostima.

Ne ulazeći u Dodikovu kompetenciju poznavanja naše historije, smatramo da svojim prisustvom Dodik skrnavi vrijednosti zajedništva i jedinstva za što su svoj život dali narodi Potkozarja i Kozare svih nacionalnosti.

Tačno je je da srpski narod kao i ostali narodi nisu slobodni u Bosni i Hercegovini ali ne zbog toga što žive u zajedničkoj domovini već zbog Dodikove politike podjela i njemu sličnim, koja ih je osiromašila, obezvrijedila i stvorila kriminalnu mafiju sa dobrim životnim standardom.

Udar na državu Bosnu i Hercegovinu i prijetnje o ocjepljenju nisu ništa drugo nego demagogija kojim se želi izbjeći efikasna država koja će osloboditi sve narode i obračunati sa kriminalom u zemlji. Bosansko­-hercegovačka javnost umjesto demogoških poruka traži konkretene odgovore kao što je kako je to moguće da ruske banke preko laktaške IEFK banke operu 5 milijardi rubalja. Dodik se drži one poznate ;”Dok je para daj narodu `leba i igara”!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_2563
Najavio sam i ovaj kratki zapis. Naime, ne može se tek jednostavno prijeći samo sa po kojom fotografijom nakon posjete Cazinu početkom juna ove godine. Utiske sam itekako već  sredio a tamo sam išao i po vlastitoj želji kao i po pozivu. Želja mi se pojavila nakon intervjua sa prvim  čovjekom te općine, mlađahnim Nerminom Ogreševićem iz kojeg razgovora sam saznao mnogo toga što je ovaj kraj učinilo mnogo drukčijim, odnosno destinacijom mnogo poželjnijom za življenje, ali i za posjete, nego je to bilo ranijih decenija. To što je Cazin bio decenijama u zapećku mnogih zbivanja, posebno što je bio sputavan u svome ekonomskom i svekolikom drugom razvoju, ima svoju političku i historijsku pozadinu i tema je za sebe.
Drugi razlog posjete ovom gradiću u srcu “Ljute Krajine” jeste da sam bio pozvan od načelnika Općine, gospodina Ogreševića, da ga posjetim u sklopu svoga ovogodišnjeg boravka u Bosni.
Tako je i bilo. Našao sam se u kabinetu ovog mladog čovjeka, koji, usput budi rečeno, odrađuje svoj treći uzastopni mandat kao prvi čovjek cazinske općine. Sama ta činjenica dovoljno govori o njemu i onome što je do sada uradio za Cazin. Dok sam sa sinom čekao u kancelariji njegove sekretarice svoj termin kod gospodina Ogreševića, bio sam već tada impresioniran pažnjom njegovih, također mladih suradnika, među kojima je prednjačila njegova savjetnica za odnose s javnošću Adisa Muhamedagić. I ona i ostali su se zaista trudili da nam budu što bolji domaćini.
SAM_2562
Kada je došlo vrijeme susreta sa načelnikom Ogreševićem, pojavio se taj mladi, skromni čovjek u kancelariji njegove sekretarice gdje smo, uz kahvu, razgovarali.
Mnogo toga mi je rekao a što nije bilo predmet našeg ranijeg razgovora za medije i što sam sada prihvatio kao dopunu, pojašnjenje. Njegov zdrav pristup vođenja ove općine, ali cijele, ne samo gradskog jezgra, je bio uočljiv pa i dominantan. Jedan od mojih bitnih utisaka jeste da se, zapravo, radi o jednom timu mladih, poštenih i sposobnih ljudi koji, prije svega, vole svoj zavičaj i daju mu ono što mogu i što znaju. No, nije prevashodni cilj ovog zapisa prepričavati razgovor sa mojim domaćinom, nego i navesti kako nam je aranžirao da nas prati do Ostrošca njihov službeni automobil, a s nama u našem autu je bila mlada Adisa Muhamedagić. Išli smo nekim zaobilaznicama kako bismo se praktično uvjerili da su svi putevi na teritoriji cazinske općine asfaltirani i kako bismo usput čuli da je za mandata ovog načelnika u svako cazinsko selo dovedena voda. Pokazani su nam i neki privredni kapaciteti.
Rastali smo se sa mladim Ogreševićem uz njegovu najavu da ćemo se na terenu barem djelimično uvjeriti u ono o čemu nam je on pričao (i uvjerili smo se) i želju da se ponovo nekad sretnemo, a s Adisom i vozačem Šerifom (borac V Korpusa A RBiH) se rastasmo u ambijentu zamka Ostrožac za čiju sanaciju, kako rekoše, se traže donatori. Kako ne zabilježiti i nezaboravni pogled na Unu, i uzvodno, prema Bihaću, i nizvodno, prema Bosanskoj Krupi.
SAM_2565
Posjeta Cazinu je jedna od ljepših epizoda koje doživjeh za nedavne posjete Domovini. Za to, nesumnjive zasluge pripadaju mladom Nerminu Ogreševiću i njegovim mladim suradnicima.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Evo još nekoliko fotki:
SAM_2559
——————————————————————————————————————————————————————
SAM_2560
——————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2561
————————————————————————————————————————————————————————
SAM_2564
———————————————————————————————————————————————————————
SAM_2566
———————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2568————————————————————————————————————————————————————————
SAM_2558
SAM_2536
 
Moje nedavno tumaranje Bosnom veoma emotivno i snažno je obilježio i jedan susret u znamenitom Kozarcu. Koliko je on bio značajan za mene i zašto je proizveo  višak emocija u meni najzornije ću objasniti ako odmotam film unazad, ne samo nekoliko godina, nego i decenija.
Što se decenija tiče, one zadiru u vrijeme prije Drugog svjetskog rata kada je glavni junak ove priče pohađao banjalučku medresu skupa sa mojim rahmetli babom. U poslijeratnom periodu su bili izuzetno bliski, ma gdje se ko od njih nalazio na službi i jedan drugoga su izuzetno cijenili. Moj otac je preselio u vječni svijet pred kraj, sada već  davne 1989. godine i splet okolnosti je htio da se ja sa Teufik efendijom sretnem sredinom 1992. godine kada je on izbjegao iz Kozarca u Banja Luku gdje je boravio kod kćerke i zeta. S obzirom na moju tadašnju poziciju u IZ Banja Luka, imao sam priliku sretati se sa hadži Teufik efendijom svakodnevno i mi smo ga tretirali kao svog vlastitog imama. Imao sam prema njemu i dodatno poštovanje zbog moga rahmetli oca, odnosno njihovog međusobnog višedecenijskog ahbabluka i, naravno, njegovih godina.
Krajem 1994. ja sam morao napustiti Banja Luku, a Teofik efendija je ostao. Tada je bio zašao u 74-tu. Iz svoga egzila ću poslije saznati da je i on morao u svoj slijedeći muhadžirluk, u Hrvatsku. Ali, naše veze su se bile prekinule.
Helemnejse, jednom Kozarčaninu koji živi  ovdje u Americi i s kojim sam relativno blizak je februara 2013. preselila na ahiret majka. Živjela je u Kozarcu. Naravno, on je išao tamo radi dženaze. Po povratku mi priča detalje i, između ostalog, spomenu da je dženazu predvodio niko drugi nego hadži Teofik efendija Hadžić. “Zar je jos živ”? – bila je moja prva reakcija. “Ne samo da je živ, nego još ide u džamiju i, eto, nekima, poput mojoj majci, čak predvodi dženaze…” A tada je već bio kročio u 92.
Gorio sam od želje da ga čim prije sretnem. Lani mi se omaklo, ali u nedjelju 1. juna ove godine, najavljen se nađoh u kući hadži Teofik efendije, sina mu Ekrema i snahe, u Kozarcu.
SAM_2527
Malo je reći da je susret bio dirljiv. Koliko smo mogli odmotavali smo film unazad. Kod njega me mnogo toga impresioniralo, a naročito memorija. Ostanem naprosto bez daha kada slušam kako o nekim događajima iz davne prošlosti govori do u najsitnije detalje. Ali, nije to sve…ima još: nakon što je bio prešao 80-tu, napisao  je knjigu DŽAMIJE I DŽEMATI KOZARCA, koja je svjetlo dana, u izdanju “Grafisa” Cazin, ugledala 2003. godine i koju mi je sada poklonio. Reče mi moj dragi i dobri Teufik efendija da je sav novac od prodatog tiraža ove knjige (1000 primjeraka) donirao za Biblioteku Medžlisa IZ-e Kozarac.
SAM_2808
Nije ni to sve, šlag dolazi, kao i obično, na samom kraju: Pokazao mi je rukopis svoje buduće knjige koju upravo završava u svojoj 94-toj godini života i koja će nositi naslov BANJALUČKE MEDRESE. Djeluje kao medicinski fenomen podatak da je, s obzirom da mu je obilna biblioteka uništena 1992. kada je spržen i sam Kozarac, ovu knjigu napisao isključivo iz vlastite memorije. Dakle, njegova memorija još uvijek barata detaljima starim skoro 80 godina.
SAM_2535
Ispred kuće hadži Teofik efendije i sina mu Ekrema (u pozadini Kalatska džamija)
Negdje nedavno napisah da je ovo moje putešestvje vrijedilo i troškova te fizičkih i onih drugih napora, ako ni zbog čega, ono zbog mirisa banjalučkih lipa. Sada bih dodao da sam kojim slučajem bio uskraćen za  miruh najmirisnijih lipa na Planeti, vrijedilo bi sve ovo zbog susreta sa ovim izuzetnim čovjekom i alimom.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine podržava peticiju “Milion potpisa za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, koju je inicirao gospodin Bernar Henri Lévy uz podršku Žila Hercoga i Florens Hartman te poziva sve one koji nose Bosnu i Hercegovinu u srcu da je potpišu.

 Evropa snosi jedan dio odgovornosti za stanje jer je Bosni i Hercegovini  navukla ludačku košulju koja se mora s nje prije ili kasnije skinuti! Evropa je sa cinizmom okrenula leđa vlastitoj tradiciji borbe za slobodu i demokratiju i onih vrijednosti koje ljubomorno čuva u svom dvorištu. Gradeći Deytonski institucionalni okvir u Bosni i Hercegovini, Evropa je paralizira državu, osiromašila i sprječila pomirenje njenih ljudi.

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  pridružuje se zahtjevu da se trenutno i bezuvjetno otpočnu pregovori između Evropske unije i Bosne i Hercegovine o prijemu u punopravno članstvo.  Evropska unija  treba odmah odobriti  status kandidata za članstvo ne postavljajući standardne uslove, koje nacionalzam u BiH vješto korist kako bi usporio njen ulazak i borbu protiv kriminala.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_2510
Išlo je teško, kao i kod svakoga. Ali ja sam uspio među prvima povratiti svoju imovinu, zahvaljujući prvenstveno Američkoj ambasadi i tadašnjem ambasadoru, gospodinu Milleru, te Dodiku…….Gornji Šeher ima budućnost!…. Strašni su potencijali ovdje koje je Bog dao ali ovdje je žalosna jedna druga priča. Naime, puno ljudi koji su otišli iz Banja Luke i koji sada žive po svijetu došlo bi nazad, imaju sada penzije, imaju ovdje sanirane kuće, nema nikakvih problema što se tiče međunacionalnih odnosa ovdje. Na kraju krajeva, u toku samog rata domicilni stanovnici se ovdje nisu međusobno zamjerili ……Kaburi mojih su u Gornjem Šeheru pa i moj će biti. Kada sam prvi put ušao u Banja Luku nakon Dejtona, a dovezao me pitzgauer kod tadašnjeg gradonačelnika, gospodina Umićevića, njegovi saradnici su me pitali: “Gospodine Kobilj, kada vam se vrati imovina, šta ćete s njom”? Odgovorio sam: “Gospodine, ja vas ne znam, ali ja sam se rodio u Gornjem Šeheru i završit ću u Gornjem Šeheru..” Kada sam potom otišao kod ambasadora Millera, on mi je postavio podpitanje da li je istina to što sam rekao u kabinetu Umićevića? Odgovorio sam: “Ekselencijo, ja nikad nisam lagao…” Uzvratio je: “Eh, sada ću vam pomoći”! I, pomogao mi je, maksimalno….Jer, ja sam i u Sarajevu muhadžir, i u Bihaću muhadžir….. Ovdje treba kadrova. Ova naša Bosna i Hercegovina ima strašnih potencijala ali joj treba naših mladih ljudi koji se školuju vani i ja u njih, zapravo, vjerujem. Ovdje je daleko više praznog prostora nego na Zapadu za rad i napredovanje. Naravno, govorim o mladim ljudima, školovanim, pametnim i koji imaju i neku osnovicu vlastitog kapitala…..

 
 Domicilnim Banjalučanima ne treba objašnjavati šta je Gornji Šeher, ali za one druge navest ću samo da se radi o drevnom banjalučkom naselju, embrionu urbane Banja Luke. S obzirom da sam lično emotivno vezan za to naselje, kojeg okupatori Grada drsko prometnuše u “srpske toplice”, ne ostanem ravnodušan kada ga svake godine, posjećujući ga, vidim polupraznog ili skoro praznog. Tinja neki plamičak u njemu a njega kao takvog održava i ne da da se ugasi, uz još neke, malobrojne, upravo moj sugovornik. Najavljujući ovaj razgovor u diktafon, spomenuvši mjesto i vrijeme istog (Gornji Šeher, 31. maja 2014.), našalio sam se sa Džemilom kroz prvo pitanje, u želji da našem razgovoru udahnem malo duha i pozitivne energije.


Smijem li ja javno nazvati Gornji Šeher?
 
KOBILJ: Ja uvijek kažem Gornji Šeher…(to reče ozbiljnog lica i glasa…, op. B.G.)…
 
Ma šalim se, čovječe, barem za nas dvojicu ne smije biti upitno kako zvati ovo drevno banjalučko naselje….
 
KOBILJ: Znam, ali želim reći da niko od domicilnih Banjalučana, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ovo naselje ne zove nikako drugačije nego Gornji Šeher!
SAM_2508
 
Svako od nas Banjalučana ima svoju autentičnu priču o svom putešestvju i problemima koje smo imali krajem 1991. i početkom 1992. pa nadalje i svaka ta priča je pojedinačna, zasebna ali sve one su istovremeno i zajedničke jer riječ je o jednom projektu čiji smo mi bili žrtve. Tvoja pojedinačna priča mogla bi biti utoliko specifična i zanimljiva za mnoge s obzirom da si ti poznat Šeherlijama i Banjalučanima, pa i šire, kao jedan uspješan poslovni čovjek ovih prostora. S tim u vezi neka bude i pitanje: U kakvom poslovnom ambijentu si ti dočekao kraj 1991. i početak 1992. godine, kada je svo ovo zlo i počelo?
 
KOBILJ: Ja sam privrednik već 50 godina, nažalost..
 
Zašto “nažalost”…?
 
KOBILJ: Pa zato što mi je sada već puno godina…Znači, ja sam te 1991. godine u proizvodnji i prodaji plastike zapošljavao 36 ljudi, bio sam vlasnik tri hotela, zapravo vlasnik triju i u dva suvlasnik gdje sam zapošljavao 136 ljudi…
 
Koji su to hoteli?
 
KOBILJ:To su bili hotel “Šehitluci”, ovaj hotel gdje sada sjedimo i bazen. Bio sam suvlasnik u “Palace-u”. Znači, zapošljavao sam 136 ljudi u ta četiri objekta, bez dinara kredita, bez dinara obaveza….I, normalno, kada je došlo vrijeme da se pokupim, da bježim, sa sobom nisam mogao ponijeti ništa.
 
Dobro, znači li to da si izlazio iz Banja Luke?
 
KOBILJ: Da, ja sam pobjegao iz Banja Luke 28. jula 1992. godine. Vratio sam se među prvima, odmah poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma…
 
Gdje si bio otišao?
 
KOBILJ: Otišao sam u Beograd, pa u Novi Sad, pa u Sloveniju i na kraju sam završio u Umagu, Češkoj itd…Svugdje gdje sam bio radio sam. Cijelo vrijeme sam bio aktivan, skupa sa svojim sinovima. Na kraju krajeva, vozio sam i kamion kako bih zaradio za komad kruha.
 
Znači, sva tvoja ovdašnja imovina je bila uzurpirana…?
 
KOBILJ: Svakako, sva je bila uzurpirana.
 
Uključujući i kuću…?
 
KOBILJ: Da, uključujući i kuću, i bazen i hotele koji su bili devastirani. Na Šehitlucima je bila “Big stanica”, nažalost, za 11 godina nisam dobio pfeninga kirije od njih, jer sam ga bio izdao pod kiriju i danas sam s njima na sudu, a što se tiče bazena, Opština ga je bila izdala i poslije mi je namirila štetu.
 
I kako je išlo sa povratom imovine?
 
KOBILJ: Išlo je teško, kao i kod svakoga. Ali ja sam uspio među prvima povratiti svoju imovinu, zahvaljujući prvenstveno Američkoj ambasadi i tadašnjem ambasadoru, gospodinu Milleru, te Dodiku…
 
Zašto njemu?
 
KOBILJ: Pa u to vrijeme Dodik je bio predsjednik Vlade i on mi je pomogao.
 
Jesi li se poznavao s njim ranije?
 
KOBILJ: Jesam, nekada smo bili u istoj stranci kod Ante Markovića (Savez reformskih snaga, op. B.G.) i u povodu formiranja te Stranke skupa smo dočekali Antu Markovića na Mrakovici, a znali smo se i mnogo ranije iz Saveza socijalističke omladine i gospodin Dodik se prema meni jako korektno ponio.
 
Znači, pomogao je…?
 
KOBILJ: Jeste.
 
Zašto si se odlučio da prodaš bazen?
 
KOBILJ: Ne, nisam se odlučio da ga prodam i ovo sve je bilo kupljeno prije rata. Ja sam bazen, zapravo, dao banci prebijajući dugove s njom. A bazen, svugdje u svijetu, ne može biti samo u privatnim rukama, može samo u opštinskim ili opština treba subvencionirati privatniku. Ja sam bio vrlo uspješan s bazenom dok Grad nije napravio novi bazen na izlazu iz Banja Luke i tim povodom su svi klubovi otišli u taj bazen čime sam ja izgubio klijentelu i onda sam se odlučio da ga se riješim.
bazen u seheru
 
To je, znači, bio jedan poslovni rezon?
 
KOBILJ: Da.
 
Znam ja kao i svi Banjalučani da je ovaj hotel u kojem sjedimo bio devastiran, skoro u ruševnom stanju. Kako je išlo s njegovom sanacijom, odnosno preadaptacijom?
SAM_2506
KOBILJ: Išlo je teško, posebno s obzirom da mi ovdje imamo kuću koja je pod zaštitom države…
 
seranica kucaŠeranića kuća?
 
KOBILJ: Da, i ovo moralo ići po Bečkoj konvenciji sasvim drugim putem pa je projektiranje i kompletiranje dokumentacije trajalo pune dvije godine, a sama sanacija je za mene bila jednostavna – uradio sam je za godinu dana…
 
Znači, papirologija je bila problem?
 
KOBILJ: Jeste, zahvaljujući toj kući Šeranića koja, nažalost, propada a koja se tretira da je pod zaštitom države a, zapravo, nije ni pod čijom zaštitom. Tako da meni nije bio problem sanirati hotel, čak ni financijski jer je sve, i sa stručne i financijske strane, išlo glatko.
 
I šta danas ovaj hotel nudi svojim potencijalnim gostima?
 
KOBILJ? Pa ovo je namijenjeno uglavnom poslovnom svijetu koji dolazi u Banja Luku. Posebno sam napravio apartmane sa kuhinjama za naše ljude koji dolaze u Banja Luku i koji nemaju svoje kuće ovdje.
SAM_2512
Koliko ima takvih apartmana?
 
KOBILJ: Ima ih osam.Mogu reći da je veliki odziv starosjedilaca Banja Luke jer su svi oni emotivno vezani za ovaj hotel. Puno sam do sada dobio pohvala upravo od Banjalučana.
 
Kakvi su, inače, utisci klijentele do sada, ne samo banjalučke?
 
KOBILJ: Vrlo pozitivni.
 
Hoće li biti nekih novih ulaganja i eventualnog proširenja asortimana ponude?
 
KOBILJ: Do sada je ponuda vrlo kvalitetna i ovo do sada je sasvim dovoljno, barem za ovaj prostor i za ovaj ambijent.
SAM_2511
 
Eh, imam još dva pitanja, možda je ovo slijedeće poteško za obojicu ali ja ću ga ipak postaviti: hoće li ovaj Gornji Šeher u svakom pogledu živnuti u neko dogledno vrijeme? Kakva je, po tvojim procjenama, njegova budućnost? Ima li Gornji Šeher, zapravo, budućnost?
 
KOBILJ: Gornji Šeher ima budućnost! Postojeći bazen koji je do prije godinu dana bio moj…
 
A sada je?
 
KOBILJ: Preuzima ga Zavod za medicinsku rehabilitaciju “Dr. Miroslav Zotović”  i planirani  kapaciteti su 300 ležaja, što je optimalno da bude ekonomski opravdan i tu će biti zaposleno jako mnogo naroda. Čovjek oko kojeg će se sve vrtiti jeste dr. Talić, poznati ljekar i privrednik. Treba vidjeti šta je napravio u Slatini i to je već evropska priča.
 
Je li on fizijatar?
 
KOBILJ: Jeste. Ova termalna voda u Gornjem Šeheru je neiskrorištena već  stotinu godina…
 
Tu su potencijali koje je Bog dao…
 
KOBILJ: Strašni su potencijali ovdje koje je Bog dao ali ovdje je žalosna jedna druga priča. Naime, puno ljudi koji su otišli iz Banja Luke i koji sada žive po svijetu došlo bi nazad, imaju sada penzije, imaju ovdje sanirane kuće, nema nikakvih problema što se tiče međunacionalnih odnosa ovdje. Na kraju krajeva, u toku samog rata domicilni stanovnici se ovdje nisu međusobno zamjerili ..
 
Ali, bilo je problema sa strane?
 
KOBILJ: Dobro, politika je to tako okrenula. Ja sam bio ovdje predsjednik Mjesne zajednice, do 1992. dok nisam otišao. I, ovdje, među nama-starosjediocima Banja Luke, Gornjeg Šehera i Novoselije nije bilo nikakvih problema, ja to odgovorno tvrdim. Bilo je nekih stradanja ali među kriminalcima i to je njihov posao…Na kraju krajeva, ja sam se vratio 2001. godine i počeo raditi u bazenu i nikad i niko mi nijedno staklo nije razbio, nijedno auto na parkingu nije oparano, pojedinačno neko nešto kaže, ali ja to nisam registrovao. Na kraju krajeva, i od mog naroda sam tu i tamo nešto doživio…
 
Znači, ne može se ni to svrstati pod nacionalno?
 
KOBILJ: Ne, sigurno ne može. Dakle, prekidoh raniju misao – mnogi bi se vratili, ali djeca su im vani, unučad…Djeca i unučad se školuju, ebejka neće bez unuka…
 
Ni dido neće bez unuka…
 
KOBILJ: Ni dido, naravno. I, zato je prazan Gornji Šeher. Eh, to je to, znači fali stanovništva koje ima sve uslove da se vrati jer ako ti imaš penziju tamo 800 eura, ovdje je to misaona imenica. Znači, do nas je.
 
Ali, ipak si optimist?
 
KOBILJ: Uvijek. Na kraju krajeva, ja živim ovdje…
 
Eh, to i jeste moje posljednje pitanje: Kako si ti, kao i desetine hiljada nas-Banjalučana, koji smo bili žrtve jedne politike i jednog projekta i tako dalje, donio odluku o povratku? Imao si i ti priliku da ostaneš  tamo nedgje, ali ti si se vratio.  Šta je to kod tebe bilo posebno snažno kao motiv da si se vratio i vidiš li sebe sada, u ovakvom Gornjem Šeheru, u ukupnom ambijentu Banja Luke pa i Bosne i Hercegovine, u širem smislu, kao nekog Don Kihota?
 
KOBILJ: Prije svega, nisam se samo ja vratio, vratio sam i svoja dva sina koji su ovdje vrlo uspješni privrednici, pa sam vratio i brata i njegovog sina koji radi kod mene. Ja pripadam ovom Gornjem Šeheru svim svojim bićem i ja tu ne popuštam. Kaburi mojih su u Gornjem Šeheru pa i moj će biti. Kada sam prvi put ušao u Banja Luku nakon Dejtona, a dovezao me pitzgauer kod tadašnjeg gradonačelnika, gospodina Umićevića, njegovi saradnici su me pitali: “Gospodine Kobilj, kada vam se vrati imovina, šta ćete s njom”? Odgovorio sam: “Gospodine, ja vas ne znam, ali ja sam se rodio u Gornjem Šeheru i završit ću u Gornjem Šeheru..” Kada sam potom otišao kod ambasadora Millera, on mi je postavio podpitanje da li je istina to što sam rekao u kabinetu Umićevića? Odgovorio sam: “Ekselencijo, ja nikad nisam lagao…” Uzvratio je: “Eh, sada ću vam pomoći”! I, pomogao mi je, maksimalno. Kao što mi je pomogao, kako rekoh, i gospodin Dodik, potom slijedeći predsjednik Vlade, gospodin Ivanić…I, ja sam se vratio u Banja Luku, vraćena mi je imovina i nadoknađena šteta pa sam nastavio raditi. Jer, ja sam i u Sarajevu muhadžir, i u Bihaću muhadžir. Ja se najbolje osjećam u svome gradu, sa svojim narodom i svojim sugrađanima i prije rata nismo se prepoznavali po nacionalnom…Evo, moja djeca ovdje uspješno rade i nema nikakvih problema. Znači, treba se čovjek znati ponašati i postaviti kako treba i zdravo.
 
Znači, to može biti recept i za sve druge?
 
KOBILJ: Svakako. Ovdje treba kadrova. Ova naša Bosna i Hercegovina ima strašnih potencijala ali joj treba naših mladih ljudi koji se školuju vani i ja u njih, zapravo, vjerujem. Ovdje je daleko više praznog prostora nego na Zapadu za rad i napredovanje. Naravno, govorim o mladim ljudima, školovanim, pametnim i koji imaju i neku osnovicu vlastitog kapitala.
 
Hvala.
 
KOBILJ: Molim.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (585)
SAM_2785
SAM_2769
Eto, neposredno iza mene je još  jedno hodoljublje Bosnom i pomalo Hrvatskom. Navikao sam i sebe i druge podijeliti utiske s takvog puta i ovoga puta ću to uraditi zaista kratko, barem kada se radi o riječima, ali mnogo detaljnije i mnogo konkretnije slikama.
Jer, šta novoga reći a da nije već toliko puta kazano ranije, kao utisci!? Šta je to drukčije?! Samo sam ja stariji za godinu, kao i Bosna (i Hrvatska) i mnogi tamo koje uglavnom namjerno sretoh. A, nažalost, neke i ne sretoh i nekima od njih prispjedoh i na dženazu.
Pošto je Bosna po mnogo čemu nevjerovatna zemlja – prelijepa, predobra i nemoguće joj je odoljeti, ma koliko bila istovremeno i zemlja paradoksa, ali draga i voljena do posljednjeg izdisaja, opredjelio sam se da u tekstualnom dijelu ne generaliziram utiske, fokusirajući se i poentirajući na dvije anegdote koje mi natovariše dilemu oko onog glavnog utiska i osjećaja kojeg nosim i koji će me, nadam se, držati dugo pod snažnim dojmom nakon tumaranja zemljom Bosnom  u proteklih mjesec dana. A taj glavni, najsnažniji utisak treba biti i naslov ove kratke priče-slikovnice. Vidjeli ste već moj izbor, a evo kako je do njega došlo:
Jednog dana, pri kraju boravka u Banja Luci, sretoh pred “Palasom” svoju nekadašnju školsku kolegicu i s njom u društvu je bila njena prijateljica, meni nepoznata. Upoznaje me školska s njom i ova reče da me nije znala, kao ni ja nju, uostalom. Pokušavam joj “pomoći” da me se “sjeti” pa rekoh: “Kako me ne znate, ja sam Tarikov dido…”?! Naravno, nastao je smijeh jer je šala očigledno bila prihvaćena. No, ta moja dosjetka, odnosno glavni njen junak, mi uistinu jeste ispunio boravak i tamo i u to su se mogli uvjeriti mnogi. Tada sam već razmišljao da to stavim kao naslov ove reportaže, međutim….Međutim, sutradan, skupa sa prijateljem i kolegom Mišom Vidovićem u dvorištu Ferhad-pašinog mesdžida, ispod one lipe, sretoh se sa novim muftijom, prof. dr. Osman ef. Kozlićem. Dok smo razgovarali lipa je neodoljivo mirisala. Upozorih muftiju na to, a on uzvrati: “Zaista, u Banja Luci lipe najbolje mirišu. To kažem ja, koji sam rođen u Zenici, a živim u Tuzli….”
sa muftijom Kozlicem
E, pa, da sam to rekao ja, neki bi možda rekli da sam subjektivan, ali reče to čovjek, vjerski velikodostojnik, koji nije iz Banja Luke. Treba mu vjerovati!!!
A ja, da dodam, ovoga puta sam se uistinu namirisao banjalučkih lipa i samo taj osjećaj kojeg nosim otuda vrijedi i troška otići tamo, nekih fizičkih i mentalnih napora pa i nekih knedli koje i ovoga puta neizbježno progutah u Zavičaju i Domovini.
Izbor naslova ove priče je za mene onda bio jednostavan i lagahan. Naime, da sam se opedjelio za prvu varijantu (“Ja sam Tarikov dido…”), bilo bi, ipak, isuviše lično i subjektivno, makar znam da ima mnogo onih koji samnom dijele moje emocije koje proističu iz prelijepe pozicije Tarikovog dide, ali sam uvjeren da je mnogo više onih koji će samnom podijeliti najzamamniji miris lipa – onih banjalučkih, naravno…
Evo slika:
BANJA LUKA
SAM_2447
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2450
—————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2452
Sa kolegom i prijateljem Mišom Vidovićem
SAM_2509Sa Džemilom Kobiljem (slijedi intervju s njim)
SAM_2515
Sa jednom od živih banjalučkih legendi u Stupničkoj džamiji
SAM_2766
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2767
—————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2525
—————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2526
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2768
Ovo je bivša ulica Rize Golalića, na Hisetima. Vjerujem da 99% banjalučkih Srba ne zna ko je bio pop Jovica. To je ta “sekularna” Dodikova “država”
SAM_2770
I ovo je bio neki “poznati” “Banjalučanin”
SAM_2773
Sa Sabahudinom Bucom Delićem i šurjakom Mirsadom Mustajbašićem
SAM_2775
Ja i Dženan sa Slavkom Kovačevićem Bianchijem i Antom Miketom, na terasi motela “Kobilj” u Gornjem Šeheru
SAM_2778Sa sestrom Suadom
SAM_2779
Dženan sa nekadašnjim komšinicama (na Haništu) Savkom Zgonjanin i Terezom Radovanac
SAM_2781
Sa Enesom Zahićem u njegovom stanu
SAM_2787
Sa sestrom Suadom i sestričnom Jasminom na terasi motela “Kobilj”
SANSKI MOST
SAM_2537
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2539
————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2602
Sa kolegom i prijateljem Emirom Tabakovićem
SAM_2608
Sa Bekirom Bešićem
BOSANSKA DUBICA
SAM_2546
———————————————————————————————————————————————
SAM_2540
——————————————————————————————————————————————–
SAM_2543
O njemu, kao čovjeku i predratnom i ratnom predsjedniku SO-e Bosanska Dubica, mnogi dubički Bošnjaci govore samo najbolje
KOZARAC
SAM_2527
 Sa 93-godišnjim Teofik ef. Hadžićem (slijedi kasnije priča o njemu, u posebnom prilogu)
SAM_2532
Sa mladim mujezinom Abdulahom Duračkom, u dvorištu Kalatske džamije
SAM_2533
CAZIN
SAM_2564
Sa općinskim načelnikom Nerminom Ogreševićem (u jednom od narednih priloga bit će priča o njemu i Cazinu)
SAM_2558Centar Cazina izgleda prelijepo
BIHAĆ
SAM_2579
Sa dajdžom Nusretom i njegovom snahom Edinom, ispred njihove mesnice i kuće
SAM_2580
———————————————————————————————————————————————
SAM_2586
Sa dr. Farukom Tabakovićem
SAM_2585Sa dajdžićem Benjaminom
KULEN VAKUF
SAM_2587
———————————————————————————————————————————————-
SAM_2590
————————————————————————————————————————————————
SAM_2593
SARAJEVO
SAM_2611
——————————————————————————————————————————————-
SAM_2613
Nakon Fatihe jednom od najpoznatijih Banjalučana iz druge polovice prošloga stoljeća
SAM_2629
———————————————————————————————————————————————–
SAM_2701
Sa dr. Svetlanom Broz
SAM_2697
Sa rođakom Tarikom Maglajlićem
SPLIT
SAM_2732
——————————————————————————————————————————————
SAM_2728
Ispred splitskog mesdžida
SAM_2730
Ezan za podne namaz
SAM_2731Sa glavnim splitskim imamom Vahid ef. Hadžićem (krajnje desno)
SAM_2734
LIŠNJA
SAM_2740
—————————————————————————————————————————————-
SAM_2760
Sa amidžićnom Nedretom Ramić
TUZLA
SAM_2741
Sa sestrinim zetom, Fahrudinom Krnjićem, poznatim golubarem
SAM_2743
Fahrudin pušta jedno jato ne trening-let
SAM_2744
Evo ih…
SAM_2750
——————————————————————————————————————————————-
SAM_2746
Prelijepa Džindića džamija
SAM_2752
——————————————————————————————————————————————-
SAM_2754
————————————————————————————————————————————————
SAM_2759
Sa sestrom Azrom, zetom Besimom i njihovom unukom Sabinom
VRSAR-POREČ 
SAM_2790
————————————————————————————————————————————————
SAM_2791
————————————————————————————————————————————————
SAM_2792
————————————————————————————————————————————————
SAM_2805
Sa dajdžom Musaibom i dajincom Elvirom
Prolazeći kroz…………….
…..FAJTOVCE
SAM_2551
————————————————————————————————————————————————
SAM_2552
….. OSTROŽAC
SAM_2565
Sa Adisom Muhamedagić, savjetnicom općinskog načelnika Cazina za odnose s javnošću i vozačem Šerifom
SAM_2566
Dženan s njima
……..DOLINA HEROJA-ORAŠAC
SAM_2595
———————————————————————————————————————————————-
SAM_2596
————————————————————————————————————————————————
SAM_2597
——————————————————————————————————————————————–
SAM_2594
……………..KLJUČ 
SAM_2600
Ispred Šehidskog mezarja
SAM_2599——————————————————————————————————————————————
SAM_2598
Fatiha za heroja-mučenika Omera Filipovića
……JABLANICU
SAM_2706
…..MOSTAR
SAM_2709
……JAJCE
SAM_2736
Bedrudin GUŠIĆ
SAM_2785
lipa-banja-luka
Juni se ove godine u gradu pokazao kao „težak“ mjesec – manje sunca, više kiše, padala je kad (ne)treba, vlaga se u zraku mogla mjeriti i „brazilskim parametrima“, jer evo već nekoliko dana sportski komentarori svako malo tvrde da „fudbaleri u Brazilu imaju otežane uslove za igru zbog velike vlažnosti zraka izazvanih kišnim padavinama“.

 Piše/Foto: Mišo Vidović

Iako se  ovaj mjesec možda i poklopio sa klimom  u Brazilu, a  učestale kapi kiše stvaraju priličnu količinu nervoze, intenzivan miris lipe potvrđuje nepobitnu činjenicu da godinama, vijekovima, stoljećima, kako nalaže (ne)pisani red i tradicija, u šestom od dvanaest mjeseci, po banjalučkim alejama „cvatu lipe kao i lani“. (Uh, jesi ovo složio – op.ur).

Fotoapart nema tu moć da “snimi” miris lipe, ali Zlatko Paja Altarac, iz bijela svijeta poručuje: ”Šomi, ako ne uslikaš miris lipe, stvarno ću biti razoračan, ha, ha, ha…“

Simpatično-nostalgična poruka druga Paje, čvrst je dokaz da Banjalučani ne mogu bez cvata i mirisa lipe, ni ako su hiljadama kilometara udaljeni, i nikakvo čudo ne treba da bude ako se jednog dana pokrene inicijativa širokih razmjera da se miris banjalučke lipe „brendira“ i zaštiti!!! Banjalučani odavno tvrde da je Vrbas najljepša muška rijeka na svijetu, a da u njihovom gradu „lipa najljepše miriši na čitavom svijetu“.

To je jedna velika istina, u koju sam se uvjerio toliko puta, dugo nisam bio u Banja Luci u junu, i sada sam udahnuo čuvenu banjalučku lipu .Trudim se i da što više šetam alejama da bih je udahnuo, da bih povratio dušu“, pojašnjava banjalučki publicista i novinar Bedrudin Gušić, trenutno stanovnik američkog grada Bostona. Potvrđuje da „valja u Banja Luku doći i zbog ovog mirisa lipa“.

“Ne može proći bez mirisa banjalučkih lipa…I sada  kada se vraćam tamo odakle ću ponovo doći u Banja Luku, vraćam se zadovoljan, jer me opojni miris banjalučke lipe vraća u lijepa sjećanja na mladost, na duge  šetnje alejama i drvoredima, po čemu je Banja Luka,  jedan  od najpoznatijih gradova u regionu…”

A evo, „napucao“ sam pedeset godina života, priznajem nikako da „skontam“ šta je specifično u tome što lipa u mom gradu miriši  najljepše  na svijetu. Pitao i raspitivao se kod malo starije raje, i na kraju dobio nadahut odgovor u nekoliko rečenica što ih posla moj prijatelj i drug Imran Muftić-Tamba:

„…I lipe imaju svoju dušu. Čaršijska oaza okićena hordom stabala lipinog cvata koja je nekada davno posađena ljudskom  rukom, u ljetnjim jutarnjim i noćnim satima daju lijep miris opijuma od cvata i fascinatno djeluje na svakog prolazika, putika, a pogotovo na mlade zaljubljene koji bi u noćim satima svojim prisustvom, naslonjeni na nekom  od stabala  od lipe, i u ljubavnom zanosu uživali u opojnom mirisu…Ostade u pričama  stara izreka: Aleja uzdisaja, aleja jedne mladosti…Banjalučka regija je poznata po svojim prelijepim alejama od lipa i njenog mirisa što kazuje da se radi o jednoj rasprostranjenoj oazi zelenila i mirisa u kojem, lipe imaju svoju dušu…“


A brojni su u proteklim razdobljima pohodili Banja Luku i ostavili pisane tragove o banjalučkim alejama i drvoredima. Istoričari, novinari, putopisci, pa je Evlija Čelebija, koji je šesdesetih godina 17og vijeka pohodio Banja Luku zapisao da “svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašću i ružičnjak, divan kao zemaljski raj”. Ostalo je zabilježeno da se osamdedesetih godina 19og vijeka u Banja Luci počelo “razmišljati” o alejama, a to je realizovao divizijski  general  baron von

Joelson (Jelzun). Pisani izvori koji su na raspolaganju navode da je “po  njegovoj naredbi s obje strane široke ceste, koju su od šetališta s obje strane rastavljali široki i duboki jendeci (jarci), zasađene  sadnice, mahom lipe dopremljene iz Kozare, na dijelu od zgrade Arhiva Bosanske krajine, do tenkovskog vojnog učilista “Petar Drapšin”. Aleja JNA je bila prva banjalučka ulica s drvoredima “po špagi” zasađenim. Odmah za ovim drvoredima “rodili” su se drvoredi od Vakufske palate do raskrsnice u Bojića hanu (kod Mljekare). Idućih proljeća nastavljeno je sa sadnjom drvoreda, najprije u Aleji braće Pavlić, iako je svojim većim dijelom zahvatala udaljeniji dio Banjaluke, pa je bila idealno mjesto za tihe mirne šetnje osobito zaljubljenih, zbog čega je i dobila ime “Aleja uzdisaja”.

Nakon što je  general baron von Joelson sproveo svoj namjeru, nakon sadnje prvih banjalučkih drvoreda, Henrick Renner, u djelu obajavljenom u Berlinu 1896. godine, navodi: “Velike široke ceste, obrubljene lipama, platanima i drugim drvećem, presjecaju park, a uz njih idu pješački putevi s rascvjetanom živicom…”. 

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN

Posted: 26. Juni 2014. in Intervjui

 

ramazan

Svim čitateljima islamske vjeroispovijesti želim

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Bedrudin GUŠIĆ

Osuda napada na gospodina Kukića

Posted: 26. Juni 2014. in Intervjui

sdbih

Kukavički napad na gospodina Slavka Kukića je otvoreni napad na sve demokratske vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva! Ovaj događaj zaslužuje osudu i ukazuje na  postojanje onih snaga u društvu kojima nije u interesu razvoj povjerenja, osjećaja sigurnosti, jednakosti  i solidarnosti, odnosno onih vrijednosti  za koje se gospodin Kukić bori i zalaže!

Napad na gospodina Kukića ima bez sumnje političku pozadinu. On ne treba da čudi bosansko-hercegovačku javnost  kada se zna da  vodeći političari HDZ i SNSD-a brane i slave ratne zločince!  U društvu poremećenih vrijednosti  korumpirani  političari nemaju drugu alternativu osim sijanja  osjećaja straha i  nepovjerenja kako bi se održali na vlasti.

Zahtjevamo od bosansko-hercegovačkog pravosuđa da privede počinioca gnusnog djela te se ispita politička pozadina ovog napada. Nadamo se da će se gospodin Kukić brzo oporaviti i nastaviti nesmanjenom žestinom  da se bori za demokratske vrijednosti  koje garantuju budućnost opstanka naše domovine!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

biskup kosic docekao kordica

Tzv. VANREDNI PRILOG # 6

Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac iz Lašvanske doline, čija je najmlađa žrtva od njih 116 bila trogodišnja beba, jeste odrobijao dvije trećine svoje ovozemaljske kazne i ne treba ga više kao takvog progoniti, ali ne treba ni zaboraviti, posebno nakon onakvog javnog nastupa u zagrebačkoj zračnoj luci “Pleso”. Posebno ne treba zabiti glavu u pijesak na činjenicu da su ga neki političko-vjerski dužnosnici također dočekali u Zagrebu i učestvovali u balu vampira. Među njima je bio i msgn. Vlado Košić, biskup sisačko-moslovački. Da, tu činjenicu treba javno primjijetiti i javno osuditi. Jer, za sve ono što je ratni zločinac uradio u Ahmićima aprila 1993. nad 116 bošnjačkih civila, među kojima je bilo i trudnica i djece stare tri godine i to sve po povratku iz zatvora nazvao “hrvatskom pobjedom” i “pobjedom Herceg-Bosne”, dobio je podršku od onih 600-tinjak frenetično raspoloženih svojih navijača i sljedbenika, odnosno svih prisutnih na dočeku, pa i biskupa Košića. Djeluje preverzno, ali nažalost istinito, da jedan vjerski velikodostojnik u odori dočekuje krvnika i daje mu punu podršku. Ne znam u kojeg boga vjeruje taj Vlado Košić kao i krvnik Dario Kordić, ali znam da ne vjeruju u istoga u kojeg vjeruje velika većina katoličkih vjernika iz RH i BiH i časni Hrvat iz Sarajeva Zoran Ivančić. Stoga, bilo bi itekako potrebno da se Crkva u Hrvata javno distancira od postupka svoga pastira Košića jer u protivnom njena šutnja mogla bi se protumačiti kao odobravanje i Košićevog čina kao i zlodjela onog kojeg je taj Košić dočekao.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

898Članovi porodice Ćosić

VANREDNI PRILOG # 5 (ne znam da li se ovo mogu sada zvati vanredni prilozi)

Sinoć je u Domu mladih na Skenderiji održana finalna večer humanitarne manifestacije “Prvi glas sevdaha”, čiji je pokrovitelj bila sarajevska TV-1. U finale je ušlo 28 takmičara koji su izveli po jednu sevdalinku.

Najprije je autor ovog projekta Sanjin Bećiragić

883

 

objavio da će sav prihod od ulaznica, sredstva od aukcijske prodaje patika trojice “zmajeva” – Lulića, Ibričića i Mujdže kao i sredstva od telefonskog glasanja za pobjednika ove manifestacije biti uložena u izgradnju novog doma za porodicu Ćosić iz Topčić Polja. Predstavio je i žiri, sada u proširenom sastavu kojeg su činili: Sead Pitić (predsjednik), Ljubica Berak, Nedžad Imamović, Muhamed Mujkanović, Mustafa Šantić, Merima Njegomir i Hanka Paldum.

880

Prije i poslije takmičarskog dijela programa nastupili su poznata imena bh. i regionalne estrade poput Merime Njegomir

886

….Hanke Paldum,

890

.Nusrete Kobić,

927

Hasibe Agić,

929

….Eldina Huseinbegovića,

932

…..Nihada Alibegovića,

926

……Muhameda Mujkanovića,

928

i Branke Sovrlić….

935

 

Za ovu priliku mahsuz iz Makarske, gdje trenutno živi, došla je i jedna od legendi sevdalinke Zora Dubljević.

931

Na samom kraju, proglašeni su i pobjednici. Za najbolji scenski nastup pobjednicom je proglašena Emina Nurković,

939

…za pobjednika po odluci stručnog žirija Fatmir Sulejmani,

940

…a preko deset hiljada glasova publike pobjednicom je proglasilo Sanelu Huseinović.

941

Autor projekta Sanjin Bećiragić je na samom kraju objavio da je izvjesno da je ovom manifestacijom prikupljeno dovoljno financijskih sredstava da se izgradi novi dom porodici Ćosić iz Topčić Polja, jer im je vlastiti uništen u povodu nedavnih poplava u BiH. Dakle, sevdalinka ne samo da liječi dušu i srce onih koji je vole i koja je dio njihovog (našeg) identiteta, nego je ovom prilikom pokazala da može ujediniti ljude u jednoj izrazito humanoj misiji.

878

Ma moram na kraju podijeliti s vama, dragi čitatelji, i ovo zapažanje, recimo kao pikanteriju, jer ja ne bih bio ja kada bih ovo izostavio. Naime, pušilo se unutra…, pušio je kamerman, autor projekta, voditeljica (u pauzama), neki estradnjaci…Ali, i to je Bosna, jedinstvena, neponovljiva.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

VANREDNI PRILOG # 4

dario kordicDanas sam, u sklopu svoga putešestvja po Bosni i njenoj okoloci, prošao kroz Ahmiće. Naravno, tada su navirale asocijacije i emocije. I one friške i one iz aprila 1993. godine. One od prije 21 godinu su koliko vremenski daleke, jednako tako i emocionalno friške, jer rane koje kao ljudsko biće dijelim sa porodicama ubijenih bošnjačkih civila u tom selu na domak Viteza, ne zacjeljuju. Pogotovo kada im neki sipaju so. A sipao ih  je jučer masovni ubica, osuđeni ratni zločinac, dakle čovjek koji je odgovoran za brutalna ubistva stotinjak bošnjačkih žena, djece, trudnica i staraca iz Ahmića – Dario Kordić. Vratio se iz zatvora nakon što je odležao 2/3 kazne, odnosno nakon 16 i kusur godina provedenih iza rešetaka. Vjerovatno do ovog osvrta, pogotovo vanrednog, ne bi ni došlo da se taj monstrum iz Lašvanske doline nije ponašao trijumfalno, pobjednički. I da nije dočekan od strane nekoliko stotina frenetično raspoloženih simpatizera koji su mu klicali kao narodnom heroju. Ni traga želji za pokajanjem, pozivom na oprost…, ma kakvi. Da tragedija bude još veća i kompletnija, taj zločinac se poziva i na nekakvog boga…, naravno ne na onog pravog u kojeg vjeruju pravi vjernici – i muslimani, i pravoslavci…, i katolici…već ne nekog koji i ne postoji. Naravno, nije propustio priliku da priziva i nikad upokojenu “Herceg Bosnu” čiji temelji su svakako zaliveni krvlju nevinih bošnjačkih civila koje je on dao ubiti samo zbog toga što su bili Bošnjaci i što su bili muslimani. Klasični Hitlerov recept, zar ne!

http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/dario-kordic-danas-izlazi-na-slobodu-nakon-vise-od-16-godina-zatvora—339187.html

Šta je problem? Problem je što je taj Dario Kordić svojim govorom odaslao snažnu i jasnu poruku Bošnjacima i svim ljudima koje vole Bosnu da je u stanju sve to ponoviti zbog čega je osuđen i zbog čega je koliko-toliko odbortao na ovome svijetu. Jer se ne kaje! A poruku odaslaše i svi oni koji ga onako dočekaše, kao i oni koji kao organizatori stoje iza takvog dočeka. Kao i oni što isto misle, ali nisu stigli pridružiti se balu vampira u zagrebačkoj zračnoj luci “Pleso”. Hvala Bogu da niko nije bio od zvaničnika Republike Hrvatske. A Darija Kordića i sve one koji misle kao on, kad-tad će historija deponovati na svome smetljištu, gdje mu je i mjesto. Koliko će još načiniti zla dobrim ljudima, posebno dobrim Bosnjanima i državi Bosni, ostaje da se vidi. Kamo sreće da je jedini. Ali, valja nama dalje…, preko vode…

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

707

VANREDNI PRILOG # 3 (nisam siguran da je i posljednji)

Smatram da je suvišno svim domicilnim Banjalučanima, ma gdje da su, objašnjavati ko je bio Muhamed Kulenović – Bili,  pa ću postirati samo slike sa njegove dženaze, obavljene danas (subota, 31. maja 2014.) u haremu kod Halilpašinog turbeta u Banja Luci. Neka mu je rahmet veliki, a familiji i svima nama koji smo ga poznavali, poštovali i voljeli – sabur. Amin!

702

——————————————————————————————————————————–

703

——————————————————————————————————————————

704

——————————————————————————————————————————–

705

——————————————————————————————————————————-

706

——————————————————————————————————————————

708

——————————————————————————————————————————-

709

——————————————————————————————————————————-

710

———————————————————————————————————————————-

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

DCIM 748

VANREDNI PRILOG #2

Poštovani čitatelji!

Ima ona koja kaže “nikad ne reci nikad”. Dakle, nisam održao riječ jer sam prije koji dan najavio da neće biti novih priloga na ovom blogu do tad i tad…, ali evo, ja ne mogoh odoljeti a da u dva dana ne objavim dva, koja sam zbog one najave uoči tzv. godišnjeg odmora nazvao vanrednim.Samo dan nakon inauguracije novog banjalučkog muftije prisustvovah tužnom, ali dostojanstvenom ispraćaju na vječni svijet dugogodišnjeg direktora banjalučkog “Merhameta”, moga prijatelja i prijatelja mnogih – Fahrudina Prlje.

Što god bih sada napisao o rahmetli Fahri, tom tihom, plemenitom, humanom, skromnom, skrušenom, čovjekoljubivom i bogobojaznom čovjeku, bilo bi i premalo i suvišno, istovremeno. O njemu i njegovom djelu, ugledu u rodnoj mu Vrbanji, Banja Luci pa i šire, govori njegova dženaza. Neću spominjati imena i funkcije onih koji mome i našem predobrom i prepoštenom Fahri dođoše na posljednji ispraćaj, ali ću, kao izuzetak, ipak izdvojiti dvojicu od njih, kao ilustraciju – hadži Omera Hajdarevića iz Gornjeg Šehera, koji zbog starosti i iznemoglosti rijetko dođe i u svoju obližnju Jama džamiju i koji je svoj dolazak u Vrbanju obrazložio riječima da “njemu sam morao doći….”, te Slobodana Popovića, ex esdepeovca i vrlog Banjalučanina koji je, dolazeći Fahri na dženazu, ostao dosljedan samome sebi.

Da, dženaza može biti lijepa. I bila je i lijepa i dostojanstvena. Onakva, kakvu je rahmetli Fahro i zaslužio. Odavno nisam prisustvovao dženazi kada se rahmetlija na tabutu nosi od gasulhane do mjesta ukopa. To se desilo upravo mome i našem Fahri kada je njegovo tijelo na tabutu nas preko stotinu prisutnih nosilo od gasulhane, koja je preko puta vrbanjske džamije, do porodičnog mezarja, udaljenog od gasulhane nekoliko stotina metara. I to je Fahro zaslužio, kao rijetko ko.

Molim Svevišnjeg Allaha dž.š. da mome prijatelju Fahrudinu Prlji podari svoju milost i njegovu finu dušu nastani u lijepome džennetu, a njegovim najmilijim i svima nama kojima će zaista nedostajati on i njegova dobrota – sabur. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

Evo nekoliko fotki:

DCIM 739

——————————————————————————————————————————

DCIM 740

——————————————————————————————————————————–

DCIM 741

—————————————————————————————————————————-

DCIM 742

—————————————————————————————————————————-

DCIM 743

—————————————————————————————————————————

DCIM 744

——————————————————————————————————————————

DCIM 745

——————————————————————————————————————————-

DCIM 746

——————————————————————————————————————————

DCIM 747

———————————————————————————————————————————-

 DCIM 749

—————————————————————————————————————————–

DCIM 753

SAM_2471

VANREDNI PRILOG

Jučer (četvrtak, 29. maja 2014.) je u Banja Luci, u Ferhadpašinom mesdžidu, održana svečana inauguracija novoimenovanog banjalučkog muftije, prof. dr. Osman efendije Kozlića. Njemu je, uz prisustvo dosadašnjeg banjalučkog muftije Edhem ef.Čamdžića, mostarskog, travničkog i vojnog muftije, glavnih imama iz Banjalučkog muftijstva, imama sa područja tog muftijstva, potpredsjednika Narodne skupštine Rs-a Ramiza Salkića, visokih dužnosnika iz Oružanih snaga BiH, nekih drugih visokih gostiju te brojnih džematlija, muraselu uručio reisu-l-ulema IZ BiH Husein ef. Kavazović.

Ovim svečanim povodom prisutnima su se prigodnim govorima obratili dosadašnji banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić, novoizabrani prof. dr. Osman ef. Kozlić te reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Osnovna značajka njihovih obraćanja je bila da je u svom petnaestogodišnjem vršenju muftijske dužnosti Edhem ef. Čamdžić polučio izvanredne rezultate, a spomenuto je, između ostalog, da je u složenim okolnostima izgrađeno ili obnovljeno 108 džamija i da je po stupanju na tu dužnost zatekao samo jednog aktivnog imama, a sada ih je 58. Posebno je naglašen timski rad kao najvažniji segment na putu do ovakvih rezultata.

Imami sa područja Banjalučkog muftijstva su dosadašnjem muftiji uručili i prigodne poklone.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Evo još nekoliko fotki:

SAM_2454

——————————————————————————————————————————————————

SAM_2464

———————————————————————————————————————————————————–

SAM_2466

————————————————————————————————————————————————————

SAM_2467

—————————————————————————————————————————————————

SAM_2468

Obavijest

Posted: 26. Maj 2014. in Intervjui

mapa-bosna-i-hercegovina

Poštovani čitatelji,

u vremenu od 27. maja do 27. juna 2014. neće biti novih priloga na ovome blogu zbog korišćenja godišnjeg odmora. Naravno, imate priliku i ovoga puta čitati arhivirane stare priloge kojih, ruku na srce, nije malo. Želim vam svima svako dobro.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

BOSNIAN CANADIAN RELIEF ASSOCIATION

BOSANSKO KANADSKO HUMANITARNO DRUŠTVO  TORONTO

BOSNI I HERCEGOVINI

INTERVENTNO POSLANO 20.000 DOLARA

za saniranje šteta od poplava

Ovaj iznos za samo nekoliko dana prikupljen je od dobrih ljudi Kanade i Amerike u našoj humanitarnoj akciji “ 100 dolara po familiji za našu BiH”.

Akcija prikupljanja donatorskih sredstava se nastavlja.

Svoje uplate možete poslati kreditnom karticom preko naše web. stranice http://www.bosnianrelief.org  ili poslati personalni ček na našu adresu:  Bosnian Canadian Relief Association122 North Queen Street, Toronto, ON, M8Z 2E4. Tel. 416 236 9411.

Očekujemo Vaše uplate i molimo dragog Allaha dž.š. da Vas blagoslovi i nagradi za vaša dobra djela.

Hvala Vam u naše ime i ime NARODA BiH koji od Vas čeka spas.

Maja 25, 2014

                                      Bosnian Canadian Relief Association

 

SZBiH logo

Kantonalno vijeće Stranke za BiH TK

Đure Đakovića 19, Zlokovac 75000 Tuzla,tel: +38735/362-440,  tel-fax:035/ 362-441

e-mail:strankazabih.tz@bih.net.ba ; strankazabihtz@gmail.com

Tuzla: 25.05 .2014 godine

Saopćenje povodom obilježavanja 25. maja,  Dana stradanja tuzlanske mladosti

Bosna i Hercegovina platila je veliku cijenu slobode koju danas imamo. Dvadeset petog maja 1995. godine, neprijateljska granata, na tuzlanskoj Kapiji, ubila je 71. osobu, a ranila 148 drugih. Najveći broj ubijenih i ranjenih bili su mladi ljudi. Bosna i Hercegovina je u periodu agresije koja je trajala više od 1300. dana rata, izašla kao pobjednik. Svakako, moramo se prisjećati velikih žrtava koje su omogućile da danas živimo u slobodi i miru.

tuzlanska_kapija_2

U proteklih desetak dana, Bosna i Hercegovina i neke bivše jugoslovenske republike preživljavaju novu kataklizmu. Priroda ne prašta. Ljudski faktor sasvim sigurno ima veliki udio u svemu ovome. Kakvi su to ljudi koji su 25. maja 1995. godine naredili, izvršili i direktno sudjelovali u genocidu tuzlanske mladosti. Tuzla je u svojoj bogatoj historijskoj prošlosti imala teških trenutaka. I datum kojeg se danas prisjećamo svakako je jedan od onih kada je Tuzla doživjela bol i tragediju. Tuzla je danas slobodan grad. Tuzla napreduje u svakom pogledu. Oprostiti možemo, ali zaboraviti nikada ne možemo i ne smijemo tuzlanske žrtve, tuzanske heroje i sve druge heroje borbe za odbranu države Bosne i Hercegovine.

Činimo to civilizovano, dostojanstveno. Činimo to sukladno tradiciji potomaka Kulina Bana, kralja Tvrtka I Kotromanića, slijedimo djela velikih Bosanaca i Hercegovaca. Poštujmo žrtve i nikada i nemojmo zaboraviti.

Neprijatelji Tuzle i Bosne i Hercegovine htjeli su da unište i zatru slobodu i dostojanstvo Tuzle i njenih stanovnika, ali nisu uspjeli i nikada neće. Neka su slava i hvala, rahmet, pokoj i mir Božiji žrtvama tuzlanske Kapije. Uvijek ih se moramo sjećati sa najvećim pijetetom. Učinimo to i ovog 25. maja, 2014. godine.

Press služba KV SBiH TK-a

Borba sa vodenom stihijom povezala je i pokrenula narod, aktivirala organe i organizacije, podigla saosjećanje i humanost na najviši nivo, samo su ambasade i državna predstavništva u inostranstvu, uz časne izuzetke, ostale na periferiji događaja. A od toga na koji  će način naša predstavništva u inostranstvu predstaviti razmjere katastrofalnih poplava koje su nas zadesile, u mnogome će ovisiti obim i vrsta podrške koju će nam te zemlje pružiti.

poplava - zijad

Sve veći broj humanista širom svijeta, posebno Bosanaca i Bošnjaka iz dijaspore, nakon razornih poplava koje su BiH nanijele ogromne štete, traži mogućnost da pomogne unesrećenom narodu, a ne mali broj njih samoinicijativno pokreće donatorske akcije, prikuplja materijalna sredstva i novac, šalje ih u poplavljena područja Bosne i Hercegovine. Akcije prikupljanja sredstava pokreće i sve veći broj humanitarnih i drugih organizacija, koje djeluju u BiH i dijaspori. Nesebično pomažu bh. susjedi, a u pomoć su pritekle i sve anagažovanije pritiču i druge zemlje. Svoju pomoć nagovjestili su EU i NATO. Visok nivo solidarnosti pokazuju svi, samo ne oni od kojih se to moglo najprije očekivati – ambasade i predstavništva BiH u inostranstvu.

Predstavništva i ambasade BiH u inostranstvu, koje bi prve morale pokreniti Dijasporu, motivisati i mobilisati bh. građane u dijaspori, potsjetiti ih na humanost i potstaknuti na uključivanje u donatorsku akciju, i dalje spavaju. Naravno ne svi, čast rijetkim izuzetcima. I umjesto da službena predstavništva zemlje iniciraju i bude svijest građana, dešava se suprotno. Građani se obraćaju službama ambasada i predstavništava  i traže načina kako da se uključe u akciju pomoći, da njihova pomoć što prije sigurno dođe do onih kojima je najpotrebnija.

Potstaknuta ili postiđena upitima građana tek danas se konačno  oglasila  Ambasada BiH u Washingtonu,D.C.  ambasadorka g-đa Jadranka Negodić, je uz svoju reprezentativnu fotografiju i nekoliko oficijelnih rečenica o poplavama, objavila Proceduru za upućivanje i prijem pošiljki humanitarnog karaktera, koja treba da pomognu onima koji žele tim putem uputiti svoju pomoć.

Umjesto da su bh. ambasade i bh. predstavništva u svim zemljama svijeta gdje postoje i djeluju, same ili preko odgovarajućih foruma prve pokrenule donatorske akcije, one i dalje dremuckaju, vjerovatno u uvjerenju da to nije njihov posao.  A milion i po bh. građana u inostranstvu, koji čine trećinu bh. stanovništva, spreman  je da pomogne, ali oni koji treba da ih organizuju i usmjere  nisu se pokazali  zainteresiranim i odgovornim. Njihove noge su u suhom, njihove kuće na sigurnom, njihova plata obezbjeđena.

Ohrabruje saznanje da je u New Yorku upravo formiran Koordinacioni odbor za pomoć BiH i bosanskom narodu, što bi moglo inicirati i druge sredine za slična rješenja i  biti od značaja u procesu saniranja nastalih šteta.

Moguće je da su u ovim vanrednim uslovima službe naših ambasada i predstavništava više opterećene proceduralnim poslovima, koje iziskuje slanje konvoja sa prikupljenom pomoći ili proizilaze iz povećanih broja kontakta, ali je više nego sigurno da u uslovima većeg opterećenja uvijek mogu računati na volontersku pomoć naših građana, koja u ovakvim prilikama ne bi izostala. Ali se očigledno ne radi o tome, već u većini slučajeva o nemaru i nebrizi.

Na svu sreću, humani ljudi nisu čekali na njih.  U svim područjima zemlje i svijeta počeli su odmah po izbijanju nesreće sa prikupljanjem i distribucijom najneophodnijih sredstava i na društvenim mrežama otvorili račune za prikupljanje donacija u novcu.Tako je Amina Nuhanović iz  Bratunca, koja živi u SAD, preko društvene mreže “Go Fund Me” pokrenula donatorsku akciju s targetom na 50.000 dolara,  a kada je taj iznos prikupljen za svega tri dana, podigla ga je na  $100.000 i do 22. maja sakupila 80.000 dolara. Aiša Purak iz Gvozdenog polja, nastanjena u Rochesteru, SAD,  pokrenula je apel za prikupljanje materijalnih sredstava za postradale u selu Jastrebcu, Željezno polje. U istom cilju je Bosansko-kanadsko humanitarno društvo  (Bosnian- Canadian Relief Association) iz Toronta , Kanada pokrenulo akciju “100 dolara po familiji za našu BiH”.

A ovi pojedinci i organizacije su samo spontano uzeti primjeri visoke svijesti humanih ljudi koji u pravo  vrijeme i  na pravi način saosjećaju sa onima u nevolji i nesebično im pomažu da te nevolje nadvladaju i pobjede.

Država BiH skupo plaća bahata, neodgovorna u mnogo slučajeva nesposobna predstavništva, pa i neprijetiljski orjentisana prema državi, a u ovoj prilici i  nehumana.

I ovi najnoviji slučajevi pokazuju da bi se Ministarstvo vanjskih poslova i parlamentarne strukture BiH morale  više pozabaviti pitanjem funkcionisanja  državnih predstavništava i ambasada, kako u redovnim tako i izvanrednim prilikama. Neki od njih predstavljaju otuđene centre moći. Previše je ekscesnih slučajeva koji pokazuju da mnoga državna predstavništva i ambasade ne obavljaju svoju funkciju na propisan profesionalan i funkcionalan način, a neka čak djeluju neprijateljski protiv države BiH, što je nedavno pokazao slučaj generalnog konzula u Čikagu B. Pećanca. Od toga kako će naša predstavništva u inostranstvu predstaviti razmjere katastrofalnih poplava koje su nas zadesile, u mnogome će ovisiti obim i vrsta podrške koju će nam te zemlje pružiti.

U aktuelnom trenutku cilj ovog teksta nije da kritikuje rad naših predstavništava u inostranstvu, već da ih potstrakne da se ozbiljnije posvete svome poslu.

Zaista je krajnje vrijeme da se državna predstavništa i ambasade trgnu iz polusna, adekvatnije odgovore potrebama i zahtjevima bh. državljana, više približe narodu i saosjećaju u njegovim nevoljama.

Burlington, Maja 22, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

BOSNIAN-CANADIAN RELIEF ASSOCIATION (BOSANSKO-KANADSKO HUMANITARNO DRUŠTVO) TORONTO

APEL ZA POMOĆ NARODU BOSNE I HERCEGOVINE

HUMANITARNA AKCIJA “ 100 DOLARA PO FAMILIJI ZA NAŠU BiH “

Katastrofalne poplave, koje su teško pogodile Bosnu i Hercegovinu, (a dijelom Srbiju i Hrvatsku), nanijele su ogromne štete narodu i državi Bosni i Hercegovini.  Štete se mjere milionima dolara i trebaće desetine godina da se posljedice ublaže i otklone. NAJVIŠE JE STRADAO NAROD. Mnogi su ostali bez svojih kuća, pokućstva, stoke, uništeni su im usjevi, privredni objekti, infrastruktura, izgubili su posao, a neki su i smrtno stradali. Nastradalom narodu BiH  je potrebna vaša pomoć.

Bosansko- kanadsko humanitarno društvo Toronto poziva Vas da se u ovom najtežem vremenu  za narod i državu BiH  uključite u našu humanitarnu akciju  “100 DOLARA PO FAMILIJI ZA NAŠU BiH” i još jednom potvrdite svoju  tradicionalnu humanost i solidarnost sa stradalim u BiH.

Svoju uplatu možete poslati kredtnom karticom preko naše web. stranice http://www.bosnianrelief.org  ili poslati personalni ček na našu adresu:  Bosnian-Canadian Relief Association122 North Queen Street, Toronto, ON, M8Z 2E4. Tel. 416 236 9411.

Ako Vi ne možete priuštiti ovaj iznos, mi Vam velikodušno zahvaljujemo za bilo koji donirani iznos.

Posebno apelujemo na bosanska, bošnjačka udruženja, džemate, organizacije i klubove u Kanadi i Americi da se odazovu na ovaj apel , podrže i pomognu ovu našu humanitarnu akciju. Sa 100 dolara po familiji spasićete nekoga ko je u jednom trenu izgubio sve što je stvarao čitav svoj život.

Podsjećamo vas da je Bosansko Kanadsko humanitarno društvo ( Bosnian Canadian Relief Association) humanitarna organizacija koja već 22 godine pomaže djeci šehida, djeci ratnih vojnih invalida, djeci drugih socijalnih kategorija i realizira druge programe pomoći, kao što su ramazanski paketi, pomoć narodnim kuhinjama BiH, te programi samoodrživog povratka prognanih.

Ovo je dokaz i garancija da će novac koji donirate preko nas doći u prave ruke, onima kojima je najpotrebniji.

Očekujemo Vaše uplate i molimo dragog Allaha dž.š. da Vas blagoslovi i nagradi za vaša dobra djela.

Hvala Vam u naše ime i ime NARODA BiH koji od Vas čeka spas.

Maja 20, 2014

Bosnian Canadian Relief Association

r. Muharem BeganovicČovjek sam, od krvi i mesa, ali naročito od emocija. Ne, neću huliti nikoga na vijest da je iznenada u američkom gradu Detroitu u vječni svijet preselila jedna prefinjena, mehka i čovjekoljubiva banjalučka i bosanska duša…., preselio je na ahiret, taj jedini pravedni i vječni svijet moj prijatelji i Banjalučanin Muharem Beganović.
Kažem, neću huliti ni na koga, ali kao Božji rob, kao grješnik ne mogu a da javno ne kažem kako me je ta vijest šokirala. Ostao sam zatečen…gotovo sam zanijemio, ne znam šta reći a znam da moram nešto reći, napisati. I to javno, jer moj i naš dobri Muharem najmanje toliko zaslužuje. Zaslužuje jer je bio fine naravi, uvijek lirski raspoložen, čovjekoljubac i bosnoljub. Falit će mi puno njegovi duhoviti komentari, njegova podrška mome peru i njegov vjetar u moja kajakaška jedra. Falit će mi – Muharem. Falit će mnogima ta Ljudina od čovjeka.
muharem beganovic
Ispred banjalučkog hotela “Palace” – snimio: Atif Turčinhodžić
Njegova duša se, za nas smrtnike iznenada, vratila svome Gospodaru, zadovoljna i sretna a skrušeno vjerujem da će i Gospodar biti njome zadovoljan. 
 
Neka je Božji rahmet na Tvoju plemenitu dušu i neka je Svevišnji Allah dž.š. nastani u društvu svoga Miljenika i drugih džennetlija, a Tvojim najmilijim i svima nama koji smo Te poštovali i voljeli – sabur, dragi Muhareme. Amin!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

east riverNa današnji dan prije 22 godine R BiH je primjljena u članstvo UN. Nakon svega što se desilo poslije (i što se dešava i dan-danas), nameće se pitanje da li ovaj dan i ovu obljetnicu treba obilježavati s nekakvom pozitivom u ukupnom bilansu bitisanja naše domovine u porodici država Planete ili treba, baš uz tu priču o članstvu u UN, prisjetiti se nečega drugoga što je R BiH platila kao cijenu svoga članstva. Treba se, ipak, fokusirati na ovo drugo. Da, R BiH je platila cijenu svoga iznuđenog osamostaljenja a kasnije i članstva u UN krvavo – u rijekama krvi. Naročito nevine i naročito krvi njenog najbrojnijeg naroda – Bošnjaka. To se, jednostavno, činjenice.

Zaista, treba li vraćati film unazad i prisjećati se da su dva hegemonistička i ekspanzionistička projekta, jedan od preko Drine, drugi od preko Save i Une bili jedna vrsta njihovog “Mein Kampfa” usmjerenog prema RBiH, što će se kasnije realizirati i operacionalizirati na samom terenu. I, što će, kao što se zna, sve to biti blagonaklono posmatrano iz Londona, Pariza, Brisela, Moskve te iz New Yorka. Zašto je tako bilo? Znam da se neki neće samnom složiti ali ja još nisam u proteklih 22 godine pronašao drugi odgovor osim u činjenici da  su takvi svjetski centri moci dopustili da se na R BiH obruši tada četvrta vojna sila Evrope, a kasnije i snage kvazipovjesničara i autora “Bespuća povijesne zbiljnosti”, te Miloševićevog taldžije iz Karađorđeva, dakle dopustili su im da nasrnu na R BiH zbog jednog od tri stuba na kojima je počivala ta Bosna i koji je njima kao takav, jednostavno – smetao. Jer je bio – previše ZELEN!

Kako se ovim povodom ne prisjetiti Boutrosa Ghalija, UNPROFORA, Jasušija Akašija, Lorda Owena…I, kako se ne prisjetiti Nizozemskog bataljona i njegove sramne uloge u Srebrenici?!

Bosnians mourn over coffins of newly ideOvakve rezultate je polučilo “štićenje” Srebrenice od strane UN

Ne, ovim povodom, se u principu ne treba sjećati mega zločinaca poput Karadžića, Mladića…svih njih osudjenih i neosudjenih a koji su pocili planetarne zločine nad Bošnjacima na cijelom teritoriju BiH, te nad Hrvatima Posavine i Bosanske Krajine…, ne, oni za ovu priču nisu bitni jer su bitniji od njih oni koji su im sve to dopustili.

I, kao što znamo, potom su napravili državu kakva ne postoji u svijetu, da li kao eksperiment ili s predumišljajem da je kao takve nestane, svejedno. Namjere su im bile i tim povodom prljave. Da, prihvatila je tako nešto i bošnjacka ruka, ali ne i narod, odnosno gradjani Bosne koji se do dan danas nisu pitali jesu li za ovakvo ustrojstvo domovine ili nisu.

Kažu da treba gledati prema budućnosti! Okay, gledajmo mi u šta hoćemo ali mora se prošlost razbistriti. Kako u glavama tzv. običnih ljudi u BiH i njenih komšija i susjeda, tako i mnogih drugih – oficijelnih, kako u Sarajevu, Banja Luci, Laktašima, Mostaru…, tako i u Beogradu, Zagrebu….

Dobar je znak da je ova kataklizma koja se desila u Bosni i koja jos traje pobrisala neke granice, posebno ideološke i da su, valjda, mnogi konačno shvatili da je komšija/susjed preči od brata.

S druge strane, ovakva UN kakvu imamo i koja nema za sada alternativu, ne pokazuje znake nekog novog kursa i boljitka nje same budući da neke njene članice i dalje rade šta hoće i gdje hoće, odnosno da svijet nije uredjen na principima međunarodnog prava, već na principima sile i moći.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

poplave_bosna6-160514
Svako slovo napisano ovdje i sada na temu aktuelne bh.,srbijanske i hrvatske kataklizme je mo
žda i suvišno, jer toliko toga je napisano, viđeno, izgovoreno…i onda sebe sam pitam šta ja imam tu još da dodam, da ne kažem – pametujem. Ali, postoji neki unutarnji nagon, damar…, šta li…, koji me tjera da se osvrnem sa nekoliko rečenica na neke od impresija koje ostaše u meni nakon nekih od brojnih priča koje su ispričane u povodu ove kataklizme.
Dakle, pošto se radi o prostoru kojeg je itekako unesrećio i osakatio ljudski faktor, nečija politika i projekti kao rezultat te i takve politike, prostoru u kojem su koliko do jučer glavne teme, doslovno svakog dana, bile političke ili politikantske konfrontacije koje su podgrijavale daljnje međunacionalne antagonizme, pa čak i moguće sukobe…, neki su prijetili otcjepljenjima i sl., onda neke priče o ljudskoj, komšijskoj, institucionalnoj, međuentitetskoj i međudržavnoj solidarnosti, zapale su meni za oko pa sukladno tome zavrjeđuju i osvrt.
kliziste-dzamija-vlasenica
 
Konkretno, danas, gledajući Dnevnik Federalne TV, uz brojne priče i slike strave i užasa, meni se u nekom drugom kontekstu dojmila priča jednog policajca iz poplavljenog Doboja koji jasno i glasno odaje priznanje FBiH i gradu Tešnju na konkretnoj, nesebičnoj pomoći građanima toga grada. To je za mene, u moru onih kataklizmičnih, bila prelijepa priča i može da služi kao model. Priznanje Tešnju i Oružanim snagama BiH javno je uputio i gradonačelnik Doboja Obren Petrović
Zapala mi je za oko i uši i izjava Novaka  Đokovića kada je javno prozvao CNN i druge američke i svjetske moćne medijske kuće da malo, premalo daju medijskog prostora katastrofičnim prirodnim nepogodama u Srbiji i Bosni i Hercegovini, te da je svoju pobjedu protiv Nadala poklonio upravo tim dvjema državama. A, što jest-jest, njegova se čuje – daleko!
Naravno, kada govorim o solidarnosti, svakako da treba primijetiti i raznovrsnu pomoć ugroženim područjima iz zemalja regiona (bivša Jugoslavija), Evrope i svijeta, te, naravno, nezaobilazne bh. dijaspore.
poplave 1
 
Mogao bih do prekosutra naglabati o obimu i intenzitetu ljudskih tragedija koje gledamo uživo, pa da to bude samo kap vode u moru u ukupnom bilansu koji i do sada dostiže frapantno visoke financijske i materijalne vrijednosti, a o konačnom teško da se može i pretpostaviti broj nula na kraju neke krajnje cifre. 
Jednako tako neću ni pokušavati riječima opisati bol onih koji su u ovoj kataklizmi izgubili svoje najmilije, niti poziciju onih kojima su voda ili zemlja progutali sve ono što su cijeli svoj život gradili i stvarali i mnogi od njih neće moći obnoviti na tim lokalitetima svoje kuće, pa postadoše beskućnici bez naznaka kakva im je budućnost. Ako je uopće imaju. To se ne može opisati.
propada-kuca-625x330
 
Zato sam se fokusirao na par sličica o solidarnosti kao jednom od pojmova koji ne poznaje granice, politčke stranke, boju kože, svjetonazor, ideologiju…
No, vjerovatno se i u ovoj priči Mile Dodik može smatrati izuzetkom, jer je nekim svojim izjavama pokazao da i ljudsku tragediju pokušava iskoristiti u političke svrhe. Ali, pitanje je da li je on i koliko, zapravo, uopće – čovjek!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso