sead muminovicPreliminarna šteta na području Općine Čelić iznosi 10.135.000 KM……Zbirni pregled poplavljenih i oštećenih objekata iznosi 877…..Na području Općine Čelić klizištem je ugroženo 384 stambena objekta….. Augustovske poplave su većeg intenziteta i izazvale su veće štete na stambenim objektima i poljoprivredi u odnosu na majske poplave.  U trenutku dok odgovaram na90px-Celicgrb ova pitanja sve štete na stambenim objektima i poljoprivredi nisu prijavljene, tako da još uvijek ne možemo imati stvarno stanje na području Općine Čelić…..Izbori neće uticati na to da se predmet obnove ispolitizira, odnosno da se izvrši selekcija prilikom pomoći ugroženim od poplava….

 

celic - mapa

 

U povodu majskih i augustovskih poplava u BiH obratio sam se načelnicima opcina Maglaj, Zavidovići, Žepče, Doboj, Doboj Istok i Čelić, te premijeru Posavskog kantona/županije. Naravno, namjera mi je bila animirati ljude koji čitaju moje intervjue da pomognu žrtvama poplava sa tih područja. I, niko od njih, osim načelnika Općine Čelić  nije se udostojio niti odgovoriti. Zato, makar su mu odgovori bili vrlo kratki,  intervju s ovim sugovornikom treba posmatrati i u kontekstu te činjenice, odnosno da je jedini od upitanih prihvatio intervju i u dogovorenom roku dao odgovore.

 

Gospodine načelniče! Da li su procijenjene ukupne materijalne štete na području vaše općine nakon majskih poplava i kolike su, eventualno?

MUMINOVIĆ: Da, preliminarna šteta na području Općine Čelić iznosi 10.135.000 KM.

Koliko je kuća, odnosno stambenih jedinica te privrednih i infrastrukturnih objekata stradalo u maju?

MUMINOVIĆ: Zbirni pregled poplavljenih i oštećenih objekata iznosi 877.

celic poplava 3

Jeste li bili dobili materijalnu pomoć nakon tih poplava i jeste li uspjeli, kako na nivou Općine, tako i pojedinačno (građani) koliko-toliko ublažiti posljedice majskih poplava?

MUMINOVIĆ: Na području Općine Čelić stigla je materijalna pomoć u iznosu od 50 000 KM namijenjena  za hitne intervencije,te materijalna pomoć u gorivu,prehrambenim artiklima,stočnoj hrani i sadnicama jagode.

Hoćete li izdvojiti neke od značajnijih donatora ili onih koji su na razne načine, bilo posredno ili neposredno pomogli nakon poplava u maju?

MUMINOVIĆ:

-Kantonala uprava civilne zaštite

- Kantonalni štab civilne zaštite

-Federalni štab civilne zaštite

-Oružane snage BiH

-Humanitarna organizacija „MSB SWEDISH CIVILCONTINGENCIES AGENCY“

-Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica

-Crveni križ Općine Čelić i Centar za socijalni rad Čelić

-Kantonalna direkcija robnih rezervi OŠCZ Čelić

Da li ste, osim sa poplavama, imali problema i sa klizištima?

MUMINOVIĆ: Da, na području Općine Čelić klizištem je ugroženo 384 stambena objekta.

celic klizista

Da li je pomoć išla preko Općine i drugih nadležnih organizacija, ili izravno prema pojedicima – žrtvama te prirodne kataklizme, ili kombinirano?

MUMINOVIĆ: Pomoć je vršena kombinovano, tako su što su žrtve prirodne kataklizme  dobijale pomoć u hrani, odjeći, poljoprivrednim usjevima i sadnicama od strane donatora i direktnu pomoć stručnih službi Općine Čelić.

Da li se u pomoć vašoj Općini uključila FBiH i drzava BiH i kako, eventualno?

MUMINOVIĆ: U pomoć Općini Čelić uključile su se i institucije FBiH kroz direktnu pomoć :

-Federalni štab civilne zaštite-pomoć u dizel gorivu-10 000 litara

-Oružane snage BiH i Federalni štab civilne zaštite 10 000 paleta pitke vode,10 tona kukuruza,30 tona kukuruza u zrnu,15 tona mekinja

-Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica-dodijelio je 80 vreća sjemenskog kukuruza,2 tone stočne hrane

 Dok razgovaramo (sredina augusta, 2014.), vašu Općinu, kao i druge u BiH je zadesio val novih poplava. Kako se nosite sa ovom, augustovskom? Kakav je njihov intenzitet u podređenju, naprimjer, sa majskim?

MUMINOVIĆ: Augustovske poplave su većeg intenziteta i izazvale su veće štete na stambenim objektima i poljoprivredi u odnosu na majske poplave.  U trenutku dok odgovaram na ova pitanja sve štete na stambenim objektima i poljoprivredi nisu prijavljene, tako da još uvijek ne možemo imati stvarno stanje na području Općine Čelić.

Upravo slušam agencijske vijesti da se situacija, barem po pitanju poplava, u našoj zemlji stabilizira, ali da se strahuje od klizišta. Kako stvari stoje u Čeliću, po tom pitanju?

MUMINOVIĆ: Na području Općine Čelić prijavljeno je znatno manje  klizišta u odnosu na mjesec  maj, ali sva prijavljena klizišta nisu za zanemariti i naše službe vode evidenciju na terenu.

S obzirom na nas dva mjeseca dijeli od oktobarskih općih izbora u BiH, nekako samo po sebi nameće pitanje: Ima li tu i tamo politizacije ovih elementarnih nepogoda (poplave, klizišta) a u svrhu predizborne kampanje?

MUMINOVIĆ: Izbori neće uticati na to da se predmet obnove ispolitizira, odnosno da se izvrši selekcija prilikom pomoći ugroženim od poplava.

Za sami kraj, imate li neku poruku za svoje građane kao i za sve one koji bi mogli i željeli pomoći, ma gdje da su i ma ko da su?

MUMINOVIĆ: Pozivam sve one koji su u mogućnosti da pomognu ugroženim građanima  da to učine lično ili putem državnih institucija.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MUMINOVIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (594)

vrbas-miso

logo Koalicije Pod lupom

Saopćenje za javnost

Zakonska diskriminacija u 80 općinskih izbornih komisija

Koalicija ‘Pod lupom’ nastavlja monitoring predizbornog perioda u Bosni i Hercegovini sa 42 dugoročna posmatrača koja su trenutno raspoređena širom zemlje. Prema podacima sa terena, dva mjeseca prije održavanja Općih izbora 2014 od 142 općinske izborne komisije (OIK) nije u potpunosti formirano njih pet, i to u Bratuncu, Čapljini, Čeliću, Krupi na Uni i Kupresu (RS).

Kašnjenja u formiranju OIK-a prisutna su iako su komisije trebale do sada obaviti niz aktivnosti poput objave privremenih biračkih spiskova, određivanja vrste i broja biračkih mjesta, te dodjeljivanje mjesta u biračkim odborima političkim subjektima. Rok za određivanje broja i vrste biračkih mjesta bio je 8. august. Do propisanog roka 130 OIK-a odredile su broj i vrstu biračkih mjesta, dok ostalih 12 to nije učinilo, za što su Izbornim zakonom BiH predviđene novčane kazne u rasponu od 200 do 1.000 KM.

Koalicija podsjeća da je posljednjim izmjenama Izbornog zakona predviđeno da svaka općinska izborna komisija i birački odbor u svome sastavu moraju imati 40 posto manje zastupljenog spola.

Za 80 općina gdje Zakon predviđa tri člana OIK-a, ovu odredbu je teško ispoštovati, no zabrinjavajuće je da postoji 7 komisija u kojima se ne nalazi ni jedan pripadnik manje zastupljenog spola.

Isto tako, u 10 općinskih izbornih komisija gdje broj članova OIK-a omogućava sprovedbu zakona, nije ispoštovana ravnopravnost spolova i to na štetu žena (Vitez, Foča, Čajniče, Istočni Stari Grad, Konjic, Ugljevik, Lopare, Teočak, Zvornik i Bratunac).

Tokom jula posmatrači Koalicije nisu primijetili veće promjene u prijavama i odjavama prebivališta, u smislu drastičnog povećanja odnosno smanjenja broja birača u svrhu utjecaja na izborni rezultat.

Dugoročni posmatrači su zabilježili pet događaja na terenu koji se mogu okarakterizirati kao predizborna kampanja u vremenskom periodu kada ona nije dozvoljena. Koalicija je Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) uputila dokumentaciju za jedan slučaj gdje postoji sumnja u kršenje pravila i propisa u pogledu vođenja predizborne kampanje prije njenog zvaničnog početka.

Koalicija nastavlja sveobuhvatne aktivnosti na upoznavanju javnosti sa kampanjom nestranačkog nadgledanja predstojećih izbora. U tom smislu održano je više od 400 sastanaka sa općinskim izbornim komisijama, nevladinim organizacijama, medijima, predstavnicima političkih subjekata, te drugim akterima izbornog procesa. Istovremeno, Koalicija izražava i zadovoljstvo dosadašnjom saradnjom sa svim tijelima za provođenje izbora, kako sa CIK-om BiH tako i sa skoro svim općinskim izbornim komisijama.

Koalicija za slobodne i poštene izbore – Pod lupom i ovom prilikom poziva građanke i građane BiH da se prijave za nestranačke posmatrače izbornog dana, kao i da prijave eventualne izborne nepravilnosti. To mogu učiniti putem internet stranice podlupom.org ili besplatnim pozivom na broj 080 05 05 05 sve do 15.septembra, 2014.

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  poziva sve građane iz dijaspore  koji su se prijavili za glasanje iz inostranstva  a čije su prijave nepotpune  da  ih kompletiraju i dostave   Centralnoj  izbornoj  komisiji  BiH (CIK) u što kraćem roku! Izražavamo naše zadovoljstvo da je trend pada prijava za glasanje iz inostranstva zaustavljen u odnosu na prethodne izbore , čemu je Stranka dijaspore BiH dala svoj  doprinos ali i poručujemo svima onima koji se nisu registrovali da zbog svog pasivnog “Free Rider” odnosa nemaju nikakvo moralno  pravo da okrivljuju druge za teško stanje u  zemlji ali i povrede njihovih ličnih ljudskih prava!

Svim građanima koji se nisu registrovali za glasanje iz inostranstva želimo da im poručimo da rezervišu na vrijeme čarter putovanja za Bosnu i Hercegovinu i  12 oktobar iskoriste da ličnim učešćem  glasaju kako bi doprinijeli  demokratskim promjenama!

Centralna izborna komisija poslala je  prijave za glasanje iz inostranstva  na vrijeme tako da se imalo dovoljno vremena da se izvrši registracija za glasanje iz inostranstva! Ono sto zamjerimo CIK-u je da su pojedini razlozi zbog kojih se tražilo kompletiranje prijava zaista bili minorni kao npr neidentičnost potpisa na ličnoj karti i prijavi i slično.

Želimo da još jednom da informišemo javnost ali i CIK da je većem broju naših građana koji su došli iz inostranstva, sa namjerom da iskoriste ljetne odmore kako bi se izvadili dokumente i izvršili registraciju prijave za izbore na vrijeme, to onemogućeno od strane vlasti RS-a. Pored raznih administrativnih prepreka i visokih taksi koji su bili prinuđeni sakupiti i platiti, mjesta prebivališta su kontrolisana slanjem policijskih i opštinskih službenika na kućne adrese, ćime su povređena njihova osnovna ljudska prava. Na izdavanje ličnih karata se čekalo duže od   dva mjeseca. Nepoštivanje odluke Ustavnog suda  BiH  kojom se ukida odluka Vlade RS-ao kontroli prebivališta zahtjeva reakciju i istragu Tužilaštva BiH.

Razlozi niskog izlazka građana na izbore ne treba tražiti  samo u  građanima BiH već i u tehničkoj organizaciji izbora. Naime, u razvijenim demokratskim zemljama se  2-3 nedjelje prije početka izbora otvaraju prijevremena izborna mjesta! Nerealno je očekivati da će baš svi građani imati mogućnost da izađu na izbore 12 oktobra ove godine iz raznih razloga! Prijevremenim izbornim mjestima glasanja smanjila bi se gužva na biralištima, povećao broj glasača u zemlji te državi dao demokratski impuls da veći broj građana odlučuje kakvu zemlju želi da ima!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Jasmin-5
Kada sam vidio šta se dešava u našoj dragoj Bosni osjetio sam potrebu da treba da pomognemo svom narodu. Tako da sam pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava. U tome su mi pomogli mnogi moji prijatelji iz cijele Amerike kojii su porijeklom iz svih dijelova Bosne, a bilo je i stranaca koji su doprinjeli da se ostvari taj projekat u kojem smo sakupili $ 6000…..Najvažnije mi je bilo da se svaki dollar upotrijebi na najbolji način pa sam zbog toga lično kupovao i dijelio namirnice a ujedno i rukovodio radovima na sanaciji klizišta u kojoj je učestvovalo više građevinskih firmi kao što su Mrkaljević – Čelić i Kulović – Čelić, te ostali građani sa traktorima i kamionima….. A naravno da imam u planu krenuti sa ponovnom akcijom jer se pojedini političari više bave svojim ličnim interesima nego interesom naroda te smatram da je potrebno pokrenuti akcije slične ovim…..
Ne jednom sam napisao u uvodima nekih svojih intervjua da postoje ljudi koji nisu poznati široj javnosti, da su čak anonimusi, ali ne znači da ih ne treba predstaviti i razgovarati s njima za medije jer to zbog svojih djela zaslužuju. A, zar djela nisu važnija od bilo kakvih riječi?! Eh, to je upravo slučaj sa ovim mojim sugovornikom. Pimjetit ćete, nije ni on bio opširan u svojim odgovorima, riječi sam mu naprosto “kliještima” vadio iz usta, ali njegova djela govore mnogo više od toga. Govore, zapravo – sve!
Gore sam Te predstavio kao vlasnika  “Frigos Trucking Company” iz Detroita. Otkud baš to ime kompanije?
LJALJIĆ: Razlog za to ime je fabrika Frigos koja postoji i u mom rodnom Čeliću gdje sam tokom ratnih dana u Bosni, tokom Arkanovih napada na Čelić, izgubio oca i brata kao i mnoge moje sugrađane i prijatelje u jednom danu .
Čime se, inače, bavi ta kompanija?
LJALJIĆ: Prevozom robe po cijeloj Americi . 
Međutim, svrha ovog razgovora nije tvoj profesionalni angažman, nego onaj drugi – volonterski, patriotski. Dakle, govorit ćemo uglavnom o majskim poplavama u našoj domovini i tvome konkretnom odgovoru na to. Koliko si skupio novaca da bi ih krajem maja odnio u zavičaj, u Bosnu?
LJALJIĆ: Kada sam vidio šta se dešava u našoj dragoj Bosni osjetio sam potrebu da treba da pomognemo svom narodu. Tako da sam pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava. U tome su mi pomogli mnogi moji prijatelji iz cijele Amerike kojii su porijeklom iz svih dijelova Bosne, a bilo je i stranaca koji su doprinjeli da se ostvari taj projekat u kojem smo sakupili $ 6000. Inače, za Bosnu idem za svaki Kurban bajram pa sam  ovaj puta obećao donatorima da ću odmah nakon prikupljanja novca lično odnijeti i pomoći najugroženijima što je i doprinjelo dobrom odzivu jer su ljudi izgubili povjerenje u pojedine humanitarne organizacije koje su puno puta zloupotrijebile svoju ulogu. 
Jasmin-4
Ali, koliko mi je poznato, nisi ljudima čija je imovina stradala u poplavama, davao novac u ruke, nego si im pomoć distribuirao na druge načine. Kako?
LJALJIĆ: Tačno je da nisam davao novac osim 4 porodice Šadić iz Čelića koji su imali velike štete na svojim kućama gdje im na drugi način nisam mogao pomoći nego donirati dio novca tako da ga upotrijebe u najnužnije svrhe. Ostali dio novca sam upotrijebio u saniranje klizišta i odrona na području opštine Čelić, te čišćenju rijeka koje su bile zatvorene zbog klizišta i odrona. Takođe, dio novca sam upotijebio u kupovinu namirnica za najugroženije porodice u Koraju i Čeliću koje sam lično uručio.
Jasmin-1
I, koliko je ljudi, odnosno porodica u Čeliću i njegovoj okolici dobilo tu pomoć izravno iz tvojih ruku ili tvojim posredovanjem?
LJALJIĆ: Što se tiče  novca već sam rekao 4 porodice, što se tiče paketa 35 Koraj i 20 Čelić , sanirana su 4 klizišta, čišćenje korita rijeke Šibošnice u dužini od 1 km.
Većinu svojih tamošnjih akcija, ako ne i sve, si na originalan način dokumentirao, zar ne?
LJALJIĆ: Najvažnije mi je bilo da se svaki dollar upotrijebi na najbolji način pa sam zbog toga lično kupovao i dijelio namirnice a ujedno i rukovodio radovima na sanaciji klizišta u kojoj je učestvovalo više građevinskih firmi kao što su Mrkaljević – Čelić i Kulović – Čelić, te ostali građani sa traktorima i kamionima.
Jasmin-2
 Jesi li lično zadovoljan akcijom koju si pokrenuo, sproveo i finalizirao na licu mjesta – u svome Čeliću, u Bosni?
LJALJIĆ: Jesam prezadovoljan sam .
Kako su reagirali ljudi kojima su tu pomoć uručio ili posredovao da im se na druge načine pomogne?
LJALJIĆ: Bili su presretni i zadovoljni a prije svega zahvalni svima onima koji su pomogli na bilo koji način. 
Jasmin-3
Prijatelju moj, evo, dok razgovaramo, u našoj Bosni su opet poplave, ogromne materijalne štete, a jesen i zima su na pragu. Hoćeš li ponovo u novu akciju?
LJALJIĆ: Prvo bih se osvrnuo na prethodnu i želio bih se od srca zahvaliti svim ljudima koji su pomogli da ostvarimo prvi projekat jer da nismo uradili te sanacije na rijekama i klizištima u Čeliću, na ovim sadašnjim poplavama bile bi štete neprocjenjivih razmjera jer rukovodstvo opštine Čelić, na čelu sa načelnikom Seadom Muminovićem, poslije prvih poplava ništa nisu uradili na sanacijama. A naravno da imam u planu krenuti sa ponovnom akcijom jer se pojedini političari više bave svojim ličnim interesima nego interesom naroda te smatram da je potrebno pokrenuti akcije slične ovim.
Za sami kraj, imaš li neku poruku za naše i sve druge dobre ljude u Detroitu, Michiganu, Americi…, pa i u cijelom svijetu, vezano za pomoć našim ljudima koji su bili i jesu žrtve poplava i klizišta u BiH?
LJALJIĆ: Naravno da imam poruku za naše drage Bosance širom svijeta: da otvore svoja srca i pomognu napaćenom narodu jer većina nas je prošla kroz ovakve i slične nevolje u našoj dragoj Bosni.
 Neka Ti Svevišnji Allah ovaj tvoj humanitarni angazman upiše u dobra djela i neka ti podari snage da ih činiš i ubuduće, u Njegovo ime i za opće dobro. Amin! Hvala za ovaj razgovor.
LJALJIĆ: Amin, da Allah podari zdravlje i sreću svim našim građanima i da im da snage da izdrže sve nevolje kroz koje prolaze. 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (593)
vrbas-miso
Evo još nekoliko fotki:
Jasmin-6
—————————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-7
—————————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-8—————————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-9—————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-10————————————————————————————————————————————————————————-
Jasmin-11——————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-12———————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-13——————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-14———————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-15———————————————————————————————————————————————————————-
Jasmin-16———————————————————————————————————————————————————————-
Jasmin-17—————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-18———————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-19——————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-20

 Udruga je osnovana još 1991. godine, tada kao Udruženje građana Goli otok. Osnivači su bili isključivo Golootočani, osobe koje su prošle golootočki logor u razdoblju 1949. do 1956. godine. Na osnivačkoj Skupštini je donesen Statut Udruženja, a za predsjednika je izabran Ante Zemljar…..Od samog osnivanja Udruge 1991. godine Zemljar se borio za izjednačavanje statusa Golootočana sa statusom ostalih bivših političkih zatvorenika. Nakon izmjene propisa temeljem kojih je takav položaj bio osporavan, pomagao je mnogim Golootočanima, naročito starijima i koji su živjeli izvan Zagreba, u ostvarivanju njihovih prava kao bivših političkih zatvorenika. Svesrdno se javno zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba biti zaštićen od propadanja i proglašen spomen-područjem…..Danas Udruga ima 23 člana. Na osnivačkoj Skupštini Udruženja građana Goli otok 1991. godine sudjelovalo je 45 Golootočana. Dakle, broj članova je prepolovljen. Upravo smo pokrenuli aktivnosti na učlanjenju što većeg broja članova obitelji bivših golootočkih kažnjenika, ali i drugih osoba koje se zalažu za ljudska prava te, jednostavno, simpatizera za rad Udruge…..Osnivanje logora na Golom otoku je bila jedna od najtajnijih operacija UDB-e, a i sami kažnjenici su prilikom odlaska s Otoka potpisivali da neće nikada i nikome pričati o tome. Tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji su počele izlaziti neke informacije o Golom otoku i režimu koji se  tamo provodio, ali tek raspadom Jugoslavije se počelo otvoreno pričati o tome….. Zamislite da vam sutra netko pokuca na vrata, okuje vas lancima, baci u vagon, iz vagona na brod kojim vas odbaci na neki otok i da nemate pravo nikome se javiti, nitko ne zna gdje ste. Ostavi vas godinu, dvije, pet… danas je to nezamislivo, no nismo mislili ni da bi nam se prije 20-ak godina mogla dogoditi Srebrenica…..Danas imamo kompletan popis svih kažnjenika koji je napravila UDB-a. Ukupno je po osnovi IB-a kažnjeno preko 16.000 ljudi, većinom na prekršajnu kaznu DKR-a (društveno korisni rad), a manji broj na višegodišnje kazne. Njih oko 13.000 je kaznu odslužilo na Golom otoku. Po nacionalnoj strukturi u odnosu prema broju stanovnika najviše je bilo Crnogoraca, zatim Bosanaca i Srba, a najmanje je bilo Slovenaca. Bilo je i žena koje su u početku bile smještene na Golom otoku, ali su ipak kasnije premještene na otok Sv. Grgur koji ima nešto blažu klimu…..Do nedavno je sinonim posjeta Golom otoku bio Vlado Bobinac. On je sa ogromnom snagom i voljom pokušao svima zainteresiranima objasniti svu apsurdnost postojanja logora. Njegovim odlaskom Udruga je izgubila velikog promotora istine o Golom otoku….. Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora je u više navrata poslao Vladi RH požurnicu da predloži Zakon o spomen području, ali niti jedna vlada do sada nije pokrenula taj postupak…..Najveće mi je bilo zadovoljstvo predstavljati film po gradovima u Hrvatskoj, a posebna mi je čast i zadovoljstvo bilo na projekciji u Beogradu, gdje je film prikazan u okviru izložbe „Jugoslavija od početka do kraja“ Muzeja istorije Jugoslavije. Tamo je film prikazan u kino dvorani nekadašnjeg muzeja 25. Maj u čijem se kompleksu nalazi i Kuća cvijeća…..Film sam ponudio većini televizijskih kuća na teritoriji bivše Jugoslavije, ali su ga samo prikazale Federalna televizija BiH i TV Vijesti Podgorica. Reakcije su bile odlične, ali mi je žao da film nema još širu publiku….. Možda će ovaj razgovor eventualno pomoći da pronađem nekog zainteresiranog za promociju filma izvan Hrvatske…..

 Kada je osnovana Udruga i ko je bio njen osnivač?

 BAVOLJAK: Udruga je osnovana još 1991. godine, tada kao Udruženje građana Goli otok. Osnivači su bili isključivo Golootočani, osobe koje su prošle golootočki logor u razdoblju 1949. do 1956. godine. Na osnivačkoj Skupštini je donesen Statut Udruženja, a za predsjednika je izabran Ante Zemljar.

Početkom 1998., nakon donošenja Zakona o udrugama, Udruženje mijenja naziv u Udruga Goli otok i donosi novi Statut, te ponovo bira A. Zemljara za predsjednika. Nakon njegove smrti 2004. godine, Udruga donosi izmjene svoga Statuta i ustanovljava sadašnji naziv Udruga Goli otok ”Ante Zemljar”.

Iz sadašnjeg imena Udruge jasan je odnos, odnosno dužni respekt prema njenom osnivaču i prvom predsjedniku. Kako biste u nekoliko rečenica predstavili lik i djelo pokojnog gospodina Ante Zemljara?

316Man Ante ZemljarBAVOLJAK: Bio je nepokolebljivi borac za slobodu i ljudska prava, slobodar bez ”dlake na jeziku”, što mu je donijelo nemalo problema i stradanja u životu. Bio je aktivni učesnik NOB-a od 1941. do 1945. Ubrzo nakon svršetka rata uočava zastranjivanja u politici, privilegije političkih struktura, ograničavanja u slobodi izražavanja mišljenja. Politička isključivost i jednoumlje te represija prema neistomišljenicima nakon Rezolucije IB-a izaziva njegovu verbalnu reakciju, zbog koje provodi 4,5 godine u zatvoru, od kojih 3 na Golom otoku.

Nakon 1953. godine, kada je pušten na ”slobodu”, završava Filozofski fakultet, ali ne nalazi stalan posao kao profesor književnosti, već povremeno obavlja raznorazne poslove. Iako se javlja u književnim časopisima odmah nakon rata (poezija, književne kritike i prikazi), tek 1975. uspijeva objaviti prvu knjigu nakon izlaska s Golog otoka. Nastavlja s književnim radom do smrti, a ukupno mu je objavljeno 17 knjiga proze i poezije. Nagrađivan je 6 puta prvim nagradama, ali uvijek na anonimnim natječajima. Prevođen je na talijanski, španjolski i engleski.

Od samog osnivanja Udruge 1991. godine Zemljar se borio za izjednačavanje statusa Golootočana sa statusom ostalih bivših političkih zatvorenika. Nakon izmjene propisa temeljem kojih je takav položaj bio osporavan, pomagao je mnogim Golootočanima, naročito starijima i koji su živjeli izvan Zagreba, u ostvarivanju njihovih prava kao bivših političkih zatvorenika. Svesrdno se javno zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba biti zaštićen od propadanja i proglašen spomen-područjem.

 Koliko imate članova i jesu li oni i iz drugih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije?

BAVOLJAK: Nažalost bivših političkih kažnjenika-Golootočana sve je manje među živima. Preostali su u dubokoj životnoj dobi, većina njih su bolesni i teško pokretni. Tako je Udruga ostala bez najvećeg broja svojih članova koji su bili i njezini suosnivači.

Danas Udruga ima 23 člana. Na osnivačkoj Skupštini Udruženja građana Goli otok 1991. godine sudjelovalo je 45 Golootočana. Dakle, broj članova je prepolovljen. Upravo smo pokrenuli aktivnosti na učlanjenju što većeg broja članova obitelji bivših golootočkih kažnjenika, ali i drugih osoba koje se zalažu za ljudska prava te, jednostavno, simpatizera za rad Udruge.

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja ukazujemo na činjenicu da su već ranije osnovane slične udruge i u drugim državama s područja bivše Jugoslavija te, koliko je nama poznato, neke još uvijek aktivno djeluju. U našoj su Udruzi dva člana, oba bivši politički kažnjenici-Golootočani, koji žive izvan Hrvatske. Iako su spriječeni, zbog poodmakle dobi, sudjelovati u radu Udruge, redovno ih izvještavamo o svim važnijim odlukama i aktivnostima.

Može li se reći da je Goli otok decenijama bio tabu tema u bivšoj zajedničkoj nam državi, sve do njenog raspada pa čak i neposredno poslije, tu i tamo?

BAVOLJAK: Osnivanje logora na Golom otoku je bila jedna od najtajnijih operacija UDB-e, a i sami kažnjenici su prilikom odlaska s Otoka potpisivali da neće nikada i nikome pričati o tome. Tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji su počele izlaziti neke informacije o Golom otoku i režimu koji se  tamo provodio, ali tek raspadom Jugoslavije se počelo otvoreno pričati o tome.

goli otok 4

Cijela priča s Golim otokom tek je na početku. Mislim da bi naša javnost morala reagirati na te stvari. Da bismo trebali proći katarzu čišćenja i objašnjenja tih situacija, da ne dođemo opet u situaciju da prolazimo kroz nepročišćene traume. Svi mi nosimo taj strah u genima. Zamislite da vam sutra netko pokuca na vrata, okuje vas lancima, baci u vagon, iz vagona na brod kojim vas odbaci na neki otok i da nemate pravo nikome se javiti, nitko ne zna gdje ste. Ostavi vas godinu, dvije, pet… danas je to nezamislivo, no nismo mislili ni da bi nam se prije 20-ak godina mogla dogoditi Srebrenica.

Evo, sada možemo, hvala Bogu otvoreno govoriti o Golom otoku. Dakle, ko ga je organizirao, ko su bili njegovi zatočenici i koliko ih je prošlo kroz taj “najveći Titov konc-logor”?

BAVOLJAK: Za ispravno razumijevanje Golog otoka moramo razlikovati 2 razdoblja. Prvo razdoblje je od 1949. do1956, godine, a drugo od 1956. do zatvaranja zatvora 1989. godine. U prvom razdoblju koje je i bilo najsurovije, tamo su dovođeni kažnjenici za koje njihove obitelji nisu znale da su tamo smješteni, koji nisu imali pravo niti na posjete i pisma i na bilo koji drugi kontakt sa svijetom van Otoka. Oni su tada i izgradili većinu infrastrukture na Otoku. U drugom razdoblju Goli otok postaje regularni zatvor u koji su dovođeni samo pravomoćno osuđeni kriminalci, a zajedno sa njima su tamo smještani i politički zatvorenici koji su bili u manjem broju.

goli otok 3

Danas imamo kompletan popis svih kažnjenika koji je napravila UDB-a. Ukupno je po osnovi IB-a kažnjeno preko 16.000 ljudi, većinom na prekršajnu kaznu DKR-a (društveno korisni rad), a manji broj na višegodišnje kazne. Njih oko 13.000 je kaznu odslužilo na Golom otoku. Po nacionalnoj strukturi u odnosu prema broju stanovnika najviše je bilo Crnogoraca, zatim Bosanaca i Srba, a najmanje je bilo Slovenaca. Bilo je i žena koje su u početku bile smještene na Golom otoku, ali su ipak kasnije premještene na otok Sv. Grgur koji ima nešto blažu klimu.

Također znamo i kompletnu zapovjednu strukturu na čelu sa Aleksandrom Rankovićem i Jovom Kapičićem, a poznati su nam i poimence svi upravnici Golog otoka.

Aleksandar_Rankovic  jovo-kapicic

 

A koliko njih nije dočekalo slobodu, onomad?

BAVOLJAK: Nažalost oko 400 ljudi u periodu od 1949. do1956. godine nije preživjelo te strahote.

 Šta je danas ostalo od onoga što bi podsjećalo na činjenicu da je tu bio logor prije 60-ak godina? Je li to danas jedna od turističkih destinacija i posjećuju li je ljudi ne samo iz Hrvatske, ostalih dijelova bivše Jugoslavije, već i iz svijeta? Uostalom, neka ovo bude povod da se javno sjetimo i nedavno preminulog Vladimira Bobinca, nekadašnjeg zatočenika, kasnije vodiča-volontera po Golom otoku?

BAVOLJAK: Tamo su ostale samo ruševine koje su u pojedinim dijelovima i opasne po život. Bura koja ima orkansku snagu i nosi sa sobom čestice soli, je učinila svoje, a ljudi su u proteklih 20-tak godina raznijeli sve što je bilo vrijedno. Goli otok danas posjeti velik broj ljudi tokom ljeta. Organizirani su brodski izleti iz svih okolnih turističkih centara. Tamo postoji restoran koji može ponuditi samo hranu, piće i eventualno pokoji suvenir, ali ne postoji organizacija koja bi vodila brigu o održavanju Otoka. Korist od tih turista imaju samo brodari i vlasnici restorana koji su od lokalnih vlasti dobili koncesiju za rad na Otoku.

Do nedavno je sinonim posjeta Golom otoku bio Vlado Bobinac. On je sa ogromnom snagom i voljom pokušao svima zainteresiranima objasniti svu apsurdnost postojanja logora. Njegovim odlaskom Udruga je izgubila velikog promotora istine o Golom otoku.

vladimir bobinac

 Kako često vi iz Udruge posjećujete Goli otok i činite li to u nekim redovnim vremenskim intervalima ili pak specijalnom povodima? 

BAVOLJAK: U posljednje vrijeme smo intenzivirali posjete Otoku zbog želje da razradimo koncepciju spomen područja i memorijalnog centra, ali su nam financijske mogućnosti ograničene jer nismo do sada uspjeli dobili nikakva sredstva za djelatnost Udruge. Financiramo se isključivo od članarina i dobrovoljnih priloga.

9. srpnja smo obilježili 65-godišnjicu dolaska prvih kažnjenika na Goli otok. Tada je na poziv Udruge na komemoraciji uz bivše kažnjenike, predstavnike lokalne zajednice bio nazočan i izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora.

Da li je istina o Golom otoku došla do obrazovnih institucija, barem u Republici Hrvatskoj? Postoji li konsenzus među hrvatskom intelektualnom elitom kada je riječ o svim relevantnim činjenicama koje se vežu za taj logor? 

BAVOLJAK: Istina o Golom otoku nije došla do obrazovnih institucija. Najznačajnija činjenica u tom pogledu je da je nedavno na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu obranjen doktorski rad višeg asistenta na tom odsjeku Martina Previšića na temu Golog otoka. On je na Katedri za noviju povijest uveo kolegij o Golom otoku koji je izuzetno dobro prihvaćen kod studenata.

Ja sam nedavno osobno vodio po Golom otoku oko 100-njak profesora povijesti osnovnih i srednjih škola u organizaciji Školske knjige koja je željela nagraditi tim posjetom korisnike svojih udžbenika. To su sve mali pomaci, ali ipak dosta značajni. Usudim se tvrditi da istina o Golom otoku jako sporo, ali ipak dolazi do šire javnosti.

U Hrvatskoj nema konsenzusa o ničemu, ali mislim da ipak ima još relativno vrlo mali broj ljudi koji odobravaju metode preodgoja koje su se koristile na Golom otoku. Nadamo se da će Udruga uspjeti ostvariti našu temeljnu zadaću uspostave spomen područja i memorijalnog centra koji će trajno riješiti pitanje istine o zbivanjima na Golom otoku.

goli_otok_pixsell_main

Šta je sa Inicijativom vaš e Udruge, stare deset godina, da se na manjem dijelu Golog otoka osnuje Spomen područje Goli otok? Gdje, zapravo, zapinje? 

BAVOLJAK: Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora je u više navrata poslao Vladi RH požurnicu da predloži Zakon o spomen području, ali niti jedna vlada do sada nije pokrenula taj postupak. Teško je znati razloge zbog čega to za sada nije još ostvareno. Uvijek se novac stavlja u prvi plan, ali nisam siguran da je to samo materijalno pitanje.

Autor ste dokumentarnog filma “Goli otok”. Kako je do sada film bio primljen kod publike te stručne kritike?

https://www.dropbox.com/s/3vokqukhund2b74/GOLI%20OTOK%20english1.mov

dokumentarac goli otok BAVOLJAK: Goli otok prati zavjet šutnje, pa mogu reći i da se to može primijeniti i na moj film. Iako je prikazan za Zagreb film festivalu, prvom programu Hrvatske televizije u udarnom terminu, na Klasik TV-u, te se nalazi i na Max TV-ovoj videoteci nisam do kraja zadovoljan. Žao mi je što film nije prepoznat na ostalim festivalima, a kritika ga je zaobišla. Nisam uspio pronaći u medijima osvrt na film osim na T-portalu koji je objavio razgovor sa mnom povodom prikazivanja filma za ZFF-u.

Najveće mi je bilo zadovoljstvo predstavljati film po gradovima u Hrvatskoj, a posebna mi je čast i zadovoljstvo bilo na projekciji u Beogradu, gdje je film prikazan u okviru izložbe „Jugoslavija od početka do kraja“ Muzeja istorije Jugoslavije. Tamo je film prikazan u kino dvorani nekadašnjeg muzeja 25. Maj u čijem se kompleksu nalazi i Kuća cvijeća. Kino dvorana je bila puna, ljudi su sjedili i po podu, a dio publike nije niti uspio ući u dvoranu.

Osim toga osobita mi je čast što je DVD izdanje filma sa engleskim titlom i booklet-om na hrvatskom i engleskom jeziku Hrvatski državni arhiv  imao kao svoju glavnu publikaciju za 2013. godinu.

Da li je Vaš film prikazivan i izvan Hrvatske i izvan prostora bivše Jugoslavije? Da li je prevođen na neke od svjetskih jezika? 

BAVOLJAK: Film sam ponudio većini televizijskih kuća na teritoriji bivše Jugoslavije, ali su ga samo prikazale Federalna televizija BiH i TV Vijesti Podgorica. Reakcije su bile odlične, ali mi je žao da film nema još širu publiku. Nadam se da će u budućnosti i još koja TV kuća pokazati interes za film. Ja sam producent, distributer, redatelj, snimatelj i koscenarist filma, predsjednik sam Udruge Goli otok „Ante Zemljar“ i uz sve te moje obaveze nažalost nisam uspio naći prostor za promociju filma van Hrvatske. Možda će ovaj razgovor eventualno pomoći da pronađem nekog zainteresiranog za promociju filma izvan Hrvatske.

Šta mislite o akciji “Projekti 100” Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom”, gdje se među 100 lokacija nalazi i Goli otok?

BAVOLJAK: Udruga je jasno izrazila svoje protivljenje za bilo kakvu prodaju dok  se ne donese Zakon o Spomen području.

 Očekujete li pozitivnan odgovor od hrvatskog državnog vrha na vaš protest? Šta ako se ogluše?

BAVOLJAK: Očekujem da će prevladati glas razuma i da će vlast u Hrvatskoj shvatiti da narod koji nije spreman vrednovati vlastitu prošlost, ma kakva ona bila, ne može biti uspješan u izgradnji vlastite bolje budućnosti. Htjeli bismo vjerovati i nadamo se da će Vlada RH u najkraćem mogućem roku imenovati sugovornika za dijalog. Ostajući otvoreni za konstruktivan dijalog i plodonosnu suradnju, također se nadamo da inicijativa Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom neće doživjeti sudbinu većine poslovnih subjekata dosadašnjih privatizacija.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 BAVOLJAK: Hvala i Vama što ste pokazali interes za ovu temu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (592)

vrbas-miso

sdbih
Predsjednik RS-a i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik se u svojim izjavama ubi od ponavljanja i  dezinformisanja bosansko-hercegovačke javnosti da je Bosna i Hercegovina neefikasna država, koja je odgovorna za loš ekonomski razvoj RS-a.  Ovakve izjave nas navode na zaključak da; ili gospodin Dodik uopšte ne razumije osnovne ekonomske principe funkcionisanja privrede jedne države ili se iz petnih žila trudi da vjeruje da može uništiti svoju vlastitu zemlju!
 
Jer da mu je stalo da građani BiH bolje žive zalagao bi se za jedinstvenu državu kako   bi imao jedinstvenu Civilnu zaštitu što bi ublazilo katastrofalne posljedice poplava i požara u BiH. Zalagao bih se za formiranje Ministarstva poljoprivrede pa građani BiH ne bi uvozili meso, i kojeg li apsurda papirne prerađevine, vodu  te bili ovisni od uvoza zivotnih namirnica iz Republike Srbije. Zalagao bih se  za jedinstvenu policiju pa državom ne bi harali kriminalci i korumpirani političari, sproveo bi ustavne reforme  koje bi ubrzale ekonomske i socijalne reforme i sproveo bih  niz drugih mjera.
 
Gospodin Dodik nije jedini krivac za ovakvo stanje ali je jedan od najodgovorniji te ga pozivamo da prestane lagati narod i tražiti razloge neuspjeha vlastite politike i osiromašenja građana!
 
U ovoj zemlji , srećom ima puno ljudi koji razumiju kako ekonomija funkcioniše da bi sebi dozvolili da budu još jednom prevareni! Mi takođe duboko vjerujemo da će  pravna država zaživiti kada će svi  odgovorni položiti račun za ekonomski krah!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

sdbih

Papinsko vijeće je reagovalo na događaje na Bliskom Istoku, konstatujući da ” dramatično stanje u kojem su kršćani, jezidi i druge vjerske i etničke zajednice koje su u Iraku brojčano male, zahtjeva da vjerski čelnici, napose muslimanski i osobe koje sudjeluju u međuvjerskom dijalogu, zauzmu jasan i odrješit stav”.

Naš Reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović je istakao da DVOSTRUKI ARŠINI NEĆE NIKOME DOBRA DONIJETI. Reis ef. Kavazović je već osudio zločine u Siriji i Iraku, posebno nad civilnim stanovništvom. Istakao je da: ” je potrebno iskreno i naporno raditi da se otklone uzroci nasilja i da se na isti način poštuju ljudska prava svuda u svijetu. Najveću odgovornost  snose oni koji imaju najveći utjecaj u kreiranju globalnih svjetskih tokova.”.

Također, i mi se zalažemo za univerzalno pravilo da DVOSTRUKI ARŠINI NEĆE NIKOME DOBRA DONIJETI

Zato podržavamo stav Reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazovića po ovom pitanju, jer isti stav dijelimo.

poštovanjem,

Džebrail Bajramović- kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

Lito vilovito

Posted: 14. August 2014. in Intervjui

Beograd ruši kuću iz XIX vijeka u kojoj je živela čuvena jevrejska porodica Baruh:  tri brata – Isidor, narodni heroj, Bora i Josif poginuli su u Drugom svetskom ratu kao pripadnici NOP-a, a njihove sestre Rašela i Berta strijeljane su u Banjičkom logoru. Istovremeno, Apelacioni sud nalaže Višem sudu da ponovo razmotri zahtjev za rehabilitaciju Milana Nedića predsednika kvislinške vlade za vrijeme okupacije  nacističke Nemačke; Milana Nedića, odgovornog za holokaust i progon antifašista, registraciju i hapšenje Jevreja i zajedničku kontrolu sa Njemcima nad logorom Banjica!

Piše: Beba KAPIČIĆ

2702bebakapicic

“Ako Srbi dožive neki strašan lom, onda će svu krivnju snositi srpski nacionalisti, srpski intelektualci u prvom redu.” (Mirko Kovač, iz intervjua datog prvom broju Monitora 19.oktobra 1990.godine pod naslovom “Trijumf vođa katastrofa naroda.”)

Poželim da napišem nešto lepo, da ceo tekst bude oda životu; onda prebiram šta bi to moglo biti kad dnevnu dozu negativnosti dobijate kud god se okrenete, živimo u neregularnim zemljama, mnogi ljudi u ovakvim zajednicama postaju prevaranti, sebični, zli, nečasni, bez savesti, gramzivi… Sve je to proizvod elita i politikanata koji su od devedesetih preko ratova sproveli krvavu tranziciju dobara i morala.

I danas ta palanačka žilava ruralna elita, u frustriranom, poraženom i na prosjački štap svedenom narodu Srbije pokušava opet raspiriti već posustali nacionalizam, zbog koga plaćaju cenu opljačkanih penzionih fondova, plata, potrošene budućnosti generacija, izmišljajući za sebe nekakve prepodobne Angeline nagrade, vrše pritisak za otklon od Evrope i put na istok ka “demokratskoj” majčici Rusiji.

Izjednačavanje dželata i žrtvi: Beograd ruši kuću iz 19 veka u kojoj je živela čuvene jevrejska porodica Baruh, tri brata: Isidor- narodni heroj, Bora i Josif poginuli su u Drugom svetskom ratu kao pripadnici NOP-a, a njihove sestre Rašela i Berta streljane su u Banjičkom logoru, dok Apelacioni sud nalaže Višem sudu da ponovo razmotri zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića predsednika kvislinške vlade za vreme okupacije od strane nacističke Nemačke, odgovornog za holokaust i progon antifašista, registraciju i hapšenje Jevreja i zajedničku kontrolu sa Nemcima nad logorom Banjica! Nedićev režim je verno izvršavao nemačke zahteve, pokušavajući da osigura Srbiji mesto u novom svetskom poretku koji stvaraju nacisti!

Niko takvog ranga u Evropi nije rehabilitovan kažu čak i poprilično nacionalno osvešćeni istoričari, nazivajući Nedića srpskom majkom, ne pominjući monstruozne dušegupke koje su promicale Beogradom sa telima na jeziv način umorenih Jevreja, Srba antifašista, Roma; ne pominjući da je Srbija bila prva zemlja u Evropi koja je u avgustu 1942 ponosno Hitleru javila da je Beograd Judenfrie- očišćen od Jevreja.

“Zamislite sličan potez u Francuskoj, probajte da rehabilitujete Petena koji ni iz daleka nije uradio Francuzima ono što je Nedić uradio građanima Beograda. Pokušajte bilo gde u Evropi rehabilitujete kvislinšku vlast- nećete uspeti. A pri tom možete da budete i kažnjeni zbog takvih pokušaja.”- Branka Prpa

Heroji i antiheroji: Ali ovo je Srbija danas, koja od Srbina iz Montenegra potražuje ulicu za nedavno upokojenog oca nacije, inspiratora konačnih rešenja: Vukovara, genocida u Srebrenici, zločina na Kosovu, humanog preseljenja Albanaca, progona Hrvata, opsade Dubrovnika, Sarajeva… Koji je sa svojim Memorandumcima valjajući Srbiju u blatu nemorala, zločina i neljudskosti doprineo njenom sunovratu!

Rade Konstantinović, za razliku od oca nacije, konvertita koji je posle Titove smrti konstatovao da je Tito obezglavio srpsku naciju, kaže “da smo s Titom dosegli sami zenit naše svetske istorije, našeg učešća u svetu”. Junak Ćosićevog “Vremena smrti” mrmori da je “Evropa naš smrtni neprijatelj,” preuzevši misao Nikolaja Velimirovića koji je smatrao da je za Srbe smrtni neprijatelj “izrailjskai i evropska kultura.”

Palanački duh ne traži ulicu za velikog filozofa i pisca Radeta Konstantinovića koji je govorio: ” Fašizam je paranoidan. Gde se bolje otkriva fašizacija ove zemlje, ako ne u ideji o Srbiji koju mrzi celi svet”. Niti za Mirka Kovača poslednjeg jugoslovenskog pisca, ljudskog i književnog velikana, koji je 19. avgusta 2013.g. u Rovinju prognan iz Beograda od palanačke “elite gore od rulje” zauvek napustio ovaj svet, ostavljajući nam na dar svoj poslednji roman-memoare “Vrijeme koje se udaljava”!

Dubrovački susret: Nešto lepo o čemu sam želela da pišem je ponovni susret sa Dubrovnikom, posle svega, nakon skoro tri decenije. Stradun okupan Suncem, turisti sa svih meridijana ushićeni lepotom drevnog gradabajke, Gradska kavana, Dubrovačke letnje igre sa pozorišnom predstavom “Romeo i Julija”u prekrasnom zamku Skočibuha, a u režiji jednog od najboljih, Jagoša Markovića, sjajni glumci, divni ljudi na koktelu posle premijere, samo me je Srđ koji sam krišom gledala potsećao na večnu sramotu!

“Mi ih na neki način moramo osporavati argumentima, drugim stilom života i idejama, možemo mnogo toga učiniti da ih stavimo izvan uticaja, ali za to bi trebalo imati opet neke nove političare i drugačije intelektualce. Međutim, to je uvijek manjina. Mediji će uvijek rado donijeti te mračnjake i posvetiti im veliku pažnju. Uvijek će Ćosić biti na prvoj stranici nekih novina, a ne Filip David ili Vlada Arsenijević, koga će biti na 15. stranici. Dakle, mi nismo svjesni koliko podržavamo zlo, koliko sarađujemo sa njim i koliko mu se radujemo.” (Mirko Kovač-iz intervjua za Slobodnu Evropu - 26.3.2012. godine)

Izvor: http://www.portalanalitika.me od 14. augusta 2014.

sdbih

Nakon katastrofalnih poplava i požara u BiH  klimatske promjene bi  morale da zabrinu  kako vlast tako  i građane Bosne i Hercegovine u cilju  promjene svijesti i odnosa prema okolini u kojoj živimo.  U Bosni i Hercegovini se jako malo govori o tome kako smanjiti negativne efekte na klimu dok je to u zapadnim zemljama jedna od najznačajnijih političkih tema. Za ovaj saziv Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine ostat će zabilježena sramna činjenica  da Zakon o šumama nije nikad donesen čijim nelegalnim uništenjem je prouzrokovan  klimatski debalans u BiH!

U skladu sa  izbornim  programom Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine će se zalagati za uvođenje visokih klimatskih poreza na najveće zagađivače vazduha u BiH. Održivost ovog projekta u industriji ide ruku pod ruku sa smanjenjem poreskih i socijalnih  olakšice za privredne subjekte, koji su uzgred rečeno  danas među najvećim u Evropi, u cilju stimulisanja proizvodnje.

Takođe ćemo se zalagati za diferenciranu poresku stopu gdje će se povećati porez na benzin i naftu kako bi se reducirao ispust štetnog ugljendioksida  a uvesti olakšice na kupovinu  ekološki  održivih vozila. Posebnu pažnju ćemo  posvetiti  restrukturiranju kolektivnog  saobračaja kako bi se građanima poboljšao prevoz a  smanjila upotreba osobnih automobila.

Poreski sistem ne smije biti samo instrument u cilju naplate poreza države  već i sredstvo  u promjeni mentalnog odnosa stanovništva prema životnoj sredini. Ovim instrumentom se moraju prije svega stimulisati preduzeća čija djelatnost je zasnovana na  proizvodnji obnovljive  energijie i  efektivizaciji energetskih resursa.

Džebrail Bajramović, kandidat za bošnjačkog člana Predsjednišitva BiH

McMeekinCombo

Najvjerojatniji scenarij tog ljeta, u nedostatku sarajevskog incidenta, bi bio Treći balkanski rat koji bi izbio između Grčke i Turske. To je ono što su svi državnici očekivali i pripremali u junu 1914…..Fischerova teza jednostavno ne odgovara činjenicama. Dakako, bilo je generala u Berlinu (Moltke iznad svih) koji su preferirali  “Preventivni rat”, odnosno rat pokrenut prije ruskog Velikog programa i koji je za nju  bio prejak…… Na kraju su Rusi, a ne Austro-Nijemci, dobili rat kojeg su željeli….. Neko ko usmrti državnog službenika zbog ‘političkih’ razloga je, prilično jasno, terorist po većini definicija danas. Ali, naravno, ako neko vjeruje u te razloge dovoljno, onda valjda  vidi teroristu kao borca ​​za slobodu. Srbi imaju pravo na  svoje mišljenje, ali oni bi trebali shvatiti da ih se stavlja prilično daleko izvan okrilja respektabilnih mišljenja na Zapadu…..Vlada Srbije u sjeni, odnosno Crna ruka i Dragutin Dimitrijević, očito snose tešku odgovornost za organiziranje atentata u Sarajevu. Dimitrijević je to i sam priznao 1917.(on je također tvrdio u svojoj ispovijesti, iako su svi ovo zaboravili, da mu je ruski vojni ataše Viktor Artamonov dao zeleno svjetlo). Obim saučesništva izabrane vlade Srbije, pod Pašićem, ostaje sporan/kontroverzan. Ja ću ostati na tome…..Ja sam historičar, a ne prorok…..

Da li je atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu  značajno utjecao na početak Prvog svjetskog rata?

 McMeekin: Bez atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu, ja ne mislim da bi bilo Prvog svjetskog rata–ili najmanje,ne bi izbio evropski rat 1914.
 Koje bi mogući scenarij  bio bez atentata u Sarajevu?
 
McMeekin: Najvjerojatniji scenarij tog ljeta, u nedostatku sarajevskog incidenta, bi bio Treći balkanski rat koji bi izbio između Grčke i Turske. To je ono što su svi državnici očekivali i pripremali u junu 1914. To ne bi bila posebno lijepa stvar, ali nijedna od velikih sila nije imala stvarni interes u tom sukobu – osim Rusije, koji bi htjeli da učestvuju u njemu kako bi se spriječilo Otomanskom carstvu da ponovno zatvori prolaz-moreuz (kao što je bilo 1912. u vrijeme talijansko-otomanskog rata). Moguće je čak da bi Treći balkanski rat, što bi izazvalo još jednu rundu etničkog čišćenja (da muslimani budu protjerani prema Turskoj, kršćani prema Evropi),  vodio ka oživljavanju “Koncerta Europe”, koji bi okupio sile na nekoj drugoj Londonskoj konferenciji.
Što mislite o “Fischerovoj kontroverzi” iz 1960. po kojoj je Njemačka planirala Prvi svjetski rat, a prije atentata u Sarajevu? Da li je atentat u Sarajevu za Njemačku došao u pravo vrijeme?
 
McMeekin: Fischerova teza jednostavno ne odgovara činjenicama. Dakako, bilo je generala u Berlinu (Moltke iznad svih) koji su preferirali  “Preventivni rat”, odnosno rat pokrenut prije ruskog Velikog programa i koji je za nju  bio prejak. No, tu su generali koji su planirali rat u St. Petersburgu, Parizu, Beču, pa čak i Londonu, također. To je ono što vojni planeri čine: oni planiraju rat. Bilo je tu političara i diplomata koji su donosili ključne odluke u ljeto 1914. i svi su bili kontingent, ovisi o događajima. Njemačka je bila, štoviše, posljednja od četiri inicijalne zaraćene Velike sile mobilizirana, gotovo sedmicu dana nakon Rusije i nakon Austro-Ugarske te Francuske.
Kako vidite ulogu Rusije uoči izbijanja Prvog svjetskog rata? Da li je ona  odgovorna za rat?
McMeekin: Rusi snose veliku odgovornost za oba: 1)poticanjem Srbije da odbaci ultimatum iz Beča, s punom spoznajom da bi to dovelo do rata ;i 2)mobiliziranjem, prije svih drugih sila, a javnim negiranjem da su to učinili. To govori da je Rusija reagirala   na agresivni austrijski potez protiv Srbije, što je samo po sebi bilo očito namijenjeno ratu. Razlika je u tome što je Austro-Ugarska (i njezin njemački saveznik) htjela”lokalni”rat sa Srbijom, dok je Rusija željela evropeizaciju sukoba, involviranjem Francuske i Velike Britanije. Na kraju su Rusi, a ne Austro-Nijemci, dobili rat kojeg su željeli.
Gavrilo Princip je heroj u Srbiji, za Zapad on je bio terorist. Može li se on, kao povijesna ličnost portretirati kao atentator, ili samo u “bijeloj” ili samo u “crnoj” tehnici?
McMeekin: Ja stvarno ne razumijem pitanje. Neko ko usmrti državnog službenika zbog ‘političkih’ razloga je, prilično jasno, terorist po većini definicija danas. Ali, naravno, ako neko vjeruje u te razloge dovoljno, onda valjda  vidi teroristu kao borca ​​za slobodu. Srbi imaju pravo na  svoje mišljenje, ali oni bi trebali shvatiti da ih se stavlja prilično daleko izvan okrilja respektabilnih mišljenja na Zapadu.

Je li se Prvi svjetski rat mogao izbjeći?

 
McMeekin: Svakako, ali to bi ovisilo o tome da se atentat ne dogodi ili  da Austro-Ugarska ne čini potez  odmazde, da se Rusi ne mobiliziraju, da Francuzi ne podupiru Ruse i tako dalje. Izbijanje rata bilo je uvjetovano i izbjegujuće – ali to nije bio incident. Državnici su ga donijeli radi ostvarivanja njihovih sopstvenih političkih  ciljeva.
Da li je Srbija djelomično odgovorna za taj rat?
 
McMeekin: Ovo je lukavo. Vlada Srbije u sjeni, odnosno Crna ruka i Dragutin Dimitrijević, očito snose veliku odgovornost za organiziranje atentata u Sarajevu. Dimitrijević je to i sam priznao 1917.(on je također tvrdio u svojoj ispovijesti, iako su svi ovo zaboravili, da mu je ruski vojni ataše Viktor Artamonov dao zeleno svjetlo). Obim saučesništva izabrane vlade Srbije, pod Pašićem, ostaje sporan/kontroverzan. Ja ću ostati na tome.
Kako komentirate činjenicu da su u Bosni i Hercegovini održane  dvije paralelne manifestacije  obilježavanja 100. obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata – u Sarajevu i Višegradu?
 
McMeekin: Pa dobro, ljudi pamte historiju različito.
Na samom kraju: prošlo stoljeće obilježila su dva svjetska rata a u ovom stoljeću traju  neki lokalni i regionalni ratovi (Ukrajina, Gaza …). Postoji li opasnost od novog svjetskog  rata u XXI stoljeću?
 McMeekin: Ja sam historičar, a ne prorok.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (591)
vrbas-miso
Dragi građani Bosne i Herecegovine, pozivam Vas da mi se pridružite u POŠTENOJ BORBI ZA BOLJE SUTRA I ZA NORMALAN ŽIVOT DOSTOJAN SVAKOG ČOVJEKA. 
Nudim Vam POŠTENU BORBU I IMAM ALIBI ZA TO, I ZA TO ZNAM DA ĆEMO USPJETI. POŠTENA BORBA NAM JE NEOPHODNA SVIMA, BEZ NJE SE NE MOŽE I ONA ZNAČI BOLJE DANAS -BOLJE SUTRA!!!
Nemojte biti dio mase za manipulacije, dio mase koju će gaziti i iskorištavati samo za svoje svrhe. Budite dio POŠTENE BORBE za normalan život dostupan svakom čovjeku, život u kojem će moći svako napredovati prema svojim kvalitetima i onome što pošteno zaslužuje.
Gledam svoje protukandidate kako prodaju kosti svojih očeva za političku slavu, a prije nego su ušli u te vode, javno su slagali i iskoristili povjerenje svojih vjerskih zajednica za OPĆE DOBRO, a sada to OPĆE DOBRO “izopćavaju” i pokušavaju kanalisati u svoju korist, misleći da narod ne zna!!!
Neki su prvo zaposlili svoju familiju od fakulteta do drzavnih firmi.To su uradili i za svoje “saradnike. Isti ti nakon što su zaposlile sve svoje, pozivaju djecu šehida, boraca, radnika propalih firmi, penzionera minimalnih penzija, obespravljenih, i svih onih u čije su ime stekli bogatstvo za sebe i svoje najbliže. Baš takvi pozivaju djecu navedenih da volontiraju za njih, da im se “uvlače”, nazor smješkaju dok u sebi dobro znaju da su takvi njih i njihove doveli na prosjački štap.
Ne stide se!
To mogu raditi samo oni koji nemaju obraza: POZIVATI DJECU ONIH U ČIJE IME SU SE OBAGATILI DA RADE ZA NJIH “ZA DŽABA”, I TO SMATRAJU SVOJIM NAJVEĆIM USPJEHOM- JER SU TO MAJSTORI LEVATA I LOŠEG MARIFETLUKA. Zato se boje i svoje sjene jer svi znaju, pa čak i njihovi “volonteri” ko su oni.
Neki su istakli svoje ratne zasluge, kao da su se samo oni borili i niko drugi nije. Na taj su način podcijenili otvoreno sve one kojima su komandovali i koga su branili. Kada je nestalo te “robe”, onda su počeli mistificirati kojekave događaje kako bi došli u žižu interesovanja onih od čijih glasova ne znaju gdje šta imaju, dok njihovi glasači prebiru kontejnere, tražeći komad hljeba. Ni takvima se više ideali ne mogu prodati, jer od toga se ne živi.
Dok su gazili svaku svetinju ljudsku pa i bošnjačku, misleći da su doživjeli najveću slavu- sada mole. Mole BOŠNJAKE DA GLASUJU ZA ISTE.
Gazili su ih, a sada kleče ne bi li dobili povjerenjeod istih, kako bi opet manipulisali i gazili BOŠNJAČKI NAROD.
Zaboravili su da BOŠNJACI nisu glupi, i da imaju svoj ponos!!!
Da li znaju da BOŠNJACI NE STRAHUJU ???
Takvi ne kleče ni pred vatrom, niti pred kišom, niti bilo kakvim strahom. Na račun straha i podvale, BOŠNJACI nisu pali na ispitu nikad. Pred tim istim strahom koji im se podvaljuje BOŠNJACI SU UVEK POKAZIVALI HRABROST, RAZUM I PONOS. Na ovaj način su BOŠNJACIMA PONUDILI STRAH ZA GLAS, DA BI OPET MOGLI BOŠNJAKE STRAŠITI NIČIM, a sve u svoju korist.
Moram reći da se ne živi od stare slave, prošlo je vrijeme kada su ljudi padali na suze, smijeh i ostala glumatanja, sada je to normalno vidjeti samo na filmu ili možda u nekim humorističkim serijama. BOŠNJACIMA, nije stalo do suza i smijeha već i do života dostojnog čovjeka. Naši ljudi su naučili da od svoga rada žive, a ne da budu kupljeni ljudi glume suza padavica. BOŠNJACI SU I SUVIŠE PONOSNI DA BI TO RADILI PA MAKAR IM I ZA ŽIVOT TREBALO.
Ovih dana čitam razne analize, ankete i prognoze pa sam imao osjećaj kao da gledam pijacu ili još gore,neki nadreality show. Smijem se jer vrlo dobro znam kako se postižu te stvari.Tako ne rade ozbiljni i pošteni ljudi. Zato ljudima ne nudim bajke, basne, proze sa izmišljenim likovima. Zato mi je veoma drago što se ne nalazim na nekim anketama i prognozama.
Ono što mogu ponuditi ljudima jeste POŠTENA BORBA. Poštena borba za sve, bez privilegija i nadrealnih posrednika. Poštena borba za bolju školu i obrazovanje, za posao, za normalan život kakav zaslužuje svaki čovjek prema svojim kvalitetima.Nudim vam da mi se pridružite u poštenoj borbi, koja je svima nama potrebna, čak i onima koji prgavo igraju. POŠTENA BORBA ZNAČI BOLJE ZA SVE NAS !!!
Sa POŠTENOM BORBOM za život, siguran sam da možemo uspjeti. Budite dio toga !!!

Dzebrail Bajramovic.JPG
10 MB

Hvala Hasanu Ahmetliću iz Tešnja koji je praktično pokazao kako se cijeni Hava Tatarević, i čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu koji je pokazao kako se može ponašati jedan običan građanin Republike Turske.

Mnogi se takmiče kako će i na koji način čestitati Redžepu Tajipu Erdoanu, mnogi komentarišu je li to vazalski odnos, historijska prilika ili neprilika, ima li laži u ljiljanima, da li je to ekskluzivno pravo samo jedne porodice, kako i na koji način stisnuti ruke Erdoana, i na sve moguće načine nekom od izjava popularizirati se za lični interes i preko noći postati “pametan” i “pošten”  jednom čestitkom i na taj način steći saveznika od kojeg se lahko živi. Niko se ne pita kako je taj čovjek uspio, nema onih koji bi se ugledali na koji način se postiže taj rezulatat, I RADILI TAKO….

Čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu kao čovjeku naroda, koji je radom i ličnim zalaganjem postigao taj uspjeh, koji nije nabrajao tuđe rezultate već radio na njima da ih ostvari, koji nije prosio već radio da daje, koji nije pitao da li sliči nekom pa da bude izabran, koji  se svojim tijelom i pameću, porodicom i svime što je imao, istaknuo kao jednak građanin Turske, koji nije koristio vjeru za duhovni i politički striptiz i koji je svoju vjeru i vjeru svoje braće čuvao daleko od toga, koji nije iskoristio vjeru i naklonost naroda za povlašten  status zapošljavanja sebe i svoje familije i uskog kruga prijatelja tzv.”klimoglavaca”, koji nije u Njemačkoj pitao šta je država njemu dala već koliko on može državi da ponudi, koji nije smišljao najljepše govore i kampanje  pa iste zloupotrebljavao, već svojim radom prepustio drugima da mu se dive. TAKVOM REDŽEPU TAJIPU ERDOANU JA ČESTITAM, I ŽELIM GA SAMO ZA RAVNOPRAVNOG PARTNERA, KAKO BI RADILI U KORISTI SVIH LJUDI BEZ OBZIRA DA LI GLASALI ZA ILI PROTIV ERDOANA, OVOG ILI ONOG BOŠNJAČKOG ČLANA PREDSJEDNIŠTVA.

Zašto ovako reagujem i čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu???

Jer je za mene uzor Hasan Ahmetlić iz Tešnja, koji je uplatio već mjesečnu penziju VELIKOJ BOSANSKOJ MAJCI HAVI TATAREVIĆ i koji će to od sada raditi svaki mjesec. Hvala mu i u moje ime!!!  Za mene je uzor i Erdoan koji je dao sve svojoj državi a ništa joj nije uzeo. Njegova djeca su samo obični građani Turske, a on svojoj djeci i potomcima nije dao račune na bankama, već poštenu Tursku koja daje priliku svima da uspiju u zavisnosti od svojih kvaliteta. Nastojim biti jedan od ovakvih ljudi, zato ne žalim ni tijelom niti bilo čime drugim, i ne tražim povlašten status ni za sebe niti bilo koga!!!

Hvala Hasanu Ahmetliću iz Tešnja koji je praktično pokazao kako se cijeni Hava Tatarević, i čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu koji je pokazao kako se može ponašati jedan običan građanin Republike Turske!!!

S poštovanjem,

Džebrail Bajramović, kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva BiH www.strankadijaspore.com

dzebrail bajramovic

sdbih

Izražavamo našu najdublju sućut familiji i svim građanima koji su voljeli i poštovali   fra Luku Markešića , predsjednika  Hrvatskog narodnog vijeća i profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Fra Luka je iza sebe ostavio  o neizbrisiv trag u unapređenju  i poštivanju ljudskih prava i moralnih načela u izgradnji društva i države Bosne i Hercegovine. Fra Luka se bavio sa svim  životnim pitanjima od interesa za sve ljude dobre volje kojima je Bosna i Hercegovina zajednička domovina i država.

Kao istaknuti predstavnik bosanskih franjevaca se nakon kraja Jugoslavije i formiranja novih država, zalagao za uređenje BiH kao samostalne i suverene države, protiv podjele BiH koja je stalno bila na udaru i u programima politika, prije svega, srpske, Miloševićeve, a kasnije i hrvatske, Tuđmanove.

Kao veliki vizionar je istakao važnost države Bosne i Hercegovine kao instrumenta  zaštite čovjeka, gdje  stvaranje jednonacionalnih entiteta nije rješenje ni za same dotične narode – Hrvate, Bošnjake i Srbe.

Ideje fra Luke Markešića su ideje svih slobodoljubivih građana Bosne i Hercegovine koje smo dužni njegovat i za njih boriti se!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Preminuo Vladimir Beara

Posted: 11. August 2014. in Intervjui

bearaU splitskoj bolnici u noći s nedjelje na ponedjeljak, preminuo je Vladimir Beara, jedan od najvećih vratara Jugoslavije i Hrvatske.

Vladimir Beara životnu bitku izgubio je u 85 godini života.

Rođen je 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Muča. Za Hajduk je nastupao od 1947. i zabilježio ukupno 136 nastupa i osvojio tri naslova prvaka. Kada je 1955. prešao u Crvenu zvezdu, to je bio skandal stoljeća o kojemu se godinama govorilo. Sa Zvezdom je osvojio još četiri prvenstva i dva kupa.

Karijeru je okončao u njemačkim klubovima Allemagni i Viktoriji. U doba dok je aktivno igrao, bio je ponajbolji europski i svjetski vratar. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 60 utakmica među kojima su Svjetska prevenstva u Brazilu 1950., u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958. Dobitnik je srebrne medalje na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju – u finalu obranio je penal Ferencu Puskásu.

Godine 1953. igrao je za FIFA-inu reprezentaciju u susretu Ostatak Europe-Engleska. Konačni rezultat utakmice, koja se igrala na Wembleyu: 4:4, ali Beara, koji je branio jedno poluvrijeme, primio je samo jedan gol; ostala tri je primio austrijski golman Zeman. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije nastupio je 60 puta. Kasnije je bio trener 23 godine.

——————————————————————————————————————————————————————–

Milan Nešić

Vladimir Beara , jedan od najvećih golmana sa prostora bivše Jugoslavije, preminuo je u ponedeljak u Splitu u 86-toj godini. Veliki Vladimir, Baletan sa čeličnim šakama i Čovek od gume, što su bili nadimci legende Hajduka, Crvene zvezde, ali i reprezentacije Jugoslavije, bio je jedna od najcenjenijih ličnosti, kako među sportistima tako i među sportskom publikom.

Čitava javnost bivše Jugoslavije, a pogotovo u Srbiji i Hrvatskoj sa tugom je dočekala vest o smrti Vladimira Beare, jedne od najvećih sportskih legendi sa ovih prostora, i po mnogim njegovim savremenicima i kolegama najboljeg golmana koga je svet ikada imao.

Čoveka koji do slučajnog početka svoje karijere uopšte nije razmišljao o bavljenu fudbalom.

Međutim, ubrzo su ga njegovi nastupi, prvo za matični splitski Hajduk, potom reprezentaciju tadašnje Jugoslavije i Crvenu zvezdu lansirali među najveće sportske zvezde pedesetih godina.

“Kiša pada, trava raste, a Beara pravi laste” – glasila je jedna od pesmica spevanih njemu u čast, dok se za njega vezivala i izreka “Brani kao Beara”.

Dragan Pantelić, nekadašnji reprezentativni golman u zenitu Bearine karijere bio je tek dečak koji je preko radijskih prenosa slušao o njegovim izuzetnim odbranama. Svi dečaci tada su želeli da budu Veliki Vladimir, priča Pantelić.

„On je bio idol tog vremena svih nas koji smo voleli da budemo golmani. Svi smo ga poštovali i želeli da budemo Vladimir Beara. Zamišljaš da je to nešto vanserijski, vanzemaljac neki, nešto što je zaista nesvakidašnje. On je u to vreme dominirao i bio je vrhunski reprezentativac i klupski golman.“, priseća se Dragan Pantelić.

Karijeru tokom koje je, osim Hajduka i Zvezde, igrao i u Nemačkoj započeo je davne 1946. godine. Štampa i sportski almanasi opisuju ga kao elegantnog čoveka, čiji su skokovi na fudbalskom terenu osvajali lepotom.

Kako je posleratni električar prešao put do jednog od najuspešnijiih sportista sa ovih prostora? Slaven Alfirević, dugogodišnji sportski novinar Slobodne Dalmacije, otkriva neobičnu anegdotu sa početka Bearine karijere.

“Da je njega trener Hajduka Luka Kaliterna uočio da li u kazalištu na nekim probama ili je negdje statirao… Uglavnom imao je neke pokrete kao baletan, kao plesač i pozvao ga je da dođe tu svoju gipkost da okuša na nogometnom terenu. I tako se Vladimir Beara tu negdje u prvim godinama poslije rata pojavio. I tako je zapravo počela jedna veličanstvena karijera čovjeka od gume, akrobate među vratnicama i sve ono što ga je pratilo svi ti epiteti kojima su se novinari koristili kako bi ga što bolje oslikali.”, kaže Alfirević.

Devet godina Beara je branio u splitskom Hajduku i pet godina u Zvezdi, što se poklapa sa trofejnim sezonama tih klubova. Dres reprezentacije Jugoslavije nosio je 9 godina i za to vreme doživeo zvezdane trenutke.

Nakon utakmice sa Engleskom na čuvenom Hajberiju dobio je nadimak Veliki Vladimir. Odbranio je penal legendarnom Ferencu Puškašu, dok je svojevremeno najbolji evropski golman Lav Jašin tvrdio da je Beara bolji od njega.

Nekadašnji igrač Hajduka i reprezentativac Blaž Slišković Vladimira Bearu odlično pamti iz trenerskih dana. Priseća se da je za njega i sve njegove saigrače uvek imao sijaset fudbalskih, ali i životnih saveta.

„Nemojte da se zanosite da će ovo fino vrijeme i ovo što proživljavate trajati vječno. Nemojte sve uvijek podrijediti lopti pokušajte i školu ili nešto raditi mimo, da biste mogli od toga kasnije živjeti. Jer od nogometa možete živjeti 10-15 godina i to je sve ono što ćete zaraditi. Ako nešto ne završite drugo, jednog dana s može desiti da završite na ulici. Takve nam je neke stvari govorio koje su životne priče.“, priseća se Beare Blaž Slišković.

Vladimir Beara bio je učesnik tri svetska prvenstva i jednom je branio za reprezentaciju Evrope. Posle igračke karijere bavio se trenerskim poslom u inostranstvu i na prostoru bivše zajedničke države uključujući i Hajduk i Crvenu zvezdu.

Slaven Alfirević podseća da je zaslužan za stvaranje nekolicine golmanskih asova jer je bio nesebičan u prenošenju svog velikog znanja.

„On je ostao poseban jer je bio na neki način samouk. Prenosio je to svoje znanje i umijeće koje je sticao sam svojom mudrošću kasnije na velike vratare. Krasila ga je, prije svega, jednostavnost. On je bio, što se kaže, običan čovjek, čovjek iz naroda. Omiljen, pristupačan, rado bi sjeo bilo sa kim u društvu. Prepričavao svoje anegdote, doživljaje. Ostaje upamćen kao veličina koju nije lako doseći, a pogotovo ne nadmašiti.“, zaključuje Alfirević.

Sahrana Vladimira Beare je u sredu na splitskom groblju Lovrinac.

(preneseno sa http://www.danas.org)

—————————————————————————————————————————————————————-

Objavljeno 13.08.2014. u 14:55

KOMEMORACIJA NA POLJUDU

Bearina zadnja želja – kapsil umotan u Hajdukovu zastavu

- Hajduk i Splitu su puno izgubili, Hrvatska i hrvatski nogomet su puno izgubili, ali i Svijet je puno izgubio Bearinim odlaskom, jer su svi priznali i javno govorili tko je najbolji, to nije naša ideja, to su činjenice.Brojne su delegacije pristigle odati počast i posljednji pozdrav Vladimiru Beari, od službenog Hajduka, županijskog nogometnog saveza, HNS-a, Splita koje je predvodio Slaven Žužul i tajnik Željko Sučić, predstavnike Crvene zvezde predvodio je Vladica Popović koji je nam je kazao kako je Vlade bio najveći igrač s kojim je dijelio svlačionicu“, veterani Hajduka Stanko Poklepović, Pere Nadoveza, Bogdan Kragić, Ivo Bego, Segio Krešić…Pa onda do onih mlađih koji su također ostavili dubok trag igrajući u „bijelom“ dresu, koji su Bearu poznavali vrlo blisko, predstavnici Grada predvođeni zamjenicom Gradonačelnika Aidom Batarelo, župan Zlatko Ževrnja s predjednikom Skuštine Petrom Sapunarom, splitski olimpijci koje su predvodili Željko Jerkov i Josip Reić, Tomislav Paškvalin iz HOO-a. I mnogi, mnogi drugi da nam ne zamjere ako smo ih preskočili nabrojati, a vidjeli smo ih tu…U društvu sportskog direktora kluba Gorana Vučevića u salu je ušla obitelj Vladimira Beare, supruga Jadranka koja je posvetila punu pažnju i pozornost Vladi u vrijeme bolesti, bila njegov oslonac.

Emocije su se stapale u jedan veliki uzdah dok se na video zidu vrtio „crno-bijeli“ film koji je pokazivao najsvjetlije trenutke velikog Vladimira, onako visokog, stasitog atletu, čvrsto među vratnica poput čelika, elegantnog virtuoza koji je plijenio svojom pojavom i odnosom. Prepoznavali su mnogi one slavne trenutke, mogli i analizirati kako je nadmudrio velikog Ferenca Puskasa, sačekao ga i onda mu s lakoćom velemajstora obranio penal.

Uz klapu „prijatelji Hajduka“ koji su otjevali „Splite moj“ i Kada umrem, umotan u bilo …“ na službenom dijelu komemoracije od Velikog Vladimira prva se oprostila zamjenica gradonačelnika Aida Batarelo istakavši:

- Tužan je ovo dan kada se opraštamo od velikog čovjeka i velikog nogometaša, onoga kojega su nogometni znalci diljem svijeta proglašavali najboljim i najvećim među njima jer je to i bio. Split vrlo teško odaje priznanja svojim legendama, a ti si Vladimire to uistinu bio, uzor i Grad Split, tvoj Hajduk će učiniti sve da sjećanje na tebe ne izblijedi.

Nije lako bilo predsjedniku Skupštine Vinku Radovaniju pronaći sve one riječi i epitete kojima bi se u ime Hajduka oprostio od velikog Vladimira. S pravo je priznao da ima tremu i strahopoštovanje od trenutka ulaska u dvoranu kada je pročitao ime Vladimira Beare.

- Ne znam što reći što već nije rečeno i što svi skupa ne znate o Vladimiru. Možda bi čitav njegov opus stao u dvije riječi, nadimak koji su mu još Englezi nadjenuli – “Veliki Vladimir”. Veliki u svakom pogledu, ljudskom, figurativnom, sportskom, a s druge strne velik kao čovjek. Skroman i ponizan, ali i lucidan i fascinantan. Najbolje bih to mogao opisati kroz vlastitu percepciju Vladimira Beare.

Naime, 70-tih godina, za vrijeme moga djetinjstva i odrastanja gdje sam živio u hajdučki orijentiranoj sredini, što i nije ništa neobično bilo, dva imena su se spominjala kao gotovo sveti gral Hajdukove povijesti.

To su imena Vladimira Beare i Bajde Vukasa. Neponovljivi igrači, ali ja sam ih doživljavao kao nekakva božanstva, nešto nestvarno i neponovljivo. Kada sam došao u Hajduk, prije sedam godina i kada sam u svečanoj loži vidio jednog starijeg elegantnog gospodina i kada su mi ga predstavili, rekli to je Vladimir Beara. Ja sam zastao, prošli su me trnci, a moje prvo pitanje je bilo “jeli to onaj pravi Beara?”. Družeći se s njim kasnije, poslije spoznaje da je to netko stvaran, spoznao sam njegovu pravu veličinu.

Brojna Hajduka obitelj, velikani nogometa napustili su nas i već se polako „na onom svijetu“ skuplja Hajdučka momčad.

- Pridružio se Beara svojoj “zlatnoj generaciji” koja ga čeka na nebu. Siguran sam da će takav Hajduk s njime na golu, s Gezom Šenauerom, s Gagom, s Bajdom u vezi, s Franom Matošićem u napadu, Ivićem na klupi. Rekao bi i s Antom Dorićem i Vjenceslavom Žuvelom koji su na tribinama okupili navijačku ekipu. Takav Hajduk će ove sezone sigurno igrati nebesku Ligu prvaka, pa nadam se i osvojiti je – kazao je Radovani.

Ispred bijelog salon družile su se generacije igrača Hajduka, svaki je imao svoj treutak u životu sa Vladimirom, kako je šjor Špaco napomenio „svaki je šuc obranio, osim ovog zadnjeg“ ili „spli'ski Pele“ Nadoveza koji reče „ni na treningu mu se nije moglo dati gol“, a Ivo Bego je i danas uvjeren da je Vlade ostao da bi Hajduk s njim „osvojili još titula“. Nema onoga koji se nije došao pokloniti najvećem. Otišao nam je tiho naš Vladimir, onako uspravan i ponosit kano kampanel Svetog Duje, svjetionik mnogim mladim naraštajima.

ROBERT RADICA;  Foto: Jakov Prkić / CROPIX

Izvor: Slobodna Dalmacija

————————————————————————————————————————————————————————–

Objavljeno 13.08.2014. u 19:55

posljednji pozdravVeliki Vladimir Beara otišao u legend

„Kada umrem, umotan u bilo“ zapjevala je klapa „prijatelji Hajduka“ i uz upaljenu bengalku na vječni počinak ispraćen je Vladimir Beara velika Hajdukova nogometna legenda, najbolji svjetski vratar.

Više od pola sata od termina sahrane počeli su se na splitskom Lovrincu okupljati prijatelji i štovatelji lika Velikog Vladmira kako bi ispratili na posljednji počinak. Lijes umotan u Hajdukovu zastavu, baš onako kako je Veliki Vladimir tražio, tiha kolona svih koji su željeli izraziti sućut obitelji.
Uz lijes su se izmjenjivali postroji straže, prvi Hajdukov – predsjednik Marin Brbić, predsjednik Skupštine Vinko Radovani, članovi NO Nikola Koceić Bilan i Petroslav Sapunar. Potom Torcida u svoj najjačem sastavu predvođeni predsjednikom Markom Mladarom i tajnikom Petrom Vidovićem. Nakon njih izaslanstvo HNS-a predvođeno predsjednikom Davorom Šukerom, potom kombinirana postava Grada i splitski olimpijaca (Željko Jerkov, Josip Reić, Boško Čavka i Hrvoje Akrap).
Od Velikog Vladimira su se kratkim govorima oprostili Zorislav Srebrić ispred HNS-a, Branka Mlinar prekrasnom poezijom o životu Velikog Vladimira ispred Torcide, te Nikola Koceić Bilan kao predstavnik Hajduka.
Posljednji postroj veterana Hajduka oni koji su bili i najbliži Vladimir Beari – Ivo i Zvonko Bego, Ivica Hlevnjak, Bogdan Kragić, Ante Ivković, Dragan Holcer, Stanko Mrduljaš pratili su lijes do posljednjeg počivališta.
Duga, tužna kolona koju je noseći križ predvodio Ante Miše, te iza njega juniori Hajduka s cvijećem i vijencima, u kojoj su bili gotovo svi članovi vodstva Hajduka, izaslanstva Dinama s direktorom Tomislavom Svetinom, potom gradonačelnik Ivo Baldasar, Aljoša Asanović, Davor Šuker, Sergije Krešić, Hrvoje Maleš, prvotimci kapetan Mario Maloča, Goran Milović i Lovre Kalinić, mnogi uglednici grada Splita  … svi su krenuli u tišini, baš onako kako bi Vladimir Beara želio. mirno, ponosno, dostojanstveno.
Adio, Veliki Vladimire, otišao si praćen suzama Svetog Lovre …. U vječnost.

R. RADICA, Foto: Jakov Prkić / CROPIXIzvor: Slobodna Dalmacija

sdbih

Podsjećamo javnost da za  strašne zločine počinjene u Banjaluci, u zadnjem ratu  niko još nije odgovarao  osim Haških osuđenika Radoslava Brđanina i Stojana Župljanina. Poznato je da Banjaluka u periodu između 92 – 95 bila jedan od najvećih geta nesrpskog stanovništva.

Na području Banjaluke ubijeno je oko 100 nedužnih Hrvata i  300 Bošnjaka. Na području Banjaluke postojali su logori poput Malog logora gdje su stotine ljudi bili zatočeni, tučeni, ponižavani. Nasmrt je pretučeno više građana, među njima i jedan maloljetnik iz Kotor Varoša.  Muslimanski i hrvatski vjerski objekti su srušeni a tragovi vandalskog divljanja očišćeni. Nesrpskom stanovništvu je bilo zabranjeno kretanje, prodaja imovine, sklapanje brakova,  kupanje na javnim mjestima je bilo zabranjeno, uručivani su otkazi  sa radnih mjesta, i dr. Svi su znali šta se događalo u Banjaluci a zato niko nije odgovarao,o čemu svjedoče  mnogi svjedoci i žrtve.

Podsjećamo javnost na neke osobe koje su u to vrijeme bile najodgovornije za etničko čišćenje Banjaluke. Svetozar Davidović je tada bio Vojni tužilac koji je donosio riješanja o pritvaranju! Boško Vukasan, vozač “crvenog kombija”,  je privodio u logore i tukao građane Banjaluke! Nenad Stevandić , tada  je bio u Kriznom štabu Banjaluke,  danas je narodni poslanik.  Ljuban Ećim, tada zamjenik načelnika Centra državne bezbednosti Republike Srpske u Banjaluci,  danas živi bezbrižno u Beogradu zajedno sa banjalučkim doktorom Menegelom, Radislavom Vukić, tada predsjednikom SDS-a Banjaluke i članom Kriznog štaba Banjaluke, poznatom po izjavi da se u banjalučkom kliničkom centru se neće  više rađati muslimanska niti hrvatska djeca!

Među najodgovornijim za zločine u Banjaluci su i Vojo Kuprešanin, tada  zamjenik Kriznog štaba Banjaluke , Dragan Davidović, ratni ministar vjera,  Nedjeljko Kajkut i Vitomir Popović, ratni predsjednik Osnovnog suda u Banjaluci  i mnogi drugi koji danas žive slobodno kao da se ništa nije desilo!

Zahtjevamo od Tužilaštva Bosne i Hercegovine da se zločini počinjeni u Banjaluci  konačno poslije više od 20 godina stave na dnevni red i počnu rješavati! Ne kažnjavanje zločinaca je takođe zločin!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Dario Jovanovic 2

Koaliciju Pod lupom čine sljedeće nevladine organizacije / udruženja građana: Centri civilnih inicijativa (CCI), Forum građana Tuzle, DON Prijedor, Perpetuum mobile Banja Luka, Centar za građansku suradnju (CGS) Livno, Infohouse Sarajevo i Omladinska informativna agencija (OIA) Sarajevo.….Činjenica da su svi prethodni izbori u BiH bili priznati od strane domaćih aktera i međunarodnih struktura ne implicira da su oni biliu potpunosti slobodni i pošteni. Slobodni izbori podrazumijevaju potpuno odsustvo pritisaka na birače, ucjena i kupovine glasova, za šta ne možemo reći da se nije dešavalo na ranijim izborima.….Ako ćemo konstatovati da su izbori u BiH do sada bili jednim dijelom slobodni i pošteni, naš cilj je da doprinesemo da oni budu još slobodniji i pošteniji. To znači da želimo podstaći građane da slobodno izraze biračku volju na dan izbora – da budu birači, a ne samo glasači.…. Trenutno smo u procesu angažovanja posmatrača izbornog dana, a cilj nam je da imamo više hiljada posmatrača na više hiljada biračkih mjesta. O konkretnom broju posmatrača na dan izbora ne mogu govoriti, jer je, kao što sam naveo, proces prijavljivanja građanki i građana BiH za posmatrače u toku. Za sada imamo obezbijeđeno pokrivanje troškova za 2.000 posmatrača izbornog dana, sa tendencijom da taj broj dosegne 3.000, a cilj nam je da pokrijemo što veći broj biračkih mjesta u BiH….. Koalicija će pratiti i dospijeće glasova iz inostranstva, te utvrđivanje rezultata glasanja državljana BiH koji žive van zemlje, a ostvarili su svoje aktivno biračko pravo na biračkim mjestima izvan BiH…..

Kada i kako se rodila ideja o osnivanju Koalicije?

 

JOVANOVIĆ: Ideja o osnivanju Koalicije za slobodne i poštene izbore – Pod lupom je proizašla, prvenstveno, iz potrebe oživljavanja građanskog posmatranja izbora u BiH. Važno je istaći da su građanski posmatrači u bilo kojoj zemlji i na bilo kojim izborima oni koji na objektivan i nepristrasan način izvještavaju o izbornom procesu. Za razliku od stranačkih posmatrača, koji prije svega brane interese političkih partija, nestranački građanski posmatrači imaju uvid u cjelokupan izborni proces u vremenu prije izbora, na dan izbora i nakon izbora. Interes građanskih posmatrača nije ograničen na davanje ocjene o izbornom procesu, već se odnosi i na elemente dodatne demokratizacije društva, opšteg društvenog napretka, otkrivanja nepravilnosti s ciljem sankcionisanja istih, te se njihova uloga ogleda i u tome što predstavljaju garant slobodnog izražavanja volje birača, u koje građani BiH imaju povjerenje.

Zbog permanentne političke krize u BiH u posljednje 4 godine (ako ne i duže od toga), gdje se praktično na formiranje vlasti na državnom nivou od vremena prošlih opštih izbora 2010. godine čekalo 15 mjeseci, a u pojedinim dijelovima zemlje se niti danas ne zna ko čini vlast, a ko ima ulogu opozicije, zbog otuđenosti vlasti od građana koji su je birali i čiji su poslodavci zapravo svi građani BiH (jer oni i biraju vlast, postavljaju predstavnike političkih partija na pozicije i plaćaju ih), zbog nužnosti izmjena izbornog zakonodavstva (uključujući i izmjene ustava mn.) na koje se ukazuje godinama, zbog postojanja ozbiljnih indicija u izborne nepravilnosti u prethodnim izbornim procesima, zbog nužnosti objektivnog i blagovremenog uvida u cjelokupan izborni proces kako bi se ukazalo na postojeće nepravilnosti, a iste uklonile, te zbog transparentnosti samog izbornog procesa i približavanja demokratskih procesa građankama i građanima, 7 udruženja građana iz cijele BiH je osnovalo Pod lupom – Koaliciju za slobodne i poštene izbore s ciljem građanskog, nestranačkog posmatranja opštih izbora u BiH, zakazanih za 12. oktobar 2014. godine.

Koje nevladine organizacije je čine?

JOVANOVIĆ: Koaliciju Pod lupom čine sljedeće nevladine organizacije / udruženja građana: Centri civilnih inicijativa (CCI), Forum građana Tuzle, DON Prijedor, Perpetuum mobile Banja Luka, Centar za građansku suradnju (CGS) Livno, Infohouse Sarajevo i Omladinska informativna agencija (OIA) Sarajevo.

logo Koalicije Pod lupom

Jedna od vaših poruka, posebno u sklopu medijske kampanje koju ste započeli, jeste ona da se zalažete za “slobodne i poštene izbore…” Znači li to da dosadašnji-poslijeratni u BiH nisu takvi bili?

JOVANOVIĆ: O tome se svakako može raspravljati, jer slika nije crno-bijela. Činjenica da su svi prethodni izbori u BiH bili priznati od strane domaćih aktera i međunarodnih struktura ne implicira da su oni biliu potpunosti slobodni i pošteni. Slobodni izbori podrazumijevaju potpuno odsustvo pritisaka na birače, ucjena i kupovine glasova, za šta ne možemo reći da se nije dešavalo na ranijim izborima. Istovremeno, fer izborna utrka podrazumijeva barem približne startne pozicije onih koji u njoj učestvuju, a u BiH je više nego izražena zloupotreba javnih resursa u svrhe predizborne kampanje od strane onih koji na izbore izlaze sa pozicije vlasti, na bilo kom nivou. Takođe, niz nepravilnosti koje su se dešavale, te različite indikacije izbornih prevara, kao što je dodavanje ličnih glasova po zatvaranju biračkog mjesta, neuobičajeno veliki broj nevažećih listića, itd, govore o potrebi snažnijeg nestranačkog nadgledanja izbornog procesa.

Međutim, iako demokratija ne može postojati bez izbora, izbori, sami po sebi, nisu garant demokratskog društva. Osim tehničkih preduslova, izbori moraju biti zasnovani na osnovnom preduslovu poštivanja prava svih građana jedne zemlje da biraju i da budu birani u sve organe vlasti, te ostalim preduslovima poput vladavine zakona i postojanja pravnog sistema, nezavisnog djelovanja svakog kandidata, poštivanja svih prava opozicije, i sl. Uzimajući u obzir da je građanima BiH, u pojedinim dijelovima zemlje, uskraćeno osnovno pravo da biraju i budu birani (ne zaboravimo odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH”), onda se i princip univerzalnog, tj. opšteg prava glasa u BiH jasno može dovesti u pitanje.

Ako ćemo konstatovati da su izbori u BiH do sada bili jednim dijelom slobodni i pošteni, naš cilj je da doprinesemo da oni budu još slobodniji i pošteniji. To znači da želimo podstaći građane da slobodno izraze biračku volju na dan izbora – da budu birači, a ne samo glasači. Neophodno je uočiti nepravilnosti i ukazati na iste kako bi bile blagovremeno sankcionisane, te objektivno i blagovremeno izvještavati o izbornom procesu. Nakon izbora, cilj nam je izaći sa konkretnim prijedlozima i preporukama za unaprijeđenje izbornog zakonodavstva i izbornog procesa u BiH.

Kao i do sada, međunarodni posmatrači će pratiti oktobarske izbore. Imate li u njih povjerenja?

JOVANOVIĆ: Svakako da imamo puno povjerenje u međunarodne posmatrače koji će i ove godine biti akreditovani i posmatrati dan izbora u BiH. Svi međunarodni posmatrači dolaze ispred država ili priznatih međunarodnih organizacija i osobe su sa dugogodišnjim iskustvom u posmatranju izbora. Njihovo prisustvo, ali i znanje i iskustvo koje nam mogu prenijeti, nam je svakako od značaja. Oni su, takođe, ti koji mogu pružiti brze i provjerene informacije o izbornom procesu u BiH međunarodnim institucijama i organizacijama koje se bave izborima, te predstavnicima vlasti drugih zemalja.

Imate li dovoljno aktivista koji će pokriti svako biračko mjesto, ili pak većinu njih?

JOVANOVIĆ: Koalicija Pod lupom sprovodi aktivnosti kroz rad 7 regionalnih ureda u BiH, te rad Glavnog ureda u Sarajevu. Već imamo 42 dugoročna posmatrača na terenu koji nadgledaju rad izborne administracije (Centralne izborne komisije i svih opštinskih izbornih komisija u BiH), uočavaju nepravilnosti u predizborno vrijeme, prate proces registracije birača, prate predizborne aktivnosti i kampanje političkih subjekata i angažuju građane BiH za posmatrače izbornog dana. Trenutno smo u procesu angažovanja posmatrača izbornog dana, a cilj nam je da imamo više hiljada posmatrača na više hiljada biračkih mjesta. O konkretnom broju posmatrača na dan izbora ne mogu govoriti, jer je, kao što sam naveo, proces prijavljivanja građanki i građana BiH za posmatrače u toku. Za sada imamo obezbijeđeno pokrivanje troškova za 2.000 posmatrača izbornog dana, sa tendencijom da taj broj dosegne 3.000, a cilj nam je da pokrijemo što veći broj biračkih mjesta u BiH.

Ko su, zapravo, vaši aktivisti? Po kakvim kriterijima su selekcionirani i hoće li raditi na volonterskoj osnovi ili….?

JOVANOVIĆ: Naše aktivistkinje i aktivisti su sve punoljetne građanke i punoljetni građani BiH sa aktivnim biračkim pravom. Oni se samoinicijativno prijavljuju za posmatrače izbornog dana, a to mogu učiniti online, putem internet stranice podlupom.org, ili pozivom na besplatan telefonski broj 080 05 05 05. Svi posmatrači će potpisati Kodeks ponašanja, a neki od kriterija/uslova koji se u njemu navode su to da posmatrači moraju imati navršenih 18 godina starosti i biti državljani BiH, biti objektivni i profesionalni u izvještavanju o izbornom procesu, te biti nepristrasni i oslobođeni bilo kakvog političkog uticaja (uključujući i to da posmatrači ne mogu biti dio upravljačkih struktua bilo kojeg političkog subjekta). Svi posmatrači će imati pokrivene troškove hrane, prevoza i komunikacije na dan izbora tj. imati naknadu za provođenje aktivnosti posmatranja izbora.

Kako ćete i prema kome reagirati u slučaju da nekim biračkim mjestima utvrdite nepravilnosti pa i incidentne situacije, odnosno narušavanje izbornog procesa?

JOVANOVIĆ: Koalicija je omogućila prijavu uočenih nepravilnosti svim građanima BiH. To je moguće učiniti na isti način kao i kod prijave za posmatrače izbornog dana (putem pomenute internet stranice i besplatnog telefonskog broja). Takođe, svi posmatrači Koalicije će biti obučeni da uoče potencijalne nepravilnosti i izvještavaju o istima. Dio medijske kampanje Koalicije će biti usmjeren na informisanje građana šta su to izborne nepravilnosti, te šta se smije a šta ne smije raditi u vremenu prije izbora i na sami izborni dan. Sve zaprimljene nepravilnosti će proći kroz proces provjere i potvrde da su se zaista dogodile, te biti analizirane u trenutku, i neposredno nakon, prijave. Potvrđene nepravilnosti će se u formama primjedbi i prigovora proslijeđivati Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) BiH koja je nadležno tijelo za postupanje po zaprimljenim prijavama nepravilnosti. Nakon proslijeđivanja prijava o nepravilnosti CIK-u u formi primjedbe ili prigovora, Koalicija će nadgledati aktivnosti CIK-a u ovom smislu, te javno objaviti analizu o uočenim izbornim nepravilnostima i preduzetim sankcijama za odgovorne osobe i pravna lica.

Dario Jovanovic 1

Očigledno je da ćete se tu i tamo sretati sa međunarodnim posmatračima. Hoćete li s njima surađivati “u hodu”, izmjenjivati iskustva i sl.?

JOVANOVIĆ: Koalicija je već ostvarila kontakte i uspostavila saradnju sa određenim međunarodnim organizacijama koje će akreditovati posmatrače na dan izbora. Sve aktivnosti posmatranja izbora će biti koordinisane sa zajedničkim ciljem, a to je nepovrijedivost i transparentnost izbornog procesa.

 Da li ćete i kako pratiti glasanje nas iz dijaspore?

JOVANOVIĆ: Da, svakako. Sastavni dio aktivnosti Koalicije jeste i praćenje procesa utvrđivanja rezultata glasanja. To će biti moguće kroz prisustvo akreditovanih građanskih posmatrača u vrijeme brojanja glasova nakon zatvaranja biračkih mjesta, monitoring rada Centra za brojanje glasova, te u vremenu nakon izbornog dana u procesu utvrđivanja rezultata glasanja od strane CIK-a. Kao dio ovoga, Koalicija će pratiti i dospijeće glasova iz inostranstva, te utvrđivanje rezultata glasanja državljana BiH koji žive van zemlje, a ostvarili su svoje aktivno biračko pravo na biračkim mjestima izvan BiH.

 Na kraju, očekujete li da ćete svojim angažmanom, osim što ćete doprinjeti regularnosti izbora, podići i opću svijest o izbornoj kulturi u našoj zemlji?

JOVANOVIĆ: To nam je zasigurno jedan od primarnih ciljeva. Cijeli proces posmatranja izbora i sve aktivnosti koje ga čine će imati daleko veću svrhu ukoliko podstaknemo građane BiH da svojom voljom odaberu osobe i političke subjekte koji će direktno uticati na kvalitet njihovog života u naredne 4 godine. Cilj nam je da građani budu nosioci pozitivnih društvenih promjena kroz direktan izbor svojih predstavnika u vlasti, da ih drže odgovornima za obećanja u vremenu prije izbora, te da aktivno učestvuju, u saradnji sa izabranim predstavnicima vlasti, u kreiranju politika koje će doprinijeti poboljšanju uslova života svih građana BiH. To je moguće jedino ukoliko građani aktivno koriste svoje biračko pravo, vrše pritisak na izabrane predstavnike vlasti i aktivno učestvuju u demokratskim procesima. Nikada ne trebamo zaboraviti da su građani ti koji postavljaju predstavnike političkih partija na pozicije u vlasti, koji finansiraju sve ono što je vezano za tu vlast i oni koji imaju ne samo pravo nego i obavezu pratiti koliko ta ista vlast doprinosi boljem životu građana.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JOVANOVIĆ: Hvala Vama na prilici da se obratim čitateljkama i čitaocima vašeg cijenjenog časopisa. Koristim priliku da pozdravim sve građanke i građane BiH u dijaspori, te izrazim nadu da ćemo zajedno doprinijeti nekim boljim vremenima za našu zemlju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (590)

vrbas-miso

ZAŠTO BOSANSKOHERCEGOVAČKI I POSEBNO BOŠNJAČKI POLITIČARI ŠUTE O PONIŽENJU MAJKE HAVE TATAREVIĆ?

Poslije negiranja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, poslije negiranja genocida nad Bošnjacima, poslije kontinuiranog ponižavanja Bošnjaka koje se ogleda u: zabrani obilježavanja godišnjica agresije i genocida zbog korištenja riječi ‘genocid’, podnešenju krivičnih prijava protiv organizatora mirnih skupova preživjelih žrtava i svjedoka genocida, ponižavanju organizacija koje okupljaju žrtve i svijedoke genocida, namjernom, organizovanom i ciljanom širenju straha među porodicama ubijenih i nestalih, dok se Islobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u prijedorskoj vlasti, dok se dozvoljavaju skupovi fašističkih grupa protiv kojih su se prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, dok se žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu, dok se ignorišu zahtjevi svijetskih boraca za istinu i pravdu koji su  jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokućena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, politički establišment entiteta Republika Srpska i posebno općine Prijedor sada negiraju mrtve bošnjačke žrtve koje su pokopane prije nekoliko dana, a pronađene u masovnoj grobnici Tomašica. Dvadesetog jula 2014. godine, kada je klanjana kolektivna dženaza u Prijedoru, priča Have Tatarević je obišla svijet. Muharem, Senad, Sejad, Nihad, Zilhad,  Zijad i Nishad Tatarević su ukopani, nakon što su ekshumirani iz največe masovne, primarne grobnice u Evropi poslije Drugog svijetskog rata, Tomašica. Strašno je, ponižavajuće, neljudski, anticivilizacijski da danas, majka Hava mora dokazivati da su oni ubijeni u agresiji i genocidu. Dok bošnjački političari na to šute, dok  međunarodna zajednica, ako je uopšte ima, mirno posmatra ponižavanje prijedorskih živih i mrtvih žrtava genocida, prijedorski Bošnjaci i Hrvati kojima je namjenjena sudbina građana drugog reda u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući njima, moraju konačno svoju sudbinu uzeti u svoje ruke, a time i sudbinu svoga Prijedora.

Zato pozivamo prognanike i sve prijatelje istine i pravde da svoj glas na oktobarskim izborima u Bosni i Hercegovini daju za one političke stranke i nezavisne kandidate koji u svojim strateškim programskim ciljevima zagovaraju zaštitu žrtava agresije i genocida. Osnovna ljudska prava i slobode  ugroženih, potlačenih, diskriminiranih žrtava agresije i genocida moraju postati strategijski faktor političke diferencijacije na izbornom političkom bosanskohercegovačkom tržištu.

Emir Ramić

Institut za istraživanje genocida, Kanada

emir ramic

 

Sator 0 Zeljezno PoljeGledajući patnje i stradanja mog voljenog naroda  u Bosni i mog Željeznog Polja, nakon novih  vremenskih nepogoda koje su još žešće osakatile ovaj već ispaćeni narod, ne mogu da ostanem pasivna i da bar ne pokušam da uradim nešto za ovaj naš narod  i uz vasu pomoc i podrsku da ponovno bar malo olaksamo patnje i stradanja nase brace i sestara u Bosni.
Draga moja dijasporo, Bosna nam je svima ostavljena u amanet ! Ma gdje bili, ma koliko se umorili od donacija koje se traže sa svih strana, mi se ne smijemo umoriti i digunuti ruke od naše Bosne i naše brace i sestara koji trebaju našu pomoć. Na žalost, pomoć koja dolazi u Bosnu preko zvaničnih državnih organa ne dolazi do onih kojima je najpotrebnija.  Primjera je mnogo, ali radi ilustacije navest ću jedan. Od 90-tak porodica u Željeznom Polju  kojima su u potpunosti uništene kuće,  drzava BiH  ili opština Žepče nije riješila niti ijedan  jedini slučaj. Ovi ljudi i dalje žive u kolektivnim smjestajima ili kod svoje rodbine ili prijatelja, a zima je na pragu. Puta za 5000 stanovnika  Željeznog Polja nema. Selo Jastrebac je daleko najugroženije posto I male kise aktiviraju nova nanose na ioako gotovo ne postojeći putić kojeg iscprljeni mještani Jastrebca vec od majske katastrofe odrzavaju lopatama, jer im niti drzava BiH niti opstina Žepče ne pruza ama baš nikakvu pomoć.zeljezno polje poplave 2
Na žalost mentalitet vlasti u Bosni se ne može promijeniti preko noći i tu treba dugogodišnja terapija  da ti neodgovorni ljudi shvate da im je primarna dužnost pomoći svome narodu kad nemaju krov nad glavnom ili kad su blokirani  odjesječeni od ostalog svijeta. Zatim usmjeriti dobijeni novac ili kredite prema  saniranju oštećnih puteva , kuća te graditi puteve i povezivati Bosnu. I dok se vođe između sebe svađaju I prepiru, narod Željznog Polja živi pod šatorima i 5000 hiljada stanovnika je odsječeno i blokirano.
Draga Dijasporo, draga  braćo i sestre, dragi moji Bosnjaci , molim vas da podržite ovu akciju solidarnosti sa narodom Željeznog Polja te da  im bar malo olakšamo  njihove patnnje. Molim vas donirajte koliko možete i širite ovaj apel preko svojih facebookova, twitera, instagrama itd.
Uvijek zahvalna,
Aiša Purak

Toni Gabric 1Na drugim, malo ozbiljnijim razinama trudimo se biti ono što bi novinari uistinu trebali biti – a to je da na profesionalno odgovoran način iznosimo relevantne informacije o društvu i da ne pristajemo da nas nadležni farbaju i muljaju…..Ne bih rekao da je H-Alter alternativa Feralu Tribuneu.  Veći broj mojih kolega i prijatelja iz Ferala surađivao je ili surađuje na H-Alteru, tako da sam kroz tu suradnju ostao s njima u kontaktu i nakon što sam obustavio rad u Feralu. Zato bih prije rekao da je H-Alter jedan od njegovih generičkih potomaka…..Ja sam u Feral Tribuneu radio kontinuirano od 1994. do 2004. godine, i da, ponosan sam, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu…..Vrijednosno, zastupamo lepezu lijevih ideja, od lijevog liberalizma od socijalizma i anarhizma….. Istina jest da je rečenica koju ste citirali iz moje «biografije» autoironična, ali zaista sam participirao u osnivanju i vođenju određenog broja udruga. Organizirano građanstvo, jednako kao i nezavisno novinarstvo, smatram bitnom pretpostavkom demokracije, pa tako i liberalne demokracije, dapače, oni su demokracija sama…..Ne radi se samo o tome da bi «neki» proslavu obljetnice Oluje mogli uzeti i kao proslavu obljetnice masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Upravo je to ono što se tu najviše proslavlja. Zanima me kada će neki predsjednik ili premijer na dan pobjede nad tzv. SAO Krajinom podastrijeti javnosti konkretne podatke o tome što se u protekloj godini napravilo kako bi se ljudi vratili u Hrvatsku, integrirali se i dobili zaposlenje, koliko je sudskih postupaka suda u vezi otimanja imovine i ratnih zločina pokrenuto, a koliko je presuda postalo pravomoćno, što je napravljeno na planu nastave povijesti u školama i na planu realne medijske prezentacije ratnih zbivanja…..Vrh hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj nikad se, ili skoro nikad, nije ograđivao od takvih demonstracija ljubavi prema zločinima i zločincima od strane pojedinih klerika. Naprotiv, oni koji su se tome protivili, poput svećenika Ivana Grubišića, nailazili su na brojne probleme i onemogućavani u radu…..Na našim prostorima, pa i mnogo šire, dobivanje batina vjerojatno ulazi u rok službe, ako se želite javno zalagati za svoje stavove i kritizirati dominantni primitivizam….. Odgovornost je na slobodno mislećim Židovima da što češće i što upornije upozoravaju na rasistički i genocidni karakter izraelskih postupaka, a to mnogi od njih i rade. Oni koji iskazuju tu vrstu hrabrosti zaslužuju podršku i priznanje iz cijeloga svijeta. Trebali bismo svi skupa iznova čitati Hannah Arendt i Karla Jaspersa, o odgovornosti naroda…..

Ključni i skraćeni naslov vašeg portala je izveden iz pojma Novine H-rvacke ALTER-native. Čemu ste vi, zapravo, alternativa i da li je ona (alternativa) samo u nekom medijskom miljeu, ili je to i u širem smislu…?

GABRIĆ: Na prvoj razini, najviše me zabavlja fetišistički prizvuk imena portala čiji sam urednik.  Sam pojam «alternativa» odavno se izraubao čestom upotrebom u neprikladim situacijama. S druge strane, nikada ne bih  bio urednik nečega što zaozbiljno ističe «nacionalni» naslov i koncept, jer to jednostavno ne ulazi u moj sustav vrijednosti. Na drugim, malo ozbiljnijim razinama trudimo se biti ono što bi novinari uistinu trebali biti – a to je da na profesionalno odgovoran način iznosimo relevantne informacije o društvu i da ne pristajemo da nas nadležni farbaju i muljaju. Nastojimo pružati medijski prostor onome što se zaista nudi kao humanija alternativa dominantnim oblicima proizvodnje društvenog života, u svim svojim sferama – od politike, preko ekonomije do kulture.

Od kada djeluje portal i je li postojao neki specijalni povod za njegovo rađanje?

GABRIĆ: Pokrenuli smo ga prije točno devet godina – grupa tada još vrlo mladih novinara i civilnodruštvenih aktivista s kojima sam dotad radio (sada već blaženopočivši) portal Zamirnet. Čini mi se da nam je zajednička misao vodilja bila da ne želimo ući u žrvanj korporativnog novinarstva, za koje je u međuvremenu postalo dosta evidentno da proždire samo sebe. Bili smo jedan od prvih iz vala onoga što se u Hrvatskoj danas naziva «neprofitno novinarstvo», a koje danas broji najmanje devedesetak redakcija. Toliko ih se, naime, prijavilo na natječaj Ministarstva kulture za financijsku podršku «neprofitnim medijima», čiji u rezultati prvog kruga ovih dana objavljeni:  http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=11042

Vi ste i dio, ako mogu tako da kažem, avangardne “Feralove” priče. Jeste li ponosni na taj dio svoga patriotsko-novinarskog opusa i je li H-ALTER u izvjesnom smislu alternativa “Feralu”, naravno, u drugačijim političko-društvenim pa i povijesnim okolnostima?

GABRIĆ: Ne bih rekao da je H-Alter alternativa Feralu Tribuneu.  Veći broj mojih kolega i prijatelja iz Ferala surađivao je ili surađuje na H-Alteru, tako da sam kroz tu suradnju ostao s njima u kontaktu i nakon što sam obustavio rad u Feralu. Zato bih prije rekao da je H-Alter jedan od njegovih generičkih potomaka. Glavni «nasljednik» Ferala svakako je tjednik «Novosti» (http://www.novossti.com)  jer u njima surađuje najveći broj Feralovaca, a politički svjetonazor mu je, rekao bih, izveden iz Feralovog. Ja sam u Feral Tribuneu radio kontinuirano od 1994. do 2004. godine, i da, ponosan sam, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Puno je novinarskih imena u impresumu portala. Koji su bili kriteriji za vašu međusobnu suradnju?

GABRIĆ: Pored novinara, H-Alterovi suradnici su i civilnodruštveni aktivisti, sveučilišni nastavnici, znanstvenici, i mladi, studenti. Koncepcijski, H-Alter bi trebao biti upravo to, zajednička radionica profesionalnih novinara, aktivnih građana i ljudi koji su na pragu svoje društvene promocije. Vrijednosno, zastupamo lepezu lijevih ideja, od lijevog liberalizma od socijalizma i anarhizma. Zanimaju nas društvene, ekonomske i političke prakse i razmišljanja kojima se pokušava odgovoriti na civilizacijsku krizu u kojoj se, globalno, nalazimo, a koja je vidljiva na planu ekologije, ljudskih i socijalnih prava, znanosti, kulture.  Jedno smo od medijskih okupljališta progresivnih ljudi u Hrvatskoj (i šire). Tko o tim stvarima ima i želi nešto pametno reći, H-Alter mu je otvoren.

Jedan od Vaših omiljenih hobby-ja ili neugaslih strasti, po vlastitom priznanju u životopisu, jeste osnivanje i upravljanje udrugama. Jesu li one mogle bitno utjecati na neke društvene, političke i ekonomske tokove u Hrvatskoj i jesu li bile i ostale neka vrsta alternative vlasti i takozvanoj opoziciji?

GABRIĆ: OK, udruga u Hrvatskoj ima oko 40 do 50 hiljada. Među njima ima svega i svačega, od onih koje se bave nogometom, poput NK Dinama, pa onih koje žele profitirati na humanitarnom radu, do onih koje se suprotstavljaju establishmentu u pokušaju otimanja javnog dobra i nametanju ili reproduciranju socijalnih, etničkih i sličnih isključivosti. Mene, jasno, zanimaju ove potonje. Istina jest da je rečenica koju ste citirali iz moje «biografije» autoironična, ali zaista sam participirao u osnivanju i vođenju određenog broja udruga. Organizirano građanstvo, jednako kao i nezavisno novinarstvo, smatram bitnom pretpostavkom demokracije, pa tako i liberalne demokracije, dapače, oni su demokracija sama. Jedno od zaista važnih pitanja za opstanak respektabilnog civilnog društva jest sistemska podrška njegovim aktivnostima: kako natjerati vlast da javnim sredstvima financira one koji ju kritiziraju, propituju i stoje na putu njezinim ambicijama i ambicijama njezinog prirodnog saveznika – ekonomskog establishmenta? Jer to javno kritiziranje i stajanje na putu često je u javnom interesu, a u pravilu afirmira samu demokraciju kao društveni i politički model. Baš danas smo na H-Alteru objavili članak o pokušaju da se održi politički nadzor nad zakladom za poticanje razvoja civilnog društva u Istri. http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/ako-moze-koza-ne-moze-rog Namjera je jasna: javno prikazivati kako se pomaže «aktivno građanstvo», a ustvari držati stvari pod kontrolom, odvajati većinu sredstava za vlastiti hladni pogon, a mrvice davati lojalnim i bezopasnim udrugama.

Dok razgovaramo, obilježava se još jedna, 19-ta po redu obljetnica “Oluje”. Ide li se prejako sa tim slavljem jer neki ga mogu uzeti i kao obljetnicu masovnog odlaska Srba iz Hrvatske? Zapravo, treba li “Oluju” obilježavati umjerenije, politički mudrije, pa i sa više samokritičnosti?

GABRIĆ: Ne radi se samo o tome da bi «neki» proslavu obljetnice Oluje mogli uzeti i kao proslavu obljetnice masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Upravo je to ono što se tu najviše proslavlja. Zanima me kada će neki predsjednik ili premijer na dan pobjede nad tzv. SAO Krajinom podastrijeti javnosti konkretne podatke o tome što se u protekloj godini napravilo kako bi se ljudi vratili u Hrvatsku, integrirali se i dobili zaposlenje, koliko je sudskih postupaka suda u vezi otimanja imovine i ratnih zločina pokrenuto, a koliko je presuda postalo pravomoćno, što je napravljeno na planu nastave povijesti u školama i na planu realne medijske prezentacije ratnih zbivanja… Nikad, jer je svima stalo do jačanja popularnosti kroz podilaženje organiziranoj ultradesnici, ili zbog vlastitih autentičnih nacionalističkih pobuda. Hrvatska politička «elita» je slijepa – dokaz toga sljepila vidjeli smo jučer u Kninu, kada je svjetina izviždala premijera Milanovića i predsjednika Josipovića, koliko god se oni i njihov SDP godinama uvlačili pod rep antisrpskom šovinizmu. Taj šovinizam politički se artikulira kroz HDZ i njemu srodne  stranke, kojima ovi nikada neće moći oduzeti primat u «hrvatovanju».  Hrvatska politička elita je slijepa i zato što ne poduzima ništa radi demografske obnove opustjelih krajeva Like i Sjeverne Dalmacije, koji su naposljetku ostali i bez Srba i bez Hrvata – pusti i privredno besplodni. Ne postoji nikakva, a kamoli suvisla, javna politika koja bi išla za obnovom života u tim krajevima, a koja bi bila od koristi i njihovim (bivšim) žiteljima i čitavom društvu. Umjesto toga, i dalje se širi demagogija. Jedan od mnogih primjera: vlast je prošle godine željela promijeniti Zakon o elektroničkim medijima, na način da među teme od posebnog interesa za društvo, koje bi trebale biti posebno financirane u medijima, uvrsti i «promicanje vrijednosti Domovinskog rata».  Nevladina organizacija «Kuća ljudskih prava» i H-Alter» uspjeli su nekako u javnoj raspravi spriječiti tu nakanu, tvrdeći kako rat sam po sebi nema  nikakvih vrijednosti, pa tako niti ovaj «Domovinski».  http://h-alter.org/vijesti/mediji/otrovne-lazi-o-domovinskom-ratu Na kraju je u zakon uvrštena formulacija «povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskog rata» – što je besmisleno, jer novinari moraju vjerodostojno prikazivati svaku temu, a ne samo taj rat. Rekao bih da je i ovo naposljetku tek eufemizam, jer «zna se» kakvo je prikazivanje Domovinskog rata vjerodostojno: ono koje promovira njegove «vrijednosti», a glavna njegova «vrijednost» je etnički čista Hrvatska.

Jednog junskog dana ove godine u zagrebačku zračnu luku “Pleso” sletio je haški osuđenik Dario Kordić . Smatram da ne treba podsjećati na težinu zločina zbog kojeg je Kordić  osuđen. Dočekalo ga je nekoliko stotina istomišljenika i sljedbenika, ali i jedan katolički biskup. Nisam čuo da se Crkva u Hrvata ogradila od tog čina. Komentar?

GABRIĆ: Kordić je, recimo ipak osuđen zato što je planirao i poticao zločine koji su se 16. travnja 1993. dogodili u Ahmićima i susjednim selima Šantići, Pirići i Nadioci a koji su bili usmjereni na etničko čišćenje tog područja. Žalbeno vijeće Haaškog suda je smatralo da se Kordićevo sudjelovanje u kampanji progona također odnosilo i na zločine izvršene u općini Kiseljak. Haaški sud je ocijenio da je, na osnovu dokaza o Kordićevim političkim aktivnostima i sklonostima, njegovim snažnim nacionalističkim i etničkim stavom i njegovom željom da se uspostavi suverena hrvatska država unutar teritorije Bosne i Herecegovine, Kordić “posjedovao konkretnu diskriminacijsku namjeru koja je potrebna za krivično djelo progona. U njegovoj presudi piše i da je 15. travnja 1993. u hotelu „Vitez“ održan sastanak političkog rukovodstva bosanskih Hrvata, i da je bio prisutan na tom sastanku. Ondje je odlučeno da se pokrene napad na Bošnjake/Muslimane. Napad na Ahmiće i ostala sela u Lašvanskoj dolini bio je, za Kordića, usmjeren na etničko čišćenje tog područja iz strateških razloga.

Vrh hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj nikad se, ili skoro nikad, nije ograđivao od takvih demonstracija ljubavi prema zločinima i zločincima od strane pojedinih klerika. Naprotiv, oni koji su se tome protivili, poput svećenika Ivana Grubišića, nailazili su na brojne probleme i onemogućavani u radu. Crkva je svojim radom u zadnjih četvrt stoljeća daleko jače sudjelovala u stvaranju društvenih, kulturnih i političkih uvjeta za reprodukciju radikalne desnice u Hrvatskoj, i to nije ništa novo. Naposljetku, čemu uopće sva ta nova/stara larma oko kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca: je li on za Crkvu zaslužan zato što se kod Pavelića dosljedno zalagao za žrtve ustaških progona, ili zato što to ipak nije radio dovoljno dosljedno, uporno, i efektivno?

Na ex-yu prostorima itekako stanuje isključivost pa se dešava da neki politički nesitomišljenici završe u bolnici, kao naprimjer nedavno profesor Slavo Kukić  iz Mostara. Kako parirati političkoj bahatosti, primitivizmu i nasilju na našim prostorima?

GABRIĆ: Sigurno ne na način da se organiziramo u oružane obrambene odrede, već javnom riječju. Na našim prostorima, pa i mnogo šire, dobivanje batina vjerojatno ulazi u rok službe, ako se želite javno zalagati za svoje stavove i kritizirati dominantni primitivizam. Demokracija nije nešto što možemo kupiti na međunarodnom tržištu i dovesti kući, ona vam se uvijek iznova stvara i izgrađuje. Ako taknete u nečije privatne interese s batinama možete ozbiljno računati, a nemojte mi samo reći da uzdizanje Kordića i njegovih postupaka nema veze s privatnim interesima.

Svakodnevno gledamo stravične slike iz Gaze, posebno one o kršenju ljudskih prava, nasilju nad djecom, ženama, civilima. Kako Vi doživljavate te slike?

GABRIĆ: Asociraju me na prizore u nacističkoj Evropi između 1933. i 1945. Odgovornost je na slobodno mislećim Židovima da što češće i što upornije upozoravaju na rasistički i genocidni karakter izraelskih postupaka, a to mnogi od njih i rade. Oni koji iskazuju tu vrstu hrabrosti zaslužuju podršku i priznanje iz cijeloga svijeta. Trebali bismo svi skupa iznova čitati Hannah Arendt i Karla Jaspersa, o odgovornosti naroda. Pred onim što vidim na TV snimkama iz Gaze osjećam i užasnu frustraciju, zbog vlastite nemoći i zbog spoznaje da i dalje živimo u svijetu u kojem se, u interesu moćnih, zbivaju strašne stvari. Slično sam prije dvadesetak godina osjećao i kada se radilo o Sarajevu i drugim postjugoslavenskim gradovima i selima.

Postoji Haški tribunal za zločine počinjene na prostorima ex-Jugoslavije. Ali, zločini se dešavaju i drugdje i dan-danas. Je li zaista utopija prizivati neki slijedeći Tribunal koji će suditi i nekim drugima u svijetu a koji vrše masovne zločine nad civilima? Jesu li međunarodno pravo i pravda, u ovakvom svijetu, samo misaone imenice?

GABRIĆ: Mislim da je ICTY na kraju ipak u velikoj mjeri iznevjerio očekivanja. On je trebao dosljedno osuđivati i za zapovjednu odgovornost/krivicu, od čega je u nekoliko postupaka, poput onih u odnosu na Antu Gotovinu i Mladena Markača, ili Momčila Perišića, odustao. To odustajanje pridonosi jačanju desnog ekstremizma u postjugoslavenskim zemljama, jer su mu oslobađajuće presude s jedne strane vratile «pravo građanstva», a s druge strane su izazvale nezadovoljstvo kod žrtava tih zločina i njihovih obitelji. Točno je i da presude koje bi takav oblik sudjelovanja u zločinu sankcionirao ne bi bile u interesu nekim velikim silama koje inače obilato financiraju Ujedinjene nacije, pa i ICTY, a koje su na glasu po vlastitim vojnim intervencijama u svijetu, masovnom ubijanju civila u njima, ignoriranju međunarodne pravde i drugim oblicima izvoza demokracije i vlastitog životnog stila. Pravo i pravda u ovakvom svijetu vjerojatno su «misaone imenice», ali one su pritom i utopijske kategorije na kojima treba i dalje naivno i nadobudno inzistirati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (589)

vrbas-miso

Preminuo fra Luka Markešić

Posted: 8. August 2014. in Intervjui

preminuo-fra-luka-markesic_1407496907Fra Luka Markešić, istaknuti franjevac, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i predsjednik HNV-a BiH, preminuo je u četvrtak iza 23 sata.

Misa zadušnica za fra. Luku Markešića, kako saznaje Agencija Fena u Provinciji Bosne Srebrene, bit će održana 12. augusta u 11 sati u crkvi Samostana Sv. Ante.

Sahrana će biti obavljena istog dana na groblju Bare u 13 sati.

KOMENTAR:

Tužna vijest, itekako. Bio je veliki Bosanac, posebno na djelu. Imao sam čast da ga imam za sugovornika u jednom od svojih intervjua.

Počivaj u miru Božjem, dragi i postovani fra Luka, Bosančino od čovjeka!

Bedrudin GUŠIĆ

————————————————————————————————————————————————————————–

Evo tog intervjua primarno objavljenog na portalu Orbus 28. januara 2010., a dva dana poslije objavio ga je u Dnevni avaz pod nadnaslovom kao dolje.

bg

Značajan intervju: fra Luka Markešić

Fra LUKA MARKEŠIĆ, profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i predsjednik HNV-a (Hrvatsko narodno vijeće) BiH:

BOSNA, ZAJEDNO S HERCEGOVINOM, OPSTAT ĆE USPRKOS SVOJIM NEPRIJATELJIMA…

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (188) – 28.01.2010.

Odnos i privrženost našoj Domovini bh. franjevaca su stoljećima poznati i ponavljati tako nešto bilo bi isto što i otkrivati toplu vodu. Nemam vremena za to niti potrebe. Ali danas, kada nam je BiH ugrožena sa svih strana, posebno iznutra i naročito od tandema Dodik – Čović, važno je da ima i onih iz reda hrvatskog naroda u zemlji koji misle i djeluju potpuno drugačije i koji se snagom svoga autoriteta te argumenata bore za jedinstvenu BiH. Njegova javna gledišta imaju posebnu specifičnu težinu i u kontekstu neprincipijelne podrške vodstva Crkve u Hrvata Milanu Bandiću u povodu izbora za predsjednika RH. Stoga, bilo mi je istinsko zadovoljstvo razgovarati sa gospodinom – fra Lukom Markešićem.

Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od fra-lukasadašnjeg dvo-entitetske podjele…*Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Crkve, jer su upravo katolici većinski izabrali ne Bandića, nego upravo Josipovića za svoga predsjednika…*Za ocjenu bi uzeo biblijski iskaz – čovjek Božje providnosti. Tim riječima želim izraziti priznanje i zahvalnost gospodinu Stjepanu Mesiću, predsjedniku Hrvatske, na kraju njegova uspješnog desetogodišnjeg mandata…*Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru…

Gospodine Markešiću! Koja (ili čija) politika je dovela bh. Hrvate u poziciju u kojoj se danas nalaze?

DR. MARKEŠIĆ: To je politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Ko su, po Vama, istinski zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa u BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Nema ih. Hrvatska država, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH, gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH. Ili, još tačnije rečeno, Hrvatska vodi brigu o Hrvatima u BiH, kako stoji u njezinom ustavu, tako kao da su Hrvati BiH pod njezinim skrbništvom kao maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost. Ali, kod svih naroda u BiH i nemoguće je raditi samo za svoje interese bez uzajamnog rada na zajedničkim interesima svih ljudi i naroda u BiH. Zato je slična ili ista situacija i s drugim konstitutivnim narodima, Bošnjacima i Srbima, kao i brojnim nacionalnim manjinama (oko dvadeset).

Dragan Čović i neki njegovi sateliti se uporno bore za III entitet u BiH, navodno, u interesu bh. Hrvata? Da li bi to bilo rješenje za narod kojem pripadate i šta bi takva ustavna kompozicija značila za samu BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od sadašnjeg dvo-entitetske podjele, jer bi se na taj način: a) legaliziralo već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko čišćenje Hrvata u RS; b) provodilo bi se novo takvo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima; c) pripremio bi se nestanak Hrvata iz novoformiranog hrvatskog entiteta novim tzv. „humanim preseljavanjem“ u Hrvatsku ili diljem svijeta. Formiranjem toga entiteta u raznim dijelovima BiH takozvanim diskontinuitetom teritorija samo je još jedno lažno obećanje bez ikakvog stvarnog pokrića, ako nije opet političko lukavstvo manipuliranja narodom. To bi bilo, zapravo, ponovno provođenje podjele, opasnost nemira i novih ratnih sukoba koji bi vodili uništenju ljudi, naroda i države BiH. Daytonski sporazum, pak, ne znači samo prestanak rata nego i izgradnja BiH s evropskim profilom pravne države kao jedinstva u raznovrsnosti političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog uređenja.

Za kakvo ustavno uređenje naše zemlje se Vi zalažete?

DR. MARKEŠIĆ: Za novo regionalno ili kantonalno uređenje društva i države Uvjeren sam da bi regionalizacija ili kantonizacija cijele BiH, a ne samo jednog dijela, kao što je sada u Federaciji BiH, kako je predlagao još u jeku rata Sabor Hrvata u Sarajevu, 6. veljače 1994, mogla jedino ukloniti neprijateljstvo i ratove među ljudima i narodima ove zemlje i stvoriti pravedni mir kao temelj i cilj države BiH. Tako se jedino uklanja i osjećaj postojeće ugroženosti, zbog opasanosti asimilacije ili dominacije, i to ne samo pojedinaca i nacionalnih manjina nego i samih konstitutivnih naroda – Srba u FBiH, a Bošnjaka i Hrvata u RS – kao i diskriminacije unutar njihovih nacionalnih korpusa. Regije ili kantoni ne bi bili kao sadašnji kantoni u Federaciji, pogotovo ne kao sadašnji entiteti, neke vrste države u državi, nego društveno-političke jedinice podređene državi i njezinim demokratskim parlamentarnim, izvršnim i sudskim organima vlasti. Po tom uređenju Bosanska Posavina, kao i druga područja zemlje, npr. Istočna Bosna, kojima je nanesena nepravda i izvršen zločin, kao što je u Srebrenici i drugdje, mogu biti posebne regionalne jedinice unutar BiH. Tada bi bilo moguće ispraviti učinjenu im tešku nepravdu, ukloniti veliko zlo podjele zemlje na sadašnje entitete i kantone, te stvoriti novo uređenje države na temelju pravde ravnopravnosti ljudi i naroda, bez čega je nemoguć mir i neodrživa sama država. Dao Bog da i mi jednom mognemo doživjeti državu BiH utemeljenu na pravdi te radost mira kao plod pravde (pax opus justitiae)! Treba, dakle, izgrađivati istodobno državu BiH i unutarnje uređenje te države po svim kriterijima međunarodnog državnog prava, kojim se postiže pravda i ravnopravnost, odnosno ljudska prava svih građana i naroda BiH.

Kako vidite ulogu vjerskih zajednica u bh. javnom i političkom životu?

DR. MARKEŠIĆ: Vjerske zajednice su najsrodnije kulturnim zajednicama ili specifičnim udrugama civilnog društva («sui generis»); one su autonomne u svom životu i djelovanju, te imaju posebno ulogu izgradnje odnosa Boga i čovjeka, odnosno duhovne dimenzije čovjeka i ljudskog društva u cjelini. Iako su država i Crkva različite po svom porijeklu i cilju, te je Crkva odvojena od države, njihovi međusobni odnosi ne smiju biti neprijateljski, nego partnerski i prijateljski, posebno u zajedničkom radu za mir kao djelo pravde i solidarnosti u svijetu. Na žalost, vjerske zajednice u BiH još nisu svjesne svoje uloge u društvu i državi, pozitivne i negativne, u prošlosti i sadašnjosti, bez čega ne mogu vršiti svoju vjersku ulogu ni u budućnosti BiH. Zato je potrebno da se one same preispitaju i obnove u sebi, kako bi mogli pozitivno sudjelovati s drugim društvenim zajednicama i pojedincima u izgradnji nove demokratske i slobodne BiH. Stručnjaci za vjerska pitanja, prije svega poglavari vjerskih zajednica – kardinal i reis, biskupi i svećenici, muftije i imami – nisu stručnjaci i za svjetovna pitanja kao što je politika niti su kompetentni za rješavanje problema iz tog područja stvarnosti, Zato je razumljivo što pogriješe kada se miješaju u područja stvarnosti koja ne poznaju, ali je neshvatljivo što to ne znaju i ustrajavaju u poslovima za koje nisu stručnjaci i kompetentni suradnici, kao što pokazuje sadašnji slučaj pogrešne propagande crkvenih poglavara za Bandića u Hrvatskoj, gdje su se vjernici-svjetovnjaci pokazali mnogo stručniji, kompetentniji i odgovorniji od njih za svjetovna i politička pitanja. I pogrešno je teološki kazati da je Katolička crkva glasala za Bandića, jer je većina te Crkve, to jest vjernici-laici, glasala za Josipovića, makar po savjesti i političkoj odgovornosti protivno otvorenoj sugestiji i nagovoru crkvenih poglavara. Sigurno poučljiv primjer za ovu i za sve druge
vjerske zajednice.

Kako ocjenjujete rad Međureligijskog vijeća BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Sada je to uglavnom samo institucija bez ozbiljnog programa rada. Naravno, dobro je da i tako postoji, jer ostavlja nadu u svoje aktiviranje na opće dobro svih vjerskih zajednica, naroda i države BiH.

Da li je, po Vama, dobro za RH (pa i BiH) sto je gospodin Ivo Josipović izabran za trećeg hrvatskog predsjednika?

DR. MARKEŠIĆ: Dakako! Prilikom njegova izbora za predsjednika Hrvatske, u Oslobođenju je objavljena moja izjava ovako: Izbor Ive Josipovića za novog predsjednika Hrvatske pravo je rješenje za tu državu, ali i za izgradnju i učvršćivanje dobrih odnosa između BiH i Hrvatske. Istakao sam posebno značajnim činjenicu da je Josipović jasno naglasio u izbornoj kampanji da je protiv ideja i prakse razgradnje BiH, koja je još prisutna, te podsjetio na njegov stav o regionalnom uređenju BiH bez entiteta, što mogu i trebaju odlučiti samo narodi i građani BiH.

Prema nekim informacijama, njegovog protukandidata je prećutno podržala Katolička crkva u Hrvata. Komentar?

DR. MARKEŠIĆ: Da, ne samo prešutno nego i javno. Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Crkve, jer su upravo katolici većinski izabrali ne Bandića, nego upravo Josipovića za svoga predsjednika. Što to znači, trebalo bi da se vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj dobro preispita o sebi i članovima svoje Crkve. No, sumnjam da postoji volja i zrelost za takvo preispitivanje niti sposobnost za promjenu svog djelovanja u političkom životu hrvatskoga naroda, posebno u BiH.

U BiH je gospodin Josipović doživio pravi debakl, otprilike isto onako kako je Bandić prošao u Zagrebu. Kako to tumačite?

DR. MARKEŠIĆ: Bandićeva pobjeda u BiH zapravo je Pirova, lažna pobjeda, koja donosi više štete nego koristi pobjedniku i onima koji su za njega glasovali. Ona naime pokazuje očito političku, moralnu i vjersku manipulativnost Hrvata BiH, njihovu nezrelost, neodgovornost i opću dezorijentaciju, kao uostalom i svi drugi narodi u BiH. Štoviše, oni se na taj način i getoiziraju u sebi, izoliraju od drugih, odvajajući se i od većine Hrvata u Hrvatskoj. Lažnost te pobjede vidi se također iz toga što je za Bandića glasalo samo oko trećina potencijalnih glasača. Dvije trećine, pak, nije uopće glasalo, i oni bi vjerojatno glasali prije za Josipovića negoli za Bandića, čija je izborna propaganda okupila uglavnom sve njegove vjer(e)nike, pa i nacionalističke dijelove Katoličke crkve, posebno kod ekstremnih nacionalista u Hercegovini.

Kako biste ocijenili predsjednikovanje gospodina Stjepana Mesića u proteklih 10 godina – kako sa aspekta RH, tako i BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Za ocjenu bi uzeo biblijski iskaz – čovjek Božje providnosti. Tim riječima želim izraziti priznanje i zahvalnost gospodinu Stjepanu Mesiću, predsjedniku Hrvatske, na kraju njegova uspješnog desetogodišnjeg mandata, te istodobno pokazati njegovo značenje za nas u vremenu balkanskih ratova 1990-1995. i poslijeratnog razdoblja izgradnje pomirenja i mira među ljudima i narodima u novonastalim državama na našem južnoslavenskom prostoru sve do danas. Da je Stjepan Mesić bio i ostao čovjek Božje providnosti može se jasno vidjeti iz onoga što je on kroz to vrijeme radio u pravljenju otpora pojedinačnim i udruženim zločinačkim projektima, te stvaranju pomirenja i mira među zavađenim ljudima i narodima. Kao potvrdu za to dovoljno je navesti samo neke činjenica njegova prošlog otpora Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, zatim izvršiteljima njihovih projekata Radovanu Karadžiću i Mati Bobanu, sve do sadašnjeg otpora njihovim ne bez opasnosti vjernim sljedbenicima – Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću.
Takvim svojim djelovanjem S. Mesić je bio i ostao znakom nade u pobjedu mira nad ratom, dobra nad zlom, svjetla u mraku naše prošle balkanske ratne i poratne povijesti. Zato je doista zaslužio kod nas ovaj biblijski naziv – čovjeka Božje providnosti. I treba mu odati iskreno priznanje i zahvalnost, a njegovo djelo prihvatiti kao moralni i politički testament u našem sadašnjem i budućem životu i radu.

Nedavna izjava još uvijek aktuelnog predsjednika RH da bi, u slučaju da RS referendumom izglasa otcjepljenje od BiH, poslao Hrvatsku vojsku u Posavinu, je izazvala burne reakcije, posebno od strane predsjednika Tadića. Kako biste je Vi komentirali?

DR. MARKEŠIĆ: Izjava predsjednika Stjepana Mesića je odgovor na opasno djelovanje Milorada Dodika već dulje vrijeme u RS, koji je sasvim opravdan i većina ljudi ga u BiH i Hrvatskoj odobrava i prihvaća kao ozbiljno upozorenje na opasnost izbijanja novog rata na našim prostorima, poput onoga kojeg je izazvao i vodio Slobodan Milošević. Gospodin Mesić to dobro zna i pamti, te želi na vrijeme spriječiti ratnu avanturu novoga ratnika kao što je Dodik, koji djeluje tako kao da vodi specijalni i psihološki rat prije otpočinjanja oružanog rata, kako je to činio Slobodan Milošević prije njega u otpočinjanju rata u bivšoj Jugoslaviji, Reakcija, pak, sa strane zaštitnika Milorada Dodika i njegovih ratom opasnih parola, djeluju kao hajka lopova iz one priče koji, da bi sebe sakrili, viču na nevinoga čovjeka – drž’te lopova! No, sadašnja hajka na Mesića pokazao još jasnije ozbiljnost zločinačkog projekta Dodika i njegovih zaštitnika. Mesić je, dakako, kriv zato što ovdje otkriva prikrivene zle projekte hajkača.

Dokle, po Vašem mišljenju, može ići destruktivna i antiustavna retorika Milorada Dodika i ima li on podršku izvana (ne samo iz Srbije) za takvo djelovanje? Kome on takav, zapravo, odgovara?

DR. MARKEŠIĆ: Ta destruktivna i antiustavna retorika Milorada Dodika ima podršku svih onih kojima je zaustavljanje oružanog rata Daytonskim sporazumom samo privremeno i nastavljaju svim drugim sredstvima, taj rat, dok im se pokaže prilika za ponovni oružani rat. Daytonski sporazum je doduše zaustavio oružani rat, ali nije zaustavio politiku koja je dovela do toga rata i vodi novom oružanom sukobu ako se ne izmjeni ta ratna politika i ne isključe iz te politike barem glavni ideolozi i akteri rata. Tko bi to mogao učiniti, ako ne oni isti koji su zaustavili legitimnom silom teror nasilja voždova i korifeja prošlog rata kod nas, to jest Međunarodna zajednica – UN sa SAD-om!?

Hoće li nam Bosna, onda, zaista ostati tamni vilajet ili ipak ima nade? Ako ima, na čemu je eventualno temeljite?

DR. MARKEŠIĆ: Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru! Ali, da ne bude tamni vilajet, BiH traži i poziva svoje građane i narode da više vole i rade na izgradnji ove svoje majke-zemlje, od koje nemaju ni bolje ni ljepše u svijetu. Naša je zajednička nada i solidarnost drugih ljudi i naroda u cijelom svijetu koji su spremni pomoći i nadvladati njezine neprijatelje izvana i unutra BiH. Konačno, BiH je djelo Božje, postoji po Božjoj providnosti u povijesti svijeta, koju uzdržava i vodi po svom nama dokraja skrivenom planu sam Bog. Konačno, ovakav moj stav je utemeljen dakle na vjeri i nadi u Boga koji se brine za nas, ljubi nas i oslobađa od zala u našim povijesnim stradanjima! Zato, kad me pitaju, ponekad s prigovorom, kako i zašto se tako bavim politikom, odgovaram s iskrenim uvjerenjem: bavim se tako politikom iz vjere u Boga!

Povodom katastrofa​lnih poplava

Posted: 8. August 2014. in Intervjui

sdbih

Povodom katastrofalnih poplava izražavamo duboko saosjećanje sa porodicima nastradalih i onih koji su preko noći ostali bez sigurnog krova nad glavom. Pozivamo svu bosansko-hercegovačku dijasporu da ponovo pokaže solidarnost, kao što su to uradili nebrojeno puta, te shodno svojim mogućnostima pomognu najugroženije.

Moramo konačno prihvatiti činjenicu i promjeniti svijest da su globalno zagrijavanje,  prirodne nesreće i nepogode u Bosni i Hercegovini dio naše svakodnevnice  sa kojima se moramo uhvatiti u koštac. Bosna i Hercegovina je danas, na žalost,  crna ekološka tačka nad kojom se vrši nasilje zbog neprijateljskog, ekološki neprihvatljivog odnosa prema prostoru i prirodi. Poplave i požari ne poznaju granice, granice stvaraju entitetski političari kako bi se državna prirodna bogatsva lakše otuđivala i zloupotrebljavala. Zaštita životne sredine ne može se dijeliti kao ni sama životna sredina prema vjerskoj, nacionalnoj i drugoj kategoriji! Mi smo ugoženi ne zbog nekog čovjeka što se nekako drugačije zove već zbog toga što je i cijela planeta ugrožena globalnim zagrijavanjem!

Bosna i Hercegovina plaća visoku cijenu katastrofalnih posljedica prirodnih nepogoda zbog maćehinskog odnosa političke vlasti prema pitanjima zaštite šuma i ekologije ali i niske svijesti jedno dijela naših građana prema svojoj prirodnoj sredini.

Sistem civilne zaštite ne funkcioniše zbog njene isparčanosti i  neuvezanosti na području cijele države ali i zbog nesuradnje Bosne i Hercegovine sa susjednim državama po ovom pitanju jer je problem globalan za sve  zemlje Balkana.

Politika u Bosni Hercegovini  bez sumnje snosi najveću odgovornost jer ne djeluje preventivno pa tako na primjer  ni dvadeset godina poslije rata nije donošen Zakon o šumama koje se nemilice uništavaju i kradu što dovodi do erozije zemlje i pojave klizišta. Bosna i Hercegovina nema svog Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede  pa se tragikomično o jednom slivu rijeke Bosne brine Federacija a o drugom manji BiH entitet.  Zakon o zaštiti okoliša je takođe sveden na nivo entiteta!

Svi ovi navedeni primjeri zahtjevaju ozbiljniji pristup Bosne i Hercegovine problemu globalnog zagrijavanja  ali i i suradnje sa susjednim zemljama kako bi se napravile strategije i planovi djelovanja civilne zaštite u odbrani protiv prirodnih nepogoda.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Od 154 zdravstvena radnika koja su prijavljena zbog nesavjesnog liječenja pacijenata u BiH pravosnažno su osuđena četiri. Zbog njihovih grešaka pacijenti su umrli ili postali invalidi ali to uglavnom nije uticalo na njihove karijere.

1_greske_ljekara         Prema Kodeksu medicinske etike i deontologije dužnost liječnika je da svoje životno usmjerenje posveti zdravlju čovjeka. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Sanja Klokić je rodila mrtvo dijete zbog doktora kojem se obratila za pomoć. Umjesto da je zadrži u bolnici u trenutku kada je mjerni instrument pokazivao da njezinoj bebi srce ubrzano radi, on ju je poslao kući. Beba se ugušila, a ljekar je, nakon sudskog postupka, neometano nastavio raditi svoj posao na mjestu šefa Ginekološkog odjela u Općoj bolnici u Gračanici.

Prema podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), u posljednjih pet godina tužilaštvima BiH su prijavljene 154 osobe za teška krivična djela protiv zdravlja ljudi, nesavjesnog liječenja i nepružanja medicinske pomoći. Podignuto je 15 optužnica, šest ljekara je oslobođeno optužbi a četiri su pravosnažno osuđena. Samo je jedan ljekar dobio zatvorsku kaznu.

Iako zbog njihovih grešaka neki pacijenti nisu preživjeli a drugi su postali invalidi, nijednom od osuđenih ljekara nije oduzeta dozvola za rad.  Prema saznanjima novinara CIN-a, dvoje još uvijek rade na mjestima gdje su i počinili krivična djela, ali pacijenti koji im se obraćaju za pomoć to ne znaju.

 Faruk Klokić Faruk Klokić kaže da je proces protiv doktora rijetkost, jer su oni mistificirani, mogu raditi šta hoće, a kazne koje im se izreknu su „nikakve“. (Foto: CIN)

U pravo vrijeme kod pogrešnog čovjeka

Bila je sredina jula 2008. godine kada je Sanja Klokić iz Doboja Istoka trebala roditi curicu. Iako je trudnoću vodila u obližnjem domu zdravlja, s obzirom da je bio vikend, sa suprugom se uputila na pregled u Opću bolnicu „Dr. Mustafa Beganović“ u desetak kilometara udaljenu Gračanicu. Doktor Adem Aljić ju je pregledao i uradio kardiotokografski zapis (CTG) kojim se mjere otkucaji srca bebe u trudnoći. CTG je registrovao da Sanjina beba ima ubrzan rad srca. Međutim, umjesto da je zadrži u bolnici, ljekar je pacijenticu poslao kući.

„Mi smo se tako razišli, pokupili nalaze, otišli djetetu kupiti krevet i kući“, prisjeća se Faruk Klokić u razgovoru sa novinarima CIN-a. Supruga o tome ne može da razgovara.

Klokić kaže da mu supruga tu noć od bolova nije spavala. Dijete se u toku noći ugušilo. Narednog dana ponovo su došli u gračaničku bolnicu gdje je utvrđeno da je dijete mrtvo. Klokići su upućeni u Klinički centar u Tuzli. Tamo im je dežurni ljekar rekao da su trebali doći dan prije te da čuvaju CTG snimak, jer će im trebati.

„Mi smo bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali kod pogrešnog čovjeka“, ispričao je Klokić.

On je od tada mjesecima prikupljao dokumentaciju da bi podnio prijavu tužilaštvu. Nakon dvije godine Kantonalno tužilaštvo Tuzla je podiglo optužnicu protiv doktora Aljića. U sudskom procesu je dokazano da se život djeteta mogao spasiti da Aljić svoju pacijenticu nije poslao kući. U toku procesa je rečeno da je i život Sanje Klokić bio ugrožen, jer što je plod duže mrtav u materici, povećava se mogućnost da i majka umre.

Rašid Sardarov

Doktor Aljić je na suđenju pitao jednog od sudskih vještaka da li Klinika može primiti sve slučajeve gdje se kod ploda utvrdi ubrzan rad srca. Kako je navedeno u presudi, za sudiju je to bio pokazatelj da je ljekar vodio računa o nebitnim stvarima, odnosno organizaciji posla na Klinici u Tuzli, a da je olako držao da se stanje neće iskomplicirati. Za ovo djelo predviđena je zatvorska kazna do tri godine. Ipak presudom iz februara 2013. godine na Kantonalnom sudu u Tuzli doktor je osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci. U zatvor neće otići ako do februara 2015. godine ne počini novo krivično djelo. Njegova olakšavajuća okolnost je bila što ranije nije osuđivan i što je trudnoća vođena kod drugih kolega u Domu zdravlja Doboj Istok.

Nakon presude Aljić je nastavio raditi na poziciji šefa Ginekološkog odjela u Općoj bolnici u Gračanici,

Faruk Klokić kaže da Aljiću više ne bi dao ni psa da mu pregleda. „Mene je interesovala samo jedna stvar – da bude proglašen krivim! Da zna da nije bogom dat, da nije nedodirljiv, da će se uvijek naći neko dovoljno pametan i da ima, eventualno, dovoljno novca da to isprati do kraja“, kaže Klokić.

Svjestan je da od sudskog procesa, koji je potrajao pet godina, nema ličnu korist. „Ja što sam imao, ja sam izgubio. Ništa meni bolje neće biti, ali ja znam dobro koju on etiketu treba da dobije“, kaže.

Osuđujuća presuda nije ostavila nikakve posljedice na doktorovu karijeru. Osim što je zadržao funciju u gračaničkoj bolnici dobio je u međuvremenu i novi angažman u Domu zdravlja Doboj Istok. Tu dolazi dva puta sedmično. Stanovnice ove općine nemaju drugog ginekologa.

Tri njegove pacijentice iz naselja Klokotnica u općini Doboj Istok potvrdile su novinarima CIN-a da ne znaju da doktor Aljić pod uvjetnom kaznom dolazi na posao. Nisu znale da je zbog njega jedna beba mrtva. Sa tim ih nisu upoznali ni doktor ni uposleni u Domu zdravlja.

Direktor Doma zdravlja doktor Aladin Šabić kaže da se zapošljavanje u ovoj ustanovi obavlja po zakonu. „Ne osjećam se dužan da to ikome objašnjavam“, rekao je Šabić na upit novinara na koji način provjeravaju da li je neki uposlenik bio kažnjavan i kakva je politika ustanove prema zapošljavanju osuđenih osoba. Šabić kaže da presuda ne podrazumijeva da trebaju sa Aljićem raskinuti ugovor o radu i da on ima pravo da radi u svojoj i drugim ustanovama.

„Ne možete ni ja ni vi ni bilo ko nastupiti sa pozicije ‘meni se to ne dopada’“, kaže Šabić.

Aljić je odbio razgovarati sa novinarima. Iz Uprave gračaničke bolnice su naveli da su nakon presude „postupili u skladu sa zakonskim propisima“, ne objasnivši o kakvim postupcima je riječ.

U vrijeme kada je počinjeno ovo krivično djelo Krivični zakon Federacije BiH nije predviđao mogućnost da sud osuđenim osobama zabrani rad u struci. Tek je izmjenama Zakona u 2010. godini to omogućeno.

 Harun Drljević Harun Drljević, predsjednik Ljekarske komore Federacije BiH, kaže da Komora ne može oduzeti licencu liječniku ako nema zvaničnu informaciju o presudi. (Foto: CIN)

Komore ne znaju za presude

Iako sudovi nisu mogli zabraniti rad, prema entitetskim zakonima o zdravstvenoj zaštiti to su mogle uraditi ljekarske komore. One doktorima izdaju licence, bez kojih ne mogu raditi u struci. Komore mogu privremeno ili trajno zabraniti rad ljekarima koji su osuđeni za neko krivično djelo.

Prema istraživanju CIN-a, to se u praksi rijetko dešava. U posljednjih pet godina od 12 ljekarskih komora samo su dvije imale slučajeve oduzimanja licence osuđenim ljekarima.

U Ljekarskoj komori Kantona Sarajevo kažu da su licencu oduzeli ginekologu Zijadu Lagumdžiji koji je 2008. godine zbog korupcije pravosnažno osuđen na četiri mjeseca zatvora te kardiohirurgu Ognjenu Šimiću koji je za isto krivično djelo osuđen 2011. godine na dvije i po godine zatvora. Obojica su u međuvremenu umrli.

Ljekarska komora Republike Srpske (RS) u dopisu CIN-u navodi da su privremeno oduzeli licencu jednom doktoru. Odbili su reći o kome se radi i koje je krivično djelo počinio. Međutim, podaci iz okružnih i osnovnih sudova u RS-u pokazuju da na području koje pokriva ova Komora nije bilo osuđujućih presuda protiv ljekara za nesavjesno liječenje i nepružanje medicinske pomoći u zadnjih pet godina.

Predstavnici ljekarskih komora, na čijem području je bilo pravosnažnih presuda protiv ljekara,  kažu da za to nisu znali. Sud nije obavezan da ih obavijesti, a sami nisu došli do tih informacija.

Harun Drljević, predsjednik Ljekarske komore Federacije BiH, kaže da će svaka komora oduzeti licencu ukoliko dobije zvaničnu informaciju o presudi.

„A, isto tako, nemojte očekivati da će to uraditi jedan predsjednik komore ako ne dobije službeno papir. Prvo što je to neozbiljno, drugo što mu je to kolega“, dodaje.

Osuđeni doktor Aljić je član Ljekarske komore Tuzlanskog kantona u kojoj su tek od novinara CIN-a saznali da postoji presuda protiv njega. Nakon posjete CIN-a Faruk Klokić je Aljića prijavio Ljekarskoj komori. Lejla Šehović, generalna sekretarka Komore, kaže da je slučaj u proceduri, nakon čega će biti odlučeno da li će biti oduzeta licenca.

Bolnica u Gračanici U gračaničkoj Općoj bolnici „Dr. Mustafa Beganović“ je sredinom 2008. godine doktor Adem Aljić pregledao Sanju Klokić. Zbog njegovog propusta ona je izgubila bebu. (Foto: CIN)

Presječeni živac

Ni Ljekarska komora Unsko-sanskog kantona (USK) nije nikome oduzela licencu, iako su na tom području u zadnjih pet godina izrečene pravosnažne presude doktorima Anisu Alagiću i Hamdiji Eškiću. U Ljekarskoj komori kažu da za njihove presude nisu ni čuli.

Zbog doktora Alagića bišćanin Zijad Zanačić je trajni invalid. On je u oktobru 2005. godine došao u Kantonalnu bolnicu u Bihaću da odstrani masno tkivo kod koljena. Primio ga je doktor Alagić koji je tada bio stažista na Hirurškom odjelu i nije smio samostalno operisati. Ipak je to učinio i pacijentu je presjekao živac u nozi.

Zanačić je u razgovoru sa novinarima CIN-a rekao da je vidio da je doktor mlad, ali da nije znao da je stažista, jer mu on to nije ni rekao niti ga je upozorio na moguće komplikacije zahvata. Dodaje da je osjetio bol kada mu je doktor presjekao živac, ali da u tom trenutku nije znao da se to i desilo.

Umjesto da iz bolnice izađe zdrav, Zanačić je postao invalid. „Nisam mogao stopalo podići, kao što ne mogu ni sada“, objasnio je.

Tužilaštvo u Bihaću je podiglo optužnicu u aprilu 2008. godine, a postupak je okončan četiri godine poslije. Doktor Alagić je priznao krivicu i dobio je uvjetnu kaznu od šest mjeseci zatvora koja nije izvršena, budući da do februara ove godine, prema evidenciji pravosudnih organa, nije napravio novo krivično djelo.

Alagić nije ostao bez dozvole za rad. Sada radi kao hirurg plastičar u Kantonalnoj bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću. U Upravi ove bolnice znaju da je Alagić osuđen, ali kažu da on i dalje radi, jer mu to sud nije zabranio.

Doktor Fehim Kadić, predsjednik Ljekarske komore USK-a, kaže da nikada nije čuo za Alagićevu presudu, čak ni iz privatnih kuloara. On kaže da bi se sve propisane procedure provele, samo je problem u dostupnosti informacija.

„Nas ne obavještavaju niotkud da se vodi postupak protiv ljekara, tako da mi nemamo uvid. (…) Krivo mi je što se nešto dešava u mom fahu, a da ja nisam obaviješten“, kaže Kadić i dodaje da sud nije dužan da ih obavijesti o tome, ali da bi „normalno bilo“ da ih je obavijestio direktor Bolnice.

Iz Uprave Bolnice kažu da ne znaju je li neko iz bolnice o ovome obavijestio Komoru.

Alagić nije želio komentarisati slučaj jer, kaže, da se to desilo davno.

Rašid Sardarov

Povjerenje u doktore

Kadić kaže da nije čuo ni za Hamdiju Eškića, doktora kojeg je Kantonalni sud u Bihaću u maju 2011. godine pravosnažno osudio na uvjetnu kaznu zatvora od jedne godine koja nije izvršena jer u toku dvije godine nije počinio krivično djelo.

Eškić je osuđen jer je zbog njegovog načina liječenja desetomjesečna djevojčica Adisa Šabić iz Velike Kladuše umrla. U januaru 2002. godine doktor Eškić je bio dežurni ljekar u Domu zdravlja Velika Kladuša. U njegovoj smjeni Sebiha Atajić je dovela na pregled svoju curicu koja je nekoliko dana povraćala, imala proljev i povišenu temperaturu.

Tokom sudskog procesa je utvrđeno da Eškić nije uradio laboratorijske pretrage, već je bebi odmah propisao lijekove koji nisu bili dovoljni da je izliječe. Djevojčica je dehidrirala i narednog jutra umrla. Eškić se na sudu branio time da majka nije tražila da djetetu da infuziju.

„Nije bilo indikacija da je to potrebno, jer je beba bila vesela“, izjavio je Eškić tokom suđenja. On je još dodao da nije mogao uraditi laboratorijske nalaze jer laboratorija ne radi po noći, ali da takva analiza nije bila ni potrebna s obzirom na pregled djeteta.

„Djetetu nisu date upute za takvu analizu, nisam našao za shodno – nije to meni bio prvi slučaj. Te lijekove koje sam ja propisao propisuju se u pedijatriji“, izjavio je Eškić koji je fizijatar, ali je tada privremeno radio kao liječnik opće prakse.

U Domu zdravlja Velika Kladuša kažu da je doktor Eškić kod njih bio zaposlen na određeno vrijeme. Angažman mu je prestao u julu 2002. godine. Eškić, koji je prema saznanjima CIN-a već deset godina u penziji, sada živi u Sarajevu. Novinari CIN-a su dva puta posjetili kuću u kojoj živi i nisu ga pronašli. Njegova supruga je odbila reći novinarima gdje se Eškić nalazi.

Anesteziologinja iz Sarajeva Amila Cvijetić-Koldžo jedina je doktorica koja je osuđena na zatvorsku kaznu. Dajući epiduralnu anesteziju pri porodu, ona je 2007. godine Svjetlani Zukić oštetila ovojnicu kičmene moždine. Ovu grešku nije nikome prijavila, a pacijenticu je nastavila neadekvatno liječiti u njenom domu, što je naposljetku dovelo do smrti. Osuđena je na tri godine zatvora.

CIN-ovo istraživanje je pokazalo da je doktorica Cvijetić-Koldžo radila na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu četrnaest mjeseci nakon presude. Doktorica je 6.jula ove godine upućena na izdržavanje zatvorske kazne u Tuzlu. Nakon toga je dobila i otkaz na poslu.

Istraživanje koje je za potrebe CIN-a u martu 2014. godine uradila Agencija za ispitivanje javnog mnijenja IPSOS pokazalo je da 14 posto ispitanika smatra da je prilikom njihovog liječenja došlo do greške ljekara. Ipak, devet od njih deset ništa nije poduzelo u tim slučajevima. Više od 90 posto ispitanika je reklo da ima povjerenje u znanje svojih doktora.

Istraživanje je urađeno na uzorku od hiljadu građana sa područja čitave BiH koji su osigurani i koji su u protekloj godini bar jednom bili kod ljekara.

Objavljeno 07. 8. 2014.

Izvor: http://www.cin.ba

Baroness_Warsi,_Minister_without_PortfolioMinistrica britanskog Foreign Officea Sayeeda Warsi (Baronesa Warsi) u utorak je podnijela ostavku navodeći da je politika vlade u vezi s krizom u Pojasu Gaze “moralno neodbranjiva”.

Ona je napisala na svom Twitter nalogu da napušta vladu “s velikim žaljenjem”, prenosi BBC.

Baronesa  Warsi, koja je ranije bila predsjedavajuća Konzervativne stranke, postala je prvi muslimanski ministar otkako je David Cameron stao na čelo vlade 2010. godine.

Premijer joj se zahvalio za njen “sjajni rad”, dodajući kako on želi “bezuslovno primirje” u Gazi.

Laburisti su podržali izjavu baronese Warsi, ali je kancelar George Osbvorne nazvao njenu ostavku “razočaravajućom i iskreno govoreći nepotrebnom”.

Baronesa Warsi odrasla je u Dewsburyju, u zapadnom  Yorkshiru, radila je kao advokat prije nego što je ušla u  politiku.

- S dubokim žaljenjem jutros sam uputila pismo premijeru u kojem nudim svoju ostavku. Više ne mogu podržavati vladinu politiku u vezi s krizom u Gazi – navodi ona na Twitteru.

Nekoliko poslanika iz Konzervativne stranke pozvalo je Camerona da zauzme oštriji stav prema Izraelu u jeku reagovanja zbog “neprimjerenih akcija” jevrejske države u Pojasu Gaze.

U pismu ostavke baronese Warsi navodi se da je vladina politika “moralno neodbranjiva, nije u britanskom nacionalnom interesu i dugoročno šteti našem ugledu na međunarodnom i na unutrašnjem planu”.

Dodala je da njena odluka “nije bila jednostavna”, ali da “postoji velika nelagoda unutar Foreign Officea zbog “načina na koji su se nedavne odluke donosile”.

Izvor: nekoliko bh. novinskih agencija koje su objavile ovu vijest 5. augusta 2014.; Izbor fotke: B.G.

————————————————————————————————————————————————————————–

KOMENTAR:

KADA SU MORALNA NAČELA ISPRED KARIJERE I SVEGA ŠTO UZ TO IDE

Potez ove 43-godišnje ministrice vjera britanskog Foreign Office-a, inače pakistanskog porijekla, jeste vijest za divljenje i za pamćenje. I za povlačenje nekih paralela, posebno nama – Bosancima i Hercegovcima. Budi, barem u meni, neke asocijacije.

Naime, čim sam čuo za ovaj moralni i časni potez Baronese Warsi, istog sekunda sam se sjetio Dejtona 1995. i potpuno neuvjerljivih, ali, na našu žalost, masovno općeprihvaćenih nebuloza o “zavrtanju ruku Aliji” ako ne prihvati Dejton, odnosno podjelu države, odnosno ako ne prihvati i onakvu (i ovakvu) Republiku srpsku, svjestan kako je nastala, unutar nje (Bosne), o “prijetnjama Amerike” da će nas bombardirati ako naša Armija nastavi sa daljnjim oslobađanjem zemlje…..

Sjetih se, odmah u slijedećoj sekundi, i Valentina Inzka, pa i njegovih prethodnika, koji za debelu mjesečnu plaću (50.000 KM) nijemo posmatra/ju kako Dodik i društvo i rukama i nogama ruše kakvu-takvu državu, sklepanu u Dejtonu, a on (Inzko) i oni (njegovi prethodnici) šuti/šute k'o zaliven/zaliveni jer mu/im neko ne dozvoljava da primjenjuje/primjenjuju tzv. Bonske ovlasti… 

Potez ove časne baronese je uzrokom pa se sjetih i svih dosadašnjih i današnjih bh. dužnosnika, posebno onih na državnim nivoima, koji su se prihvatili da obnašaju vlast znajući unaprijed da će biti limitirani, odnosno opstruirani nekim dejtonskim antibosanskim ustavnim rješenjima, poput tzv. entitetskog glasanja (Parlamentarna skupština) ili nužnim konsenzusom (Predsjedništvo). I niko od njih, čak ni kroz zube da prozbori da je ovaj Dejtonski ustav nelegitiman, jer ga nijedan saziv te iste Skupštine nikada nije usvojio, odnosno da posegne za Ustavom Republike Bosne i Hercegovine koji je vanparlamentarno, znači protuustavno i protuzakonito derogiran. I nijedna od parlamentarnih stranaka tu temu (Ustav RBiH) ne spominje. Zašto?! 

Zadivljujući politički, ali prije svega moralni gest Sayeede Warsi je moju pažnju usmjerio i ka aktuelnom američkom predsjedniku, pa i njegovim prethodnicima, jer sam se naslušao i načitao teza da su i njemu/njima “ruke svezane”, da i s njim/njima “neko upravlja iza zavjese…”, da je  on/oni “samo puki izvođač/izvođači radova…istureni igrač/igrači nekih lobija, posebno židovskih (čitaj: cionističkih). I tako dalje i tako dalje….

Dakle, ako je tom Aliji neko zavrtao ruku, trebao je odbiti da potpiše podjelu zemlje (čitaj: kapitulaciju) ili u protivnom podnijeti ostavku. Tada bi na velika vrata ušao u historiju Republike Bosne i Hercegovine, pa čak i svijeta! Ako su neki prijetili da će nas bombardirati, trebao je i tim povodom ponuditi ostavku umjesto što je naredio generalima Dudakoviću i Alagiću da stanu! Nije ni to učinio. Zašto?

Ako tom Inzku neko iz Vijeća za implementaciju mira ne dozvoljava da primjenjuje Bonske ovlasti prema onima koji otvoreno ruše Bosnu i Hercegovinu, odnosno ponašaju se antiustavno (čak i po ovom Dejtonskom ustavu kojeg oni kao čuvaju), zašto ne kaže ko mu to ne dozvoljava i zašto sjedi tako dugo u toj fotelji a ne radi skoro ništa?!

Ili, zašto svi “naši” bajni parlamentarci i članovi Predsjedništva sjede tamo gdje sjede a znali su unaprijed da neće moći puno (ili gotovo ništa) uraditi za Državu?! I svi do jednoga su znali (ili su morali da znaju) za onu Holbrooke-ovu da “BiH može  živjeti po Dejtonskom ustavu najduže 15 godina…” Šta bi izgubili ako odstupe, osim “tričavih” nekoliko hiljada KM mjesečno, plus razne druge povlastice i pogodnosti?! Zar je to važnije od Države?! Njima očigledno – jeste.

Zašto je aktuelni američki predsjednik (pa i njegovi prethodnici) prihvatio da bude takozvani šef Bijele kuće ako će neke poteze eventualno vući i protiv vlastitih uvjerenja? Odnosno, zašto se prihvata funkcije za koju mnogi, itekako upućeni, kažu da na istoj nije samostalan? Da li samo radi nekakvog ulaska u američku i svjetsku povijest?! Ili….Možda će se neki zakačiti za ovaj primjer i evetualno reći da stvari previše pojednostavljujem ali neka shvati ko kako hoće, život itekako treba pojednostaviti, a ne komplicirati i nijednog ljudskog stvora na ovoj Zemlji ne treba praviti “svetim”. To je moje gledanje na život i tačka! Jer, ipak, svi smo mi samo djeca Ademova i Ibrahimova, odnosno obični – smrtnici!

Helemnejse, svi gore spomenuti bi na velika vrata ušli u historije svojih zemalja, a neki i u svjetsku, da su u konkretnim situacijama povukli častan potez kao Baronesa Warsi. Nisu to učinili i zato nisu veliki. Ona jeste učinila jer su joj moralna načela, dostojanstvo i  čast ispred političke karijere, eventualno lagodnijeg života i svega što uz to ide. Zato ona jeste – VELIKA!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

Ruski milijarder od javnog interesa

Posted: 5. August 2014. in Intervjui

1_dodik_sardarovRuski milijarder Rašid Sardarov je posao izgradnje HE „Mrsovo“ u Rudom dobio direktnim dogovorom sa predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom. (Foto: CIN)

Ruski milijarder Rašid Sardarov planira u BiH proizvoditi električnu energiju, koristeći lokalni ugalj i snagu rijeke Lim. Poslove je dobio direktnim dogovorom sa predstavnicima vlasti, a zakonom propisani javni pozivi su objavljivani naknadno.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Helikopter sa tri putnika je nadletio rijeku Lim, devet kilometara nizvodno od mjesta Rudo na istoku Bosne i Hercegovine (BiH). Predsjednik Republike Srpske (RS) je pokazao ruskom milijarderu kanjon rijeke, pitajući ga hoće li tu da investira.

Tako su prije dvije godine predsjednik RS-a Milorad Dodik i ruski investitor Rašid Sardarov dogovorili izgradnju Hidroelektrane (HE) „Mrsovo“. Dio njihovog razgovora je novinaru Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) prepričao Duško Perović, treći putnik iz helikoptera i Sardarova desna ruka u BiH.

Rašid Sardarov Rašid Sardarov je rekao za CIN da je milijarder godinama. „Imam dovoljno za život, ali dok radim, živ sam.“ (Foto: CIN)

Nakon leta Dodik je za medije izjavio da će HE „Mrsovo“ graditi Sardarov. Tokom narednih pet mjeseci obavljena je formalna procedura raspisivanja javnog poziva za dodjelu koncesije, izbora Sardarove firme kao jedinog ponuđača te potpisivanje ugovora.

Dodijelivši mu posao izgradnje HE „Mrsovo“, Vlada RS-a je po drugi put u dvije godine zbog Sardarova pokvarila planove Javnom preduzeću Elektroprivreda RS-a (EP RS). Ranije je Sardarova firma dobila koncesiju na veći dio ležišta uglja Ugljevik – istok, koje je Javno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ godinama istraživalo i smatralo svojim.

„Htio sam da ulaže u još neke objekte i pitao je šta. I ja sam ga ovdje doveo i rezultat je ovo“, rekao je Dodik prilikom postavljanja kamena temeljca za HE „Mrsovo“.

Uzimanje posla Elektroprivredi

Idejno rješenje za izgradnju HE „Mrsovo“ staro je trideset godina i EP RS je na osnovu njega napravio plan izgradnje hidroelektrane vlastitim novcem.

Plan je skupljao prašinu u ladici sve do oktobra 2011. godine kada Srbija i Italija, uz saglasnost i učešće Ministarstva industrije, energetike i rudarstva RS-a, potpisuju međunarodni sporazum o prodaji energije po povlaštenoj cijeni.

 Milorad Dodik Predsjednik RS-a Milorad Dodik simbolično je označio početak izgradnje HE „Mrsovo“ u Rudom 23.6.2014. (Foto: CIN)

Italiji nedostaje električne energije iz obnovljivih izvora u koje spadaju i hidroelektrane pa ju je spremna kupovati od Srbije i RS-a, bh. entiteta koji koristi tek četvrtinu svog hidropotencijala.

Prema Sporazumu, Srbija i RS trebaju sami ili uz pomoć investitora graditi 24 hidroelektrane, među njima i „Mrsovo“. Italija se, s druge strane, obavezuje da će u prvih petnaest godina rada ovih hidroelektrana plaćati struju 155 eura po megavatsatu (MWh), što je skoro četiri puta više od tržišne cijene u regiji tokom 2013. godine. Nakon prvih petnaest godina struju mogu prodavati po važećim tržišnim cijenama.

Vrlo brzo nakon Sporazuma EP RS izrađuje plan za početak gradnje HE „Mrsovo“. Za otkup zemljišta od privatnih vlasnika, istražne i pripremne radove te osnivanje firme koja će biti nosilac koncesije, u naredne tri godine su planirali uložiti 10 miliona maraka. Tokom 2012. su na idejno rješenje i predstudiju ekonomske opravdanosti za gradnju hidroelektrane potrošili oko 75.000 KM.

Sve ove planove javnog preduzeća pokvario je njegov osnivač – Vlada RS-a kojom rukovode članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) čiji je lider Milorad Dodik ujedno i predsjednik entiteta.

Dodik je nakon helikopterskog leta, 9. jula 2012. godine, izjavio da će Sardarov graditi hidroelektranu „Mrsovo“, a četrdesetak dana kasnije je Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva RS-a raspisalo javni poziv za izgradnju hidroelektrane.

Rudo U Rudom je na dan zvaničnog počekta izgradnje HE „Mrsovo“ 23.6.2014. godine vladala praznična atmosfera. (Foto: CIN)

Pozivom je tražen koncesionar koji će graditi HE „Mrsovo“ i njome upravljati narednih 30 godina. Tri mjeseca poslije, u novembru, nadležno ministarstvo je potpisalo ugovor o koncesiji sa Sardarovom firmom „Comsar Energy Trading“. Koncesionar je platio 123.750 KM jednokratne koncesione naknade i plaćat će 2,6 posto godišnjih prihoda od prodaje struje kada je hidroelektrana počne proizvoditi.

Ukoliko struju bude prodavao Italijanima, godišnje će zarađivati 42,5 miliona KM, a Republika Srpska će dobivati oko milion KM na osnovu koncesione naknade.

23. juna ove godine, kada su Dodik i Sardarov polagali kamen temeljac za gradnju hidroelektrane, u Rudom je vladala prava praznična atmosfera. Neke su prodavnice bile zatvorene, konobari su tokom ceremonije dijelili besplatne sokove i sendviče okupljenim mještanima, a pripremljen je i prigodni program uz narodno kolo.

„Ovo je poklon opštini koji se čeka nekoliko desetina godina“, rekao je Dodik o HE „Mrsovo“, a ruski milijarder mu se zahvalio na podršci.

„Ovako otvorenog predsjednika ne možeš da sretneš često. Bez obzira šta ja kažem, on uvijek traži što više da ulažemo, i gradimo, i radnih mjesta da otvorimo i to, naravno, stimuliše“, rekao je Sardarov.

 Perović, Dodik, Sardarov Duško Perović, Milorad Dodik i Rašid Sardarov bili su u helikopteru kada je dogovorena izgradnja HE „Mrsovo“ na rijeci Lim. (Foto: CIN)

Pobjednik poznat prije javnog poziva

HE „Mrsovo“ je drugi energetski objekat čija gradnja je dodijeljena Sardarovu direktnom pogodbom sa vlastima RS-a i prije raspisivanja javnog poziva za dodjelu koncesije.

Prema dokumentaciji koja je u posjedu CIN-a, Sardarov je u proljeće 2011. godine uputio Vladi RS-a pismo namjere u kojem je zatražio koncesiju za eksploataciju uglja te koncesiju za izgradnju i korištenje dva termoenergetska bloka u Ugljeviku koja bi bila nadovezana na infrastrukturu postojeće državne termoelektrane.

Vlada RS-a, na čijem je čelu tada bio Aleksandar Džombić iz SNSD-a, prihvatila je ponudu Sardarova u roku od devet dana. Skoro dvije i po godine poslije Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva RS-a raspisalo je javni poziv za dodjelu koncesije.

Bilo je izvjesno da će Sardarov dobiti ovaj posao, jer su ga najviši zvaničnici RS-a duže od dvije godine predstavljali kao novog partnera koji će graditi termoelektranu.

Uz to, na prijedlog Sardarova izražen u pismu namjere Vlasti RS-a su odobrile osnivanje preduzeće „Comsar Energy RS“ (CERS), dvije godine prije nego je poziv objavljen. CERS je osnovan u partnerstvu sa Javnim preduzećem „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ (RiTE), a više od 98% suvlasništva pripada firmi Rašida Sardarova „Comsar Energy Group“ LTD.

Ova firma je registrovana na Kipru, ostrvskoj državi i jednoj od brojnih svjetskih offshore zona koje nude potpunu anonimnost vlasnicima firmi i bankovnih računa, što se često koristi za utaju poreza i pranje novca.

Milorad DodikPredsjednik RS-a Milorad Dodik je rekao okupljenim stanovnicima Rudog da je HE „Mrsovo“ poklon općini koji se čeka nekoliko desetina godina. (Foto: CIN)

CERS je najprije dobio koncesiju za eksploataciju uglja na većem dijelu ležišta Ugljevik – istok. Posjedovanje vlastitog uglja je naknadno postavljen kao jedan od uvjeta za učestvovanje u javnom pozivu za izgradnju termoelektrane Ugljevik.

Poziv je bio otvoren 45 dana. Među obimnom dokumentacijom tražena je i studija ekonomske opravdanosti, urađena u skladu sa propisima o dodjeli koncesije nakon samoinicijativne ponude. To nije bilo moguće uraditi u tako kratkom roku.

U Zakonu o koncesijama RS-a propisano je da se koncesija može dati na osnovu samoinicijativne ponude samo ako Vlada RS-a utvrdi da postoji javni interes za to. Javni interes podrazumijeva da se radi o hitnom poslu ili da jedino ponuđač ima pravo na određenu metodologiju poslovanja, stoji u Uputstvu za procjenju javnog interesa.

U slučaju dodjele poslova Sardarovu nije bio ispunjen nijedan uvjet za utvrđivanje javnog interesa.

Predsjedavajući Komisije za koncesije RS-a Predrag Aškrabić kaže da Vlada RS-a određuje ko će dobiti koncesiju, a institucija na čijem je on čelu samo prati procedure.

„Ako hoćeš da neko stoji iza tebe, normalno da hoćeš da privučeš njegov kapital“, kaže Aškrabić.

CERS će, prema ugovoru o koncesiji iz oktobra 2013. godine, graditi termoelektranu od 600 megavati (MW) i koristiti je tokom narednih 30 godina. Za njen rad će godišnje trošiti više od četiri miliona tona uglja iz tri ležišta koja su dodijeljena CERS-u i u kojima je ukupno 118 miliona tona.

Rudo „Comsar Energy Hydro“, firma u vlasništvu Rašida Sardarova, dobila je koncesiju za građevinski kamen – krečnjak u Rudom. (Foto: CIN)

Izgradnja termoelektrane još nije počela, a prema riječima Dodika i Sardarova razlog su problemi na lokalnom novou te dokumentacija neophodna za usaglašavanje projekta sa evropskim standardima.

Uz dva velika energetska projekta firme Sardarova istražuju ležišta krečnjaka u općinama Ugljevik i Zvornik. Krečnjak je potreben za odsumporavanje dima iz termoelektrane te za izgradnju hidroelektrane.

Uz to, posjeduje i hotele u Rudom i Ugljeviku, mada hotelijerstvo nije biznis u kojem Sardarov zarađuje, kazao je novinarima CIN-a Duško Perović, direktor firme „Comsar Energy Trading“. Hoteli će mu poslužiti i za smještaj radnika koji će graditi elektrane.

Sardarov je u kraćem razgovoru za CIN rekao da od države nije uzeo „nijedan ekser“, da je sve izgradio na praznom mjestu te da će posao rado prepustiti drugoj kompaniji, ako dokaže da to može izvesti za tri i po do četiri godine.

„Ako neko hoće da napravi objekat, neka izvoli. Ja ću mu dati projekt.“

Rašid Sardarov

Prvi milion rubalja

Rašid Sardarov je rođen 27. jula 1955. godine u ruskoj republici Dagestan. Geologiju je diplomirao sa 23 godine, a zatim sa terenskim timovima proveo 12 godina, istražujući za državni geološki institut naftu i gas širom Azije.

Perović je rekao novinarima CIN-a da je njegov poslodavac svoje prve milione zaradio u Orenburgu, ruskoj oblasti na granici sa Kazahstanom. Tu je dobio koncesiju za eksploataciju gasnog kondenzata koji se može prerađivati u naftni plin za pogon vozila te benzin i lako loživo ulje.

Sirovine je prerađivao u rafineriji državne kompanije „Gazprom“ sve dok nije izgradio vlastitu rafineriju te u Moskvi 2003. godine osnovao firmu „Južno-uralska industrijska kompanija“, koja se bavi vađenjem i preradom nafte i gasa. Suvlasnica  firme je supruga Mariana Ljubim Bogatyrjevna.

„Južno-uralska industrijska kompanija“ ima oko 1.500 zaposlenih i godišnji prihod od oko 1,5 milijardi maraka.

2005. godine Sardarov je poslovanje proširio na evropski kontinent, osnivajući niz kompanija od kojih je neke u međuvremenu i likvidirao. U Luksemburgu je sa tada dvadesetdvogodišnjim sinom Timurom osnovao kompaniju „Ocean Group International“ i ušao u posao prijevoza luksuznim mlaznim avionima.

Ali, sve su to sporedni poslovi jer, kako je Sardarov rekao za CIN: „Moj primarni posao je u vezi sa preradom nafte i gasa“.

U BiH je prisutan od 2011. godine, a do danas je u Banjoj Luci osnovao pet firmi: CERS, „Comsar Energy Trading“, „Comsar Energy Hydro“, „Energy Group Limited“ i  „Comsar Energy Agro“. Svih pet su u potpunom ili većinskom vlasništvu njegove offshore kompanije „Comsar Energy“ LTD sa Kipra.

Odlukom Vijeća ministara BiH od 21.12. 2011. godine Sardarov je kao značajan investitor dobio bh. državljanstvo. U izjavi za CIN kaže da je godinama bogat.

„Mnogo godina sam milijarder i ne stidim se to reći“. Na pitanje pomisli li ikada da je dovoljno bogat i da mu je dosta novca, rekao je:

„Imam dovoljno za život, ali dok radim, živ sam“.

Izvor: http://www.cin.ba

Objavljeno 05. 8. 2014.

Povodom informacij​e o bankrotu

Posted: 5. August 2014. in Intervjui

sdbih

BiH je i dalje u B-rejtingu prema kreditnom rangu “Mudija” i SiP-u  što svrstava našu zemlju  u zemlje sa visokim kreditnim  rizikom. Posljedica ovakvog stanja je nesigurnost stranog investitora u povrat uloženog kapitala ćime se  BiH zaobilazi u visokom luku.  Nedostatak investicija vodi povećanju armije nezaposlenih, i  smanjenju priliva sredstava u državnu kasu.

Izjave  B-H političara kojim se negira mogućnost bankrota države  , kao odgovor  na  pisanje renomiranog magazina “Euromoney “da prijeti opasnost da BiH bankrotira u skorije vrijeme “,  je  pokazatelj indolentnosti, bahatosti  i neodgovornosti današnjih vlasti na alarmantnu ekonomsku situaciju u zemlji.

Iako je javni dug države porastao, broj nezaposlenih  konstantno raste, korupcija u krugovima najviših državnih službenika kulminira a domaći političari vodećih stranaka gotovo ništa ne čine na rješavanju političke krize u zemlji, ovakve izjave su licemjerne i vrijeđaju zdravu pamet građanina BiH.  Poruke koje se šalju u smislu  da  postoji dovoljno prostora da se građani BiH još više zaduže i osiromaše i na taj način spriječi bankrot države su najblaže rečeno smiješne.

Pitamo se ko je odgovoran za ovakvo stanje  a ako ne sami njeni vodeći političari poput Špirića, Bevande , Nikšića, Tegeltije, i drugih! Oni  imaju kako političku moć tako i ekonomski instrument u svojim rukama kojim bi se mogao dići kreditni rejting države  i stvoriti povoljniji uslovi  održivog ekonomskog razvoja . To je jedini zdravi put neophodan za otplatu javnog duga i poboljšanja životnog standarda običnog građanina!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Poštovane kolege,

Koalicija ‘Pod lupom’ za slobodne i poštene izbore, Koalicija sedam nevladinih organizacija koja organizira masovno nestranačko posmatranje Opštih izbora 2014, danas je zvanično počela svoju medijsku kampanju. U prilogu ćete naći saopštenje za javnost kao i ostale materijale koji vam mogu biti od pomoći da se bolje informirate o našem radu.

Molimo vas da podržite naše napore i objavite informacije o početku kampanje organiziranja nestranačkih posmatrača na cijeloj teritoriji BiH.

Stojim vam na raspolaganju za eventualne dodatne informacije.

Linkovi na video spotove

https://www.youtube.com/watch?v=Aku5fsCRozs

https://www.youtube.com/watch?v=0K1fg2LUrtA

Lijep pozdrav

Asim Bešlija

Predstavnik za javnost

Koalicija ‘Pod lupom’

Koste Hermana 11/2

71000, Sarajevo, BiH

Mob. 061 202 092

Tel. 033 268 156

Fax. 033 221 998

www.podlupom.org

 

Muslimani Vermonta na ovaj Ramazanski bajram ostvarili svoj kapitalan program : za svega par mjeseci prikupili 750.000 dolara, sa kojima su kupili preostale dvije trećine objekta u kojem sada egzistira Burlingtonska džamija i time postali vlasnici cijelog objekta, u kome će se početkom naredne godine formirati prvi Islamski centar Vermonta.  

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-07-2835.JPG

I ovaj Ramazanski bajram muslimani Vermonta, nastanjeni prvenstveno u najvećem vermontskom gradu Burlingtonu, klanjali su u burlingtonskom Hotelu Sheraton. Razlog za to je što iz godine u godinu muslimanska populacija Vermonta  sve brže raste, pa se već nekoliko godina bajramska i druga masovnija okupljnja muslimana  organizuju u većim hotelima ili sportskim dvoranama, jer jedina Burlingtonska džamija ne može primiti sve one koji takvim okupljanjima žele prisustvovati.

Ovaj Ramazanski bajram u Vermontu će se dugo pamtiti

Za razliku od ranijih godina, ovaj ramazanski bajram  u Burlingtonu pamtiće se veoma dugo, kao kapitalni događaj. Bajram namaz u hotelu Sheraton klanjao je do sada najveći broj muslimana. Bilo ih je blizu 2.000, a potiču iz 24 islamske nacije, iz svih dijelova svijeta. Najviše je Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, koji čine preko 40% muslimanske populacije Vermonta. Međutim, broj muslimana na bajram namazu nije bio osnovna značajka ovog Bajrama. Posebnim i nezaboravnim čini ga činjenica da su islamski vjernici Vermonta za ovaj bajram, uz pomoć Allaha dš.š,  ostvarili svoj veliki kapitalni cilj, koji su sebi postavili prije šest mjeseci. Prikupili su iznos od 750.000 dolara sa kojim kupuju dodatne dvije trećine i postaju jedini vlasnik objekta u kojem je sada smještena Burlingtonska  džamija. Ovom kupovinom džamijski prostor povećava se sa 5.000 na 15.000 kvadratnih skver fita. Proširuje se prostor za obavljanje namaza i stiču uslovi za formiranje prvog Islamskog centra u Vermontu.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-07-2831.JPG

Nosilac ovih aktivnosti bio je Islamic Societi of Vermont (ISVT), koji ujedinjuje sve muslimane ovih prostora, a postoji od 1995. godine. Za kupovinu dodatnog prostora novac je prikupljen za svega tri mjeseca. Posebno je bila djelotvorna 27-ma ramazanska noć 29. Jula 2014.godine , Noć Lejletul Kadr, kada je prikupljeno nedostajućih  60.000 dolara i time dostignut cilj, obezbjeđeno svih 750.000 potrebnih za kupovinu dodatnog prostora. Preko 90% sredstava prikupljeno je na lokalnom nivou, a oko 10% su donirali dobri ljudi iz drugih dijelova Amerike i Kanade. Svima njima se i ovom prilikom od srca zahvaljujemo i molimo dragog Allaha da im to upiše u njihova dobra djela.

U novom prostoru biće više mjesta za klanjanje, banket sala sa kuhinjom, centar za predškolski uzrast i rekreaciju mladih, konferencijska soba sa bibliotekom, prostor za pogrebne usluge, dodatni parking prostor. Time će se povećati kvalitet i omogućiti organizovanije obavljanje vjerskih i kulturnih sadržaja, koje će pomoći da se sačuva jezik, vjera,  kultura , tradicija i identitet

Islamska zajednica Vermonta postoji od 1995. godine

Islamska zajednica u Vermontu postoji od 1995.godine, a nastala je dolaskom prvih Bošn jaka.  Do tada u Vermontu nije bilo brojnije muslimanske populacije. Prije 20 godina klanjalo se u privatnim kućama, u iznajmljenom prostoru, a 1997. godine, dvije godine nakon osnivanja Islamske zajednice, vermontski muslimani kupili su jednu trećinu prostora u većem objektu, u kojem od tada na adresi 182 Hegeman Avenue , Suite 1, Colchester, VT 05446 egzistira Burlingtonska džamija. Taj prostor se vremenom pokazao nedovoljan, pa se počelo razmišljati o proširenju, što je dovelo do realizacije ovog projekta, vrijednog u novcu preko milion dolara, a neprocjenjivo značajnog za vjerski i kulturni život ovih i budućih generacija muslimana Vermonta.

Džamije dobivaju dodatne sadržaje

Džamije su imperativ opstanka muslimana na svim prostorima gdje muslimani čine doseljeničku populaciji i predstavljaju manjinu. Gdje nema džamija neće biti ni muslimana, ili će se izgubiti kao cvijet u travi. U fabrici hranimo tijelo, u džamiji dušu.  Ali u novim uslovima življenja džamije nisu dovoljne. Potrebni su im dodatni sadržaji. To je bio razlog što su se muslimani Vermonta, po ugledu na druge veće islamske centre, odlučili pokrenuti kapitalan projekat , kupiti dodatni prostor i u njemu pokrenuti rad Prvog islamskog centra  u Vermontu, maloj američkoj državi koja broji svega 630.000 stanovnika. Islamski centar Vermonta su vrata na koja će ulaziti, kroz koja će prolaziti i izlazizi u svijet generacije mladih muslimana, koji će svojim znanjem i umijećem obogatiti ovaj svijet i učiniti ga za sviju nas boljim i sretnijim

Muslimani postali nedjeljiva sastavna komponenta vermontske populacije

I ovogodišnji Ramazanski bajram pokazao je da su Islam i Muslimani postali prepoznatljiva, poželjna, sastavna  i nedjeljiva organizovana komponenta kulture življenja na ovim prostorima, kao i širom Amerike. To se uvjerljivije nego ikad pokazalo na ovoj bajramskoj svečanosti u Hotelu Sheraton.

Od ranih jutarnjih časova, učenjem Eid Tekbira prisutni su izrazili svoju bezgraničnu zahvalnost Alahu dž.š.

“Allahu Akbar, Allahu Akbar, Allahu Akbar,  La ilaha illallah Illallahu, Allahu Akbar, Allahu Akbar walillahil Hamd!“.

Sa posebnim oduševljenjem svi prisutni su saslušali obavještenje predsjednika ISVT g. Ezzeddine Fatnassi, kojim ih se obavještava  da je na ovaj Bajram završen njihov kapitalan program kojim je prikupljeno 750.000 dolara i otkupljen cijeli objekat u kome je do tada Islamic Society of Vermont posjedovao samo trećinu korisnog prostora.

Nakon kraćih  pozdravnih obraćanja prisutnim od strane predstavnika Bošnjaka, muslimana Somalije i muslimana Pakistana, prigodnom bajramskom hudbom se obratio imam burlingtonske džamije Islam Hasana, a potom se pristupilo klanjanu Bajram namaza. Klanjanjem Bajram namaza muslimani Vermonta su ponovno potvrdili svoju odanost Allahu (dž.š.) i svojoj vjeri Islamu. Poslije klanjanja Bajram namaza pristupilo se čestitanju, a djeca su sa neskrivenim zadovoljstvom počela puniti svoje džepove prvim novčanim bajramskim darovima.

Sami možemo mnogo, a jedinstveni možemo skoro sve

I ovaj projekat muslimana Vermonta, koji nam ovim ramazanskim bajramom donosi blagostanje, pokazao je da i sami možemo mnogo ali jedinstveni možemo sve. Jedno učinjeno dobro djelo vrati makar jedan osmjeh radosti, a dobra djela ostaju. A to sam naučio i ja još dok sam bio dijete. Rano sam ostao bez oca. Još dok sam bio sasvim mali urezala mi se u pamet ona narodna “Gdje god nađeš zgodno mjesto tu drvo posadi, a drvo je blagorodno pa će da nagradi “. Opsjednut tom porukom od svoje prve đačke zarade kupio sam i zasadio u svojoj bašti nekoliko sadnica šljiva, jabuka i krušaka, a isto toliko i mojim dvjema tetkama koje su u ratu ostale bez muževa, kao i mnoge naše majke danas. Godinama kasnije uživali smo te plodove. Prošle godine jedna moja prijateljica posjetila je moj rodni grad Bosansku Dubicu, prošla pored moje napuštene opustjele kuće iz koje smo u martu 93. protjerani i nabrala punu korpu jabuka sa stabla koje se skitilo. To saznanje  me ispunilo zadovoljstvom, jer i kada nas nema plodove našeg rada koriste i drugi, što njih i nas čini sretnim. A svima nama voljom Allaha dž.š. određeno je da sadimio i gradimo i na ovim prostorima, da beremo plodove mi i naši mladi koji dolaze.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-07-2848.JPG

Vjeruje se da je ovo posljednji put da muslimani Vermonta Bajram namaz klanjaju van džamijskog prostora. Kako je u svom pozdravnom govoru najavio aktuelni predsjednik  ISVT g. Ezzeddine Fatnassi već naredni bajramski namaz klanjat će se u Burlingonskoj džamiji koja će sa proširenjem prostora moći primiti sve one koji tom najvećem muslimanskom prazniku budu željeli prisustvovati.

Burlington, Avgusta 2, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Bolivijske vlasti odlučile su proglasiti Izrael “terorističkom državom” i nakon 42 godine ukinuti im bezvizi režim.

Bolivija proglasila Izrael

Evo Morales
Nakon tri sedmice, koliko traje napad Izraela na Pojas Gaze, i preko 1.200 ubijenih Palestinaca, predsjednik Bolivije Evo Morales na jedinstven način je odlučio dignuti glas protiv izraelskih napada.”Proglašavamo Izrael terorističkom državom”, naveo je Morales u svom govoru u gradu Cochabamba.

On je ukinuo i dogovor iz 1972. godine kojim su Izraelci u Boliviju mogli putovati bez viza.

“Izrael nije garant osnovnih ljudskih prava, mira i koegzistencije u okvirima međunarodne zajednice”, dodao je on.

Bolivija je prije pet godina, a nakon napada Izraela na Palestinu, ukinula sve prethodne dogovore između dvije države

Polovinom jula, Morales je zatražio od visokog predstavnika UNHCR-a da procesuiraju Izrael zbog zločina protiv čovječnosti.

(Klix.ba

 Američko-židovski kongres želi natrag nagradu koju su mi dali. Ako podržavate ovu tiraniju, ovaj genocid, ovaj hitlerovski fašizam i režim koji ubija djecu, onda uzmite ovu nagradu i radite s njom što želite, poručio je turski premijer i predsjednički kandidat Recep Tayyip Erdogan na mitingu u turskom gradu Vanu, javlja Anadolija.

Erdogan: Ubijene bebe Gaze na Zapadu nemaju medijsku pažnju ni koliko nasukani kitovi

Recep Tayyip Erdogan

“Po čemu se ovo što vi radite razlikujete od onoga što je radio Hitler i nacisti?”, upitao je Erdogan, misleći na Izrael koji nastavlja s napadima na Gazu.

Podsjećajući na to da je Izrael tokom ramazana i Bajrama u Gazi sijao smrt, ne vodeći računa da li su u pitanju civili, žene, djeca; rušeći sve pred sobom, ne obraćajući pažnju da li je u pitanju škola, bolnica, džamija, Erdoga je nastavio:

“U 25 dana ubijeno je oko 1.300 naše braće u Gazi. Od tog broja oko 250 je djece, 100 žena… Djeca u Gazi nisu osjetila radost Bajrama, nisu za Bajram mogli slobodno izaći na ulice, igrati se u parkovima nego su postali šehidi u svojim kućama, na ulicama, parkovima i na obali mora”, kazao je Erdogan, pojašnjavajući da se nevini civili ubijaju u džamijama, školama, bolnicama…

“Braćo moja, kada genocidom nazovemo ovu nehumanost izraelske uprave, nekima to smeta. Nekima smeta i kada to što Izrael radi poredim s onim što je radio Hitler i nacisti. Iz Vana poručujem svijetu: Za ime Boga, kakva je razlika između onoga što radi Izrael i onoga što je radio Hitler i nacisti?! Kako okarakterisati ono što radi Izrael osim kao genocid? To je rasizam, fašizam, to je oživljavanje Hitlerovog duha. Prema njima, ubiti muslimana je legitimno ali…”, poručio je Erdogan.

Erdogan dodaje da ubijene bebe na Zapadu nemaju medijsku pažnju ni koliko nekoliko nasukanih kitova.

“Američko-židovski kongres želi natrag nagradu koju su mi dali. Ako podržavate ovu tiraniju, ovaj genocid, ovaj hitlerovski fašizam i režim koji ubija djecu, onda uzmite ovu nagradu i radite s njom što god želite”, pojasnio je Erdogan.

Turski premijer Erdogan je podsjetio na intenzivne izraelske napade na Gazu, poručivši da će Turska nastaviti da se moli za narod Gaze, ali i da ulaže sve napore da ostane uz njih.

(Anadolija)

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine je juče 30. jula održala redovnu Konvenciju gdje je predstavile svoje kandidate za naredne opće izbore. Stranka dijaspore se za naredne opće izbore prijavila na svim nivoima nudeći među 146 kandidata i bošnjačkog kandidata za člana Predsjedništva BiH gospodina Džebraila Bajramovića. Prema manjem bosansko-hercegovačkom entitetu nastupit ćemo u okviru Koalicije Domovina koju čine 9 koalicionih stranaka dok prema Federaciji BiH nastupamo samostalno sa svojim kandidatima.

Snaga naših kandidata je prije svega u spoju ljudi iz dijaspore i matice, spoznaji da su to uglavnom stručni ljudi koji nisu bili angažirani u političkom životu BiH i koji su shvatili da bez ličnog angažmana,  neće doći do promjena. Zajedno sa iskusnim ljudima koji su se već potvrdili u politici kao neosporne patriote i pošteni građani uvjereni sam  u naš zajednički uspjeh!

Ozbiljnost političke situacije u našoj domovini ali i šire globalne političke, ekonomske i druge  promjene zahtjevaju ozbiljnost u našem rad i spoznaju da moramo se prestrojavati u hodu kako bi  gradili politiku jedinstva, poštovanja i solidarnosti, prijeko potrebnu kako bi se sprovele neophodne ustavne, ekonomske i socijalne reforme.

Naša vizija je da će Bosna i Hercegovina jednog dana biti poput Silicon Valley, doline u SAD, gdje će se razmjenjivati ideje iz oblasti tehnologije, nauke i ekonomije.  Naša je vizija da će jednog dana neopravdano zapostavljeni poljoprivredni proizvođači, svojim proizvodima u potpunost podmirivati potražnju za hranom na bosansko-hercegovačkom tržištu.Naša je vizija da spriječimo rezultate etničkog čišćenja,gradimo zajedništvo na ovima prostorima i most saradnje dijaspore i države.

U to smo ubjeđeni jer imamo ljudske, prirodne resurse, i geostrategijski položaj što nam garantuje da u budućnosti budemo regionalni lider balkanskih zemalja. Ja u to nesporno vjerujem.

Ključ našeg uspjeha je u našim kandidatima i timskom, zajedničkom radu u kojoj će se profilirati ideje koje će biti u službi demokratije i svakog građanina BiH.

Zato od naših članova i simpatizera zahtjevamo da budemo jedinstveni, pošteni, hrabri, i odlučni da  istrajemo na putu istine.

Ovi kandidati imaju našu neospornu podršku i vjeru da zajedno možemo mijenjati bosansko-hercegovačko društvo.

gaza - plac
Ima ona narodna, kod nas: Selo gori, a baba se češlja…
 
Ili, upravo gledam i slušam izjavu jedne Palestinke koja kaže:
Ne mogu se veseliti dok drugi plaču, ne mogu živjeti dok drugi umiru…
 
Sjetih se i Tite, ne samo danas, nego često u povodu genocida nad palestinskim narodom koji, kao što je poznato, nije imao diplomatske odnose sa cionističkim Izraelom… Aferim, Tito! Zna se da si bio državnik svjetskog formata i da za takvima ovaj svijet naprosto – žudi.
 
A jučer čuh da je jedan naš  Mustafa, ovdje, otkazao pretplatu na Boston Globe, objasnivši im da neće da čita novinu koja jednostrano izvještava o Gazi… Aferim, Mustafa!
Prije neki dan sam polemizirao na ovu temu s jednim našim čovjekom, pred džamijom. On meni: Ma, to je visoka politika… A ja njemu: Jok, to je pitanje života i smrti a ja sam za – život….
 
I tako dalje i tako dalje….
 
Vjerujem da su ovih pet natuknica, kao uvod, sasvim dovoljne da ih svojim pogledom na svijet razradim i da, ne prvi put, dignem svoj glas zbog izraelskog genocida kojeg vrši nad Palestincima. Dižem svoj glas jer nemam pravo šutjeti, jer nisam gnjida. I, jer ne polažem račune nikome osim dragom Bogu i svojoj savjesti. I, jer ne kalkuliram nikada i nigdje.
 
Gledati slike iz Gaze a šutjeti znači odobravati masovna ubijanja djece, žena..
 
Ne, ne gledam američku televiziju, posebno ne CNN koji nisu dobrodošli u moju kuću. Jer nisu profesionalni, odnosno jer jesu pristrasni. Ne, ne gledam uopće televizijske kanale sa Zapada, iz istih razloga. Čast nekim njihovim novinarima velikog, najvećeg formata, kao naprimjer Christiane Amanpour, novinarki koja ima tri državljanstva: britansko, bosansko i iransko.
Dakle, gledam i pratim neke bh. kanale, HRT i Al Jazeeru te, pored upozorenja da bi slike iz Gaze mogle biti uznemirujuće, što u mome slučaju znači da će mi podići ionako visok tlak i adrenalin, ja pogledam i razmišljam šta mogu, kao obični građanin, ne BiH i SAD, nego svijeta (tako se uistinu osjećam), kao obični smrtnik, učiniti…trebam li barem reagirati….ili prešutjeti i - gledati svoja posla.
gaza - djeca
Kao što rekoh, nemam pravo da šutim i pravim se kao da se ništa ne događa, da se češljam a selo gori…, da se barem ne zamislim nad izjavom one Palestinke s početka ovog teksta, odnosno da se punim srcem radujem i svome Tariku…, i Bajramu.., i običnim ovodunjalučkim stvarima, a desetine i stotine hiljada ljudi negdje tamo plače…, ili da glumim da živim normalan život, a gledam smrt na ulicama, u školama, na pijacama, u bolnicama i na drugim mjestima u Gazi, da se ne zapitam zašto Tito nije imao diplomatske odnose sa Izraelom ili zašto je taj Mustafa otkazao Boston Globe… Ne, ja nisam taj! Itekako suosjećam sa patnjama svih nevinih ljudi ovoga svijeta, posebno sa onima nad kojima se vrši genocid, da bih bio idiot i šutio. Ne, ne šutim, već dižem svoj glas protiv cionističkog Izraela i njegovih pomagača, uključujući i UN, protiv svih oficijelnih ili neoficijelnih, moćnih, manje moćnih ili nemoćnih, koji na sve to šute.., protiv velike većine arapskih marionetskih režima kojima će kad-tad učiteljica života presuditi za saučesništvo u genocidu nad narodom Palestine.
 
Ne mogu gledati ni slušati ni Obamu, ni Kerry-ja…
 
Kada sam došao u ovu zemlju jedna od prvih stvari kojima su nas učili bila je ona da ovdje postoji freedom of speech (sloboda govora). S tim u vezi ne želim da se ovaj moj krik žednog u pustinji shvati samo u tom kontekstu, nego, vjerujte mi na riječ, ja bih digao svoj glas i da formalno ne postoji to ustavno pravo za građane zemlje u kojoj živim i čiji sam također državljanin. Uostalom, tako sam se ponašao i iz okupirane Banja Luke 1992-1994., pa iz Tuđmanove Hrvatske 1995…..i za to postoje pisani dokazi. I, platio sam određenu cijenu zbog toga. I, neka sam!
Helem, rekoh da ne gledam američku televiziju (osim sportskih kanala), ali ako se na nekoj drugoj televiziji ovih dana pojave Obama ili Kerry, posebno ako palamude o nekakvoj “inicijativi za prestanak sukoba…” (čitaj: sukoba između izraelskog topništva i palestinskih civila, posebno djece…), meni se želudac prevrne i mijenjam kanal. Ne, ne mogu ih, jednostavno, ni gledati ni slušati i tačka! Što se Obame tiče, nema bitne razlike između njega i Busha II, Clintona, Busha I, Reagana, Cartera, Forda, Nixona, Johnsona, Kennedy-ja, Eisenhowera i Trumana, odnosno svih američkih predsjednika od nastanka cionističke države Izrael do danas. Jer svi do jednoga su papagajski ponavljali ili ponavljaju jednu te istu mantru oko mogućeg rješenja izraelskog-palestinskog pitanja, o uspostavi dvije države tamo ili ponavljaju onu odvratnu da Izrael ima pravo da se brani… (Od koga? Od palestinske djece, žena, trudnica…civila…?)….a prošlo je 67 godina i ništa se nije desilo osim daljnjeg otimanja palestinske zemlje i ubijanja palestinskih civila Bog zna u kojem broju do danas. Kao da su se svi, osim na Ustav SAD, zakleli  i na – VJERNOST IZRAELU!
 
Kat-tad formirati Suda za ratne zločine i suditi izraelskim cionistima
 
Bibi
Razmišljati danas na ovakav način jednako je utopiji i toga sam svjestan. Posebno tako nešto očekivati od ovakvih UN. Ali, valja se nadati da će onaj zdraviji dio čovječanstva nekad smoći snage da nadjača sile mraka ovoga svijeta i formira neku drugu svjetsku organizaciju koja neće robovati ničijim interesima niti će biti pod kontrolom tzv. moćnih zemalja, te formirati Sud za ratne zločine i zločine genocida za izraelske cioniste koji decenijama vrše ratne zločine, uključujući i zločin genocida, nad narodom Palestine.  Želim da vjerujem da će taj sud suditi živom ili mrtvom zlikovcu  Bibiju Natenyahuu, koji je svojom brutalnošću nad civilima, posebno djecom, nadmašio Adolfa Hitlera.
 
Spomenuo bih i Milu Dodika, ali neću, da mu ne dižem cijenu…
 
Spemenuo bih u ovom kriku i Milu Dodika, čovjeka-seljaka-političara-vožda…s naših prostora, jer je upravo on javno podržao genocid Izraela nad Palestincima, čime se samosvrstao u društvo fašista-cionista-rasista…,  jer može biti dio ove priče, i to njene ružne strane, ali neću kako mu ne bih pridavao značaj i kako Mile ne bi pomislio da je, ne daj Bože, nekakav državnik…Ovoga puta ću ga ignorirati. Kako njega, tako i onog, eventualno trijeznog (ali s naglašenim podočnjacima) njegovog potrčka u Predsjedništvu BiH koji se jučer jeste sreo sa izraelskim ambasadorom u BiH a koji gest je suvišno i komentirati. Zapravo, obojicu iz higijenskih razloga ću, barem sada, zaobići.
 
Digoh glas da me se moji ne stide
 
Na samom kraju, svjestan da neću ništa promijeniti niti na bilo šta utjecati, ipak digoh svoj glas, kako zbog svoje savjesti, tako i još više zbog toga što želim da ostane zapisano da sam imao svoj stav i o onome  za što mnogi kažu da ih se ne tiče, a ja smatram da se itkako tiče i njih i mene i svih ljudi na svijetu. Neka ostane zapisano i ovo, da me se moji potomci ni sada, ni sutra, ni prekoutra…dok živim i nakon što odem – ne stide!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

 

U NEOTKRIVENIM MASOVNIM GROBNICAMA KRIJU SE TIJELA

još 800 do 1000 Prijedorčana koji se vode kao nestali.

Istina o prijedorskom genocidu i zločinima na regiji Prijedor samo je djelimično dostupna javnosti, jer kako izgleda nikom nije potrebna osim žrtvama i porodicama žrtava.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcT71AG0RduzxQhTtWJq_uWh0a5NkNiaE97dAt35Ii5sJPCqhZ60MQ

I traganja za masovnim grobnicama posustaju?

Pošteni pate i stradaju, a ratni zločinci, ratni  profiteri i kriminalci Dejtonskom Bosnom neprikosnoveno vladaju.

Svakih desetak dana bh javnost uznemire vijesti o novoj policijskoj akciji kodnog naziva XXX, raciji i hapšenjima , a marice voze i odvoze sitne delikvente i prevarante, mnoge neosnovano osumnjačene, ispituju ih, mlave a onda tiho i kradom veliku većinu otpuštaju i šalju kući, jer se pokaže da su nevini. Po tome bi se reklo da policija i službe sigurnosti nešto rade. I rade, ali ne za Bosnu i Hercegovinu, već za Srbiju, Hrvatsku, za podlace i licemjere EU. A za to vrijeme dok se službe siguirnosti i bh policija tako marljivo bave sitnim kriminalom, ratni zločinci, ratni profiteri i mafija neprikosnoveno vladaju svim prostorima države i šire svoju mrežu. Milorad Dodik, Neprijatelj BiH broj 1 pljuje po Bosni, posipa je svojim izmetom i škripi zubima, ali neprikosnoveno vlada i širi svoj trulež. Nebojša Radmnanović podmuklo i lijaški blokira svaku poštenu namjeru da se  BiH prestavi kao jedinstvena država, a Ćikaška  ambasada kao zaštitnik ratnih zločinaca nezaustavljivo promovira genocidnu Rs umjesto državu BiH, radi koje je uspostavljena. A to su samo kalemi mržnje, koja neometano plodi bosansku zemlju na prostorima Rs.

Istina o prijedorskom genocidu i zločinima na regiji Prijedor samo djelimično dostupna javnosti

Sve što se za vrijeme agresije na BiH događalo na području Prijedora i njegovom  susjedstvu, Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom i Bosanskoj Gradišci … je samo dijelom dostupno  javnosti. Na tim područjima počinjeni su veliki zločini za koje još niko nije odgovarao, a sudeći po kriterijima i aršinima pravde većina počinilaca zločina biće amnestirana.

Spora i sve više zakašnjela pravda (u slučaju Prijedora bliža nepravdi nego pravdi)  i dalje se poigrava sa žrtvama i porodicama žrtava, koje još uvijek tragaju za 800 do 1.000 njihovih najmilijih, nestalih u ljeto 92. kada je JNA sa paravojskom napala i zauzela prijedorsko područje. Tako veliki broj nestalih opravdano ukazuje da bi na obrocima Kozare, pod rudničkom jalovinom Omarske ili nedaleko od mjesta gdje su bili logori mogla biti jedna ili više masovnih grobnica u koje su bačene žrtve teških zločina i prijedorskog genocida. Na tim prostorima mora postojati više masovnih grobnica ili još neka nova Tomašica?

Postoje li masovne grobnice na dubičkom području?

O masovnim grobnicama na području Bosanske Dubice govorilo se od prvih dana, ali ni do danas ne postoje precizniji podaci gdje bi se mogle nalaziti.  Od Dubičkih  Srba, koji su bili akteri ili svjedoci zločina, niko ne progovara ( iz straha ili što ih niko nadležan za to i ne pita), a malobrojan povratnički bošn jački živalj koji živi među njima ne usuđuje se ni među sobom razgovarati o tome,  plašeći se doušnika. Među Dubičanima nema kritične mase pravednih i objektivnih da pritisnu dubičku vlast da probudi savjest i otkrije mjesta i počinioce zločina , mada se u mnogim slučajevima počioci znaju.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSNuvI79Z7JtPHKrHqZu-BeBc96itJs0oNGZo210fMit69IYwlL

Sve više crvenih tačaka na mapi masovnih grobnica BiH

Prema onome kako su se  u prijedorskoj regiji odvijali ratni događaji, kada su jedinice JNA s paravojnim formacijama napale prijedorska sela i gradsko područje s muslimanskim življem, a potom u maju 92. Kozarac, može se opravdano pretpostaviti  da se masovne grobnice koje kriju ostatke tijela još blizu 1000 Prijedorčana mogu nalaziti na području koje graniči sa opštinom Bosanska Dubica, jer su mnogi Kozarčani, koji su izbjegli metak u glavu i tenkovske salve, pokušali naći spas bijegom u Hrvatsku preko planine Kozara i dubičkih sela.

Javnosti je malo poznato ili je prošlo nezapaženo da su neki od čelnih ljudi Bosanske Dubice bili prvi koji su nakon počinjenih  zločina na području Hrvatske, prije svega u Jasenovcu, Lipiku i Pakracu ( i za te zasluge stekli visoke vojne činove, na osnovu kojih sada primaju visoke penzije) bili angažovani u napadu na prijedorska sela i prijedorski gradić Kozarac. Jedan od njih je Predsjednik boračke organizacije Rs i desna Dodikova ruka –  Ćurguz Pantelija. Iako se za ove i mnoge druge zločine znaju počinioci, za njih u Dubici još niko nije odgovarao, a u Dubici i Republici srpskoj tretiraju ih kao srpske heroje.

Pada u zaborav i opužnica pokrenuta 2013-te za ubistvo pet Kozarčana

Dvadeset godina kasnije, u julu 2013. godine, Tužilaštvo BiH pokrenulo je optužnicu po rukovodnoj odgovornosti protiv dubičana Dragana Petkovića, Rade Pralice, Ćurguz Pantelije i Željka Sljepčevića za ubistvo: Samira Talića (1969), Hirzada Bešića (1969), Nusreta Bešića (1970), Edina Mahmuljina (1967) i Muamera Kulenovića (1963).  Petković, Pralica, Čurguz i Sljepčević rukovodili su  jedinicama XI Lake Kozarske brigade JNA, koja je  27. Juna 1992. godine u dubičkom selu Sjeverovci zarobila 11 a streljala 5 prijedorskih Bošnjaka, koji su nakon preživljenog  masakra u Kozarcu pokušali  preći u Hrvatsku. Naravno ni taj proces nije niti će ikad biti okonačan osuđujućim presudama, koje bi se mogle očekivati. Prema navodima optužnice prvi  je ubijen Muamer Kulenović, a onda su ubili Hirzada Bešića, Samira Talića, Nusreta Bešića i Edina Mahmuljina, a potom pucali u njihova beživotna tijela. Jedan od svjedoka ovog događaja, koji je preživio i masakr u Kozarcu, Sead Čirkin, bio je ranjen, zarobljen, razmjenjen, a kasnije se priključio Armiji BiH.

Bjegunci iz Kozaraca dočekivani i likvidirani na dubičkom području

U hvatanju i likvidaciji bjegunaca iz Kozarca i drugih prijedorskih sela učestvovali su ne samo pripadnici JNA, već aktivan sastav milicije i rezervni milicioneri obližnjih dubičkih sela, koji su u tu svrhu mobilisani. Nakon zarobljavanja, zarobljenici su tučeni, mučeni i vezani žicom. Najveći broj onih koji su pokušali preko dubičkog teritorija naći izlaz iz prijedorskog pakla, u kojem su Bošnjaci i Hrvati bespoštedno ubijani, završili su u mreži zasjede, a za njihovu sudbinu se do danas ne zna. Bila je to prava hajka i odstrel, u kome se još ne zna broj ubijenih.

Poznato je da su tih dana sve srpske vojne i paravojne snage, uključujući stalni i rezervni sastav milicije, bili mobilisani i poslani u granična područja prema Prijedoru, da dočekaju, pohvataju i likvidiraju bjegunce iz Kozaraca. Jedan od mobilisanih tada se hvalio autoru ovih redova o uspješnom izvođenju tih akcija u koje je i on bio uključen, naravno ne pominjući likvidacije.

Sve do danas ova i mnoga druga ubistva počinjena nad civilima na području opštine Bosanska Dubica ostala su tajna. Svih ovih godina izvršioci ovih ratnih zločina žive na području Republike srpske kao uvaženi građani i većina njih koristi visoke penzije ili se nalazi na istaknutim  položajima u policiji, službi sigurnosti ili u izvršnim i predstavničkim organima vlasti.

Postoje brojne izjave svjedoka, sa kojima raspolaže i Haški sud, o maltretiranju i privođenju dubičkih Bošnjaka u policijsku stanicu i improvizovane dubičke logore, od kojih su se neki nalazili nedaleko od grada.Prema izjavi jednog od svjedoka (poznatog autoru ovog teksta) , jedan od tajnih dubičkih logora gdje su privođeni Bošnjaci i silovane žene, nalazio se najviše dvadesetak minuta vožnje autom od centra grada Bosanska Dubica. To mu je poznato  jer je i sam jedne noći uhapšen u kasne noćne sate, s povezom na očima prevezen do nekog objekta  i zadržavan  u nekoj većoj prostoriji. Vožnja je trajala 20 minuta i za vrijeme vožnje niko nije govorio, niti su se čuli glasovi dok je bio pritvoren.

Za pojedinačna ubistva dubičana i prijedorčana na Dubičkom području, u vrijeme kada za to nije bilo nikakvih razloga, niti su vođene ratne operacije, niko do sada nije odgovarao. Porodice ubijenih dubičkih Bošnjaka uzalud čekaju već 20 godina da poznati počinioci zločina budu procesirani i kažnjeni, ali je sve izvjesnije da od toga neće biti ništa.

Poznato je da su na putu Dubica- Prijedor, u mjestu Bukova kosa, srpski vojnici zaustavili autobus, iz njega izveli muslimane i tom prilikom likvidirali poznatog sportistu, golmana prijedorskog radničkog , Izetagić Muhameda i njegova sina Amija. Postoji  opravdana sumnja da je ovaj zločin počinila četnička grupa “Siporeks” iz dubičkog sela Međuvođe. Na isti način u Donjem Jelovcu, nedaleko od Priedora u pravcu Bosanske Dubice, zaustavljen traktor,u kojem su bili Jusuf Kučković i dvojica negovih susjeda iz sela Brezičani, kod Prijedora. Skinuti su s traktora i likvidirani.

Na Dubičkom području otkrivena samo jedna masovna grobnica

Do sada je na području Bosanske Dubice, u selu Mlječanica nedaleko od Banjsko- turističkog centra “Mlječanica” (udaljenog od grada desetak kilometara)  11. oktobra 2000-te godine otkrivena samo jedna  masovna grobnica sa 8 bošnjačkih žrtava, koje su identifikovane. Na tome se stalo, iako se na spisku nestalih vodi više desetina dubičkih  Bošnjaka, a postoje opravdane pretpostavke da je na dubičkom području ubijeno a vjerovatno i ukopano više Bošnjaka iz Kozaraca i Prijedora, koji su nakon napada na Kozarca u maju i junu 1992.godine preko dubičkog područja pokušali prebjeći u Hrvatsku.

I dok počinioci zločina, izvršioci i saučesnici u prijedorskom genocidu, slobodno žive u Prijedoru i Dubici, uživaju slobode koje su nama uzeli, dotle policija Republike srpske glumi revnosnost i  sve učestalije provodi racije, hapsi  švercere i sitne prevarante da poklaže da zakon djeluje. I ovih dana u Dubici su uhapšena trojica takvih prekršitelja s drugog područja, koji su u Dubici do sad imali sigurno utočište.

Počinioci najtežih zločina na području Hrvatske i BiH, uživaju solidne penzije, drže ključne položaje i sole pamet srpskoj mladeži novim poglavljima krivotvorene historije po kojoj su muslimani Bošnjaci ugrozili njihove korijenske vrijednosti. Pobijeni dubički Bošnjaci, Bošnjaci i Hrvati ubijeni u prijedorskom genocidu i masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka koje su otkrivene i koje će se tek otkriti na tim prostorima, za ideologe Rs nisu nikakvi argumenti istine.  I dok se na takvoj teoriji odgaja srpska maladež,  domaći i novonaseljeni Srbi uživaju sve blagodati Bosanske Dubice koje su stvarile prethodne generacije, uključujući 6000 protjeranih Dubičkih Bošnjaka i nekolicinu Hrvata koji se ni danas nakon 20 godina ne mogu vratiti u svoje i na svoje, jer im srpske vlasti na sve načine ubijaju i samu pomisao da se vrate.

I dok pošteni pate i stradaju, ratni zločinci, ratni profiteri i kriminalci  neprikosnoveno Bosnom vladaju, drže sve ekonomske vrijednosti i političke pozicije i ovladavaju prirodnim resursima zemlje.

Kako po svemu izgleda  ISTINA o zločinima koji su se u BiH dogodili 91- 95.  za vlastodršce u BIH i Međunarodnu zajednicu nije više nikakav vrijedan argument i svi oni bili bi najsretniji kada bi Istina o teškim zločinima i zločinima genocida  ostala zauvijek zakopana u krvavoj bosanskoj zemlji, natopljenoj najviše krvlju Bošn jaka.

Burlington, Jula 30, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

DRUŽENJE DUBOČANA

Posted: 29. Juli 2014. in Intervjui

U d r u ž e n j e

                  BOSANSKI  DUBOČAC  I  NJEGOVI  LJUDI

                             Bosanski Dubočac bb,  74400 Derventa

                             Telefoni.:   00387-61-537-863   i   00387-61-184-323

                                                      JIB: 4403128200004    Web: bosanskidubocacinjegoviljudi.org.ba

                                                      TRN broj: 161-045-00561300-57    Raiffeisen Bank

                                                      Devizni: 06450010884  

                                             SWIFT: RZBABA2S     IBAN: BA391611450000345307

Broj: 33/14

Sarajevo – Bosanski Dubočac, 29.07.2014. godine

INFORMACIJA ZA MEDIJE

Udruženje Bosasnki Dubočac i njegovi ljudi, zajedno sa Savjetom Mjesne zajednice, u subotu, 02.08.2014. godine od 13 sati na obali rijeke Save u centru povratničkog i u maju poplavljenog naselja Bosanski Dubočac – opština Derventa,  o r g a n i z u j u

4.  DRUŽENJE DUBOČANA

Najvažnije pitanje ovogodišnjeg Druženja je osvrt na nezapamćene majske poplave u BiH i u Bosanskom Dubočcu i razmatranje pitanja da li je i kako moguće osigurati zaštitu ovog naselja od eventualnih budućih poplava rijeke Save i lokalnih potoka;

Udruženje će na Druženju podijeliti po 200,00 KM pomoći stradalim Dubočanima iz 1. kategorije ugroženosti, prema procjeni općinske komisije.

Također Udruženje će pomoći sa 416 poklon knjiga obnovu JU Opća biblioteka Maglaj koja je potpuno uništena u majskim poplavama. Knjige su izdvojene od do sada prikupljenih 4.319 knjiga za buduću Biblioteku i čitaonicu u Bosanskom Dubočcu.

TV Hayat iz Sarajeva je pristala da knjige preveze u Maglaj svojim kombijem. Danas su knjige preuzete i odvezene na odredište u Maglaj, o čemu je obaviještena Nina Salkić direktorica Biblioteke. Hvala TV Hayat-u na ovoj usluzi.

Udruženje se na ovaj način skromno, ali od srca, solidariše sa ugroženim od poplava.

Molimo da o navedenom izvijestite javnost.

S poštovanjem,

                                                                                Ekerem Hasagić, predsjednik Udruženja

dubocac-1

———————————————————————————————————————————————————————-

Dubocac-2

———————————————————————————————————————————————————————–

Dubocac-3

—————————————————————————————————————————————————————————–

Dubocac-4

 

BAJRAMSKI INTERVJU

zekerijah-ef-cajlakovic

Jedna grupica neodgovornih, nikad i ničim zadovoljnih ljudi radila je, od decembra 2012. god., u sadejstvu s glavnim imamom Idrizom ef. Karamanom, meni ’iza leđa`. Taj njihov ’đavoli pakt’ rezultirao je sredinom marta 2013. g., krađom brojne arhive iz kancelarije Odbora medju kojom je i memorandum džemata na komu su neovlašteno i zloupotrebom položaja i bez odluke Odbora džemata ”pozvali” gl. imama Idriza ef. Karamana na nekakav sastanak Odbora za koji ja saznajem tek noć prije i to od samog gl. imama, telefonskim putem u kome me obavještava da ”sutra dolazim u vaš džemat na poziv tih i tih ljudi”. Iako sam mu govorio da to ne radi, da je to nelegalno i jasna zloupotreba položaja i zvanične dokumentacije džemata, da će unijeti nered u džemat, on je svojeglavo tvrdio da dolazi… I došao je, 30.03.2013. god., i svojim dolaskom uistinu unio nemir, nered, razdor i podjelu u džematu koji je do tada živio i radio u miru, slogi i kontinuiranom napretku.….U najkraćem, ovaj Savez s ovakvim rukovodstvom oličen u dvojcu ”Karaman-Šetkić” karakteriše s jedne strane učmalost, bezidejnost, getoizacija, s druge strane diktatura, nepotizam, narcisoidnost, strah, arogancija i materijalni interes kao preokupacija izražena kroz pokop i transport umrlih u i van Švedske – život i zarada na mrtvim ljudima. Da ne govorimo o međuljudskim i međudžematskim odnosima koji su pokidani, na niskom nivou ili kako-gdje silom prilika funkcionišu.….Npr. iz Kabineta reisa mi je rečeno: ”Pošalji žalbu i mi ćemo intervenisati.” Ja sakupio sve releventne dokaze i poslao žalbu; nikad niko – ni riječi. Jedna smrtna šutnja. A ja se toliko borio za to naše ”zvanično Sarajevo, za Rijaset, za IZ” i srcem i dušom, izgarao, svaki pfening ubirao i slao u Rijaset, na desetine miliona švedskih kruna sam poslao i u sami Rijaset u proteklih 20 godina, a ovako mi se vraća…Da, Vi ste u potpunosti u pravu, mi smo kurbani od takvih ljudi i njihovim prljavih spletki i bolesnih ambicija i vlastitih interesa. Dok je insan šutio, pokorno slušao nadajući se da se neki ljudi urazume, davajući im i drugu, i treću i slijedeću šansu da poprave sebe, svoj odnos prema ljudima i Zajednici, da stvar krene naprijed i dok je saglasno klimao glavom – bio je dobar ”najbolji imam u Švedskoj i najbolji džemat” – čim je insan ’progovorio’, digao svoj glas s najboljom namjerom, protiv očite nepravde, učmalosti i getoizacije Zajednice, kažem, s najhairnijim nijjetom za Zajednicu u cjelini – postao je potencijalna i opasnost i meta za odstrijel, žrtva koju treba ’pokositi’ da bi ostalo samo poslušno i pokorno ’ljudsko tkivo’ s kojim se može kako ti pojedinci hoće upravljat i manipulisat – kakvo je, otprilike, sadašnje stanje, prožeto strahom, nepotizmom i diktatom spomenutih pojedinaca.…. Tako su ovi hrabri i čestiti ljudi, 02.03.2014. god., sazvali osnivačku Skupštinu, kad je i osnovan NOVI DŽEMAT, usvojen Statut, izabrano rukovodstvo u sastavu vrlo uglednih i uspješnih ljudi u ovoj sredini, određena članarina, usvojena Deklaracija i Platforma rada. Nakon toga pronađen je i iznajmljen lokal, te adaptiran u rekordnom roku i konačno svečano otvoren, 29.05.2014. god., u prisutvu od oko 2oo duša, vjernika i vjernica, elhamdulillah. Vrlo brzo je otvorena i nova internet stranica www.sif-n.com….

 

Es-selamu alejkum, poštovani Zekerijah efendija! Kao što znaš Ti kao i dio naše javnosti, ovo je naš drugi intervju. Nedavno sam razgovarao za javnost sa dr. Senad efendijom Agićem, nekadašnjim glavnim imamom Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, a sada razgovaram s Tobom, nekadašnjim  imamom, hatibom i muallimom u IZ Norrköping, predsjednikom IZ Norrköping te članom Savjeta glavnog imama IZB u Švedskoj. Vratit ću se na paralelu sa dr. Agićem, ali prvo Tebe pitam: zašto više ne obnašaš gore spomenute funkcije koje si donedavno obnašao?

 

ČAJLAKOVIĆ: We ’alejkumusselam, cijenjeni i poštovani gosp.Bedrudine, hvala Vam za interesovanje, povjerenje i ukazanu mogućnost da dam svoje mišljenje i odgovore na brojna pitanja i evo, ovo je ujedno moje prvo javljanje za javnost nakon ovih tužnih i nesretnog događanja u IZB u Švedskoj, u bosanskom džematu u Norrköpingu pa i šire. U protekloj godini dana bio sam povučen, potišten, tužan i razočaran sveukupnom nepravdom koja mi je nanesena te se borio za svoje zdravstveno stanje koje je bilo uveliko narušeno u toku i nakon ovih svih dešavanja.

Prije nego li odgovorim na postavljeno pitanje, ako mi dozvolite, istakao bih slijedeće: bosanski džemat u gradu Norrköpingu osnovali smo u januaru 1995. godine, dakle, odmah po mom dolasku u ovaj grad s tim ciljem i po preporukama tadašnjeg uglednog i čestitog glavnog imama i imama-koordinatora za Švedsku hadži Fuada ef. Čolića. Dan poslije pokrenuta je mektebska nastava za oko 110 polaznika samo na tom mjestu u sjedištu džemata.

zekerijah ef. sa djecom iz mekteba

Tada smo intezivno zajedno radili na pripremama i osnivanju krovne organizacije koja se tada zvala IZ BiH u Švedskoj. Dakle, tada sam sa nepunih 18 godina Rješenjem Reisu-l-uleme dr.Mustafe ef. Cerića, postavljen za imama, hatiba i muallima. Godinu dana poslije – u januaru 1996. god., na prvoj redovnoj Skupštini džemata predložen sam i izabran za predsjednika tog džemata u povoju. Kao i većina naših ljudi nisam znao jezik države u kojoj smo se našli, ali jesam imao jaku volju i odlučnost da radim na organizaciji, etabliranju i ustrojstvu džemata. Srećom, na toj dužnosti sam se zadržao samo godinu dana jer se brzo našla adekvatna zamjena u mladom i agilnom suradniku Adisu Puriću i kasnije Fahrudinu Ceri, čovjeku koji je snagom svoga karaktera, odanim i predanim radom unaprijedio džemat i trasirao pute samofinansiranja i stalnog napretka. Gosp. Fahrudin Cero je bio duži niz godina na čelu ovog, sada nama bivšega džemata, mislim oko 7-8 godina. Nakon toga dolazi jedan period kada niko od naših ljudi nije bio u mogućnosti, nije htio ili nije smio prihvatiti dužnost predsjednika u džematu koji je bio u stalnom usponu i napretku. U tom vakumu, praznini i nedostatku adekvatne kadrovske zamjene gosp. Fahrudinu Ceri, ljudi predlažu mene za predsjednika. I pored mnogobrojnih, složenih i specifičnih obaveza koje sam i sâm imao kao imam, hatib i muallim te uz mnogobrojne druge dužnosti i funkcije kako na regiji tako i na saveznom nivou, prihvatio sam se dužnosti predsjednika džemata, istina nerado, ali u Ime Allaha, s ciljem da se sačuva to što se ima i eventulano poboljša i unaprijedi to što objektivno može. I onda se ta situacija ponavlja iz godine u godinu, od 2006. do 2012. godine, u nedostatku spremnih kadrova da preuzmu dužnost predsjednika, ja sam to obavljao iako sam i sâm uvijek mislio da nije dobro da jedan imam obavlja i tu odgovornu dužnost. Dakako, tu funkciju kao i mnoge druge obavljao sam volonterski, odgovorno i savjesno, časno i pošteno, odano i predano s vjerom i ljubavlju, ali i nadom da će doći vrijeme koje će donijeti osobu, kadru i spremnu da preuzme ovu dužnost na miran, prikladan i dostojanstven način. Nisam ni slutio šta se ”iza brda valja”!? Jedna grupica neodgovornih, nikad i ničim zadovoljnih ljudi radila je, od decembra 2012. god., u sadejstvu s glavnim imamom Idrizom ef. Karamanom, meni ’iza leđa`. Taj njihov ’đavoli pakt’ rezultirao je sredinom marta 2013. g., krađom brojne arhive iz kancelarije Odbora medju kojom je i memorandum džemata na komu su neovlašteno i zloupotrebom položaja i bez odluke Odbora džemata ”pozvali” gl. imama Idriza ef. Karamana na nekakav sastanak Odbora za koji ja saznajem tek noć prije i to od samog gl. imama, telefonskim putem u kome me obavještava da ”sutra dolazim u vaš džemat na poziv tih i tih ljudi”. Iako sam mu govorio da to ne radi, da je to nelegalno i jasna zloupotreba položaja i zvanične dokumentacije džemata, da će unijeti nered u džemat, on je svojeglavo tvrdio da dolazi… I došao je, 30.03.2013. god., i svojim dolaskom uistinu unio nemir, nered, razdor i podjelu u džematu koji je do tada živio i radio u miru, slogi i kontinuiranom napretku. Tu dramatičnu noć sam upoznao e-mejlom i pokušao telefonom zvati Ured za BD (BD=bh. dijaspora, op. B.G.) u Sarajevu i direktno novoizabranog šefa Kabineta novog reisa Huseina ef.Kavazovića – nisu reagovali, šutjeli su. Uslijedio je nemir, fesad, fitneluk i šejtanluk u džematu… Na nelegalno zakazanoj skupštini džemata koju je licno Idriz ef. Karaman naložio i podržao, rado sam se razdužio funkcije predsjednika kojom prilikom sam podnio ekspoze o svom višegodišnjem radu, između ostalog i na funkciji predsjednika i koji je tu općenito prihvaćen. Tada, nepažnjom onih finih, rekao bih normalnih, tradicionalnih džematlija u Odbor ulazi većina provehabijske influense, ljudi koji su se preko noći mijenjali u tu, nama, tradicionalnim muslimanima, nepoznatu ideološku odoru. Ni slutio nisam šta me čeka, šta me slijedi… Uslijedile su klasične ucjene od neodgovornih pojedinaca u džematu, prijetnje, potvore, podvale, prevare, širenje laži i dezinformacija u gradu i okolini među članovima i nečlanovima, te novo zakazivanje još jedne nelegalne skupštine (26.05.2013.god.) – bez pismenog sazivanja svih članova i sa sramnom podrškom gl. imama IZ Bošnjaka Švedske Idriz ef. Karamana s ciljem da se izglasa nepovjerenje meni kao Imamu. Nelegalno rukovodstvo oličeno u vehabijskom radikalizmu tada sabira ”istomišljenike” u gradu pa čak i one koji nisu članovi. Neki se sami učlanjuju a za neke oni – nezahvalnici, mrzitelji i nezadovoljnici (u)plaćuju članarinu samo s jednim ciljem da dobiju ’što više glasova’ protiv mene. Nema kakve izmišljotine, laži i tračeve nisu pronosili o meni i mome radu. Zapravo su više govorili o sebi i svom pesilnuku… Nažalost, većini od tih ljudi ja sam na razne načine pomagao, podržavao ih, forsirao i općenito valjao im tokom proteklih 19-20 god. I onda mi oni tako vraćaju. Kako kaže jedna arapska poslovica: “Čuvaj se zla od onoga kome si dobro učinio” , zlo tih ljudi kojima sam toliko valjao – nisam mogao predvidjeti… Tada, kada sam vidio kuda to sve vodi – s jedne strane sramna šutnja Ureda za bh. dijasporu i izostanak pomoći i podrške koju su bili dužni pružit, s druge strane direktna umješanost gl. imama, indirektna (šutnja) umješanost predsjednika Šetkića, s treće strane lokalni rovatori, nezahvalnici, nezadovoljnici, ja – ostavljen, napušten, slomljen, iscrpljen, istrošen, razočaran, jednostavno bez ikakve pomoći i zaštite  – nisam želio da budem izvor problema, želio sam da budem dio rješenja i u takvom ambijentu sam se povukao i s funkcije imama, hatiba i muallima.

Ali tu nije bio kraj, uslijedio je pakao, dunjalučki džehennem za mene… Otišao sam u BiH na ranije planirani godišnji odmor od 3-4 hefte te u prvim danima boravka u domovini saznajem da su ovi nezahvalnici koji nelegalno predstavljaju lokalni džemat, da bi opravdali svoja nedjela i sve nepravilnosti, plasirali u lokalne medije sijaset laži, izmišljotina i gluposti. To mi je jako teško palo. Potom dolazim iz domovine i saznajem da su isti poslali pismo s istim ciljem; da bi mene diskreditirali a svoja zlodjela opravdali, pismo s mojim JMB – jedinstvenim matičnim brojem, što je u Švedskoj protuzakonito i veoma kažnjivo djelo, kao i na internetu postavili i upisivali brojne floskule, laži i haram upise. Poslije toga pisma meni slijedi kućna, noćna mora a danska muka, neki osvetoljubivi pojedinac/ci su zloupotrebljavali moj JMB i preko njega na moj račun poručivali razne artikle, a meni kući dolazile fakture/računi, kao i neka roba u paketima – koju nikada nisam poručio; uslijedili su dramatični dani borbe s tim paketima, računima/fakturama, zatim pisma puna mržnje i neprijateljstva (na bosanskom jeziku). Sindikat kome pripadam i kome sam se požalio, u tom periodu ustanovljava istinu a to je: da sam i sâm bio prinuđen i da sam pod pritiskom i ucjenama dao ostavku i (za)tražio od mene da se vratim na posao, što sam odbio, opet u najboljoj želji ‘da bude mir u kući’, a moje zdravstveno stanje je iz dana u dan se naglo pogoršavalo tako da ni sam ne znam kako sam ispostio ramazan 1434. h.g. Nekako u tom periodu 2-3 puta sam telefonom razgovarao sa šefom Ureda za BD Mirsadom Kalajdžićem i molio ga da, ako već ranije nisu, da poduzmu mjere o mojoj zaštiti i drugo potrebno, on je obećao to, nije ispunio ili nas je izjednačio po udjelu u zlim djelima, zamislite, koje li ironije, zatim meni sugeriše da ‘relaksiram’ situaciju u Norrköpingu i obećava da će mi uskoro obezbjediti drugi, novi angažman – što, kao i sve prethodno, ne ispunjava, naprotiv, on na traženje Idriz ef. Karamana se protivi jednoglasno donešenoj odluci IO IZ Linköping o mom djelimičnom angažmanu u tom džematu (25%). Tada, tokom i poslije ramazana saznajem da je on upravo svoga rođaka poslao u moj bivši džemat kao ramazanskog softu. Poslije svih tih belaja, 30. januara 2014. godine dobivam na kućnu adresu prijeteće pismo smrću na engleskom, švedskom i djelimično na bosanskom jeziku iz nekog vehabijskog centra, bar tako stoji u potpisu… Nakon prijave u policijskoj stanici, javljam se pismom u Rijaset, Ured za BD, IZB u Švedskoj, Ambasadi BiH u Švedskoj i drugim organizacijama i pojedincima – onda, ponovo, slijedi smrtna šutnja iz Rijaseta, Ureda za BD itd. Čast našoj Ambasadi BiH u Stockholmu koja se odmah javlja po prijemu moga pisma i nudi potrebnu pomoć, razumjevanje i zaštitu. Rijaset šuti kao i njegove službe i službenici. Hvala im. Dovoljan mi je Allah, divan je On zaštitnik i pomagač!

 

 U pripremi ovog razgovora dogovorili smo se da ćemo potpuno otvoreno razgovarati, težeći da našoj javnosti prezentiramo istinu, ma koga ona eventualno zaboljela. To nam je i islamska i ljudska dužnost, zar ne. Dakle, kojim snagama u ili oko IZB Švedske niste odgovarali Ti, Tvoj brat Fehim efendija te Bekir Bešić, naprimjer? Je li u pozadini svih tih događanja jedna ozbiljnija, dublja kriza u IZB Švedske?

 

ČAJLAKOVIĆ: Mi s našim pristupom radu, odanošću i posvećenošću, konkretnim idejama i jasnom vizijom, ali posebno s našom naobrazbom (završeni Fakultet islamskih nauka – Fehim ef. i Islamski pedagoški fakultet – Zekerijah ef., gosp.Bekir Bešić s velikim životnim iskustvom i intelektualnim kapacitetom (kao i još neki drugi imami poput Mesuda ef.Muhića – svršenik čuvenog El-Azhara) nismo odgovarali jer smo bili potencijalna opasnost Karamanu za funkciju glavnog imama, a za koju zaista mi nismo nikada bili zainteresirani. No, nas je trebalo na vrijeme ocrniti, diskreditirati kako ne bismo došli u poziciju da se o tome diskutuje. Dakle, on je rušio sve eventualne i potencijalne protukandidate bez obzira bili zainteresirani ili ne. Brojne intelektualce poput gosp.Bekira Bešića, Mustafe Čehića (a.r., op. B.G.), Bakira Dizdara, Alije Tandirović i mnoge druge znane i neznane, on je omalovažavao, potcjenjivao, ismijavao i verbalno diskreditirao na redovnim sastancima, skupštinama sve s jasnim ciljem da ti ljudi ostave funkcije i mjesto delegata i sve druge funkcije kako bi on stvorio jedan sastav pokornih i poslušnih ljudi – koji se ne smiju suprostaviti kakav je, nažalost, danas slučaj, atmosfera, ambijent straha i klasičnog diktata.

U pozadini je jedna veoma ozbiljna, dublja, zapravo najdublja kriza kroz koju prolazi ova krovna organizacija u današnjem imenu: IZB u Švedskoj.  Naime, saznanje kako i na koji način se ponaša gl.imam Idriz ef. Karaman u odsustvu drugih kolega imama, šta i kako radi njima iza leđa, ostavilo je brojne imame koji su ovu krovnu organizaciju i lokalne džemate gradili od početka – ostavilo je bez ikakve vjere i nade u zajedničku budućnost. Onda je došla famozna skupština, 03.03.2012. godine u gradu Boråsu na koju se bespravno i uz pogrešno tumačenje od Pravne službe na čelu s Mensurom Karadžom zabranjuje pristup delegatima od gotovo većine najvećih džemata toj izbornoj Skupštini samo iz jednog razloga jer su najavili glasanje za drugačiji konceptualni pristup rada krovne organizacije a to je: volonterski rad u korist naše djece i omladine, s kadrovima koji su sposobni i kvalifikovani a ne poslušni i nesposobni – to je bio suštinski razlog da 13-14 džemata napusti skupštinu i povuče se nazad kući s zahtjevom da se zakaže nova ili bar vanredna skupština i da se pristupi reorganizaciji krovne organizacije i da službenici iz Sarajeva daju svoj glas, svoj doprinos i pomoć u prevazilaženju ove teške situacije koja se godina akumulirala i tada eksplodirala. Uslijedila je podjela Saveza na 13 a 13 džemata od ukupno 26 u okviru istog, zahtjev za zakazivanje nove i regularne skupštine, no do toga nije došlo, a jeste došlo do ’sječe glava’ pojedinih imama poput Sakiba ef. Makića, Mesuda ef.Muhića, Fuada ef. Čolića, mene, kasnije Fehima ef. Čajlakovića itd., s ciljem da se drugi ’discipliniraju’ i uvede novi vid straha, trepeta, diktata i poslušnosti i onih koji su inače ’neposlušni’ tj. željni da ’misle svojom glavom’ a ne tuđom glavom, samo poslušno klimaju glavom… U najkraćem, ovaj Savez s ovakvim rukovodstvom oličenim u dvojcu ”Karaman-Šetkić” karakteriše s jedne strane učmalost, bezidejnost, getoizacija, s druge strane diktatura, nepotizam, narcisoidnost, strah, arogancija i materijalni interes kao preokupacija izražena kroz pokop i transport umrlih u i van Švedske – život i zarada na mrtvim ljudima. Da ne govorimo o međuljudskim i međudžematskim odnosima koji su pokidani, na niskom nivou ili kako-gdje silom prilika funkcionišu.

 

Kako su se u cijeloj toj priči i događanjima, koja nisu primjerena sljedbenicima islama, sa konkretnim posljedicama po Tebe, Tvoga brata i gospodina Bešića (možda je spisak duži, ali ja znam za vas trojicu) ponijeli nadležni djelatnici Rijaseta IZ BiH, odnosno Rijaset u cjelini, ili, kako se to nekim diplomatskim vokabularom kaže – službeno Sarajevo? 

 

ČAJLAKOVIĆ: Oni su se ponijeli, po mom razumjevanju situacije posve jednostrano, kranje neodgovorno, pristrasno slušajući samo jedan ’radio’, ’radio’ koji se zove ’tandem Šetkić-Karaman’, bez ikakva osnova, jednostrano i olahko etiketirali brojne ugledne imame  i bez unaprijed sprovedene procedure koju propisuje npr. Pravilnik o radu imama i muallima usvojen na Saboru aprila 2008. god., jednostavno i po najbržem postupku slali pismena razrješenja imama, obećavali a obećanu riječ iz udobnih sarajevskih fotelja nisu ispunjavali. Sramota i grijehota! Nemam riječi više, ogorčen sam na sve to i tako ponašanje posebno na šefa Ureda za BD Mirsada Kalajdžića. On je npr.dao meni u veoma kritičnim momentima telefonskim putem, 22/5.2013. obećanja da će pomoći i intervenisati na sve nepravilnosti koje su radili Idrizovi ”sateliti” u lokalnom džematu Norrköping, da će poslati pismeni stav usaglašen sa Rijasetom – no, to se nikada nije desilo, posjetili su ga najugledniji ljudi iz ove sredine i trazili pomoć, obećao je – nije ispunio, ja sam više puta tražio da intervenišu i nalože da se primjene odredbe Pravilnika o radu imama i muallima s ciljem da se utvrde činjenice, da se demantaju sve podvale, potvore, optužbe, laži što su Idrizovi „sateliti“ širili, obećao je – nije ispunjeno. Slična obećanja su davana i iz Kabineta reisa Kavazovića, no ni to nije u mom slučaju ispunjeno, ali zato jeste npr. za džemat Göteborg. Npr. iz Kabineta reisa mi je rečeno: ”Pošalji žalbu i mi ćemo intervenisati.” Ja sakupio sve releventne dokaze i poslao žalbu; nikad niko – ni riječi. Jedna smrtna šutnja. A ja se toliko borio za to naše ”zvanično Sarajevo, za Rijaset, za IZ” i srcem i dušom, izgarao, svaki pfening ubirao i slao u Rijaset, na desetine miliona švedskih kruna sam poslao i u sami Rijaset u proteklih 20 godina, a ovako mi se vraća… Jednostavno, velika nepravda i od ”zvaničnog Sarajeva”, IZB u Švedskoj, i posebno od moga nekadašnjeg džemata u kome sam radio dan-noć, u prosjeku 12-14 sahata dnevno, bez slobodnog dana, samo 4 hefte godišnjeg odmora, sve i svoju mladost žrtvovao i tu ostavio…. No, ima Allah koji je pravedan  – Kadija koji će jednog dana presuditi i meni i njima, ako Bog da, neka lica toga dana biti će žalosna, osramoćena, kao što je gorčina i nepravda teško bila i ostala na ovom danu i na ovom svijetu… Tuđi hakk je težak, oni to znaju!

 

Zaista ne želim niti smijem biti pristrasan ni ovim povodom, kao ni inače, ali koliko sa svoje pozicije mogu da prosudim, vas trojica ste, uvjetno rečeno, žrtve nečije kampanje zarad ko zna kojih ciljeva. No, da li se žrtvom mogu smatrati i sve slobodnomisleće džematlije iz tog dijela Kraljevine Švedske i može li se govoriti o ataku na jedinstvo Bošnjaka u toj zemlji?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, Vi ste u potpunosti u pravu, mi smo kurbani od takvih ljudi i njihovim prljavih spletki i bolesnih ambicija i vlastitih interesa. Dok je insan šutio, pokorno slušao nadajući se da se neki ljudi urazume, davajući im i drugu, i treću i slijedeću šansu da poprave sebe, svoj odnos prema ljudima i Zajednici, da stvar krene naprijed i dok je saglasno klimao glavom – bio je dobar ”najbolji imam u Švedskoj i najbolji džemat” – čim je insan ’progovorio’, digao svoj glas s najboljom namjerom, protiv očite nepravde, učmalosti i getoizacije Zajednice, kažem, s najhairnijim nijjetom za Zajednicu u cjelini – postao je potencijalna i opasnost i meta za odstrijel, žrtva koju treba ’pokositi’ da bi ostalo samo poslušno i pokorno ’ljudsko tkivo’ s kojim se može kako ti pojedinci hoće upravljat i manipulisat – kakvo je, otprilike, sadašnje stanje, prožeto strahom, nepotizmom i diktatom spomenutih pojedinaca.

 

Nakon svih tih turbulencija koje su se desile unutar IZ Norrköping i Tebi lično, našao si rješenje da nastaviš istim putem, ali u okviru neke druge organizacije. O kojem rješenju je riječ?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, tako je, riječ je o tome da su mnogi ugledni ljudi iz ove sredine u kontaktu s Uredom za BD i Kabinetom reisa Kavazovića, gotovo cijelu godinu dana pokušavali dobiti minimalno razumijevanje i pomoć oko učinjene nepravde i njima i meni, posebno diskriminacije prema istima, dakle vlastitim članovima. No, kada službenici iz Ureda za BD nisu čuli glas s kojim se pozivaju da daju svoj doprinos, kada su i ono što su čuli, saslušali, obećali pa pogazili, kada su se oglušili na sve pozive i vapaje od strane veoma uglednih i čestitih ljudi, istima je ’prekipjelo’ posebno kada su prisustvovali novoj neregularnoj skupštini februara ove godine (2014.) i kada su, pored jasne diskriminacije doživjeli i brojne neprijatnosti, uvrede i poniženja među kojima je i očigledna prevara s glasačkim listićima koje ubacivaju ’iz hodnika’ za broj ljudi koji tu ne postoji, odlučili su napustiti tu neregularnu skupštinu, prijaviti policiji sve nepravilnosti među kojima je i isplata nekim novim imamima – pojedincima na crno oko 6-8 mjeseci itd., kao i na osnivanje NOVOG DŽEMATA u gradu Norrköpingu. Tako su ovi hrabri i čestiti ljudi, 02.03.2014. god., sazvali osnivačku Skupštinu, kad je i osnovan NOVI DŽEMAT, usvojen Statut, izabrano rukovodstvo u sastavu vrlo uglednih i uspješnih ljudi u ovoj sredini, određena članarina, usvojena Deklaracija i Platforma rada. Nakon toga pronađen je i iznajmljen lokal, te adaptiran u rekordnom roku i konačno svečano otvoren, 29.05.2014. god., u prisutvu od oko 2oo duša, vjernika i vjernica, elhamdulillah. Vrlo brzo je otvorena i nova internet stranica www.sif-n.com

 

Koliko članova trenutno broji Islamska zajednica u okviru koje sada djeluješ i kakva je njihova etnička struktura?

 

ČAJLAKOVIĆ: Članstvo je u stalnom porastu. Ljudi uviđaju stvarno stanje, napuštaju narastajući radikalizam (vehabizam) i s potpisanim Pristupnicama pristupaju NOVOM DŽEMATU u ugodnoj bratskoj i prijateljskoj atmosferi koja se gaji od samog osnivanja novog džemata. Kako sam razumio od strane rukovodstva NOVOG DŽEMATA, u ovaj džemat se mogu učlaniti svi ljudi iz cijele Švedske, samo ne radikalisti (vehabije) i ovi  bolesnouminici koji svo ovo zlo sproveli.

 

Da li ste riješili pitanje prostora za klanjanje, te za ostale aktivnosti?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, hvala Allahu dž.š., to je riješeno za nepuna dva mjeseca, znači pronalazak odgovarajućeg lokala na odgovarajućoj lokaciji (iza željezničke stanice) s povoljnom cijenom mjesečne kirije, adaptiran u rekordnom roku, proklanjan, 09.05.2014., a rekoh, svečano otvoren, 29.05.2014. godine.

 

Jeste li registrirani kod nadleznih lokalnih vlasti i ostvarujete li time pravo na budžetsko finansiranje kao i druge vjerske zajednice na tom području?

 

ČAJLAKOVIĆ: Da, kako mi je poznato, odmah nakon osnivačke Skupštine ovi vrijedni ljudi – rukovodstvo je užurbano radilo na pripremi odgovarajuće dokumentacije i vrlo brzo je NOVI DŽEMAT registriran kod nadležnih lokalnih vlasti i institucija te je sada proces etabliranja u toku i rad na finansiranju džemata.

 

Ima li ta Islamska zajednica ikakve veze sa IZ BiH?

 

ČAJLAKOVIĆ: Zasad, kako sam razumio ima, kako je usvojeno u Statutu, ima samo potrebni oblik suradnje, drugo ništa, kako sam razumio dok se ne riješi ”uzrok kvara” kako je to, čitao sam, definisano u Deklaraciji i Platformi rada, a ”uzrok kvara” se vidi u dvojcu poznatom kao ”Karaman-Šetkić”, tako je rečeno. Kada se otkloni ’uzrok kvara,’ rukovodstvo džemata će eventualno pristupiti podnošenju zahtjeva za učlanjenje u redovne organizacione tokove.

 

Na samom kraju, evo najavljene paralele: naime, imao sam priliku prije nekoliko godina razgovarati za javnost sa Osman ef. Đogićem, smijenjenim ljubljanskim muftijom, sada glavnim imamom Slovenske muslimanske skupnosti, zatim nedavno sa dr. Senad ef. Agićem, nekadašnjim glavnim imamom IZ Bošnjaka Sjeverne Amerike i s Tobom – prvi put kada si obnašao gore navedene funkcije u okviru IZB Švedske i sada, kada si na toj funkciji. Može li se govoriti o koincidenciji ili sporadičnim slučajevima kada je riječ o pojavama koje su se desile u bošnjačkim džematima u Ljubljani, Chicagu i Norrköpingu, ili se radi o pojavama koje uzimaju maha i koje treba da zabrinjavaju Bošnjake kojima je stalo do jedinstva našeg naroda, ma gdje bili?

 

ČAJLAKOVIĆ: Nažalost, koliko ja imam uvid i saznanje, ovo nisu izolovani slučajevi, ovo sve više uzima maha u sistemu IZ u domovini i dijaspori, samo što ljudi ne smiju ’progovoriti’, na iste se vrše raznorazni pritisci, ucjene, prijetnje i mnogi šute, trpe, boje se za vlastitu egzistenciju, egzistenciju porodice, ugleda u sredini i društvu, ništa manje u užoj i široj porodici, te se onda opredjeljuju na ’šutnju’ koja ’tinja’ dok jednom ne eksplodira… Imam posebno poštovanje prema kolegama koje spominjete, a nadasve prema dr.Senadu ef.Agiću. On(i) znaju da se velikim ljudima uvjek stajalo na put. Kako kaže švicarski filozof: ”Kad god se čovjek uzdigne, uznapreduje stegnu ga savitljive lijane.” (J.J.Rousseau)

Molim Allaha da im svima pomogne i olakša, da dobra zdravlja, znanja, mudrosti i uspjeha na oba svijeta, amin.

 
 Hvala velika za ovaj razgovor.

 

ČAJLAKOVIĆ: Hvala Vama, poštovani gosp.Bedrudine, koji ste mi ukazali priliku da se moj glas, po prvi puta, čuje nakon ove velike duševne patnje, boli, tuge i razočaranosti u sve one koji su mogli pomoći, bili dužni pomoći a nisu, zapravo su odmogli ili pak u odnosu na druge slučajeve nepravedno postupili, ali ima Allah, kome neka je hvala i slava na početku i na kraju svakog hairli posla, amin.

 

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (588)

plitvice-ferhadija

Konvencija Stranke dijaspore BiH

Posted: 27. Juli 2014. in Intervjui

Konvencija SBiH

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Nešto kao bajramska čestitka

Posted: 26. Juli 2014. in Intervjui

KAKO ĆE MOJE SRCE BITI POTPUNO RADOSNO AKO ZNAM DA SU MNOGA NEDUŽNA UCVILJENA, BAŠ U RAMAZANU I BAŠ NA BAJRAM ?!

Bismillahirrahmanirrahim!

U ime Allaha, općeg dobročinitelja, milostivog, samilosnog!

bajramska...
U proteklih mjesec dana muslimani diljem svijeta su imali priliku da se približe Stvoritelju, da ga mole da im grijehe oprosti a dobra djela nagradi, vjerujući u Njegovu moć i Njegovu milost koju naročito podaruje svojim bogobojaznim robovima u najodabranijem mjesecu u godini – ramazanu. Na “izlaznim vratima” naših domova je mjesec u kojem su muslimani imali priliku da postom, ibadetom, dovama, čovekoljubljem i dobrim djelima prema svim Božjim stvorenjima očiste i dodatno oplemene svoje duše, a eliminiraju ili reduciraju svoj ego i svoj nefs, da, jednostavno, postanu bolji ljudi. Za dobrobit sebe samih, svojih porodica, zajednica i čovječanstva u cjelini! Odlazi nam najdraži musafir koji je u naše kuće i džemate u svom “prtljagu” donio toliko bereketa, mira u našim srcima i dušama, novih-starih “recepata”, kako za Ovaj, tako i za Onaj svijet, kako bi svima na ovoj planeti bilo bolje.
Ali, bili smo svjedoci i sudionici da su, upravo u odlazećem ramazanu, naša srca zatreperila, uznemirila se, narušen nam je bio onaj poslovični ramazanski spokoj i mir i to 11. jula u Srebrenici, toj našoj rani neprebolnoj, a fleki na savjesti čovječanstva, posebno onog njegovog tzv. moćnog dijela, te 20. jula u Kozarcu i Prijedoru, našoj, ništa manje bolnoj rani od srebreničke. A na naša, ionako ranjena srca i duše naše, kao so na žive rane, padale su zastrašujuće slike iz Gaze kada se pred očima cijeloga svijeta, pa čak i uz blagoslov nekih nazovi sila, bezdušno ubijaju na stotine palestinske djece, žena, staraca…civila, granatiraju se bolnice. Ubijaju se i ovoga puta, kao što je to bio slučaj u Srebrenici, Kozarcu, Prijedoru te diljem Bosne – muslimani. Ubijaju se baš u ramazanu! I, tom cionističkom Izraelu je sve to “aproved” u nekim važnim office-ima tzv. suvremenog čovječanstva. Odobreno je izraelskim cionistima da vrše genocid, makar i na rate, do posljednjeg Palestinca, odnosno muslimana.
Uobičajeno je u ovakvim prilikama, odnosno u predbajramskom ozračju, pozivati da se radujemo Bajramu, jednom od dva najveća muslimanska blagdana, jer Bajram to (radost) u svojoj suštini i jeste. Moja duša, srce, te moralni i etički kod me ipak sputavaju da apeliram na potpunu i bezrezervnu radost muslimana. Naime, imajući u vidu koliko palestinske djece i civila uopće svakodnevno gine, bio bih licemjeran ako bih se opušteno i do kraja radovao čak i na Bajram, jer je, kao i onaj 1992. u Bosni, krvav. Kako će moje srce biti potpuno radosno ako znam da su mnoga nedužna ucviljena, baš u ramazanu i baš na Bajram?! Kako?!
Dakle, radujmo se umjereno, reducirano, sa “zadrškom”, svjesni da trebamo ljudski suosjećati sa jednom Havom Tatarević iz sela Zecovi kod Prijedora, hiljadama majki, očeva, sestara i braće iz prijedorskog kraja, Srebrenice i, sada – Gaze.
Zamolimo Allaha dž.š da nam grijehe oprosti a nagradi nas za sve ibadete i dobra djela učinjena u mjesecu Objave – ramazanu. Zamolimo ga da olakša, da podari sabura preživjelim članovima porodica prijedorskih, srebreničkih i svih nevinih bh. i palestinskih žrtava. Amin!

SVIM MOJIM ČITATELJIMA ISLAMSKE VJEROISPOVJESTI NEKA JE
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Tarik sa didom u dzamiji

Sinošnja 27. ramazanska noć, poznata kao Leiletul kadr, odnosno jedna od neparnih noći u posljednjoj dekadi mjeseca ramazana za koju se vjeruje da je u njoj (ili u jednoj od drugih neparnih noći u posljednjoj trećini ramazana) započelo spuštanje Objave čovječanstvu, obilježena je u prepunoj Šehidskoj džamiji u Charlotte-u dostojno.

nijjet - muskarci

Najprije je od strane porodica Gušić i Hadžikadić iz Charlotte-a te porodice Gušić iz Bostona priređen iftar za sve koji su došli u džamiju, nakon čega je klanjan teravih namaz kojeg je predvodio lokalni imam hadži hafiz Mersudin efendija Kasumović.

trpeza

A nakon teravije, otpočeo je program specijalno pripremljen za ovogodišnju 27. ramazansku noć. Program je vodio spomenuti imam i u samom početku, po želji roditelja, proučio dovu za Tarika Gušića, blagosiljajući ga i moleći Allaha dž.š. da Tariku podari svaki hajr u njegovom životu.

prija unosi Tarika u dzamiju

Program se dalje odvijao uz tekbire i salavate, te illahije i prigodne recitacije u izvođenju mektebske djece iz Charlotte-a, odnosno obližnjeg Salisburry-ja, te gosta iz Bostona hadži Bedrudina Gušića.

Bedro - 1. illahija

Pri kraju programa hadži hafiz Mersudin efendija Kasumović je održao prigodni vaz (govor) na temu značaja 27. ramazanske noći, poentirajući na jedan ajet iz Kur'ana u kojem se kaže da je ibadet u toj noći vredniji od ibadeta u trajanju od 1000 mjeseci, odnosno preko 83 godine.

Imam - ders

A na samom kraju je obavljeno prikupljanje novčanih sredstava (fundraising) za reduciranje razlike između planiranih rashoda i prihoda u godišnjem budžetu Džematskog odbora Charlotte i koje je uspješno vodio prof. dr. Mirsad Hadžikadić, član Odbora, inače predsjednik Sabora ICNAB-a (Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike). Naime, prikupljeno je malkice preko 50% nedostajućih sredstava u budžetu za ovu godinu.

SAM_2964

Prepunu džamiju su svi napustili ozarenih lica i punih srca.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

 

 

 

 

 

Evo još fotki:

Adnan i Tarik

—————————————————————————————————————————————————————————-

Bedro - II illahija

————————————————————————————————————————————————————————-

Bedro - sura

—————————————————————————————————————————————————————————–

curica spava

————————————————————————————————————————————————————————

ezan - Esed

————————————————————————————————————————————————————————–

hor illahija

————————————————————————————————————————————————————————–

hor - bez mene

———————————————————————————————————————————————————–

familije gusic-hadzikadic

————————————————————————————————————————————————————————-

ezan

————————————————————————————————————————————————————————-

Lejla u kuhinji

———————————————————————————————————————————————————-

Lejla, Tarik i prija

———————————————————————————————————————————————————————

Nadja - illahija

———————————————————————————————————————————————————————–

nijjet - hanume

—————————————————————————————————————————————————————————–

Said u safu

————————————————————————————————————————————————————————

slatka jela - iftar

———————————————————————————————————————————————————————–

Tarik s Azrom

——————————————————————————————————————————————————————–

zenski hor

———————————————————————————————————————————————————————

SAM_2949

————————————————————————————————————————————————————————

SAM_2950

————————————————————————————————————————————————————————-

SAM_2938

 

 

 

Pomozimo našem IRFANU

Posted: 23. Juli 2014. in Intervjui

HorozovictataportretDragi sugrađani i prijatelji!

Prenosim pismo našeg sugrađanina, pisca i publiciste Zlatka Lukića, u kojem apelira da se čim prije i u što većem broju odazovemo kako bismo pomogli našem poznatom sugrađaninu,  bh. književniku te mome školskom kolegi IRFANU HOROZOVIĆU:
Irfan Horozović je vrlo bolestan i operiran je u Ljubljani. Ako je bilo tko od vas u mogućnosti da pomogne najvećem banjalučkom piscu i jednom od najvažnijih pisaca među Bošnjacima, a i u cijeloj Bosni i Hercegovini – to bi bio vrlo lijep čin solidarnosti od njegovih sugrađana. Molim vas proširite ovu vijest dalje i što prije. I sami znate da u ovakvim situacijama treba reagirati vrlo brzo.Evo pisma koje sam dobio ovog trena iz Sarajeva:

Postovani,

Obavjestavamo vas da je Irfan Horozovic podvrgnut teskoj operaciji u Ljubljani, a cekaju ga jos dvije. Dostavljamo vam njegov mail za poruku podrske i broj racuna za finasijsku pomoc koja mu je prijeko potrebna: hirfan@bih.net.ba Ime i prezime: HOROZOVIĆ IRFAN Naziv banke: UNICREDIT BANK D.D. Aadresa banke: KARDINALA STEPINCA BB, 88000 MOSTAR (Poslovnica Sarajevo) SWIFT: UNCRBA 22 IBAN: BA39 3387 2028 1353 7577 BROJ RAČUNA: 40047509101 Miro Petrović javio je broj računa Irfana Horozovića: za uplate u KM UniCredit banka ,Irfan Horozović, Avde Jabučice 3, Sarajevo”. 3389 0025 0042 7307.

Srdačno,

Društvo pisaca BiH

Bosni i Hercegovini prije točno godinu održani su opći izbori, a ...

U parlamentu BiH nema mjesta za dijasporu

I ove izborne godine nastavljaju se izborne podvale i podmetanja, i to prije svega s mjesta s kojega se to ni u snu ne bi trebalo očekivati. Dolaze od Centralne izborne komisije, iz tzv. Središnjeg izbornog povjerenstva. Nebitno je ko je na čelu. Svih ovih posdejtonskih godina Centralna izborna komisija je učinila sve što je u njenoj moći da spriječi dijasporu da dadne svoj glas kome želi. To se čini na perfidan,  lukav, podmukao način. Ljudi iz dijaspore se toliko izmore raznim sitnim smicalicama, da htjeli ili ne moraju odustati od glasanja. Rezultat toga je da iz dijaspore ne dođe ni 10% glasova, a dijaspora čini skoro polovinu BH stanovništva. Naravno, najveću štetu takve podle strategije trpe Bošnjaci, jer je su u dijaspori najbrojniji. Novi težak i vrlo posljedičan udar na dijasporu, posebno onu iz Rs, izvršen je ove godine izmjenom zakonskih propisa ( uključujući sporni Zakon o boravku i prebivalištu, koji je donijela Rs u dosluhu sa EU), kojima je automatski eliminisan najveći broj glasača koji još žive u inostranstvu, jer im je povratak i sada neuslovan.

Po nekoj logici izborna komisija ne bi mogla učiniti mnogo na planu eliminicije dijaspore, jer ona je samo političko-administrativno tijelo. Ali ako se zna da je ona izvršni organ vlasti, a vlast ne samo da ne želi vratiti  dijasporu  kući, već joj nastoji izbiti iz glave svaklu pomisao o uspješnom povratku, onda se uz već nstale  mogu pretpostaviti i krajnje posljedice. A to se osjeća na cijelom području BiH, s tim što vlasti Republike srpske sa njihovom  službom sigurnosti predstavljaju otvorenu prijetnju povratnicima i povratku.

Postoje argumentovani dokumentovani  dokazi o metodama koje je u prethodnim izbornim godinama koristila Vlast BiH da spriječi učešće dijaspore na izbore. Argumenta je na pretek, ali se ne treba vraćati u prošlost, da se to argumentuje. Dovoljno je pogledati podvale i podmetanja  koje prethode ovim općim izborima, koji će se održati  12. oktobra 2014.godine.

Bez namjere da se dublje upuštam u ono što se već zna, ilustrujem to ovim svojim vlastitim primjerom.

  1. Obrazac potvrde prijave za glasanje izvan BiH ( jer sam na privremenom boravku u SAD) dobio sam putem pošte 21. jula 2014. godine ( to jest jučer), a prijava mora biti dostavljena Centralnoj izbornoj komisiji do 29.7. 2014. do 24,00 časova (znači za 7 dana). Na dostavnoj koverti piše da je  dostava izvršena 31. Maja 2014.  u 14.20 časova, što znači da je pismo iz BiH do SAD (država Vermont)  putovalo punih 51 dan, skoro dva mjeseca. To je notorna laž. I to nije ništa novo. To je uhodana praksa svakih  izbora, na isti način. Neko od kriminalaca iz Izborne komisije je u sradnji sa PTT udario datum i držao koverte kod sebe, da bi ih poslao u zadnji čas, kako bi primaoc zakasnio. I naravno skoro svako zakasni. Jer svi rade, svi imaju obaveze. Ako čak istog dana potencijalni glasač uspje poslati prijavu za glasanje, ona će na neki način kasniti, jer će se “odgovorni” u izbornoj komisiji pobrinuti da ona kasno stigne.
  2. Pošto nema vremena za slanje zakašnjele prijave za glasanje poštom dostavu sam pokušao izvršiti elektronskim putem, preko adrese prijavapp@ izbori.ba.  Ali jest, vraga. Na naznačenoj  stranici izborne komisije ima obrazac za dostavu PRP/1/ , ali nema obrasca PRP-2, na kojem bi morao dostaviti potvrdu prijave za glasanje izvan BIH ( pod uslovom da znam kako prijavu skenirati i priložiti joj identifikacioni dokunent).
  3. Kako nisam mogao prijavu sa identifikacionim dokumentom poslati elektronski, odlučio sam prijavu i identifikacioni dokument faksirati sa svog kućnog faksa. Skoro puna dva dana bezuspješno sam pokušavao faksirati moje dokumente  Centralnoj izbornoj komisiji u Sarajevo na faks broj 38733251333. Odgovor je bio da taj broj već dugo nije u upotrebi. Pokušao sam, naravno, na drugi  broj 38733251334,  koji je preporučen na drugoj strani obrasca PRP-2, ali uzalud. Nije išlo. Stalno zauzeće. Konačno sam odustao i otišao u UPS office.
  4. Uposlenik UPS offisa pokušavao je puna dva sata da pošalje faks na broj 3873325133 a potom na 38733251334, ali uzalud. Ponovilo se ono što sam iskusio na mojoj kućnoj faks mašini. Za prvi broj  je poruka da već dugo nije u upotrebi, a drugi je neprestano zauzet. Nakon dva sata odustao sam i rekao doći popodne. Platio sam 5,5 dolara za neurađeni posao.

Šta ću učiniti popodne, ne znam. Ali šta vrijedi i ako ja  uspijem dostaviti prijavu za glasanje, kad to neće uspjeti većini nas koji smo vani.

Obrazac za glasanje izvan BiH (prijava)  može se naći na stranici http:iiwww.izbori.ba/Dokumenta/Opci izbori 2014, a više informacija za inostranstvo na http://www.izbori.ba/default.aspx?category. Oni koji još nisu poslali svoje prijave, neka pokušaju na ovaj način. Možda budu bolje sreće, možda uspiju.

Pa ako uspiju poslati prijavu i odluče se glasati, za koga. Za dvoličnu/ troličnu lopovsku vlast koja sve čini da ih spriječi da glasaju. Pa upravo u toj činjenici je motiv svima nama u Dijaspori da glasamo, da ne ispustimo iz ruku to jedino sredstvo kojim ne možemo srušiti korumpiranu neprijateljsku vlast, ali je možemo makar okrnjiti, učini je manje sposobnom da nam zagorčava život, da nas odbacuje i eliminiše.

Siguirno je da imamo mali ili skoro nikakv izbor potencijalnih narodnih lidera u koje možemo vjerovati da će ostati dosljedni narodu i onda kad se domognu fotelje. Glasati ne možemo za lidere SDP, SDA,SBB… koji vonjaju na ustajalost, korumpiranost, pokvarenost, i koji su spremni izdati i rođenu mater da sačuvaju poziciju. Može li Demokratska fronta  (DF) ispuniti naša očekivanja, ili će se i ona utopiti u kolotečinu?

U Rs možemo još manje učiniti. Ako i nađemo neke potencijalno sposobne, kao Emir Suljagić, ne možemo od njih očekivati veliki učinak, jer su manjina. Ipak, postoji šansa, kako neki misle, da se preko  koalicije “Domovina “, koja se prvi put pojavljuje u Rs, može postići nešto više.

A još je diskutabilniji izbor članova Predsjedništva BiH, koje je uvijek polarizirano i nije u stanju braniti interese cjelovite BiH.

U  kontestu svega ovog što prati ove opće izbore i onog što smo naučili iz prethodnih, ne možemo očekivati skoro nikakve značajne pozitivne promjene. Ipak, moramo se nadati, i svako od nas, ko se osjeća kao Bosanac i Hercegovac, ko zemlju BiH osjeća svojom,  treba učiniti sve da upotrebi svoj glas i dadne ga onima koji najviše obećavaju i od kojih se može očekivati da će svoja obećanja makar donekle ispuniti.

Izbori u Federaciji na svake dve godine

Ovi izbori imaju posebnu važnost za Dijasporu.  Oni su šansa svima nama iz dijaspore da se vratimo u politički život BiH, da makar malo više uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Zato, ne oklijevajte. S voljom i iz inata uzmite dan dva, popunite prijavu za glasanje i pošaljite je odmah, kako bi stigla Centralnoj izbornoj komisiji do 29.7. 2014.godine. A do izbora koji će se održati 12.oktobra 2014. godine dobro razmislite o  partijama i kandidatima i odlučite se za izbor u koji se može više vjerovati nego u one koji su nas do sada nebrojeno puta iznevjerili i izdali.

Burlington, Jula 22, 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1


klanjana-dzenaza-zrtvama-genocida-u-prijedoru-za-antu-dolica-minuta-sutnje
 
Jedan sam od onih smrtnika koji uživa i u ovozemaljskim blagodatima, prije svega kroz svoj privatni život. A takvim mi ga je Gospodar svih svjetova podario i Njemu hvala. Ali, to istovremeno ne znači da sam od onih što zabija glavu u pijesak i ne vidi šta se dešava u svijetu… Prokleo bih samoga sebe ako bih ostao ravnodušan na svakodnevne slike i vijesti iz Gaze…, ili, jednostavno, “preletio” preko onoga šta se dešava u Memorijalnom centru Potočari svakog 11. jula, pa i ovogodišnjeg…, prokleo bih samoga sebe ako ne bih pustio neku suzu danas, nakon dženaze u Kozarcu i sahrane Ante Dolića u Prijedoru.
Ne, nisam taj! Jedan sam od onih kojemu itekako potekne suza prije, za vrijeme i nakon dženaze u Kozarcu… potekne suza kada se samo spomene Hava Tatarević kojoj su zlikovci ubili šestericu sinova i muža…ili spomenu druge majke, očevi, sestre, braća, rodbina, komšije, prijatelji, sunarodnici…ama, jednostavno, ljudi-civili, nikome krivi i nikome dužni.
Šta sada reći u ovom osvrtu a ne ponoviti, bilo sebe samoga ili druge koji rekoše mnogo toga u ovom danu tuge i boli ne samo za FBiH, Bošnjake i bh. Hrvate…., nego za onaj dio ljudskog roda ma gdje je i ma kako se Bogu moli ili ne moli, ma kakva mu je boja kože…a suosjeća sa nevinim žrtvama bilo gdje u ovakvom svijetu, pa i sa ovima u Gazi, Srebrenici, Kozarcu?! Mnogo toga bih rekao ali ne bi bilo dovoljno, kriknuo bih ali bojim se da me niko ne bi čuo….
gaza
Nego, neka ostane zapisan barem pokušaj ovog kratkog ljudskog izliva sousjećanja, tuge, boli…, kako zbog onih 284 koji nakon Tomašice nađoše svoj smiraj u mezarima i grobu… ali i srdžbe zbog spoznaje da živimo u svijetu nepravde i erozije svih ljudskih vrijednosti.
Ponovit ću samo rečenicu reisa Kavazovića da je u Prijedoru “izdat ljudski rod, a ta izdaja traje u Hagu i New Yorku….” Ja bih dodao i u nekim drugim centrima takozvane moći, prije svega u – Washingtonu i Briselu, ali i u Rijadu, Abu Dabiju….Ali, neka ne zaborave “silnici” ovoga svijeta da apsolutnu moć ima samo – On! I, Njegova je – posljednja!
 Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sdbih

U četvrtak 17 jula ove godine u okviru 11 susreta Banjalučana ” Vezeni most – 2014”  u bivšem Domu kulture u Banjaluci, Zajednica udruženja građana  ovog grada održala   je tradicionalnu  tribinu na temu; ” Značaj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja u obnavljanju povjerenja za suživot, toleranciju, uvažavanje različitosti i očuvanja kulturno-historijeske baštine”.

Kao što je poznato banjalučke vlasti su vođeni ideološko-političkim motivima, u toku i nakon zadnjeg  rata preimenovali gotovo sve predratne nazive ulica i naselja u nazive isključivo sa srpskim predznakom, šaljući time poruke netolerancije i mržnje prema drugom i drugačijem. Premda su bili pozvati, predstavnici grada Banjaluke se nisu odazvali ovoj tribini ćime se još jednom poslao jasan signal da se neće odustati od legitimizacije etničkog čišćenja i urbicida počinjenog u ovom gradu.

Oštro osuđujemo ovako ponašanje predstavnika lokalne vlasti grada Banjaluke koji je kontinutet politike zabluda, mitova i netolerancije koje elita RS-a šalje građanima prije svega srpske nacionalnosti. Nesumnjivo je da politička elita RS-a zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja i kulturu kako bi se radikazirali osjećaji i uvjerenja javnog mnjenja i stvorilo raspoloženje  opravdanosti etno-fašističke poruke koju šalju nosici političke vlasti.

Podržavamo legitiman zahtjev Udruženja građana Banjaluke da se ulicama i naseljima ovog lijepog grada vrate njihovi predratni nazivi ćime bi se jasno poslao signal tolerancije i poštovanja drugog i drugačijeg.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine


Dvadeset godina nakon srpskog genocida počinjenog u Prijedoru, Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku ….  Bošnjaci u masovnim grobnicama posijanim širom BiH pronalaze svoje najmilije i klanjaju masovne dženaze mrtvima za mir i spokoj, a sebi za utjehu i sabur.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcR9OclM8wP_V0dsUM8ovV9Hw5PZ32vZ032GS3kTIhNjqsK9065HVAr74N-h

U prijedorskom genocidu, koji najviše sudske instance svijeta i dalje ne žele prepoznati, ubijeno je 3.500 Bošnjaka i Hrvata,  kroz  logore smrti prošlo 31.000 građana,  protjerano skoro kompletno nesrpsko  stanovništvo, a još uvijek se vodi nestalim blizu 1.000  građana. Ono što ne vide suci u sudnicama Haškog suda argumentovano se  potvrđuje dokaznim materijalima i uvjerljivo prepoznaje na prijedorskim ulicanma i trgovima, stratištima prijedorskih logora i prijedorskim poljima smrti.  Prijedorski genocid ostavio je trajne krvave tragove u zemlji i duboke brazgotine u duši i na licima žrtava. Iz godine u godinu, u protekla dva desetljeća otkrivaju se skrivani  tragovi zločina, progovaraju masovne i pojedinačne grobnice, a u sjeni sve većeg broja bijelih nišana klanjaju masovne dženaze prijedorskim šehidima.

https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRGC_VCdN-EZsxZSEfbRrF7_uU0kvYRce0-mHtLmpuOQGMygZTc

I ovog 20-og jula pred očima čitava svijeta klanjat će se kolektivna dženaza za 275 prijedorskih šehida, nedavno ekshumiranih iz Tomašice, najveće masovne grobnice u BiH, a neutješna prijedorska majka Hava Tatarović nakon 22 g. neizvjesnog iščekivanja ukopaće muža i šest svojih sinova, nevino ubijenih u prijedorskom genocidu.

U mom Prijedoru, gradu u kojem sam proveo četiri nezaboravne školske godine, stekao prva vrijedna znanja i ljubavi i izgradio svoje mladelačke snove o zajedničkom sretnom životu, u kom sam dobio prva priznanja za rodoljublje i nagradu za epopeju o Kozari, u tom gradu maja Hiljadu devesto devedeset druge srpski okupatori počinili su genocid, ubili 3.500 i protjerali desetine hiljada mojih Prijedorčana, u tom gradu srpski zlotvori pretvorili su moje snove u iluziju. U tom gradu gdje se već dvadeset godina pod pitomim obroncima i ispod rudničke jalovine pronalaze mrtvi Bošnjaci i klanjaju šehidske dženaze  i ove godine, ovog Dvadesetog  jula 2014.  obaviće se još jedna masovna dženaza u kojoj će biti ukopano 275 šehida, čija su tijela nedavno pronađena u masovnoj grobnici Tomašica.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRIECrCyI0PO7ni3BVhEXckEs3b8VXJW2urG7QJK0Nd8KIWd3VC

A moj rodni grad je samo tridesetak kilometara udaljen od Prijedora. Ja sam Dubičanac. Kad su maja 92. ubijani prijedoski Bošnjaci i Hrvati u Bosanskoj Dubici se pirovalo. SDS je likovao.  Hvalisavo su govorili – Oslobođen je Prijedor. Šta se tada slavilo znali su samo krvoloci. Danas znamo i mi, zna cijeli svijet. A najbolje zna majka Hava koja će na dženazi 20. Jula među 275 šehida ispratiti muža i svojih šest sinova, koje srpski krvoloci nevine pobiše. I ne samo  njoj. Ferida Kadirić izgubila je muža Rasima i sinove Agana i Emdžada. U krvi su nestale čitave bošnjačke porodice, kao da nisu ni postojale.  I zahvaljujući međunarodnoj zajednici, haškoj i briselskoj pravdi, dok se na prijedorskim mezarima budu spuštali tabuti nevinih žrtava, njihovi krvnici će sjediti u kućama i stanovima izgrađenim našom mukom i nazdravljati svom doprinosu Prijedorskom genocidu i genocidnoj Republici srpskoj, kojom je međunarodna zajednica nagradila okupatore  i počinioce genocida.

I dok se još jednom u minulih 20 postdejtonskih godina budu ukopavali prijedorski šehidi ispraćeni uzdasima i suzama prijedorskih majki, jedan od prvih  negatora i sponzora Prijedorskog genocida, prvi na Spisku zločinaca prijedorskog kraja u Knjizi prijedorskog TV snimatelja Nusreta Sivca „Kolika je u Prijedoru čaršija” gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, će bez imalo odgovornosti i saosjećanja nastaviti sakupljati nacionalističke izborne poene, koji će mu omogućiti da se slavodobitno penje u nacionalistički vrh genocidne Rs, u kojem već dvije decenije sjede njegovi istomišljenici i idoli. A međunarodna zajednica, odgovorna za sve što se do danas u BiH dogodilo i što se danas dođađa, mirno gleda kako jača  genocidno jezgro Rs, potstiče i ohrabruje njegove protagoniste i sponzorira  balove vampira koji se održavaju u Banja Luci i Beogradu.

Iz godine u godinu nastavlja se ekshumacija i identifikacija bošnjackih žrtava Srebrenice, Foče, Sanskog Mosta,  Borisavaca, Rogatice, Višegrada, Kotor Varoši… Na području Prijedora do sada je ekshumirano 2.008 osoba a traga se za još za 1.000  koji se vode kao nestali.  Sa ekshumaciom masovne grobnice Tomašica ne završava se traganje prijedoskih majki ,očeva , sestara i baće za njihovim najmilijim, što znači da će najtužnije mjesto u BiH još dugo biti Šejkovaća kod  Sanskog Mosta u kojoj posmrtni ostaci žrtava dobivaju svoje prezime i ime, pod kojim će dobiti  vječni smiraj.  U znak sjećanja na žrtve (genocida, op.ZB) u Prijedoru Vlada FBiH je 20. Juli proglasila za Dan žalosti u FBiH. Tog dana u 9:30 č. klanjat  će se dženaza za 275 prijedorskih  šehida.Ovom prilikom pozivam sviju nas, sve vas u BiH i sve vas prognane u svijetu, koji saosjećate sa porodicama žrtava prijedorskog genocida, da 20. Jula uzmete abdest i klanjate đenazu ili minutama šutnje zatražite od Allaha dž.š . da svim nevinim žrtvama prijedorskog genocida pokloni mir a nama podari sabur, ali ne sabur u kojem ćemo venuti i kopniti, već sabur koji će nas učiniti svjesnijim i spremnijim, da oprostimo što se može i smije oprostiti ali zapamtimo ono što se ne smije zaboraviti. Istog dana 20. jula u 11:30 sati dženaza će se klanjati šehidima ranije ukopanim u prijedorskim mezarima Bišćani, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Zecovi, Skela i Kamičani…

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRmC7u0Kse7Ib4LRF2Dvq0LRUFoo2KUUNHZVSA2NRIb8NJF5rKT

I ovaj put kao iz prethodnih pokolja, kada su nas ubijali i proganjali, nosićemo ožiljke vremena na sebi, prepoznatljive  budućim pokolenjima, koji će im uvjerljivo govoriti da je istina o genocidu nad Prijedorom i Prijedorčanima, kao i ona o Srebrenici,  jedna, sveta i nedjeljiva. Sačuvaćemo snagu u saburu, jer Kur’an od nas traži da se čini dobro a ne zlo.

Biće to ponovno ono nama već dobro poznato vrijeme kada riječi ne mognu prenijeti uzdahe i govor srca naših ožalošćenih majki, očeva, braće sestara…, vrijeme  kada nam se oči pomute suzama, a iz grudi otrgnu jecaji, koji nadimaju srca da od boli ne prepuknu.  Nećemo tražiti osvetu. Nećemo dozvoliti da zlo oko nas probudi zlo u nama. Uzećemo svoju tugu pod ruku i ići dalje s vjerom u sebe i naše potomstvo. A kada vjerujemo u sebe ni jedan put nam neće biti ni težak ni predalek.

I dok počinioci genocida nad Bošnjacima Prijedora slobodno putuju Bosnom i šetaju Prijedorom, prkoseći žrtvama i porodicama žrtava upućujući im nove prijetnje, dotle žrtve genocida sve masovnije sjedaju na optuženičke klupe i odgovaraju sudijama zato što su preživjeli genocid i branili domovinu. Ovo potvrđuje i najnovija presuda  Okružnog suda Banja Luka dvojici kozarčana,  svjesno i tendenciozno izrečena i urućena upravo pred ukop 275 bošnjačkih žrtava genocida, kojom Fikreta Hirkića osuđuju na 7 a Semira Alukića na 12 godina zatvora, samo zbog toga što su preživjeli genocid i  umjesto žrtve postali svjedoci genocida. Ovim se  Okružni sud Banja Luka otvoreno stvarstava na stranu zločina.

Time se još jednom potvrđuje da je u genocidnoj republici, tzv. Rs, sve genocidno.

Do rata je u Prijedoru  živjelo 118.698 stanovnika, od čega su 47% bili Bošnjaci-muslimani, 40% Srbi, 8% Hrvati i 5% Jugosloveni i ostali. Okupirani Prijedor je danas  prvenstveno nacionalistički srpski, bastion srpskog nacionalizma, u kojem mali broj bošnjačkih povratnika nema pravo ni da stane pred mezar i prouči Fatihu svojim mrtvim.

I pored svega, najviše sudske instance svijeta, prije svega Haški sud, u prijedorskom genocidu i dalje ne žele prepoznati genocid, iako je njemu  ubijeno 3.500 Bošnjaka i Hrvata, kroz  logore smrti prošlo 31.000 građana,  protjerano skoro kompletno nesrpsko  stanovništvo, a još uvijek se vodi nestalim blizu 1.000  građana. Ono što ne vide suci u sudnicama Haškog suda argumentovano se  potvrđuje dokaznim materijalima i uvjerljivo prepoznaje na prijedorskim ulicanma i trgovima, stratištima prijedorskih logora i prijedorskim poljima smrti.  Prijedorski genocid ostavio je trajne krvave tragove u zemlji i duboke brazgotine u duši i na licima žrtava. Iz godine u godinu, u protekla dva desetljeća otkrivaju se skrivani  tragovi zločina, progovaraju masovne grobnice, a u sjeni sve većeg broja bijelih nišana klanjaju masovne dženaze prijedorskim šehidima.

Ova posljednja dženaza sa 275 Bošnjačkih žrtava, u kojoj majka Hava ispraća muža i šest svojih sinova, šest sokolova, morala bi biti posljednja opomena svima koji se poigravaju sa žrtvama genocida, koji se poigravaju sa pravdom, koji se poigravaju sa Prijedorčanima i Prijedorom.

Suviše su duboki tragovi prijedorskog genocida, da bi ih moglo prekriti vrijeme zaborava.

Burlington, 18. Jula 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Život poslije silovanja

Posted: 18. Juli 2014. in Intervjui

Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Silovane žene teško pričaju o svojoj sudbini. Neke od njih su se razvele, a neke se gnušaju od pomisli na brak.

1_beba_alen_muhicNovorođenog Alena majka nije htjela podojiti kada ga je rodila nakon silovanja. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Alena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti.

Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

Njegova biološka majka je, prema podacima udruženja „Žene žrtve rata“, jedna od najmanje 20.000 žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Preciznih podataka o broju silovanih žena nema, jer one teško pričaju o strahotama koje su prošle i traumama s kojima i danas žive. Pojedinci i grupe zlostavljali su tokom rata žene iako one nisu bile direktna prijetnja. Zatvaranje u logore i sistematsko mučenje i ponižavanje žena bilo je dio strategije zaraćenih strana.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su, u okviru projekta Usmena istorija, razgovarali sa preko stotinu žrtava rata. Među njima je i 25 žena, od kojih su neke u ratu bile silovane ili na drugi način ponižavane i mučene. Mnoge od njih nisu mogle otvoreno govoriti o mučnim iskustvima, pa nisu ni pristale na snimanje razgovora, dok su neke zamolile da se snimljeni intervjui ne objave.

Naše sagovornice pokušavaju živjeti normalnim životom, neke su u izbjeglištvu, daleko od mjesta zločina, neke se nikada nisu udale dok neke žive same nakon razvoda. Različitih nacionalnosti i godina, udaljene kilometrima, ove žene, od kojih su mnoge u ratu izgubile najbliže, dijele istu sudbinu.

Bijeg od sudbine u Ameriku

„Da ti kažemo istinu, ti nisi naš sin. Sad jesi, al’ smo te usvojili“, tako su Muharem Muhić i njegova supruga svom usvojenom sinu Alenu saopštili istinu o njegovom porijeklu kada je imao jedanaest godina.

2_alen_muhic_danasAlen Muhić biološkog oca smatra zločincem, a majku, koji nikada nije vidio, ni ne želi upoznati. (Foto: CIN)

Novinari CIN-a su saznali identitet Alenove biološke majke. Ona je silovana u Miljevini kod Foče 1992., kada su pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili većinu mještana bošnjačke nacionalnosti te muškarce razdvojili od žena, koje su zlostavljali i silovali. Nakon silovanja Alenova majka ostala je trudna i bila je zarobljena sve do poodmakle trudnoće, a razmijenjena je krajem 1992. godine. Tada je zajedno sa oko 200 drugih žena, uz majku i sestru, prebačena na teritorij pod kontrolom Armije BiH, odakle su pješice otišle do Goražda. Imala je tada 30-ak godina, a trudnoću je krila steznikom preko stomaka.

Kada su pješice prešle od mjesta Osanice do sela Berič, smještene su u fiskulturnu salu. Alenova majka krila je tada trudnoću od ljekara i tek je kasnije u goraždanskoj bolnici zatražila pomoć žaleći se na stomačne tegobe. Tada je i rodila dijete kojem nije dala ime.

Nije ga htjela ni nahraniti svojim mlijekom jer se plašila da će se vezati za dijete koje će je podsjećati na silovanje. Preko planinskog prijevoja Grebak, jedinog prohodnog puta, otišla je za Sarajevo, a danas živi u SAD.

O Alenu su se od prvog dana brinuli osoblje bolnice i porodica Muharema Muhića, koji je također radio u bolnici.

„Nije bilo ni vode ni struje, bilo je svaki dan granatiranje, mrtvih i ranjenih stalno. Mi smo njemu poklonili pažnju, sve osoblje bolnice, a ja sam tada stanovao preko puta bolnice, tako da sam dijete često donosio kući i navečer ga vraćao u bolnicu“, priča Muhić.

Brzo su se navikli na dječaka i zavoljeli ga kao člana porodice. Dali su mu ime Alen. „Moja žena i kćerke su mi često govorili ‘Donesi ga babo, neka ga kod nas, da ga najedemo’“, kaže Muhić u razgovoru za CIN.

3_muharem_muhicPorodica Muharema Muhića usvojila je Alena a istinu o njegovom porijeklu rekli su mu kada je imao 11 godina. (Foto: CIN)

To su bili teški dani za stanovnike Goražda. U opkoljenom gradiću na Drini, uz male količine hrane, bez struje i bez normalnog snabdijevanja vodom, živjeli su i oni koji su izbjegli iz okolnih podrinjskih gradova. Hrana se doturala iz centralne Bosne „Putem spasa“, preko Grepka, ali je i ta veza prekinuta te je grad ostao potpuno blokiran.

Kada je čuo da u bolnici više nema mjesta za malog Alena i da će ga dati Crvenom krstu, Muharem je otišao kući.

„Kćerke su me počele grliti i moliti ‘Daj da ga mi čuvamo, kakva bude s nama sudbina biće i s njim’“, kaže Muharem.

Usvojili su Alena i danas je njihov sin. Znali su da mu moraju reći istinu o njegovom porijeklu jer nisu željeli da je sazna od drugih.

„Odjednom su mi mama i babo, sadašnji, rekli ‘Moramo s tobom popričati!’ Ja sam mislio: šta sam sad napravio!? Pitam ih šta sam sad uradio? Kaže ‘Nisi ništa, ali moramo popričati’“, prisjeća se Alen tokom razgovora s novinarima CIN-a.

Na početku je bio ljut na svoje roditelje jer mu istinu nisu rekli ranije, ali je vremenom shvatio da je to bilo za njegovo dobro.

„Ne znam, osjećao sam nešto ovdje u grudima, htio sam da se ubijem“, priča i dodaje da će biti vječno zahvalan roditeljima koji su ga usvojili, jer nije „ostao u nekom domu, kao većina djece u ovom ratu“.

Alen nema dobro mišljenje o svojim biološkim roditeljima. „Na  majku jesam ljut. Ne bih nikad želio da je vidim, zato što me je ostavila. (…) O ocu mislim kao i o svim zločincima. Jednostavno ne bih ga želio nikad vidjeti, i volio bih da mu se odredi najveća kazna, jer takvo nasilje nad ženama nikad ne bih odobrio, ne samo mojoj biološkoj majci nego nijednoj ženi na svijetu”, priča ovaj hrabri dvadesetjednogodišnjak.

Za zločine seksualnog nasilja počinjene u Foči tokom 1992. i 1993.godine, Haški tribunal je osudio Dragana Zelenovića na 15 godina, Dragoljuba Kunarca na 28 godina i Radomira Kovača na 20 godina zatvora.

Višegrad – za jednu mjesto zločina, za drugu spas

Za razliku od Alenove majke koja je spas od vlastite sudbine potražila preko granice, u Bosni i Hercegovini ostale su mnoge silovane žene koje se pokušavaju izboriti sa svojim bolom. Među njima je i 66-godišnja Milojka Antić, koja se zbog toga nikada nije ni udala. Ona živi u Višegradu, 45 kilometara istočno od Goražda. Do rata je živjela u blizini Konjica.

4_milojka_anticMilojka Antić kaže da bi joj se brak gadio, nakon svega što je u ratu preživjela u logoru Čelebići kod Konjica. (Foto: CIN)

Zarobili su je 1992. godine pripadnici združenih bošnjačko-hrvatskih vojnih snaga i odveli u logor Čelebići. Tu je preživjela višestruko silovanje. Bila je zatočena 77 dana.

Za zločine počinjene u ovom logoru pred Haaškim sudom osuđeni su komandant logora i njegov zamjenik, Zdravko Mucić i Hazim Delić. Mucić je osuđen na devet, a Delić na osamnaest godina zatvora.

Po izlasku iz logora umrla joj je majka i danas živi sama. Ratna su dešavanja, kaže, utjecala na odluku da ostane sama i da nikada ne zasnuje svoju obitelj. Braka se boji.

„Da nije bilo ovako kako je bilo, ne bih sigurno ostala sama. Bojala sam se svak’ će reć’ ‘To je ona što je bila u logoru, što je ovaj, što je onaj…’ Uglavnom, ne bih smjela ući u to. Meni bi se gadio sada neki taj brak“, kazala je Antić u razgovoru s novinarima CIN-a.

Oboljela je, često plače, ali se ne predaje. „Ja sama ne znam kako sam ostala u pameti. Svašta sam mislila. Ili da napravim samoubistvo, ili nešto… Pa opet mi dođe, pa neću vala kada sam sve ovo prešla…“, priča.

Iste godine kada je Milojka Antić silovana u Konjicu, u Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli.

„Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao“, kaže Jašarević.

Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina.

5_memnuna_jasarevicMemnunu Jašarević su silovali 1992. u Višegradu a potom joj zaklali 16-godišnjeg sina. (Foto: CIN)

„Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš’o i rek’o ‘Nemojte mi mamu…’ On je njega uhvatio za vrat. (…) Mene su držali, da ne bi ga branila… On je samo rek’o ‘Hodi vamo, Turčine’, i nož mu ispod vrata… Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila… Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al’ sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek’o ‘Mama pomozi m…’ Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji“, priča kroz suze.

Kasnije su je odveli u hotel „Vilina Vlas“, u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica.

„Možete zamisliti krik djeteta koje viče ‘Nemoj, čiko, molim te!’ To… da ti srce živoj pukne“, prisjeća se Jašarević.

„Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, biće majka s tobom“, plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

61 dijete nakon silovanja

Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene, a među njima i Željko Lelek, Boban Šimić i Nenad Tanasković za zločine u Višegradu te Neđo Samardžić i Radovan Stanković za zločine u Foči.

Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvećim brojem okončanih predmeta pred domaćim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, većina počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan uticaj na žrtve i 20 godina nakon rata.

6_vilina_vlasU hotelu „Vilina Vlas“ je tokom rata silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica. (Foto: CIN)

Prema istraživanju udruženja „Žene žrtve rata“ koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko 20.000 žrtava silovanja. Projekt je realiziran kroz izjave 2.707 sagovornica koje su svjedočile o svom i silovanju drugih žena. Istraživanje je obuhvatilo žene svih nacionalnosti, a  rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja. Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. Međutim, većina žena danas šuti o događajima unutar logora. Ovo udruženje je utvrdilo da je najmanje 61 dijete rođeno nakon silovanja.

Djeca koja su rođena nakon silovanja tragaju za svojim identitetom, a biološki roditelji ih uglavnom odbacuju. „Neke su dale tu djecu na usvajanje, neke ostavljale kod silovatelja, a rijetke su zadržale tu djecu“, rekli su nam u udruženju „Žene žrtve rata“.

Za ovu djecu i njihove porodice tek predstoji suočavanje sa prošlošću i traganje za odgovorima koje, možda, za razliku od Alena, nikada neće dobiti.

Objavljeno 18. 7. 2014.

Izvor: cin.ba

SAM_2877
Nabitnije iz perioda mog školovanja je boravak i obrazovanje u Mekki i Medini u trajanju od blizu 10 godina….. Ima ljudi koji mogu puno raditi i uraditi u Bosni. Možda ima stvari koje je nemoguće promijeniti u Bosni, gdje je poteška situacija i treba biti svjestan toga. Ali, trebalo bi dopustiti mladim ljudima da svoje želje, ambicije i ideje koje su im se pojavile tokom školovanja da dođu do izražaja jer podatak koji je objavljen prije mjesec-dva da je u posljednjih godinu dana Bosnu napustilo nekoliko hiljada mladih i obrazovanih ljudi i našlo zaposlenje u Japanu, Njemačkoj, Americi, Saudijskoj Arabiji….jer nisu mogli naći posao u Bosni, je katastrofalan…..Prvo, želio sam da se usavršim u svome zvanju jer sam, nakon završetka školovanja u arapskom svijetu želio sam da magisterij završim u Bosni i doktorat negdje na Zapadu pa da moj životni i edukativni ciklus bude na liniji od Istoka do Zapada, ali preko Evrope, odnosno Bosne u kojoj sam rođen….. Bilo je potrebno da vratim ljudima duhovni život. Ono što je bio prioritet već u samom početku jeste da se treba djeci posvetiti. Stariji ljudi su donijeli Islam iz Bosne, ali mnoga djeca su ovdje rođena ili su maloljetni došli sa svojim roditeljima iz Bosne. Njih treba učiti tome ko su, šta su i odakle su…da ne zaborave svoju Bosnu, svoje zavičaje ili zavičaje svojih roditelja, predaka … da znaju šta se dogodilo u Srebrenici, Biljanima…i drugdje po Bosni…..Ciljna grupa su svi, jer su svi dio džemata. Ipak, potenciram djecu da me zavole, da zavole džamiju jer s djecom možemo uspjeti sve. Naime, jedno od nepisanih pravila u imamskoj službi jeste da ako djeca zavole imama, zavolit će ga i njihovi roditelji, što znači da ćemo svi zajedno zavoljeti džamiju….Dakle, molimo Allaha da budemo svi jedno, kao što se govori u Kur'anu…..Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i bila mi je čast predstaviti džemat Charlotte za kojeg očekujem da će, ako Bog da, u skoro vrijeme biti jedno ogledalo muslimana i muslimanske zajednice u Americi…..

Uvijek sam imao respekta prema obrazovanim ljudima. Ali, ako je neko obrazovan jer je završio visoke škole, fakultete, koledže…., postdiplomske studije…, te uz to završio i hifz Kur'ana, odnosno naučio Kur'an napamet i postao hafiz, eh, za njih sam uvijek imao i imam dodatni respekt pa ih apriori smatram zanimljivim sugovornicima i za širu javnost. Među takve spada i moj mladi sugovornik.

Es-selamu alejkum, hadži hafiz efendija i dobro došao u bosansko-američki sedmičnik SabaH i na moj blog!

KASUMOVIĆ: Alejkumu selam, dobro vas našao i hvala na lijepim riječima. Da Allah ukabuli i dadne nam svima dobro i hajr i da ono zbog čega sam došao ovdje urodi plodom i nadam se da će, ako Bog da, tako i biti.

Danas je 16. dan ramazana, odnosno dan uoči 17. ramazana 1435. godine po hidžri a večeras je 17. noć tog najodabranijeg mjeseca u godini. Da li ti večerašnja noć i sutrašnji dan bude odredjene asocijacije?

KASUMOVIĆ: Da, naravno. Mi ovdje već imamo pokrenute planove i programe tokom čitavog mjeseca ramazana. Napomenuo bih da smo obilježili 11. dan kao Dan osvajanja Mekke a 17. dan ramazana smo planirali iftar kojeg će omladina pripremiti asocirajuci na tu prvu pobjedu muslimana na Bedru u kojoj bitci su učestvovali mladi ljudi – ashabi koji su pomogli da se Islam raširi. U ovom džematu želim upravo da omladina počne širiti Božju riječ, slogu i ljepotu i da oni budu uzor starijima, a ne obrnuto. I, hvala Allahu, ima desetak njih koji su prihvatili da financijski podrže i pripreme sutrašnji iftar, što nije bilo prije u adetu (taj iftar se već desio, i to vrlo uspješno, op. B.G.).

Vratimo se sada malo unazad. Naime, želim da te predstavim ne samo kroz ono šta radiš danas, nego i ono što si bio ili kroz šta si prolazio jučer. Hoćeš li ukratko prezentirati svoj edukativni put?

KASUMOVIĆ: Čitav svoj zivot sam posvetio učenju Kur'ana i s tim sam počeo kao malo dijete. Skupljao sam knjige i čitao i to mi je otvorilo puteve da upišem i završim medresu u Bosni, te Pedagoški fakultet. Potom sam otišao na studije u Bursu te Medinu i Mekku gdje sam završio studij šerijatskog prava a dodatno i koledž arapskog i engleskog jezika da bih posljednje dvije godine boravka i obrazovanja tamo završio hifz Kur'ana. Nabitnije iz perioda mog školovanja je boravak i obrazovanje u Mekki i Medini u trajanju od blizu 10 godina.

Nakon završenog obrazovnog ciklusa odlučio si da se vratiš u Bosnu i tamo radiš. Zašto je to bio tvoj izbor?

KASUMOVIĆ: Prvo, bio sam se poželio Bosne. Drugo, smatrao sam da boravak i obrazovanje u Medini, Mekki i drugdje je dovoljno da stečeno znanje mogu prenijeti našim muslimanima u Bosni. Takođe, možda je dobro da sam se prvo vratio u Bosnu i iz razloga što sam u svijetu naučio mnogo toga, jer sam Bosnu napustio kao dijete a vratio se zreliji. Vidio sam mnoge stvari koje bi trebalo popraviti u Bosni jer neke stvari se iz dijaspore bolje vide kako bi se na njih moglo fokusirati u samoj Bosni. Uglavnom, radio sam kao profesor u osnovnoj i srednjoj školi u Ključu- Muftiluk banjalučki. Usput, tu sam obavljao i neke druge aktivnosti, posebno ramazanske te hatibske, klanjao dženaze… Isto tako sam osnovao i biblioteku “Kasumhana”, sa fondom od 3000 knjiga…

Očigledno si nadjenuo to ime po svom prezimenu?

KASUMOVIĆ: Da, to je kovanica od moga prezimena i imena moje kćerke Hane (drugo ime joj je Merjema). Inače, u Ključu sam napisao osam knjiga…

Koje tematike?

KASUMOVIĆ: Većinom su to savjeti kako da u ovom svijetu mudro nastupamo. Znači, nije tematika striktno kako se klanja, posti ili zekjat daje, nego su to savjeti poput onih od Hasana el Basre, hazreti Alije. Dakle, pokušao sam kroz te knjige da dočaram onima koji ne znaju šta je to Islam. I, ti mu objasnjavaš da je Islam nešto lijepo, plemenito…Napisao sam prvi put knjigu u Bosni “Vasijjet”, odnosno oporuka i ona govori o tome kako oporučuju otac ili dedo kako nasljednici treba da se ponašaju nakon njihove smrti da ne bude problema u porodici……Napominjem da sam radio i u Pruscu i Vranduku, odakle nosim prelijepe uspomene.

I, kakve utiske si stekao za vrijeme svog rada u Bosni?

KASUMOVIĆ: Ima ljudi koji mogu puno raditi i uraditi u Bosni. Možda ima stvari koje je nemoguće promijeniti u Bosni, gdje je poteška situacija i treba biti svjestan toga. Ali, trebalo bi dopustiti mladim ljudima da svoje želje, ambicije i ideje koje su im se pojavile tokom školovanja da dođu do izražaja jer podatak koji je objavljen prije mjesec-dva da je u posljednjih godinu dana Bosnu napustilo nekoliko hiljada mladih i obrazovanih ljudi i našlo zaposlenje u Japanu, Njemačkoj, Americi, Saudijskoj Arabiji….jer nisu mogli naći posao u Bosni, je katastrofalan. Dakle, treba dopustiti mladim ljudima svih branši, čak i vjerskih, da dođu do izražaja i da se prestane sa praksom da ako neko već ima posao da ga može držati do penzije, neovisno od toga kako radi. S druge strane, evo, sada smo u Americi i čuo sam za podatak da je Obama, nakon pobjede na izborima za drugi svoj mandat, svu svoju elitu iz kampanje smijenio rekavši “vi ste dovoljno uradili i sada drugi treba da pripremaju teren za slijedeće izbore…” Kod nas je upravo suprotno jer vrte se uglavnom isti ljudi i možda zato i tapkamo u mjestu. Ja često kažem da je Bosna zemlja sa tek blizu 4 miliona stanovnika, ali dešavanja u njoj su kao u stomilionskoj. Imamo predivnu zemlju i mogli bi u njoj živjeti kao u nekakvom malom ovodunjalučkom raju.

Zašto si odlučio da ipak napustiš Bosnu i dođeš ovdje, u Charlotte, u Ameriku?

KASUMOVIĆ: Prvo, želio sam da se usavršim u svome zvanju jer sam, nakon završetka školovanja u arapskom svijetu želio sam da magisterij završim u Bosni i doktorat negdje na Zapadu pa da moj životni i edukativni ciklus bude na liniji od Istoka do Zapada, ali preko Evrope, odnosno Bosne u kojoj sam rođen, kao sredine. Tako bih mogao više pomoći ljudima kada se, ako Bog da, sutra vratim u Bosnu, a svi trebamo imati takvu želju, dakle da mogu kazati ljudima kakvo je stanje na Istoku a kakvo na Zapadu i da iz svih tih sredina uzmemo ono što je dobro. Znamo da naši ljudi u Bosni uglavnom uzimaju iz Evrope i Zapada općenito samo ono što ne valja. A toliko pozitivnih stvari ima i u arapskom svijetu, Evropi, na Zapadu da ih trebamo uzimati, a ne uzimati ono što ne valja. I razlog mog dolaska baš u Charlotte je što je bila potreba da se ovdje organizuje džemat, da se ovdje dodje sa dekretom, sa školom da se uradi pravi posao jer Charlotte ima sve predispozicije da bude jedan od najboljih džemata u Americi. S druge strane, ovo je jedini bošnjački džemat u Sjevernoj Karolini pa je time i potreba da ovdje postoji jedan Bošnjački islamski centar, zapravo.

Kakvo si stanje zatekao u ovom džematu nakon dva mjeseca boravka?

KASUMOVIĆ: Iako su oni ovdje, hvala Allahu, napravili džamiju sa munarom, stanje je bilo početničko.

sehidska szamija u charlotte-u

Bilo je potrebno da vratim ljudima duhovni život. Ono što je bio prioritet već u samom početku jeste da se treba djeci posvetiti. Stariji ljudi su donijeli Islam iz Bosne, ali mnoga djeca su ovdje rođena ili su maloljetni došli sa svojim roditeljima iz Bosne. Njih treba učiti tome ko su, šta su i odakle su…da ne zaborave svoju Bosnu, svoje zavičaje ili zavičaje svojih roditelja, predaka … da znaju šta se dogodilo u Srebrenici, Biljanima…i drugdje po Bosni. Slijedeće su svakodnevna druženja koja obiluju raznim temama, a evo, i iftarima koji se svaku noć organizuju tokom ovog ramazana.

Ti si, očigledno, kako bi Amerikanci rekli, “overeducated” (preobrazovan) za posao koji obavljaš ovdje. Da li je ovo za tebe, zapravo, svojevrsni izazov?

KASUMOVIĆ: Jeste izazov! U Bosni sam, kao što rekoh, imao stalni posao. Tamo sam položio i državni ispit da mogu raditi stalni posao kao profesor i to je u Bosni za mnoge nedostižno, jer tamo mnogi svakodnevno ostaju bez posla. Ali, ja volim izazove. U Bosni sam radio u prosvjeti ali ja sam ipak vjerski službenik i prepustio bih momcima tamo, koji su striktno završili pedagoške fakultete i smjerove za nastavnika, da oni dobiju posao u svojoj struci, a ja bih se više posvetio džamiji i edukaciji mladih u džamiji. Naime, u Bosni nisam to mogao sve kroz školu predstaviti, jer to je ipak državna služba, ali ovdje kroz džamiju mogu kazati i šta je to hadis, i Kur'an i post itd…

SAM_2878

Ovdje si oko dva mjeseca. Može li se govoriti o nekim pomacima?

KASUMOVIĆ: Ima pomaka, to je očigledno. Ne volim ja o tome govoriti, ali to kažu ljudi koji me okružuju..tu je i Odbor. Naprimjer, osim dva čovjeka koji su mi mujezinili, sada imam pet momaka koji se takmiče ko će prije da mujezini ili uči ezan. Zatim, povećan je broj djece koja dolaze u mekteb, onda morao sam povećati broj dana u sedmici za mekteb…uveo sam praksu slanja e-mailova sa temama mojih dersova-predavanja te dao mogućnost džematlijama da postavljaju pitanja e-mailovima ili na druge načine na koja im odgovaram. Uveo sam i praksu redovnog čišćenja džamije po tačno uvrđenom rasporedu. Uglavnom, u mom planu i programu je nekih 50 tačaka, za posao koji bi trebalo uraditi kratkoročno ili dugoročno. Njih 30-ak sam završio za ova dva mjeseca. Preostalih 15-ak, 20-ak su dugoročni a kroz njih želim da osposobim što više džematlija svih dobi da me kvalitetno mogu pratiti kod učenja Kur'ana. Posebna mi je želja da odrasle podučim arapskom pismu, odnosno učenju Kur'ana te da napravim jednu monografiju o ovoj džamiji, dakle da to mi sami uradimo za sebe i buduće generacije, kako ne bi drugi pisali o tome. Osnovali smo i Fond za hadždž, pa ćemo, ako Bog da, svake godine slati po jednog svog džematliju, koji to nije u stanju vlastitim sredstvima, da obavi 5-tu islamsku dužnost. Imamo i Fond za mekteb gdje će djeca sama finansirati određene projekte vezano za mekeb ili sadržaje koji su njima zanimljivi, a u sklopu džamije, odnosno Islamskog centra. Poboljšali smo i fond Biblioteke koji je bio siromašan, a sada mjesečno kupujemo do 30-ak knjiga. Prakticiram i posjete džematlijma, prije i poslije ramazana.

Tvoja odgovornost je kompletan džemat, svi uzrasti i tako dalje, ali, ipak, koja je tvoja posebna ciljna grupa na koju se fokusiraš ili ćeš se fokusirati?

KASUMOVIĆ: Ciljna grupa su svi, jer su svi dio džemata. Ipak, potenciram djecu da me zavole, da zavole džamiju jer s djecom možemo uspjeti sve. Naime, jedno od nepisanih pravila u imamskoj službi jeste da ako djeca zavole imama, zavolit će ga i njihovi roditelji, što znači da ćemo svi zajedno zavoljeti džamiju. Apelujem na djecu da dolaze u džamiju kako bi ona sugerirala svojim roditeljima to isto. Djeca će pričati svojim roditeljima kako im je lijepo sa efendijom, u džamiji… pa će se njihov babo ili dedo, koji su do tada rjeđe ili nikako dolazili u džamiju, evetualno postidjeti pa će i oni početi dolaziti.Takođe, jedno od pravila jeste da imam ne smije ni sa kim biti prisan, već sa svima podjednako treba da njeguje svoj odnos. Naveo bih primjer Božjeg Poslanika kada bi krenuo na pijacu i sreo djecu da se igraju, pomilovao bi svakog od njih po glavi, upitao treba li im šta i onda bi u čaršiji kupio i njima i podijelio, iako nije znao čija su. Možda je bilo među njima i djece njegovih neprijatelja, ali on ih je sviju tako pridobijao. Djeca su nevina, bezgriješna, nemaju pokvarenu dušu, za razliku od nas odraslih koji smo prošli i dunjaluka i tu i tamo se ogriješili…, možda ponekad imamo neiskren pristup i prema džamiji. Ali, dovimo da nam, uz Božju pomoć, bude svima dobro.

Boravio si, školovao se ili radio u nekoliko zemalja, uključujući i našu Bosnu, sada si u Sjedinjenim Državama..Možeš li povući neku paralelu?

KASUMOVIĆ: Jah, paralela je s Božje strane i s naše – ljudske, a i rano je govoriti o tome. S Božje strane gledano, ima hadis koji kaže: “Kul ma huve atin fehuve karib”/“Sve što će doći blizu je”. Mi neke stvari vidimo ovako ili onako, ili mislimo da ih vidimo, a Allah će ih učiniti kako želi. Ali, ono što sam ja sa svoje strane mogao da vidim jeste da Islamska zajednica BiH treba da bude centar svih Bošnjaka-muslimana koji žive u BiH ili izvan. Znači, mora postojati matica. Ne smije se niko odvajati i kazati “ne treba mi ta država, odnosno njena Islamska zajednica, ja živim sada u Americi, Australiji…” To je veoma pogrešno. S druge strane, ja sam ovdje dva mjeseca i mogao sam vidjeti da ima organizovanosti, ali i otpora. Mnoge stvari treba sagledati mudro, možda neko i pokušava da zaljulja neku dobru stvar ovdje. Islamska zajednica u Americi ima, prije svega, ljudske kapacitete koji znaju i žele da rade na dobrobit muslimana. S druge strane, Islamska zajednica nije organizacija koja traje mjesec, dva…, godinu ili više pa se ugasi i na scenu stupi neka nova, sa novim programom…Islamska zajednica je nešto duhovno koje traje i koje živi i koje ne smije nestati i neće nestati…, ima svoj kontinuitet koji traje. Kada bismo sebi zacrtali neke ključne tačke to su: konekcija ili veza Bošnjaka u Americi i Islamske zajednice u Bosni. Ne smije biti razmimoilaženja, frakcija, sekti i drugih podvajanja. Dakle, molimo Allaha da budemo svi jedno, kao što se govori u Kur'anu.

Pri samom smo kraju. Dakle, na osnovu svih iskustava koje imaš nakon provedenih dva mjeseca ovdje, da li si optimista?

KASUMOVIĆ: Da, optimista sam, apsolutno. U Islamu moraš biti optimista, jer “nada zadnja umire…” Imamo puno primjera da je optimizam realna opcija. Naprimjer, ako je neko bolestan, čak i ako ne vjeruje, on ide doktoru da ozdravi, što znači da je kroz to već optimista. Imamo i primjer Ebu Taliba, amidže Božjeg Poslanika koji nije bio musliman. Njemu je Božji Poslanik otišao i predložio da izgovori šehadet dodavši “ja ću biti tvoj sefadžija-zagovornik za tvoje dobro na Sudnjem danu…” Mnogo je izazova i iskušenja, prije svega koja nudi internet, televizija i tako dalje kada se predočavaju krive slike o Islamu a s čim Islam nema nikakve veze. Može se pokušavati da se unesu određene negativnosti u Islam ali niko u tome neće uspjeti jer Allah se pobrinuo za njegovu zaštitu. Dovoljna je i rečenica: “Trebate biti zadovoljni da vam vjera bude Islam…” Zato, ne smijemo nikada posumnjati u postulate Islama i trebamo se truditi da živimo i umremo kao muslimani.

Neka ti Allah podari još puno kuvveta, volje i mudrosti da istrajavaš i uspiješ u svojim nijjetima, kako ovom ovdje, tako i inače. Hvala za ovaj razgovor.

KASUMOVIĆ: Amin! Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i bila mi je čast predstaviti džemat Charlotte za kojeg očekujem da će, ako Bog da, u skoro vrijeme biti jedno ogledalo muslimana i muslimanske zajednice u Americi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (586)

plitvice-ferhadija

Pakao Balkana

Posted: 15. Juli 2014. in Intervjui

Autor: Beba KAPIČIĆ

Beba Kapicic

Mnogi od nalogodavci pakla proživeli su mirno svoje poslednje dane i tiho se išunjali sa ovoga sveta, neki još trabunjaju i guslaju jezikom neljudi, bez griže savesti, bez traženja oprosta za krike 8.362 Bošnjaka koji su se stopili u jedan, tog jula 1995-te.godine u Srebrenici, sa samo jednim pitanjem – zašto? Danas srpskog premijera nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom, jer je shvatio ( nadam se) kud je plovio brod sa kapetanima pijanim od krvi i pljačke!

Piše: Beba KAPIČIĆ

Nisam u obavezi da pobedim, ali sam u obavezi da poštujem istinu. Nemam obavezu da uspem, ali imam da živim pored svetla koje me obasjava. Moram stajati uspravno pored svakoga koji to čini, biti uz njega dok je dobro, ali i onda kada je loše. – Abraham Linkoln

Dok se privodilo kraju svetsko prvenstvo najvažnije sporedne stvari, premijer Srbije izjavljuje za američku televiziju Si-En-Bi-Si : Reformisanje Balkana je gore od pakla!

Vrata pakla Balkana otvorena su početkom devedesetih prošlog veka, oni koje nije zaveo Gazimestan-srpske nesreće i sramote, upozoravali su na na sve ovo što će nastati kao posledica krvavog pira, a nazivani su izdajnicima, mundijalistima, stranim plaćenicima; nije bilo lako živeti u epicentru zla svih tih strašnih godina istrajavajući i nadajući se da će doći neko bolje vreme, da će se gresi priznati i da će na čelu prokažene zemlje biti oni koji je zaista vole!

Naši & njihovi: A onda su došli naši, pljačka je nastavljena u sprezi sa njihovim, sve se relativizovalo, trgovalo se sa ratnim zločincima, egzekutorima Genocida u Srebrenici do poslednjeg daha, živeli su tu pored nas godinama i Mladić iKaradžić dok ih konačno pod moranje nisu isporučili!

Nikakvo suočavanje ni katarza nije sprovedena, vladavina naših donela je sramno izjednačavanje četnika i partizana, lažnom, falsifikovanom revizijom istorije Srbija skriva četnički genocid nad muslimanima u vreme Drugog svetskog rata, retko pominje i ovaj poslednji, najstrašnij zločin na pragu novog milenijuma kada su 8.362 Bošnjaka mučki ubijena da bi se ostvarili monstruozni snovi o Velikoj Srbiji, delova SANU-i, SePeCe-e, Francuske 7 i… nažalost 90 odsto beslovesne mase koja je srljala za njima u provaliju !

Mnogi od nalogodavci pakla proživeli su mirno svoje poslednje dane i tiho se išunjali sa ovoga sveta, neki još trabunjaju i guslaju jezikom neljudi, bez griže savesti, bez traženja oprosta za krike 8.362 Bošnjaka koji su se stopili u jedan, tog jula 1995-te.godine u Srebrenici, sa samo jednim pitanjem – ZAŠTO?

Pogled u prošlost, pogled u budućnost: Danas premijera nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom, jer je shvatio ( nadam se) kud je plovio brod sa kapetanima pijanim od krvi i pljačke!

Predsednik Srbije poručio je u intervjuu za agenciju Bloomberg da je Titov koncept vanjske politike jedini pravi izbor za Srbiju! Drugo vreme, drugi običaji, drugi istorijski kontekst, ovo nije Jugoslavija, Toma još manje Tito, jedan od najvećih državnika dvadesetog veka! Ministar vanjskih poslova Srbije osudio je u Dubrovniku na devetom Kroacija forumu, bombardovanje tog hrvatskog grada u ratu devedesetih. “To je svakako za pohvalu, da se čovek seti da to kaže, ali nije ništa od čega se zemlja zatrese” – rekla je njegova hrvatska koleginica! Hrvatska agencija navodi da je to prvi zvaničnik Srbije koji je jasno osudio napad bivše JNA i srpskih i crnogorskih paravojnih snaga na grad pod zaštitom UNESKO -a!

Sećam se da smo u Beogradu uprkos stravičnoj nacionalističkoj histeriji potpisivali peticiju protiv opsade i granatiranja Dubrovnika; njen faksimil objavljen je u tadašnjem Monitoru sa našim punim imenima i prezimenima! Da li bi i nama trebao da se izvini reformisani ministar vanjskih čija je partija onog vremena bila glavni uzrok zla i pakla Balkana i da li treba da zaboravimo prošlost i krenemo dalje? Dalje smo krenuli, ali zaboraviti nikada nećemo horde Crnogoraca, Srba, šta li su već, iz Montenegra, pijanu rulju, koja je krenula da zdušno u čoporu sa JNA, ruši a potom gradi sa Vučurević-šoferom-neimarom, novi Dubrovnik!

Stranke, lideri i državna politika: Računi ostatka DS i LDP su blokirani, prva duguje još od izbora 2012, 39 miliona, mislili su pobediće, a onda će lako ispeglati zaduženja i nastaviti stazama haosa kojima su krenuli od marta 2003. Stranke su bankrot ali su rukovodstva puna, to su sada njihovi novci i ne bi da ih arče kad je im je vlast preko koje su ih namicali izmakla!

Kišno leto teče čekajući vrelu jesen, sa lišćem opadaće i penzije i plate, ministar finansija Srbije daje ostavku i beži glavom bez obzira, on je kao predlagao smanjenje penzija za 20 odsto, premijer netom prozvani Meko srce ni da čuje, onda se javlja verovatno budući ministar i nudi smanjenje od “samo” 10 odsto!

Nigde u svetu se stečene penzije ne smanjuju, gradjani su uplaćivali svoje novce tijekom radnih godina, to je njihova štednja za stare dane, ali ovo je Srbija do Tokija, opljačkana od njihovih i naših, platiće pučanstvo sve što su oteli, a oni će nastaviti da žive lagodnim životom! Meko srce je sa tajkunima, pardon, privrednicima razmatralo načine kako da im se pomogne, dok je ministarka Kori savetovala gradjane da rasprodaju imovinu kako bi mogli da plaćaju poreze i račune koji se mesečno enormno uvećavaju!

Nisam čula da je neko rekao tajkunima da prodaju vile, jahte i ostalo blago stečeno posle prvog miliona za koje nikome ne ne pada na pamet da ih pita, plate svoje obaveze i ulože u posrnulu zbog njih privredu? Plate i penzije su već dobrano smanjene sa svim poskupljenjima koja su na snazi i koja će tek uslediti i nemojmo se čuditi što mladi beže, što je bela kuga na sceni, što imamo najgore zdravstvo u Evropi, najniži minimalni dohodak na svetu i da parafraziram HemingvejaNe pitaj za kim zvona zvone, ona zvone za tobom Srbijo!

Crnogorski primjer: I dok ovog kišnog jula boravim u Crnoj Gori zemlji mojih predaka, čije planine i more beskrajno volim, već dugo aktuelnoj vlasti imala bih što šta zameriti, ali to je već problem njenih građana, ono što je za svaku pohvalu je državnički projekat, zacrtan put ka EU i NATO-u i – za razliku od Srbije – antifašizam sa kojim se ponose!

Žan Pol Sartr, francuski filosof, smatrao je 13. juli 1941. najznačajnijim datumom tog vremena u porobljenoj Evropi. Ustanak crnogorskog naroda protiv desetostruko jačeg protivnika, italijanskog okupatora i hapšenje istog dana 7.000 njihovih vojnika, je prva pobeda u Drugom svetskom ratu nad snagama fašizma, silama osovine.

(Primarno objavljeno na Informativnom portalu Analitika, 15. jula 2014.)

vk

15. juli 2014. godine, Novi Sad

Poziv za konferenciju za novinare

Poštovani,

pozivamo novinare Vašeg medija da prisustvuju

KONFERENCIJI ZA NOVINARE

koju organizuje Vojvođanski klub,

17. jula 2014. godine, u Medija centru Vojvodine (NDNV, Zmaj Jovina 3/I, Novi Sad),    sa početkom u 11h.

Tema konferencije je

Nezakonita prodaja i  davanje u zakup Vojvođanske zemlje“.

Na konfreneciji će govoriti predstavnici Vojvođanskog kluba – dr Branislava Kostić, predsednica i Dragomir Jankov,  član Predsedništa Vojvođanskog kluba, kao i predstavnici udruženja poljoprivrednika –  Raičević Mališa, predsednik Udruženja malih akcionara  AD “Bačka” Sivac, Raković Božo i Sekulić Rade, članovi Upravnog odbora Udruženja, Pejin Živko i Visković Veroljub, članovi  Udruženja zemljoradnika iz opštine Kula.

Imajući u vidu značaj procesa nezakonite prodaje i davanja u zakup Vojvođanske zemlje, ali i relevantnost učesnika konferencije, Vojvođanski klub Vas poziva da svakako dođete na ovu Konferenciju i da izvestite javnost o činjenicama koje će na njoj biti predočene.

Za dodatne informacije, molimo Vas da nas kontaktirate telefonom (063 18 44 006).

S poštovanjem

Predsednica Vojvođanskog kluba

dr Branislava Kostić

+381 63 18 44 006

 

MERINE PRESELILE U ATLANTU

Posted: 14. Juli 2014. in Intervjui

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 011.JPG

Bošnjačkojfamiliji Merina ispunila se još jedna životna želja. Ramazanske dane dočekali su u dobru zdravlju i raspoloženju u američkoj državi Georgia, gradu Atlanti, gdje  su nedavno preselili,  i u kojem namjeravaju nastaviti sretan porodični život.

https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1.0-9/294642_10152064891120193_773924120_n.jpg

Merine potiču iz malog bosanskog grada Jelaha. Zadnjih 27 godina Fahrudin i Taiba Merina ( koji sada imaju troje djece a uskoro će ako Bogda steći i unučad),  živjeli su u Sarajevu, gdje su preživjeli rat. Gonjeni ratnim egzodusom 2000-te godine prebjegli su u Ameriku, kratko vrijeme proveli u Chicagu, a potom se nastanili u vermontskom gradiću Essexu, dijelu najvećeg vermontskog grada Burlingtona. Uvijek marljivi i radni usmjerili su se u svoj glavni cilj, da svoju djecu, dva sina i kćerku izvedu na salamet. To im nije ni bilo teško, jer su se djeca po ugledu na roditelje pokazala marljiva ako ne i marljivija od svojih roditelja. Vrijedno su učili i radili, što je dalo brze rezultate.

Za razliku od vremena prije dvadeset godina, kada su se morali seliti iz svoje rodne Janje u Sarajevo, a zatim pod pritiskom ratnog terora iz Sarajeva u bijeli svijet, ova njihova posljednja selidba nije ni nasilna ni prinudna, već je rezultat njihove osobne želje za boljim i sretnijim životom, za koji vjeruju da će ga naći u Atlanti, gdje im već boravi njihov stariji sin, koji je otišao godinu ranije da utaba staze i olakša dolazak roditeljima.

Veličanstven ispraćaj

Ispraćena od brojnih prijatelja, poznanika, radnih kolega i burlingtonskih sugrađana podrodica Fahrudina Merine ( koga od milja zovu Fahro),  nedavno je napustila Burlinton u američkoj državi Vermont i odselila u državu Georgiu, grad Atlantu, gdje će nastaviti život u bošnjačkoj zajednici Lorenswil, u kojoj živi više desetina hiljada Bosanaca, pretežno Bošn jaka. Ova posljedna  selidba u nizu od nekoliko u posljednje dvije decenije ne pada suviše teško ovoj familiji, jer ih vodi u sredinu u kojoj očekuju  bolji život s više perspektive. Žale samo zbog rastanka s dobrim komšijama i brojnim prijateljima koje su stekli na području Vermonta,  među kojima su proveli mnoge sretne trenutke i obilježili svoje i njihove najznačajnije događaje.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 012.JPG

Preko sedamdeset  prijatelja i znanaca priredilo im je veličanstven ispraćaj. U trenutcima oproštaja  Merine su imale pomješane osjećaje. Bili  su sretni i radosni jer idu za svojim odabranim ciljem, ali istovremeno malo tužni, jer ostavljaju iza sebe jedan sretan period života, u kojem su oni i njihova djeca obogatili svoje radne i obrazovne potencijale, proširili i učvrstili svoj porodični imidž. Pod impresijom oproštaja Fahro je , kako kaže u šali, “došao u iskušenje da odustane od selidbe“. U Vermontu su imali dobar posao, koji im je pomogao da za kratko vrijeme prevaziđu posljedice rata koji su preživjeli u Bosni, podignu troje i do nove selidbe iškoluju dvoje djece i uz to postanu važan skoro nezamjenjiv faktor u bošnjačkoj zajednici Burlingtona.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 031.JPG

A u danima nove prekretnice, uz oproštaj s Vermontom, porodičnu sreću upotpunio im je još jedan sretan i značajan porodični događaj. Njihova  kćerka  Amina diplomirala je na burlingtonskom univerzitetu i stekla zvanje inženjera. Bila je to druga fakultetska diploma koja je  u kratkom periodu obogatila porodični obrazovni potencijal. Samo godinu dana ranije njihov stariji sin stekao je fakultetsko obrazovanje, a kratko potom krunisao ga šerijetskim vjenčanjem sa odabranicom Lejlom Mahmutović, koja je u Ameriku doselila iz Trnina kod Foče. Njeno selo Trnine tokom rata je spaljeno do temelja, i sada bez znaka života.

Merine će nedostajati Bošnjačkoj zajednici Vermonta

Fahrudin je uvijek sa zadovoljstvom isticao da je i njegova familija dio Bosanske zajednice od 26 kuća, koji se redovno obilaze. Uvijek su nastojali uticati na djecu da se djeca druže kao roditelji,  da se aktivno uključuju u bosanske i bošnjačke organizacije, koje će ih zbližavali i u kojima će upotpunjavati svoje životne sadržaje.

Nema nimalo sumnje da će Merine nedostajati bošnjačkoj i bosanskoj zajednici Vermonta. Dali su aktivan doprinos u povezivanju i zbližavanju ljudi, u jačanju Bošnjačkog džemata  i pri formiranju bh udruženja.  Bili su pokretači i učesnici sa zapaženim doprinosom svih akcija i manifestacija koje su pokretane na ovim prostorima. Njihov nezamjenjiv doprinos bio je na humanitarnom planu, što se još jednom nedavno pokazalo pri prikupljanju pomoći za postradale od poplava u domovini, Bosni i Hercegovini.

A i u ranijem periodu života, kada su živjeli u Bosni, Merine  su duboko saosjećali sa svojim sugrađanima, sa rodbinom, prijateljima i komšijama dijelili radost i žalost, samoinicijativno pomagali i uvijek bili među prvima kada je nekom  trebala ruka spasa.

Bošnjačka tuga i radost postaju nedjeljivi

Nekada ranije vrijeme je sporije prolazilo, pa se znalo vrijeme kada se radovati i kada tugovati. Život je već mnogo vremena ranije naučio Merine, kao i većinu nas, da događaji jedni druge pretiču, da se ne može čekati da prođe žalost da bi se obilježili aktuelni radosni događaji, već moraju u sebi prelomiti ono što ih ograničava i prepustiti to sudbini.

U ovom novom vremenu sve se odvija mnogo brže, pa se boli rađaju u sjeni naše radosti. Nekad prolaze tiho skoro neopaženo, a nekad se talože u nama i ostaju kao tuga. I porodica Merina iz Jelaha, kao većina naših bošnjačkih, osuđenih na istrebljenje i progon, pretrpjela je mnogo boli, doživjela mnogo razočarenja, ali su svojom vedrom prirodom uvijek nadvladavali teškoće, pokušavali ih neutralisati makar sitnim radostima, i time  postajali još sigurniji u sebe. Uvijek su znali šta mogu i hoće. U tome je bio ključ njihova uspjeha.

Nažalost sa Bosnom i Bosancima, prije svega Bošnjacima,  sudbina se i danas surovo poigrava. U svima nama je previše boli, pomješane nade i beznađa, ali u svemu tome ima nešta što nas ojačava, čini otpornijim  i spremnijim da se suočimo sa starim i novim životnim izazovima. Istovremeno doživljavamo radost i žalost. Htjeli ili ne, navikli smo da radost i žalost sučeljavamo, sjedinjujemo u sebi kao uslovljene i nerazdvojne. To dobro znaju i na vlastitoj koži , kao najveći broj nas, osjetile su i Merine. Ali o teškim ratnim danima u Sarajevu, stradanju rodbine i prijatelja, gladovanju i patnji  u ovom tekstu ne želimo govoriti. Neka sve tada proživljeno i doživljeno ostane za pouku, sjećanje i prisjećanje za trenutke u kojima retrospektiva određuje naš odnos i naša ponašanja prema značajnim događajima za nas, našu porodicu i društvo u cjelini.

Svako dobro Merinama od prijatelja iz Burlingtona

Familiji Merine od srca želimo sreću i uspjeh u novoj sredini. Ovim  izražavamo radost i zadovoljsvo što smo imali priliku upoznati tako divne ljude i s njima živjeti pionirske dane života u Americi, koji nikom od nas nakon svega proživljenog u ratu nisu bili nimalo lahki. Sa sigurnošću možemo računati da će Fahrina i Taibina djeca nastaviti aktivan život svojih dobrih roditelja, postati nezamjenjivi elementi u milijeu savremenog američkog društva i zauvjek ostati vjerni svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Mi im od srca želimo sreću i uspjeh u novoj sredini. Neka dragi Allah podrži njihov put i nagradi njihova dobra djela.

Burlington, 14, Jula 2014

Zijad Becirević

zijad-becirevic1

Tuzlak Omer Isović uputio je otvoreno pismo Visokom predstavniku međunarodne zajednice za BiH Valentinu Incku. Pismo prenosimo u cjelosti…

Poštovani gospodine Incko,

u danima kad Bošnjaci obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici, najvećeg zločina počinjenog na tlu Europe  poslije Drugog svjetskog rata, kao so na ranu dolaze najnovije izjave Milorada Dodika.

Milorad Dodik, ovjereni neprijatelj BiH i posljednjih godina jedan od rijetkih političara iz RS-a koji zagovara i intenzivno radi na razbijanju BIH te stvaranju svake moguće klime za odvajanje RS-a od BiH, već dugo vremena svojim izjavama i djelima djeluje destruktuirajuće po međunarodno priznatu državu BiH, čime sprječava vraćanje povjerenja među građanima ove napaćene zemlje.

Kao što se pred Vašim očima, (jer i Vi ste jedan od predstavnika međunarodne zajednice), desio genocid i progon nad Bošnjacima i Hrvatima (a nije učinjeno nista da se to spriječi i zaustavi iako ste kao međunarodna zajednica imali i snagu i sredstva), isto tako ni sad ne činite ništa kako bi osujetili neke nove genocide i stradanja naroda BIH, čemu ovakva kakva jeste politika Milorada Dodika definitivno vodi.

Brine me Vaša letargija isto toliko koliko i letargija zvaničnog Sarajeva. Na konstantno rušenje i negiranje Bosne i Hercegovine to zvanično Sarajevo šuti i čeka godinama Vašu reakciju. Ne bih to zvanično Sarajevo na kraju nazvao ni letargičnim, već prije nesposobnim, a letargija je samo kao posljedica te nesposobnosti.

Svakom normalnom čovjeku u BiH  nije do rata i novih krvoprolića.

Ali narod nikad niko i nije pitao. Sve ratove na svijetu je pokretalo par budala koji su imali političku moć.

Milorad Dodik, da vas podsjetim gospodine Incko, ima tu moć. I konstantno je koristi kako bi radio na rušenju BiH.

I Vi gospodine Incko imate moć. I moć i mandat da sankcionišete sve  destruktuirajuće faktore i faktore koje remete stabilnost i mir.

Ne znam da li ste Vi uopšte svjesni i koliko inače analizirate situaciju, jer meni izgledate kao neki austrijski gasterbajter na privremenom radu u BIH. Vi ste, nekim sasvim drugim i odgovornijim poslom ovdje.

Ako ste svjesni, pitam se zašto sve ove godine izostaje Vaša reakcija, jer pred Vašim i očima međunarodne zajednice imate prizivanje novih krvoprolića i stradanja  kroz jednu suludu politiku kako sam gore i naveo.

Jer podsjetiću Vas gospodine Incko: Svaki pokušaj odvajanja RS-a bilo kojim putem će značiti rat.

Mislim da bi on ovog puta bio jos bjesomučniji i krvaviji.

A svi ti pokušaji destabilizacije BIH dolaze upravo od Milorada Dodika i sve to pred Vašim očima i očima međunarodne zajednice.

Zar nemate hrabrosti gosopdine Incko, kao što je nisu imali holandski plavi šljemovi tog 11. jula 95. godine da zaustave horde koje su krenule da kolju i pale, siluju i masakriraju narod u zoni koja je od strane te iste međunarodne zajednice proglašena zaštićenom?

Pred Vašim očima gospodine Incko raste zlo, zlo koje je već jednom poharalo i opustošilo BiH.

Vi to zlo gospodine Incko, svojom letargijom i nedjelovanjem, u stvari hranite.

Podsjećam Vas gospodine Incko, Vi niste ovdje turista, Vi ste ovdje dobro plaćeni predstavnik međunarodne zajednice koji  ima moć i mandat da ukloni sve prepreke koje stoje na putu BiH u euroatlantske integracije.

Imate kao takvi i moralnu odgovornost prema hiljada ubijenih i masakriranih, silovanih i protjeranih.

Imate i obavezu prema svim građanima BIH koji 20 godina čekaju na istinski mir i napredak svoje domovine.

Imate li hrabrosti Valentine Incko da sakcionišete negiranje genocida u momentu dok  se čitav svijet sa poštovanjem odnosi prema žrtvama? U momentu dok majka sahranjuje četiri sina i dok sestra u mezar spušta sve muško do trećeg koljena?

Da sam na Vašem mjestu, ja bih ih imao i sve bih učinio da podstrekači rata, da oni koji slave krvoloke i ubice u liku ratnih zločinaca, budu spriječeni da i dalje šire mržnju  i nemire.

Uradio bih to, dragi Valentine, zbog malog Muje iz Tuzle, malog Saše iz Banja Luke i malog Ivana iz Mostara. Uradio bih to za buduća pokoljenja, Valentine, jer ona zaslužuju mnogo bolju BiH od ove u kojoj sada živimo. Zaslužuju  lijepo djetinjstvo i život onakav kakav ga imaju djeca u Vašoj domovini.

Ukoliko Vam oni koje predstavljate u mojoj domovini – međunarodna zajednica – ne dozvoljavaju da uradite ono što biste morali uraditi, onda to javno recite i povucite se s pozicije koju obavljate. Pokažite da imate hrabrosti i ljudskog dostojanstva. Da barem znamo na čemu smo.

Dakle, uradite jednu od te dvije stvari: sankcionišite ratne huškače i razbijače Bosne i Hercegovine ili javno recite da Vam oni koje predstavljete ne daju da to uradite.

Gospodine Incko, imate li muda za jednu od te dvije stvari?

S poštovanjem,

Omer Isović, Tuzla, 10. juli 2014.

U IME ALLAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG

(SHAHID)  ŠEHIDSKA DŽAMIJA,CHARLOTTE,NC

11.JULI 2014

HUTBA-PETAK( DŽUMA )

IMAM H.HFZ.MERSUDIN EF.KASUMOVIĆ

SAM_2869

Zahvala pripada samo Allahu Svevišnjem, Gospodaru živog i neživog, Vladaru Dana sudnjeg. Salavat i selam na Poslanika dini-islama, njegovu porodicu, ashabe, na bosanske šehide i  sve iskrene sljedbenike Pejgamberova sunneta.

BOŽIJI  POSLANIK MUHAMMED A.S. KADA JE UČINIO HIDŽRU IZ MEKKE U MEDINU 622. GODINE PO ISA a. s., PRVO ŠTO JE UČINIO JE BILO TO DA JE SAGRADIO DŽAMIJU U MJESTU KUBA, DANAS PREDGRAĐE MEDINE ,ODAKLE HADŽIJE ZANIJETE HADŽDŽ -POZNATO KAO MUZDELIFA.

PODATAK KOJI GOVORI JE DA SVE RELIGIOZNO ILI VJERSKO TREBA ZAPOČETI OD DŽAMIJE, PA ČAK I AKO NIJE OD VJERE KAO DRUŠTVENE KORISTI NAŠE, TREBA OTPOČETI OD ALLAHOVE KUCE – DŽAMIJE, S IMENOM BOŽIJIM. SVE NAŠE AKTIVNOSTI, POGOTOVO U DIJASPORI, TREBAJU OTPOČETI ODAVDE.  TADA JE BEREKET, BLAGOSLOV UZ NAS BOŽIJI.

DANAS JE 11. JULI , CIJELI SVIJET PONOVO SE MOŽE SE UVJERITI ŠTA SE DESILO S MUSLIMANIMA BOSNE I HERCEGOVINE, A POGOTOVO SREBRENICE. SUZE KOJE SE GODINAMA PROLJEVAJU I NEĆE NIKADA STATI, NE SMIJEMO DATI ZABORAVU, GRIJEH JE TO, SRAMOTA, ZULUM PREMA ONIMA KOJIH VIŠE NEMA, ZULUM PREMA NAMA SAMIMA. I BOŽIJI POSLANIK NIJE ZABORAVIO UBICU HAZRETI HAMZE IAKO JE TAJ KASNIJE PRIHVATIO ČAK I ISLAM, NIJE GA NIKADA ŽELIO VIDJETI.

11. JULI TREBA BITI NE SAMO DAN ŽALOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI, VEĆ U CIJELOM SVIJETU.

TEŠKO JE NAPISATI, KAZATI, OPISATI, PREDSTAVITI, OSJETI SE U ZRAKU SVA TA BOL, TUGA, ZLO, NEPRAVDA, NASILJE. TREBAMO TO I DRUGIMA KAZATI NA TAJ NAČIN….NIJE DOVOLJNO PROUČITI FATIHU, PISATI ILI OTPJEVATI, KAZAT ĆEMO IM TAKO ŠTO NAŠA DJECA NE SMIJU ZABORAVITI, I SVE DOK JE DUNJALUKA DA SE TO NE ZABORAVI, DA SE NEBI PONOVILO, A SVETITI SE NEĆEMO JER NJIMA JE TEŽE PODNIJETI ŠTO NEĆEMO DA ZABORAVIMO.

SREBRENICA, TOMAŠICA, BILJANI, AHMIĆI… SU RANE, ISKUŠENJA, BOL AL I POUKA I PORUKA DA SU UBIJENI UBIJENI SAMO ŠTO SU MUSLIMANI, PROTJERANI SAMO ŠTO SU MUSLIMANI, SILOVANE MAJKE, KĆERI, DJEVOJKE.. SAMO ŠTO SU MUSLIMANKE.

MNOGO PUTA SAM REKAO ODAVDE RIJEČI POSLANIKA : “ ODGAJAJMO I PRIPREMAJMO DJECU U VREMENU U KOJEM ĆE ONA ŽIVJETI, A NE U KOJEM SMO MI ŽIVJELI “.

ALLAH DŽ.Š. KAŽE U KUR’ANU : “ ALLAH NEĆE IZMJENITI STANJE JEDNOG NARODA DOK ON SAM SEBE NE IZMIJENI “

ZAPOSTAVLJAJUĆI VJERU NIJEKAMO, NEUZUBILLAH, ŠTA SE DESILO SA SREBRENICOM,  JER SMO UBIJANI JER SMO MUSLIMANI, NISMO UBIJANI ZBOG NAFTE, GASA, VODE….SMETALE SU DŽAMIJE, DIMIJE, MAHRAMA, AHMEDIJA, EZAN, MEKTEB. TO JE BOSNA IMALA I IMAT ĆE, TO JE NAŠE BOGASTVO, TO JE NAŠA NAFTA, GAS, VODA – BOSNA NE MOŽE ŽIVJETI BEZ TOGA, RAT JE POVEDEN ZBOG TOGA.

BITI MUSLIMAN U BOSNI I NEKOJ DRUGOJ DRŽAVI NIJE ISTO. MI SMO ŽIVJELI SA ISLAMOM, A NA ISTOKU TO IM JE SVAKODNEVNICA – SVI SU MUSLIMANI A U BOSNI NE, IMA NAS SVIH VJERA KAO DA NAS IMA STOTINE MILIONA.

NE ŽELIMO NIKOME ZLO ILI UZVRATITI UČINJENO NASILJE, OBRATIMO SE BOGU ZA PRAVDU.

ON JE TAJ KOJI ĆE SVAKOM PRESUDITI ZA UČINJENO ZLO PA NEKA JE KOLIKO JE I TRUN ZLA, KAO STO SE KAŽE U KUR’ANU: “VEMEN JA’MEL MISKALE ZERRETIN SERREN JEREH”/ “KO UČINI KOLIKO JE TRUN ZLA VIDJET ĆE GA NA DAN POLAGANJA RAČUNA”, A ZAMISLITE NJIHOVO ZLO I NASILJE .

MUSLIMAN MUSLIMANU JE BRAT AKO DRUGOG MUSLIMANA ZABOLI, POTIŠTI, OŽALOSTI I PRVI TREBA DA OSJETI. NIJE MUSLIMAN ONAJ KOJI ZANOĆI A NJEGOV KOMŠIJA – MUSLIMAN NEMA ŠTA JESTI. DANAS MOŽDA IMAMO JESTI, ALI MNOGI ĆE ZANOCITI SA SUZAMA OD NAŠIH KOMŠIJA. ZAMOLIMO ALLAHA ZA SABUR TIM LJUDIMA, NAZOVIMO IH AKO SU DALEKO OD NAS, DAJMO IM SNAGE DA IZDRŽE ISKUŠENJE I BOL KOJA IH JE ZADESILA.

NE ŽELIMO NIKOME ZLO,

VEĆ ŽELIMO SVOJE TLO,

DA U NJEMU ALLAHU ROBUJEMO,

DA NJEGOVU MILOST ZADOBIJEMO,

UPUTI NAS I SVE OKO NAS ALLAHU TO TE MOLIMO U OVOM TEŠKOM UZDAHU,

UPUTI NAS ,

UČINI  MUSLIMANE SVE NAS,

GOSPODARU, UČINI NAŠU SREBRENICU CENTROM DINA DA MAJKA PONOVO RODI SINA ,

KOJI ĆE TEBI SAMO ROBOVATI I  SREBRENICU NAMAZOM ČUVATI,

GOSPODARU NE DAJ DA SE PONOVI  SREBRENICA,

NEKA SE  I ISLAMOM OBNOVI,

NEKA SE U NJOJ ČUJU EZANI,

NEKA SE U NJOJ KLANJAJU NAMAZI.

KAO ŠTO KAŽE MUHAMMED A.S. VEĆI JE GRIJEH  PONIZITI ČOVJEKA NEGO SRUŠITI KABU, TO SU VELIKE RIJEČI A ZNAMO I VRIJEDNOST I VELIČINU KABE.

KO UBIJE JEDNOG ČOVJEKA KAO DA JE CIJELI SVIJET POBIO, JER OD JEDNOG ČOVJEKA I ŽENE NASTAO JE SVIJET.

ČAST MUSLIMANA JE NAJSVETIJE NA DUNJALUKU ŠTO POSTOJI, ČAST MUSLIMANA I MUSLIMANKE JE SVETOST. KADA SU KAMENOVALI MUHAMMEDA A.S. U TAIFU, GRADU BLIZU MEDINE, ALLAH JE POSLAO MELEKA DA PITA POSLANIKA DA LI ŽELI DA TAJ NAROD DIGNE NA NEBO I BACI ODOZGO DA SVI NESTANU, BOŽIJI POSLANIK JE REKAO DA TO NE RADI. KOLIKO LI JE NARODA UNIŠTENO ZBOG UBISTAVA POSLANIKA I MUSLIMANA. DANAS NEMA POSLANIKA ALI SVAKI MUSLIMAN -VJERNIK-MU’MIN-MUHSIN JE NASLJEDNIK POSLANIKA U SVOJOJ KUĆI, AVLIJI, DŽEMATU…..

ZAMOLIMO ALLAHA

Allahu Milostivi

Podari majkama Srebrenice sabur,

Prijateljima našim volju i snagu

Da nasilnicima oduzmu mač,

Jer plač nevinog djeteta,

Je grijeh kojeg ne može podnijet

Plemenita savjest čovječanstva.

Allahu Svemogući,

Ako pogriješimo,

Podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja.

Ako nas zamrači krivovjerje,

Osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem.

Ako nas zadesi nesreća,

Pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa.

Ako nas uhvati strah od silnika,

Osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabročću.

Ako nam se ponudi mržnja,

Spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju.

Ako budemo protjerani iz domova naših,

Osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Svemogući,

Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi,

Učvrsti korake naše u istini i pravdi,

Osnaži volju našu u bratsvu i slozi,

Udruži misli naše u domu i domovini.

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva,

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

KAŽE SE U KUR’ANU ČASNOM :

“SVI SMO ALLAHOVI I SVI ĆEMO SE NJEMU VRATITI”

 

Gornjom hutbom je u Charlotte-u, u američkoj saveznoj državi North Carolina, započelo obilježavanje 19-te godišnjice genocida u Srebrenici. Potom, skoro pa u isto vrijeme, održana je na University of North Carolina (organizator) prigodna tribina u znak obilježavanja ove godišnjice, a u Šehidskoj džamiji, nakon ikindije namaza, proučeni su sura Jasin i tevhid ubijenim Srebreničanima.

SAM_2868

Taj program u džamiji je predvodio ovdašnji imam, hadži hafiz Mersudin ef. Kasumović. Navečer, nakon teravih namaza, džematlijama se obratio vaiz iz Sarajeva Dzevad ef. Pleh, profesor sarajevske medrese.

SAM_2876

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Evo još nekih fotki:
sehidska szamija u charlotte-u
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2871
————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2872
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2874
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2873

Tabuti

Jula 11. Hiljadudevestodevedesetpete, pred očima čitave planete, srebrenički Bošnjaci zaštićeni od UN postaše slobodne srpske ostrelne mete.

8.175 Srebrenčana nestade za svega nekoliko dana.

*****

Od Prijedora do Sarajeva od Sarajeva do Srebrenice posijaše bošnjačke masovne grobnice; agresori s dvije strane, da se krvlju našom hrane.

*****

Ravnodušno su gledali šljemovi plavi, kako se krvavi zulum slavi.

*****

U Potočarima svaki dan više šehida, a Evropa nastavlja amnestirati  počinioce srebreničkog genocida.

*****

Bez trunke odgovornosti, srama i stida Evropa sponzorira Srbima u inauguraciji srebreničkog genocida.

*****

Sve što je Bosni naudito u Dejtonu, ranije je dogovoreno u Parizu, New Yorku, Briselu i Londonu.

*****

UN kriju lice dok amnestiraju zločince i izjednačavaju krivice.

I dok Bosna svoju krvavu zemlju kćerima i sinovima svojim hrani, svjetska pravda asistira krivoj strani.

*****

Neka znaju krvoloci siti, Bosna može oprostiti, ali nikad neće i ne smije zaboraviti.

*****

Šehidi genocida su borci postali, na braniku Bosne zauvijek ostali.

*****

Nema nikom preko zida, dok Bosnom slobodno hode počinioci srebreničkog genocida.

*****

Republici srpskoj dolazi  kraj, vraćajte se prognani, u svoj zavičaj.

 

Burlington, 11. Jula 2014                                             

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 57 other followers