ŠETNJA ZA VOJVODINU

Posted: 29. Septembar 2014. in Intervjui

Vojvodjanska partija

 

VK

 

 

Novi Sad, 29.septembar 2014.

Upućeno: medijima

Najava događaja za 5. oktobar 2014.

ŠETNJA ZA VOJVODINU

Vojvođanska partija i Vojvođanski klub organizuju 5. oktobra 2014. godine (nedelja) građansku „Šetnju za Vojvodinu“ povodom godišnjice „Jogurt revolucije“ u Novom Sadu.

Cilj okupljanja i same šetnje je izražavanje dubokog neslaganja sa stanjem u našem društvu, a posebno sa Ustavnim položajem Vojvodine i njenim stalnim siromašenjem, dok joj se svakodnevno urušava i trajno zatire svaki subjektivitet, a Vojvodina svodi na političku, ekonomsku i kulturnu karikaturu same sebe.

Okupljanje učesnika „Šetnje za Vojvodinu“ je predviđeno u Dunavskoj ulici, ispred Muzeja Vojvodine od 11h do 11:45h.

Nakon šetnje kroz centar Grada Novog Sada, na platou ispred zgrade Banovine, na Bulevaru Mihajla Pupina, učesnicima Šetnje će se obratiti dr Branislava Kostić – Predsednica Vojvođanskog kluba,  dr Miroslav Miša Ilić – Predsednik političkog saveta Vojvođanske partije i Aleksandar Odžić – Predsednik Vojvođanske partije.

Organizatori „Šetnje za Vojvodinu“ upućuju javni poziv građankama i građanima Vojvodine, udruženjima i svim drugim organizacijama koji žive i rade u Vojvodini, da se kao Vojvođani pridruže Šetnji i daju svoj doprinos javnom izražavanju stava o nedopustivo lošem stanju u kojem se trenutno nalazi Vojvodina i svi njeni građani.

Vojvođanska partija i Vojvođanski klub pozivaju medije da učestvuju u Šetnji, da je medijski proprate i da o ovom događaju obaveste javnost.

Za organizatore:

Aleksandar Odžić – Predsednik Vojvođanske partije

Dr Branislava Kostić – Predsednica Vojvođanskog kluba

Prof dr Miroslav Miša Ilić – Predsednik političkog saveta Vojvođanske partije

Tužilac:Karadžić je lažov i mafijaš

Posted: 29. Septembar 2014. in Intervjui
Hag — Nesumnjivo je izvršen genocid, a Karadžić je lažov i mafijaš, rekao je tužilac na početku iznošenja završne reči na suđenju nekadašnjem predsedniku RS.

karadzicBivši predsednik RS Radovan Karadžić bio je “pokretačka snaga” genocidne kampanje 90-ih kako bi se BiH rešila nesrpskog stanovništva, izjavili su danas u završnoj reči tužioci Tribunala u Hagu.

Kako prenose mediji, tužioci su zatražili maksimalnu kaznu doživotnog zatvora za Karadžića kome se sudi za genocid i druge zločine tokom rata u BiH 1992-95. godine, u kojem je poginulo oko 100.000 ljudi.

Tužilac Alan Tiger (Tieger) je rekao da se Karadžić svojevremeno hvalio svojim namerama da izbriše nesrpsko stanovništvo. “Nakon stotina svedoka, 80.000 stranica transkripata i 10.000 dokaza, politika etničkog čišćenja je napokon razotkrivena. A Karadžić je bio njena pokretačka snaga”, rekao je Tiger.

Tužilac Tiger je takođe kazao da genocid ne mora da znači ubistvo i uništenje etničkih grupa nego to može da bude i uništavanje osnova za život neke etničke grupe.

On je takođe rekao da su Karadžićeve teritorijalne ambicije bile ogromne.

“Tvrdio je da područja gde su Srbi bili većinski narod pre Drugog svetskog rata treba da pripadnu njima”, naveo je Tiger i podsetio da je tvrdio da Srbi imaju pravo na oko 65 odsto zemlje, “čemu se podsmehivao čak i Slobodan Milošević”.

Karadžić se smatra odgovornim i za 43-mesečnu opsadu Sarajeva, tokom koje je poginulo više od 5.000 civila. “Tada je rekao šta će se to dogoditi i to se i dogodilo. Hiljade ubijenih, stotine gradova razoreno, mase ljudi prisilno raseljene”, rekao je Tiger u sudnici.

Po njegovim rečima, Karadžić se koristio nasiljem i terorom da bi od multikulturalne BiH stvorio posebnu etničku srpsku državu, a u realizaciju svoje namere krenuo je nekoliko dana pre nego što je Bosna proglasila nezavisnost od Jugoslavije.

Bivši predsednik RS Radovan Karadžić optužen je za genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja tokom rata u BiH, od 1992. do 1995. godine.

Karadžić, koji se brani sam, odbacuje autoritet Haškog tribunala jer je, kako tvrdi, oruđe u rukama NATO čiji su vazdušni udari priveli rat kraju, podsećaju mediji. On će svoje završne reči izneti u sredu.

Tužilac Alan Tiger (Tieger) je na početku završne reči pred Haškim tribunalom okarakterisao kao lažova i mafijaša bivšeg predsednika RS Radovana Karadžića, optuženog za genocid i druge zločine u BiH, javljaju mediji.

“Karadžić nije građevinski inspektor. On nije govorio: ‘Ovo nije pogodno tlo za gradnju’. On je mafijaš, koji je govorio: ‘Nemoj graditi ili ću biti prisiljen da to srušim’. Znao je koju će silu koristiti”, istakao je tužilac Tiger, govoreći o genocidnoj nameri optuženog.

Tužilaštvo je na početku iznošenja završne reči navelo kako Karadžićeva odbrana svu odgovornost pokušava da svali na paravojne snage: “Muslimani su bili loše tretirani ne samo od strane Arkanovaca i Bijelih orlova, već i od strane srpske policije. Muslimani su hapšeni, odvođeni u logore, a za to nisu odgovorne samo paravojne snage”.

Tužilac je objasnio da je u BiH nedvosmisleno izvršen genocid, jer je bilo sve proračunato i isplanirano. “U ovom slučaju nesumnjivo je da je genocid masovno izvršen. Dokazi su toliki da je to očigledno. Ljudi su masovno ubijani, uništavani su im domovi, religijski objekti… to su sve nedvosmisleni dokazi da je ta zajednica namerno uništavana”, istakao je tužilac.

“U izjavama je Karadžić govorio šta će se dogoditi Hrvatima i muslimanima, ako će insistirati na nezavisnosti. Pretio im je prstom i govorio da idu u istrebljenje. Bespomoćnoj Evropi rekao je ‘da se može jebati”‘, slikovitim rečima nastavio je tužilac, prenosi Jutarnji.hr.

“Njegovi su sledbenici imali pravo da rade sve što su napravili, rekao je jednom prilikom Karadžić. Dobar deo zločina prebacio je i na Evropu: ‘Evropa nas je stavila u ovu poziciju i sada to moramo napra'”, citirao ga je tužitelj.

“Stotine svedoka i dokaza je potvrdilo politiku etničkog čišćenja, kojoj je Karadžić bio pokretačka snaga … On je bio lažljivac za međunarodne predstavnike, koji je iznosio lažne priče u sudnici”, rekao je tužilac Tiger.

On je opisao pojedinačne primere stradanja – u Sarajevu od snajpera, pogubljenja u Srebrenici i ubistava zatvorenika u logorima u Prijedoru.

“Ove tragedije se vezuju za jedan od četiri udružena zločinačka poduhvata koji su korišćeni da se eliminišu bosanski Muslimani s ciljem stvaranja srpske države”, istakao je Tiger.

Govoreći o zločinima u Prijedoru, tužilac je opisao užasne uslove koji su vladali u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.

“Zatvorenici su žestoko premlaćivani kada idu u restoran ili toalet. U Omarskoj su bile žene koje su tokom dana čistile tkivo i ljudsku krv, a noću su bile silovane. Zatvorenici su stalno strahovali od smrti. Jednom prilikom ih je ubijeno 180”, rekao je Tiger.

Tužilac se osvrnuo i na Zvornik kao primer brutalnog preuzimanja vlasti, gde su civili hapšeni, zlostavljani i ubijani.

“Dom kulture u Čelopeku su čuvali pripadnici rezervne policije. Zatvorenici su morali da jedu odrezane delove tela, a mnogi su i silovani”, naveo je Tiger.

On je dodao da zločini nisu bili upereni protiv pojedinca nego protiv “neželjene zajednice”, za šta je “pravilno ime genocid”.

Predviđeno je da tužilac završnu reč iznosi deset sati, objavio je Birn.

Na suđenju Radovanu Karadžiću, bivšem vođi bosanskih Srba u Haagu, jutros je započelo iznošenje završnih reči. Tužilaštvo i odbrana će na raspolaganju imati po deset sati da iznesu završne reči. Karadžić se brani sam i njegova obrana uslediće u sredu.

Posle iznošenja završnih reči, obe strane u postupku imaće priliku da iznesu replike i opovrgavajuće argumente. Zatim će sudije većati o presudi i kazni.

Karadžić, bivši predsednik Republike Srpske, optužen je za genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja tokom rata u BiH, od 1992. do 1995. godine.

Karadžić je, pošto je uhapšen u Srbiji, prebačen u pritvor Haškog tribunala 30. jula 2008. godine. Suđenje mu je počelo 26. oktobra 2009. godine.

Tužilaštvo je iznošenje dokaza okončalo 25. maja 2012. godine, posle svedočenja 195 svedoka.

Iznošenje dokaza odbrane otpočelo je 16. oktobra 2012. godine i završeno je 1. maja ove godine, posle svedočenja 238 svedoka, navedeno je u saopštenju Haškog tribunala.

Izvor: B-92 od 29.09.2014.

—————————————————————————————————————————————————————————

KOMENTAR:

Možda je i suvišan, ali zbog mnogih koji su zaboravili šta je ovaj zlikovac učinio njima i njihovim porodicama, zbog onih koji ga tu i tamo koriste u predizborne svrhe, zbog djece BiH, Srbije i Balkana kojima se u obrazovnim programima u školama ovaj zločinac svjetskog kalibra predstavlja kao “heroj” i “mučenik”.., dakle zbog njih samih neka se nađe i ovo štivo kao još jedno podastiranje ISTINE o njemu i njegovom djelu. Doživotna robija koju će Tužiteljstvo zatražiti za zločinca Radovana Karadžića je, s obzirom na težinu i obim zločina iza kojih stoji, čak  simbolična, ali je ipak kazna koja će ući u anale historije čovječanstva. Da li će ga nakon presude SPC proglasiti svecem pa time i dalje nuditi mrak vlastitom narodu, do njih je i na to ne možemo utjecati. A do nas i naših pokoljenja jeste da NIKAD ne zaboravimo što su nam učinili Karadžić  i njegovi sljedbenici te da se ravnamo i prema onima koji danas obnašaju vlast u Karadžićevom životnom djelu – Rs-u, kao i prema onima koji participiraju u državnim institucijama BiH a dolaze iz te tvorevine i koji na ovaj ili onaj način aboliraju “lažljivca” i “mafijaša’ Radovana Karadžića. I da se ravnamo prema onima koji koaliraju sa ideološkim sljedbenicima tog istog zločinca.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

sdbih

Kandidat koalicije SNSD-DNS-SP za predsjednika RS-a Milorad Dodik  u svojoj predizbornoj paranoji prevazilazi granice kodeksa normalnog političkog ponašanja, nedopustivo pljujući po svojoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini    i prikazujući se kao zaštitnik manjeg B-H entieta.

Gospodin Dodik svjesno dezinformiše bosansko-hercegovačku javnost, prećutkujuci da entitet čiji je on predsjednik u svijet obilježen kao mjesto sa koga je protjerano nesrpsko stanovništvo, njegovi neistomišljenici, počinjen ratni zločin, masovna silovanja i genocid. Brojna su svjedočanstva od 1,5 miliona protjeranih iz BiH koji danas žive u skoro svim državama svijeta kao direktan proizvod etničkog čišcenja i genocida, stratišta poput Srebrenice, Tomašice, Kamenice, Biljana, Korićana i brojna druga. Dodik je bez sumnje imao priliku da po uzoru na mnoge političare poput njemačkog kancelara Branta, južnoafričkog predsjednika Mandele, umjesto nacionalne retorike i mržnje prema drugom i drugačijem, građanima BiH  pošalje poruku  mira i suživota, ekonomskog, kulturnog i obrazovnog napredka.

Bosansko-hercegovačka javnost mora da shvati da im najveća opasnost prijeti od ovakvog tipa političara, koji se nalazi u sva tri naroda i koji Deytonski sporazum koriste u svrhu nacionalnih podjela medu ljudima, širenja nepovjerenja i netolerancije kako bi se stvorio prostor za pljačku i osiromašenje stanovništva ali i  onemogućilo B-H pravosuđu da sankcioniše kriminalce.

Dejtonom, entitetskim granicama i kantonima  su  prirodni resursi i nekadašnji privredni  giganti  BiH (rijeke, energetski potencijali, telekominikacije) ekonomski-neopravdano podijeljeni,  između vladajućih stranaka ćije je nefunkcionalno upravljanje rezultiralo nekonkuretnim cijenama, visokim troškovima, malverzacijama, korupcijom i uništavanjem.

Zato želimo da poručimo bosansko-hercegovačkoj javnosti da ne nasjedaju na iste poruke i trikove. Dovoljan je pogled u zadnjih 8 godina kako bi se utvrdilo da su manipulativne poruke koje  nam šalju identične!

Politikom podjela i negiranja svoje vlastite države, sprečava se ekonomski i demokratski razvoj BiH a mafiji i kriminalcima se daje mogućnost da još  4 godine izbjegnu procesuiranje i ruku pravde!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

zlatko hujicMi smo, po nacionalnoj strukturi, “mala Bosna”, jer je 1/2 stanovnika bošnjačke, a druga polovina, srpska populacija. Hrvata ovdje, gotovo da više i nema (2 porodice), a nekada ih je bilo na hiljade.BP spada među najveće općine u BiH (750 km), ali i najbogatije s šumom, najboljeg kvaliteta. Stvaranjem javnog preduzeća Unsko-sanske šume, ozakonjena je pljačka ovog prostora i naroda, koja traje i danas…..Ipak, danas BP ima nešto preko 1.000 zaposlenih, koliko je i onih bez posla…..Stotinama godina, rekao bih, hranili smo se proizvodeći  i prodavajući prekrasne petrovačke ćilime.Zahvaljujući TIKI (turska agencija za razvoj i podsticaj poduzetništva, u ovom dijelu Evrope), dobili smo 50 razboja (tzv. stanova), koje smo instalirali, žene obučili, prostor obezbjedili….ostalo je da se radi na prodaji, pa evo,  ako i Vi imate namjeru pomoći nam, u ovom smislu, javite se s kakvom korisnom informacijom, u tom cilju!….. Ignorisanje građana BP – ca, je neizmjerno i traje godinama. Tako, od 30 delegata u skupštini USK nema niti jednog iz BP, a u Upravnom odboru, u  Skupštini i direkciji Unsko-sanskih šuma (direkcija je u Bos. Krupi), takođe nema čovjeka iz BP !? ……Moj izbor je slika ovih ljudi, ali istinska, jer sam izabran na način koji je najčistiji oblik demokratije – u svome gradu, od svojih ljudi! Ja sam, zato, odgovoran samo ovom narodu, svojoj savjesti i Bogu…..

Koliko stanovnika živi na području vaše općine, kakva im je nacionalna struktura i od čega, uglavnom, žive?

HUJIĆ: Po poslednjem popisu, procjena broja ljudi u ovoj općini je, između 7 i 8 hiljada ljudi. Mi smo, po nacionalnoj strukturi, “mala Bosna”, jer je 1/2 stanovnika bošnjačke, a druga polovina, srpska populacija. Hrvata ovdje, gotovo da više i nema (2 porodice), a nekada ih je bilo na hiljade.
BP spada među najveće općine u BiH (750 km), ali i najbogatije s šumom, najboljeg kvaliteta. Stvaranjem javnog preduzeća Unsko-sanske šume, ozakonjena je pljačka ovog prostora i naroda, koja traje i danas. Vjerujem(o), međutim, da će to prestati uskoro, jer smo podnijeli apelaciju, odnosno zahtjev, Ustavnom sudu Federacije, da nam se VRATE naše šume, jer smo tim takvim aktom postali nerazvijena općina, a to nismo bili kada smo gazdovali svojim šumama.
Uglavnom, postoji nekoliko desetina pilana (privatnih) koje su, u suštini, usitnjene i u 100% ovisnosti od ovog javnog preduzeća, čiju aktivnost, inače, možete popratiti, u medijima, usput…

Bosanski-Petrovac
Koji subjekti su nositelji privrednog razvoja Općine?

HUJIĆ: Nekada su to bili giganti sa 3.000 zaposlenih (šumsko preduzeće, pri Šipadu), Novitet (tekstilna industrija sa 600 zaposlenih), poljoprivredna zadruga, trgovačko preduzeće, itd. Nažalost, BP je kasnije, postao primjer pljačke i svake druge destrukcije, zahvaljujući fantomskim (lopovskim) oblicima “uređenja” države (agencije, privatizacije, certifikati, kantoni, republike…).Najžalosnija je činjenica da se ova otimačina dešava, upravo, poslije ovog rata.
Ipak, danas BP ima nešto preko 1.000 zaposlenih, koliko je i onih bez posla. Najviše zaposlenih je, kažem, u sektoru šumarstva, ali i novim fabrikama, koje su izgrađene u poslednjih nekoliko godina (Pirnar – proizvodnja metalnih vrata za izvoz, Intervork – proizvodnja peleta, proizvodnja mlijeka, obzirom na blizinu mljekare Megle, postavljanje sunčanih kolektora radi proizvodnje ovog vida alternativne energije, itd).

 Bosanski Petrovac je stoljećima poznat po proizvodnji ćilima. Hoćete li nešto detaljnije reći o tom starom, dobrom zanatu i njegovoj tradiciji u vašem kraju, te o Ćilimari, jučer i danas?

HUJIĆ: Stotinama godina, rekao bih, hranili smo se proizvodeći  i prodavajući prekrasne petrovačke ćilime. Zahvaljujući TIKI (turska agencija za razvoj i podsticaj poduzetništva, u ovom dijelu Evrope), dobili smo 50 razboja (tzv. stanova), koje smo instalirali, žene obučili, prostor obezbjedili….ostalo je da se radi na prodaji, pa evo,  ako i Vi imate namjeru pomoći nam, u ovom smislu, javite se s kakvom korisnom informacijom, u tom cilju!

cilimara%20logo

Budući da je Bosanski Petrovac ima izuzetno povoljan geoprometni položaj, da li se taj fakat koristi i za razvoj turizma u vašem gradu, odnosno općini?

HUJIĆ: Ne može se investirati u turizam ako niste postigli neki minimalni standard osnovnih životnih kategorija (struja, voda, putevi, kuće, posao….).Ne znači, međutim, da smo u tom smislu, mrtvi. Književne veličine kao što su Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić, slikari Jovan Bijelić i Mersad Berber, su ovdje rođeni i mi ćemo im se tek, posvetiti značajnije, jer to zaslužuju. Za sada postoji spomen muzej Bijeliću (stalna postavka), kao i spomen kuća S. Kulenoviću, kojim povodom se održavaju i “”Dani S. Kulenovića”, svake godine, s prigodnim programom.
  Potkraj prošle godine ste se javno obratili Visokom predstavniku Valentinu Inzku vezano za neke probleme koje vaša Općina ima unutar USK-a (Unsko-sanski kanton). O č emu se radi i da li je bilo reakcija s njegove strane te od strane Vlade USK-a?

HUJIĆ: Ignorisanje građana BP – ca, je neizmjerno i traje godinama. Tako, od 30 delegata u skupštini USK – na, nema niti jednog iz BP, a u Upravnom odboru, u  Skupštini i direkciji Unsko-sanskih šuma (direkcija je u Bos. Krupi), takođe nema čovjeka iz BP !?
Ako Vam kažem da gotovo polovina (50%) godišnje sječene šumske mase, ovo preduzeće uzima s područja naše općine, a u raspodjeli dobijemo samo 350.000 KM godišnje – kao naknadu (ovo je 1%, od godišnjeg iznosa fakturisane realizacije ovoga preduzeća, ili 35.000.000 KM), onda Vam je sve jasno. Pa, gdje to ima : daješ 50%, dobiješ 1% !? Premijeru Lipovači sam poslao dva otvorena pisma, u ovih godinu i po dana, kao i gospodinu Incku.Odgovore nisam dobio (naravno ili nažalost – to Vi odlučite !).

 priznaje Bosanskom PetrovcuA krajem prošlog mjeseca Svjetska organizacija Global Nonkilling proglasila je Bosanski Petrovac Komunom ili Društvenom zajednicom neubijanja ljudi. Hoćete li reći nesto detaljnije o argumentima kojima su se rukovodili davaoci tog značajnog priznanja te šta ono (priznanje) znači za vas i sve Petrovčane?

HUJIĆ: Znači puno, jer smo ovim njihovim gestom i činom dodjele Plakete i zastave, postali prvi u svijetu koji smo to dobili.Ono što je, međutim, najvažnije, u tom nedavnom događaju, jeste moralna, humana i sveljudska poruka i potvrda, svijeta – nama i “ostatku” svijeta, da smo na pravom putu. Nas su, dakle, prepoznali kao takve i to je zaista lijep osjećaj, a još veći ulog u djecu i vrijeme koje dolazi.
Zahvaljujemo se i ovom prilikom, dragom Petrovčaninu, mome prijatelju, Rifetu Bahtijaragiću, koji se istinski angažaovao oko ovoga, jer je veliki humanista i čovjek.

 skola u BukovaciPočetkom ovog mjeseca obilježeno je 100 godina postojanja Osnovne škole u Bukovači, selu na teritoriji vaše općine. Hoće li i kada ta škola biti obnovljena?

HUJIĆ: Obilježavanje 100 škole u Bukovači, takođe, govori o našoj civilizovanoj i duhovnoj kulturi i tradiciji. Ova škola je samo dio ostalih škola, s područja naše općine, koje su iznjedrile na stotine doktora nauka, umjetnika i  velikana, svakog profila.Malo je sredina s tolikim brojem takvih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, kao što je BP. Nije ovo teško provjeriti, uostalom.
Svakako ćemo nastojato pronaći novac kako bismo učestvovali u obnovi škole, bez obzira što je u nadležnosti ” Ministarstvu prosvjete, u Bihaću.

Jučer (11. septembra) je u Sarajevu potpisan ugovor o centralnom nadzoru nad projektom WATSAN, koji se tiče i vaše Općine. O čemu se radi?

HUJIĆ: Radi se, konkretno, o najvećem projektu u našoj općini, poslije ovog rata, a tiče se postavljanja kanalizacione mreže u istočnom dijelu grada i u samom centru.Vrijednost ovog posla je 2,8 miliona maraka i sav posao će biti gotov do kraja prve polovine iduće godine.
Sredstva je obezbjedila EIB (Evropska Investiciona Banka), odnosno IPA (iz svojih namjenskih fondova), predviđenih za 20 općina u Federaciji BiH, u ukupnom iznosu od 90 miliona eura.Da nije potpisan ovaj ugovor o centralnom nadzoru, nad cijelim projektom (sa “Luis Bergerom”), cijeli projekat bi bio u kašnjenju, jer se sredstva moraju potrošiti do kraja iduće godine.
Nije neskromno ako Vam kažem da smo mi općina koja je, prilikom potpisivanja ovog ugovora, javno pohvaljena – kao najuspješnija u Federaciji, obimom obavljenog posla (više od dvije trećine), odnosno dinamikom povlačenja i potrošnje ovog novca.

Na samom kraju: izabrani ste za općinskog načelnika kao nezavisni kandidat. Da li to smatrate svojom prednošću ili…?

HUJIĆ: Apsolutnom prednošću i snagom,  smatram moju takvu pobjedu ! Ali ne bih ja to tako nazvao, ipak. Narod je taj koji je zapravo, pobjedio, opredjelivši se za mene. Ja sam samo njihov izbor. Postoje stranke koje više volim, od onih drugih.Postoji i obratno, naravno.
Svaku stranku, u svakom slučaju, čija je doktrina “od Save do mora i od Une do Drine”, je pod mojom žuto/plavom zastavom i pjesmom koja se sluša stojeći i uz poštovanje ! Moj izbor je slika ovih ljudi, ali istinska, jer sam izabran na način koji je najčistiji oblik demokratije – u svome gradu, od svojih ljudi! Ja sam, zato, odgovoran samo ovom narodu, svojoj savjesti i Bogu.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (614)

 

vrbas-miso

Imovina mnogih političara u Bosni i Hercegovini godinama raste, a neki od njih uz kupovinu brojnih nekretnina stignu i uštedjeti novac, istaknuto je to, između ostalog, na današnjem predstavljanju baze podataka o imovini političara koju je izradio Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN).

baza_pressica Baza sadrži biografije te podatke o imovini i karijeri 160 bosanskohercegovačkih političara. (Foto: CIN)

Ova jedinstvena baza, na kojoj su novinari CIN-a radili devet mjeseci, sadrži podatke o političkoj i profesionalnoj karijeri, nekretninama, ušteđevini, vozilima, dionicama, kreditima i sudskim postupcima za 160 parlamentaraca, ministara i drugih izabranih zvaničnika.

„Novinari CIN-a su sakupili više od 2.700 dokumenata koji uključuju sve imovinske kartone iz prethodnih i ove izborne godine, zemljišnoknjižne izvatke, presude, optužnice i druge zvanične dokumente“, rekla je na konferenciji za medije Renata Radić-Dragić, glavna i odgovorna urednica CIN-a.

Od 160 političara u bazi, skoro njih stotinu su kandidati na oktobarskim izborima. Njih 51 je napisao da ima ušteđevinu i taj iznos prelazi 5 miliona KM. Najmanje polovini iz te grupe je ušteđevina konstantno rasla, a nekolicina je u politiku ušla bez imovine.

„CIN će u narednom periodu objaviti nekoliko priča o političarima koji su stekli zavidnu imovinu baveći se politikom. Pored toga, bazu ćemo redovno nadopunjavati i osvježavati novim informacijama i dokumentima“, rekao je novinar CIN-a Aladin Abdagić.

Prema njegovim riječima, kada se uporede podaci iz ove baze sa podacima od prije četiri godine, primjećuje se rast plaća zvaničnika, naročito državnih parlamentaraca.

Baza podataka, uz navedene dokumente, sadrži i biografiju svakog političara. Novinari su uradili više od stotinu intervjua, a bilo je političara koji su odbili razgovarati o sebi ili su izbjegavali direktan kontakt sa novinarima CIN-a.

„Mnoge institucije su nam odgovarale u zakonskom roku i dostavile potpune podatke. Međutim, sa nekima smo imali velikih problema jer smo morali insistirati mjesecima na odgovorima, a neke su odbile naš zahtjev“, rekla je novinarka CIN-a Mirjana Popović.

Pristup informacijama o imovini političara je otežan kada je Centralna izborna komisija (CIK), zbog presude Suda BiH o zaštiti ličnih podataka, 2012. godine uklonila imovinske kartone bh. političara sa svoje internetske stranice. Zbog toga nisu dostupni ni kartoni iz 2014. godine.

Novinari CIN-a su zato izvršili uvid u imovinske kartone političara, prepisali podatke u obrasce, izuzevši sve lične podatke u njima, i objavili ih u bazi podataka.

Baza podataka je dostupna na adresi www.imovinapoliticara.cin.ba ili www.cin.ba/imovinapoliticara a tehnički je prilagođena i mobilnim uređajima.

Objavljeno 28. 9. 2014.

Izvor: http://www.cin.ba

amer bekanJedina smo politička partija koja ima više žena nego muškaraca, najmlađe kandidate od kojih 80% su mladji od 27 godina i nikad nisu bili članovi neke političke partije. Naziv Prva stranka zbog toga što smo prva multietnička politička partija koja djeluje ravnopravno na teritoriji cijele BiH…..Želimo da dokažemo da smo mi ti ljudi koji imaju snagu, znanje i sposobnost, koje su glasači Bosne i Hercegovine zadnjih 20 godina čekali. Mi smo ubijeđeni da građani BiH nemaju razlog da ne glasaju za nas….. Hitno je potrebna delopitizacija zdravstva, obrazovanja, tuzilaštva i sudstva jer kroz politiku se korupcija prenosi na ove oblasti. Takođe se mora uvesti sistem monitoringa nad radom tih ustanova i njenih uposlenih koji bi se mogli suspendovati u slučaju nerada, mita i korupcije…..Hapšenje Lijanovića je samo kap vode u moru jer za ono što je optužen je samo 1% od onoga šta je uradio u svom mandatu. Preko 400 miliona KM je pronevjereno od podsticaja koji su bili planirani u budžetu a istraga se vodi za sitne stvari. Nažalost, on je sitna riba za ove vladajuće SDA, HDZ, SDP i SNSD koji haraju ovom državom vec 20 godina a tužilastvo i sudovi ne rade svoj posao jer su i oni igrači vladajućih struktura…..Mi smo odlučili da podržimo jedinog kandidata koji je dokazao da želi da zastupa interese svih naroda BiH, da želi jednog predsjednika u ovoj državi, da je čovjek i da voli BiH. Taj kandidat je Martin Raguž i njega smo preporučili našim članovima i simpatizerima…..

Kada je osnovana Stranka i otkud joj takav naziv?

Prva stranka - logoBEKAN: Prva stranka je osnovana u februaru, nakon demostracija koje su zadesile BiH. Prva stranka je rezultat građanskog bunta i nezadovoljstva svih građana BiH.

Prva bosanskohercegovačka stranka je zamišljena kao prva politička partija bez nacionalnog predznaka koja zastupa ravnopravno interese svih građana. Jedina smo politička partija koja ima više žena nego muškaraca, najmlađe kandidate od kojih 80% su mladji od 27 godina i nikad nisu bili članovi neke političke partije. Naziv Prva stranka zbog toga što smo prva multietnička politička partija koja djeluje ravnopravno na teritoriji cijele BiH.

Šta su krucijalni ciljevi Stranke?

BEKAN:Prva stranka ima jedan konkretan cilj a to je ekonomija, što znači borba protiv siromaštva kroz stvaranje novi radnih mjesta.  Takođe u svojim kratkoročnim ciljevima imamo depolitizaciju javnog sektora, ukidanje plata parlamentarcima i smanjivanje ministrima i premijerima, ukidanje kantona, narodni ispred vitalnih interesa.

Koji dio bh. društva – po starosnoj, nacionalnoj i obrazovnoj strukturi, uglavnom čini vaše članstvo?

BEKAN: U strukturi Prve stranke su zastupljeni svi narodi i narodnosti koji žive u BiH, najviše mladih i sposobnih ljudi, žena, običnih građana koji žive na rubu siromaštva i žele da napokon žive jedan dostojanstven život.

Predizborna kampanja je počela. Šta je moto kampanje vaše stranke?

BEKAN: Moto Prve stranke je :„Novi ljudi, nova generacija.“ Želimo da dokažemo da smo mi ti ljudi koji imaju snagu, znanje i sposobnost, koje su glasači Bosne i Hercegovine zadnjih 20 godina čekali. Mi smo ubijeđeni da građani BiH nemaju razlog da ne glasaju za nas.

Za  koje ste nivoe vlasti prijavili svoje kandidate? Koliko ih je ukupno, kakav je omjer muškaraca i žena te kakva je prosječna starost prijavljenih kandidata?

BEKAN: Prijavili smo se za kantonalne, entitetske i imamo kandidatkinju za Predsjedništvo RS-a. Ukupno smo prijavili 44 kandidata, od kojih je 70% žena i 30% muškaraca, prosječne strosti 27 godina. Naša kandidatkinja za predsjednicu RS-a ima 23 godine i buduća je magistrica politologije.

Koji su, po vašem viđenju, kronični problemi bh. društva i države? Postoje li rješenja za njih i koja su, eventualno?

BEKAN: Najveći problem bh. društva je siromaštvo, mito, korupcija i nepotizam. Korupcija je u svakom dijelu sistema i tesko ju je istrijebiti ali se moze suzbiti. Hitno je potrebna delopitizacija zdravstva, obrazovanja, tuzilaštva i sudstva jer kroz politiku se korupcija prenosi na ove oblasti. Takođe se mora uvesti sistem monitoringa nad radom tih ustanova i njenih uposlenih koji bi se mogli suspendovati u slučaju nerada, mita i korupcije.

Kako komentirate nedavnu akciju SIPA-e pod kodnim nazivima “Meso” i “Brend” a u kojoj su, između ostalih, uhapšeni i pritvoreni i dvojica federalnih ministara? Vjerujete li da Tužilastvo BiH neće stati kada je u pitanju njihov dio obaveza i odgovornosti u sklopu antikorupcijske borbe na teritoriju cijele Države? Hoće li i kada doći na red i krupnije bh. ribe od Jerka Ivankovića Lijanovića, naprimjer?

BEKAN: Hapšenje Lijanovića je samo kap vode u moru jer za ono što je optužen je samo 1% od onoga šta je uradio u svom mandatu. Preko 400 miliona KM je pronevjereno od podsticaja koji su bili planirani u budžetu a istraga se vodi za sitne stvari. Nažalost, on je sitna riba za ove vladajuće SDA, HDZ, SDP i SNSD koji haraju ovom državom vec 20 godina a tužilastvo i sudovi ne rade svoj posao jer su i oni igrači vladajućih struktura.

Za neke su ova hapšenja dio nečije predizborne kampanje. Vjerujete li u tu tezu?

BEKAN: Naravno da jesu samo da se skrene paznja u javnosti od krupnijih stvari.Lijanović je samo kolateral svojih političkih saveznika i mislim da ako se ove vladajuće stranke ne skinu sa vlasti, ostati će na hapšenju Lijanovića.

Kakve rezultate očekujete 12. oktobra? S kim biste, eventualno, postizborno koalirali?

BEKAN: Prva stranka ocekuje ulazak u vlast na kantonalnim nivoima sa bar jednim mandatarom, u Parlament Federacije sa dva mandatara, Skupštinu RS sa minimalno dva mandatara i podpredsjednicu RS. Prije samih izbora Prva stranka je odbila 6 koalicionih ponuda i rekli smo da ne želimo u vlast sa nacionalistima i ne po svaku cijenu. Mi nismo željni ministarskih pozicija već zakonodavne vlasti gdje mozemo pomoći narodu i samim time ne želimo u koaliciju.

Na samom kraju: nemate svog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Ipak, kojega/koje ćete podržati u sklopu predizborne kampanje?

BEKAN: Nažalost, radi majskih poplava morali smo odustati od predsjedničkog kandidata jer smo bili aktivni u pomaganju ugroženim i nismo imali dovoljno vremena da sakupimo adekvatan broj potpisa za kandidaturu a novac za prijavu smo donirali. Mi smo odlučili da podržimo jedinog kandidata koji je dokazao da želi da zastupa interese svih naroda BiH, da želi jednog predsjednika u ovoj državi, da je čovjek i da voli BiH. Taj kandidat je Martin Raguž i njega smo preporučili našim članovima i simpatizerima.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

BEKAN:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (613)

vrbas-miso

Info o kandidatim​a SD BiH

Posted: 24. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine obavještava javnost da je kao ravnopravna  članica Koalicije Domovina, u BiH entitetu RS ponudila biračima nekoliko svojih kvalitetnih kandidata na izbornim listama SDA stranke  za Parlament BiH (izborne jedinice s teritorije RS-a);  Ajša Čišija – Izborna jedinica 1 B  i Ismet Bukvica – Izborna jedinica 3 B, te na listama Koalicije Domovina za Narodnu Skupštinu RSa:,  Jašarević Sabina- Izborna jedinica 2, Derviš Ćorić – Izborna jedinica 3, te Lutvija Šukalo -Izborna jedinica 9. 

Razlog zbog ćega se kandidati Stranke dijaspore BiH ali drugi kanidati Koalicije “Domovina” nalaze na izbornoj listi SDA stranke proizilazi iz činjenice da registracija Koalicije  “Domovina” nije  bila moguća na cjelokupnom državnom nivou zbog prepreka u  Izbornom zakonu BiH.

U izbornim jedinicama u FBiH Stranka dijaspore BiH na opće izbore 12 oktobra 2014 izlazi samostalno i na svojim listama biračima nudi 140 sposobnih i nekompromitiranih kandidata, veliki broj žena i omladine ali i iskusnih ljudi spremnih da se stave u službu građana koji će ih birati.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine
 

“Lagumdžija – Titov nasljednik​”?

Posted: 24. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Analizirajući dosadašnji tok predizbornih aktivnosti dolazimo do zaključka da se u porukama stranaka na  vlasti ponovo našoj javnosti nude grotesne poruke. Tako naprimjer Zlatko Lagumdžija je  na skupu Općinske organizacije SDP BiH Novo Sarajevo izjavio da “Ne smijemo zaboraviti da smo mi nasljednici Josipa Broza Tita!”

Sigurni smo da je Josip Broz Tito živ stidio bih se ovakve izjave lidera SDP-a jer su pod njegovim vođstvom uništene osnovne vrijednosti socijaldemoktarije poput jednakosti, solidarnosti i ravnopravnosti  zahvaljujući politici današnjeg  predsjednika SDPa. Tome svjedoče stvaranje  brojnih partija u BiH socijal-liberalne orijentacije koje su nastale usljed katastrofalnog vođenjem SDP zadnjih 20 godina, usljed ćega se izgubila sinergija socijaldemokratske ideje.

Baveći se poređenjem Tita i lidera poslije njega koji su se obogatili na našoj klanici,  Londonski “Times” (Tajms) je objavio izvještaj 95 najautoritativnijih britanskih i svjetskih analitičara koji tvrde da Tito za svoje vladavine nije iznio iz zemlje ni jedan jedini dolar, stavio na svoje ili na  nečije drugo ime, niti se ijedan član njegove bliže ili dalje rodbine okoristio njegovim položajem!

Zato je krajnje neukusno  spominjati i uzurpirati Titovo ime i  antifašističke vrijednosti  koje lider SDPa koristi  u cilju sticanja naklonosti  birača!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Ša​na tova ve metuka !

Posted: 24. Septembar 2014. in Intervjui

 sdbih

U ime članova i simpatizera Stranke dijaspore Bosne i Hercegovine , čestitamo Jevreskoj zajednici kao i svim Jevrejima BiH sretnu Novu godinu Roš Hašana !

Neka nam  svima ovakvi praznici budu povod  da vidimo šta smo prošle godine loše uradili da bi to mogli da popravimo i da budemo bolji u Novoj godini.
Edin Osmančević, predsjednik SD BiH

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Jan Hamza VelickaIpak, stvarni broj muslimana koji  živi u Češkoj  je oko 20 000, što je samo 0,2% stanovništva…..Ne znam tačan broj etničkih čeških muslimana ali se procjenjuje da ima oko 1000 obraćenika. 2/3 njih ili više su žene…..Ako uzmemo u obzir sve to imamo između 10-15 džamija (njih šest možemo nazvati redovite džamije)…..Godine 1908. Austrijsko Carstvo je anektiralo Bosnu i prihvatilo je islam (po hanefijskom mezhebu) kao jednu od religija koje se koriste u Carstvu (uključujući i Češku). U isto vrijeme naselili su se muslimani u našu zemlju (traženje posla, poslovanje, obrazovanja i sl). Prva muslimanska zajednica je službeno osnovana kasnije u samostalnoj Čehoslovačkoj između 1918-1939, uključujući strance i neke češke konvertite…..Nakon oslobođenja Čehoslovačka uskoro potpada pod komunističku vlast i sav vjerski život bio ograničen, pa čak je bilo i progona u godinama 1948-1989. Zajednica je bila mala i nije bila toliko aktivna sve do Baršunaste revolucije 1989, kada se Čehoslovačka prometnula u demokratsku, liberalnu i zemlju slobodnog  tržišta i kada su se razdružile Češka i Slovačka Republika 1993.

Tragajući za osobom koja bi mogla kompetentno predstaviti Češku muslimansku zajednicu, naišao sam na ovog mladog čovjeka – etničkog Čeha, koji nije lider Zajednice, ali koji je itekako mogao odgovoriti na moja pitanja. Bio je vrlo korektan i kooperativan. Prije odgovora na prvo i ostala pitanja, napisao mi je slijedeće:

Es-selamu aleikum,

prije nego što sam vam odgovorim , ja bih se osobno predstavio, radi pojašnjenja . Ja sam češki musliman – preobraćenik (prihvatio sam islam prije 11 godina). Ja nisam službeni predstavnik bilo koje vjerske organizacije u Češkoj ili zajednice, ali sam kreirao i  odgovoran sam za web sharia4czechia” koja je postala poznata u Češkoj muslimanskoj zajednici i putem nje  se raspravlja o anti-islamskom rasističkom pokretu. Web se koristi za promociju islamskih vrijednosti, prenošenje vijesti, davanje praktičnih i korisnih informacija o češkim muslimanima i opovrgavanje pogrešnih predrasuda o islamu (primjerice, naziv web stranice uključuje riječ “šerijat” - od čega mnogi strahuju - mi pokušavamo prezentirati da šerijatsko pravo” je u stvari izvor naše vjere – fikh (islamska jurisdikcija, op. B.G.)  samo sustav i ništa zastrašujuće za pravilno razumijevanje.

Također, ako želite koristiti moje ime u javnosti, molim vas da koristite puno ime da ne bi zabune: Jan Hamza Velicka.

Koliko muslimana živi u Češkoj u danas i kako o postotak ukupnog  stanovništva čine u toj zemlji?

Jan Hamza Velicka: Ne postoji službeni podatak o broju čeških muslimana. Izjašnjavanje o religijskoj pripadnosti u regularnom popisu stanovništva je dobrovoljno (samo 3385 se izjasnilo da slijede islam u posljednjem popisu stanovništva). Ipak, stvarni broj muslimana koji  živi u Češkoj  je oko 20 000, što je samo 0,2% stanovništva.

Ceska-2Kakva je etnička struktura muslimana u toj zemlji?

Jan Hamza Velicka: Većina muslimana su arapskog porijekla. To se temelji na povijesti Češke (i Čehoslovačke) koje su njegovale  poslovne i obrazovne odnose s nekim arapskim zemljama (Egipat, Irak, Libija), ali sada raste broj i drugih  arapskih zemalja, također (zemlje Perzijskog zaljeva, Tunis, Maroko). Otkako je Češka Republika postala otvorena zemlja s dobrom ekonomijom i poboljšanjem životnog standarda od 90-ih godina i ulaskom u Europsku uniju 2004, raznolikost je naglo porasla. Ima znatan broj muslimana iz Turske, sa Balkana (uključujući i BiH), Kavkaza i Afrike. U posljednjih nekoliko godina također  možemo vidjeti sve veći broj muslimana i iz jugoistočne te centralne  Azije.

Da li među muslimanima Češke Republike ima i konvertita  i da li je njihov broj je zanemariv ili ?

Jan Hamza Velicka: Možemo vidjeti da ima konvertita u svim zemljama u kojima je islam jednom ušao. Ne znam tačan broj etničkih čeških muslimana ali se procjenjuje da ima oko 1000 obraćenika. 2/3 njih ili više su žene.

U kojim dijelovima Češke je najveća koncentracija muslimana?

Jan Hamza Velicka: Najveća koncentracija i velika većina je u glavnom gradu Pragu. Veliki broj ih je također i u drugom po veličini gradu - Brnu i drugim regionalnim centrima. Baš je vrijedno spomenuti da postoje mjesta u Češkoj Republici gdje muslimani žive “sezonski” – u ljetnoj sezoni a vraćaju se u zimskom razdoblju. To je slučaj poznatih spa  (banjska lječilišta, op. B.G.) gradova i njihovih susjedstava (Teplice, Klimkovice itd), gdje  mnogi muslimani (većina njih iz Kuvajta, Katara, Saudijske Arabije itd.) provedu nekoliko mjeseci u ljetnoj sezoni sa svojim obiteljima i odlaze nazad u vrijeme zime.

prague_photo_1                                                                                     Prag

Koliko džamija ima u Češkoj? Posebno, koliko ima mesdžida i imama ?

Jan Hamza Velicka: Broj džamija se razlikuje po definiciji same džamije. Postoje neke velike molitvene sobe ili cijele zgrade, koji se koriste od strane muslimana za molitve i druge društvene aktivnosti, kao što su obrazovanje ili proslave. Ako uzmemo u obzir sve to imamo između 10-15 džamija (njih šest možemo nazvati redovite džamije). Svaka džamija mora imati imama, a ako pitate za one sa posebnim obrazovanjem, sada postoje trojica imama.

Ceska-1
Od kada, inače, datira postojanje islama u toj zemlji i da li je njihovo postojanje bilo u kontinuitetu ili diskontinuitetu?

Jan Hamza Velicka: Prvi poznati kontakt s muslimanima na području  Češke Republike datira iz 10. stoljeća zbog poslovnih putova. Vrlo je važno razdoblje bilo za vrijeme Austrijske imperije (to uključuje zemlje češke krune), kada je Carstvo na duže vrijeme bilo u sukobu s Osmanskim Carstvom  koje je došlo do južne granice  čeških zemalja. Bilo je to vrijeme kada je islam bio predstavljen od strane plemićkih vođa i Crkve kao prijetnja, a od tada se također šire pogrešne informacije i literatura o islamu. Godine 1908. Austrijsko Carstvo je anektiralo Bosnu i prihvatilo je islam (po hanefijskom mezhebu) kao jednu od religija koje se koriste u Carstvu (uključujući i Češku). U isto vrijeme naselili su se muslimani u našu zemlju (traženje posla, poslovanje, obrazovanja i sl). Prva muslimanska zajednica je službeno osnovana kasnije u samostalnoj Čehoslovačkoj između 1918-1939, uključujući strance i neke češke konvertite. Oni su objavljivali vjersku literaturu, slavili bajrame i pripremali se za izgradnju prve češke ehoslovačke) džamije. Taj napredak je bio prekinut zbog Drugog svjetskog rata, kada je Češka zemlja bila pripojena Njemačkoj. Nakon oslobođenja Čehoslovačka uskoro potpada pod komunističku vlast i sav vjerski život bio ograničen, pa čak je bilo i progona u godinama 1948-1989. Zajednica je bila mala i nije bila toliko aktivna sve do Baršunaste revolucije 1989, kada se Čehoslovačka prometnula u demokratsku, liberalnu i zemlju slobodnog  tržišta i kada su se razdružile Češka i Slovačka Republika 1993. Bio je značajan porast stranaca (uključujući i muslimane) u Češku još od 90-tih godina. Muslimani su se molili u malim molitvenim sobama dok nisu bile otvorene  prve džamije: 1998. u Brnu i 1999. u Pragu.Nova muslimanska zajednica je službeno registrirana od strane Vlade 2004. godine. Broj muslimana i dalje je u porastu, a čini se da će se povećati više u budućnosti inšaAllah) a tako i život Zajednice.

Da li se vaša Zajednica  financira iz državnog budžeta i je li ravnopravna sa drugim vjerskim zajednicama u Zemlji?

Jan Hamza Velicka: Kao što sam rekao službeno je  od strane Vlade 2004. pod nazivom: Ustredi muslimskych obciili “UMO”. To je tzv. prvi nivo  registracije što uključuje neka prava. Ako želimo postići drugi (i posljednji) nivo registracije, uključujući posebna prava vjerskih zajednica, moramo prikupiti oko 10000 potpisa sljedbenika UMO te osigurati neku dokumentaciju. To može biti učinjeno u budućnosti ,inšaAllah. Moram napomenuti da je donešen novi zakon u Češkoj po kojem niti jedna vjerska zajednica se ne financira iz državnog budžeta (čak i kršćanske crkve će uskoro biti skinute sa državnog budžeta).

Ceska-3

Kako je organizirana Islamska zajednica u Češkoj?

Jan Hamza Velicka: Postoji jedna zajednica utemeljena na islamu sa službenom registracijom (UMO). Tu su i manje zajednice, zapravo bez registracije (npr: Al-Firdaus; Muslimska Unie ) i Turska zajednica osnovana od strane Diyaneta.

Kakva je suradnjia s drugim vjerskim zajednicama u zemlji?

Jan Hamza Velicka: Tu je međuvjerski dijalog, posebno s kršćanskim predstavnicima. To uključuje, na primjer, posjete kršćanskih skupina  džamijama, rasprave na sveučilištima ili bibliotekama ili izjave u povodu kritičnih pitanja.

Koji mezheb slijedite - hanefijski ili ?

Jan Hamza Velicka: Prisutni su svi mezhebi u Češkoj i u Zajednici to jako varira. Ja lično se nisam opredjelio ni za jedan. Studirao sam osnove fikha uključujući sve mezhebe i ako je neophodno uzimam iz onog s najjačim dokazima i podacima koje mogu naći.

Hvala vam na ovom razgovoru.

Jan Hamza Velicka: Hvala vama na interesu za Češku muslimansku zajednicu. Assalamu aleikum.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (612)

plitvice-ferhadija

gudo lazarevic

Ne, ne radujem se ničijoj smrti pa ni preseljenju u vječni svijet moga sugrađanina i komšije Predraga Guge Lazarevića. Uostalom, svi ćemo mi za njim! Ne, nije riječ o tome, iako je općepoznata njegova uloga u pripremi terena za progon oko 80-ak hiljada banjalučkih Bošnjaka i Hrvata, te rušenju svih 16 banjalučkih džamija, posebno Ferhadije.

Taj banjalučki književnik, nekadašnji profesor Pedagoške akademije u Banja Luci, potom direktor Gradske biblioteke i na kraju, kao biber po pilavu, nosilac titule počasnog doktora srpske književnosti i, zašto ne reći, sin bana Lazarevića iz vremena kada je Banja Luka bila u endehaziji, je svojim ne velikosrpskim, nego antibošnjačkim  i antihrvatskim djelovanjem u predvečerje agresije na R BiH dao svoj veliki obol svim belajima koji su strefili njegove sugrađane drugih etnosa i svjetonazora, da su ga mnogi, uključujući i potpisnika ovih redova, s pravom nazvali banjalučki Dobrica Ćosić.

I danas, kada je predao Azrailu svoju dušu, odzvanjaju mi riječi ovog pokojnika (a nikad pokajnika) kada je javno odobravao rušenje Ferhadije i kada je bio jedan od organizatora (iz sjene) onih fašistoidnih nasrtaja rulje na organizatore i posjetitelje pokušaja postavljanja kamena-temeljca Ferhadiji od 7. maja 2001. godine.

Ne mogu izbrisati iz sjećanja ni sliku sa jednog od esdeesovskih mitinga ranih 90-tih, na Kastlovom ćosku, kada je jedan od govornika-huškača na nesrbe u Banja Luci i njenoj regiji bio i Gugo. Pojavio se u jednom od svojih dotadašnjih imagea – beretki. U jeku njegovog huškačkog govora prekide ga rulja riječima: “Skini beretku, Srbine, pa onda nastavi”! I, znate li šta je bilo? Ma skinuo je beretku počasni doktor srpske književnosti ponizno, savivši kičmu pred primitivnom ruljom s kojom se, eto, ideološki i kulturološki poistovjetio.

Svako može voljeti svoj narod ili etnos, to nije problem, ali u slučaju Guge Lazarevića on je bio ne samo to, nego i programer progona “drugih” i “drugačijih”.

Ali, otišao je i on četiri mjeseca nakon svog velikog uzora i sabrata po nedjelu – Dobrice Ćosića tamo gdje vlada jedina Pravda. Kao Božji rob, skrušeno vjerujem da će se obojica sresti na dnu džehennema/pakla.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

Glasanje birača iz inostranst​va

Posted: 22. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine pozdravlja odluku Centralne izborne komisije (CIK) BiH kojom je  proslijedila prijavu Tužilaštvu BiH sa cjelokupnom informacijom o saznanjima kojima raspolaže u vezi s glasačkim listićima koji su otpremljeni glasačima koji su registrirani iz inostranstva da glasaju putem pošte . Očekujemo da će objektivna istraga potvrditi naše navode da su u pojedinim državama (SAD, Kanada, Svedska) na jednu adresu dolazili deseci pa i stotine glasačkih listića. Bez namjere da se unaprijed proglašavaju krivci za pomenuti postupak Stranka dijaspore smatra da je važno radi glasača i javnosti, utvrditi što prije istinu oko ovih nepravlnosti u redovnom zakonskom postupku. To je i pozadina prijave koju  gospodin Džebrail Bajramović,  kandidat SD BiH za bošnjačkog člana Predsjedništva uputio Tužilaštvu BiH kako bi, shodno svojoj građanskoj dužnosti informisao javnost o problemima distribucije izbornog materijala građana prijavljenim za glasanje  iz inostranstva.

Želimo takođe da informišemo javnost da smo u međuvremenu zapremili  na desetke mailova i telefonskih poziva sa žalbama gdje već uredno registrovani glasači iz inostranstvu nisu primili svoje glasačke listiće i traže od nas pomoć. Odgovor koji redovno registrovani birači dobijaju kad traže informaciju o neisporuci glasačkog materijala  telefonirajući na Cikov telefonski broj 033 251 323 ili putem maila  je  opća konstatacija da su građani registrovani, da je  pošta sa glasačkim  listićima poslata 1 septembra i da CIK ne može ništa više učiniti.

Svakako da ovakav tretman stvara određenu dozu frustracije kod onog dijela BiH dijaspore koji se redovno prijavio za izbore. Pitamo se opravdano šta se dešava sa  glasačkim listićima koje su građani iz inostranstva nakon glasanja poslali u BiH jer ne postoji nikakva informacija da su oni zapremljeni i registrovani u prijevremenom izbornom procesu.  Ovakvi propusti destimulišu registraciju birača iz inostranstva i stvaraju nepotreban prostor špekulacijama, dezinformacijama i spinovanjima.

Očigledno je da postoje problemi tehničke prirode za koje postoje  jednostvana  riješenja  što bi povečalo povjerenje u rad CIK-a.  Tome uveliko doprinosi i sam diskriminatorski Izborni zakon koje su usvojile vodeće parlamentarne stranke  i koji građane u inostranstvu stavlja u podređen položaj .Izbornim zakonom bi se trebalo pored ostalog predvidjeti mogućnost  otvaranja prijevremenih birališta u BiH 2-3 nedjelje prije održavanja  općih i lokalnih izbora, ćime bi se sigurno uvečao broj onih koji glasaju.

Prijevremena birališta u BiH su u interesu razvoja demokratizacije društva i nametanja volje večine za razliku od današnjeg načina biranja gdje  vodećim parlamentarnim strankama ne odgovara masovniji izlazak nezadovoljnih građana na birališta.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Istvan Toth i Zoltan BolekMoj sugovornik (lijevo) sa predsjednikom Zajednice, gospodinom Zoltanom Bolekom
Mađarska ima ukupan broj stanovnika 9.981.334, od čega je  muslimanskih građana 49,907 ili 0,5%….. U odnosu na ukupan broj muslimana u zemlji, broj konvertita je značajan, a samo u našoj središnjoj džamiji (džamija Šehid Isa Omar, BP. Róbert K. krt. 104.) 1-2 ljudi izreknu šehadet sedmično…..Suzbijanje muslimana i jevreja iz važnih (vlada) pozicija i njihovo katoliciziranje započeto je 1200. Naš predsjednik, gospodin Zoltán Bolek, pisao je o tome u detalje u svom djelu “Povijest islama u Mađarskoj”…..Islam je kao vjerska zajednica priznat u Mađarskoj 1916. a na temelju toga Hilmi Husein Durić je osnovao Zajednicu u Budimpešti 1931.  i naša Zajednica je priznata kao”de facto”nasljednica 1988….
Bosanska Krupa je 1887. bila mjesto rođenja vojnog imama Monarhije  koji je također bio posljednji veliki muftija Budimpešte – Hilmi Huseina Durića, nakon što je rat doveo bosanske i albanske dobrovoljce za borbu protiv Austrije u revizionističkom “graničnom području ustanka”. To je povijesna pozadina. To je bila polazna tačka a dodao bih da vodstvo i većina članova Zajednice  slijede hanefijski mesheb, kao Bosanci i Turci…..
Prije nešto više od deset godina, u intervjuu samnom, tadašnji zagrebački muftija, hadži Ševko ef. Omerbašić, u Zagrebačkoj džamiji, između ostalog mi je rekao: “Lahko je biti musliman, efendija ili muftija u Sarajevu ili tamo gdje su muslimani većina – treba to biti u sredinama gdje su itekako manjina..” Urezalo mi se to, nekako u pamćenje i često se sjetim tih njegovih riječi. Sjetio sam se i sada, u povodu razgovora sa drugim čovjekom Islamske zajednice Mađarske, gdje muslimani čine 0,5% ukupne populacije te zemlje. Zato mi je ovaj razgovor bio izazovan.
Koliko muslimana danas živi u Mađarskoj i koji procenat ukupne populacije čine u toj zemlji? Koliko je među njima članova Islamske zajednice?
István Tóth: Mađarski zakoni zabranjuju registraciju temeljenu na fizičkoj religijskoj pripadnosti lica pa stoga koristimo CIA-Facebook podatke i prema njima  Mađarska ima ukupan broj stanovnika 9.981.334, od čega je  muslimanskih građana 49,907 ili 0,5%.(http://www.ilaam.net/Intl/PopStats.html ). Izvan  toga broja su strani studenti i izbjeglice itd.

Kakva je etnička strukrura mađarskih muslimana?
István Tóth: Polovica muslimanskih mađarskih građana su arapskog porijekla dok su ostali  turskog, albanskog, bosanskog, afganistanskog, pakistanskog, mađarskog i drugog porijekla.
Da li među mađarskim muslimanima ima konvertita i je li njihov broj zanemarljiv ili…?
István Tóth: U odnosu na ukupan broj muslimana u zemlji, broj konvertita je značajan, a samo u našoj središnjoj džamiji (džamija Šehid Isa Omar, BP. Róbert K. krt. 104.) 1-2 ljudi izreknu šehadet sedmično. Sve u svemu znamo za oko 15-20 džamija ili molitvenih mjesta unutar zemlje, a broj konvertita je veći tijekom mjeseca ramazana.
U kojim dijelovima Mađarske je najveća koncentracija muslimana?
István Tóth:  Broj muslimana je, naravno, najveći u Budimpešti, ali ih ima i  u  mađarskim selima.
 Budapest-Panorama-Central-Stunning-Views-Budapest-HU_z
Budimpešta
Od kada, inače, datira egzistiranje Islama u Mađarskoj?
István Tóth: Islam je prisutan u Mađarskoj od početka – od osvajanja zemlje. Tijekom osvajanja zemlje  među osvajačkim plemenima bilo je muslimanskih i muslimani su bili tjelohranitelji za dinastije Arpadovića. Suzbijanje muslimana i jevreja iz važnih (vlada) pozicija i njihovo katoliciziranje započeto je 1200. Naš predsjednik, gospodin Zoltán Bolek, pisao je o tome u detalje u svom djelu “Povijest islama u Mađarskoj”(vidi prilog na engleskom jeziku) .
Da li je Islam službeno priznata religija u vašoj zemlji i da li se vaša Zajednica finansira i iz drzavnog budžeta? Ili, preciznije, da li ste vi ravnopravni sa drugim vjerskim zajednicama?
István Tóth: Islam je kao vjerska zajednica priznat u Mađarskoj 1916. a na temelju toga Hilmi Husein Durić je osnovao Zajednicu u Budimpešti 1931.  i naša Zajednica je priznata kao”de facto”nasljednica 1988. Novi zakon o religijama iz 2012. nas je potvrdio (našu Zajednica).U principu imamo jednaka prava kao i druge vjerske zajednice te koristimo ta jednaka prava, InšaAllah, bez najmanjih poteškoća.
Kako je, inače, organizirana Islamska zajednica u Mađarskoj? Naprimjer, vi ste krovna organizacija, ali kako to izgleda nadolje, po vertikali?
István Tóth: Trenutno postoje dvije državno priznate muslimanske zajednice u Mađarskoj, a zajedno smo osnovali “Islamsko Vijeće Mađarske”, čiji je predsjednik Zoltan Bolek, predsjednik naše Zajednice. Dvije zajednice rade odvojeno, u nekim stvarima  surađujemo a o većim temama raspravljamo  i formiramo zajedničko mišljenje. Suradnja je prvenstveno usredotočena na društvene aktivnosti, u kojima naša Zajednica ima puno iskustva .
Prošle godine ste službeno zatražili da reis-ul-ulema IZ BiH Husein ef. Kavazović bude vođa i vaše Islamske zajednice, ili mađarskih muslimana. Zašto ste izabrali baš našega reis-ul-ulemu i za svog vjerskog lidera i dokle se došlo s tim?
István Tóth:Tijekom povijesti mi Mađari smo živjeli u “jednoj državi” s Bosancima, posljednji put od 1878. do kraja I svjetskog rata. Između ostalog,  naš predsjednik Zoltan Bolek piše u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Posljednji džihad” o mađarsko-tursko-bosanskoj suradnji  u I svjetskom ratu, s posebnim  naglaskom na hrabrost i herojstvo naše bosanske braće.
Zoltan Bolek - knjiga
Bosanska Krupa je 1887. bila mjesto rođenja vojnog imama Monarhije  koji je također bio posljednji veliki muftija Budimpešte – Hilmi Huseina Durića, nakon što je rat doveo bosanske i albanske dobrovoljce za borbu protiv Austrije u revizionističkom “graničnom području ustanka”.To je povijesna pozadina. To je bila polazna tačka a dodao bih da vodstvo i većina članova Zajednice  slijede hanefijski mesheb, kao Bosanci i Turci.Trenutno, dok ne budemo “punopravni članovi”  Sve-evropske muslimanske federacije, predvođene Velikim muftijom Mustafom efendijom Cerićem, mi ćemo biti pod vodstvom Aziz efendije Hasanovića, Velikog muftije u Zagrebu – mi smo povezani s našom hrvatskom braćom kroz zajedničku povijest. Rad na tome je u tijeku, tu su kontinuirani kontakti i suradnja, a InšaAllah, za nekoliko godina ćemo postići  ono što smo trebali napraviti davno.
Želim vam puno sreće i uspjeha u vašem radu i neka vas Allah dž.š. blagoslovi. Amin! Hvala za ovaj razgovor.
István Tóth: Allah blagoslovio naše narode, te vas i vašu obitelj!
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (611)

sdbih

Shodno staroj prijeratnoj, komunističkoj paroli “Ništa nas ne može iznenaditi!” tako i gest podizanja Spomen-krsta na Zlatištu,  predstavlja  najneukusniji i najprimitvniji tip maloumnosti kojom se vrijeđa ljudski intelekt , na koji smo već dugi niz godina naviknuti!

Očigledno da nosioci ovog vancivilizacijskog projekta  koji nema veze sa religijskim obilježjama, trebaju  poseban   psihijatrijski tretman tretiranja ljudske pakosti i zlobe.

Da je ovo moguće u BiH , kriva je prvenstveno aktuelna zakonodavna vlast  ali i Tužilaštvo BiH koje nijemo posmatra  mizerne provokacije čiji je cilj uzburkati nacionalne  duhove, podjeliti narod u torove kako bi se mogao lakše pljačkati i siromašiti!  Nepreventivno djelovanje zakonodavnih organa BiH predstavlja čin odobravanja za čije su posljedice oni direktno odgovorni!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

krst na Zlatistu
Ono što su četnici najavljivali desilo se: jutros je osvanuo veliki krst na Zlatištu iznad Sarajeva, odnosno na istom mjestu odakle je ubijan taj  grad i njegovi stanovnici – svih etničkih, vjerskih, nevjerskih, ideoloških itd. skupina, među kojima je bilo i građana Sarajeva Srba-pravoslavaca i Srba-ateista.
 
Ubijali su ih falange megafašista i megazločinaca poput dr. Dragana Dabića, pardon, onog vukodlaka sa Durmitora Radovana Karadžića, ništa manje ostrašćenog fašiste i krvoloka iz Kalinovika Ratka Mladića te generala Stanislava Galića. Ovaj posljednji je osuđen u Hagu, a prvoj dvojici se u cirkusanstskom ambijentu još kao sudi. Da, ipak sudi za zločine počinjene nad građanima bh. prijestolnice svih mogućih krvnih zrnaca.
 
Oni otišli, ali ostalo je djelo i – amanet
 
Jeste, oni su otišli, ali je ostalo njihovo djelo i – amanet: da neki drugi igrači nastave tamo gdje su oni stali. Nije na odmet podsjetiti se da je sa prvom dvojicom neko u ime i bošnjačkog naroda i kao neke građanske BiH sjedao za sto, da bi se kasnije desio potpis na nagradu za sve što su učinili najviše Bošnjacima, bilo onima pod zemljom ili na zemlji: na Republiku srpsku.
 
S njihovim sljedbenicima, bilo da se radi o Mili Dodiku ili onima iz Radovanovog SDS-a se tale, koaliraju, idu jedni drugima na njihove haciende, bilo u Bakince kod Laktaša, bilo u Poljine kod Sarajeva…,tepaju jedni drugima a ponekad jedni druge kao javno blate, naravno, sve za dnevno-političke potrebe.
 
Eh, zbog poteza onih prvih u Bošnjaka (bolje rečeno: prvoga), imamo Republiku srpsku sa svim onim što ona u suštini znači (a znamo itekako šta znači), a zbog ovih drugih koji bi da dobijaju izbore na pričama za koje nemaju nikakvog praktičnog pokrića, imamo danas krst na Zlatištu i križ na Humu.
 
Muslimanima ne smetaju ni krst, ni križ.., ni crkve…ali zato…
 
Ne, muslimanima nikada nije smetao ni krst, ni križ, ni Davidova zvijezda…ni crkve, ni manastiri, ni samostani ni sinagoge…Govorim o muslimanima u dijelovima Bosne i ostatka svijeta gdje su većina ili su to nekad bili. To se pokazalo kroz dugu povijest življenja u etnički i vjerski izmiksanim sredinama, a pokazuje se i dan-danas. A, da li drugima smetaju džamije? Treba li na ovo uopće odgovarati? Iz pristojnosti i imentalne higijene radije ne bih, jer nema ni potrebe za tim.
 
Krst na Zlatištu i križ na Humu nemaju nikakve veze s bilo kojom vjerom
 
Taj krst na Zlatištu nema nikakve veze s bilo kakvom vjerom, pa ni pravoslavnom. Kao što nema ni onaj križ iznad Mostara sa bilo kakvom vjerom, pa ni katoličkom. Obadva imaju sasvim drugu funkciju i poruku. Iza ovog na Zlatištu kao sjene, kao duhovi stoje taj čupavi Radovan, pa ona čovjekolika kreatura od Mladića…, a iza onog na Humu stoje general Slobodan Praljak, Mate Boban, Gojko Šušak, Franjo Tuđman…
Stoje taj krst i taj križ  i spomenuti iza njih kao izraz ne snage onih koji su ih postavili, nego slabosti onih kojima su puna usta Bosne, posebno uoči izbora. Kao  što mi se god gade ovi što zloupotrebljavaju vjeru i njene simbole u prljave političke svrhe, još više mi se gade ovi u Sarajevu koji ne pokazuju ni zehru suosjećanja sa brojnim žrtvama tog istoga Sarajeva i Mostara, jer su svojim nečinjenjima ili činjenjima dopustili da duhovi ne tako davne prošlosti i jahači bh. apokalipse dođu na mjesta svojih zločina i rugaju se svojim brojnim žrtvama. Posebna je priča vezano za krst na Zlatištu, da se za njega može reći da osim zloupotrebe ima i toliko neukusa, prije svega u činjenici da među ubijenim sarajevskim Srbima, bez obzira da li su ubijeni Mladićevim i Galićevim granatama ili Cacinim metkom, je bilo i ateista.
 
E, sada, narode moj, glasajte/glasujte ako imate za koga!!!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
 

sdbih

Osuđujemo izjavu Predsjedavajuće Zajedničke komisije za odbranu i bezbjednost parlamenta BiH Dušanke Majkić dat   Srni kojom se tvrdi da ” Komitet Savjeta Evrope za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti /Manival/ nije stavio BiH na “sivu listu” zbog toga što je Vlada Republike Srpske obavijestila Manival o pravom stanju u ovoj oblasti”.

Majkićeva tvrdnja  je netačna  i predstavlja pokušaj da se ubere jeftin politički poen u korist stranke koju predstavlja. Ovo je pokušaj Majkićke da se  manipulira javnim mnjenjem BiH jer Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine pouzdano zna da je Manival uvažio primjedbe delegacije BiH,  koja uspjela da pokaže da BiH ima Krivični zakon koji je dosta uspješan, te da je Bosna i Hercegovina “na temelju starog Krivičnog zakona imala nekoliko procesuiranih slučajeva i presuđenih predmeta, gdje su u pitanju višemilionski iznosi pranja novca”.

Pouzdano znamo  da Manival pokazuje razumjevanje za političku situaciju u BiH  prepoznavajući  opstrukcije koje dolaze iz manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta zbog  opiranja prijedlogu  izmjena prenose nadležnosti s entiteta na BiH, koji je u skladu sa zahtjevima  Komiteta Savjeta Evrope za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti.

Majkićka i njoj slični radi protiv interesa građana cijele BiH jer svjesno radi na razgradnji efikasnog državnog sistema borbe protiv korupcije i kriminala.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Vildan1Šta je to prevagnulo? Ima više razloga ali napomenut ću samo dva: 1) prvenstveno želja da sam kreiram moje radno vrijeme i godišnje odmore (što sam i uspio) i  2) moje saznanje da poslodavci u USA-a ne cijene dugogodišnji rad pojedinca u njihovim kompanijama jer im takav radnik  postaje preskup pa teže da se takvih radnika riješe i na njihova mjesta dovedu nove koji startaju sa početnim satnicama i benificijama te na taj način da uštede novac za svoje kompanije…..U toku dnevne vožnje pauze pravim kako kada. Nekada na rest eriama a nekada na crak stopovima, u zavisnosti od situacije u kojoj se nađem.Trudim se da noćne pauze za spavanje provodim na crak stopovima, ali dešava se da nekada to nije moguće. Ne samo zbog toga što nema slobodnih mjesta, nego što u blizini kompanija nema crak stopova pa onda se mora spavati pred kompanijama gdje se slijedeći dan istovara ili nekim drugim prostorima koji baš i nisu uvijek sigurni i bezbijedni za vozače…..Veoma često svi učesnici u saobraćaju se zadese u neugodnim situacijama. Naravno da su vozači kamiona malo više izloženi takvoj vrsti neugodnosti zbog same dužine vremena koji provode na drumu.Takve situacije nisu zaobišle ni mene. Česti su dugosatni zastoji na putevima iz različitih razloga. Najčešće zbog teških saobraćajnih nesreća ili radova na putevima…..Spomenut ću kolegu iz kompanije za koju ja radim, rahmetli Ljuca Zakira koji je čitav svoj radni vijek proveo u kamionu. Rahmetli Zakir je prije rata kod nas bio kamiondžija i taj posao je nastavio da radi u SAD. Kobne aprilske noći 2010.godine na interstejtu I-40 kod grada Carlisle u Arkanzasu drugi kamion, koji se kretao suprotnom stranom autoputa, iz nepoznatog razloga je prešao preko zelenog pojasa koji odvaja dva pravca autoputa i udario Zakirov kamion…..Solidarnosti uvijek ima, pogotovu među nama Bosancima.Ta solidarnost osim na drumu kada se nekom pokvari kamion, najviše je izražena u drugim mnogo težim situacijama nego što je kvar na kamionu. Kada se desi saobraćajni udes pa neko od kolega strada, prikupi se pomoć za porodicu, ili kada neko od kolega treba pomoć da plati advokatske usluge a veoma često ako je potrebna pomoć za plaćanje troškova liječenja kako oboljelih kolega vozača, tako i nekog od članova njihovih obitelji…..U zadnjih nekoliko godina vozači su pozivani da štrajkuju nebi li poboljšali uslove rada. Ali, nisam se odazivao ovim štrajkovima zato što su vozači pozivani da sa kamionima blokiraju puteve i onemoguće normalan saobraćaj. Ja smatram da je to pogrešno i da se na taj način samo stvara haos. To što smo mi “kamiondžije”najduže na putevima ne daje nam za pravo da iste i blokiramo te da sprečavamo druge da odu na posao ili u školu ili pak bolesni doktoru. Ako je štrajk potreban više će pomoći da ostanemo kod svojih kuća i da ne vozimo…..Naravno, bila bi mi čast da neko kao Vi bude gost u mom kamionu i da to iskoristi u pravljenju reportaža. Imali bi šta i vidjeti i o čemu pisati te kao i Vaš kolega Vehid Gunić praktično se uvjeriti o težini našega kamionskog posla…..

Nedavno sretoh jednog našeg čovjeka – vozača kamiona, ili “kamiondžiju”, kako ih uglavnom zovu ovdje a i drugdje, i on mi reče: “Pratim te i znam da si uradio puno, puno intervjua sa ljudima iz mnogih branši, sa poznatima, manje poznatima pa čak i nepoznatima javnosti. Znam da znaš koliko nas, otprilike, bh. kamiondžija ima ovdje u Americi, ali nisi uradio nijedan intervju s nekim od nas. Ne, ne preferiram sebe za taj razgovor, ali nekog od mojih brojnih kolega, svakako….” Prihvatio sam to kao dobronamjernu i opravdanu kritiku i obećao sam i sebi i njemu da ću s nekim od njih čim prije razgovarati za javnost. I, pronašao sam jednog meni trenutno najbližeg i najpogodnijeg da govori u ime nekoliko hiljada svojih kolega, odnosno ljudi koji “špartaju” ovom velikom zemljom kao mi – ostali, običnom olovkom po komadu papira, izlažući se iskušenjima kojih nema u drugim zanimanjima. Iskušenjima, uglavnom opasnim i nepredvidivim.

Da ne bude zabune oko persiranja napominjem da svog sugovornika nisam perisirao jer to ne činimo međusobno ni u našim privatnim komunikacijama. Ne znam zašto je on mene persirao, ali želeći da ostanem dosljedan svojim principima da objavim svakom sugovorniku svako njihovo slovo, bez dodavanja ili mijenjanja njihovih izgovorenih riječi, i u ovom slučaju sam prenio sve autentično.

Ti, kao i velika većina nas koji smo morali napustiti svoje zavičaje i Domovinu si radio neki sasvim drugi posao u Bosni nego ovaj sto ga trenutno radiš. Šta je kod tebe prevagnulo da ovdje budeš – kamiondžija?

RUSTEMOV: Dragi moj Bedrudine, da odmah kažem da ne znam čime sam baš ja zaslužio  tu čast da razgovor na temu rada i života hiljada bosansko-hercegovačkih tz.kamiondžija u  ovoj velikoj zemlji pripadne baš meni. Došao sam sa svojom suprugom i naše dvoje dijece u USA-a u septembru” davne”1998.godine. Iskreno rečeno, kao i mnogi drugi naši sunarodnjaci, bio sam malo razočaran onim što sam ovdje u USA-a na prvi pogled vidio i doživio, ali nisam pokleknuo voljom i željom da ovdje i ostanem.

Do oktobra 2005. godine radio sam u dvije različite proizvodne kompanije tj. fabrike gdje sam se uvjerio da to nije i ne može biti moja budućnost. Vozački ispit za vožnju kamiona sam položio nešto ranije, ne iz želje da se tom poslu stvarno i posvetim, nego prvenstveno, kako se to kaže – “neka se nađe, može zatrebati”.Tako da sam  nakraju i odlučio da se ovom poslu i posvetim. Šta je to prevagnulo? Ima više razloga ali napomenut ću samo dva: 1) prvenstveno želja da sam kreiram moje radno vrijeme i godišnje odmore (što sam i uspio) i  2) moje saznanje da poslodavci u USA-a ne cijene dugogodišnji rad pojedinca u njihovim kompanijama jer im takav radnik  postaje preskup pa teže da se takvih radnika riješe i na njihova mjesta dovedu nove koji startaju sa početnim satnicama i benificijama te na taj način da uštede novac za svoje kompanije. Još radeci u prvoj kompaniji sam primjetio da poslodavci otpuštaju radnike koji su u toj kompaniji duže vrijeme. Neki od otpuštenih bili su već starije dobi, sa malim šansama da lako nađu drugi posao, ali to upravu kompanije nije zanimalo. Isto se ponovilo i u slijedećoj kompaniji gdje sam radio punih pet godina.Tada je otpušteno nekoliko starijih radnika bez ikakvog obrazloženja i na njihova mjesta primljeni drugi. Ja sam poslije ovog primjera odlučio da odem sam, prije nego š to doživim istu sudbinu: najbolje radne godine posvetio kompaniji a onda, mnogo stariji, ostao na ulici, sa malim šansama za novo zaposljenje.

Koliko dugo si već u tom poslu?

RUSTEMOV:Počeo sam da radim ovaj posao 21.oktobra 2005.godine kao vozač moga prijatelja i moga Dobojlije Marka Mandira. Zajedno smo vozili punih šest mjeseci kao timski vozači njegovog kamiona. U tom periodu naučio sam najviše o ovom poslu jer se moj, prije svega prijatelj Marko, pa tek onda poslodavac, izuzetno trudio da postanem pravi “kamiondžija” tj.nesebično se trudio da svoja iskustva o ovom poslu prenese na mene. I evo, skoro devet godina ja sam još uvijek u kamionu.

Hoćeš li malkice objasniti kako počinje tvoja, recimo, radna sedmica i koliko ona, uglavnom traje? Kako često si, zapravo, u mogućnosti da budeš sa svojom porodicom kod svoje kuće, odnosno koliko dana u mjesecu, prosječno, sebi možeš priuštiti “luksuz” zvani porodični život?

RUSTEMOV: Kao i kod većine vozača kamiona i moja radna sedmica počinje nedjeljom poslijepodne ili ponedjeljkom. U mom slučaju je to nedjelja, kada nastavljam voziti u petak započetu vožnju iz Pensilvanije prema različitim destinacijama na Floridi. Već najkasnije u utorak uveče sam ponovo kod kuće, gdje ostajem do četvrtka kada krećem prema Pensilvaniji. Slijedeći dan, tj. u petak, ponovo preuzimam već utovarenu prikolicu za Floridu i isti dan sam kod kuće. Ponekad dođe do izmjena ali veoma rijetko. Prema tome, dosta vremena provodim kod kuće. Do 2010. godine sam otprilike samo vikende provodio kod kuće ali ne bas svaki. Dešavalo se da nekada ostanem i dvije a nekoliko puta i tri sedmice uzastopno na putu.

Gdje i kada uzimaš predah na putu, gdje spavaš, gdje i kako se hraniš?

RUSTEMOV: U toku dnevne vožnje pauze pravim kako kada. Nekada na rest eriama a nekada na crak stopovima, u zavisnosti od situacije u kojoj se nađem.Trudim se da noćne pauze za spavanje provodim na crak stopovima, ali dešava se da nekada to nije moguće. Ne samo zbog toga što nema slobodnih mjesta, nego što u blizini kompanija nema crak stopova pa onda se mora spavati pred kompanijama gdje se slijedeći dan istovara ili nekim drugim prostorima koji baš i nisu uvijek sigurni i bezbijedni za vozače. Što se tiče hrane, otprilike prvi dan se koristi ono što se ponijelo od kuće a onda najčešće u restoranima koji rade u sklopu crak stopova ili koji se nalaze u neposrednoj blizini istih.

Vildan2

Kakva je situacija sa održavanjem lične higijene na putu?

RUSTEMOV: Pa već sam spomenuo Crak stopove koji osim pumpi za gorivo posjeduju parkinge za kamione, restorane, tv. sale ali i kupatila za vozače. Prema tome, postoje svi normalni uvjeti za održavanje svakodnevne lične higijene na putu.

 Jedan od klasičnih načina “ubijanja” dosade za vrijeme vožnji, posebno onih dugih, jeste slušanje radija ili muzike putem kasetofona, odnosno CD playera. Šta ti najčešće slušaš?

RUSTEMOV: Što se tiče “ubijanja”dosade u toku vožnje najčešće slušam našu muziku.Pošto najviše volim našu sevdalinku, ta vrsta muzike je najslušanija u mom kamionu ali i naša zabavna muzika iz doba moje mladosti. Nađe se i nešto novije muzike na mom MP3-u. No, u zadnje vrijeme kod većine vozača postoji novi način “ubijanja”dosade, tj.razgovori preko mobitel konferenc opcija gde se ponekada nađe i po dvadesetak vozača u istovremenom razgovoru. Nađem se i ja ponekad u takvim razgovorima ali ipak više volim muziku.

 Sastavni dio tog posla jesu i razne situacije u kojima se možeš naći, naročito one neugodne? Jesu li tebe pratile i koje su to bile?

RUSTEMOV: Veoma često svi učesnici u saobraćaju se zadese u neugodnim situacijama. Naravno da su vozači kamiona malo više izloženi takvoj vrsti neugodnosti zbog same dužine vremena koji provode na drumu.Takve situacije nisu zaobišle ni mene. Česti su dugosatni zastoji na putevima iz različitih razloga. Najčešće zbog teških saobraćajnih nesreća ili radova na putevima. Pa vezano samo za kamiondžije, dugosatno čekanje na utovarima ili istovarima naših lodova tj.robe koju vozimo. Ili pogrešnim informacijama o terminu utovara ili istovara. Dešava se da dođes i po dan ranije i onda naravno čekanje i gubljenje vremena do slijedećeg dana. Pa, često se dešava da palete sa robom ne budu pravilno raspoređene u prikolici što prouzrokuje preopterećenje po osovinama ili čak preopterećenje ukupne dozvoljene težine kamiona. Onda vraćanje u kompaniju gdje si utovario, slijede veoma česte rasprave o preopterećenju dok te ponovo ne stave na utovarni dok da poprave grešku.To donosi novo gubljenje vremena i naravno opet preko leđa vozača. Mogao bih još spomenuti i neugodnosti koje vozačima kamiona priređuju nesavjesni vozači putničkih vozila svojim greškama a nekada se nađe i poneki neodgovorni policajac koji svojim greškama zna napraviti nama vozačima velike neugodnosti za koje nismo krivi ali…Fala Bogu, većina saobraćajnih policajaca radi svoj posao savjesno i odgovorno.

A, da li je bilo onih – opasnih po život i kako si ih riješio, prevazišao?

RUSTEMOV: Opet kažem: fala Bogu! Nisam imao takvih situacija do sada a nadam se da će me dosadašnja sreća i dalje pratiti. Ali, ne mogu a da ne spomenem desetine kolega vozača iz naše domovine koji nisu uspjeli izbjeci ali i preživjeti opasne situacije u kojima su se zadesili i izgubili svoje živote radeći ovaj posao. Spomenut ću kolegu iz kompanije za koju ja radim, rahmetli Ljuca Zakira koji je čitav svoj radni vijek proveo u kamionu. Rahmetli Zakir je prije rata kod nas bio kamiondžija i taj posao je nastavio da radi u SAD. Kobne aprilske noći 2010.godine na interstejtu I-40 kod grada Carlisle u Arkanzasu drugi kamion, koji se kretao suprotnom stranom autoputa, iz nepoznatog razloga je prešao preko zelenog pojasa koji odvaja dva pravca autoputa i udario Zakirov kamion…

 Imaš li ti neku svoju, uvjetno rečeno, selektivnu listu destinacija u Americi gdje vrebaju najveća iskušenja za jednog kamiondžiju, kako sa stanovišta sigurnosti tako i vremenskih uvjeta? Zapravo, po kojim dijelovima SAD nerado voziš?

RUSTEMOV: Ne znam baš da li ću moći ispravno odgovoriti na ovo pitanje. Što sa mog dosadašnjeg iskustva tiče, mislim da u svakom dijelu SAD postoje specifične opasnosti koje su vezane za klimatske uslove. Negdje su aktuelni tornadi, na drugoj strani hurikeni a negdje veliki sniježni nanosi. Dakle, u različitim godišnjim dobima kao i različitim dijelovima SAD vrebaju različite opasnosti. Ipak, nerado odlazim na zapadnu obalu(Californija,Oregon i Washingon),prvo zbog udaljenosti a onda i zbog nešto drugačijih zakonskih saobraćajnih propisa.

A ima li onih koje, eventualno, favoriziraš?

RUSTEMOV: To je već mnogo lakše odgovoriti. Najviše volim da vozim po istočnoj obali SAD.To baš mnogi od mojih kolega ne vole, ali meni odgovara. Relacije od  Sjeverne Karoline, gdje živim sa mojom porodicom, na sjever prema Pensilvaniji ili jos sjeverno-istočnije prema Masačusetsu, pa onda preko Sjeverne Karoline (tj.kuće u Šarlotu) do Floride.To mi omogućava da stalno dolazim kući i više vremena provodim sa mojim ukućanima: suprugom Zejnom, sinom Mirzom i kćerkom Melissom. Rado odem iz Pensilvanije i do Texasa ili do Lujziane ali i do Ajove. Ali, 90 posto moje vožnje je ipak istočna obala SAD koju najviše volim.

 Ima li međusobne solidarnosti među vama – kamiondžijama i hoćeš li navesti neke primjere ili vlastita iskustva koji to potvrđuju?

RUSTEMOV: Solidarnosti uvijek ima, pogotovu među nama Bosancima.Ta solidarnost osim na drumu kada se nekom pokvari kamion, najviše je izražena u drugim mnogo težim situacijama nego što je kvar na kamionu. Kada se desi saobraćajni udes pa neko od kolega strada, prikupi se pomoć za porodicu, ili kada neko od kolega treba pomoć da plati advokatske usluge a veoma često ako je potrebna pomoć za plaćanje troškova liječenja kako oboljelih kolega vozača, tako i nekog od članova njihovih obitelji. Naravno da u ovim situacijama većini onih kojima se pomaže više znači ovaj znak naše solidarnosti i saznanje da nije zaboravljen, nego sama financijska potpora. Želio bih napomenuti da su “kamiondžije”veoma solidarne i u mnogim drugim situacijama kada je pomoć potrebna nekome ko nije “kamiondžija”, kako ovdje u SAD, tako i kada je pomoć potrebna i nekome u Bosni i Hercegovini.”Kamiondžije”su i donatori mnogim kulturno-umjetničkim i sportskim društvima širom SAD.

kamiondzije                         Vildan (u sredini) sa kolegama Edinom Halilićem (desno) i Zahidom Ahmetovićem (lijevo)

Postoji li neko vaše udruženje ili neka vrsta sindikata, ovdje u Americi?

RUSTEMOV: Postoji. OOAIDA je organizacija koju bi mogli nazvati Sindikatom ili Unijom vozaca. Ali vozači rade u hiljadama različitih kompanija tako da ih je veoma teško povezati i organizovati. Pogotovo vozače koji voze company kamione koji moraju poštivati polise svojih kompanija.Prema tome, možete zaključiti da vozače nije lako organizovati ali uz pomoć OOAIDA organizacije mnogi zahtijevi vozača budu i ostvareni. Ipak,  ne mogu uvijek da prihvatim načine i metode uz pomoć kojih Unije pokušavaju ostvariti ciljeve o povećanju cijena transporta. U zadnjih nekoliko godina vozači su pozivani da štrajkuju nebi li poboljšali uslove rada. Ali, nisam se odazivao ovim štrajkovima zato što su vozači pozivani da sa kamionima blokiraju puteve i onemoguće normalan saobraćaj. Ja smatram da je to pogrešno i da se na taj način samo stvara haos. To što smo mi “kamiondžije”najduže na putevima ne daje nam za pravo da iste i blokiramo te da sprečavamo druge da odu na posao ili u školu ili pak bolesni doktoru. Ako je štrajk potreban više će pomoći da ostanemo kod svojih kuća i da ne vozimo.Tako nikome na putevima ne smetamo, robe se ne prevoze i nagomilavaju i tada će brokeri koji posreduju između onih koji trebaju prevoz roba i nas – prevoznika, morati da plate više. Kompanije kojima je potreban prevoz svakako su brokerima platili usluge po transportnim tarifama a brokeri nama plaćaju skoro koliko oni hoće i najčešće najveći dio zadržavaju za sebe.

Znam da je moj prijatelj i kolega Vehid Gunić, za vrijeme nekih svojih ranijih boravaka u Americi, putovao s nekim od tvojih kolega i istovremeno uvjerio se na “licu mjesta” kakav kruh vi jedete (mislim, s koliko kora kruh), a vidio je i mnoge dijelove ove velike zemlje koje ni na koji drugi način ne bi mogao. Vjerujem svemu što si rekao u prethodnim odgovorima i ne bih “provjeravao”. Ali, volio bih kao i Velid, vidjeti mnoge dijelove Amerike koje do sada nisam a što je moguće ako putujem kamionom s nekim od vas. Bilo bi tu i reportaža, foto i video zapisa i sl., a sve bih darovao mojim čitateljima. Mogu li nekad s tobom po Americi?

RUSTEMOV: Naravno, bila bi mi čast da neko kao Vi bude gost u mom kamionu i da to iskoristi u pravljenju reportaža. Imali bi šta i vidjeti i o čemu pisati te kao i Vaš kolega Vehid Gunić praktično se uvjeriti o težini našega kamionskog posla.

I, na samom kraju, neizbježno i, po meni, logično pitanje u ovoj priči: dokle ćeš još ovo raditi?

RUSTEMOV: Znate, to je veoma teško pitanje. Od 1992. godine kada sam bio prinuđen da napustim (praktično istjeran) školsku učionicu i posao nastavnika muzike, radio sam različite poslove koje nisam volio ali moralo se. Ovo što sada radim sam i zavoljeo tako da će mi biti veoma teško učiniti korak koji me odvodi iz kamiona.

Želim ti svako dobro, posebno da te sreća i sigurnost prate u tvojim predstojećim desetinama (možda i stotinama) hiljada milja kamionom po ovoj Americi i hvala za ovaj razgovor.

RUSTEMOV: Hvala na iskrenim željama ali i na samoj činjenici da  ste se sjetili i nas “kamiondžija”kojima na ovaj način iskazujete veliku čast i poštovanje.Nadam se da ovo neće biti i zadnji razgovor o “kamiondžijama”i da ćete u Vašem budućem radu posvetiti još reportaža o nama “kamiondžijama.” Hvala.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (610)

vrbas-miso

 

meho sadikovicAutizam je biološki razvojni poremećaj mozga. Zbog prirode nastanka i manifestacije, autizam je vrlo složeni poremećaj. Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja…..Glavni cilj URDOSA je izgradnja multidisciplinarne Javne ustanove Centar za autizam…..Ako gledamo statističke podatke Svjetske zdravstvene zajednice danas u Svijetu na 100 rođene djece rodi se jedno djete sa autizmom,  pa tako se da jasno zaključiti da u Tuzlanskom kantonu ima nezvanično oko 800 djece osoba s autizmom, a u BiH od 8000 do 35 ooo, dok naše udruženje u svom članstvu ima 100 autista…..Obzirom da se ovo udruženje jedino (usamljeno) bori protiv diskriminacije, segregacije, aparthejda u BiH, nažalost nemamo partnera koji bi se na sličan način zajedno s nama borio da „natjeramo“ državu BiH da poštuje međunarodne konvencije o pravima djece osoba sa autizmom, koje je potpisala…..Kakav je odnos bh. društva najbolje govori činjenica da nam je Republika Hrvatska, Centar za autizam Zagreb mnogo pomogao na edukaciji roditelja, edukaciji jednog broja defektologa-rehabilitatora iz Tuzle…… Prošle su tri godine kako je donesena Odluka o gradnji Centra za autizam u Tuzli, ali još uvijek radova nažalost nema, iako postoje obavezujući dokumenti koje je usvojila Vlada, a potom i Skuština TK-a. Svoje obaveze prema izgradnji Centra za autizam jedino je izvršila Općina Tuzla kroz davanje zemljišta, objekta (kojeg treba rekonstruisati) i sve neohodne dokumentacije odnosno dozvola. Vlada TK-a je dosada izdvojila samo 150 hiljada KM od obavezujućih 300 hiljada KM, dok organizacija Hilsffwerk Austria treba da uplati  700 hiljada KM, a preostalih 300 hiljada KM treba pronaći od donatora. Iz tog razloga apelujemo i na sve Vaše čitaoce da pomognu izgradnju Centra za autizam TK-a, ukoliko su u mogućnosti. Sve informacije o eventualnoj pomoći mogu dobiti na mail adresu: mehourdosa@hotmail.com ili na broj telefona 0038761808497, 0038735287483. Također, sve informacije o radu Udruženja možete pronaći i na našoj web stranici http://www.urdosa.com…..

Pretpostavljajući da jednom dijelu  čitatelja ipak treba pojasniti taj pojam, pa otud i prvo pitanje: šta je to autizam, u najkraćem?

SADIKOVIĆ: Autizam je biološki razvojni poremećaj mozga. Zbog prirode nastanka i manifestacije, autizam je vrlo složeni poremećaj. Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Po tim karakteristikama autizam se razlikuje od ostalih poremećaja iz grupe poremećaja autističnog spectra.

autism

Da li je taj poremećaj uzrokovan genetskim faktorom ili…?

SADIKOVIĆ: Genetika poremećaja je složena i zasada se još ne zna koji geni su općenito odgovorni.[2] U rijetkim slučajevima, autizam se povezuje sa činiocima koji uzrokuju defekte pri rođenju.[3] Postoje i drugi predloženi uzroci prema kojima autizam uzrokuju cjepiva korištena u dječjoj dobi, takve su pak hipoteze kontraverzne i nemaju podršku kod uvjerljivih znanstvenih dokaza.[4]Još uvijek se ne zna tačan uzrok autizma.

autism1

Kada je formirano vaše Udruženje i šta mu je osnovna djelatnost?

urdosa - logoSADIKOVIĆ: Udruženje je formirano 06.11.2009. godine s ciljem da djeci osobama s autizmom stvori jednake uslove kao što imaju i drugi građani naše društvene zajednice, prvenstveno poštivanje Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, poštivanje Rezolucije UN 62/139 i Univerzalnu povelju o pravima autista Hag 92/96. Glavni cilj URDOSA je izgradnja multidisciplinarne Javne ustanove Centar za autizam.

Koliko je registriranih slučajeva djece ili osoba sa autizmom na području kojeg pokriva vaše Udruženje?

SADIKOVIĆ: Ako gledamo statističke podatke Svjetske zdravstvene zajednice danas u Svijetu na 100 rođene djece rodi se jedno djete sa autizmom,  pa tako se da jasno zaključiti da u Tuzlanskom kantonu ima nezvanično oko 800 djece osoba s autizmom, a u BiH od 8000 do 35 ooo, dok naše udruženje u svom članstvu ima 100 autista. Razlog zašto nisu ostali članovi udruženja je, zato što kod većine jednostavno nije dijagnostikovan autizam, i za mnoge se ne zna, jer se društvena zajednica tek prije nekoliko godina ozbiljnije počela suočavati s autizmom, odnosno prosječni građani do skoro nisu ni znali šta je autizam.

Kakva je njihova prosječna starosna dob? Kada se ti slučajevi konkretno prijavljuju vašem Udruženju i da li je uopće bitno u kojoj starosnoj dobi vam se pojavljuje, uvjetno rečeno, ta klijentela, s aspekta postizanja efikasnijih rezultata u radu s njima? Da budem konkretniji: može li se u slučaju autizma govoriti o stadiju kroničnosti?

SADIKOVIĆ: Pitanje autizma u BiH je „tabu tema“, ljekari nisu dovoljno educirani kada je u pitanju ovaj težak razvojni poremećaj, tako da građani u BiH jedino putem interneta ili našeg web sajta mogu da se informišu koliko je to težak razvojni poremećaj. URDOSA je održala niz konferencija, okruglih stolova, društvenih sastanaka s nižim nivoima vlasti i na taj način podigla nivo svijesti o autizmu. Konkretno u našem Udruženju dolaze kako roditelji  sa djecom od 2 godine, tako i sa 7, 10 i nadalje.

Ima li autizmu lijeka? Ili, barem, može li se doći do nekog poboljšanja i kako, eventualno?

SADIKOVIĆ: U savremenom civiliziranom svijetu dosta se radi na profesionalnoj rehabilitaciji djece osoba sa autizmom, koristeći najsavremenije metode. Pravovremenom intervencijom u ranoj fazi autizma mogu se postići izvandredni rezultati, pa čak i potpuno ososobljavanje djeteta za normalno funkcionisanje u društvu. Takođe , dodao bih da je potreban rad s djecom osobama 1-1 (jedan rehabilitator – jedno dijete), kako bi se postigao što veći uspjeh.

Da li djecu-osobe sa autizmom i u jednoj fazi tretiraju medicinske ustanove, inicijalno, pa potom postaju vaši klijenti, ili se djeluje sinhronizrano na relaciji medicina-vaše Udruženje?

SADIKOVIĆ: URDOSA ima izvanrednu saradnju sa ljekarima, pedijatrima i klinikom za psihijtariju, te nakon izvršenih predtraga i detaljnih pregleda i uz saradnju URDOSA i stručnog tima koje ovo udruženje ima djetetu se postavlja dijagnoza autizma ukoliko se primjeti da na ispunjenom M CHAT obrazcu postoji 7 negativnih odgovora (7 simptoma).

Ima li još istih ili sličnih udruženja u BiH i kakva je vaša suradnja/koordinacija s njima?

SADIKOVIĆ: Obzirom da se ovo udruženje jedino (usamljeno) bori protiv diskriminacije, segregacije, aparthejda u BiH, nažalost nemamo partnera koji bi se na sličan način zajedno s nama borio da „natjeramo“ državu BiH da poštuje međunarodne konvencije o pravima djece osoba sa autizmom, koje je potpisala.

U BiH postoji još nekoliko udruženja koja okupljaju porodice djece osoba sa autizmom, ali su njihova dostignuća neprimjetna. Razloge za to ne znamo, ali se može pretpostaviti da nemaju pred sobom postavljene konkretne ciljeve.

Kakav je odnos društva prema djeci-osobama sa autizmom, generalno? Imate li spoznaje kakva su, ustvari, iskustva roditelja u tom pogledu?

SADIKOVIĆ: Kakav je odnos bh. društva najbolje govori činjenica da nam je Republika Hrvatska, Centar za autizam Zagreb mnogo pomogao na edukaciji roditelja, edukaciji jednog broja defektologa-rehabilitatora iz Tuzle. Održali su i nekoliko okruglih stolova i konferencija o specijalnoj zaštiti djece osoba s autizmom, za šta smo im izuzetno zahvalni.

sadikovic-bandic                                            Moj sugovornik sa Milanom Bandićem, gradonačelnikom Zagreba

A da li je autizam, a samim tim i aktivnosti vašeg Udruženja, adekvatno praćeni od strane bh. medija?

SADIKOVIĆ: BH mediji su puno pomogli na promovisanju, edukaciji i spoznaji o autizmu kod stanovnika BiH. Naravno u pitanju su uglavnom elektronski mediji te internet portali. Zahvalni smo i štampanim medijima.

Ako imate još nesto za reći, a da Vas nisam pitao, samo izvolite. Inače, hvala velika za ovaj razgovor.

SADIKOVIĆ: Dodao bih da je Udruženje roditelja djece osoba sa autizmom svojim žestokim pritiscima uz pomoć Ombudsmana BiH, na sve nivoe  vlasti uspjelo da natjera Vladu TK-a prije tri godine, da pokrene proceduru izgradnju Centra za autizam Tuzlanskog kantona, prve multidisciplinarne ustanove ovog tipa u BiH. U tom Centru bi radili stručnjaci koji su prošli edukaciju u Republici Hrvatskoj, što sam već pomenuo. Na taj način djeca – osobe s autizmom bi počela dobijati šansu za bolji život, a to znači stručna psihofizička i socioekonomska podrška djeci osobama s autizmom i njihovim porodicama. Prošle su tri godine kako je donesena Odluka o gradnji Centra za autizam u Tuzli, ali još uvijek radova nažalost nema, iako postoje obavezujući dokumenti koje je usvojila Vlada, a potom i Skuština TK-a. Svoje obaveze prema izgradnji Centra za autizam jedino je izvršila Općina Tuzla kroz davanje zemljišta, objekta (kojeg treba rekonstruisati) i sve neohodne dokumentacije odnosno dozvola. Vlada TK-a je dosada izdvojila samo 150 hiljada KM od obavezujućih 300 hiljada KM, dok organizacija Hilsffwerk Austria treba da uplati  700 hiljada KM, a preostalih 300 hiljada KM treba pronaći od donatora. Iz tog razloga apelujemo i na sve Vaše čitaoce da pomognu izgradnju Centra za autizam TK-a, ukoliko su u mogućnosti. Sve informacije o eventualnoj pomoći mogu dobiti na mail adresu: mehourdosa@hotmail.com ili na broj telefona 0038761808497, 0038735287483. Također, sve informacije o radu Udruženja možete pronaći i na našoj web stranici http://www.urdosa.com.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (609)

vrbas-miso

Pismo podrške Škotskoj

Posted: 17. Septembar 2014. in Intervjui

Vojvodjanski klub

Poštovani,

obaveštavamo Vas da je Vojvođanski klub danas uputio pismo podrške građanima Škotske, uoči sutrašnjeg referenduma. Pismo je upućeno gospodinu Aleksu Salmondu, premijeru Škotske, koji se nalazi na čelu pokreta “Yes” za nezavisnu Škotsku. Originalno pismo Vam dostavljamo u prilogu, a prevod ispod ovog teksta.

S poštovanjem Dr Branislava Kostić, Predsednica Vojvođanskog kluba
Prevod pisma:

Poštovani gospodine Salmond, poštovani prijatelji,

oči mnogih ljudi, organizacija i partija u Evropi i svetu, uprte su u Škotsku.

Ponosni smo na Vas, jer se Vaša kampanja za nezavisnu Škotsku odvija na civilizovan i demokratski način, uz isticanje suštinskih vrednosti. To je, ujedno, i dokaz u kom pravcu će u budućnosti ići nezavisna Škotska.

Želimo Vam puni uspeh na referendumu, kao i  ekonomski, kulturni i svaki drugi prosperitet nakon referenduma.

Mi verujemo u Vas!

Vašu pobedu proslavićemo u glavnom gradu Vojvodine – Novom Sadu, uz nadu da će Vojvodina jednog dana dobiti status republike u federalnoj Srbiji, za šta se zalažemo već decenijama.

S poštovanjem,

dr Branislava Kostić, predsednica Vojvođanskog kluba

Branislava Kostic

logo-enSaopćenje Instituta za istraživanje genocida Kanada povodom sramnog dodjeljivanja presitžne Internacionalne Ibsen-nagrade austrijskom piscu koji živi u Francuskoj, dramaturgu, negatoru genocida  Peter Handke 

Anticivilizacijski atak na istinu i pravdu – još jedno poniženje i uvreda žrtava agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida Bošnjacima, največim zločinima poslije Drugog svijetskog rata u Evropi

U ime preživjelih žrtava i svjedoka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima, u ime Kanađana i Amerikanaca prijatelja istine i pravde, Institut za istraživanje genocida, Kanada najoštrije protestuje protiv odluke žirija o dodjeljivanju presitžne Internacionalne Ibsen-nagrade austrijskom piscu koji živi u Francuskoj, dramaturgu, negatoru genocida  Peter Handke. Ibsen-nagrada ove godine iznosi 2,5 miliona norveških kruna. Osnovana je od norveške vlada 2007.,  u čast svjetski poznatom i priznatom norveškom piscu i pozorišnom djelatniku Henriku Ibsenu. Priznanje se dodjeljuje svake druge godine osobama ili institucijama koje doprinose razvoju svjetske pozorišne umjetnosti.

Ove godine žiri je donio sramnu odluku i nagradio negatora genocida Peter Handke.

U intervju nedeljniku “Nuvel Observater” , Handke, koji je prisustvovao sahrani ratnog zločinca Slobodana Miloševića, kada je mahao srpskom zastavom i položio ružu na kovčeg zločinca, rekao je da je „srećan što je bio uz Slobodana Miloševića, čovjeka koji je branio svoj narod”. Handke ratnog zločinca Slobodana Miloševića očigledno ne smatra mogućim počiniocem i organizatorom agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. On zna samo za Srbe kao navodne žrtve.

Handke je poznat i po oštrom protivljenju NATO bombardovanju Srbije 1999, kada je iz protesta vratio nemačku književnu nagradu Georg-Bihner od 10.000 nemačkih maraka i napustio Rimokatoličku crkvu, prešavši  u pravoslavlje što je bila njegova reakcija na NATO udare po Srbiji. Očigledno da je Handke namjerno zaboravio agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid, sociocid, koncentracione logore smrti, masovna silovanja, masovna mućenja, masovna protjerivanja, masovna uništavanja svega bošnjačkog, svega što krasi Ideju Bosne i Bosanski duh.

Pored bliskih kontakata sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem u njegovoj ćeliji u Haagu i nacionalističkog  govora na njegovoj sahrani u tajnosti je posjetio ratnog zločinca Radovana Karadžića na Palama neposredno nakon što je raspisana potjernica za njim zbog poćinjenih ratnih zlocina.

Ali ono što posebno ponižava i vrijeđa žrtve agresije i genocida u Bosni i Hercegovini, ali i žrtve svih zločina u svijetu jeste negiranje genocida u Srebrenici, prekrajanje historije minimiziranjem srpskih zločina u Bosni i Hercegovini, poređenje sudbine Srba sa sudbinom Jevreja, te proglašavanjem Srbije žrtvom geopolitike Zapada.

Neshvatljivo je da Norveška, koja finansira ovu nagradu, nagrađuje čovjeka koji podržava ekstremnu nacionalističku politiku stvaranje Velike Srbije agresijom i genocidom, koji ne priznaje presude internacionalnih sudova, koji negira sudski utvrđen genocid u Srebrenici. Nagrađivanjem političkog i nacionalističkog ekstrema, revizora historije, Norveška šalje izuzeteno lošu poruku svijetu, civlizaciji, čovjeku. Zapravo ovom nagradom koja ide u pogrešne ruke, Norveška ohrabruje agresivni nacionalizam koji se želi širiti nasilnim zauzimanjem tuđih teritorija i porobljavanjem čitavih naroda.

U ime poniženih i povrijeđenih žrtava i svjedoka agresije i genocida u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje genocida, Kanada će zatražiti od predsjednika žirija Per Boye Hansen da se odmah povuće nepravedno dodjeljena nagrada. Istovemeno od Vlade Norveške tražićemo izvinjenje poniženim žrtvama i svjedocima agresije i genocida koji su izgubili povjerenje u norvešku objektivnost i nepristrasnost.

Emir Ramić, Institut za istraživanje genocida, Kanada

emir ramic

sdbih

Desmond Tutu, južnoafrički  borac za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade za mir, je jednom prilikom izjavio da “nemamo pravo biti neutralni, jer se neutralna osoba stavlja na stranu tlačitelja i zlikovaca”.

Ova poruka prevedena na situaciju u Bosni i Hercegovini može se prevesti da građani koji izražavaju svoje nezadovoljstvo apstinencijom i  neizlazkom na izbore  čine sebi medveđu   uslugu  ponovnim legitimiranjem  održavanje korumpiranog sistema na vlasti.

Sve se česće na sredstvima javnih mreža  poput Facebooka i Twittera mogu naći izjave građana koji apatičnost političke pozornice u BiH izražavaju svojom rezignacijom izlazka na izbore što je potpuno pogrešno.

Licemjerne izjave današnjih političara na vlasti,  koji obećavaju med i mlijeko ili naprimjer  u smislu “da su ovo bile teške  godine i pravo je čudo da su preduzeća na nogama”  trebale bi biti alarm da ne smijemo ovo puta biti neutralni i nijemi posmatrači.

Neizlazak na izbore predstavlja takođe davanje legitimiteta onima koji su počinili ratne zločine, genocid kao i privredni kriminal, da se iza političkih funkcija i dalje kriju i ostanu van ruke pravde. Protekle vlasti  su   uništile živote nekoliko generacija i  moraju otići kako bi mlade generacije ostajale na svom ognjištu i gradila svoju budućnost  dostojne čovjeka.

Ponovo pozivamo nase građane da masovnim izlazkom daju šansu za promjene jer ovog puta nemamo moralno  pravo biti “neutralni” i apstinirati izbore! Iz gore navedenog jasno je koga u tom slučaju podržavamo!

Edin Osmančević, predsjednik SDBiH

edin osmancevic

predrag simicAktuelna spoljna politika Srbije ponekad se označava sloganom „i Evropa i Rusija“ i predstavlja pragmatični kompromis između želje Srbije da postane član Evropske unije i realnosti u kojoj će vrata Unije još dugo biti zatvorena i za Srbiju i za ostale zemlje Zapadnog Balkana….Moskva se u načelu protivi širenju NATO-a na istok, ka njenim granicama, u čemu vidi direktnu pretnju svojoj bezbednosti i ne okleva da upotrebi silu da bi zaustavila dalje širenje NATO-a. Čak i neki američki stručnjaci poput Henrija Kisindžera smatraju da je Zapad 1999. i 2008. godine napravio grešku na Kosovu koja je dala za pravo ruskim strahovima od širenja NATO-a…..Obamina administracija u SAD došla je na vlast obećavajući da će prekinuti „američke ratove“ ali je nekim svojim potezima direktno uticala na izbijanje ukrajinske krize. Neposredan povod te krize bila su događaji posle najave potpisivanja  sporazuma o pridruživanju Ukrajine Evropskoj uniji koji su pokazali slabosti evropske spoljne politike kao „civilne“ ali ne i vojne super-sile koja nema na raspolaganju klasične atribute moći u odnosima sa vojnim silama kakva je Rusija….. Aleksandar Vučić je aprila ove godine odabrao Sarajevo za svoju prvu spoljnopolitičku posetu čime je poslao dobar signal ali se posle toga u odnosima Beograda i Sarajeva nije mnogo promenilo…..Rušenje komunizma (i Jugoslavije) smo započeli rušenjem mitova o Titu, Titovog kulta ličnosti i komunističkog jednoumlja ali smo svi, ukljućujući i Slovence i Hrvate koji su ušli u EU i NATO-a, završili u stvarnosti koja nam izgleda mnogo gore čak i od njegovog vremena. Najveću cenu platila je upravo Bosna i Hercegovina…..

 Gospodine Simiću! Kako ocjenjujete aktuelnu vanjsku politiku Aleksandra Vučića, posebno u kontekstu političke i ekonomske konfrontacije Zapada i Rusije? Da li tu Vučić uspješno balansira? 

Prof. dr. SIMIĆ: Aktuelna spoljna politika Srbije ponekad se označava sloganom „i Evropa i Rusija“ i predstavlja pragmatični kompromis između želje Srbije da postane član Evropske unije i realnosti u kojoj će vrata Unije još dugo biti zatvorena i za Srbiju i za ostale zemlje Zapadnog Balkana. Ukidanje funkcije komesara za proširenje EU to nedvosmisleno potvrđuje. U odsustvu jasne evropske perspektive, Srbija partnere traži ne samo u Rusiji, nego i u Kini, Turskoj i arapskim zemljama o čemu govore dosadašnji Vučićevi međunarodni kontakti ali i ruske investicije u Srbiji poput NIS-a i gasovoda Južni tok, najavljenih kineskih investicija u saobraćajnu infrastrukturu i energetiku u Srbiji, brzog rasta trgovinske razmene sa Turskom i partnerstva sa Emiratima u avio saobraćaju ali i drugim oblastima.

Ukrajinska kriza ne jenjava, naprotiv. Može li se povući neka paralela između Krima i Kosova, naprimjer? Ima li sličnosti?

Prof. dr. SIMIĆ: Presedani koji je Zapad učinio 1999. i 2008. godine na Kosovu direktno su uticali na uspon Vladimira Putina i njegove politike u Rusiji što ni on ni drugi ruski fukcioneri ne kriju. To se izričito kaže već u prvoj rečenici Deklaracije o nezavisnosti Krima i Sevastopolja. Štaviše, takav stav Rusije nije nov i mogao se čuti već u avgustu 2008. godine, šest meseci posle proglašenja i zapadnog priznanja nezavisnosti Kosova, povodom otcepljenja Abhazije i Južne Osetije koja je dovela do kratkotrajnog rata Rusije i Gruzije. Moskva se u načelu protivi širenju NATO-a na istok, ka njenim granicama, u čemu vidi direktnu pretnju svojoj bezbednosti i ne okleva da upotrebi silu da bi zaustavila dalje širenje NATO-a. Čak i neki američki stručnjaci poput Henrija Kisindžera smatraju da je Zapad 1999. i 2008. godine napravio grešku na Kosovu koja je dala za pravo ruskim strahovima od širenja NATO-a.

 Kako Vi vidite trenutnu konfrontaciju između Zapada i Putina. Ko je tu superioran, odnosno ima bijele figure, eventualno? 

Prof. dr. SIMIĆ: Pravila igre koja vladaju u čudnovatom svetu velikih sila u ovom trenutku ne daju bele figure ni jednoj ni drugoj ni trećoj strani. Obamina administracija u SAD došla je na vlast obećavajući da će prekinuti „američke ratove“ ali je nekim svojim potezima direktno uticala na izbijanje ukrajinske krize. Neposredan povod te krize bila su događaji posle najave potpisivanja  sporazuma o pridruživanju Ukrajine Evropskoj uniji koji su pokazali slabosti evropske spoljne politike kao „civilne“ ali ne i vojne super-sile koja nema na raspolaganju klasične atribute moći u odnosima sa vojnim silama kakva je Rusija. Moskva je osujetila potpisivanje ovog sporazuma u poslednjem trenutku i to je izazvalo masovne proteste i pad Viktora Janukoviča u Ukrajini što govori da ni Rusija nema instrumente kojima bi reagovala na zbivanja u „bliskom susedstvu“ bez demonstracije vojne sile.

Eh, dolazimo do, po meni, neizbježne teme: odnosi Srbije i BiH. Da li se ti odnosi kreću u nekom pozitivnom smjeru, po obje zemlje, te da li je Vučić u tom smislu načinio neki zaokret u odnosu na svoje prethodnike?

Prof. dr. SIMIĆ: Aleksandar Vučić je aprila ove godine odabrao Sarajevo za svoju prvu spoljnopolitičku posetu čime je poslao dobar signal ali se posle toga u odnosima Beograda i Sarajeva nije mnogo promenilo. Nije se mnogo promenilo ni u odnosima Srbije sa ostalim susedima. Možemo reći i da su odnosi Beograda i Zagreba, koji su doživeli snažan uspon zahvaljujući naporima Borisa Tadića i Ive Josipovića, danas u padu. Određeni pozitivan pomak vidim u nedavnom sporazumu Beograda i Sarajeva o zajedničkoj potrazi za licima nestalim tokom rata u BiH. Istini za volju, odsustvo pozitivnih pomaka u odnosima u regionu moglo bi se objasniti i veoma teškom ekonomskom situacijom svih zemalja Zapadnog Balkana posle udara krize evrozone 2009. i 2011. godine.

Da li se iskren odnos premijera Srbije prema BiH može mjeriti i njegovim eventualnim otklonom prema Miloradu Dodiku, koji godinama  javno negira BiH i čini sve da je ne bude?

Prof. dr. SIMIĆ: Politika Aleksandra Vučića pokušava da balansira između očekivanja Zapada i očekivanja vlastitog biračkog tela u Srbiji koje nije spremno na radikalnije zaokrete u politici prema BiH, pogotovu posle ustupaka učinjenih na Kosovu Briselskim sporazumom. Imam utisak da se zbog toga vrlo malo menja i u politici prema susedima, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Ono što je, možda, najbolja vest jeste da se ekonomski odnosi nesmetano razvijaju i da politika svih zemalja u regionu vodi računa da u tom pogledu ne pravi smetnje.

Da li je, prema Vašim saznanjima, bilo i određenih ultimatuma prema Srbiji nedavno u Berlinu, kada je u pitanju BiH?

Prof. dr. SIMIĆ: Lično sam ih očekivao ali se to nije dogodilo zbog toga što je Kosovo i dalje prioritet u odnosu Zapada, Nemačke pre svega, prema Srbiji

Kako Vi ocjenjujete junsku posjetu bjeloruskog predsjednika Lukašenka Beogradu s aspekta pragmatičnosti po vanjsku politiku Beograda, posebno kada je riječ o putu Srbije prema EU?

Prof. dr. SIMIĆ: Vidim je kao deo pomenute politike „i Evropa i Rusija“ ali se i tu stvari pomalo menjaju pod uticajem ukrajinske krize. Donedavno stigmatizovan u zapadnoj politici, dugogodišnji bjeloruski predsednik je nedavno bio domaćin pregovora Rusije i Ukrajine i to utiče i na stav zapada prema njemu.

Itekako je poznat rezultat Tadićeve politike “i Kosovo i EU”. Kako će se stvari dalje odvijati na tu temu, odnosno je li Vučić naučio neke lekcije iz Tadićevih političkih promašaja? Može li, zaista obadvoje – i Kosovo i EU?

Prof. dr. SIMIĆ: Tadićeva politika „i Evropa i Kosovo“ praktično je napuštena Briselskim sporazumom o Kosovu. Presudnu ulogu u tom pogledu odigrala je nemačka kancelarka Angela Merkel svojom posetom Beogradu krajem 2011. godine i podrškom koju je Nemačka dala pobedi Srpske napredne stranke maja 2012. godine i koju danas daje njenoj vlasti i Aleksandru Vučiću lično.

 Predstoje oktobarski opći izboru u Bosni. Znamo kako se Tadić ponašao u takvim situacijama, posebno gdje se sve pojavljivao. Kako Srbija treba da se ponaša u povodu bh. izbora i očekujete li da će tako i biti u povodu predstojećih, oktobarskih?

Prof. dr. SIMIĆ: Otvoreno ne. Bosna i Hercegovina gotovo da nije prisutna u izveštavanju glavnih srpskih medija i tu se mnogo neće promeniti ni u narednom periodu. Izuzetak su pojedini privatni mediji čiji je uticaj ograničen. Ne bi trebalo. međutim, gubiti iz vida uticaj srpskih izbeglica iz Bosne i Hercegovine u Srbiji koji je snažan i koji ne ostavljaju dileme u pogledu svojih opredeljenja. Oni uživaju podršku znatnog dela srpske javnosti, pre svega u biračkog tela vladajuće Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije.

Na samom kraju, bili ste jedan od promotora knjige novinara i publiciste, gospodina Pere Simića “Tito – tajna veka”, 2009. u Međunarodnom press centru u Beogradu. Između ostalog ste izjavili da će knjiga “kod nekih izazvati nostalgiju, kod drugih revolt”, te da će “ovom knjigom više dobiti ovi drugi…”. Hoćete li pojasniti tu tezu?

Prof. dr. SIMIĆ: O tome ću više reći u knjizi „Građanski rat u Jugoslaviji“ na kojoj upravo radim i koja bi trebala da izađe iz štampe početkom naredne godine. Titonostalgija je pojava koja je danas prisutna „od Vardara do Triglava“ kao idealizovana slika blagostanja u kome smo živeli u nekadašnjoj zajedničkoj državi čije ime danas retko ko sme i da pomene. Rušenje komunizma (i Jugoslavije) smo započeli rušenjem mitova o Titu, Titovog kulta ličnosti i komunističkog jednoumlja ali smo svi, ukljućujući i Slovence i Hrvate koji su ušli u EU i NATO-a, završili u stvarnosti koja nam izgleda mnogo gore čak i od njegovog vremena. Najveću cenu platila je upravo Bosna i Hercegovina. Titonostalgija jeste izraz revolta zbog neispunjenih očekivanja i zato mi se čini da, nezavisno od ideoloških i nacionalnih opredeljenja, moramo imati pošten odnos prema sopstvenoj prošlosti koja nije bila idealna ali u kojoj smo ipak uspevali da ostanemo izvan vrtloga svetske politike. Uprkos grešaka koje je napravio i diktatorskog karaktera režima kome je bio na čelu do kraja života Tito je ipak personifikacija mira i stabilnosti na našim prostorima i to se mora poštovati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (608)
vrbas-miso

54145a50-49ac-466b-b854-73b3b0765237-mirnes-kovac111-718x446

Mirnes Kovač je novinar i politički analitičar iz Sarajeva. Magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu „Sussex“ u Velikoj Britaniji. Bavi se praćenjem i analizom političkih procesa u regiji Bliskog istoka i Balkana. Upravo ove njegove reference dovoljne su za intervju u kojem Kovač za naš list govori o aktuelnoj situaciji na Bliskom istoku, posebno u kontekstu međumuslimanskih odnosa u tom dijelu svijeta.

Kovač, čije analize i reakcije prenosi i jedan od najutjecajnijih medija u svijetu „The Huffington Post“, pojašnjava i kako se dešavanja u trenutno najvećem žarištu i poprištu sukoba reflektiraju na BiH, te naglašava važnost vođenja mudre, promišljene i odgovorne bh. politike u muslimanskom svijetu.

Stvarna prijetnja
Bliski istok je desetljećima poprište svjetskih pitanja, no posljednjih mjeseci situacija u Iraku i Siriji izaziva posebnu uznemirenost ostatka svijeta. Kako objasniti u tom kontekstu nastanak terorističke grupe Islamska država (IS) i proglašenje tzv. Islamskog kalifata?

- Nigdje se u klasičnim islamskim tekstovima ne spominje pojam „islamska država“. Nema knjige u moru klasične literature, čak i selefijske, koja uopće spominje taj koncept. Muslimani su živjeli pod Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom, nek’ je Bog s njima zadovoljan, a niko se nije našao da bude toliko osor da prosuđuje ljudska vjerovanja, da određuje ko je „dobar“, a ko „loš“ musliman, da progoni one koji nisu „pravi“ muslimani.

Ovdje bih se složio s mišljenjem rahmetli profesora Fazlura Rahmana, jednog od najvećih muslimanskih mislilaca prošlog stoljeća, koji je tvrdio da „nikada nije postojala islamska država“ u prošlosti i da kao takva nikada neće postojati u budućnosti. Islam je isuviše univerzalan, idealan i veličanstven i upravo zbog toga, ako bi se danas išta a priori moglo nazvati „neislamskim“, onda su to brutalna ubistva i progoni koje neki provode u ime časne i veličanstvene ideje islama – koji terminološki označava pokornost Bogu i miru sa sobom, ljudima i životnom sredinom.

Cijeli svijet vidio je brutalne egzekucije dvojice američkih novinara koje su izveli pripadnici Islamske države. Koliko štete islamu i muslimanima nanose ovi zločini?

- Nadovezat ću se. Priča o „pravom“ ili „ispravnom“ islamu je ideološka konstrukcija, lažno ideološko pitanje koje se nameće posvuda i koje se koristi za eliminaciju neistomišljenika i posebice političkih protivnika. Koliko god se cijeli svijet zgražavao nad tim scenama zla koje se, da stvar bude gora, odvijaju pod nekim crnim zastavama s časnim Božijim imenom i imenom Njegovog Časnog Poslanika, primarno su muslimani ti koji su žrtve, pa potom oni njihovi najbliži susjedi kršćani, jezidi, Židovi i druge manjine koje su, gle čuda, tu upravo na Bliskom istoku, koji je po tom jedinstven prostor na svijetu, preživjeli stotine godina još od vremena halifa rašiduna.

Neki se tek danas uvjeravaju, što je žalosno, i od njih se to najmanje očekivalo da tako razmišljaju, da u to nisu do sada vjerovali. Evo sad, ustvari, ovaj metež i iščašenost muslimanskog svijeta od takvih pošasti pokazuju da je ta prijetnja itekako stvarna i da nije proizvod takozvane „antiislamske propagande“ i „islamofobije“.

Na internetskom portalu američkog „The Huffington Posta“ prenesene su i reakcije iz BiH, među kojima i Vaša osuda brutalnih ubistava koje čine pripadnici terorističke grupe Islamska država. Koliko je važno da islamski vjerski autoriteti iz cijelog svijeta osude te zločine?

- Drago mi je da je našim zalaganjem jedan od najutjecajnijih medija u svijetu „The Huffington Post“ prenio cijelu reakciju i apel reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i poziv da se oslobodi britanski humanitarni radnik Dejvid Hejns kojeg su zarobili i drže pripadnici tzv. „islamske države“, a koji je u svom humanitarnom radu bio aktivan i na ovim prostorima. Važno je, dakako, da se glas bosanskog reisu-l-uleme čuje u svijetu. Napominjem da su taj apel prenijeli svi važniji arapski i muslimanski mediji, od Indonezije do Sjedinjenih Država. Posebno mi je drago zbog nekih domaćih međunarodnih krugova koji uporno prozivaju muslimanske vjerske autoritete da ne reagiraju i koji neće da čuju stavove muslimanske većine.

Nema pobjednika

BiH je tradicionalno imala dobre odnose s arapskim, prvenstveno muslimanskim svijetom. Koliko su dešavanja potaknuta valom „arapskog proljeća“ u Tunisu, Egiptu, Libiji i drugim zemljama promijenila kurs vanjske politike BiH prema tim zemljama i njihov odnos prema nama?

- Bosna je imala specifični simbolički kapital u muslimanskom svijetu zbog svog položaja i situacije iz 1990-ih kada je Bošnjacima prijetio nestanak. Bosna i dalje ima poštovanje širom svijeta, ali se bojim da mi to mjesto i taj simbolički kapital Bosne nismo znali valjano iskoristiti. Posebice danas je veoma opasno ukoliko ne budemo vodili mudru, promišljenu i odgovornu, da ne kažem „nesvrstanu“ politiku u muslimanskom svijetu i sačuvamo to mjesto. Još nije sve upropašteno, ali se bojim da ćemo ga dobrano narušiti budemo li se u ovim nezgodnim prilikama u muslimanskom svijetu stavljali na bilo koju stranu.

Čak i većinski sunijski muslimanski svijet, a posebice arapski svijet, danas je oštro podijeljen na tzv. proislamiste i antiislamiste. Mi iz Bosne moramo biti veoma oprezni, jer možemo lahko biti odbačeni i od jednih i od drugih kada se oni „dogovore“. A nije nam to dugoročni interes jer to je, bez obzira na sve, ipak region s najjačim finansijskim potencijalom u svijetu za kog se bore svi: i Evropa i SAD, ali i Rusija i Kina.

U svim tim zemljama revolucije nisu donijele bolji život tamošnjim stanovnicima. Gdje je izlaz iz postojeće situacije. U čijim je rukama rješenje?

- To samo Dragi Bog zna! Muslimani će ove probleme morati riješiti sami, drugačije neće moći biti riješeni. Dug je i turbulentan period pred nama.

Kako se uopće situacija na Bliskom istoku, geografski dalekom, ali interesno veoma bliskom BiH, reflektira na našu zemlju?

- Prelijevanje tih sukoba, ideoloških i drugih, na naš veoma mali prostor, imajući u vidu Bošnjake i njihov položaj, vrlo je opasan i samo nam može donijeti probleme. A već su vidljive naznake da se valovi tih trvenja osjećaju i u ovdašnjim unutarmuslimanskim relacijama. Moramo se držati činjenice da smo mi muslimani koji žive u Evropi i to nikada ne smijemo smetnuti s uma.

Iz Sirije i Iraka, naročito IS-a, sve su okrutnije najave međusobnog istrebljenja između sunita i šiita. Netrpeljivost između sunita i šiita prisutna je dijelom i u BiH, a ispoljava se uglavnom putem društvenih mreža. Većina običnih građana u BiH i ne razumije ove međumuslimanske podjele. Ko i šta ih uzrokuje i zašto su jedni drugima prijetnja?

- Vidite, čak je i predsjednik Obama uvidio koliko je dugoročno poguban sunijsko-šiijski sukob. Prije dvije godine sam napisao tekst u kome sam sagledavao mogućnost tog općeg rata sunija i šiija čije konture su sve vidljivije. To je opasnije i pogubnije od decenijama dugog izraelsko-palestinskog sukoba. Podjele na sunije i šiije su uvijek bile i dio su muslimanske historije, ali je problem kada se počnu instrumentalizirati i koristiti za postizanje nekih političkih ciljeva. To što danas imamo na sceni veoma je opasno i mislim da će muslimanski, a pogotovo arapski svijet, morati doći do nekog svog „Westfalijskog mira“, dakle „Mira iscrpljenosti“, kada svi shvate da u takvom ratu nema pobjednika. Dakle, mezhebi u islamu nikada nisu bili problem, već njihova zloupotreba.

Važnost ulaska u NATO

Koliko je u svjetlu aktualnih dešavanja u svijetu, naročito žarišta poput Ukrajine, Sirije, Iraka, za BiH značajan ulazak u NATO?

- To je jedino što je važnije trenutno od EU integracija, a one su itekako važne. Blokade koje se dešavaju ciljano se rade i njihovo djelovanje mora biti prepoznato i od članica NATO-a. Upravo sada, u slučaju Ukrajine, NATO će morati naučiti lekciju na Balkanu kako se „krimski scenarij“, o kome sam upravo u „Huffington Postu“ proljetos pisao, ne bi kojim slučajem pokušao provesti na Balkanu. Rusiji se u tom pogledu svesrdno nude vazali, ali je problem što sada imamo i neke nove vazalske ponude. Sve te egzibicije mogu koštati najviše građane ove zemlje koji zaslužuju da konačno imaju politiku koja će im vratiti dostojanstvo i perspektivu u EU i NATO integracijama.

Gaza kao ogledalo savjesti

Izrael je nedavno s najvećom brutalnošću i zločinačkim pohodom pokazao potpunu dominaciju nad Palestinom. Je li, uprkos primirju, moguće ponovno izbijanje sukoba?

- Gaza je, na veliku žalost, ogledalo današnje savjesti čovječanstva. Izrael će morati shvatiti da je njegova budućnost u miru sa susjedima, a i Palestinci će morati prihvatiti realnost Izraela. Dok se taj najduži moderni konflikt ne riješi, neće biti mira ni sigurnosti na Bliskom istoku ni za koga, a konsekventno tome i u ostatku svijeta.

Opsada islama

Uskoro će se na tržištu pojaviti knjiga Mirnesa Kovača pod nazivom „Opsada islama“, koja će sadržavati njegove intervjue s vodećim muslimanskim misliocima današnjice.

O toj knjizi ugledni bh. akademik prof. dr. Enes Karić već je rekao da je veoma značajna, jer niko s ovog dijela južne Evrope nije o islamu kontaktirao toliki broj relevantnih ljudi i akademskih uglednika.

Autor: Semira DEGIRMENDŽIĆ (Dnevni avaz od 14.09.2014.)

 uros makicPo popisu iz 1991 godine Srbi su činili 98% stanovništva 2% Hrvati .-1996. godine Srba nije bilo u Bosanskom Grahovu, po popisu iz 2013. godine Srbi čine 95 % stanovništva a Hrvati 4,8%…..Do 1995. godine u Bosanskom Grahovu je radilo 3754 radnika u privredi , sva preduzeća su opljačkana i zapaljena, a zatim privatizovana i nijedno danas ne radi…..Sve što je nekada bilo u funkciji turizma (hoteli, moteli i spomenici kulture) je zapaljeno i privatizovano tako da o turizmu , bez obzira na prirodne ljepote Bosanskog Grahova koje su nesporne (Šatorsko jezero, Momčilova kula, Borovača, pećina Ledenica…) ne može se govoriti jer su potrebna velika ulaganja , koja opština sama ne može obezbediti…..Nismo zadovoljni odnosom države BiH , FBiH kao i Kantona-10 prema problemima i potrebama Srba u Bosanskom Grahovu pogotovo što je prisutna diskriminacija u zapošljavanju u državnim institucijama (pošta, elektro, šumarija, policija..) gdje od 410 zaposlenih radi 10% Srba , pogotovo kada su u pitanju nadležnosti opštine u gazdovanju prirodnim resursima (šume, koncesije…)…..Svakako da je je 100 godina Sarajevskog atentata značajan datum u istoriji Srba jer je obilježio početak borbe za slobodu i trajanje Srba na ovim prostorima, te vođeni činjenicom da je Gavrilo Princip simbol herojstva i otpora za Srbe u Bosanskom Grahovu, za tu priliku obnovljena je rodna kuća Gavrila Principa  i organizovan  je kulturno zabavni program….. 

bosansko grahovo - mapa

Gospodine načelniče! Započnimo ovaj razgovor sa demografskom situacijom na području Općine/Opštine Bosansko Grahovo, jer je, na neki način, u tom pogledu Bosansko Grahovo specifično, barem ako odmotamo film 20-ak godina unazad. Dakle, kakva je nacionalna struktura stanovništa na području vaše Općine/Opštine bila 1991., zatim 1996. (neposredno nakon Dejtonskog sporazuma) i kakva je danas?

MAKIĆ: Po popisu iz 1991 godine Srbi su činili 98% stanovništva 2% Hrvati -1996. godine Srba nije bilo u Bosanskom Grahovu, po popisu iz 2013. godine Srbi čine 95 % stanovništva a Hrvati 4,8%.
 
Vi ste se lično, uoči povratka u Bosansko Grahovo, bavili humanitarnim radom, odnosno implementacijom Anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako je tekao proces povratka Grahovljana u svoj zavičaj i koliko ih se, zapravo, do danas vratilo?
 
MAKIĆ: Tačno, međutim po procjenama međunarodnih organizacija koje su posle Dejtonskog mirovnog sporzuma boravile na našoj opštini , stambeni fond u opštini Bosansko Grahovo uništen je 98% a infrastruktura (struja, putevi,vodovod) sa 95% tako da je proces povratka Srba tekao sporo i teče sporo jer još nije obnovljeno 1482 kuće i 211 stanova , a takođe nedostaje novac za elektrifikaciju Mjesne zajednice Tiškovac i sela Mračaj za koje treba obezbediti 2 miliona KM da bi povratnici nakon 16 godina povratka imali bolje uslove života.
Od čega žive, uglavnom, stanovnici vaše Općine/Opštine?
 
MAKIĆ: Uglavnom od poljoprivrede i stočarstva.
 
Koji privredni kapaciteti su nosioci privrednog razvoja Općine/Opštine?
MAKIĆ: Do 1995. godine u Bosanskom Grahovu je radilo 3754 radnika u privredi , sva preduzeća su opljačkana i zapaljena, a zatim privatizovana i nijedno danas ne radi.
 
 Kako stoje stvari sa turističkom privredom? Je li u povoju, zamahu…?
 
bosansko grahovo - panoramaMAKIĆ: Sve što je nekada bilo u funkciji turizma (hoteli, moteli i spomenici kulture) je zapaljeno i privatizovano tako da o turizmu , bez obzira na prirodne ljepote Bosanskog Grahova koje su nesporne (Šatorsko jezero, Momčilova kula, Borovača, pećina Lednica…) ne može se govoriti jer su potrebna velika ulaganja , koja opština sama ne može obezbediti.
 
Šta taj kraj, zapravo, može ponuditi potencijalnim turistima?
 
MAKIĆ: U predhodnom odgovoru sam pomenuo lokacije koje bi u saradnji sa opštinama Glamoč i Drvar bila kvalitetna i dobra ponuda turistima, samo nedosataju sredstva.
 
Ovih dana je medijski aktuelziran problem Mjesne zajednice Uništa. Tamošnji stanovnici se puno zale da su odsječeni od svijeta, da u to selo “20 godina nije ušao ljekar ili veterinar….”, da ako im neko šalje postu izvana ona dolazi preko Kijeva, iz obližnje Republike Hrvatske… Šta Vi kažete na to? Čiji je problem to selo – Općine/Opštine Bosansko Grahovo ili još nekih nivoa vlasti u Kantonu, Entitetu i Drzavi?
 
MAKIĆ: To je realan problem i on datira 50-60 godina unazad. On je bio manje izražen u bivšoj državi , i sada je ulaskom Hrvatske u EU još više došao do izražaja. Opština to sama ne može riješiti , potrebno je da se uključi i država, entiteti a svakako i Kanton-10.
Kako generalno ocjenjujete odnos kantonalnih, entitetskih pa i državnih institucija prema vašoj Općini/Opštini?
MAKIĆ: Nismo zadovoljni odnosom države BiH , FBiH kao i Kantona-10 prema problemima i potrebama Srba u Bosanskom Grahovu pogotovo što je prisutna diskriminacija u zapošljavanju u državnim institucijama (pošta, elektro, šumarija, policija..) gdje od 410 zaposlenih radi 10% Srba , pogotovo kada su u pitanju nadležnosti opštine u gazdovanju prirodnim resursima (šume, koncesije…)
 
rodna kuca gavrila principaOva godina je, na neki način, i u znaku sjećanja na Gavrlia Principa, koji je rođen u obližnjem vam selu Obljaju. Kako ste obilježili 100-tu godišnjicu atentata u Sarajevu?
 
MAKIĆ: Svakako da je je 100 godina Sarajevskog atentata značajan datum u istoriji Srba jer je obilježio početak borbe za slobodu i trajanje Srba na ovim prostorima, te vođeni činjenicom da je Gavrilo Princip simbol herojstva i otpora za Srbe u Bosanskom Grahovu, za tu priliku obnovljena je rodna kuća Gavrila Principa  i organizovan  je kulturno zabavni program.
 Na samom kraju, kakav je odnos između nataliteta i mortaliteta na području Općine/Opštine?
 
MAKIĆ: Starosna struktura u našoj opštini je slična kao i u većini drugih opština , odnosno više je umrlih nego rođenih.
 
 Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
 
MAKIĆ: Hvala i Vama na interesovanju za probleme u našoj opštini.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (607)
vrbas-miso

Patriotske igrice

Posted: 14. Septembar 2014. in Intervjui

Dok se konačno građanima jasno ne predoče najveći krivci za moralni i materijalni sunovrat, likovi koji bi da ponovo sedlaju konje neke nove Apokalipse, skakutaće po medijskom i političkom nebu Srbije trabunjajući, falsifikujući činjenice, igrajući svoje patriotske igrice, a njihove “igrarije” plaćaće i dalje stanovnici zemlje Srbije!

Piše: Beba KAPIČIĆ

2702bebakapicic

Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti. Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja. (Umberto Eco-Fašizam-zlo u 10 tačaka)

Beograd čeka vrelu jesen, objavu o procentima smanjivanja plata i penzija, u vremenu kada je, po zvaničnim podacima, svaki četvrti građanin Srbije siromah. Patriotske igre u ime naroda nastavljaju se, iz jazbina kao jazavci izlaze likovi kojima nije bilo dosta krvi i suza, pljačke i manipulacija zadnjih decenija!

Sanda Rašković Ivić, krhka osoba sa haljinicom u žirafa dezenu, jurišnica vanparlamentarne, obezglavljene DSS-e, ambasadorka u Italiji u vreme vladavine kohabitiranog dvojca koji je od Srbije uspeo da napravi najsiromašniju zemlju Evrope preko pljačkaških privatizacija svojih viđenijih kadrova, kreće u pohod na upražnjeno mesto umirovljenog Vojislava K.

Srpska lista nacionalista: Od čega je satkana ta persona kada izjavljuje za D'mitrovićeve Novosti, da poređenje sa Marin le Pen shvata kao kompliment? Nabraja za nju ugledne koji bi joj se pridružili u njenom jurišu na čelo kolone marginalne, posrnule partijice: evo, pomenuću akademika Kostu Čavoškog, profesora Mila Lompara, Đorđa Vukadinovića, novinare Željka Cvijanovića i Miroslava Lazanskog… Mogla bih nabrojati još nekoliko stotina dičnih imena.

Ta “ dična” imena su recidivi “veselih” devedesetih i dokaz da su haški zločinci samo izvodjači radova, a da su inspratori salonski fašisti koji su prilikom osnivanja bili u DS da bi kasnije mnogi krenuli za Vojislavom K i osnovali DSS-e! Srpska Mari le Pen dičnim naziva Kostu Čavoškog obožavaoca Ratka Mladića krvnika Srebrenice i dr Dabića-Radovana Karadžića nadredjenog monstrumu sa Grbavice i ostalim monstrumima, koji su na najzverskiji način prolivali krv diljem Bosne i Hercegovine!

Dičan je i nekakav profesor Milo Lompar Srbin podrijetlom iz Montenegra, koji svoj patriotizam iskazuje tako što u svom ne-delu skupo upakovanoj knjižurini blati sve one koji su moralno i civilizacijski spašavali Srbiji obraz u vremenu bestijalnog krvavog orgijanja!

To su bića kojima je pobuna Crvenih beretki samo legalni štrajk radnika, kojima je govornik na odru Đinđića, Risto na Cetinju zvani Sotona –  Amfilohije – ratni huškač, uzor hrišćanskog, dičnima je Kosovo srce Srbije dok se pali američka ambasada, devastira Beograd i kradu patike!

Revizionisti istorije: A javio se još jedan iz plejade Tadićevih pitomaca bivši ambasador u Parizu Bataković T. Dušane, istoričar i diplomata, da nas prosvetli, kivan na aktuelnu vlast ( valjda što nije više ambasador) i onako mudro za Danas zbori: Mi smo u prethodnoj administraciji imali jasnu političku orijentaciju – „I Kosovo i Evropa“, a predsednik Tadić nije ustuknuo pred ogromnim pritiscima Angele Merkel da prepusti sever Albancima.

I nastavllja a da takođe nije ni trepnuo, …” otuda se kod nas, radi daljeg povlađivanja Nemcima oko Prvog i ulagivanja Rusima oko Drugog svetskog rata, slavi 20. oktobar, kada je sovjetska, a ne Titova armija oslobodila Beograd. Zaboravlja se da su, prema ondašnjoj beogradskoj štampi, Titove snage dale zanemarljiv doprinos u oslobađanju prestonice, koji je tek posle 1948. uvećan do neukusnih visina, dok je najmanje 10.000 Beograđana, više klasnih neprijatelja, a manje saradnika okupatora, bilo nemilosrdno pobijeno, da bi se Titovi generali uselili u njihove kuće i vile.”

Sramna revizija istorije pod Tadićevom vladavinom se nastavlja iz usta ovakvih frustriranih a negovanih, podgojenih falsifikatora, likova koji nisu dizali glas u vremenima dok je Srbija sramoćena i pljačkana!

Istorijske brojke: Koliko je Titovih generala otkupilo vile lako se može proveriti, kako je bilo pod njegovom diktaturom najbolje govori podatak da se 70 posto izjasnilo da je najbolje živelo za njegove vladavine,kako danas žive posle Demokradske pohare da se videti iz priloženog!

Za 11 dana, koliko su borbe trajale, poginulo je 15.000 pripadnika nemačkih okupacionih snaga, dok je blizu 9.000 zarobljeno. Prva armijska grupa NOVJ-a imala je oko 3.000 poginulih i 4.000 ranjenih, a Četvrti korpus Crvene armije izgubio je 960 vojnika i oficira.

Dok se konačno građanima jasno ne predoče najveći krivci za moralni i materijalni sunovrat, ovakvi likovi koji bi da ponovo sedlaju konje neke nove Apokalipse, skakutaće po medijskom i političkom nebu Srbije trabunjajući, falsifikujući činjenice, igrajući svoje patriotske igrice, a njihove “igrarije” plaćaće i dalje stanovnici zemlje Srbije!

Kad se počne bolje živeti i ako usvojimo demokratske standarde, politika neće imati takav uticaj, a naše će intelektualne i građanske dužnosti biti da prokazujemo i kritikujemo lošu politiku, da ismevamo političke budale, da osuđujemo gramzivost, korupciju, itd.

Mirko Kovač: Ismevanje budala je naša dužnost-intervju (Blic 4.avgust 2011)

Preuzeto sa www.portalanalitika.me

Švedska – Bosna, dame

Posted: 13. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  želi ovim putem da da punu  podršku izabranicama selektorke Samire Hurem  u subotu u Geteborgu  u meču protiv Švedske i 17. septembra s Poljskom.

 Danas je Geteborg grad gdje se okupljaju naši građani širom Švedske kako bi se podržale naše djevojke. Iako
najbolja ženska fudbalska reprezentacija BiH  nije ostvarila učešće na završnom rurniru, uspješno je promovirala našu državu na sportskom planu. Fudbalski svijet u najskorije vrijeme mora računati na jednu žensku fudbalsku silu kao što je to danas muška reprezentacija.

Na gradskom stadionu Ullevi očekuje se duplo veči broj navijača Bosne i Hercegovine nego Švedske reprezentacije i računa se da će  između 5 do 10 hiljada naših građana pratiti ovaj meč. Večeras će se Geteborgom oriti iz svih grla “Hajmo Bosno i Hercegovino! “

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

zarko puhovskiMarginaliziranost mladih ljudi (nerijetko i prostorno marginaliziranih na rubovima velikih gradova ili u dubokoj provinciji) lako vodi očaju – to više što današnje tinejdžerske generacije imaju pred sobom tešku „perspektivu“, moguće je, naime, da neki od njih nikada u životu neće dobiti stalan posao. Ne čini se, u takvome kontekstu, toliko besmislenim otići iz te sredine i pritom „učiniti nešto“, „postati netko“, prihvaćajući ideologiju koju prezire sustav koji, u realnosti, kao da prezire ove mlade ljude. Istovremeno, ciničniji dio (doista) izgubljene generacije činit će iste stvari zbog novca (katkada i zbog novca koji će dobiti porodica)…..Ono, međutim, po čemu vehabije, načelno, predstavljaju opasnost za sve jest njihovo potpuno nijekanje nekih od temeljnih ljudskih prava – protiv toga doista treba djelovati, no policijske akcije na ovoj razini uglavnom ne pomažu…..U noći poslije 11. rujna 2001., rekao sam jednim zagrebačkim novinama da se bojim najgorega scenarija – reakcije terorom protiv terorizma. Teror je državno djelovanje koje, nasiljem prije svega, izaziva strah kod građana (ili, bolje, podanika), terorizam je slično djelovanje manjih skupina usmjereno ponajprije protiv državne moći. I baš to se je i dogodilo, od Afganistana na dalje….. Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata pokazale je, primjerice, da (prije svega) Evropa ima još uvijek problema u poimanju terorističkoga akta Gavrila Principa; ma kako ga se vrednovalo, ma kako se interpretiralo značenje njegova atentata na povijesno zbivanje, on je, posve nedvojbeno, bio terrorist…..Nasuprot dosadnoj (i pogrešnoj) frazi koju svi ponavljaju: „Terorizam ne smije pobijediti!“, istina je posve drukčija; terorizam ne može izgubiti, on uvijek uspijeva oštetiti normalnost svakodnevice, prije svega: natjerati represivni aparat države da bude još represivniji…..Krim će – za neko (izgleda, ne baš kratko) vrijeme – ostati pod ruskom kontrolom, Ukrajina će biti – do neke mjere – prisilno decentralizirana, a Evropa će se – dijelom, barem – smrzavati (ne bude li zima opet blaga)….. Sankcije gotovo sigurno neće promijeniti rusku politiku, ali će oštetiti i Rusiju i dio država članica Evropske unije. Mogao bih i razumjeti opravdanje ovih sankcija, da se istovremeno ne vidi posve drukčija politika u odnosu na Izrael (a broj je ubijenih civila na u oba slučaja sličan)…..Srbija bi svoju poziciju „izvana“ još i moglo iskoristiti, ali se, poput svih ranijih kandidata za članstvo u EU, ponaša štreberski, pa neće imati ni toliko koristi koliko bi, inače, mogla imati…..Ulazak Hrvatske u EU je – premda to rijetki vide – najteži udarac odnosima Hrvatske i Srbije nakon rata. Granica je učvršćena, povišena, Hrvatska se našla u situaciji da odlučuje o Srbiji, itd. Trebat će neko vrijeme da se obje strane priviknu na nove odnose…..

Rođen je 1946. u Zagrebu, gdje je završio i školovanje. Nakon studija fizike (u Zagrebu) i filozofije (u Frankfurtu) diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu. Od 1973. bio je asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, a od 1975. predaje filozofiju politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

1990./91. bio je fellow na Wissenschaftskolleg u Berlinu. Kao profesor gostovao je na sveučilištima u Berlinu, Beču, Frankfurtu, Londonu, Brightonu, Bologni, Veneciji, Klagenfurtu, Beogradu, Skopju, Ljubljani, Sarajevu i Valenciji.

Član je Savjeta Ethikon Instituta u Los Angelesu. Znanstveni je direktor Europskoga sveučilišta mira u Stadtschlainingu (Austrija).

Objavio je šest knjiga i dvjestotinjak radova na hrvatskom jeziku iz područja filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava, te teorije socijalnih znanosti, kao i više desetaka radova na stranim jezicima, pretežno na engleskome i njemačkome.

Uvaženi gospodine Puhovski! Ovo je naš  drugi razgovor nakon nekoliko godina. Puno je tema za koje Vas smatram kompetentnim da razgovaramo za javnost, ali ću se, zbog vremena i prostora, fokusirati samo na neke od njih. Dakle, kako objašnjavate odlazak građana sa prostora bivše Jugoslavije na strana ratišta, posebno u Siriju, Irak i Ukrajinu? Šta je takvima, zapravo, stvarni motiv da idu u te ratove?

PUHOVSKI: Motivi su, vjerujem, različiti: naivni idealizam, siromaštvo i besperspektivnost, potreba za avanturom, te politička psihologija poraća. Prva su tri razloga karakteristična i za (pretežito mlade) ljude iz ostalih sredina koji se pridružuju „borcima za pravu vjeru“. To je, uostalom, neka vrst konstante u Evropi – neobično je da su svi tako brzo zaboravili tisuće dragovoljaca koji su krajem tridesetih išli u Španjolski građanski rat (u velikoj većini na strani republikanaca). U načelu, razlike nema – mladi su ljudi išli u rat u drugu sredinu zato što se u svojoj nisu uspjeli ni početi boriti za ono u što su vjerovali. Radi li se pritom o političkoj ideologiji u užemu smislu riječi ili o ideologiziranoj interpretaciji jedne od vjera doista je analitički irelevantno (politički, dakako, nije – no tada razmatranje pretežito ovisi o svjetonazorskome stajalištu). Davne dogodovštine iz vremena Križarskih ratova (sve do lorda Byrona) ne treba olako trpati u isti koš, jer to se je ipak zbivalo u doba u kojemu koncepti suverenosti, nacionalnosti i građanstva nisu postojali (ili su, barem, drukčije tumačeni). No, i te legende mogu djelovati u procesu socijalizacije mladih (kao pozitivni ili negativni primjeri). Riječ je, pritom, poglavito o obrazovanijem (pa nerijetko i socijalno privilegiranijem) dijelu mlade generacije, ponajprije o studentima – i opet, dijelom, slično situaciji u Španjolskoj prije osamdesetak godina.

Marginaliziranost mladih ljudi (nerijetko i prostorno marginaliziranih na rubovima velikih gradova ili u dubokoj provinciji) lako vodi očaju – to više što današnje tinejdžerske generacije imaju pred sobom tešku „perspektivu“, moguće je, naime, da neki od njih nikada u životu neće dobiti stalan posao. Ne čini se, u takvome kontekstu, toliko besmislenim otići iz te sredine i pritom „učiniti nešto“, „postati netko“, prihvaćajući ideologiju koju prezire sustav koji, u realnosti, kao da prezire ove mlade ljude. Istovremeno, ciničniji dio (doista) izgubljene generacije činit će iste stvari zbog novca (katkada i zbog novca koji će dobiti porodica).

Psihologija poraća, specifična za postjugoslavensko područje, u ovome sudjeluje na dva načina: s jedne strane, mladi se muškarci nalaze pod stalnim pritiskom heroiziranih pripovijesti starijih o ratnim dogodovštinama, pa to osjećaju kao pritisak da i sami učine nešto slično – ako prigode nema kod kuće, naći se negdje u svijetu. S druge strane, u (post)jugoslavenskome ratu sve su strane, a posebice bošnjačka, ratovale uz pomoć dragovoljaca (ali i plaćenika) iz inozemstva – ideja da se „bratstvo po oružju“ nastavi (u Siriji ili Ukrajini), da se „vrati nacionalni dug“, čini se stoga posve prihvatljivom nekima od mladih ljudi odgojenih u nacionalističkome duhu.

Prije nekoliko dana u BiH je uhapšena grupa vehabija koji su osumnjičeni za “krivična djela finansiranja terorističkih aktivnosti, za javno podsticanje na terorističke aktivnosti, za vrbovanje radi terorističkih aktivnosti i za organizovanje terirostičke grupe…” Da li su ti ljudi zaista opasnost po region i da li se njihovim hapšenjem šalje izvjesna poruka svjetskoj javnosti, posebno nekim centrima moći?

PUHOVSKI: Ponajprije, „region“ je posljednjih godina drastično sužen – u njemu više nisu ni Slovenija niti Hrvatska; kao članice EU one su ne samo u drukčijoj socijalnoj i političkoj situaciji, nego su i visokim granicama sve jasnije odijeljene od ostalih dijelova bivše Jugoslavije. No, ljudi koji su hapšeni nisu ni optuživani kao „opasnost po region“, nego kao opasnost po „slobodni svijet“ koji se bori protiv (jednog) vjerskog fundamentalizma. Naravno, time se želi pokazati da BiH ipak funkcionira kao država podobna da, jednoga dana, i sama postane organiziranom saveznicom najmoćnijih. No, vidjet će se tek koliko je ovaj policijski posao profesionalno obavljen; prilikom ranije akcije sličnih razmjera sudovi uglavnom nisu prihvaćali policijske sumnje oslobađajući pritvorenike. Ono, međutim, po čemu vehabije, načelno, predstavljaju opasnost za sve jest njihovo potpuno nijekanje nekih od temeljnih ljudskih prava – protiv toga doista treba djelovati, no policijske akcije na ovoj razini uglavnom ne pomažu.

Da li se svijet, posebno onaj njegov tzv. moćni dio, na adekvatan način bori protiv terorizma? Da li je, ustvari,  za sve te svjetske centre moći terorizam univerzalan pojam i bore li se protiv njega bez ikakvih ideoloških predrasuda te bez prefiksa ispred tog pojma?

PUHOVSKI: U noći poslije 11. rujna 2001., rekao sam jednim zagrebačkim novinama da se bojim najgorega scenarija – reakcije terorom protiv terorizma. Teror je državno djelovanje koje, nasiljem prije svega, izaziva strah kod građana (ili, bolje, podanika), terorizam je slično djelovanje manjih skupina usmjereno ponajprije protiv državne moći. I baš to se je i dogodilo, od Afganistana na dalje. Pritom različiti centri moći imaju liste prijateljskih i neprijateljskih terorista; i u Washintgonu, i u Moskvi i u Rijadu, pa za mainstream (od diplomata do intelektualaca) ostaje i dalje nemogućim razlučiti „tehničke“ osobine terorističkoga djelovanja – koje ubijanje ljudi tretira naprosto kao efikasan komunikacijski medij – od vrijednosti koje se nalaze „iza“ takvoga djelovanja. Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata pokazale je, primjerice, da (prije svega) Evropa ima još uvijek problema u poimanju terorističkoga akta Gavrila Principa; ma kako ga se vrednovalo, ma kako se interpretiralo značenje njegova atentata na povijesno zbivanje, on je, posve nedvojbeno, bio terorist. U Hrvatskoj su pak ovih dana imenovali ulicu dalmatinskome gradiću po čovjeku koji je svojevremeno oteo avion i skrivio smrt amerikanskoga policajca, te bio osuđen u SAD zbog terorizma. Argument je stalno isti: „on je bio patriot, a ne terorist“, a ne razumije se osnovno: on je bio patriotski terorist, netko je drugi bio vjerski ili socijalni, ili ekologijski terorist – no terorizam je, želi li se ozbiljno razmišljati o temi, oznaka načina djelovanja neovisna o vrijednosnome „pokriću“.

A da li se svijet suštinski bavi s uzrocima terorizma?

PUHOVSKI: Naravno, ne. To je smisao terorizma da svijet učini onako jednodimenzionalnim kako ga vide (najčešće) poluobrazovani ideolozi terorizma. Nasuprot dosadnoj (i pogrešnoj) frazi koju svi ponavljaju: „Terorizam ne smije pobijediti!“, istina je posve drukčija; terorizam ne može izgubiti, on uvijek uspijeva oštetiti normalnost svakodnevice, prije svega: natjerati represivni aparat države da bude još represivniji. Potom će njegovi politički i ideologijski sponzori pobjedonosno tvrditi: rekli smo da suvremene demokracije nisu u zbilji demokratske, da zapadni svijet maltretira muslimansko stanovništvo, itd. U osnovi je, zna se, riječ o socijalnome problemu, ali i o širenju prijezira spram ljudskih prava drugih, do čega je, dijelom, došlo zbog toga što su, prethodno, i ljudska prava bila postala svojevrsnom političkom ideologijom.

Šta su uzroci aktualne ukrajinske krize i naziru li joj se kratkoročne, pa i dugoročne  posljedice?

PUHOVSKI: Uzroci su krize u neapsolviranim geopolitičkim posljedicama tektonskih promjena iz 1989./90. u Evropi. Tzv. Zapad je zaključio da je potpuni kolaps komunističkoga sustava istoznačan s nestajanjem velikih sila u tom dijelu svijeta. Putin je pak zaključio da ih treba razuvjeriti u to. U Ukrajini je, doista, došlo do državnoga udara i do ruske vojne intervencije. No, nekako, nitko da kaže i jedno i drugo. Zbog toga je posljedice teže pojmiti. Ubijeno je, do sada, oko tri tisuće ljudi, to je, mislim, bitno. Krim će – za neko (izgleda, ne baš kratko) vrijeme – ostati pod ruskom kontrolom, Ukrajina će biti – do neke mjere – prisilno decentralizirana, a Evropa će se – dijelom, barem – smrzavati (ne bude li zima opet blaga).

A kako komentirate sankcije EU prema Rusiji i obrnuto? Hoće li one proizvesti neke željene efekte za one koji ih uvode ili….?

PUHOVSKI: Sankcije gotovo sigurno neće promijeniti rusku politiku, ali će oštetiti i Rusiju i dio država članica Evropske unije. Mogao bih i razumjeti opravdanje ovih sankcija, da se istovremeno ne vidi posve drukčija politika u odnosu na Izrael (a broj je ubijenih civila na u oba slučaja sličan).

Je li svijet, zapravo, već u fazi novog hladnog rata? Kako bi se to moglo odvijati dalje?

PUHOVSKI: Da, mislim da se je hladni rat više-manje doista vratio. Ponajprije na razini propagande, opet se, primjerice, govori o Zapadu (u političkome, a ne u zemljopisnom smislu), o „naslijeđenim mentalitetima“ u raznim dijelovima Evrope i sl. Hladni se rat, dakle, vraća, a NATO je, konačno, opet našao raison d'etre – ma koliko visoka bila cijena ovoga uspjeha.

No, ovoga puta je na djelu (tko zna koliko dugo) hladni rat bez NN grupe, bez neutralnih i nesvrstanih država. Nesvrstani su se raspali, neutralne je uglavnom progutala EU (uz djelomični izuzetak Švicarske). A dok je prvi hladni rat imao smisla kao očito olakšanje nakon „vrućega“ Drugog svjetskoga rata, ovaj novi nema ni takvo opravdanje. Nastavi li se ovo podgrijavanje starih recepata i NN skupina će se reaktivirati s vremenom, a potom će se – opet – pregovarati o tomu kako postići détente, itd. No, moguće je ipak da hladna zima ove godine olakša povratak u mirnije vode…

 Kako vidite poziciju država nastalih raspadom bivše Jugoslavije (posebno Hrvatske kao članice EU, te Srbije koja je započela pristupne pregovore) u kontekstu konfrontiranja Rusije i EU, odnosno Zapada?

PUHOVSKI: Jedan od vođa Nesvrstanih Julius Nyerere svojevremeno je poziciju Trećega svijeta u hladnome ratu opisao afričkom poslovicom: „Kada se slonovi tuku, strada trava, kada se vole, opet strada trava“. Male države na periferiji EU (a one izvan unije su, realno, još manje) ne mogu voditi svoju politiku u ovakvim konfrontacijama, pa logički stradaju. Srbija bi svoju poziciju „izvana“ još i moglo iskoristiti, ali se, poput svih ranijih kandidata za članstvo u EU, ponaša štreberski, pa neće imati ni toliko koristi koliko bi, inače, mogla imati.

 Kako ocjenjujete aktualne odnose između Hrvatske i Srbije? Ima li među tim državama još nekih tema koje su gurnute, eventualno, pod tepih?

PUHOVSKI: Ulazak Hrvatske u EU je – premda to rijetki vide – najteži udarac odnosima Hrvatske i Srbije nakon rata. Granica je učvršćena, povišena, Hrvatska se našla u situaciji da odlučuje o Srbiji, itd. Trebat će neko vrijeme da se obje strane priviknu na nove odnose. Potom će, za nekih sedam-osam godina najranije, doći na dnevni red konkretna pitanja o kojima ovisi ulazak Srbije u EU; tada će, vjerojatno, Hrvatska dodatno insistirati na pitanju granica. Bilo bi stoga pametnije da sama Srbija već sada pokrene rješavanje ovoga (pretežito simboličkog, ali baš zato u javnosti potencijalno važnog) problema. No, u Srbiji se čitav proces i hrvatskoga i srpskog ulaženja u EU slabo razumije, pa ovo nije vjerojatno.

U međuvremenu ostaju problematični odnosi spram manjina u obje države, pitanje o ćirilici koje izaziva razmjerno široke histerije u Hrvatskoj, te pitanje o kulturno-obrazovnim standardima zajamčenima (a uskraćenima) hrvatskoj manjini u Srbiji.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

PUHOVSKI: Molim lijepo

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (606)

vrbas-miso

Glasanje iz inostranstva

Posted: 12. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Povodom informacija o slanju jednog broja koverti sa glasačkim  listićima u paketima na adresu jednog lica želimo ovom prilikom da obavjestimo  javnost da su infomacije tačne jer je Stranka dijaspore BiH dobila dojave o ovakvom načinu dostave. Da bi se izbjegli špekulacije  želimo da kažemo da se radi o pojedinačnim slučajevima  i pohvalimo savjesne građane koji su reagovali i proslijedili  koverte sa glasačkim listićima na tačne adrese.

Prema saznanju Stranke dijaspore BiH većina koverti sa  glasačkim listićima je stigla na adresu građana koji su se prijavili za glasanje iz inostranstva. Pozivamo sve one koji nisu dobili  glasačke listiće da kontaktiraju CIK jer još ima vremena da se isti distriburiraju na njihove adrese.

Iako se može naći veliki broj opravdanih razloga zbog ćega bosansko hercegovačka dijaspora apstinira na izborima, od diskriminatorskog Izbornog zakona koga su donijele parlamentarne stranke, opstrukcija domaćih zvanicnika da se oduzme pravo dijaspori da učestvuje na lokalnim izborima, nesprovodenja najvažnijeg Aneksa 7 Deytonskog sporazuma želimo ovom prilikom da istaknemo da je CIK, za razliku od prošlih godina, na vrijeme  započeo proces štampanja obrazaca i registracije birača iz inostranstva. Prvi obrazci za registraciju su već stigli u prvoj polovini maja tako da je bilo sasvim dovoljno vremena za prijavu.  Dijaspora mora takode preuzeti svoj dio odgovornosti jer  za promjene u državi potreban je veći angažman nje same jer ako se za izbore moglo prijaviti 41 hiljada ljudi onda može i onaj ostatak od 700 hilada glasača koji apstiniraju.

Nadamo se da ce CIK svojom internom kontrolom provjeriti rutine slanja pošte i obavjestiti javnost kako ovi pojedini slučajevi se ne bi ponovili.

Stranka dijaspore je uputila prijedlog CIK-u da  za buduće izbore se  razmotri   mogućnost prijevremenog glasanja tj da se u svim većim gradovima BiH otvore predstavni štva CiK-a 2-3 nedjelje prije izbora gdje bi građani sa svojim glasačkim listićima se mogli prijaviti i glasati.   Malo je vjerovatno da svi punoljetni građani mogu glasati 12 oktobra. U interesu demokratije i najstarijeg ljudskog demokratskog prava da bira i bude biran trebalo bi se razmotriti ovaj prijedlog. Tada bi broj onih koji glasaju sigurno bio veći od 70% što bi doprinijelo demokratskim promjenama. Takva je situacija danas u Svedskoj gdje se 15 septembra  održavaju paralamentarni izbori. Prema našem  saznaju već je oko 30 % građana prijevremeno glasalo.   U interesu razvijanja povjerenja u državu i njene organe  glasači iz inostranstva trebaju dobiti povratnu informaciju da su njihovi listići zapremljeni od CIKa  nakon glasanja. Najjeftiniji način je da se njihova imena  objave na webstranci CIK-a što bi kod ljudi pojačalo povjerenje u CiK ali i cijeli izborni cilkus.   Očekujemo da  ce CIK slušati nas glas jer nam je svima u interesu da imamo u punom smislu riječi demokratsko društvo u kome će se graditi povjerenje i suživot.
Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

logo Koalicije Pod lupom

Sarajevo, 11.09,2014

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Više od 4.000 građana BiH žele postati nestranački posmatrači

Koalicija ‘Pod lupom’ – za slobodne i poštene izbore, iznijela je danas na press konferenciji u Sarajevu podatke o posmatranju perioda prije zvaničnog početka preidzborne kampanje koji ukazuju da postoji dosta primjera gdje su politički subjekti već krenuli sa vlastitom promocijom. Pored ovog, dugoročni posmatrači Koalicije na terenu su primijetili još jednu potencijalnu izbornu nepravilnost zabranjenu Izbornim zakonom, a to je trgovanje mjestima u biračkim odborima širom Bosne i Hercegovine.

‘ Kada smo kod prve vrste nepravilnosti, radi se o nekoliko slučajeva koju mogu biti okarakterisani kao plaćeno oglašavanje političkih subjekata i prije zvaničnog početka predizborne kampanje zakazanog za sutra, a odnose se na organizaciju različitih događaja od strane političkih subjekata, kao što su štandovi, tribine, tematske rasprave i slično’, kazao je Ilija Trninić, član Strateškog odbora Koalicije ‘Pod lupom’.

Trninić je rekao da političke partije vješto koriste labave odredbe Izbornog zakona koje regulišu vođenje predizborne kampanje prije njenog zvaničnog početka, pa intenzivno vode predizbornu kampanju. Koalicija je ovom prilikom izrazila zabrinutost i javno postavila pitanje da li su plaćeni oglasi od strane političkih subjekata na društvenim mrežama i distribucija propagandnog materijala nešto što predstavlja kršenje odredbi Izbornog zakona iz poglavlja 16?

Posmatrači Koalicije su prijavili niz situacija gdje su predstavnici političkih subjekata otvoreno razgovarali o razmjeni i prodaji mjesta u biračkim odborima. Ovo može dovesti do situacije da će se u njima naći veći broj predstavnika jedne političke partije, koji će samo formalno biti kandidovani ispred neke druge. Time se baca sjena na regularnost izbornog procesa i dovodi u pitanje slobodna volja birača, ocjena je Koalicije.

Dario Jovanović, direktor Koalicije ‘Pod lupom’ je kazao da je Koalicija putem mreže od sedam regionanih ureda i 42 dugoročna posmtrača intenzivno tokom protekla dva mjeseca radila na animiranju posmatrača izbornog dana za Opšte izbore 2014.

‘Rezultat je 4.000 prijava građanki i građana Bosne i Hercegovine koji su spremni na nestranački i nepristrasan način pratiti izborni dan u ime Koalicije. Ovo je premašilo naša očekivanja i planirani broj posmatrača’, izjavio je Jovanović.

Svi budući posmatrači će u periodu 1-10 oktobar proći trening i potpisati Kodeks

ponašanja, te biti akreditovani u Centralnoj izbornoj komisiji.

Koalicija je pozvala posebno građane Kotor Varoši, Prozor- Rame, Zvornika, Bijeljine i  Gornjeg Vakufa-Uskoplja da si prijave za posmatrače jer je u ovim mjestima zabilježen manji interes građana.

U protekle dvije sedmice Koalicija ‘Pod lupom je organizovala 42 ulične akcije s ciljem animiranja posmatrača izbornog dana u cijeloj zemlji i motiviranja građan da prijavljuju izborne nepravilnosti koje uoče.

‘ Podaci sa terena nam pokazuju  da su građani upoznati sa radom Koalicije, podržavaju ga i posebno im je drago da postoji neka organizacija  koja se na nestranački, nezavisan način  bavi izborima. To je posebno ohrabrujuće jer dolazi iz manjih i zapostavljenih sredina u BiH’, izjavila je Dženana Alađuz, članica Strateškog odbora Koalicije.

Koalicija je u proteklom periodu u cijeloj BiH podijelila više od 180.000 primjeraka informativnih materijala kojima je promovisala nestranačko posmatranje izbora i prijavljivanje izbornih nepravilnosti. U tu svrhu Koalicija započinje i posmatranje perioda predizborne kampanje koja počinje sutra, 12.septembra, ali i vlastitu medijsku kampanju vezanu za izborne nepravilnosti putem medija širom zemlje.

Građani se pozivaju da prijave nepravilnosti besplatnim pozivom na 080 05 05 05 ili posjete web stranicu podlupom.org

 

Moneyval

Posted: 11. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Vijeće naroda BiH će snositi punu moralnu i zakonsku odgovornost ukoliko MONEYVAL (Odbor Savjeta Evrope za evaluaciju borbe protiv pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti) stavi našu državu na “crnu listu”  ćime će slanje novca iz inostranstva biti komplikovanije  i teže. Sve finansijske institucije iz svijeta raditi dubinsku kontrolu transakcija koje se upucuju ka BiH, kako bi provjerili da li je novac opran ili namijenjen za kriminalne svrhe.

Kakve će biti posljedice nije teško naslutiti. Poražavajuća je činjenica da oni koji su odbili inicijativu o razmatranju i usvajanju zaključka u vezi sa procedurom usvajanja izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH pokazali neviđenu bahatost i svjesno dovode  sve građane BiH bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost u još težu ekonomsku situaciju i izolaciju.

Kao što se već zna  zbog nepostojanja entitetske većine glasova iz Republike Srpske, Vijeće naroda BiH nije usvojio inicijativu Halida Genjca iz Kluba Bošnjaka da u dnevni red sjednice bude uvršteno   razmatranje i usvajanje zaključka u vezi sa procedurom usvajanja izmjena i dopuna Krivičnog zakona BiH. Naša država je preuzela međunarodne obaveze harmonizacije krivičnog zakonodavstva BiH sa međunarodnim pravom, te njegovo usklađivanje sa preporukama MONEYVAL.

Proces tihog isključivanja Bosne i Hercegovine iz do sada ustaljenih međunarodnih tokova novca je već započet. Nakon što je u junu  2014 MONEYVAL objavio deklaraciju o neusklađenosti po pitanju sprečavanja pranja novca već su 32 zemalje od svojih finansijskih institucija zatražile uvođenje pojačanih provjera transakcija sa fizičkim licima i financijskim institucijama u BiH.

Neizvršavanje međunarodnih obaveza imat će sve veće i teže posljedice po ekonomiju jer će usporiti kretanje novčanih sredstava što bi dovelo do poskupljenja kapitala  a time i većih troškova građana što bi bilo neizdržljivo za njihove skrome kučne budžete. Ionako smanjen priliv investicija od kojih ovisi ekonomski napredak zemlje bi se još više umanjio a zemlja bi dalje tonula u dalju međunarodnu izolovanost.
Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

rusmir pobric Stranka M1 Prava za mlade je specifična politička pojava u BiH, nije registrirana kao politički subjekt niti će se kandidirati na predstojećim Izborima, ali nastupa kao prava stranka u svim oblicima političkog djelovanja: M1 ima svoje programe, i s pravom i argumentima tvrdimo da su najozbiljniji politički programi za mlade u BiH, ima formiranu kadrovsku strukturu u više od 20 gradova širom BiH, od Čapljine do Bijeljine, od Sarajeva do Velike Kladuše, ima prepoznatljivu političku komunikaciju temeljenu na argumentaciji i rješavanju konkretnih problema s kojim se susreću mladi a ne na populizmu, ima radna i upravljačka tijela i dr…..Povod osnivanja stranke je nemar vladajuće politike prema mladima u posljednjih 20 godina, koji je doveo mlade ljude u BiH u izuzetno težak ekonomski, socijalni i politički položaj…..„M1“ znači: mladi na prvom mjestu, čime smo željeli naglasiti da težak položaj mladih mora biti u vrhu političkih prioriteta u BiH….. Međutim, ukoliko se politička nemilost prema mladima nastavi i nakon predstojećih Izbora, vjerujem da će mladi iskoristiti ovu platformu koju gradimo i u potpunosti preuzeti stvar u svoje ruke…..Gradimo politički dijalog. Obilazimo gradove širom BiH i razgovaramo s mladim ljudima, ali i sa političkim partijama koji djeluju u tim gradovima. Već smo bili u Mostaru, Velikoj Kladuši, Goraždu, Banjaluci, Zenici i Visokom…..Djelujemo na području cijele BiH, u oba entiteta pa i u Brčko distriktu. I ne imenujemo entitete manjim i većim. Štaviše, imamo interni dogovor, a to smo od početka djelovanja naglasili – ne bavimo se slučajem Sejdić-Finci, niti rekonstrukcijom FBiH, niti statusom RS, niti ustavnim promjenama i sl. Govorimo o životnim stvarima oko kojih se možemo lako usaglasiti…..Hvala vama za interesovanje i priliku da se predstavimo našoj dijaspori. Ovo je ujedno i prilika da se ukaže na često maćehinski odnos naše države prema dijaspori koja još uvijek svesrdno pomaže svoju državu, za sada ne dobijajući gotovo ništa zauzvrat…..

Kada je Stranka osnovana i šta su joj osnovni ciljevi i vizija?

POBRIĆ: Stranka M1 Prava za mlade je specifična politička pojava u BiH, nije registrirana kao politički subjekt niti će se kandidirati na predstojećim Izborima, ali nastupa kao prava stranka u svim oblicima političkog djelovanja: M1 ima svoje programe, i s pravom i argumentima tvrdimo da su najozbiljniji politički programi za mlade u BiH, ima formiranu kadrovsku strukturu u više od 20 gradova širom BiH, od Čapljine do Bijeljine, od Sarajeva do Velike Kladuše, ima prepoznatljivu političku komunikaciju temeljenu na argumentaciji i rješavanju konkretnih problema s kojim se susreću mladi a ne na populizmu, ima radna i upravljačka tijela i dr. S pripremama smo počeli krajem prošle godine, a prvi put u javnosti istupili početkom aprila ove godine. Želimo predstaviti politiku u drugačijem svjetlu, kao konkretnu disciplinu koja donosi korist običnom čovjeku, razumljivu mladima ljudima. Bavimo se politikom, a ne politikantstvom, pokušavajući spriječiti vrlo opasnu pojavu koja se nazire: da se politika u potpunosti ogadi mladim ljudima i da nastane politička apstinencija mladih. To bi bilo pogubno, mladi ljudi bi doslovno svoju budućnost dugoročno prepustili na upravljanje ljudima koji su ih do sada gurali u stranu, da ne kažem u ponor. Kratkoročno, nastojimo buditi kritičko mišljenje kod mladih ljudi prilikom odabira kandidata na izborima, da ne nasjedaju na predizbornu retoriku već da izbor grade na temelju mjerljivih kriterija, na temelju minulog rada i vidljivih rješenja, jednostavno – da materijaliziraju svoj glas: za priliku za posao, za bolje obrazovanje, za stipendiju, za bolju zdravstvenu uslugu i kvalitetniju sportsku ponudu. S druge strane, politici, svim političkim partijama, nudimo dobra i provodiva rješenja koja mogu polučiti rezultate i donijeti opipljivu korist mladima vrlo brzo. Političkim stranka ostaje samo da pokažu ili ne pokažu političku volju da pomognu mladima, a mladi će to znati prepoznati. Aktuelizirali smo probleme mladih u ovoj zemlji i stavili ih na dnevni red aktuelne politike, čemu svjedoče brojni medijski istupi ne samo kandidata za predstojeće izbore, već i čelnika međunarodne zajednice. Problemi mladih više se neće moći gurati pod tepih, u to možemo biti sigurni.

Šta su, zapravo, bili uzroci ili, eventualno, neposredni povodi osnivanja stranke i šta znači ono “M1” u njenom nazivu?

logo strane prava za mlade

POBRIĆ: Povod osnivanja stranke je nemar vladajuće politike prema mladima u posljednjih 20 godina, koji je doveo mlade ljude u BiH u izuzetno težak ekonomski, socijalni i politički položaj. Problemi mladih nisu nastali sami od sebe, mladi su zapušteni od strane politike. Loša ili nikakva politika prema mladima uzrokovala je probleme: jalovi programi zapošljavanja koji nisu utemeljeni na utvrđenim potrebama mladih i zahtjevima privrede, loš obrazovni sistem koji mlade ne priprema ni za posao ni za život, loši sadržaji, posebno u oblasti neformalnog obrazovanja, koji bi vodili ozbiljnijem razvoj mladih, potpuni nemar prema zakonskim obavezama koje vlasti imaju prema mladima. Bh. politika i bh. društvo očito nisu svjesni, ili jesu ali imaju neke druge ciljeve, da težak položaj mladih nije samo problem mladih, već cijelog društva. Nema razvoja privrede bez mlade i pripremljene radne snage, investitore ne mogu dočekati „bore i povijena leđa“. Nema boljeg obrazovanja dok mladi kadrovi ne zamjene starije koji ne mogu odgovoriti zahtjevima novih trendova u nastavi, a nema ni bolje politike bez podmlađivanja političke scene.

„M1“ znači: mladi na prvom mjestu, čime smo željeli naglasiti da težak položaj mladih mora biti u vrhu političkih prioriteta u BiH. U zemljama EU, gdje je položaj mladih neuporedivo bolji nego u BiH, sve se više govori o mladima, jer povećana nezaposlenost mladih prijeti ugrožavanjem ekonomskih mogućnosti Evropskog bloka. U BiH, gdje je nezaposlenost mladih tri puta veća nego u zemljama EU, o tom se problemu nažalost niti ne govori na ozbiljan način.

Da li osnivanje Stranke prava za mlade M1 znači da aktuelne političke stranke u BiH nisu do sada posvetili dovoljno pažnje mladoj i, uglavnom obrazovanoj bh. populaciji pa ste vi, mladi, shvativši da je minut do dvanaest (a možda i poslije dvanaest) odlučili da stvar, na neki način, uzmete u svoje ruke i djelujete organiziranije, pa i u političkom smislu, aktivno ili pasivno, svejedno?

POBRIĆ: Istina je, a o tome najbolje svjedoče poražavajuće statistike o položaju mladih u BiH, političke stranke nisu posvetile dovoljno pažnje, odnosno nisu posvetile gotovo nikakvu ozbiljniju pažnju na mlade. BiH nema politiku prema populaciji mladih, koja čini više od 20% stanovništva, Federacija nema politiku prema mladima. U RS-u postoji dokument Omladinska politika, ali nije adekvatna niti se dosljedno implementira. Kantoni su u potpunosti zanemarili svoje obaveze prema mladima, a mali je broj i općina koji imaju ozbiljan, strateški pristup ovoj problematici.

M1 je početak političkog organiziranja mladih u BiH. M1 pokazuje da se mladi ljudi mogu politički organizirati i djelovati vrlo smisleno, da mogu pronaći minimum zajedničkog interesa, ne upličući se u politikantske igre. Napravili smo prvi korak ka političkom ringu, još uvijek vjerujući da možemo okrenuti politiku u boljem smjeru. Međutim, ukoliko se politička nemilost prema mladima nastavi i nakon predstojećih Izbora, vjerujem da će mladi iskoristiti ovu platformu koju gradimo i u potpunosti preuzeti stvar u svoje ruke.

Koje ste programe do sada kreirali i hoćete li reći nešto o njima?

POBRIĆ: Spomenuo sam da s pravom tvrdimo da imamo najbolje programe za mlade, iz prostog razloga što nismo nudili proizvoljnu viziju rješenja, već smo programe temeljili na problemima koje su definirali mladi ljudi u svim relevantnim istraživanjima i službenim analizama i izvještajima. Dakle, slušali smo šta kažu mladi, s čim se suočavaju i šta im je najpotrebnije, i na to ponudili odgovore. Na prvom mjestu je program zapošljavanja, jer su mladi postavili zapošljavanje na vrh ljestvice svojih potreba. Program zapošljavanja sadrži 12 vrlo konkretnih provodivih mjera, od preusmjeravanja postojećih programa zapošljavanja od javnog ka privrednom sektoru, preko revizije sistematizacije radnih mjesta u javnoj upravi, pa do sistema razvoja omladinskog preduzetništva u BiH. Potom slijedi program obrazovanja, koji sugerira omogućavanje prakse tokom a ne nakon školovanja, bolju politiku stipendiranja, usavršavanje nastavnog kadra, razvoj neformalnog obrazovanja. Slijedi program učešća mladih u društvenom i političkom životu, baziran na važećoj zakonskoj regulativi koja tretira pitanje uključivanja mladih u proces donošenja odluka kako u tijelima zakonodavne tako i izvršne vlasti. Tu su i programi zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, u kojima se predlaže stvaranje boljih zdravstvenih usluga za mlade, s traženom diskrecijom, zatim poseban osvrt na brigu o mladim porodicama i porodiljama. Obuhvaćena je i nova politika stambenog zbrinjavanja, koja se ne bi bazirala na osiguravanju vlasništva nad stambenim prostorom –  jer samo uski krug mladih to sebi može priuštiti –  već na sufinansiranju troškova najma prostora, posebno mladim bračnim parovima. Takva politika je jeftinija a obuhvata mnogo veći broj korisnika. Šesti je Program kulture i sporta, koji ukazuje na potrebu kreiranja posebnih kulturnih sadržaja prilagođenih mladima te, što smatramo posebno važnim pitanjem, upotpunjavanje zakonske regulative o sportu, koja bi omogućila privatne investicije u bh. sportske klubove, kao preduvjet za ozbiljniji razvoj sporta. Jer, državne institucije nemaju snage da same, svojim novcem, oporave bh. sport. Na kraju, program informiranja i mobilnosti, sa prijedlogom novih sistema informiranja mladih u svim važnim oblastima za njih, modernih sistema koji im mogu osigurati dostupnost potrebne informacije, te oživljavanje institucije studijskih putovanja, koja je u BiH potpuno zamrla, barem kada je riječ o studijskim putovanjima organiziranim od strane nadležnih institucija vlasti. Politika će reći da za realizaciju ovih mjera treba novca, kojeg sada nema, ali takav argument ne možemo prihvatiti, sve dok se ne provedu sve moguće uštede i učini pravedna budžetska preraspodjela. Tek nakon toga mogli bi vidjeti koliko zaista budžetskog novca ima na raspolaganju za implementaciju progresivnih mjera, poput ovih koje nudimo.

Zasto ne izlazite na oktobarske izbore?

POBRIĆ: Za početak političkog djelovanja izabrali smo ovaj model, vjerujući da eksternim utjecajem još uvijek možemo donijeti određene pozitivne promjene. Ovakav oblik političkog djelovanja možda ne može postići puni učinak kao što bi se moglo postići direktnim učešćem u vlasti, ali ono omogućava širinu djelovanja prema svim političkim partijama i svim institucijama vlasti. S druge strane, politika je vrlo kompleksna disciplina, i ukoliko je se želi časno obavljati, za nju se valja pripremiti, naučiti sistem i odabrati i dodatno osposobiti kadrove od znanja i povjerenja. M1 omogućava mladima da uvježbavaju politiku, kako bi mogli spremnije zakoračiti u poltičke vode. M1 samo kreira ambijent i povoljne uvjete za direktnije uključivanje mladih u politiku, a na koji način će mladi u budućnosti djelovati, već sam to spomenuo, zavisit će od ozbiljnosti bh. političara u narednom periodu.

U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da je vaša “terenska kampanja uveliko u toku….” O kakvoj je kampanji riječ?

POBRIĆ: Gradimo politički dijalog. Obilazimo gradove širom BiH i razgovaramo s mladim ljudima, ali i sa političkim partijama koji djeluju u tim gradovima. Već smo bili u Mostaru, Velikoj Kladuši, Goraždu, Banjaluci, Zenici i Visokom. Stotinu je stvari oko kojih se možemo posvađati, ali stotinu je i onih oko kojih ćemo se odmah složiti. Treba krenuti od onih oko kojih postoji šira saglasnost. Svi mladi ljudi u BiH žele bolji život, žele se školovati, raditi, zasnivati porodice – bez obzira na vjersko, nacionalno ili ideološko opredjeljenje. Trenutno na sceni imamo političke svađe, često svjesno projicirane kako bi se polariziralo biračko tijelo – a odmah nakon Izbora svjedočit ćemo sada nezamislivim koalicijama. Mi radimo suprotno, želimo pravovremeno postići dogovore oko pitanja koja ne daju povoda za svađu. Koji „vitalni nacionalni“ interes može biti prepreka da radite na zapošljavanju mladih? I kome može biti „vitalni nacionalni“ interes odlazak mladih iz zemlje. Takve priče služe da bi se prikrio nerad i loša politika.

Da li je područje djelovanja vaše stranke cijela BiH ili samo FBiH? Jesu li problem mladih isti i u FBiH i u manjem entitetu?

POBRIĆ: Djelujemo na području cijele BiH, u oba entiteta pa i u Brčko distriktu. I ne imenujemo entitete manjim i većim. Štaviše, imamo interni dogovor, a to smo od početka djelovanja naglasili – ne bavimo se slučajem Sejdić-Finci, niti rekonstrukcijom FBiH, niti statusom RS, niti ustavnim promjenama i sl. Govorimo o životnim stvarima oko kojih se možemo lako usaglasiti. Okrenuli smo politiku „naglavačke“, spustili je na teren, u svakodnevni život. Ne želimo upasti u začarani krug, u kojem se građanima serviraju političke predstave, a istovremeno jedan grupa ljudi bogati u tom za njih navodno „neodrživom sistemu“. Teško rješiva pitanja zloupotrebljavaju se kao alibi za truhlu politiku od koje narod nema nikakve koristi već samo teret. Mi u tu zamsku nismo željeli upasti.

Da li ste zadovoljni sa dosadašnjom podrškom građana BiH, posebno mladih te podrškom bh. medija?

POBRIĆ: S obzirom da smo novi na političkoj sceni, vrlo smo zadovoljni. Do sada gotovo da nismo imali negativne reakcije. Susreti s mladima na terenu pokazuju veliku zainteresiranost, višu od očekivane. Mi ne želimo nikog pridobiti, ne služimo se popularnom ili zapaljivom retorikom da zavedemo mase. Ne, naša priča je potpuno suprotna, često i teška, ali nama je primarni cilj politički obrazovati i ohrabriti mlade ljude da se upuste u političku borbu za svoj bolji život. To jeste sporiji proces, ali dugoročno održiv. Što se medija tiče, u jednom periodu djelovanja bili smo u nemilosti velikog broja medija. Ne želim generalizirati, postoje mediji koji su nam uvijek davali prostora i korektno nas pratili, ali postoje i oni koji su nas u potpunosti cenzurisali, i ta cenzura kod jednog broja medija nažalost još traje. Ali to nas ne obeshrabruje, naprotiv, i to sužavanje medijskog prostora i našeg javnog djelovanja je svojevrstan pokazatelj da naš rad ima utjecaja.

Očekujete li neke značajnije promjene ispod bh. političkog neba nakon oktobarskih izbora?

POBRIĆ: Ne bih sada ništa prognozirao, jer ko zna kakve nas kampanje očekuju i u kojoj mjeri će biti izbornog inžinjeringa. Uvijek se trudim biti optimista, ali vrlo mali broj pojava na političkoj sceni pokazuje naznake ozbiljnijih reformi. Prema onome što možemo vidjeti na objavljenim kandidatskim listama, ne može se primijetiti neka nova, bolja kadrovska politika. Sačekat ćemo objave i predizbornih programa, nakon čega će se možda moći dati konkretnija prognoza. Puno toga zavisit će i od izlaznosti građana na izbore, jer veliki broj političkih partija ima stalna biračka tijela, koja su osigurale na različite načine, zapošljavanjem u javnu upravu, uvođenjem u određena prava, direktnim ili indirektnim finansiranjem iz budžeta i sl. Ukoliko izlaznost bude slaba, neće biti nikakve promjene. Također, vidjet ćemo koliko će se građani koji izađu na Izbore za njih pripremiti, hoćemo li imati glasače ili birače, hoće li loša kadrovska rješenja, isprazna retorika i loši rezultati minulog rada utjecati na odabir kandidata i kažnjavanje ili nagrađivanje političkih partija.

Na samom kraju, da li je realno biti optimist u neki politički, ekonomski i socijalni bh. boljitak kada je mnogo toga, itekako bitnog, limitirano nakaradnim ustavnim rješenjima, po kojima su, između ostalog, moguće raznolike blokade i opstrukcije? Nekako se, barem nama u dijaspori, čini da je aktuelni Ustav BiH krojen po mjeri upravo ovakvih političara koji su na sceni skoro dvije decenije. Kako tome – dohakati?

POBRIĆ: Optimisti možemo biti samo ako dajemo svoj doprinos promjenama. Pasivno promatranje političkih procesa u BiH, nadajući se da će se stanje popraviti „samo od sebe“, gubljenje je vremena.  Čekajući bolji Ustav, prolazi nam vrijeme, sve je više nezaposlenih, javne usluge su sve gore, sve nam više mladih odlazi iz zemlje. Puno stvari, od životnog značaja, može se uraditi i u okviru sadašnjeg ustavnog uređenja. Aktuelna politika vješto koristi priču o Ustavu kao opravdanje za nerad. Promjena Ustava nije primarna da biste napravili pravedniju budžetsku preraspodjelu, poboljšali rad komunalnih usluga, zakonski ograničili budžetsko rasipništvo, rasteretili privredu, ponudili bolje programe zapošljavanja mladih. Treba krenuti od pitanja za koje nema opravdanja zašto do sada nisu riješena.

Ako imate još nešto važnoga za reći, a da Vas nisam pitao – samo izvolite. Inače, hvala za ovaj razgovor.

POBRIĆ: Hvala vama za interesovanje i priliku da se predstavimo našoj dijaspori. Ovo je ujedno i prilika da se ukaže na često maćehinski odnos naše države prema dijaspori koja još uvijek svesrdno pomaže svoju državu, za sada ne dobijajući gotovo ništa zauzvrat. Bojim se da će, ukoliko se ne promijeni odnos nadležnih vlasti prema našim ljudima u inostranstvu, to dugoročno biti pogubno za BiH, jer presjeći će se već oslabljene poveznice s novim generacijama u inostranstvu. A to znači odricanje od pameti, od ljudskih resursa, od dotacija, od svake vrste neophodne pomoći. Nadam se da će biti barem toliko pameti i političke volje da se u narednom periodu bh. politika prema dijaspori značajnije promijeni nabolje.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (605)

vrbas-miso

husein topcagicNa ovogodišnjem Međunarodnom sajmu poljoprivrede i prehrambene industrije – Sajmu šljive predstavilo se oko 230 izlagača iz Hrvatske, Srbije, Turske, Jordana i Bosne i Hercegovine…..Svakako da su posljedice poplava pa i grada imale odraza na Sajam šljive, jer su pojedini izlagači, koji su već potvrdili učešće, morali otkazivati svoj dolazak u Gradačac zbog saniranja posljedica poplava ili nemogućnosti da prezentuje proizvode….. Sa skupa u Gradačcu je poručeno da je neophodno potencirati kreiranje štedno-kreditnih zadruga i formiranje tima koji bi omogućio pravilno sprovođenje zakona o zadrugarstvu na svim nivoima, kako bi se izbjegla privatizacija i neaktivnost, te tako ostvario veći ekonomski profit. Na Sajmu je bilo riječi i o šansama za izvoz poljoprivrednih proizvoda u zemlje EU i Švicarske te o mogućnostima obnovljivih izvore energije u ruralnim krajevima…..Očekujemo da će se preko SIPPO projekta i ove godine, kao i do sada, nekoliko bh. firmi u februaru mjesecu naredne godine predstaviti na prestižnom međunarodnom sajmu poljoprivrede „Fruit logistica“ u Berlinu (Njemačka)…..Prvi »Dan šljive», je održan 30. i 31. avgusta 1969. godine. Od tada do danas ostala je jedna neraskidiva veza između ove manifestacije i naših sugrađana….. Bit će nam drago da nekoga od vaših čitalaca i iz vaše medijske kuće vidimo na idućem sajmu. Dobro došli na 42. Međunarodni sajam poljoprivrede i prehrambene industrije – Sajam šljive u Gradačcu…..

 Gospodine Topčagiću! Neposredno iza nas je 41. po redu Međunarodni sajam poljoprivrede i prehrambene industrije, poznatiji pod nazivom Sajam šljive. Kako je protekao u smislu broja posjetitelja i izlagača te kakve su poruke odaslate bh. ali i javnosti regiona sa istog? Jeste li, zapravo, zadovoljni sa realizacijom programskih ciljeva?

TOPČAGIĆ: Gradačački sajam je po  41. puta otvorio svoja vrata izlagačima i posjetiteljima na manifestaciji koja je održana od 27. do 30. avgusta ove godine. Na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu poljoprivrede i prehrambene industrije – Sajmu šljive predstavilo se oko 230 izlagača iz Hrvatske, Srbije, Turske, Jordana i Bosne i Hercegovine. Predstavili su se proizvođači hrane i pića, sadnog meterijala i preoizvoda za zaštitu bilja te mineralnog đubriva i poljoprivredne mehenizacije, te ambalaže za poljoprivredne proizvode i druge firme i instutucije koja prate razvoj agrara. Ove godine, u vrijeme ekonomske krize, kada je bilo izuzetno teško organizovatoi jednu ovakvu sajamsku manifesteciju i privući značajniji broj izlagača i posjetitelja, mi možemo biti izuzetno zadovoljni strukturom izlagača i posjećenošću sajmišta. Procjenjujemo da je sajamske prostore u četir dana gradačačkog sajma poljoprivrede posjetilopreko 20.000 posjetilaca. Svi sajamski sadržaji su u potpunosti realizovani i mi smo veoma zadovoljni, jer smo ponovo bili u prilici okupiti stručnjake i naučne radnike u oblasti poljoprivrede ali i brojne porizvođače, zadrugere i predstavnike nevladinog sektora kako bi smo razgovarali o stanju agrara i mjerama koje su neophodne kako bi ova grada privrede u bosni i hercegovini krenula uzlaznom putanjom. Sajam šljive je najstarija specijaliozovana manifestacija ove vrste u Bosni i hercegovini i mi smo s ciljem jačanja bh. Poljoprivrede i zaštite domaće proizvodnje jasno uputili poruku nadležnim instutucijama Bosne i Hercegovine kako nam je neophodno zajedničko tržište, zajednički poticaji i ministarstvo poljoprivrede na nivou države BiH kako bi smo svi zajedno mogli lakše izaći na druga tržišta.

otvoren-41-gradacacki-sajam-sljive-230-proizvodjaca-iz-pet-zemalja_1409144158_6

 Da li su majske (pa i one u augustu) poplave u našoj zemlji imale odraza na Sajam u bilo kom pogledu?

TOPČAGIĆ: Majske i avgustovske poplave (posebno one majske) u Bosni i Hercegovini, pa i susjednim Hrvatskoj i Srbiji značajno su uticale na sve segmente života građana, privredu a u velikoj mjeri su se odrazile u poljoprivrednom sektoru. U takvom ozračju, a dodamo li tome i nepovoljne okolnosti za kvalitetnije privređivanje izazvano ekonomskom krizom i brojnim drugim barijerama, bilo je izuzetno teško organizovati ovu sajamsku priredbu. Svakako da su posljedice poplava pa i grada imale odraza na Sajam šljive, jer su pojedini izlagači, koji su već potvrdili učešće, morali otkazivati svoj dolazak u Gradačac zbog saniranja posljedica poplava ili nemogućnosti da prezentuje proizvode. Ipak, moram istaći da smo ove godine imali nekoliko novih izlagača koji su se po prvi puta predstavili na Gradačačkom sajmu poljoprivrede poput „Milkos“ Sarajevo, „DES“ Subotica i „Bačvarska radnja Barrique“ iz Vranja (Srbija) te firme koja proizvodi mreže za uzgoj ribe „Derin“ iz Turske i „ALRAKHA“ iz Jordana, firme koja ima svoje predstavnišvo u Sarajevu. Oni su svojim sadržajnim nastupima u velikoj mjeri osvježili ovogodišnju sajamsku manifestaciju. Dodajmo tome da smo i na stručnim predavanajima i javnim tribinama govorili o posljedicama poplava i načinima kako organizovati poljoprivrednu proizvodnju u područjima zahvaćenim ovom prirodnom nesrećom.

Savjetovanja su dio obimnog programa Sajma. Koja biste izdvojili sa ovog posljednjeg?

TOPČAGIĆ: Ove godine, kao što sam već i rekao, posebnu pažnju smo posvetili posljedicama poplava u BiH, Hrvatskoj i Srbiji i zbog toga bih izdvojio Stručno-naučno savjetovanje „AgroTECH“ sa međunarodnim učešćem. Veoma sadržajno je bilo i predavanje na temu «Analiza zadružnog sektora BiH, stanje i mogućnosti», u organizaciji Zadružnog saveza BiH. Predavači su iznijeli problematiku poslovanja zadruga, te preporuke koje bi trebale omogućiti da se razvijaju njihove socijalne, ekonomske i kulturne komponente. Sa skupa u Gradačcu je poručeno da je neophodno potencirati kreiranje štedno-kreditnih zadruga i formiranje tima koji bi omogućio pravilno sprovođenje zakona o zadrugarstvu na svim nivoima, kako bi se izbjegla privatizacija i neaktivnost, te tako ostvario veći ekonomski profit. Na Sajmu je bilo riječi i o šansama za izvoz poljoprivrednih proizvoda u zemlje EU i Švicarske te o mogućnostima obnovljivih izvore energije u ruralnim krajevima.  Javna tribina o obnovljivim izvorima energije je realizovana u sklopu zajedničkog projekta prekogranične saradnje koji provode Udruženje za razvoj NERDA iz Tuzle i Općina Nijemci iz Hrvatske pod nazivom «Zaštita prirode i globalizacija obnovljivih izvora energije – PROGRES». Tom prilikom prezentovan je Projektat PROGRES i njegovi dosadašnji rezultati, kako u BiH tako i susjednoj Hrvatskoj. Do kraja Projekta na području BiH cilj je izgraditi dvije energane sa foto-naponskim ćelijama u općinama Gračanica i Kalesija. Također, istaknuto je da su obnovljivi izvori energije strateška odrednica nacionalne energetske politike u Republici Hrvatskoj. Jedan od zaključaka sa ovoga skupa je da osim ušteda, obnovljivi izvori energije osiguravaju izgradnju postrojenja i nova zapošljavanja, ali su neophodna dodatne stimulativne mjere kako bi se privukli investitori. U ruralnim područjima svoju primjenu nalaze u proizvodnji humusa, stakleničkoj proizvodnji, energiji za rad hladnjača i sušara za voće i povrća, rečeno je na na ovom skupu.

Da li su i koliko, programski pa i praktično, neki od ciljeva te manifestacije orijentirani i prema izvozu i da li je do sada bilo nekih konkretnijih rezultata na tom planu?

TOPČAGIĆ: Dosadašnja iskustva govore da je Sajam ¸poljoprivrede i prehrambene industrije u Gradačcu bio mjesto sa kojeg su detektovane i odaslane poruke nadležnim institucijama u Bosni i Hercegovini kada su u pitanju proizvodnja, predara i plasman poljoprivrednih proizvoda, pa i njihov izvoz na druga tržišta. Poznato je da se šljiva iz ovoga kraja izvozila za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, da smo u posljednje vrijeme bilježili značajan izvoz na tržište Evropske Unije i Rusije.  Sa sajma je potaknuta ideja „Plavog puta“, po uzoru na vinski put u hercegovini i Hrvatskoj, koji bi uvezao poljoprivredne proizvođače, prerađivače i izvoznike u regionu Sjevero-istočne Bosne kao prepoznatljivom šljivarskom kraju. Ove godine fokusirali smo se na mogućnostii promociju izvoza bh. poljoprivrednih i prehramnebnih proizvoda na evropsko tržište. O tome je bilo riječi i na prezentaciji o šansama i izazovima izvoza voća i povrća u okviru projekta „SIPPO – Švicarski program promocije izvoza u EU i Švicarsku“. Istaknuto da je BiH poznata po proizvodnji i izvozu šljive, malina, krastavaca kornišona, i to su glavni proizvodi koje BiH može ponuditi evropskom tržištu. Međutim, izvoz prate i određeni problemi koji se mogu svesti na standarde. Istaknuto je da proizvodi moraju biti standardizovani, moraju imati međunarodne certifikate, prije svega Global Gap za sektor svježeg voća i povrća. Značajan problem je i kvalitet i samo pakovanje, gdje naši proizvođači još uvijek nisu na istom nivou sa konkurencijom. Očekujemo da će se preko SIPPO projekta i ove godine, kao i do sada, nekoliko bh. firmi u februaru mjesecu naredne godine predstaviti na prestižnom međunarodnom sajmu poljoprivrede „Fruit logistica“ u Berlinu (Njemačka).

otvoren-41-gradacacki-sajam-sljive-230-proizvodjaca-iz-pet-zemalja_1409144158_7

S kojim visokoškolskim ustanovama u zemlji i eventualno van nje imate suradnju?

TOPČAGIĆ: Mi volimo reći, a to je činjenica koja je nebrojeno puta potvrđena, da je Gradačački sajam poljoprivrede i prehrambene industrije – Sajam šljive, učionica za nova saznanja i nove prezentacije naučnih iskustava u oblasti poljoprivrede i prehrambene industrije. U poslijeratnim godinama ponovo je uspostavljen kontakt sa Poljoprivredno-prehrambenim fakultetom Univerziteta u Sarajevu s ciljem održavanja naučno-stručnog savjetovanja, a od 2006. godine u organizaciju savjetovanja uključuje se i Tehnološki fakultet iz Tuzle. U skorije vrijeme napravljen je kvalitetan pomak u broju ponuđenih tema i učesnika koji dolaze iz renomiranih visokonaučnih ustanova ex-Jugoslavije.  Ove godine su pored profesora sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta iz Sarajeva na Sajmu učestvovali i stručno-naučni radnici sa Poljoprivrednog fakulteta iz Beograda (Srbija).

Šta je to “agroTECH”?

TOPČAGIĆ: „AgroTECH“ je stručno-naučno savjetovanje o proizvodnji i preradi hrane sa međunarodnim učešćem. Praktično, to je najvaćniji popratni sajamki sadrćaj koji se u raznim formama zadržao još od početka ove manifestacije daleke 1969. godine. Tada je to bilo predavanje za poljoprivrednike na kojem se govorilo o uzgoju i selektiranju šljive, a danas je to značajan naučni forum sa predavačima iz BiH i susjednih zemalja. Ovogodišnje Savjetovanje, za razliku od prethodnih godina, održano je u Donjem Skugriću općina Modriča, u prostorijama Krušik doo. Predavači su se, kako sam ranije napomenuo, ponajviše bazirali na teme posvećene poplavama, koje su izazvale velike štete na poljoprivrednim površinama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Ukupna procijenjena šteta u Bosni i Hercegovini zabilježena je na 204 miliona maraka i profesorca Lutvija Karić sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu je preporučila da se dodatno educiramo o poplavama, unaprijedimo procese navodnjavanja, izgradimo bolju akumulaciju, poboljšamo tehnike zaštite i proizvodimo u zaštićenim prostorima. I ove godine, nezaobilazna tema je bila vezana optimalno vrijeme berbe i skladištenja voća govorio je Boris Pašalić, profesor sa Poljoprivrednog fakulteta iz Beograda. Na savjetovanju je bilo govora i o tehnologiji proizvodnje rakije gdje je Nermina Spaho, profesorica sa Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu, dala vrijedne upute o kvalitetnoj proizvodnji ovog jakog alkoholnog pića. O zakonskim normama vezanim za proizvodnju i plasman jakih alkoholnih pića u BiH, Srbiji i EU govorio Predrag Vukosavljević, profesor sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, koji je bio i predsjednik Komisije za ocjenu kvaliteta rakija.

Vratimo se samim pocecima, odnosno prvom Sajmu sljive 1969. godine. Kako je nastala ideja o organizaciji te manifestacije?

TOPČAGIĆ: Ideja o organizaciji manifestacije u čijem bi centru pažnje bila šljiva, kao najznačajniji voćarski proizvod ovog kraja, možemo reći da je nastala spontano, ali na potpuno utemeljenim osnovama. Naime, prema pisanim dokumentima i svjedočenjima direktnih aktera tih događaja, te 1969. godine, rod šljive je bio nezapamćen. Proizvođači su se našli u situaciji vrlo otežanog plasmana, a prerađivački kapaciteti su bili premali. Sama po sebi nametnula se potreba da se ukaže na Gradačac i njegove potencijale vezane za šljivu. Prvi »Dan šljive», je održan 30. i 31. avgusta 1969. godine. Od tada do danas ostala je jedna neraskidiva veza između ove manifestacije i naših sugrađana. Tih prvih godina ova privredno-kulturna manifestacija je zračila velikim entuzijazmom i optimizmom. Ovdje uz naše sugrađane koji su tih godina dali nemjerljivi doprinos, predstavnike općinskih struktura vlasti, Turističke zajenice i drugih, posebno želim istači ulogu prof.dr. emeritusa Dževada Jarebice koji je, nakon 45 godina druženja sa nama, prošle godine preselio na ahiret.  Bio je dugogodišnji član Organizacionog odbora Sajma šljive i pokretač stručno-naučnih savjetovanja na gradačačkom sajmu poljoprivrede i prehrambene industrije. Još od prvih dana se zalagao da se iz Gradačca upute poruke o novim saznanjima u oblasti agrara ali i plasiraju nove metode u u oblasti poljiprivrede i prehrambene industrije. Bavio se selekcioniranjem i kooautor je novih sorti šljive požegače. Zahvaljujući nesebičnom trudu prof.dr. Dževada jarebice sa gradačačkog sajma su plasirane nove ideje i zatraženi noviji modeli u razvoju poljoprivrede. Tako je 1970. Godine, na drugom po redu „Danu šljive“ usvojena „Projekcija razvoja šljivarstva u Jugoaslaviji za period od 1971. do 1975. godine“. Podsjetimo da je prof.dr. Dževad Jarebica na prvom „Danu šljive“ održao predavanje o uzgoju, proizvodnji i značaju šljive za razvoj Gradačca i šire. Svi koji su radili na pripremi o organizaciji „Dana šljive“ a potom i „Sajma šljive“ ulagali su maksimalne napore da ova manifestacija uspije, bude prepoznatljiva i da svi koji dođu u Gradačac ponesu lijepe uspomene. Zato je Sajam uvijek pratio bogat kulturno-zabavni program ali i drugi zanimljivi poratni sadržaji, poput posjeta šljivicima i zabavnih većeri. Najpoznatija je „plava noć“ kada gostuju eminentni estradni umjetnici.

 A kada je Sajam od vezivanja samo za jednu poljoprivrednu kulturu proširio, da tako kažem, asortiman pa i sam naziv?

Sajam sljiveTOPČAGIĆ: Sajmovi su se uspješno odvijali, svaki naredni je bio sve veći i značajniji. Naročito važna su bila predavanja naučnika i stručnjaka. Nažalost ratna dejstva od 1992.-do 1995. godine prekinula su sajamska suretanja u Gradačcu. Štete koje su prouzrokovala ratna dejstva su bile zaista tako velike, da se slobodno može reći da objekat sajmišta nije mogao funkcionirati niti za obavljanje i najmanjih aktivnosti. Novopostavljeni menadžment i uposlenici su pred sobom imali skoro pa bezizlaznu situaciju. Ipak, krenuli smo od početka. Sajmište je adaptirano i prije 18. godina nastavljena je tradicija sajamskih suretanja u Gradačcu. Dvije godine kasnije, Sajam šljiove porerasta u međunarodni sajam poljoprivrede i prehrambene industrije. Naravno, zbog prepoznatljivostio ova manifestacija je u svom nazivu zadržala i naziv Sajam šljive. Poduzetnici su prepoznali ovu manifestaciju, kao još jedan oblik za sopstveni marketing, kao i marketing grada, od kojeg se u budućnosti može imati itekako velike koristi. Već negdje do 2000. godine Gradačački sajam je imao izuzetno visoki rejting koji uz velike napore održavamo do danas. Koliko je Sajam primamljiv govori i činjenica da se brojni izlagači prijavljuju za ocjenu kvaliteta proizvoda, jer im dodjeljene medalje Gradačačkog sajma dalje pružaju značajne mogućnosti u marketinškoj promociji. I ove godine dodjeljene su zlatne, srebrne i bronzame nedalje za kvalitet izloženih proizvoda.

Može li se reći da je šljiva, odnosno Sajam, uz druge gradačačke prepoznatljivosti, postala jednim od zaštitnih znakova grada pa i čitavog tog kraja?

TOPČAGIĆ: Zahvaljujući sadržajnom programu, gostoljubivosti, i manifestacija i Gradačac doživljavaju izuzetnu promociju na nivou cijele Jugoslavije, a šljiva postaje pravim simbolom, po kome ovaj grad biva prepoznat. Sajam šljive je doprino da Gradačac, u to vrijeme, bude 11. sajamki grad u Jugoslaviji i ušao je u Zajednicu sajamskih gradova ex Jugosalavije. I danas, 46. godina kasnije, šljiva i gradačački sajam poljoprivrede su uz kompleks Starog grada sa kulom Husein-kapetana Gradaščevića i oklopni voz, kao historijsko podsjećanje na protekli rat, su jedni od zaštitnih znakova ovog kraja pa i šire.

sajam2013grd%20(1)

Na samom kraju, da li je Sajam adekvatno prepoznat od strane lokalnih, kantonalnih i federalnih vlasti, a posebno od strane turističkih djelatnika Gradačca?

TOPČAGIĆ: Moram prizanti da jeste, i da bez adekvatne podrške svih nivoa vlasti, Općine, Vlade Tuzlanskog kantona, Vlade Federacije BiH, Vanjsko-trgovinske komore BiH, pa u nekoliko slučajeva i Vijeća ministara BiH, mi ne bi smo mogli prirediti ovakvu manifestaciju. Svakako da bi uz veću podršku navedenih ali i nekih drugih institucija i organizacija ova sajamska manifestacija bila još uspješnije. Osim partnerima, zahvaljujem se na dugogodišnjoj podršci naših sponzora poput Petrokemije Kutina, Sarajevske pivare, Solana Tuzla, Vegafruit, NLB Banka, Bosna-sunce osiguranje, Lactalic BH/Dukat, Zott, Unimedia Gradačac i drugim. Ove godine posebno se zahvaljemo Igmin grup iz Modriče, odnosno Poljoprivrednom gazdinstvu „Krušik“ d.o.o u Donjem Skugriću, gdje smo po prvi puta van granica općine Gradačac organizovali nekoliko popratnih sadržaja 41. Sajma šljive. Sve ovo govori u prilog našoj ideji da ovu specijalizovanu sajamsku manifestaciju pretvorimo u jesenski sajam poljoprivrede i prehrambene idustrije i smatramo da bi on po svom obimu i sadržaju trebao biti generalni jesenski sajam poljoprivrede u BiH, što u praksi on zaista i jeste.

Do 42. Sajma, hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TOPCAGIĆ: Hvala i vama na ustupljenom prostoru, da na i ovaj način javnosti van granica Bosne i Hercegovine i u dalekim Sjedinjenim američkim državama prezentujeme ovu našu sajamsku manifestaciju. Moram istaći da Sajam šljive sve više pobuđuje pažnju javnosti i posjetilaca, pa mnogi naši Bosnaci i Hercegovci u dijaspori planiraju godišnje odmore krajem mjeseca avgusta kako bi mogli posjetiti sajmište i obići Gradačac i njegove kulturno-historijske znamenitosti. Bit će nam drago da nekoga od vaših čitalaca i iz vaše medijske kuće vidimo na idućem sajmu. Dobro došli na 42. Međunarodni sajam poljoprivrede i prehrambene industrije – Sajam šljive u Gradačcu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (604)

vrbas-miso

sefer halilovicBPS i ja kao njen predsjednik nismo ušli u politiku, niti u bilo koji drugi strateški posao kojim smo se bavili, da bi se utrkivali sa sloganima, smišljali rime ili pokušali da budemo dopadljivi a da iza toga ne stoji ništa, kao što je slučaj sa većinom političkih stranaka pa čak i onima koje naručena “javnost” u BiH naziva “velikim strankama” valjda računajući po količini nesreće koju su izazvali.….Spreman sam preuzeti ogroman rizik i veliki teret na svoja pleća i skupa sa pametnim ljudima pokušati zaustaviti rušenje BiH i uništenje Bošnjaka…..Mi smo 1996. godine rekli NE Dejtonskom sporazumu, dok su svi ostali predsjednici stranaka potrčali u fotelje i kola sa tamnim staklima. Mi smo 1998. privatizaciju nazvali pljačkaškom a drugi su se toga “sjetili” 2010. godine. Mi smo iste te godine progovorili i tražili istrage za politička ubistva koji su se drugi “sjetili” tek 2010. dok drugi i dalje šute čuvajući svoje mafijaške partnere. Mi smo certifikate date borcima nazvali običnom prevarom…..Ne damo ni pedalj Bosne! Državu ne damo i budite sigurni ako BPS bude vlast ili njen temeljni dio, ako ja budem predvodio Predsjedništvo BiH, ako Bog da, tada će Dodik vrlo brzo podviti rep jer nisam mu ja Lagumdžija niti sam Alijin sin da samnom briše pod kao što to radi s njima…..Neće u državi na čijem sam ja čelu na Poljinama, gdje su ginuli moji borci, biti lopovske vile već stanovi za boračku djecu i to neka znaju postratni milioneri kojima treba pobjeda na izborima da bi se spasili zatvora. Narod im to radi sebe i svoje djece ne smije dozvoliti jer ti “poljinaši” drže našu mladost i našu zemlju u zatvoru već dvije decenije i ovo treba biti pobuna protiv nepravedne vlasti koja se iživljavala na sopstvenom narodu…..Kada je Dodik jedno petnaestak puta ponavljao da će otcijepiti manji bh.enitet, kada su na takve njegove prijetnje svi bošnjački političari šutjeli i gotovo sageli glavu idući mu na noge, tada sam ja izašao na televiziju i poručio mu da ako ima petlju neka se eto otcijepi. I uskoro je zašutio…..Zapamtite, ovo je zadnja šansa za spas države i narod će glasanjem odlučiti hoće li sopstvenu državu, glasajući kao i dosad, otpisati ili će je, glasajući za snažne patriotske stranke kao što je BPS, spasiti od propasti. Ja sam kao čovjek uradio sve da spasim našu domovinu i od ovoga se, bez snažne podrške naroda, više neće moći…..

Šta je moto predziborne kampanje vaše stranke, odnosno njenih kandidata koji su na glasačkim listićima svih nivoa, u povodu predstojećih općih izbora u našoj zemlji?

HALILOVIĆ: BPS i ja kao njen predsjednik nismo ušli u politiku, niti u bilo koji drugi strateški posao kojim smo se bavili, da bi se utrkivali sa sloganima, smišljali rime ili pokušali da budemo dopadljivi a da iza toga ne stoji ništa, kao što je slučaj sa većinom političkih stranaka pa čak i onima koje naručena “javnost” u BiH naziva “velikim strankama” valjda računajući po količini nesreće koju su izazvali. Od početka, od 1996. godine do danas, sjetite se malo, BPS i ja lično borimo se za državu onako kako je to trebala raditi cijela politička Bosna i Hercegovina. A nije. Da li se sjećate prvih postratnih izbora 1996. godine kada smo bili jedina politička stranka koja je rekla: ako pristanemo na izbore pod okolnostima u kojima se nije sproveo ni onako nakaradan Dejtonski sporazum, mi ćemo na taj način zacementirati genocidnu tvorevinu “Republiku Srpsku”. Svi su potrčali u fotelje i službena kola, svaka stranka osim BPS-a koja je ostala dosljedna svojoj ideji patriotizma i našem političkom minimumu ispod kojeg ni onda 1996. ni danas 2014. nismo išli – ne damo državu, ne damo Bosnu i Hercegovinu. Dakle BPS i ja kao kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ulazimo u odlučujuću borbu za našu državu na ovim izborima.

Osjećam i želim da vjerujem da ćemo u toj borbi, ako Bog da, pobijediti jer vjerujte mi da se nad BiH nadvila tama i veliki upitnik u vezni njenog opstanka, i ovo nam je možda  posljednja šansa da zaustavimo nestanak države BiH i potpuno uništenje bošnjačkog naroda kao faktora na našim autohtonim prostorima. Zapamtite – možda i posljednja šansa. Zato sam se kandidovao jer je moja obaveza da pomognem svom narodu kojeg napadaju i izvana ali i iznutra od strane domaćih poturica. Spreman sam preuzeti ogroman rizik i veliki teret na svoja pleća i skupa sa pametnim ljudima pokušati zaustaviti rušenje BiH i uništenje Bošnjaka.

 Jeste li optimist u pogledu izbornih rezultata Stranke, odnosno očekujete li bolje rezultate nego na prethodnim? Na čemu temeljite eventualni optimizam?

HALILOVIĆ: Narod u Bosni i Hercegovini se budi. Kao pred neku nesreću, ljudi osjećaju da nešto nije uredu, da ovaj muk nad našom zemljom nešto “govori” i s tim u vezi ljudi traže izlaz, rješenje, raspituju se, govore, čitaju, analiziraju i uočljivo je da će ovi izbori biti možda i najteži jer čini mi se da će ljudi, ovaj put, dobro razmisliti kome će dati glas. Do sada su neki ljudi znali glasati iz raznih pa i iz trivijalnih razloga, e sada svi vide gdje je to dovelo – na ivicu kolektivne propasti i pred pitanje o našem opstanku. Sada će svi dobro razmisliti prije nego nekome daju glas i nadam se da će ako Bog da ljudi prepoznati one koji su se godinama, decenijama krvavo borili za državu, za naš narod, za naše dobro, kao i one koji će znati povesti državu i našu nacionalnu politiku u pravom smjeru. Zbog toga se nadam da će narod, ako Bog da, odlučiti da ih u suštinske državne reforme, u spašavanje nacionalne časti, u očuvanje države i našeg dostojanstva, u borbu za nacionalne i lične pravde povedem ja kao predsjednik države i BPS kao kičma naše nacionalne politike.

Na čemu temeljim optimizam i jesam li optimista? Pazite jednu stvar: u BiH se nakon rata ubilo nekoliko hiljada ljudi. Isto tako, nekoliko hiljada ljudi poginulo je na cestama iz vremena komunizma. Stotine hiljada ih se trajno ili privremeno iselilo iz svoje matice. Statistički ih nekoliko stotina hiljada ne radi. Izvršena je pljačkaško – jaranska privatizacija, prevare sa certifikatima i ine druge stvari. Među prvim smo zemljama po korupciji i nepotizmu, među zadnjim po ulaganjima i zakonskim rješenjima koja bi ih omogućila. Sve navedeno učinak je vlasti koju su u proteklih 15-20 godina personificirali SDA i SDP. Dakle, moj optimizam je vrlo racionalan: koji bi to narod glasao za ludake koji su ih doveli u ovakvo stanje!? Nema tog naroda na svijetu koji će izvršiti samoubistvo birajući one koji ga truju i uništavaju, ubijaju i pljačkaju.

BPS i ja smo našem narodu bili kao majka. Pričali smo o strateškim procesima kada su drugi šutjeli. Upozoravali smo dok su drugi tapšali. Borili smo se dok su se drugi sakrivali. Pisali smo kada je bilo “pametnije” slagati se sa aktuelnom vlašću i generalno govoreći BPS je stranka koja je pokrenula gotovo sve strateške procese u našoj državi koji se, ako sebi želimo dobro, prije ili kasnije moraju okončati. Mi smo 1996. godine rekli NE Dejtonskom sporazumu, dok su svi ostali predsjednici stranaka potrčali u fotelje i kola sa tamnim staklima. Mi smo 1998. privatizaciju nazvali pljačkaškom a drugi su se toga “sjetili” 2010. godine. Mi smo iste te godine progovorili i tražili istrage za politička ubistva koji su se drugi “sjetili” tek 2010. dok drugi i dalje šute čuvajući svoje mafijaške partnere. Mi smo certifikate date borcima nazvali običnom prevarom. Mi smo vratili više ljudi u drugi entitet BiH za šest mjeseci našeg mandata u Ministarstvu izbjeglica, nego li sve vlade zajedno za pet godina prije nas. Ima li ijedan funkcioner BPS-a u korupciji, kriminalu, ratnim zločinima, banditizmu, bahatosti…? Nema. ima li takvih u SDA, SDP itd? Koliko hoćete.

Ova lista bi mogla ići u priličan nedogled ali Vam želim reći: pa koja to stranka ima ovakav portifolio i ovakav politički background iza sebe!? Ja ću Vam reći: nijedna osim BPS-a kada su ove pozitivne stvari u pitanju. E, naš optimizam se temelji na tome da su se narodu u BiH napokon otvorile oči i vidjeli su da je BPS govorio i radio sve ono što smo kao država trebali uraditi prije deset i više godina a nismo jer su SDA i SDP tada činile razne nivoe vlasti i radile uglavnom za svoje najuže interese. Dokazi? Pogledajte današnju Bosnu i Hercegovinu – izgleda ojađena i pokradena, besperpektivna i crna a to je odraz vlasti SDA i SDP-a. BPS je poštena stranka i mi hoćemo da uradimo historijski posao za našu državu i naš narod i ovaj put, zaista, očekujemo priliku za to jer ni država, ni narod više ne mogu čekati.

 Do sada smo se nagledali raznih, naročito postizbornih koalicija koje su neki analitičari nazvali “neprirodnim”, “nelogičnim”, “neočekivanim”, “neprimjerenim”…i kako sve ne. Ali, pošto je BiH itekako i zemlja apsurda, onda svi ovi prefiksi i teorije padaju u vodu. S kim Vaša stranka ne bi nipošto i nikada koalirala, ni prije ni nakon izbora?

HALILOVIĆ: Nisu njihove dosadašnje koalicije bile nelogične, to se samo tako činilo ljudima koji nemaju čitav ugao gledanja. Znate dogovori na štetu države a u korsit njihovih privatnih džepova idu vrlo lako i oni oko takvih lopovluka uvijek brzo naprave koaliciju.  Logika je zasnovana na njihovoj međusobnoj podjeli plijena, a ne posla, i na ne miješanju u rezervisane poslove. Na taj su način entiteti sve više počeli da liče na države i tako je Dodikovim secesionistima i fašistima gurnuta osnovna finansijska inekcija na osnovu koje su se razbahatili pa bi da ruše državu Bosnu i Hercegovinu. E, taj film neće odgledati do kraja. S kim nećemo pitate me? Ko je protiv države BiH, mi smo protiv njega i sa takvima niti ćemo koalirati već ćemo ih naučiti pameti. BPS i ja lično smo pustili da narod proba sa drugim stranakama i vidite nije išlo. Sada žestoko stupamo na scenu i zapamtite dok ja budem vodio državu, ako Bog da, neka svako ko je protiv Bosne zna: Ne damo ni pedalj Bosne! Državu ne damo i budite sigurni ako BPS bude vlast ili njen temeljni dio, ako ja budem predvodio Predsjedništvo BiH, ako Bog da, tada će Dodik vrlo brzo podviti rep jer nisam mu ja Lagumdžija niti sam Alijin sin da samnom briše pod kao što to radi s njima.

  S druge strane, s kim biste išli u koaliciju i jeste li se u tom pogledu već odlučili?

 HALILOVIĆ: Nismo o tome još razgovarali. Naši timovi prate stranačke politike i o tom po tom. Rekao sam Vam koji je moj lični i naš stranački minimum, odnosno maksimum. Mi smo preozbiljni ljudi. Ne šalimo se ni sa politikom ni sa državom. Oko države, njene teritorije, našeg naroda i naših naroda koji vole svoju domovinu, nema pregovora. To je suština a oko suštine nema kompromisa. O nijansama ovoga ili onoga posla, ulaganja, zakonskih rješenja možemo razgovarati i to je realnost. Ako mi u BPS-u postanemo vlast, građani naše zemlje će vrlo brzo osjetiti šta znači imati državu, pravu državu koja uvodi red na svakom ćošku. Biće mnogo onih koji će morati da pakuju ćebe: od lopova na ulici, preko lopova u policiji, sudstvu, tužilaštvima, ministarstvima, agencijama, firmama i tako dalje. Zapamtite, ako nas narod snažno podrži, podržali su najjaču državnu kampanju koja će ikada biti provedena u historiji Bosne, ako Bog da.

 Kandidat ste za bošnjačkog člana Predsjedništva. Šta je moto Vaše predizborne kampanje?

 HALILOVIĆ: Snažna država Bosna i Hercegovina, vraćanje dostojanstva našim ljudima, osjećaj ponosa našoj državi, zaštita naše državnosti na svakoj stopi naše zemlje i uspravljanje naše, bošnjačke, nacionalne kičme. Svaka kuća, svaki most, sve na svijetu ima svoj temelj, a ovo moraju biti naši temelji. Nadalje, izlazak poluga države na Drinu, Savu, u Neum, u Banja Luku, u Mostar i u druge džepove u kojima neki lokalni šerifi misle da mogu raditi šta hoće. Rigorozno uvođenje zakona i provođenje pravde bez milosti jer ili ćemo biti država ili ćemo postati pijaca. S mojom pobjedom, ako Bog da, BiH kreće u snažnu, suštinsku, historijsku promjenu odnosa u našoj državi, našem društvu, našem sistemu.

Neće u državi na čijem sam ja čelu na Poljinama, gdje su ginuli moji borci, biti lopovske vile već stanovi za boračku djecu i to neka znaju postratni milioneri kojima treba pobjeda na izborima da bi se spasili zatvora. Narod im to radi sebe i svoje djece ne smije dozvoliti jer ti “poljinaši” drže našu mladost i našu zemlju u zatvoru već dvije decenije i ovo treba biti pobuna protiv nepravedne vlasti koja se iživljavala na sopstvenom narodu.

 Šta mislite o ostalih devet svojih protukandidata? Gdje vidite svoju prednost u odnosu na njih i očekujete li da će to većina birača iz FBiH prepoznati?

 HALILOVIĆ: Mislim da razliku između mene i mojih protivkandidata, građani BiH jako dobro poznaju. Znaju ovdje ljudi ko je ko, šta je ko radio, ko je koliko dao za državu, gdje je ko bio itd. Neke ljude sa tog spiska, nažalost ne poznajem. Drugi su radili za mene, treći su pratili moj rad kao novinari a četvrti su radili direktno protiv mene dok sam vodio vojsku branilaca. Kao demokrata cijenim svačiju kandidaturu ali ću Vam sasvim iskreno kazati: najmanje dva moja protivkandidata trebali bi biti kandidati za zatvor. Ostali kandidati, mislim da nemaju političku zrelost i(li) kredibilitet da se kandiduju za položaj šefa države. Jednostavno nisu za to po  godinama, iskustvu, zrelosti a neki ni po svojim prijašnjim i sadašnjim stavovima koji su upereni direktno protiv najtananijih osjećanja Bošnjaka Muslimana. No, šta je tu je. Odvojiće se žito od kukolja. Tako uvijek bude.

Ni ovoga puta se ne mogu kandidirati ni Dervo Sejdić  ni Jakob Finci, kao ni predstavnici drugih nacionalnih manjina. Komentar?

 HALILOVIĆ: U Bosni i Hercegovini je previše obespravljenih ljudi koji ne mogu ostvariti svoja prava zahvaljujući Dejtonskom sporazumu koji je generirao rušenje države BiH, unutrašnje i vanjsko raseljavanje ljudi, nacionalizaciju ekonomije i faktički stvorio tri države u državi. Presuda Suda u Strasburu je samo jedna od niza stvari koje ovdje ne štimaju ali, vjerujte mi, takvih nepravdi je hijade u gotovo svakom ćošku naše države. Ne možemo to više trpjeti. Trpjeli smo dvadeset godina. Ko misli da je Dejton dobar neka ga primjeni u svojoj zemlji, u svojoj kući a neka nas ostavi na miru. Mi hoćemo da u našoj zemlji svedemo račune. Ili imamo ili nemamo državu, ili jesmo ili nismo narod, ovako više ne možemo živjeti ni opstati. Ubiše nam se bivši borci, odseli nam se mladost, dijaspora neće da nam se vrati, to su procesi koji će za pola stoljeća ovu zemlju dovesti do njenog kraja ako nešto ne uradimo sada i odmah.

 Opet je, kao iz naftalina, reaktueliziran krst na Zlatištu. Može li se to uzeti samo kao dio nečije predizborne kampanje ili  se zaista radi  o ozbiljnim namjerama beogradsko-banjalučkih propagandista i ima li u vezi s tim realnog osnova za bojazan da će uspjeti u tome?

 HALILOVIĆ: Kada je Dodik jedno petnaestak puta ponavljao da će otcijepiti manji bh.enitet, kada su na takve njegove prijetnje svi bošnjački političari šutjeli i gotovo sageli glavu idući mu na noge, tada sam ja izašao na televiziju i poručio mu da ako ima petlju neka se eto otcijepi. I uskoro je zašutio. Tako isto stoje stvari i sa krstom nad Sarajevom. Nemaju pravo na to. Sarajevo je grad u kojem je natpolovično muslimansko stanovništvo i postavljanje krsta je samo obična provokacija i pokušaj ruganja našim 12.000 ubijenih sarajlija. Ali reći ću vam nešto, neka znaju svi: zastava BiH će biti iznad Banja Luke. E, to neka znaju. Uzimaju plate, voze auta, dnevnice, uzimaju budžete, projekte, grantove, onda neka budu sigurni da će zastavu BiH morati pobosti poviše Banja Luke to im ja garantujem ako Bog da.

Visoki predstavnik je upravo ukinuo zabranu obavljanja javnih funkcija za 30 osoba koje su bile na listi. Komentar?

 HALILOVIĆ: Vjerujte mi nisam obratio pažnju ni ko je bio na listi ni ko je skinut sa te OHR-ove liste. Mislim da je vrijeme da OHR ide iz Bosne i Hercegovine te da mi riješimo naša unutrašnja pitanja onako kako mi znamo i umijemo. Također želim poručiti da strane vojne snage trebaju napustiti prostor naše države i eventualno mogu boraviti na nekim dijelovima naših vanjskih granica. Dosta je bilo tutorstva. Ono nama samo šteti. Da mi vidimo šta je čije i šta je kome ovdje činiti. Mi hoćemo našu državu nazad.

 Na kraju, očekujete li da će, generalno, biti već ih promjena, posebno u parlamentima BiH i FBiH, a samim tim i u Vijeću ministara BiH odnosno Vladi FBiH nakon izbora od 12. oktobra ove godine?

 HALILOVIĆ: Naravno da očekujem i to velike, ozbiljne promjene. Ako ih ne bude neka svi Bosanci I Hercegovci znaju da nam za četiri godine od države više nema ništa, i da ćemo postati drugi Palestinci za četiri, osam ili desetak godina dok se svi procesi okončaju. Zapamtite, ovo je zadnja šansa za spas države i narod će glasanjem odlučiti hoće li sopstvenu državu, glasajući kao i dosad, otpisati ili će je, glasajući za snažne patriotske stranke kao što je BPS, spasiti od propasti. Ja sam kao čovjek uradio sve da spasim našu domovinu i od ovoga se, bez snažne podrške naroda, više neće moći.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (603)

vrbas-miso

 

 

 

 

(Intervju primarno objavljen u bosansko-američkom dvosedmičniku SabaH br. 833, od 5. septembra 2014.)

Unajmljene ubice

Posted: 6. Septembar 2014. in Intervjui

Tužioci Kancelarije Specijalnog tužilaštva Republike Kosovo otkrivaju detalje kako je ubijen Ramiz Delalić Ćelo u Sarajevu.

kelmendi_2014                              Tužitelji sa Kosova terete Nasera Kelmendija za organizovanje ubistva Ramiza Delalića Ćele. (Foto: CIN)

Pišu: CIN i OCCRP

Ramiz Delalić Ćelo bio je poznat i popularan u Bosni i Hercegovini (BiH) zbog vojne uloge koju je igrao tokom žestoke odbrane Sarajeva, kako ispred tako i iza prve linije. Bio je, također, i vođa sarajevskog podzemlja i to mu je došlo glave.

Do 2006. godine su toliko narasle tenzije između suparničkih klanova da su, navodno, optuženi kosovski Albanac Naser Kelmendi i njegovi ljudi odlučili da Delalić mora umrijeti. No, pojavio se novi problem: ko će to sprovesti u djelo?!

Na osnovu optužnice koju su podnijeli tužioci Kancelarije Specijalnog tužilaštva Republike Kosovo, može se reći da nije lako naći profesionalnog ubicu. Tužilaštvo optužuje Kelmendija i njegovu organizovanu grupu za udruživanje kako bi likvidirali Delalića, prije svega da bi zaštitili Kelmendijeve razgranate narkooperacije, ali i zbog još nekih razloga. Tužilaštvo tvrdi da je u grupi bio i Fahrudin Radončić, medijski mogul koji se kandidovao za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH).

2_radoncic_x Iako nije optužen, Fahrudin Radončić je u optužnici naveden kao dio grupe koja je organizovala i platila ubistvo Ramiza Delalića Ćele. (Foto: Slobodna Bosna)

Delalić je ubijen 27. juna 2007. godine u Sarajevu. Danas se Kelmendi nalazi u pritvoru na Kosovu, čekajući suđenje za ubistvo i trgovinu drogom. Radončić negira bilo kakvu povezanost sa slučajem, napominjući da on nije na listi optuženih.

U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) i Organized Crime and Corruption Reporting Projekt (OCCRP) Radončić je rekao da je većina dokaza protiv njega plod svjedočenja osobe koja ima lične motive za to što čini – radi se o Šejli Jugo Turković, njegovoj bivšoj uposlenici i nekadašnjoj osobi od povjerenja koja je, također, žena Zijada Turkovića.

Prema optužnici i iskazima svjedoka, ubistvo je planirano mjesecima, uz nekoliko propalih pokušaja. Šejla Jugo Turković, bivša TV novinarka koja je deceniju provela radeći za Radončićevu medijsku imperiju, postavši njegova lična asistentica i osoba od povjerenja, izvor je većine insajderskih informacija koje se nalaze u optužnici.

„Kad se planiralo Ramizovo ubistvo, oni su prvo pokušali na nekoliko strana.”, rekla je za CIN/OCCRP.

„Naser Kelmendi je na početku predložio Fahri neka imena. Albanska su imena”, kaže ona. „Nepoznati su ljudi, ne pominju se ni u kakvim sukobima, ni u kakvim krim-radnjama, iz neke zabiti su, baš iz nekog sela kod Peći.” To je Kelmendijevo rodno mjesto na Kosovu.

Ona kaže da je Kelmendi odustao od te ideje poslije nekoliko dana, uz obrazloženje da bi bilo previše teško organizovati dolazak tih ljudi u Sarajevo i pomoći im da pobjegnu. Sljedeća ideja je bila da nađu nekog iz Istočnog Sarajeva – „čovjeka sa kojim je dobar, ali je taj čovjek dobar bio i sa Ramizom pa ga je odbio“, objašnjava Jugo Turković. Tvrdi da je Đorđe Ždrale dobio i novčanu ponudu: „Njemu je nuđeno 200.000 KM!“

Kaže da se Kelmendi obratio i njezinom sadašnjem mužu, ali ni on nije bio zainteresovan. “Kad je Naser pitao Ziku: ‘Možeš li mi ti nekog naći?’, on mu je rekao, ‘pa, vi šipci ste zajebani, što ga vi ne ubijete? Ne petljaj me u to!’”, prisjeća se Jugo Turković. Dodala je da se pokušavalo na više strana i da ih je Ljubiša Buha Ćume iz Srbije povezao sa pripadnicima takozvane Šabačke grupe u kojoj su bili Strahinja Rašeta, Milan Mitić i Nebojša Vukomanović zvani Četnik koji su, prema navodima iz optužnice, i prihvatili posao.

Osim Kelmendija, jer je Delalić bio prijetnja njegovom unosnom biznisu sa drogom, tužioci tvrde da je nekoliko osoba imalo razloge da vide Delalića mrtvog. Navodno je i Ekrem Lekić, vjenčani kum Fahrudina Radončića imao svoje razloge, jer je Delalića smatrao odgovornim za ubistvo rođaka Selvera Lekića.

Par1390973                                                       Ramiz Delalić Ćelo je ubijen 27. juna 2007. godine u Sarajevu. (Foto: AFP)

Radončić je rekao da je van pameti misliti da je Delalić kriv za Lekićevu smrt, jer je za to ubistvo osuđen Mersudin Ćosović koji služi kaznu u Srbiji.

Ekrem Lekić kaže da je teorija tužioca apsurdna.

Ipak, u optužnici piše da je nekoliko svjedoka navelo da je Buha za Kelmendijev račun unajmio trojicu da ubiju Delalića, ali i da je Milan Ostojić zvani Sandokan bio uključen u sastavljanje odreda za egzekuciju. Ostojić je to istražiteljima negirao, navodeći da je Rašeta bio izvršilac.

Rašetini roditelji su potvrdili tužiocima da je njihov sin unajmljen da ubije Delalića i da je Sandokan bio umiješan u to jer ga je ranije kontaktirao Milovan Jeremić zvani Krca, također član takozvane Šabačke grupe. Također su izjavili i da je Kelmendi platio 200.000 eura za likvidaciju.

Strahinja Rašeta nije bio ispitivan, jer se raznio 2008. godine dok je postavljao bombu pod Mitićev automobil. Prema napisima medija iz Srbije, njih dvojica su se posvađala oko raspodjele plijena pljačke pošte u Splitu, vrijednog 2,6 miliona dolara.

Jugo Turković je rekla da je Kelmendi bio zadovoljan ekipom „jer je taj jedan od njih, Rašeta, već odradio posao za Nasera, a ovaj nije imao nikakvog dodira s njim: nit je morao se baviti s njim, nit mu je morao obezbjeđivati prelaz preko granica. I rekao je: ‘Najbolje sa Srbima!’ jer će oni sami sve organizovati. Mi jedino što trebamo je da im obezbijedimo stan ovdje i sve ostalo je na njima.”

4_jugo_turkovic                        Šejla Jugo Turković je za tužitelje sa Kosova ključni svjedok u predmetu protiv Nasera Kelmendija. (Foto: Dnevni avaz)

Prema tvrdnjama Jugo Turković, tim plaćenih ubica se uselio u stan u sarajevskom naselju Hrasno gdje su ostali neko vrijeme, prateći kretanja Delalića. Tvrdi da je pokušala da ga upozori, ali da je morala pažljivo birati riječi. „Dakle, ja tu pokušavam indirektno njemu da kažem da se ne bi desilo da ode u policiju i da me prijavi kao nekoga ko je donio tu informaciju“, kaže Jugo Turković.

„Međutim, kako me on nije doživljavao ozbiljno, ja mu onda kažem: ‘Slušaj me sad, sjedila sam kad je dogovoreno da budeš ubijen. Bićeš ubijen! (…) Plaćeno je za tebe. Nemoj biti glup, nemoj da izgubiš glavu, shvati!’“

„’Ma, ti’, kaže, ‘sjediš puno sa šipcima i Fahrom, oni su ti isprali mozak. Ne mogu oni meni prići, bona, kako ne shvataš! Ne mogu doći do mene!’ ‘Mogu!’, rekoh ja. ‘Mogu, Ramize, vjeruj mi da mogu!’ I to se tako završilo.”

NIZ DOGAĐAJA KOJI ZAVRŠAVA U SUDNICI

Izvor: http://www.cin.ba

Javno i jasno govoriti o genocidu je najbolje sredstvo borbe protiv negiranja genocida

logo-enInstitut za istraživanje genocida Kanada će biti na otvaranju prvog Kanadskog muzeja za ljudska prava koji se zvanično otvara 19. septembra.
Otvaranjem Kanadskog muzeja za ljudska prava Kanada je potvrdila stvoju opredjeljenost za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda. Sva ljudska
bića su rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ovaj muzej je posvećen istraživanju i razumjevanju ljudskih prava i sloboda i promicanju razmišljanja i dijaloga o ljudskim pravima i slobodama. U posebnom muzejskom eksponatu pod simboličnim nazivom “Prekinuti tišinu – Riječi su moćne”, na prijedlog Instituta za istraživanje genocida, Kanada je uvrštena i posebna, stalna postavka o genocidu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Na ovakav način želimo se institucionalno, znalački, naučno istraživački I argumentovano suprostaviti sve izražejnijim oblicima negiranja genocida u Srebrenici u Sjevernoj Americi, prezentiranjem naučno istraživačkih, sudskih i pravnih činjenica o genocidu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

Institut za istraživanje genocida Kanada se zahvaljuje Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike i kanadskoj bošnjačkoj zajednici na kontinuiranoj podršci u borbi za istinu o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima i borbi za pravdu za žrtve tih zločina. Posebno se zahvaljujemo rukovodstvu Kanadskog muzeja za ljudska prava koje je odvojilo dio prostora za stalnu muzejsku postavku o genocidu u Srebrenici, što je zajedno sa usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici  u Kanadskom parlamentu najefikasnija sredstvo borbe protiv negatora genocida u Srebrenici i BiH.

Emir Ramić

05.09.2014.

emir ramic

sdbih

Rekonstrukcija  događaja “Tuzlanska kapija” na vojnom poligonu Nikinci kod Rume kojom se demantuje optužbu i dovodi u pitanje presuda nad bivšim generalom Vojske Republike Srpske i ratnim zločincem Novakom Đukićem je licemjeran potez susjedne države kojim se dovodi u pitanje legitimitet B-H pravosuđa. To je istovremeno nastavak politike negiranja negocida i ratnih zločina u Bosni Hercegovini koju je počinila bivša Vojska RSA  u zadnjem ratu.

Tvdnjom da  granata od 130 milimetara nije eksplodirala na trgu Tuzlanske kapija 25. maja 1995. godine, kada je ubijena 71 osoba, a ranjeno više od 150 ljudi,  po ko zna koji put manipuliše se istinom, pravdom i žrtvama rata i njihovim porodicama.  U samoj istrazi su izrečene niz neistina kojim se želi uvjeriti javnost u nevinost ratnog zločinaca. Smiješno je tvrditi da “granata od 130 milimetara baca gelere u vis a ne u šrinu i  da nije mogla usmrtiti ljude ispred kafe bara “Kapija”.

Svako ko imalo nešto zna o balistici i naoružanju vrlo dobro zna da ova granata nije dječja igračka kako je žele prikazati u Srbiji, te da  svojim udarno- razornim mlazom nanosi teške gubitke ljudstvu i materijalno-tehničkim sredtsvima..

Podsjećamo javnost da je Sud BiH u svojoj presudi od 12 juna 2009 godine, utvrdio relevantne činjenice te se na osnovu njih mogao van svake razumne sumnje zaključiti ko je odgovoran za počinjenje krivičnog djela.

          Tada su neosporno utvrđene sljedeće činjenice :

.        Top 130 mm M46 u inkriminisano vrijeme je bio smješten u rejonu Panjika na Ozrenu.

.        Udaljenost od rejona Panjik do mjesta Kapija u Tuzli je oko 27.000 m. .

.        Rejon Panjika na Ozrenu je u inkriminisano vrijeme bio pod kontrolom VRS.

.        Top 130 mm M46 koji se nalazio na Panjiku je naredbom Novaka Đukića i prije 25.5.1995. godine bio određen za gađanje područja grada Tuzle.

.        Projektil ispaljen iz topa 130 mm M46 ima veliku razornu moć i široku smrtonosnu zonu.

.        Vod topa 130 mm M46 koji se nalazio na Panjiku bio je u sastavu topovskog artiljerjskog voda Taktičke grupe Ozren.

.        Topovski artiljerijski vod, a samim tim i top 130 mm M46, bio je pod direktnom komandom komandanta Taktičke grupe Ozren.

.        U inkriminisano vrijeme optuženi Novak Đukić bio je komandant Taktičke grupe Ozren.

.       Novak Đukić je bio posljednja osoba u vertikalnom lancu komandovanja VRS koja je imala ovlasti da izda zakonitu naredbu vodu topova 130 mm smještenom na Panjiku da izvrši gađanje iz topova 130 mm.

Zato tražimo od Suda BiH da se u što kraćem roku Novak Đukić privede na izdražavanje kazne u BiH jer je svima jasno da se iza bolesti i odlazka na liječenje krije opstrukcija srbijanskih vlasti od izručenja osuđenog.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Šejla Jugo Turković je ključni svjedok tužiteljima u predmetu protiv Nasera Kelmendija. Svjedočit će protiv Fahrudina Radončića, bivšeg ministra sigurnosti BiH.

Sejla Jugo Turkovic 261011Šejla Jugo Turković je glavni svjedok u optužnici kojom se tereti Naser Kelmendi za rukovođenje velikom narkoorganizacijom te za ubistvo. (Foto: jutarnji.hr)

Piše: CIN i OCCRP

Šejli Jugo Turković je Fahrudin Radončić bio prijatelj, mentor, osoba od povjerenja, dobar šef. Ne, kaže, nikada nisu bili ljubavnici.

Ona je ključni svjedok u optužnici koju je podigla Kancelarija Specijalnog tužilaštva Republike Kosovo, koja tereti kosovskog Albanca Nasera Kelmendija za rukovođenje velikom narkoorganizacijom.

U optužnici je navedeno da je Radončić, njezin nekadašnji šef bio jedan od ključnih saradnika u Kelmendijevim kriminalnim aktivnostima, uključujući i ubistvo sarajevskog člana podzemlja Ramiza Delalića Ćele u 2007. godini. Međutim, Radončić nije optužen i danas je kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH).

Oni koji osporavaju ono što Jugo Turković iznosi, nazivaju je lažljivicom, promiskuitetnom i odlučnom da po svaku cijenu zaštiti svog muža kriminalca.

„Ako želite ženu da diskreditujete, najlakše je da kažete da je kurva“, rekla je novinaru Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) i Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP) tokom dugog i rasplinutog razgovora u njenom domu u Hercegovačkoj ulici.

Fahrudin Radončić
Bivši ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić je unajmio advokate iz Londona da mu pomognu da se odbrani od tvrdnji da je dao novac za ubistvo Ramiza Delalića Ćele. (Foto: bihac.net)

„Ako sam ja, tako da kažem, promiskuitetna i ako sam imala baš toliko tih veza koliko su pokušali da mi zalijepe, zar bih ja u svemu ovome ostala četiri godine uz svog muža, trpjela sve što trpim, živjela bez i jednog feninga?“ kaže Jugo Turković.

Iako je vrijednost obiteljske kuće procijenjena na gotovo pola miliona eura, mnoge od prostorija su prazne i oskudno namještene. Tvrdi da živi samo od 300 KM majčine penzije, a tokom razgovora motala je svoje cigarete.

Obučena u tamnu majicu kratkih rukava i sivi donji dio trenerke, neuredne kose i vidno nervozna rekla je da je izabrala sastanak sa novinarom u maloj sobi kako bi bila sigurna da se razgovor ne prisluškuje.

Tokom razgovora je pričala brzo i opširno, naizgled sigurna u činjenice koje iznosi i odlučna da se čuje njena strana priče.

Protiv njezinog muža Zijada Turkovića pred Sudom BiH vodi se proces zbog optužbi da je umiješan u trgovinu drogom, pljačku Cargo centra Sarajevskog aerodroma 2007. godine, kao i pet ubistava, uključujući i ubistvo trudnice. Nakon nepravosnažne presude od 40 godina zatvora, predmet je vraćen na ponovni postupak. Turković u pritvoru čeka okončanje postupka.

Jugo Turković je privlačna 38-godišnja žena, a izgled joj je dobro došao u poslu televizijske voditeljice kojim se bavila. Kaže da je tokom godina koje je provela radeći za medijskog tajkuna imala pristup najskrovitijim tajnama njegovog carstva – informacijama koje sada koristi kako bi uništila svog bivšeg mentora.

Na 49 stranica dugoj optužnici Radončić je naveden kao član grupe na čijem se čelu nalazi Kelmendi – glavna meta istrage. Kelmendi je optužen za rukovođenje velikim narkoklanom koji je prenosio drogu iz Afganistana preko Turske u Evropu. Trenutno se  nalazi u pritvoru na Kosovu i čeka da počne suđenje koje je najvjerovatnije u oktobru.

Optužnica od devet tačaka ima dvije glavne teme: ubistvo Delalića i Kelmendijeva navodna narkoimperija. Iako Radončića optužnica ne tereti ni po jednoj tački, u njoj je navedeno da je on, pomogao u planiranju i finansiranju Delalićevog ubistva.

Policija je godinama sumnjala da između Radončića i Kelmendija postoje veze. Tokom dugogodišnjeg poznanstva njih dvojica su trgovala nekretninama i automobilima. Od izdavača Avaza, dnevnih novina sa najvećim tiražom u BiH, Radončić je postao ministar sigurnosti BiH, a danas je i jedan od kandidata za člana Predsjedništva BiH na predstojećim općim izborima u oktobru ove godine. On je 2009. godine osnovao političku stranku Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine (SBB BiH) čiji su predstavnici dio zakonodavne vlasti u zemlji.

Jugo Turković tvrdi da zna mnogo o njegovim poslovima sa Kelmendijem u proteklih deset godina. Svoju je priču tužiocima ispričala uz mnogo detalja, nudeći konkretna imena, datume i događaje, spremna sve ponoviti na sudu. Nalazi se pod 24-satnom zaštitom policije kako bi se osiguralo da dobije priliku da to i uradi.

 Fahrudin i Azra Radončić
Fahrudin Radončić se razveo od supruge Azre u jesen 2012. godine. (Foto: klix.ba)

U razgovoru za CIN/OCCRP Radončić nije želio da se izjasni ni o jednom od njezinih navoda, već ju je nazivao lažljivicom koja sve to radi kako bi zaštitila muža kriminalca.

Kelmendijev sin Besnik i drugi koji se spominju u optužnici misle kao i Radončić da je Jugo Turković lažljivica i da ih optužuje samo kako bi odvratila pažnju sa svog muža i zloglasnih aktivnosti njegove organizacije.

Besnik Kelmendi je bio naročito iziritiran. „Šta ona glupača Šejla zna o Naseru?“, rekao je on. On kaže da je bila Radončićeva ljubavnica i da je na osnovu toga imala informacije o Kelmendiju. Dodaje da to ne može biti relevantan dokaz za tužitelje. „Ona ne zna o Naseru i kako ona može svjedočiti protiv njega?“

Jugo Turković kaže da svi loše o njoj pričaju, jer znaju da im može naškoditi ono što ona zna. „Ja da sam kompromitovana i nepouzdan svjedok, mene ne bi američki tužilac saslušavao tri dana, ne bi tražio od mene da budem svjedok na Kosovu“, kaže ona.

Jugo Turković kaže da je prvi put srela Radončića 2001. godine dok je radila u Ministarstvu unutarnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS) kao glasnogovornica i lična asistentica tadašnjeg ministra Ismeta Dahića. Radončić je tražio nekoga sa dobrim obrazovanjem i tečnim poznavanjem engleskog ko bi mu pomogao na važnim sastancima sa političarima i biznismenima.

„Vi znate kakvi su uslovi u MUP-u, male plate i tako dalje. On mi je ponudio posao i rekao mi je: ‘Možeš se javiti kad hoćeš. Dođi kod mene da radiš, puno ti je bolje nego u MUP-u. Ovdje ti je luda kuća – kako se mijenja vlast, dolaze novi ljudi’“, prisjeća se ona. Priča da je nakon izvjesnog vremena zbog novca odlučila promijeniti posao i prihvatila je njegovu ponudu. “U međuvremenu, postali smo stvarno bliski prijatelji, apsolutno mi je vjerovao”, rekla je ona. Kaže da se njegovo povjerenje zasnivalo na činjenici da o svom bivšem šefu nikada loše nije pričala i nije odavala informacije koje je dobila u MUP-u.

Kaže da je Radončić sebe okružio ljudima koji mu povlađuju i da mu se svidjelo što je znala da mu se suprotstavi kada je mislila da je upravu. „Postala sam, maltene, kućni prijatelj sa njim i Azrom“, njegovom tadašnjom suprugom.

Rekla je da su se oko njega okupljali i „ljudi koji su, objektivno, iz nekog miljea koji ne bi trebao biti blizu njega”, dodajući da je Radončić nastojao sebe predstaviti kao uspješnog biznismena. Kaže da su to ljudi “bliski Naseru Kelmendiju, ljudi iz srbijanskog kriminalnog miljea”.

Kaže da je imala dobre kontakte u policiji iz vremena kad je radila u ministarstvu. U optužnici je navedeno da ju je Radončić „postavio za urednicu Crne hronike u njegovim novinama Dnevni avaz“. U tom svojstvu 2006. godine ona je intervjuisala Delalića u Turskoj. Tada je prisustvovala sukobu između Delalića i Muhameda Ali Gašija, koji je trenutno u zeničkom zatvoru zbog kriminala koji je počinio. Tvrdi da se Gaši nakon tog sukoba obratio svome prijatelju Kelmendiju za pomoć.

4_casa_grandeNaser Kelmendi je u junu 2004. godine kupio Hotel „Casa Grande“ u Velikoj aleji na Ilidži za 900.000 KM. Međutim, ova nekretnina je oporezovana na vrijednost od skoro 1,7 miliona KM. (Foto: CIN)

„Delalić je primio telefonski poziv od Kelmendija u kojem je ovaj zaprijetio: ‘Poslaćemo ti Kurde koji će te ubiti u roku od sata’“, navedeno je u optužnici.

Tužioci kažu da je Kelmendijev krug ljudi bio ljut na Delalića kojeg su smatrali odgovornim za ubistvo bliskog Radončićevog prijatelja Selvera Lekića 2007. godine.

Radončić kaže da je van svake pameti pomisao da mu je Lekićeva smrt dala motiv da naudi Delaliću. „Istina je potpuno drugačija“, kaže i dodaje da je Mersudin Ćosović osuđen Lekićevo ubistvo.

S vremenom, kaže Jugo Turković, počela je bolje da razumije vezu između Radončića i Kelmendija. U optužnici stoji da je Radončić na poziciji državnog ministra sigurnosti obezbjeđivao političku zaštitu za Kelmendija, svog „poslovnog partnera“.

Jugo Turković vjeruje da je Radončić želio da ona prisustvuje njegovim sastancima sa Kelmendijem, jer je shvatio da će, usprkos svim njegovim vezama u policiji, Kelmendi jednog dana biti uhapšen, a Radončić će morati da se od njega distancira. „U slučaju da Naser odluči progovoriti, on (Radončić) će imati na svojoj strani Šejlu koja je ugledna”, ona je objasnila. „I on je na kraju krajeva ugledan i što će se vjerovati Naseru pored nas dvoje?”

Pa ipak, njen lični život se tokom tog perioda zakomplikovao, jer je počela izlaziti sa Zijadom Turkovićem za koga će se na kraju i udati. Kaže da nije željela da Radončić ili Kelmendi za to saznaju, jer je pretpostavljala da bi oni mislili kako mu dojavljuje osjetljive informacije.

Uplašila se nakon ubistva Delalića, iako insistira da nije nikada ispričala suprugu bilo šta od onog šta su radili. Kaže da je pokušavala naći drugi posao, bojeći se za vlastiti život. Prema njezinom kazivanju, strah je postojao zbog činjenice da je u vezi sa Zijadom Turkovićem koji je bio u sukobu sa Kelmendijem. Jugo Turković kaže da je na kraju razgovarala sa Kelmendijem preko telefona. „Ja sam Naseru tad rekla: ‘Ne trebate se brinuti, ono što je rečeno za ovim stolom i ostalo je za ovim stolom, nije išlo dalje’. Dakle, time sam mu htjela dati do znanja, jer znate kako je, na telefon ne možete pričati baš otvoreno, a on je čovjek koji je naučio u šiframa razgovarati. Njemu je bilo jasno šta ja hoću da kažem.”

Dok čeka na početak suđenja, Jugo Turković uglavnom ne izlazi iz svoje kuće koja je pod policijskom zaštitom. Dodaje da ima još informacija koje može iskoristiti, ako bude potrebe.

Objavljeno 05. 9. 2014.

Izvor: http://www.cin.ba

Tpero simic 1ito je iza sebe ostavio mnogo misterija i nedoumica.Recimo, u američkom izdanju svoje biografije, objavljene u četiri nastavka u američkom „Life“, aprila i maja 1952, pisao je da je učestvovao u Španskom građanskom ratu, a u jugoslovenskom izdanju te iste biografije o tome nije rekao nijednu reč……I on i celokupna jugoslovenska istoriografija je sve do raspada bivše Jugoslavije tvrdila da su njegove snage u Drugom svjetskom ratu ratovale samo protiv okupatora, a skrivali su činjenice koje su govorile o tome da je građanski rat davao ton ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Da su glavni akteri tog građanskog rata bili poglavnik pronacističke Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić, vođa prosrpskog revanšističkog pokreta Dragoljub Mihailović i Josip Broz Tito…..I do danas se u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije krije podatak da su dvije trećine ratnih žrtava Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu pale u obračunima domaćih vojnih formacija, a samo jedna trećina pala od okupatorske ruke. Ili, neprestano je govorio da je 1948. on Staljinu rekao „istorijsko ne“, a ne da je bilo obrnuto….. Tito je bio čovjek konspiracije…..A što se tiče suštine Vašeg pitanja, mislim da se, poslije svega, sasvim slobodno može reći da su za Titovu političku karijeru najzaslužnije Staljinove tajne službe, ali i on sam, jer je na vrijeme vidio gdje su glavne poluge vlasti u Sovjetiji, na vrijeme stekao povjerenje tih centara moći i u Moskvi ulovio svoju zlatnu ribicu u najgore moguće vrijeme….Od Sovjeta je uzeo sve što je mogao, a od SAD je, kad se sve sabere, dobio 104 milijarde dolara, postajući, tako, najveći rentijer hladnog rata….. Misterija, kao što se vidi, ima više, a kad sam govorio o dvjema mislio sam prije svega na njegovo učešće u staljinističkim pogromima nad vodećim jugoslovenskim komunistima, njegovim stvarnim ili potencijalnim konkurentima, koji su se uoči Drugog svjetskog rata nalazili u „najnaprednijoj zemlji na svijetu”. A mislio sam i na njegovo učešće u Španskom građanskom ratu, u kome je bio šef četvoročlane grupe sovjetskih agenata za organizaciju diverzija i za likvidacije tzv. trockista, Staljinovih oponenata koji su 1936. pohrlili u Španiju da je brane od Frankovih falangista…..Đilas je eliminisan zato što je iskreno povjerovao u Titov suštinski, koncepcijski razlaz sa Staljinom i staljinizmom, a Ranković zato što je vjerovao da Titov glavni projekat nije on sam, već Jugoslavija…..Činjenice govore da je Ranković bio iskreni Jugosloven, koji dok je vodio jugoslovenske bezbjednosne službe ništa nije radio bez Titovog odobrenja, što je pred njegovu eliminaciju potvrdio i sam Tito…..Još veća je Titova odgovornost to što je 1972, zbog straha od demokratizacije, došao do zaključka da je Jugoslavija otišla predaleko u svojoj destaljnizaciji, pa je odlučio da “ispravi greške” učinjene u njenom odvajanju od Sovjeta. Da bi izvršio to svojevrsno političko samoubistvo Tito je tada napustio titoiozam, po kome ga je svijet, poslije razlaza sa Staljinom, prepoznavao, pobijedio srpske, hrvatske, slovenačke, bosanske i makedonske liberale, ali je izgubio od istorije. Eliminisao je političare koji su više gledali u budućnost nego u prošlost – od Marka Nikezića, Mirka Čanadanovića, Mike Tripala, Savke Dabčević Kučar, Staneta Kavčiča, Osmana Karabegovića i Avda Hume do Krste Crvenkovskog – a sve više se počeo osklanjati na klimoglavce…..Poslije razlaza sa Jovankom, Tito je bio usamljeni starac, kojim se u posljednje tri godine života lakše manipulisalo, a svoje najbliže saradnike, čak i one vojne, primao je na referisanje sa pudlicom u naručju. Car je već bi go…..Jednu od upečatljivih ocjena o njegovom suđenju i strijeljanju dao je njegov dželat, šef srpske tajne policije Slobodan Penezić Krcun, koji je pred kraj života u Titovoj vili na Zlatiboru, u povjerenju, rekao da je Mihailoviću suđeno i presuđeno ne zbog kolaboracije sa Nijemcima, već zbog toga što se borio protiv komunističke revolucije u Jugoslavije.Kao čovjeku koji je vezan za svoje korijene i zavičaj, teško mi je da to kažem, ali mora se reći da je Bosna i Hercegovina, kad se pogleda šta se sve dešavalo u Prvom, a šta u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem građanskom ratu u ovoj napaćenoj zemlji, najveće groblje u Evropi…..  Kao i većina drugih ljudi, ja sam veoma emotivno vezan za svoj rodni kraj. Odrastao sam u selu u kome su zajednički živeli Srbi i Muslimani, a ja sam praktično prohodao u muslimanskom delu selu, jer je moj otac uzeo u zakup nekoliko njiva pored Drine od jednog bogatog Muslimana, u čijem dvorištu su me majka i otac ostavljali kad god su išli u polje…..Krajnje je vreme da narodi bivše Jugoslavije prestanu da govore i osuđuju samo zločine počinjene nad svojim narodom, a da traže i pronalaze opravdanja za zločine koje su nad drugima počinili njihovi sunarodnici. A pogotovo je neodrživa nekrofilija koja uvećava svog, a umanjuje žrtve drugih naroda. Samo nas istina čini slobodnima. Zato nam svaka istina, pa i ona koja najviše boli, mora biti draža od laži.

Gospodine Simiću! Predstavio sam Vas i kao istraživača (i to, poznatog) biografije Josipa Broza Tita, a i u pripremi ovog razgovora dogovorili smo se da će doživotni predsjednik bivše zajedničke nam države biti top tema istog. Naravno, ni prostor ni vrijeme a ni tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju da se čak i dotaknemo nekih tema iz života te, po mnogima kontroverzne ličnosti, pa ću i u pitanjima biti fragmentaran i selektivan. Dakle, zašto je, po Vašim istraživanjima, “Tito – tajna veka”?

SIMIĆ: Tito je iza sebe ostavio mnogo misterija i nedoumica. Recimo, u američkom izdanju svoje biografije, objavljene u četiri nastavka u američkom „Life“, aprila i maja 1952, pisao je da je učestvovao u Španskom građanskom ratu, a u jugoslovenskom izdanju te iste biografije o tome nije rekao nijednu reč.  Za života je izneo najmanje 16 verzija o tome kad i kako je postao generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ); do kraja njegovog života nije tačno utvrđeno kad je postao član partije kojom je doživotno vladao i preko koje je sve u životu postigao, a on sam je u različitim dokumentima o tom ključnom događaju iz svoje biografije iznosio različite podatke. Nikad ni jednu jedinu reč nije rekao o tome da li je učestvovao u staljinističkim pogromima u Sovjetskom Savezu, u kojima je stradalo oko 800 jugoslovenskih komunista; stalno je govorio da je odmah pošto ga je Staljin postavio za šefa CK KPJ, koji je bio puka transmisija Kremlja, počeo partiju odvajati od Moskve, a mnoge činjenicu su upućivale na suprotan zaključak: da ga je Moskva dovela na to mesto zato što je bio najveći staljinista među jugoslovenskim komunistima i da je na tu funkciju postavljen da bi je do kraja staljinizirao i pretvorio u pukog Staljinovog poslušnika.

I on i celokupna jugoslovenska istoriografija je sve do raspada bivše Jugoslavije tvrdila da su njegove snage u Drugom svjetskom ratu ratovale samo protiv okupatora, a skrivali su činjenice koje su govorile o tome da je građanski rat davao ton ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Da su glavni akteri tog građanskog rata bili poglavnik pronacističke Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić, vođa prosrpskog revanšističkog pokreta Dragoljub Mihailović i Josip Broz Tito.

I do danas se u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije krije podatak da su dvije trećine ratnih žrtava Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu pale u obračunima domaćih vojnih formacija, a samo jedna trećina pala od okupatorske ruke. Ili, neprestano je govorio da je 1948. on Staljinu rekao „istorijsko ne“, a ne da je bilo obrnuto.

Najzad, Tito je imao nekoliko datuma rođenja, a cijelog života je kao njegov rođendan slavljen 25. maj, kada sasvim sigurno nije rođen, a on sam je iznosio različite podatke o tome kad je preuzeo pseudonim Tito, po kome će poslije razlaza sa Staljinom postati svjetski poznata ličnost…

 Tito - tajna vekaDa, citirao sam u prvom pitanju, zapravo, naslov jedne od Vaših knjiga o Titu, objavljene 2009. godine. U povodu jedne od promocija knjige rekli ste da se tom tematikom (o Titu) bavite više od dvije decenije, pa ste apostrofirali, ne samo kao igru riječi, naslove dviju knjiga Vladimira Dedijera („Prilozi za biografiju J. B. Tita“ i „Novi prilozi za biografiju J.B. Tita“) upozorivši pri tom “da se svakim danom ponešto novo saznavalo o toj ličnosti”. Kako objašnjavate toliku količinu misterije oko Titove ličnosti koja je trajala ne samo za njegova života, nego i poslije 4. maja 1980? Da li je u pitanju decenijska nemogućnost potencijalnih i objektivnih istražitelja da pristupe validnoj dokumentaciji ili je nešto drugo po srijedi?

SIMIĆ: Tito je bio čovjek konspiracije. Bio je član partije koja je bila zakonom zabranjena, bio je agent moskovske Komunističke internacionale, Kominterne, zavjereničko-terorističke organizacije koja se bavila organizacijom zavjera i svrgavanjem vlasti u drugim zemljama svijeta. Povjerenje Sovjeta je zaslužio preko sovjetske tajne službe, NKVD-a, jedne od najmračnijih tajnih službi 20. vijeka, na čelo KPJ došao je „pacovskim kanalima“ sovjetskih obavještajnih organizacija. Za Moskvu je sve do 1948. bio Fridrih Fridrihovič Valter, kako je glasilo njegovo tajno moskovsko ime; pod tim imenom ga je visoki sovjetski obavještajac, slovenački komunista Josip Kopinič, oktobra 1949. u Zagrebu promovisao za novog genseka CK KPJ. Taj pseudionim nikad nije upotrebljavao u Jugoslaviji, a njegovi borci čak do druge polovine Drugog svetskog rata uopšte nisu znali ni da se iza njegovog jugoslovenskog pseudonima Tito krije čovjek po imenu Josip Broz.

Drugi bitan razlog što se o Titu za njegovog života nisu znali ni neki elementarni podaci svakako je taj da je on još prije dolaska na vlast odlučio da zbog svojih velikih ambicija pravio samo poželjnu sliku o sebi i da skriva sve što problematične činjenice iz svog života koje se nisu uklapale u sliku bezgriješnog čovjeka.

Treći razlog je to što se najveće tajne o Titu decenijama čuvane u Arhivu Kominterne i Staljinovom, sadašnjem Prezidentskom arhivu Moskvi, a oni su uz Vatikanski arhiv slovile za najzatvorenije arhive u svijetu.

I, najzad, traganje za nepoželjjnim istinama o Titu zahtijevale su veoma visoku dozu ličnog rizika, na šta zvanični istoričari nisu spremni, jer se oni, čekajući istorijsku distancu od pedesetak godina, da se završe određeni istorjski procesi, radije bave događajima i ličnostima od kojih ih neće zaboljeti glava. I vuk sit, i ovce na broju!

 Svi ambiciozni ljudi, pogotovo ljubitelji vlasti, trebaju imati i određene urođene predispozicije za borbu do nekog svog cilja. Osim što je Tito to nesumnjivo posjedovao, da li je još neko bio zaslužan za njegov dolazak na čelo KPJ 1937. godine i ko je to bio? Je li, po Vašim znanstvenim spoznajama, bilo zaslužnijih od njega, tada?

SIMIĆ: Dozvolite da najprije kažem da on nije došao na čelo KPJ, kako se ponegdje govori sve do današnjeg dana. Istina je samo da je novembra te godine u Moskvi strijeljan tadašnji generalni CK KPJ, sarajevski komunista Josip Čižinski, poznatiji u istorijskim izvorima po svom moskovskom pseudonimu Milan Gorkić. I istina je da je Kominterna poslije likvidacije ovog čovjeka, čiji su posmrtni ostaci spaljeni u krematorijumu Donskog groblja u Moskvi, Kominterna je raspustila CK KPJ, suspendovala rad KPJ i organizacije mladih jugoslovenskih komunista, SKOJ-a. Novi Centralni komitet KPJ, prvi poslije strijeljanja Čižinskog, uz saglasnost Moskve postavljen je oktobra 1940, na tzv. Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ.

A što se tiče suštine Vašeg pitanja, mislim da se, poslije svega, sasvim slobodno može reći da su za Titovu političku karijeru najzaslužnije Staljinove tajne službe, ali i on sam, jer je na vrijeme vidio gdje su glavne poluge vlasti u Sovjetiji, na vrijeme stekao povjerenje tih centara moći i u Moskvi ulovio svoju zlatnu ribicu u najgore moguće vrijeme. Kada je Staljinov NKVD, kako pokazuje istraživanje moskovskog „Memorijala“, organizacije akademika Andreja Saharova, koja više od četvrt veka istražuje staljinističke zločine u „prvoj zemlji socijalizmao, svakog dana likvidirao oko hiljadu ljudi u Sovjetskom Savezu.

Njegovi glavni oslonci bili su sovjetksi obavještajac Josup Kopinič, šef Kominterninog krila NKVD-a za Balkan, Bugarin Ivan Karaivanov, čije je kodirano ime bilo Špioer, njegov zemljak, šef Kominternine centrale NKVD-a za sve Evropu, visoki sovjetski obavještajac Jakubovič, čiji identitet ni do danas nije otkriven, glavni obavještajac Kominterne Andrejev, čiji identitet takođe nije otkriven, i „neki Rus, glavni kadrovik čitave Kominterne“.

Čiji je, ustvari, Tito bio “igrač” prije, za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata? Šta kažu Vaši izvori i gdje ste ih sve našli?

SIMIĆ: Svoj. Mislim da je tačna posljednja rečenica moje knjige o Titu, u kojoj se kaže da je njegovo životno djelo on sam.

Tito je sam projektovao svoju megalomansku karijeru, koristio sve što mu je moglo pomoći da dobije Staljinovo, pa Čerčilovo, pa američko, pa povjerenje vodećih zemalja pokreta nesvrstanih. Kad mu je odgovaralo bio je najzagriženiji staljinista, pa odani američki remetilački faktor u istočnoj Evropi, a kad se pomirio sa Staljinovim naslednicima, bio je najpre sovjetski, a potom američki, oslonac u pokretu nesvrstanih. Sve dok nije isklesao bistu samostalnog globalnog političkog faktora, koji je jedno vrijeme ravnopravno razgovarao i sa američkim i sa sovjetskim vođama. I bio u stanju da ponekad od njih dobije i ono što oni prije toga nisu bili spremni da mu daju.

Riječ je zaista o neponovljivoj političkoj vještini.

Zaokupljen onim što ga je najviše interesovalo, samim sobom, obezbijedio je da mu obje svjetske supersile za sve vrijemne hladnog rata daju garancije za doživotni opstanak na vlasti.

Od Sovjeta je uzeo sve što je mogao, a od SAD je, kad se sve sabere, dobio 104 milijarde dolara, postajući, tako, najveći rentijer hladnog rata.

Jedna od Vaših poznatih teza o Titu je ona da su cijelo njegovo bitisanje na čelu KPJ/SKJ i poslijeratne Jugoslavije, sve do smrti, pratile dvije misterije o kojima ni on ni njegovi biografi (naravno) te ostali relevantni subjekti tog režima nisu nikada javno govorili. O kojim je misterijama riječ i hoćete li, malo detaljnije, o svakoj od njih?

SIMIĆ: Misterija, kao što se vidi, ima više, a kad sam govorio o dvjema mislio sam prije svega na njegovo učešće u staljinističkim pogromima nad vodećim jugoslovenskim komunistima, njegovim stvarnim ili potencijalnim konkurentima, koji su se uoči Drugog svjetskog rata nalazili u „najnaprednijoj zemlji na svijetu”. A mislio sam i na njegovo učešće u Španskom građanskom ratu, u kome je bio šef četvoročlane grupe sovjetskih agenata za organizaciju diverzija i za likvidacije tzv. trockista, Staljinovih oponenata koji su 1936. pohrlili u Španiju da je brane od Frankovih falangista.

tito-staljinKako objašnjavate Titov razlaz sa Staljinom?

SIMIĆ: Razlaz je bio neminovan, jer se radilo o ličnostima istih karaktera, samodršcima koji nisu podnosili da ih „dopunjuje“, a kamoli da ih „popravlja“ bilo ko od njihovih saradnika. Ukratko, radilo se o ljudima koji voleli samo poslušnost. Zato se kod njih vremenom uopšte nije išlo na razgovor, već na referisanje, a Tito je još prilikom izbora prve jugoslovenske vlade javno rekao da u vladi nema mjesta za one koji diskutuju i koji žele da „diskusijjama otežavaju naš rad“.

 

A sa Milovanom Đilasom i Lekom Rankovićem?

djilasSIMIĆ: Đilas je eliminisan zato što je iskreno povjerovao u Titov suštinski, koncepcijski razlaz sa Staljinom i staljinizmom, a Ranković zato što je vjerovao da Titov glavni projekat nije on sam, već Jugoslavija.

 

krcunMože li se dovesti u vezu (navodna) saobraćajna nesreća i pogibija tadašnjeg premijera Slobodana Penezića Krcuna, 1964. godine, sa događajem koji će uslijediti dvije godine kasnije – eliminacijom Rankovica?

SIMIĆ: Potonji razvoj događaja potvrđuje tu pretpostavku, a o tome u prilog idu i neka svjedočenja. Penezić je imao dug jezik, bio je jedini koji je Titu, skrivajući se iza „kapljice“, da sve kaže, a gotovo dvadesetak godina se borio sa iskušenjima koja su iznevjeravala njegove ideale sa kojima je pristupio Titovom pokretu, pa je utjehu tražio u alkoholu.

Da li je zaista Ranković bio “velikosrbin”, “tlačitelj Albanaca i drugih nesrpskih naroda u Jugoslaviji” i je li i koliko suštinski odgovoran za formiranje Golog otoka i torture koje su vršene nad zatočenicima istog, naprimjer, a koje (torture) su neki već dokumentirali?

Aleksandar_RankovicSIMIĆ: Činjenice govore da je Ranković bio iskreni Jugosloven, koji dok je vodio jugoslovenske bezbjednosne službe ništa nije radio bez Titovog odobrenja, što je pred njegovu eliminaciju potvrdio i sam Tito.

Jedan od najboljih odgovora o pozadini njegovog eliminisanja iz političkog života dao je vodeći hrvatski komunista dr Vladimir Bakarić, koji je tri mjeseca poslije smjene Rankovića, na pitanje kako se otklanjaju deformacije iz rada Službe državne bezbjednosti u Hrvatskoj, koje su osuđene na tzv. Brinksom plenumu CK Saveza komunista Jugoslavije, odgovorio: „Ja bih okrenuo stvar malo drugačije, a to je kako smo mi kao Savez komunista Hrvatske utjecali na razvoj događaja na Brionskom plenumu. Savez komunista Hrvatske se prilično zalagao za razvoj takvih odnosa koji su doprinijeli pozitivnim rješenjima.“

Ima veoma ozbiljnih indicija da to nije bio Titov projekt, već da su Bakarić, vodeći slovenački političar Edvard Kardelj i sovjetski rezident u Jugoslaviji Ivan Krajačić inscenirali slučaj Ranković da bi lakše krenuli u „federiranje federacije“ i napuštanje koncepta jedinstvene Jugoslavije.

Da li se sudbina Leke Rankovića može povezati sa sudbinom Jugoslavije? Šta je, zapravo, bio uvod u njen raspad?

SIMIĆ: Samo četiri mjeseca poslije Brionskog plenuma počelo je ustavno-pravno demontiranje Jugoslavije, koje će se okončati 1974. proglašavanjem jugoslovenskih republika u suverene države, dezintegracijom njenog ekonomskog prostora i napuštanjem ideje o jedinstvenom jugoslovenskom tržištu.

Tito je formalno vladao zajedničkom nam državom do 1980. Ali, ko je njome vladao de facto, barem od 1966. pa do njegove smrti?

SIMIĆ: Ništa se u Jugoslaviji sve do njegove smrti nije radilo bez njegove saglasnosti, a drugo je pitanje kako se do te saglasnosti dolazilo. On se za sve pitao i, na kraju krajeva, o svemu odlučivao, pa njemu pripadaju sve zasluge za ono što je u bivšoj Jugoslaviji bilo dobro,  ali i sva odgovornost za sve njene neuspjehe i promašaje. A jedna od naavećih odgovornosti je što ta zemlja, zbog Titove prevelike ambicije, nije bila svjesna svojih realnih mogućnosti, pa je vjerovala da to što se u njoj živjelo bolje i podnošljivije nego u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima, a ne zbog toga što je bila mezimče hladnog rata. Pa je i zbog toga kraj hladnog rata i pad Berlinskog zida dočekala nespremnije nego većina istočnoevropskih zemalja.

Još veća je Titova odgovornost to što je 1972, zbog straha od demokratizacije, došao do zaključka da je Jugoslavija otišla predaleko u svojoj destaljnizaciji, pa je odlučio da “ispravi greške” učinjene u njenom odvajanju od Sovjeta. Da bi izvršio to svojevrsno političko samoubistvo Tito je tada napustio titoiozam, po kome ga je svijet, poslije razlaza sa Staljinom, prepoznavao, pobijedio srpske, hrvatske, slovenačke, bosanske i makedonske liberale, ali je izgubio od istorije. Eliminisao je političare koji su više gledali u budućnost nego u prošlost – od Marka Nikezića, Mirka Čanadanovića, Mike Tripala, Savke Dabčević Kučar, Staneta Kavčiča, Osmana Karabegovića i Avda Hume do Krste Crvenkovskog – a sve više se počeo osklanjati na klimoglavce.

A vjerovatno najveća Titova odgovornost je ta što, kad je već pristao da se Jugoslavija 1974. demontira, a 1976. i ekonomski dezintegriše, nije mislio na budućnost i bar u formi tajnog aneksa  Ustavu Jugoslavije propisao procedure njenog mirnog razdruživanja. I da tako učini sve što je bilo u njegovoj moći da je poštedi krvavog građanskog rata.

Umjesto toga, on se zadovoljio da Svetozaru Vukmanoviću Tempu 1977, kad  mu se žalio da rasulo koje je vladalo u zemlji, kaže “nema više Jugoslavije”, a da to isto, samo na drugi način ponovi i svojoj prijateljici, zagrebačkoj novinarki Dari Janeković: Ako je istina sve što ti govoriš o stanju u našem društvu i u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život. Bojim se da će najpre nešto izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj.

Nepunu godinu dana poslije njegove smrti došlo je do separatističke pobune kosovskih Albanaca, koji su tada imali veća prava nego bilo koja nacionalna manjina u Evropi.

Veoma su šture pa tu i tamo i kontroverzne informacije o Titovom razlazu s Jovankom. Jeste li Vi došli do nekih detaljnijih i validnih podataka o tome?

tito i jovankaSIMIĆ:  Poslije Titovog razlaza sa jugoslovenskim potpredsjednikom Aleksandrom Rankovićem i sa jugoslovenskim liberalima, bila je to najveća politička afera Jugoslavije. Titova posesivna desna ruka, Edvard Kardelj, poželio je da ponovo dolazi kod Tita kad god hoće i da mu servira informacije koje želi, a da bi to postigao morao je skloniti Jovanku Broz, kojoj je Tito već odavno bio dozvolio da vedri I oblači njegovim predsjedničkim personalom. Čim je uspio da zaplaši Tita kako je Jovanka psihički rastrojena osoba i kako mu od nje prijeti čak I fizička opasnost, Kardelj samo za 24 sata promijenio cio Titov predsjednički ansambl od hiljadu ljudi.

Afera je, naravno, imala i naglašenu spoljnopolitičku dimenziju, tim prije što je Jovanka Broz bila sovjetski uljez u Titovom krevetu. Dovoljno je reći da su je Amerikanci prvi lansirali preko “Herald tribjuna” i dozirali sve do Titove ozbiljne kompromitacije, a da su Sovjeti u ovom ruletu bili zatečeni, pa da se zaključi da su tada istestirani svi vitalni sistemi Jugoslavije za Dan D, kako je već uveliko nazivan trenutak njegovog silaska sa životne i političke scene.

Poslije razlaza sa Jovankom, Tito je bio usamljeni starac, kojim se u posljednje tri godine života lakše manipulisalo, a svoje najbliže saradnike, čak i one vojne, primao je na referisanje sa pudlicom u naručju.  

Car je već bi go.

drazaNapisali ste i knjigu o Draži Mihailoviću. Suđeno mu je kao “izdajniku i ratnom zločincu”. Ako možemo dio ovog razgovora bojiti u crno-bijeloj tehnici (možda i možemo, jer u njegovo vrijeme i nije bilo kolor fotografija), da li je on i po Vama bio ratni zločinac, fašist ili…? Da li ga sadržaj Vaše knjige na neki način rehabilitira? Šta su, zapravo, činjenice?

SIMIĆ: Moja osnovna ideja i u ovom slučaju je bila da dođem do što većeg broja manje poznatih i potpuno nepoznatih činjenica o Mihailoviću i njegovom pokretu, koji nije predstavljao klasičnu subordinisanu vojsku, već neku vrstu teritorijalne odbrane, koja se prilagođavala različitim uslovima koji su vladali u njemačkoj, italijanskoj, bugarskoj, albanskoj i mađarskoj okupacionoj zoni i na teritoriji naci-fašističke Nezavisne Države Hrvatske.

Objektivno gledajući, ni on se ne može smjestiti u crno-bijelu sliku. On je, prije svega, bio tragična ličnost, u koju su se od 1941. do 1944. kleli i zapadni saveznici, i jugoslovenska izbjeglička vlada, i kralj Jugoslavije, a preko noći su mu svi okrenuli leđa, čak i većina njegovih pristalica i dvoje njegove djece. Bio je prvi vođa nekog pokreta otpora za kojim su Nijemci, još decembra 1941, raspisali potjernicu, 1943. ucijenjen je, isto kao Tito, na 100.000 rajhsmaraka u zlatu, odlikovao ga je i De Gol i Truman, a slovi kao crna vrana istorije Balkana.

Nisam našao nijednu njegovu naredbu za mnoge zločine koje su pripadnici njegovog pokreta izvršili nad muslimanima i Hrvatima u Bosni Hercegovini, a tih i zločina svih drugih oružanih formacija u Bosni i Hercegovini bilo je na sve strane. Naprotiv, našao sam naredbe u kojima on zabranjuje zločine protiv žena, djece i staraca u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni.

Ponajveći problem u istraživanju predstavljala je činjenica da su mnogi Mihailovićevi originalni dokumenti za potrebne procesa koji je protiv njega vođen sklonjeni, a da su bez potpisa i pečata poravljeni tzv. prepisi, koji ne mogu da se uporede sa originalima.

Jednu od upečatljivih ocjena o njegovom suđenju i strijeljanju dao je njegov dželat, šef srpske tajne policije Slobodan Penezić Krcun, koji je pred kraj života u Titovoj vili na Zlatiboru, u povjerenju, rekao da je Mihailoviću suđeno i presuđeno ne zbog kolaboracije sa Nijemcima, već zbog toga što se borio protiv komunističke revolucije u Jugoslavije.

Kao čovjeku koji je vezan za svoje korijene i zavičaj, teško mi je da to kažem, ali mora se reći da je Bosna i Hercegovina, kad se pogleda šta se sve dešavalo u Prvom, a šta u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem građanskom ratu u ovoj napaćenoj zemlji, najveće groblje u Evropi.

cetnicki pokolj muslimana u istocnoj bosni 1943.Jeste li istraživali zločine četnika nad muslimanima u istočnoj Bosni za vrijeme Drugog svjetskog rata itabuti u potocarima do kakvih ste Vi podataka eventualno došli? Posebno, jeste li istraživali zločine nad Muslimanima/Bošnjacima u istom dijelu BiH (gdje ste i Vi, zapravo, rođeni) 1992. pa nadalje?

 

SIMIĆ: Zbog preokupacije Titom i njegovim nasljeđem, nisam istraživao korijene građanskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a samim tim ni čudovišnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini.

Kao i većina drugih ljudi, ja sam veoma emotivno vezan za svoj rodni kraj. Odrastao sam u selu u kome su zajednički živeli Srbi i Muslimani, a ja sam praktično prohodao u muslimanskom delu selu, jer je moj otac uzeo u zakup nekoliko njiva pored Drine od jednog bogatog Muslimana, u čijem dvorištu su me majka i otac ostavljali kad god su išli u polje.

Moja najbolja školska drugarica zvala se Fatima, dvojica od četvorice najboljih školskih drugova bili su mi Alija Durića i Enes Hašimbegović, prv, platonska, ljubav bila mi je mlada Hasanbegovićka, jedan od najomiljenijih likova mog detinjstva bio je njen otac Nurija Hasanbegović. Moj otac je 12 godina bio odbornik i srpskog i muslimanskog dela našeg sela, a njegov nasljednik Himzo Hasanbegović bio mi je jedna od najboljih prijatelja. I istinski sam se obradovao kad u ludoj 1992. u mom selu nije pala krv, a kad je jednog dana naoružana rulja Srba iz susjednih sela krenula na muslimanski dio sela, moj sinovac je sam stao ispred njih i rekao: „Možete samo preko mene mrtvoga!“

A kad su se bar neki od naših komšija poslije rata počeli vraćati u naše selo, uzeo sam viski, kafu i raatluk i otišao iz Beograda da im poželim srećan povratak kući.

Mislim da svi narodi bivše Jugoslavije, posebno Srbi, Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci, duguju i svojim precima i svojim potomcima i njihovoj budućnosti samo jedno. Da, najzad, smognu snage i da istraže i obilježe sva stratišta i sve zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji od početka pa sve do kraja 20. vijeka, a u slučaju Kosova i do današnjih dana. Posebno civila, a posebno oružanih formacija.

Samo suočavanjem sa tamnim i najtamnijim stranicama naše prošlosti, može doći do istorijskog pomirenja i prevazilaženja, a ne prikrivanja i manipulisanja sa milionima nevinih žrtava. I samo tako će nevine žrtve dobiti bar minimalnu satisfakciju. I prestati da budu statistika.

Svaka nevina žrtva i svaki zločinac, gdje je to god moguće, mora dobiti ime i prezime. Žrtva dostojno obilježje, a zločinac kaznu i prezir. Svako ko se junačio nad nesrećnim ženama, starcima i djecom, mora dobiti ono što zaslužuje. Izdanjik sopstvenog naroda.

Krajnje je vreme da narodi bivše Jugoslavije prestanu da govore i osuđuju samo zločine počinjene nad svojim narodom, a da traže i pronalaze opravdanja za zločine koje su nad drugima počinili njihovi sunarodnici. A pogotovo je neodrživa nekrofilija koja uvećava svog, a umanjuje žrtve drugih naroda.

Samo nas istina čini slobodnima.

Zato nam svaka istina, pa i ona koja najviše boli, mora biti draža od laži.

Tek tada se pripadnost ovom ili onom narodu na Balkanu neće krstiti ni zaslugom ni krivicom. To dobijamo rođenjem, a ono što biramo je da budemo ljudi ili neljudi.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

SIMIĆ: Hvala Vama, zemljače.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (602)

vrbas-miso

Prava porodilja – za humaniju BiH

Posted: 4. Septembar 2014. in Intervjui

sdbih

Stranka Dijaspore Bosne i Hercegovine mora sa žaljenjem da konstatuje da u proteklih 19 godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije postojala jasna državna politika za zaštitu roditeljstva, porodice i djece. Problem nataliteta u ovoj zemlji u budućnosti sasvim sigurno biti još više izražen i bijela kuga će biti nasa realnost.

U Bosni i Hercegovini godinama je vidljiva diskriminacija između žena i muškaraca kada je riječ o ostvarivanju prava na dopust s ciljem brige o djetetu, kao i različito utvrđene obaveze  prouzrokovane birokratijom i Deytonskum ustavnim uređenjem. U Bosni i Hercegovini prava porodilja zavise od toga u kojem dijelu zemlje, tj. u kojoj administrativnoj jedinici žive. Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska ima svoj zakon, a u Federaciji BiH svaki kanton ima svoja pravila. Porodilje ove države treba da imaju ista prava na cijelom teritoriju BiH zato što one rađaju budućnost ove zemlje.

Polazna osnova za ublažavanje rodne diskriminacije trebalo bi da bude  uspostavljanje odgovornih  i održivih budžeta. SD BiH želi da koristi iskustvo iz razvijenih zemalja, te da pomogne u riješavanju ovog problema zašto smo planirali niz aktivnosti u promjeni regulative.  Država mora imati jedinstveno Ministarstvo za socijalnu skrb i zaštitu gradana BiH na području cijele države. Stav SD BiH je da se smanji skupa bosansko-hercegovačka administracija i  privilegije dužnosnicima na opštinskom, kantonalnom i federalnom nivo, od službenih auta, restorana, telefona te da ta ista sredstva usmjere u socijalno zdravstvene usluge.

Jedan bračni par treba da ima pravo na ukupno 450 dana plaćenog dopusta dok dijete ne napuni 8 godina života s tim da ga mogu koristiti oba supružnika.  Naknada umjesto plaće ženi/suprugu u radnom odnosu za vrijeme dok izbiva s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta,  treba da bude 80 % prvih 6 mjeseci njenog prosčjenog ličnog dohodka za  prethodnu porezku godinu i 75 % narednih 6 mjeseci.  Ostatak od zadnja tri mjeseca treba da bude na nivou socijalnog minimuma što danas iznosi  10 km po danu. Novčana pomoć porodilji koja nije u radnom odnosu  treba da iznosi 50 posto od prosječne plaće za period od 12 mjeseci te 5 km  po danu naredna tri mjeseca.  Za svako treće i četvrto novorođeno dijete koje živi u istoj obitelji dječji dodatak će biti veći i iznositi najmanje 10 posto od prosječne plaće u državi.

Svakako da ovo obuhvata veliko zalaganje i rad, te smo svijesni da će biti velike opstrukcije u provodjenju istog od onih koji već dugi niz godina ne žive za one koji su ih izabrali nego od njihovih poreznih obaveza.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Prljavi poslovi sa čistim heroinom

Posted: 3. Septembar 2014. in Intervjui

Uskoro počinje suđenje Naseru Kelmendiju, osumnjičenom za trgovinom drogom u BiH i ostatku Balkana. Peterica Kelmendijevih saradnika otkrila su tužilaštvu detalje višemilionskog posla.

kelmendi_2014

Pišu: CIN i OCCRP

Naser Kelmendi voli da se predstavlja kao obični biznismen koji je sa svojih deset prstiju stekao nekoliko vila i fabriku sladoleda, kao i utjecajne prijatelje u institucijama Bosne i Hercegovine (BiH).

Ali, prema optužnici Kancelarije Specijalnog tužilaštva Republike Kosovo, Kelmendi je jedan od velikih narkodilera koji je između 2000. i 2012. godine zaradio milione, prebacujući heroin, ekstazi, spid i druge droge rutom koja povezuje Afganistan, Tursku i Evropsku uniju.

Jedan dio optužnice se odnosi na Kelmendijeve narkooperacije, a manji dio optužnice na ubistvo vođe suparničkog klana Ramiza Delalića Ćele 2007. godine. Tužioci navode u optužnici da je Kelmendi bio uspješan i da istraga pokazuje „da on i njegovi sinovi posjeduju imovinu vrijednu milione eura u BiH, Crnoj Gori, Kosovu i drugdje“.

Zbog tih sumnji već više od godinu dana Kelmendi se nalazi u pritvoru na Kosovu. Čeka suđenje za koje se pretpostavlja da bi moglo početi u oktobru. Tužioci su tražili da Kelmendi ostane u pritvoru kako bi ga spriječili da pobjegne iz zemlje, utječe na svjedoke ili uništi dokaze.

U optužnici je iznesena široka lepeza događaja u koje je uključeno desetak ljudi razmještenih na nekoliko kontinenata, u vremenskom periodu dužem od decenije. Svi oni su pokazali veliku domišljatost i kreativnost u rješavanju mora problema koji se pojavljuju u poslovima sa švercom robe.

Jedna od tačaka optužnice se bavi događajima iz 2000. godine, kada su svjedoci rekli da su već tada znali da je Kelmendi „bio osoba sa ogromnom količinom novca“ te osoba koja im je mogla obezbijediti čisti heroin. U ovoj tački tužioci opisuju Kelmendija kao „izuzetno opreznu osobu  na vrhu piramide za trgovinu drogom i drugim kriminalnim aktivnostima u balkanskom regionu, pa čak i šire“.

Kelmendijev tridesetjednogodišnji sin Besnik odbacuje sve navode optužnice i kaže da njegov otac nema nikakve veze sa trgovinom droge.

Međutim, u optužnici su navedene detaljne izjave više svjedoka, od kojih su neki navedeni imenom i prezimenom, a drugi pod kodnim imenima od K1 do K5. Svi oni kažu da su godinama direktno sa Kelmendijem sarađivali na desetinama važnih poslova u vezi sa narkoticima.

Svjedok naveden u optužnici kao K3, odnosno veliki diler drogom iz Beograda, izjavio je da je Kelmendijev uspon počeo „nakon što je Zemunski klan razbijen nakon atentata na premijera Zorana Đinđića u 2003. godini“. K3 je dalje naveo da je Kelmendijeva karijera dobila još jedan vjetar u leđa kada se Crna Gora odvojila od Srbije 2006. godine, čime je Kelmendi iznenada dobio monopol nad drogom i tamošnjim biznisom cigaretama.

Do 2009. godine K3 je kupovao do četiri kilograma heroina i ekstazija mjesečno, kao i nepoznatu količinu kokaina, spida i marihuane kroz poslovnu saradnju sa Kelmendijevom organizacijom. Saradnja je prekinuta oktobra 2012. godine.

Drugi svjedok K1 rekao je da je 1996. godine počeo kupovati drogu od Kelmendija koji je u to vrijeme preko Turske doturao heroin iz Afaanistana u Kosovo, BiH, Crnu Goru, Austriju, Švicarsku i druge evropske zemlje. K1 kaže da su „ogromne količine“ uglavnom bijelog čistog heroina i ekstazija prebacivane iz Turske u Sjevernu Evropu.

Prema optužnici, Kelmendijeva grupa je bila vrlo sposobna kada je u pitanju bio prekogranični šverc. Drogu su trpali u stolove i vrata od iverice, sakrivali je u kamione, u tovare limuna i tekstila. Jedna tura heroina je mogla biti podijeljena u 10 kamiona.

 Naser KelmendiKelmendi se u optužnici navodi kao veliki diler koji je zaradio milione od trgovine drogom. (Foto: OCCRP/CIN)

 

Povrh svega, radilo se o dobroj robi, heroinu vrhunskog kvaliteta „koji je bio daleko jači nego obično“. „Klijenti su govorili K3-u da ih obični heroin prodrma, a da ih bijeli heroin obara s nogu,“ navedeno je u optužnici. Šverceri su znali prebacivati po 100 kilograma po turi preko slabo kontrolisanih granica u planinskim krajevima.

Ekstazi u obliku pilula prenosio se na drugačiji način. U optužnici je navedeno da je grupa dobijala pošiljke do 200.000 tableta iz Holandije koje su bile pakovane u plastične boce od kojih je svaka mogla primiti do 4.000 pilula. Boce su omotavane bijelom teflonskom trakom, a potom pakovane u specijalne štekove u cisternama za naftu. Čak do pet vozača dnevno je kretalo iz Holandije za destinacije širom Evrope.

Manje pošiljke su pakovane u rezervoare vozila, ispod krova ili u specijalno izgrađene štekove, dok su veće sakrivane u rezervoare velikih kamiona ili u tajne džepove koji su bili zašiveni u ceradu kamiona. Također, u optužnici je navedeno da je ova grupa koristila malu količinu novca poslanog preko Western Uniona iz Kosova u Tursku kao signal da je pošiljka droge uspješno primljena.

U optužnici je, također, naveden spisak dugačkih šifrovanih SMS poruka između članova grupe, čime je dojavljivano da je dotična pošiljka prešla određenu granicu. Također, spominje se i da je prilikom hapšenja Kelmendija u porodičnoj kući u Peći u decembru 2013. godine pronađena dokumentacija o transakcijama novca od „nekoliko stotina hiljada američkih dolara i eura”.

Svjedoci su pred istražiteljima izjavljivali  da je Kelmendi „zarađivao ‘milijarde i milione’ preko svoje organizacije za šverc droge, a drugi je naveo da je Kelmendi dao svom sinu Elvisu pet miliona eura da pokrene vlastiti biznis. Međutim, istražitelji su pregledali bankovne transakcije i dokumente o vlasništvu i utvrdili da je familija Kelmendi u periodu od 2001. do 2013. godine raspolagala sa oko 4,4 miliona eura.

Optužnica se potom bavi pojedinačnim poslovima od kojih neki datiraju iz ranog Kelmendijevog perioda u BiH.

Besnik Kelmendi kaže da je njegov otac došao u BiH 1988. godine i otvorio butik kožne robe u Skenderiji, sportsko-tržnom centru u Sarajevu. Početkom rata odlazi, da bi se sa Kosova vratio nakon rata i „radio kao trgovac kožom, odjećom i slično“, kaže Besnik.

Kelmendijev bivši advokat Osman Cucović rekao je u razgovoru sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) i Organized Crime and Corruption Reporting Projekt (OCCRP) da je  njegov klijent bio jedan obični trgovac robom iz Italije i Njemačke. „Znači, osamdesetih godina, kada se išlo masovno za Italiju po farmerke i to, on je išao sa njima. Znači, išao je sa bosovima, maltene bio je neki sekundarni čovjek, ali je uvijek bio tu, učio je zanat. Radio je šverc i tako da je izrastao kasnije u jednog trgovca i biznismena. Znači, radio je raznorazne biznise. Radio je trgovinu cigarama – svi znaju ovdje da je trgovao cigaretama”, rekao je Cucović.

Optužnica otkriva da se Kelmendi bavio i drugim poslovima. Svjedok K2 tvrdi da mu se Kelmendi prvi put obratio u Crnoj Gori u vrijeme dok je K2 švercovao oružje za Oslobodilačku armiju Kosova. Ponudio mu je da za njega vozi heroin u Englesku. Iako je Kelmendi bio uporan u poslovnoj ponudi, K2 je, navodno, odbacio ponudu.

Kelmendi je 2000. godine, prvo na Kosovu a poslije i u Turskoj, zatražio od K2 da organizuje likvidaciju čovjeka koji je prevario Kelmendija, ne plativši mu 100 kilograma heroina. K2 je ovo odbio, ali je kasnije čuo da je čovjek po imenu Muzafer Kalić ubijen u BiH i da je on bio osoba koja je pokušala izbjeći plaćanje heroina.

Objavljeno 3. 9. 2014.

(Izvor: http://www.cin.ba)

 maja jurisic

Udruga Buđenje osnovana je prošle godine u kolovozu na otoku Šolti. Nakon studija u Zadru jedna od suosnivačica, Sandra, se odlučila vratiti živjeti na otok te se aktivirati u lokalnoj zajednici dok je moja dugogodišnja želja da život u gradu zamijenim životom na otoku. Kako dijelimo jednake vrijednosti odlučile smo zajedno s još jednom prijateljicom, Sonjom, osnovati Udrugu i biti dio procesa stvaranja uvjeta za pametan, uključiv i održiv razvoj mladih…..No naš krajnji cilj je osvještavanje mladih o potencijalima otoka kojih ima nebrojeno puno, a samim tim i mogućnosti samozapošljavanja. Stoga se dugoročno želimo fokusirati na njihovu daljnju edukaciju i razvoj…..No ono što smatramo najvećim uspjehom je podrška lokalnog stanovništva i mladih na otoku koji su volontiranjem u svim aktivnostima pokazali da su spremni na promjene koje donosimo i da žele aktivno raditi na unaprjeđenju kako sebe tako i okoline u kojoj žive….. Jedan od najosnovnijih ciljeva naših aktivnosti je vlastitim primjerom pokazati kako je zapravo sve moguće kada se radi sa srcem, bez fokusiranja na zaradu i profit i kada se promjenom načina na koji gledamo svijet oko sebe zapravo cijeli svijet mijenja….. Sve što u životu želim prenijeti na druge radim prije svega vlastitim primjerom, dakle ne želim druge ohrabrivati da otvore svoje tvrtke i samozaposle se ako i sama ne prođem kroz tu poduzetničku školu. Samim tim Udruga i tvrtka se nadopunjuju, a dok se Udruga ne osnaži dovoljno da može zapošljavati neophodno da životne prihode osiguram iz drugih izvora. Nadam se da će kroz 3 godine Udruga postati dovoljno jaka i stabilna da ćemo se svi moći posvetiti upravo njezinom razvoju…..

solta

Možda će se neko zapitati otkud ovaj intervju, otkud tamo neki dalmatinski otok Šolta….? Odgovor je jednostavan: pa primjer moje sugovornice i njenog mladog tima može itekako da bude putokaz za mnoge u BiH da se i oni probude i da slijede upravo ovaj primjer. Kao model!

Kada i kako je rođena ideja o osnivanju Udruge?  Šta su joj vizija, ciljevi….?

solta-1JURIŠIĆ: Udruga Buđenje osnovana je prošle godine u kolovozu na otoku Šolti. Nakon studija u Zadru jedna od suosnivačica, Sandra, se odlučila vratiti živjeti na otok te se aktivirati u lokalnoj zajednici dok je moja dugogodišnja želja da život u gradu zamijenim životom na otoku. Kako dijelimo jednake vrijednosti odlučile smo zajedno s još jednom prijateljicom, Sonjom, osnovati Udrugu i biti dio procesa stvaranja uvjeta za pametan, uključiv i održiv razvoj mladih.

Naša vizija je vratiti život na otok edukacijom mladih i povećanjem njihovih mogućnosti za zapošljavanje u lokalnoj zajednici.

Naša misija je organizacijom različitih edukativnih, sportskih, kulturnih i zabavnih manifestacija prvenstveno mladima na otoku osigurati snažniju integraciju u ukupan društveni život, poticati međusobne suradnje te stvarati pozitivne socijalne pomake kroz povratak životu na otoku.

Ciljevi Udruge su promicati vrednote zdravog života, podizati ekološku svijest, isticati važnost zaštite okoliša i korištenja obnovljivih izvora energija, poticati održivi razvoj otoka osobito u poljoprivredi te ruralnom, eko, agro i sportskom turizmu.

Koliko članova broji Udruga i kakva je njihova starosna i obrazovna struktura?

JURIŠIĆ: Udruga trenutno broji 30 članova različitih dobnih skupina i stupnja obrazovanja. Većinom su to mlade osobe do 30 godina koje su ili završile fakultet ili su redoviti studenti, a gotovo svi se nalaze u procesu razmišljanja što žele raditi u životu i u kojem smjeru žele razvijati svoje ambicije.

S kojim aktivnostima pokušavate “probuditi” mlade na otoku  te integrirati ih u ukupan društveni život u toj sredini, odnosno stimulirati ih na ostanak u zavičaju, ili povratak?

JURIŠIĆ: Program koji smo pripremili za 2014. godinu nastao je prvenstveno osluškivanjem potreba i želja lokalne zajednice. Stoga su naše ovogodišnje aktivnosti bile raznolike i namijenjene svima, i mladima i starima, i gostima i domaćima – otočki vaterpolo turnir, ribarska večer, sajam otočkih proizvoda, koncertni dani madih glazbenika… No naš krajnji cilj je osvještavanje mladih o potencijalima otoka kojih ima nebrojeno puno, a samim tim i mogućnosti samozapošljavanja. Stoga se dugoročno želimo fokusirati na njihovu daljnju edukaciju i razvoj.

rogač-300x200Kakve ste rezultate polučili u godinu dana postojanja Udruge? Jeste li zadovoljni Vi i Vaši suradnici? Ima li, zapravo, nekih pomaka?

JURIŠIĆ: U godinu dana postojanja napravili smo jako puno posla i do sada smo sve projekte uspješno realizirali. No ono što smatramo najvećim uspjehom je podrška lokalnog stanovništva i mladih na otoku koji su volontiranjem u svim aktivnostima pokazali da su spremni na promjene koje donosimo i da žele aktivno raditi na unaprjeđenju kako sebe tako i okoline u kojoj žive. Prepoznati smo od strane brojnih pojedinaca i institucija koje nam nude pomoć i žele s nama surađivati te smo do sada prijavljeni kao partneri u nekolikom projekata koji se financiraju iz EU fondova zajedno sa nositeljima – Zelenom akcijom, Mrežom Mladih Hrvatske i Centrom za zdravo odrastanje “IDEM i ja”. . Naime, krajem prošle godine Udruga je postala članica kandidatkinja u Mreži Mladih Hrvatske koja okuplja 69  udruga koje se bave mladima i njihovim razvojem te integracijom u društvo što nam je otvorilo brojne mogućnosti suradnje s organizacijama diljem Europe s kojima dijelimo zajedničke vrijednosti.

Koje biste manifestacije izdvojili iz sklopa svoga programa “Šoltanje 2014.”?

JURIŠIĆ: Za početak smo krenuli obogaćivanjem turističke ponude i osmišljavanjem slobodnog vremena lokalnog stanovništva kroz organizaciju otočkog vaterpolo turnira na kojem su mogli sudjelovati i domaći i gosti neovisno o godinama. Tako smo na turniru okupili predstavnike skoro svih otočkih mjesta, ali i doveli u goste profesionalne vaterpoliste. Ovaj sportski događaj izazvao je veliko zanimanje lokalnog stanovništva, pa je veliki broj domaćih navijača pratio susrete, a skupilo se i dosta gostiju, što naših, što stranih. Turnirom smo na otok vratili vaterpolo nakon više od 15 godina u vrijeme dok je otok još imao svoju vaterpolo ekipu “Koralj”. Nakon turnira slijedila je organizacija tradicionalne ribarske večeri kojoj smo uveli dodatan sadržaj organizacijom sajma otočkih proizvoda pod nazivom “Zeleni otok”. Na ovaj smo način omogućili lokalnom stanovništvu da u sklopu zabavnog programa predstavi i prodaje svoje proizvode – vino, rakije, maslinovo ulje, nakit, suvenire, kozmetičke preparate i slično. Iako prepuni sumnji i skepticizma, nakon ovog događanja mnogi su nam prilazili čestitajući na uspoješnoj organizaciji i predivnoj večeri na kojoj se okupilo preko 2.000 ljudi. No sve je ovo zapravo tek početak puno veće priče. Opisala bih ovaj početak kao pomalo otvaranje prozora u neka nova vremena i otklanjanje dugouzgajanih predrasuda i sumnji kako se zapravo ništa ne može napraviti jer je sve nemoguće. Jedan od najosnovnijih ciljeva naših aktivnosti je vlastitim primjerom pokazati kako je zapravo sve moguće kada se radi sa srcem, bez fokusiranja na zaradu i profit i kada se promjenom načina na koji gledamo svijet oko sebe zapravo cijeli svijet mijenja.

stomica-8-300x199 Imate li kao Udruga podršku lokalnih vlasti te drugih relevantnih organizacija u tom mjestu?

JURIŠIĆ: Mislim da među našim članovima imamo jako kvalitetne ljude koji znaju napisati projekte, osmisliti aktivnosti i imaju razumijevanja za potrebe lokalne zajednice te da će podrška institucija na koje se budemo prijavljivali biti neupitna. Imali smo je i do sada, no sve su to sitni iznosi koji ne pokrivaju dosta neophodnih stvari potrebnih za normalno funkcioniranje Udruge. Ipak postojimo tek godinu dana i svjesni smo da je potrebno još vremena da dobijemo povjerenje nadležnih institucija, a samim tim i značajnija sredstva za rad.

Kako stoje stvari sa finansiranjem Udruge? Ima li donatora?

JURIŠIĆ: Od samog početka dobili smo financijsku podršku Općine Šolta, Turističke zajednice otoka Šolta i Splitsko dalmatinske županije prijavljivanjem programa i projekata Udruge na lokalne natječaje. Također, povjerenje su nam dale i brojne pravne i fizičke osobe, neki kroz novčane donacije, neki kroz donacije u uslugama no najveća je ipak podrška članova Udruge i svih drugih simpatizera koji su kupnjom naših ručno rađenih proizvoda na štandu pomogli da pokrijemo troškove osnovnog poslovanja. Bitno je naglasiti da nam je sada prioritet osigurati sredstva da možemo zaposliti Sandru na otoku kako bismo osigurali osobu koja može aktivno raditi na razvoju aktivnosti Udruge.

Dok traje ovaj razgovor, u tijeku je dvodnevni prvi SummerSound Adriatic Islands Festival, a kada ovaj razgovor bude objavljen, taj događaj će biti iza nas. Dakle,  kako je bilo?

JURIŠIĆ: Festival SummerSound Adriatic Islands prvo je izdanje imao na Šolti, gdje su tijekom dva dana, 19. i 20. kolovoza, mladi hrvatski glazbenici dobili priliku ne samo predstaviti se otočkoj publici, nego i sudjelovati u kulturnoj revitalizaciji otoka. Ljudi su željni nečeg novog te su reakcije publike bile potvrda da je ovaj projekt izuzetno potreban. Odaziv je bio sjajan, kroz obje večeri festival je posjetilo oko 400 ljudi svih dobnih skupina; starije generacije su s oduševljenjem prihvatile mlade ljude i nove ideje. Nažalost, na otocima još uvijek nema dovoljno kulturno-zabavnih događanja i društveni sadržaji su na nezavidnoj razini. Kroz osmišljeni koncept htjeli smo pružiti ljudima sadržaj koji nedostaje i revitalizirati otok. Cilj festivala je da ovom divnom simbiozom suvremenog glazbenog izričaja i svega onog što nam otok nesebično nudi, a to su prekrasan ambijent i drevna kulturna baština, pošaljemo poruku svima da se život vraća na otoke.

summer sound adriatic festival

 Vi ste, kako sam Vas i predstavio u nadnaslovu, suosnivačica i predsjednica Uduge, ali ste u procesu osnivanja tvrtke za poslovno savjetovanje. O čemu se radi. odnosno hoće li djelatnost tvrtke biti kompatibilna sa misijom Uduge?

JURIŠIĆ: Iza sebe imam preko 10 godina radnog staža što u privatnom što u javnom sektoru. Logični nastavak karijere bio je otvaranje vlastite tvrtke za poslovno savjetovanje i projektni menadžment. Naime, želim svojim znanjem i iskustvom pomoći malim i srednjim poduzetnicima da opstanu na sve većem i zahtjevnijem tržištu. Sve što u životu želim prenijeti na druge radim prije svega vlastitim primjerom, dakle ne želim druge ohrabrivati da otvore svoje tvrtke i samozaposle se ako i sama ne prođem kroz tu poduzetničku školu. Samim tim Udruga i tvrtka se nadopunjuju, a dok se Udruga ne osnaži dovoljno da može zapošljavati neophodno da životne prihode osiguram iz drugih izvora. Nadam se da će kroz 3 godine Udruga postati dovoljno jaka i stabilna da ćemo se svi moći posvetiti upravo njezinom razvoju.

Na samom kraju, da li ste Vi i Vaše kolegice iz užeg tima Udruge žiteljke Stomorske ili ste rođeni u tom mjestu na otoku Šolti te planirate se, eventualno, vratiti…, ili…?

JURIŠIĆ: Kao što sam već spomenula Sandra se rodila na otoku i nakon fakulteta vratila u obiteljsku kuću u Gornjem selu. Ja sam kuću u Stomorskoj dobila u nasljedstvo, a na otok dolazim od rođenja svake godine po nekoliko mjeseci te imam veliku želju da se na njega permanentno doselim. Sonja je otok upoznala i zavoljela preko nas i vrlo je izgledno da bi u bliskoj budućnosti i ona mogla preseliti. Sve tri već razgovaramo i maštamo o zajedničkom projektu izgradnje eko imanja od prirodnih materijala u kojem bi mogli i živjeti i raditi i koji bi mogao predstavljati edukativni centar na otoku.

Vama i Vašem timu te svim članovima/članicama Udruge želim puno uspjeha u radu te hvala za ovaj razgovor.

JURIŠIĆ: Hvala Vama što ste nas kontaktirali i pružili nam priliku da se predstavimo i nadamo se da ćemo Vas imati prilike ugostiti na otoku da sve ovo što pričamo doživite i uživo.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (601)

vrbas-miso

 

Moja grudva se i dalje kotrlja a dokle će stići, zna samo Jedan i Jedini. I dok se ona nezaustavljivo kotrlja (a zaustavit se mora kada stignem na svoju drugu obalu), ako ni zbog čega, a ono da razbijem “monotoniju”, gurnuo sam ruku u “naftalin” i izvukao jedan intervju star/mlad skoro četiri godine gdje sam se našao na istoj stolici na kojoj je preko puta mene bilo onih 600 mojih dosadašnjih sugovornika. Dakle, intervju je onomad objavljen na portalu “Orbus” i čitajući sada njegov sadržaj nametnulo mi se i pitanje: da li bih danas ponovio ono što sam rekao tada, 24. januara 2011.? Odgovorio sam samome sebi da bih – od slova do slova. Zato ga smatram aktuelnim i danas i zato ga objavljujem i na svome blogu, skoro četiri godine poslije.

Bedrudin GUŠIĆ

———————————————————————————————————————————————————————-

U DRUŠTVU S MAESTROM KULTURNOG DIJALOGA

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal


Marjan HajnalAko u ratu može biti nešto pozitivno, među svim zlim stranama rata, onda su to sačuvani obelisci ljudskosti, primjeri neuništivosti onog što svim destruktivnim ratoborcima dokazuje uzaludnost i besmislenost njihovih anticivilizacijskih stremljenja. Humaniste niti što može uplašiti, niti ih pokolebati da u kritičnim trenucima, kada se većina krije i razbježi pred stihijom, izlaze na brisan prostor, izlažući se svim rizicima, da bi iz brodoloma, lavina, zemljotresa, ili ispred ratnih bezumlja pronašli i zaštitili neku dušu koja se može spasiti, zacijeliti joj rane, pomoći joj da nađe sigurno utočište. U takvim uslovima biti ne samo novinar, već u svakom trenutku ostati human pripadnik svog roda neovisno od svih sićušnih efemernosti, predstavlja ono što ne zaslužuje drugi epitet osim herojskog djela. Među takvima vidim Tebe, kome u našoj privatnoj prepisci dodjeljujem najvišu titulu Dobri, koja u mom svjetonazoru nadmašuje sve druge titule. Spram Dobrog, nijedan lord nije dovoljno visok. A svaki naš Dobri Bošnjanin, rodoljubivi pravi i iskreni rasni Bosanac, uvijek graditeljski i dobročiniteljski raspoloženi Bošnjak, ima tu crtu plemenitosti, hrabrosti, i ipak toliko skromnosti da se ne uznosi, već da uvijek nastupa pedagoški, diskretno uklanjajući tragove svojih zasluga. Ipak, kada se u žurnalistici neko približi cifri od skoro dvije stotine i pedeset intervjua, koliko si ostavio iza sebe u svom dvadesetogodišnjem novinarskom radu, neko kao ja ko je obavio tek nekoliko sličnih razgovora, može osjećati samo iskrenu i veliku čast da se sjeti bar dijela Tvojih zasluga. Pored toga, intervjui nisu jedini Tvoj doprinos. Kao što Ti bezrezervno odaješ priznanje živima, i časno od patine zaborava čuvaš imena odseljenih na drugu obalu, podjednako i poznatih neimarlija, i običnih ljudi, tako i Tebi treba upravo sada u zenitu Tvog napornog intelektualnog rada, odati ovo malo kompenzirajuće priznanje na koje se odvažih da Ti uručim, u vidu ovog razgovora. Neću Ti se zahvaliti samo na kraju, već i na početku, unaprijed, u ime svih ličnosti koje si Ti uz pomoć, našeg zajedničkog Prijatelja, posebno istaknutog Dobrog među nama, gospodina Čavkića Saliha, u stilu tradicionalne bosanske gostoprimljivosti, udomio u našem virtualnom ujediniteljskom domu zvučnog i prepoznatljivog imena “Orbus”. Pa, ovoga puta kao poštovani Prijatelj i moj dragi gost, dobrodošao Bedrudine Gušić!

Bedrudin GUŠIĆ, banjalučki novinar i publicist u egziluGUŠIĆ: Hvala, prije svega, na najvišoj tituli kojom si me počastio. Ona, osim što godi, podrazumijeva još i izvjesne obaveze i odgovornosti kojih treba biti svjestan i u nastavku puta prema drugoj obali. Ali ako to sve proističe, da tako kažem, iz moga mentalnog sklopa, te etičkog i moralnog koda koji su mi genetski usađeni, onda mi uistinu nije teško nositi se sa rečenim obavezama i odgovornostima. Hvala i za dobrodošlicu.

Nekad nas je od mog Visokog i Tvoje Banja Luke razdvajalo samo par sati vožnje. Sada nas spajaju Atlantski okean, plus čitavo Sredozemno more. Ti u Bostonu, ja u Bat-Yamu (južno predgrađe Tel-Aviva). Kako objašnjavaš taj primjer daljine koja približava naše Bosance?

GUŠIĆ: Fizička daljina jeste relativan pojam. Kao što je i fizička blizina. Živjeli smo decenijama u neposrednoj blizini i onih koji su kasnije, kada su dobili priliku, pokazali svoje pravo lice, koji su ga otkrili. Time su pokazali koliko smo, zapravo, bili daleko jedni od drugih. Mnogi od nas smo, nažalost, toga postali svjesni tek “kad je puklo”, ali bolje ikad nego nikad. S druge strane, daljine koje spominješ nas samo fizički razdvajaju, ali se srodne duše i zajednička ljubav prema iskonskim vrijednostima, kakve su zavičaj i domovina, itekako lahko i prirodno, rekao bih, prepoznaju i postanu bliski i blizu jedni drugih. Pošto živim u zemlji koja je sačinjena od imigranata, odnosno imam priliku da se susrećem sa ljudima gotovo iz svih etničkih zajednica Planete, mogu kazati da smo mi – istinski Bosanci, jedinstven primjer da smo tako daleko, a tako blizu jedni drugih. To je nešto što se ne vidi, ali se osjeti, djeluje…

Šta je to što čini nepromjenljivu konstantu vitalnosti u našim bićima, taj fenomen koji podjednako zbunjuje sve brojne osvajače Bosne, kao i mali broj njenih prijateljskih saveznica tokom burne povijesti?

GUŠIĆ: Jeste, vitalni smo do kategorije fenomena, kako kažeš. To uistinu mnogi ne mogu razumjeti, gotovo da spada u domen i znanstvene fantastike, čuda… Kao što znaš, često se u toku agresije na BiH koristila sintagma “čudo bosanskog otpora”. Taj otpor kojeg su Dobri Bošnjani pružali inim okupatorima kroz stoljeća, taj inat, prkos, vitalnost naših ljudi da odole svim vrstama iskušenja, bilo da ih zadese na vlastitom tlu ili izvan Bosne, teško je objašnjiva zdravim razumom, pa čak i logički. Ili, nijedna znanstvena disciplina još nije dostigla taj stepen da ga može argumentirano objasniti. Ali, nečega tu ima. Ako nisam meritoran za tvrdnje, neka mi bude dozvoljeno da laički proniknem barem u teze/pretpostavke: čitav koloplet povijesnih zbivanja na bosanskom tlu, blagorodna zemlja sa svim svojim prirodnim osobenostima – pravim raritetima, podneblje, geopolitički i strateški položaj…, valjda su u uzročno-posljedičnoj vezi sa konstantom vitalnosti u našim bićima koji zbunjuje sve osvajače Bosne i njene kvislinge – od Rimljana, preko Turaka, Austrougara… Miloševića, Tuđmana,  Karadžića, Bobana, Dodika, Čovića… Ali, koji zbunjuje, kao što si primjetio, i mali broj njenih prijatelja u Evropi i svijetu. Neka ostane tako, makar znanost i ograničeni ljudski razum nikad tome ni ubuduće ne dohakali.

Izrael i SAD su u jednom vojnom i ekonomskom savezu. Kako sagledavaš posljedice tog savezništva po Bosnu? Ima li razloga da se na njega gleda, okom prosječnog Bosanca, sa skepsom? Ili, optimistički?

GUŠIĆ: Vrlo mi je teško sa ove distance proniknuti u posljedice tog savezništva. Zapravo, za mene je upitno da li uopće ikakve posljedice po našu domovinu i proističu iz tog pakta. A pojedinačno, eh, to je već druga stvar. Međutim, pošto je ovo javna riječ, treba biti oprezan i odgovoran, jer i sam znaš da postoje i oprečne političke kvalifikacije, ne samo u islamskom svijetu, vezano za taj savez, možda i predrasude. Ono što ja znam o Izraelu kao jednoj od strana tog saveza a tiče se Bosne jeste da su se neki gradovi iz te zemlje zbratimili, ne sa mojom, nego sa Karadžićevom i Dodikovom Banja Lukom, govori dovoljno samo po sebi. To je za mene i poruka.

Stoljećima je san Jevreja bio povratak domovini praotaca. Do danas je ostao njihov pozdrav “Dogodine u Jerusalimu!” Ja bih svim našim Bosancima kojima je Bosna jedina prava domovina poželio: “Dogodine u Bosni!” Ostvarljivo?

GUŠIĆ: Hvala na najvrednijoj želji koja se može uputiti svakom istinskom Bosancu i Hercegovcu. A da li je ostvarljivo? Ne volim koristiti sintagmu kakva je “realno stanje na terenu”, a koju uglavnom rabe bh. političari i koje kao takve prezirem. Ravno je izdaji miriti se sa stanjem kakvo jest i koje je nastalo, znamo svi i cijeli svijet onako kako je nastalo, obnašati vlast za dobre pare, živjeti lagodno od tih pozicija u zemlji koja je siromašna i gdje najmanje 90% njene populacije živi na ivici egzistencije ili ispod, a ne činiti išta da se to promijeni. Ovakva Bosna kakva je danas, ne želi nas nazad, a ni ja, lično, ne želim takvu Bosnu u kojoj bih proputovao posljednje kilometre svoga puta do svoje druge obale. Dakle, treba tu puno toga da se desi, promijeni, zbriše i lageruje na smetljište historije, pa da bi se moglo govoriti o iole održivom povratku. Treba se boriti i pojedinačno, a naročito združenim snagama, organizirano, pametno, pragmatično…treba, kao što smo se i privatno nas dvojica s tim lahko složili, načiniti jedan svebosanski patriotski front oko koga će se okupiti svi dobronamjerni Bosanci i Hercegovci, potomci Dobrih Bošnjana, te djelovati u pravcu radikalnih promjena u našoj zemlji da bi se u nju mogli vratiti oni koji to žele i koji bi joj mogli puno toga dati, ne tražeći ništa za uzvrat.

Jevreji su se vratili, iako poprilično neslavno. Da li je sukobljavanje na zemlji istog praoca nam, Avrama, Abrahama, Ibrahima – nužna neminovnost?

GUŠIĆ: Ovo je prilično kompleksno pitanje. Zahtijeva prethodnu duboku kritičku, historijsku, političku, ekonomsku, kulturološku, sociološku i teološku analizu. Naravno, u mnogim tim segmentima nisam meritoran. Čak nisam nikad ni bio u toj zemlji. Ono što znam to je iz medija, ili odnedavno iz prve ruke. A, to je, ruku na srce, premalo da bih sudio. Ja suditi mogu samo sebi, a svima nama, prema onome što ja slijedim, samo Jedan i Jedini. Ipak, neću potpuno zaobići odgovor na to pitanje, svjestan i rizika kojeg ulažem u svako slovo i svaku riječ koje ću sada izustiti. Naime, postoje neke historijske činjenice i činjenice koje traju i danas i koje svaka strana uzima kao argument. Ja sam, prije svega pacifist i kao takav se zalažem da se svi problemi među ljudima i narodima rješavaju na svaki drugi način osim ubijanjima. Naravno, to podrazumjeva spremnost svih strana u konfliktima da uvažavaju prava onih drugih, da ih ne oštete ničim, da ne otimaju od drugih njihovo i ne svojataju kao (samo) svoje,  da nastave živjeti jedni pokraj drugih, ne ugrožavajući nikoga. Svi smo sinovi Ibrahima a.s./Avrama/Abrahama i kao takvi treba da živimo kao braća. Ali, nažalost, to nije tako. Sukobi na tim prostorima traju decenijama, ne nazire im se kraj, a bojim se da su i jedni i drugi taoci nekih drugih centara moći kojima odgovara takvo stanje. Koliko god sam protiv rata, još više sam ojađen onim što se čini palestinskom narodu, a ne manje djelima kamikaza koje opet prekidaju ne samo svoj, nego i mnoge druge, ali nevine živote, uvjetno rečeno na drugoj strani.  Ovi drugi nemaju uporište u vjeri iza koje se nevješto kriju. Prema tome, sukobi na Bliskom istoku izgleda da jesu bili neminovnost, barem sa historijske i političke tačke gledišta, jer  su se desili i dešavaju, a kumovale su im i kumuju neki drugi koji se ponašaju u stilu one latinske – divide et impera.

Da li je napad Al-Qaide na teritorij i žitelje SAD na neki način ohrabrio separatističke tendencije u Bosni i Hercegovini i ojačao pogrešno postavljene temelje Daytonskog primirja?

GUŠIĆ: Eh, ovdje sam već kao riba u vodi. Dakle, ma koliko bilo onih, čak i među mojim sunarodnicima koji ovdje žive i za koje znam da ih ima a  koji se eventualno neće složiti s ovim, ja ću reći da ništa u Americi nije više isto kao što je bilo do 11. septembra 2001. godine. Barem što se tiče pozicije muslimana, kojoj vjerskoj skupini i sam pripadam. Jednostavno, postoji naglašeno, manje naglašeno ili nenaglašeno, ali se osjeti u zraku, antiislamsko raspoloženje. Mediji su učinili svoje, kao i svugdje drugdje. Zar ja treba da dokazujem bilo kome da nemam ništa sa onima koji nose muslimanska imena a koji čine teroristička djela? Kakve to veze ima samnom i kakve veze ima sa islamom? Nikakve! Svaki teroristički čin u Americi ili izvan nje, ako ga počini neko ko nosi muslimansko ime, s predumišljajem dobiva prefiks islamski, a ako ga počini pripadnik neke druge vjerske skupine, on je samo teroristički i ništa više. I treba ga zvati tako, ali u svim slučajevima, bez obzira na imena počinilaca. Međutim, predrasude i antiislamsko raspoloženje – postoje. Doduše, više za vrijeme Busha, nego poslije njega. Tu situaciju vješto koriste srpski lobisti i kapitaliziraju dionice svojih separatističkih ciljeva u Bosni. Dakle, ojačao je, kako ti kažeš, pozicije Dejtonskog primirja, odnosno “luđačke košulje” kao jedne od tekovina tog i takvog mira. Nažalost, to je tako. A tako jeste ne samo zato što Dodik i njegovi mentori uspješno koriste jedno globalno raspoloženje prema muslimanima Planete, ne samo zato što je međunarodna zajednica takva kakva jest, znači nikakva, nego i naročito zato što mi u Bosni nemamo političara koji će na pravi način parirati takvim tendencijama i djelima i koji će jasno i glasno reći i tom Dodiku i njegovim mentorima u Beogradu, i Washingtonu, i Briselu i, ako hoćeš, i Moskvi – Aneks 4 Ustava BiH, proistekao iz Dejtonskog sporazuma, nije legitiman i nije legalan pošto nikada nije izglasan u Parlamentu zemlje o kojoj je riječ – Bosne i Hercegovine. Takvog političara nismo imali, nažalost, niti za vrijeme agresije. Čak je sjedao za isti stol sa pobunjenicima i budućim ratnim zločincima, pa smo dobili šta smo dobili. Pardon, dobili su oni koji su počinili tolike zločine nad Bošnjacima i drugim patriotima BiH. Mi smo izgubili. Ali, nismo izgubili nadu, jer kažu da ona posljednja umire.

Srbi smatraju da su najveći gubitnici u miru. Hrvati se osjećaju ugroženima u BiH. Bila bi to “istina” kada se njome ne bi prekrivala velika prevara. Posljednji genocid nad Bosnom i Bošnjacima i ostalim pro-Bosancima je primjer, dokazan i potvrđen posebno u miru. Šta je opasnije u toj prevari, lažni mir, ili dugogodišnji rat?

GUŠIĆ: Srbi su gubitnici i u ratovima koje su vodili, počev od 1389. do 1995. Da, neki Hrvati izjavljuju da su ugroženi u BiH. Samo neće da priznaju da su im to u amanet ostavili Franjo Tuđman i Mate Boban, a da su danas najugroženiji od Dragana Čovića i Bože Ljubića. Njihova politika je pogubna po bh. Hrvate. Niko od njih ne spominje prognane Hrvate iz Bosanske Posavine, Banja Luke i čitave Bosanske Krajine. Ne, takvi Hrvati njih ne zanimaju. Oni prave tal sa Dodikom, ne za dobrobit svih Hrvata u BiH, nego za svoje lične interese, odnosno za svoje pašaluke gdje mogu neprikosnoveno vladati i raditi šta im je volja, bez zakonskih konsekvenci. Naravno, jedan od bitnih preduvjeta za to jeste još više oslabiti institucije centralne vlasti, ili dovoljno razvaliti i ovo što je ostalo od Bosne da mogu na njenim ruševinama praviti svoje kvazi državice feudalnog tipa. Dakle, sve te srpske floskule da su gubitnici u miru, te hrvatske o njihovoj ugroženosti su podvale i tipične zamjene teza. Jednako su opasni i lažni mir i dugogodišnji rat. Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda.

Gdje se izgubila rasudna moć srpskih i hrvatskih intelektualaca, ali i jednog značajnog dijela među Bošnjacima, i da li je među njima ostao ijedan lojalan etici, savjesti i humanosti? Mnogi grakću po internetu, pišu kolumne i knjige, ili, još gore, kao narodni poslanici dobivaju od oporezovanih građana visoke plate, da bi isti taj narod držali glavom pod vodom. Koju je kulturnu revoluciju, revoluciju uma i humanosti potrebno povesti da bi se promijenila takva situacija u korist svih, i prije svega, u cilju očuvanja integriteta Bosne i Hercegovine?

GUŠIĆ: Čudno je to koliko su zakazali intelektualci u BiH. Iz sva tri naroda. Umjesto da oni budu vodilja, vizionari.., da se izdignu iznad nekih uskih nacionalnih i ne znam kakvih još interesa, mnogi od njih su zapristali za ovom ili onom političkom opcijom. Lično mi je poznato da su se neki čak i prodali. To je dno dna. Po meni, nose veliki dio odgovornosti za sve što se događalo u našoj zemlji od ranih 90-tih do danas. To što se ponekad neki od njih oglašavaju u medijima – kolumnama ili pišu knjige, pa to rade za pare, onako individualno, kao slobodni strijelci. Kulturna revolucija je neophodna, samo nije moguća sa ovim potrošenim i promašenim intelektualcima. Čast izuzecima koji su uistinu rijetki.

Kako se, i da li se, po Tvom mišljenju, rat mogao izbjeći i kako Ti kao ekonomist po struci procjenjuješ štete koje je rat nanio ekonomiji Bosne, da ne govorimo u ovom trenutku o najstrašnijoj šteti, izgubljenim ljudskim životima, fizičkim i duševnim posljedicama, raseljenosti…?

GUŠIĆ: Rat se vjerovatno mogao izbjeći, ali izgleda da nisu mogle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se da je rahmetli Alija Izetbegović u predvečerje agresije govorio da mirno spavamo jer “za rat je potrebno dvoje”. Da, za rat treba najmanje dvoje, ali za agresiju dovoljan je i jedan. Ona je pripremana godinama prije 1992. i čekao se samo pogodan momenat i bilo kakav povod da započne. Naravno, ne treba trošiti riječi ni vrijeme o izgubljenim desetinama hiljada nevinih života, izgubljenim i prekinutim mladostima, traumama… Ekonomske posljedice trajanja nametnutog rata našoj zemlji se neće nikada ni približno moći ekonomskim pokazateljima utvrditi. Ovdje nije riječ samo o posljedicama razaranja tamo gdje je bilo sukoba, nego i o pljački stoljeća privrednih giganata. Naprimjer, u moj Banja Luci do kostura su ogoljeli velike privredne subjekte kakvi su “Rudi Čajevac”, “Jelšingrad”, “Incel”. Mnoga postrojenja iz istih su tih godina prenesena u Srbiju. Finalni udarac ratom opustošenoj bh. privredi zadan je nakon Dejtona takozvanom privatizacijom, što je ustvari samo “stručni” termin za neviđenu pljačku materijalnih dobara u BiH u koja su decenijama ulagali bh. građani. I danas smo svjedoci sprege vlasti, s jedne strane, te kriminala i korupcije, s druge. Posljedice su već katastrofalne po naše građane koji tamo žive. Nisu ostavili na miru niti prirodne resurse, hidroenergetske potencijale, željeznice… podijelili su i njih po nacionalnim šavovima.

Da se vratimo na Tvoje konkretno iskustvo, na početke Tvog novinarskog rada u okupiranoj Banja Luci, odakle si iz doslovno hermetički zatvorenog grada slao informacije u svijet o stradanjima nesrba. Kako si se tada osjećao i kako si s obzirom na tradiciju Tvoje porodice, posebno uloge i pozicije Tvoga oca i Tvoje funkcije u duhovnim sferama, doživio deportacije i rušenje islamskih vjerskih objekata, grobalja, spomenika, što nažalost, svjedoci smo, traje do danas?

GUŠIĆ: Da, Banja Luka je bila okupirana već u vrijeme agresije na Hrvatsku, dakle u jesen 1991. Najcrnji fašizam se gledao uživo. I ne samo gledao, nego i trpili svi njegovi nusproizvodi. Oni, koji su početkom 1945. bili obrijali brade i zamijenili kokarde petokrakama, ponovo su pustili brade i stavili kokarde početkom 1992. godine. Oni, ili njihovi sinovi, svejedno. A u meni je genetski usađen antifašistički kod. Hvala Ti što si u pitanju spomenuo moga rahmetli oca koji je bio imam po struci, ali i partizan, znači antifašist. Učestvovao je i u operacijama uoči oslobođenja Banja Luke (oslobođena 22. aprila 1945.), ali od onog fašizma, i bio pri tom ranjen. Otišao je s tim gelerima u nozi na onaj svijet. Da je dočekao reinkarnaciju srpskog fašizma u Banja Luci, kao što nije, ne znam kako bi i da li bi preživio i jedan jedini dan. Često sam znao tada reći, čak i naglas, samome sebi: “Blago mome babi što ovo nije doživio”! Drugo što smatram da treba ovdje istaći jeste rezolucija 70-ak uglednih banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine kojom su od ustaškog poglavnika Pavelića tražili da se zaštite Srbi, Jevreji i ostali od daljnjeg ustaškog terora u Banja Luci i šire. S ponosom ističem da je među potpisnicima bio i Bedrudin Gušić, moj rođak po kojem sam dobio i ime. Eh, stradanja nesrba u Banja Luci, rušenje islamskih i katoličkih sakralnih objekata, devastiranje mezarja i grobalja, hapšenja odraslih muškaraca – Muslimana/Bošnjaka i Hrvata i odvođenja na kopanje rovova između prvih linija fronta, gdje su mnogi i skončali…, ama teror svake vrste se odvijao u gradu u kojem nije bilo rata. Sve to pred očima tzv. gradskih banjalučkih Srba. Niko od njih nije mi prišao i barem na uho šapnuo da to nije u redu šta se nama u gradu dešava. Zaboravili su na rezoluciju iz 1941., na dugogodišnje komšijske odnose, jaranstva, kumstva…, sve su zaboravili. Ili su se “pravili Toše”, kako bi se reklo žargonom onih s desne strane Drine. I da me neko danas pita da li bih potpisao takvu rezoluciju u ova vremena, nakon svih iskustava i spoznaja, odgovorio bih potvrdno. Dakle, moj usađeni antifašistički, istinoljubivi i pravdoljubivi damar nije mogao mirovati tih ranih 90-tih pa sam tražio i našao kanal putem kojeg ću informirati domaću i svjetsku javnost o onome šta se dešavalo u doslovno hermetički zatvorenoj Banja Luci. Jednog dana je u njihovom dnevnom, na fašističkim osnovama uređivanom listu “Glas Srpski” osvanuo članak pod naslovom “Ko to cinkari Republiku Srpsku”? Izluđivao sam ih gotovo svakodnevnim informacijama koje su plasirane na Radiju Bosne i Hercegovine o golgoti banjalučkih Muslimana/Bošnjaka i Hrvata, rušenjima njihovih vjerskih objekata, spomenika kulture i sl., a nisu mogli dohakati odakle curi. Koristim i ovu priliku da javno odam priznanje Mustafi efendiji Klanci, glavnom imamu Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, koji mi je bio taj pouzdani kanal. Imao sam i jedan alternativni, kojeg sam povremeno koristio, ali za taj sam platio i neku cijenu budući da je bio petokolonaški.

Reci nam nešto o feljtonu “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci”.

GUŠIĆ: Iz Banja Luke sam izišao ilegalno, 7. novembra 1994. godine. Neposredno uoči toga sam bio četiri puta privođen u njihovu policiju i tretiran od strane jednog njihovog isljednika “Službe državne bezbjednosti”. Ti tretmani, kao i ostala dvoipogodišnja iskustva koja sam doživio u svome gradu su toliko u meni akumulirala jeda i žestine da sam se osjećao kako bih pukao ako ne bih istresao barem dio onoga što znam i što sam lično doživio. Pošto sam bio i na dužnosti predsjednika Islamske zajednice Banja Luka, počev od 21. maja 1992. (da, baš tada sam se prihvatio te funkcije), imao sam priliku da budem sudionik ili svjedok brojnih zločina koji su nad nama činjeni u Gradu, pa prema tome sam smatrao da mi je i dužnost upoznati javnost, sada podrobnije i sa neke slobodne teritorije, o golgoti Bošnjaka i Hrvata u Banja Luci. Također, smatrao sam da svaki čovjek, pa i ja, treba imati stav po nekim krucijalnim pitanjima ili događajima koji čine dio povijesti, te da ga treba izreći. Otišao sam u dopisništvo “Oslobođenja” u Martićevu br. 5 u Zagrebu i ponudio tadašnjem šefu dopisništva Josipu Vričku tekst feljtona pisan rukom. Prihvatio je. Objavljen je u Evropskom izdanju “Oslobođenja” koji je izlazio sedmično, u pet nastavaka, proljeća 1995. Prethodno je bio najavljivan nekoliko večeri na Radiju Bosne i Hercegovine. Svakog petka se taj list, kao i “Ljiljan”, prodavao u Zagrebačkoj džamiji i bio bi razgrabljen. Ne samo od mojih Banjalučana koji su tada kao i ja obitovali u RH, nego i od drugih. U feljtonu sam zaista iscijedio sav svoj jed koji se bio nakupio u meni do tada. Međutim, njegovo objavljivanje sam mogao i zažaliti. Naime, objavljujući zaista ekskluzivne informacije o životu i smrti u okupiranoj Banja Luci, olahko sam pri tome prešao preko činjenice da mi je jedna od tri sestre ostala U Banja Luci, sa mužem i kćerkom. Kasnije sam saznao da su i nju privodili, da je ispitivao isti isljednik koji je i mene, pokazavši joj svih pet brojeva tog “Oslobođenja”, rekavši joj: “Evo, vidi, šta tvoj brat piše”! Ona mu je uzvratila, hrabro: “A šta od toga nije istina?” To ga je valjda šokiralo i pustio je, bez ikakvih daljnjih maltretiranja. No, kada danas pomislim da sam je ostatak života mogao imati na savjesti, sav pretrnem. I prije koji mjesec šalje mi moj kolega i sugrađanin Mišo Vidović (dopisnik FTVBiH iz Banja Luke) elektronsko izdanje devet nastavaka dnevnog “Oslobođenja” sa mojim feljtonom. Našao je to, kaže, u arhivi tog lista. Obradovao me Mišo jer nisam niti znao da je feljton išao i u dnevnom izdanju. Nedugo poslije objavljivanja u “Oslobođenju”, neko se pobrinuo da ga prevede na engleski i ustupi Haškom tribunalu.

Tvojom zaslugom snimljen je dokumentarni film “Priča o banjalučkim džamijama”.

GUŠIĆ: Ja sam autor toga filma. To je, zapravo, jedan amaterski uradak koji rječju, slikama i video snimcima govori o svih 16 banjalučkih džamija, koliko ih je bilo do 1993. godine, njihovim vakifima (osnivačima), godištima gradnji ili obnova, te tačnim datumima rušenja, sa živim video snimcima rušilišta. Sve se to dešavalo u gradu u kojem nije bilo ratnih dejstava. Najemotivniji dio te filmovane priče je, naravno, onaj o Ferhadpašinoj džamiji, ili Ferhadiji, koja je 414 godina pamtila razne okupatore i silnike, nadživjela i njih, odolijevala prirodnim kataklizmama, uključujući i snažni zemljotres iz 1969., ali četničku neman nije izdržala i bila je u zoru, tog 7. maja 1993. godine, sravnjena sa zemljom. To je bio najsnažniji udarac u srce svim Banjalučanima koji su se divili Ljepotici, kako oni, tako i mnoge generacije prije njih, odnosno prije nas. Dakle, taj video uradak sam odavde iz Amerike septembra 1996. ponudio  tadašnjoj TV BiH, oni su prihvatili uz uvjet da priložim i pisanu izjavu da im to poklanjam, što sam i učinio kao i sve dosada što sam uradio u sferi novinarstva i publicistike – volonterski, te prvi put emitirali na svome programu 25. novembra 1996., dakle na Dan državnosti BiH. Poslije toga je nekoliko puta emitiran svakog 7. maja u godini, na Dan džamija. Haški tribunal je tražio i dobio od mene kopiju ovog filma.

Imao si dugogodišnji medijski angažman u komentiranju aktualne bosanskohercegovačke političke i ustavno-pravne stvarnosti. Što misliš o cenzuri, o ugroženosti novinara i izazovima izvještavanja u specifičnim uslovima?

GUŠIĆ: Cenzura je nešto protiv čega se treba grčevito boriti. Niti u jednom društvu koje se deklarira kao demokratsko nje jednostavno ne bi smjelo da bude. Što se mene lično tiče, nemam problema sa cenzurom jer sam potpuno slobodan i nezavisan novinar. Sve što sam do sada dao objaviti, a toga je u ovih 20-ak godina bilo zaista puno, bilo je na čistoj volonterskoj osnovi. Pošto sam slobodan novinar, pišem za one koji me ne cenzurišu, poštujući, naravno, elementarne kodekse novinarskog morala i etike. Koliko odavde mogu da pratim poziciju bh. medijskih kuća, one u RS su pod strogom kontrolom vlasti, znači pod cenzurom, dok one u FBiH nisu. Ali, istovremeno ja ne poznam niti jednu nezavisnu medijsku kuću u BiH, u punom i pravom smislu riječi. No, to istovremeno ne znači da u našoj zemlji nema dobrih novina ili televizija ili radio stanica, te u njima kvalitetnih poslenika javne riječi. Čak ima i hrabrih, pogotovo onih što raskrinkavaju visokopozicionirane političare i njihovu spregu sa organiziranim kriminalom i korupcijom. Takvi su uglavnom i ugroženi, kao što su Slobodan Vasković, Bakir Hadžiomerović, a na neki način i moj prijatelj Mišo Vidović, kojemu je Dodik pred kamerama poželio da mu otkaže srce, naprimjer. Tamo gdje su ugroženi novinari, zapravo, najugroženija je istina.

Kažu, roditelju su sva djeca podjednako draga. Ali, između skoro 250 obavljenih intervjua sa poznatima i manje poznatima, izdvajaš li u svom sjećanju neke susrete kao posebno drage?

GUŠIĆ: Upravo tako, svi su mi podjednako dragi jer su moji, prije svega. I svaki je priča za sebe, počev od inicijalne faze – odabira sagovornika, upita za intervju, priprema za razgovor na način da se pobliže informiram o njemu i oblasti koja mu je struka ili u kojoj djeluje, formuliranja pitanja (obično 15, ne znam ni ja zašto, ali to je dio neke tradicije kod mene), iščekivanja njegovih odgovora (ako se radi putem e-maila), pa onda finaliziranja integralnog teksta intervjua, osiguranja ilustracija, fotografija te slanja uredniku na objavljivanje. I, vjeruj mi, svaki put kada mi se objavi intervju to doživljavam kao da je prvi, jer mu se radujem na isti način kao onda kada mi je objavljen prvi intervju. Dakle, dragi su mi svi razgovori sa mojim sagovornicima – podjednako, a onaj najdraži, ja mislim, da tek predstoji i neka ovo za sada ostane moja mala-velika tajna. Ipak, mogu kazati da sam za neke emotivno vezan a to su oni sa ljudima kojih više nema među živima. To su, prije svih, razgovori sa rahmetli Omerom Pobrićem, rahmetli Seadom Zahirovićem, poznatim banjalučkim arhitektom i neimarem i sinom nekadašnjeg banjalučkog muftije hadži hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, jednog od potpisnika spomenute rezolucije banjalučkih muslimana iz 1941.g., pokojnim Aleksandrom Ravlićem, doajenom banjalučkog novinarstva i publicistike, te pokojnom Biljanom Kovačević Vučo, s kojom sam imao intervju nekoliko mjeseci prije njene smrti.

Stekao si veliki broj prijatelja. Bilo je, naravno, ne Tvojom krivicom, njima na čast, i onih drugih?

GUŠIĆ: Naravno. Ovaj moj javni angažman mi je omogućio da steknem zaista veliki broj prijatelja, diljem svijeta. To je pravo bogatstvo. S mnogima od njih sam u redovnom kontaktu, a s nekima se susrećem, bilo u Bosni, bilo ovdje u ovoj zemlji. S nekima sam postao, kako se ono kod nas kaže – čak i kućni prijatelj. Eh, to su te vrijednosti koje se ne mogu iskazati nikakvim novcima ovoga svijeta. S druge strane, svjestan sam bio kada sam započeo sa javnim eksponiranjem da je to brisani prostor na kojem mogu očekivati i kritiku, uvrede, prijetnje te steći neprijatelje. I to se desilo i dešava u mom slučaju. Možda će zvučati paradoksalno, ali je istinito, da iako najčešće pišem protiv nekadašnje paljanske i današnje banjalučke vladajuće oligarhije, protiv četnika i protiv ustaša, protiv ratnih zločinaca, a ja nisam kriv što je takvih bilo najviše iz reda srpskog naroda, dakle najmanje prijetnji i uvreda sam doživio od Srba, pa i Hrvata,  a najviše od pripadnika naroda iz kojeg i ja potičem. Zašto? Zato što kritički pišem i o bošnjačkoj političkoj i vjerskoj eliti. Napadan sam i izvrijeđan jednom na pasja preskakala od nekih nazovi novinara jednog poznatog bošnjačkog portala što pišem i “protiv naših”. Meni je bila čast i satisfakcija što me napadaju takvi – tipični podanički novinarski mali miševi koji krivicu za stanje agonije u kakvom se Bosna već deceniju i pol nalazi traže samo u tuđim avlijama, a nikad i u svojoj, odnosno u, uvjetno rečeno, našoj. Ja u svome novinarskom angažmanu “robujem” samo istini, a u to “robovanje” su uključene i neke kategorije iz moga svjetonazora – bogobojaznost i čovjekoljublje.

Kakva iskustva si stekao kroz intervjue – objavljene ili, neobjavljene, nesuđene…?

GUŠIĆ: Uh, o tome bih mogao napisati podebelu knjigu. Dakle, imam puno iskustava, različitih. Prvo, ova povelika serija intervjua mi je pomogla da prepoznam nivo lične i opće kulture mojih potencijalnih sagovornika, te sagovornika s kojima sam uspio načiniti razgovore. Dakle, ako je neko javna ličnost i ako su njegove kontakt info dostupne javnosti, pa prema tome i meni kao novinaru, ako mu se učtivo obratim i izrazim želju za intervju, pa ako se desi da uopće ne odgovori, onda on time pokazuje da je nekulturan, prepotentan, umišljen, arogantan… Minimum što bi trebao učiniti svaki takav jeste da on, ili neko ko ga predstavlja prema javnosti, odgovori. Odmah ovdje da spomenem samo neke koji se nisu udostojili da berem odgovore na upit: Zoran Milanović, predsjednik SDP RH (dva puta), Čedomir Jovanović, predsjednik LDS Srbije (dva puta), Vesna Pusić, zastupnica i Hrvatskom državnom saboru, Hilmo Neimarlija, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH…,  a Viktor Ivančić, nekadašnji glavni urednik splitskog “Ferala” me je čak grubo odbio. Ili, recimo, dešava se da mi sagovornik prihvati intervju, ja se pripremim za pitanja, pošaljem mu ih, dogovorimo se za rok, a on ne samo da ga probije, nego nikad ne odgovori. Takvih je također puno a spomenut ću opet samo neke od njih: Vesna Škare Ožbolt, predsjednica Demokratskog Centra RH, Ismet Kurtović, muzičar iz Zagreba.., dok me je  bh. književnik Enver Kazaz, nakon pristanka na intervju, moga slanja pitanja, njegovog drastičnog probijanja dogovorenog roka i moga podsjećanja na dogovoreno nazvao nacionalistom, odbivši da ikad pošalje obećane odgovore. Ma ima tih iskustava mali milion. No, svi koji su se tako ponijeli prema meni i našim čitaocima, zapravo su rekli samo o sebi.

Intervjui su, izgleda, postali neizostavni dio Tvog novinarskog rada. Vjerovatno ih doživljavaš i kao dio svoje sudbine. Kakve reference izdvajaš kao najveće vrijednosti kojima si se Ti uzvratno obogatio, ili razočarao?

GUŠIĆ: U pravu si: intervjui su dio moje životne sudbine. Ne znam hoću li i kada ću se zaustaviti, odnosno staviti tačku na “i”. To se, jednostavno, zakotrljalo i dobiva na brzini i snazi. Ali, neka traje dok se uzmogne, barem što se tiče moga zdravlja i energije – kako intelektualne, tako i fizičke. Dosadašnjim intervjuima sam obogaćen za mnoga saznanja o ljudima – kako onim tzv. običnim, tako i o onima koji nešto znače ili su značili u javnom životu u svojim zemljama. Obogaćen sam za dodatna znanja iz različitih oblasti, obogaćen sam i spoznajama da sam kroz svoje javne razgovore nekim ljudima – čitaocima, “otvorio oči”, jer su mi to neki od njih i sami priznali, pa sam zbog toga ponosan i sretan. Razočarale su me, međutim, spoznaje o nekim ljudima koji, s obzirom na svoje uloge u društvenoj zajednici, nisu dorasli zadacima kojih su se prihvatili, a oni na neki način, posredno ili neposredno, bitno određuju sudbine velikog broja ljudi, pa i naše.

Siguran sam da Ti je stalo do toga da se jednog što skorijeg dana vratiš u Bosnu. Znam kao Bosancu u egzilu kako je Tebi i svima koji su nepravedno prognani iz zavičaja, kako doživljavaju strani svijet. Kako gledaš na zapreke koje iz nerazumljivih razloga povratnicima prave, ne koji oni koji ih ne žele, već oni sunarodnici kojima bi Tvoja stečena saznanja i iskustva bila dragocjena za oporavak Bosne i izlazak iz duhovne o ekonomske krize, recesije, nezaposlenosti?

GUŠIĆ: Nažalost, to je jedna od oporih istina o današnjoj Bosni. Nisam ja u ovim godinama, kada već razmišljam o nekakvoj penziji bitan, nego su bitni naši mladi, školovani kadrovi, kako oni što su vani, tako i oni što žive u Domovini. A, najporaznija činjenica u ovoj priči jeste ona o visokoobrazovanim stručnim mladim kadrovima koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo, jer u Bosni ne vide perspektivu. Tome se čim prije treba stati ukraj, ako već nije kasno.

Kada bi naši Bosanci u Bosni znali šta znači ne prisustvovati sahrani bližnjih ili njihove sjene ostaviti u tuđim grobljima, daleko od svoje porodice i najbližih, vjerovatno bi dozrela svijest kod bh političara, i u samom narodu, da se nešto treba mijenjati. Do koje mjere bosanskohercegovački mediji djeluju konstruktivno, a koliko se urednici i vlasnici medija ponašaju politikantsko-opstrukcijski i šta bi poručio kolegama od novinarskog zanata?

GUŠIĆ: Daj Bože da je ta svijest dozrjela, kako kod bh. političara, tako i kod naroda. I pored naprijed izrečenih kvalifikacija o bh. medijima i njihove zavisnosti od ove ili one političke ili financijske oligarhije, ipak, ima medija u našoj zemlji koji djeluju i konstruktivno u odnosu na zbivanja u društvu, pa prema tome i otvaraju oči tom narodu. A hoće li narod zaista otvoriti oči, ili će na jedno zažmiriti, do njega je. Kolegama od novinarskog zanata, ako hoće da me čuju, poručio bih da se drže temeljnih principa novinarstva – da služe istini i samo istini, ma koliko ona bila bolna i ma koga ona zaboljela. Sve drugo je izdaja časne i odgovorne novinarske profesije.

Na kraju ovog lijepog prijateljskog, bosanskog i prije svega ljudskog razgovora, želim Tebi da se nađeš kao povratnik “Dogodine u Tvojoj Banjoj Luci!”, kao poštovan i uvažen sugrađanin, sa svojom porodicom. I da napraviš još mnogo lijepih publikacija, obaviš još mnogo intervjua, i da ih ukoričiš u knjigu kao vrijedan dokument bosanskohercegovačke kulturne baštine, koja govori o teškim i slavnim vremenima, o putu mukotrpnog preživljavanja i emancipacije u egzilu, do povratka kojeg Ti iskreno želim, u miru sa svojim susjedima, prijateljima, rođacima, čuvajući kao i ranije spomenike i duhovna svetišta bez kojih Bosna ne bi bila ono što jeste, dragocjena, otvorena, prepoznatljiva po svojoj velikodušnosti i gostoprimljivosti.
Hvala Ti na ovom razgovoru, Dobri Prijatelju.

GUŠIĆ: Hvala Tebi, dragi i poštovani Prijatelju, kolega i saborče. Kao što je god i kap morske vode more, tako je i naša uporna borba sa vjetrenjačama – borba. Hvala Ti još jednom na iskazanim prelijepim i plemenitim željama i hvala Ti što si bio jedan od dvojice koji je prepoznao moj 20-togodišnji javni angažman na ovaj način. I, ako ovaj razgovor prihvataš kao neki dar, onda neka to bude moj skromni poklon Tebi u predvečerje još jedne obljetnice Tvoga dolaska na ovaj svijet. Naravno, ovo je moj skromni dar i našim cijenjenim čitaocima.

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal
24.01.2011.

 

Marjan 1Lijepo je iznova imati priliku dokazati staru istinu o dosljednom kolegijalnom uvažavanju: ono ne blijedi s protokom vremena, naprotiv, – tako bi bar trebalo biti među ljubiteljima novinarskog pera, – sve jače sja na informativnom nebu, s kojeg inače, svakodnevno, često u najbrutalnijim formama, mračne sile tako jednostavno ruše borce prvog ešalona korektnog prenošenja vijesti….. Ne mogu, ipak, ne osvrnuti se na pasivnost „pravih“ novinara, – gdje se posakrivaše? Negdje sam već napisao da je posljednji rat u Jugoslaviji bio rat bivših političkih robijaša, loših đaka-propalica, kriminalaca, i pokvarenih bezdušnih novinara. Dobri ljekari se drže Hipokratove zakletve, a šta je sa obavezom novinara da i po cijenu života u ime istine i samo istine informiraju javnost o događajima poput bombardiranja Sarajeva, ili, sada Gaze?…. Religija i politika su u tendenciji sjedinjavanja, među njima iščezava razlika. Papa i bivši reis postaju političari, a političari pretvaraju politiku u religiju. Sve to u dušama „običnih smrtnika“ stvara duboku dezorijentiranost i iskonski strah, sa tendencijom prerastanja u opće nezadovoljstvo i bijes…..Do ove posljednje eskalacije sukoba ja i moja porodica nismo bili izloženi neposrednoj fizičkoj opasnosti. Sada su okolnosti suštinski izmijenjene. Rakete dometa većeg od 150 km eksplodiraju često doslovno nad našim glavama, ali na našu dosadašnju sreću, dovoljno visoko da bi njihov udar dopro do nas. Međutim, prisutna je opasnost sa kojom nije lako živjeti….. Kome su potrebni humanisti pored silnih i osionih kaćipernih kriminogenih teatralaca tipa Avigdor Lieberman, ili Fuad Ben Eliezer, Bibi Netanyahu, Naftali Benet..? Olmert će u zatvor, ali ne zbog razaranja Bejruta i Gaze. Lieberman i Netanyahu su kandidati, pitanje je samo s kojim „akreditivima“ će ih se dograbiti subjekti policijske istrage i beskompromisnog izraelskog pravosuđa…..Slike razaranja u Pojasu Gaze i prizori masakriranih leševa male djece teško padaju i Izraelcima koji imaju bar zrnce morala i savjesti. Mučno je ovih dana sve što je u vezi sa Izraelom. Mediji su objektivni, ništa se ne sakriva, niti je to moguće, ni pred domaćom, ni pred svjetskom javnošću….. Pozornicom Levanta dominiraju dvije vrste terorizma: militantno-islamistički i cionističko-etatistički. Lideri su ekstremni s obje strane, nesposobni i za mir i za vođenje rata…..Američki predsjednik Obama je narkotizirani žongler na usijanoj žici. Ni jedan dosadašnji predsjednik SAD nije bio toliko karikaturalno vidljivo bespomoćan….. Interesi panislamista i neokrstaša su isti i podudaraju se sa ideologijom svih antihumanista, pa i onih okićenih zastavom ultramilitantnog cionizma. Oni zaboravljaju najbitnije: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta” (Fjodor Mihailovič Dostojevski).[5]….Amerika je u klopci. Njeni građani već ni sami ne znaju da li im se dirigira ili su i dalje glavna sila sa dirigentskom palicom u ruci…..Ako već Palestina i RS nisu međunarodno priznate, zar ne bi bilo logično da se Dodik i Radmanović solidarišu sa Hamasom u međusobnom priznavanju? Nije li protiv RBiH vođena agresija spolja i iznutra od strane terorističkih paravojnih formacija? Ko je godinama gađao, rušio i izglađivao Sarajevo, ko je počinio genocid u Srebrenici?…..Jedino rješenje je pravljenje principijelnog otklona od nepriznavanja Izraela, potpuna demilitarizacija, denuklearizacija, direktni pregovori bez arbitara i međunarodno priznavanje uzajamno dogovorene teritorije Palestine…..Ni ja ne prestajem da kunem budale koji se usudiše da napakoste Dobrim Bošnjanima. O pravu na osvetu neljudima mislim, i na svetu slobodu koju smo Bosni našoj jedinoj dužni…..

Uvod u intervjue možda je poželjan, ali ne i obavezan. Ali, ovo je ipak moj novi jubilarni, sada 600. po redu i u ovom “svečarskom” trenutku neka kao uvod bude izrečena samo jedna jedina rečenica, dovoljna da kaže više od bilo kakvog teksta: IMAO SAM I OVOGA PUTA DOSTOJNOG SUGOVORNIKA!

Prijatelju i, zašto ne kazati, ma koliko to izgledalo pretenciozno – suborče moj! Stotka po stotka i evo nas pri četvrtom razgovoru za publiku. Naravno, to me raduje jer s Tobom se itekako ima o čemu razgovarati a zahvalan si sugovornik – istinoljubiv i pravdoljubiv i, nadasve, otvoren…, “spuštenog garda”. Dobrodošao!

HAJNAL: Poštovani Bedrudine, hvala Ti i na ovoj prilici za razgovor, hvala na epitetima koje mi dodjeljuješ. Ako me već poznaješ, znaš da mi oni ne laskaju, već me obavezuju na još veću istrajnost na trnovitom putu punom izazova i odgovornosti prema humanosti, mom osnovnom duhovnom orijentiru. O otvorenosti i „spuštenom gardu“ u pravu si, nisam priklonjen nikome i ničemu osim nastojanju da, koliko ljudski, toliko i naučno, objektivno sagledam dimenzije stvarnosti i u njenim nemilim aspektima. Nije suvišno, niti pretenciozno, osloviti se u našoj međusobnoj komunikaciji sa suborče, jer mi to jesmo, bliski u pogledima, nastojanjima, opredijeljeni za identične ciljeve, uprkos prostornoj daljini koja nas dijeli i činjenici da se nismo fizički susreli. Lijepo je iznova imati priliku dokazati staru istinu o dosljednom kolegijalnom uvažavanju: ono ne blijedi s protokom vremena, naprotiv, – tako bi bar trebalo biti među ljubiteljima novinarskog pera, – sve jače sja na informativnom nebu, s kojeg inače, svakodnevno, često u najbrutalnijim formama, mračne sile tako jednostavno ruše borce prvog ešalona korektnog prenošenja vijesti.

I sav Tvoj uloženi napor u novinarskom radu predstavlja samo jedan od bitnih ilustrirajućih fragmenata odanosti zemlji koja nikada nije prestala postojati u srcu nas izgnanika. Zajedničko egzilantu i „nevoljnom vojni“ je zla kob koja prati stasavanje uma u procesu zrenja identiteta bosanskog sopstva. Da nije tog procesa buđenja samosvjesnosti koja se mukotrpno probija kroz nanose tegobnog bremena brojnih epopeja, ne bi se izdvojio zrak svjetlosti nade saopštive jezikom optimizma. Ti o tome govoriš kroz Tvoje intervjue koji su se, kako ispravno kažeš, kao grudva zakotrljali, kao dokaz da samo priznata i poštovana razlika mišljenja može doprinijeti diferencijaciji i kristaliziranju pojmova o toleranciji i humanom zajedništvu. Ti si zaista meteorskom brzinom i efikasnošću stigao do broja 600 razgovora čime se vjerovatno malo ko može pohvaliti (sličan podatak nije mi poznat u domenu žurnalistike) iako se samo površnom promatraču može činiti da si taj zavidni rezultat ostvario jednostavno. Do tolikog broja intervjua (za koji opet želim da se udvostruči) došao si upornim i samo Ti znaš koliko napornim radom, jer, konstatirali smo ranije, puno je onih koji su samo obećavali razgovor, a među njima bilo je ne malo i nekorektnih koji se nisu htjeli niti oglasiti, da ne pominjemo nekulturne i arogantne individue, narcisoide, zaljubljene samo u ono čega su oni dio. O osionim i nadobudnim arogantima neka vrijeme kaže svoj sud, a Tebi od mene sve najljepše i najiskrenije čestitke.

Neka i čitatelji znaju da sam Te u pripremi ovog razgovora pitao o kojim temama eventualno ne bi želio da razgovaramo, misleći pri tom na Gazu i uvažavajući činjenicu da Ti s porodicom ipak živiš tamo pa….Pa sam se, malkice, ujeo i za jezik jer nas dvojicu i jesu spojile neke zajedničke vrijednosti tako da sam samo njih uzeo u obzir, ne bih Te ono ni pitao. I Ti si, naravno, uzvratio da nema tema o kojima ja i Ti ne bi mogli razgovarati. Dakle, kako je živjeti na tom dijelu ove planete gdje se itekako puca, granatira, ubija.., ruši…? Je li opasno po Tebe i Tvoje?

Marjan 2HAJNAL: O Gazi je uvijek teško misliti, pisati još teže. Nerijetko i opasno. Izvještači sa uzavrelih mjesta ratnih košmara uvijek su bili na meti onih koji ne žele da do svjetske javnosti dopre prava istina. Možda i nisam svjestan koje mi sve opasnosti prijete, mnoge sam osinjake dotakao, ali ne razmišljam o njima. Nisam se školovao za novinskog, još manje za ratnog izvjestitelja, ali jesam stručan u sferi onog što zvuči pomalo kontradiktorno – u domenu kulturne politike, a sticajem okolnosti, nalazim se u epicentru bliskoistočnog kaosa, pa, kad već postojeća realnost nije idealna, nadam se da je bar relativno prihvatljiv moj koncept i stil prenošenja informacija. Ne mogu, ipak, ne osvrnuti se na pasivnost „pravih“ novinara, – gdje se posakrivaše? Negdje sam već napisao da je posljednji rat u Jugoslaviji bio rat bivših političkih robijaša, loših đaka-propalica, kriminalaca, i pokvarenih bezdušnih novinara. Dobri ljekari se drže Hipokratove zakletve, a šta je sa obavezom novinara da i po cijenu života u ime istine i samo istine informiraju javnost o događajima poput bombardiranja Sarajeva, ili, sada Gaze? Ako već nama otvaraju put da govorimo i u njihovo ime, neka nam bar ne podmeću svoj prljavi nihilizam, otrovni defetizam i svoj loše prikriveni ili čak otvoreni nacionalizam. Novinari-mizantropi su obični demagozi, jeftini, ali, nažalost, i opasni. Neka se uče hrabrosti i požrtvovanju jednog Domagoja Margetića, ili neka se odreknu pretenzija da bi ih se trebalo nazvati predstavnicima „sedme sile“.

Diskurs o ratu danas zahtijeva redefiniciju rata. Moderan čovjek izložen je sveopćem ratu: on se vodi na planu genetike, biokemije, geofizike, astrofizike, nanotehnologije, meteorologije, hidrologije, nutricistike, medicine, farmacije, imunologije, prevencije, informatike, psihologije, kulture… Ekonomska pozadina rata je presudna, ali ne više i jedina. Religija i politika su u tendenciji sjedinjavanja, među njima iščezava razlika. Papa i bivši reis postaju političari, a političari pretvaraju politiku u religiju. Sve to u dušama „običnih smrtnika“ stvara duboku dezorijentiranost i iskonski strah, sa tendencijom prerastanja u opće nezadovoljstvo i bijes. Većinu njih u takvom raspoloženju moguće je pridobiti za usmjerenu agresiju. Jedan od ranije sačuvanih linkova koje imam u svojoj datoteci iz perioda prethodnog rata u Gazi zorno ilustrira uzroke nezadovoljstva arapskog stanovništva.[1]

Bliski istok je prezasićen negativnom energijom, plazmom politike vrije staro prorečeno prokletstvo nesloge, iracionalnosti i surovog nasilja. Moje procjene su bile pogrešne kada sam odlučio dovesti svoju porodicu ovdje. Ovo nije naš rat, kao niti bilo koji drugi rat. Ipak, poput mnogih drugih žitelja koje je doveo ko zna kakav entuzijazam, dijelimo sudbinu ovog podneblja i doprinosimo koliko je u našoj moći stvaranju mostova među ljudima koji su odlučili i izborili se sa svojom savješću da ostanu ljudi. Oni drugi se sve više pridružuju klanu hordi zombi-demoniziranih neljudi.

Do ove posljednje eskalacije sukoba ja i moja porodica nismo bili izloženi neposrednoj fizičkoj opasnosti. Sada su okolnosti suštinski izmijenjene. Rakete dometa većeg od 150 km eksplodiraju često doslovno nad našim glavama, ali na našu dosadašnju sreću, dovoljno visoko da bi njihov udar dopro do nas. Međutim, prisutna je opasnost sa kojom nije lako živjeti. Za razliku od stanovnika naseljenih uz samu ogradu koja dijeli Gazu od ostalih dijelova Izraela, do nas dolijeću, ili prelete preko nas samo rakete, a na južna naselja padaju i minobacačke granate. Iako su znatno manje, opasnost od njih je i veća, jer su preciznije, teško ih je ili nemoguće presresti, bar za sada, iako se već i za njih finalizira protuoružje. Skoro dvije decenije stanovnici žive u neprekidnom strahu, štete su velike, žrtve su već sastavni dio života.

Koliko je rat apsurdan svjedoče ovi podaci: svjesno nastojeći da zaštite Izrael, ili, pali kao pasivne žrtve terorističkih napada i svakovrsnih diverzija, od 1948. godine do danas poginulo je oko 23.000 Izraelaca. Drugi indikatori besmisla govore da je u istom periodu u automobilskim nesrećama nastradala 31.578 osoba (podatak od 4.12.2012.). Putevi u Izraelu su odlični, ali su vozači nekulturni, frustrirani, svi u pravu i niko osim njih u prednosti, što uzrokuje tako veliki broj smrtnih slučajeva. Od posljedica pušenja svake godine umre skoro 10.000 Izraelaca. Prema ovim pokazateljima (a ima ih još koji se odnose na druge bizarne uzroke smrti, kao što su nesreće u moru, trovanja, požari, padovi, fatalne virusne bolesti, međusobne likvidacije kriminalaca, posljedice nasilja na javnim mjestima ili u porodici) nameće se zaključak da su Izraelci sami sebi daleko veći neprijatelji od Arapa.

Prema tome, izloženi smo opasnostima, ali ponajmanje nam prijete povremene ratne eskalacije. One svakodnevne, nepredvidljive, naizgled zanemarive opasnosti, prate nas na svakom mjestu i u svakom trenutku, kao i većinu građana u drugim zemljama, ali, zbog nasilnog karaktera i hiperaktiviziranog temperamenta podstreknutog skrivenim impulsima osionosti i arogancije, u Izraelu su te opasnosti za nekoliko oktava na višoj razini. Riječ je i o danku mentalitetu stvaranom dugotrajnim miješanjem često nespojivih genetskih osobenosti. Rusi i Ukrajinci, lakog komunističkog morala, odani votki i svinjetini, teško se prilagođavaju agresivnim perfidnim Marokancima sa svojim arakom i posve drugačijom kuhinjom. Ali, u korijenu unutarnjih sukoba je nasilje, olako preusmjereno prema zajedničkom neprijatelju kojem se „moraju“ posjeći maslinjaci, protjerati ih čak i sa mjesta na kojima urbanisti ne bi morali graditi jer postoje i drugi lokaliteti. U pitanju je često inat, bezrazložna demonstracija sile, predimenzionirana ugroženost.

Još je najgora od svega tzv. „povrijeđena čast“. U slučaju odbrane „časti“, zaboravlja se povod, on gubi svaki značaj, bitna je prilika da se pokrene mehanizam hajke i osvete. Kao u Homerovim epovima: otmicom lijepe Helene Grci su krenuli u desetogodišnji rat protiv Trojanaca, a da tokom rata malo je ko uopće i pomišljao na samu Helenu. Tako i Izraelci, pokrenuće sve vojne efektive, tenkove, brodove, bombardere, potrošiće milijarde dolara, umjesto da se zamisle nad pitanjem časti i ugleda slobodnih intelektualaca pridošlih iz cijelog svijeta s motivom da pomognu realizaciji izgradnje humane atmosfere življenja podnošljive svima. Na njih niko ne obraća pažnju, a fondovi i stipendije se dodjeljuju po već unaprijed kreiranim kriterijumima lobistički privilegiranim pretendentima koji će postati glavnim generatorima političkih i socio-ekonomskih promašaja i antikulturnih tendencija. Kome su potrebni humanisti pored silnih i osionih kaćipernih kriminogenih teatralaca tipa Avigdor Lieberman, ili Fuad Ben Eliezer, Bibi Netanyahu, Naftali Benet..? Olmert će u zatvor, ali ne zbog razaranja Bejruta i Gaze. Lieberman i Netanyahu su kandidati, pitanje je samo s kojim „akreditivima“ će ih se dograbiti subjekti policijske istrage i beskompromisnog izraelskog pravosuđa. U jedno ne treba sumnjati: u sferama obrazovanja i kulture, novinarstva, zdravstva, u policiji i sudovima u Izraelu nema vidljivih i značajnijih tragova korupcije. Ona je prisutna u vrijeme izbora u glasačkim tijelima, u trgovinskim transferima, u lukama, industriji, kao i u urbanističkim sektorima. Moshe Katzav, bivši predsjednik države sjedi u zatvoru zbog silovanja podčinjene službenice, Ehud Olmert, bivši predsjednik vlade osuđen je na šest godina robije zbog korupcije i zloupotrebe mandata (za pravdu nedovoljno utješno, zanemarena je Olmertova uloga u vođenju rata, ali, ipak…), a vjerovatno se neće izvući i neki od već pomenutih.

Mi gledamo stravične slike iz Gaze koje nam nude neki mediji. Kako ih Ti vidiš iz te perspektive, iz blizine?

HAJNAL: Slike razaranja u Pojasu Gaze i prizori masakriranih leševa male djece teško padaju i Izraelcima koji imaju bar zrnce morala i savjesti. Mučno je ovih dana sve što je u vezi sa Izraelom. Mediji su objektivni, ništa se ne sakriva, niti je to moguće, ni pred domaćom, ni pred svjetskom javnošću. Objektivnost se temelji na nezavisnosti medija. Štaviše, praćenje rata kamerama ima karakter iritirajuće pompeznosti. Na nekim tv i radio kanalima prisutni su cjelodnevni programi uživo sa sugovornicima iz redova i opozicije i vladajućih partija, pozivaju se vojni eksperti, aktualni i bivši diplomati, kao i obični građani, predstavnici pacifističkih udruga, čak i djeca, a gotovo redovno se emitiraju snimci napravljeni sa suprotne strane. Nerijetko se uspostavlja i direktan tv-most između palestinskih i izraelskih studija. Koliko god po izraelsku publiku bili antipatični govori palestinskih lidera, i oni se mogu vidjeti, odnosno, čuti. Gledam i palestinske programe, ima ih nekoliko koji nisu prestali emitirati svoje vijesti. Slike iz Gaze su stravične, apokaliptične. Nažalost, svojom simbolikom uklapaju se u tematski okvir (ali ga sadržajno višestruko nadilaze) jedne od mojih reportaža pod nazivom „Duh Palestine – palestinska Guernica“.[2]

Meni ti prizori osobito teško padaju jer sam od sličnih izbjegao iz Bosne, a doživljavam ih i kao civilizacijski poraz humanosti. Zatim, potisnuta je dimenzija kulture u medijima, jer, obolu danonoćnog izvještavanja vrlo često doprinose neprikladni komentari subjektivnih analitičara, stručnih u svojim oblastima, ali nedovoljno okrenutih suštini sukoba i još manje zagledani u pravcu humanističkih perspektiva. Etička dimenzija je također bez ikakvih normativa, najčešće na Facebooku sirovo se puštaju snimci u terminima i formama neprikladnim za sve uzraste i kategorije gledalaca. Malo ko se pita šta će biti sa psihom djece koja rastu i navikavaju se kao na nešto obično gledajući raskomadane leševe svojih vršnjaka iz Gaze. Uvijek ističem: djeca su djeca, nemaju naciju. Nema sumnje da će ih ti prizori pratiti i podsjetiti jednog dana kada se probiju do svjesnosti svijesti da upitaju svoje očeve gdje su bili i šta su radili u Gazi, ko i zašto, u ime čega napravi tamo tu klanicu? Samo demonizirani duhovi antiljudi mogu likovati, a nažalost, takvih je mnogo više nego se čini. Anders Breivik nije jedan.

Brojevi o stradanju civila, posebno na palestinskoj strani i posebno djece su neumoljivi i zaprepašćujući. I, što je najgore, nisu konačni. Može li se tu govoriti o zločinima i ko bi za njih trebao odgovarati? I, hoće li ikad odgovarati?

Marjan 4HAJNAL: Pozornicom Levanta dominiraju dvije vrste terorizma: militantno-islamistički i cionističko-etatistički. Lideri su ekstremni s obje strane, nesposobni i za mir i za vođenje rata. I ratovi bi trebali imati neku logiku, polemološku utemeljenost. Za Netanyahua još od ubistva Yichaka Rabina ističem da je skriveni kriminogeni atentator i da su osionost i nasilnost njegove osnovne „odlike“. Kao političar je neobrazovan, bahat, ali, kao oličenje svakog perfidnog lukavog uma, vješt diplomat, odnosno, demagog. Kod priprostog i ispodprosječno obrazovanog američkog puka, uz pomoć crkve i konstantne oružane prijetnje čitavom, i, prije svih, arapskom svijetu, nije teško manipulirati javnošću i pridobiti Kongres SAD za financijsku i vojnu podršku ratnim operacijama. Američkim vojnim ekspertima Gaza je idealan vojni poligon na kom nisu instalirane lutke i makete već ginu živi ljudi i ruše se od čvrstog armiranog betona građene četrnaestokatnice kao kule od karata. To nije Drezden građen u gotičkom stilu, uz korištenje mahom cigala koje nije bio problem raspršiti i osrednjim bombama. Današnje bombe su nešto sasvim drugo, što je potrebno ne samo dokazati, već i opravdati sredstva utrošena u njihovu proizvodnju.

U jednom od svojih prvih komentara na novonastalo stanje u Gazi imenovao sam glavne krivce s obje sukobljene strane. Zvanični lider Hamasa Khaled Mashal uopće se ne nalazi u Gazi. On prima veliki novac od svog iranskog mecene ayatolaha Sayyida Ali Khamenia da preko sudbine svoga naroda protežira iranski uticaj na Bliskom istoku. Čini to sa bezbjednog mjesta, sa svojom porodicom daleko od ratišta, doslovno žrtvujući 1,800.000 Palestinaca u pojasu Gaze. Novcem se financiraju svi vojni transferi, plaćaju samoubice, još od dječjih vrtića školuju se novi šehidi. Pomenuti sukrivci imaju u izraelskim fanaticima Netanyahuu i Liebermanu vjerne partnere angažirane na istom zadatku održavanja ratne tenzije visokog intenziteta. Teror pruža ruku teroru. Američki predsjednik Obama je narkotizirani žongler na usijanoj žici. Ni jedan dosadašnji predsjednik SAD nije bio toliko karikaturalno vidljivo bespomoćan. Htio bi postići nešto što nije u stanju politički artikulirati. Krivi su i odgovorni svi na svoj način, a da li će ko od njih odgovarati, teško je znati.

Na početku ovog raketnog obračuna pisao sam: samo da se ne ponovi 2009. Nažalost, stepen razaranja i broj žrtava među civilima na palestinskoj strani već su nadmašili cifre iz prethodnog rata. Mnogi se pitaju da li je uopće u pitanju rat? Pa, potrebna je obazrivost pri kvalificiranju sadašnjeg stanja ne samo u Gazi već u regionu. Šire gledano, svojim većim dijelom Bliski istok je u plamenu. Gaza je samo djelić sukoba civilizacija, koji je već odavno počeo. Tačnije, taj sukob vodi sama civilizacija protiv same sebe još od svog početka. Apokaliptika je njegova osnovna determinanta. Impliciranje religijskih antagonizama samo je akcelerator sukoba Bitka i Ne-bitka, na čijim ontičkim pra-polovima generira se samo postojanje Univerzuma. O čemu govore religije? O Postanku, Potopu, Apokalipsi, Raju, Paklu i Spasitelju. Sve su to samo kodificirane kategorije astronomskih mijena.

Rat je negacija humanosti. Uvijen u oreol nacionalnog herojstva, rat predstavlja sve ono što je već opisano u Mahabharati, Ramajani i drugim kasnijim epovima. Biblijska epopeja se nastavlja, samo sada vođena kukavički: ubijanjem sa distance.

Znam da je u osjećanju religijske identifikacije sa bratstvom najteže ostati objektivan. Hrišćani se solidarišu sa hrišćanima, muslimani sa muslimanima, bez obzira što su stoljećima hrišćani ubijali jedni druge, ili što sada, posebno nakon trijumfa islamizma u Iranu, muslimani bezobzirno iskorjenjuju druge muslimane, samo zato što se razlikuju prema izvorištu svoga nadahnuća. U suštini, iako jedni druge etiketiraju kao sektaše, svi su pripadnici sekti, manje ili više militantnih. To vidimo u Libanu, Iraku, Siriji, Pakistanu, Afganistanu, Egiptu, Libiji, kao i u među Palestincima. Jevreji su samo jedna od tih ratobornih semitskih sekti. Prateći biblijski kontinuitet sukoba izraelskih plemena protiv Plištim (Filistejim, Falestinaim), vidljivo je da su ta plemena oduvijek međusobno ratovala. Za divno čudo, uvijek je i u jeku najvećih obračuna, poraza i pobjeda, postojala neka granica koja se nije prelazila, nije postojala ambicija da se protivnik u potpunosti uništi. To upućuje na zaključak da je homeinijevska ideja da se Izrael baci u more, došla kao vanjski agens, za čije porijeklo bi se dalo opravdano posumnjati da je potekao iz samog Irana. Od te tačke intelektualnog zrenja počinje čista metafizika, kojoj ovom prilikom ne bih imao mogućnosti dati adekvatno pripadajući prostor. Reducirajući problem sukoba na vidljivu pragmu, vidljive su samo užasavajuće posljedice. Riječ je prije svega o kukavičluku protagonista i licemjerstvu lažno-solidarnih skrbnika. Slušam i čitam proislamske komentare, kao i proizraelske. I jedni i drugi svjesno prešućuju kukavičluk prisutan i ispoljen na strani koju podržavaju.

Još od vođenja antičkih ratova ništa se nije suštinski promijenilo: totalna osveta i neselektivna kazna. Porušiti, pobiti, obeščastiti, opljačkati, odvesti u roblje, prevesti na tuđu vjeru. Ukratko, provesti kulturocid i democid. Čak i ekocid: povijest bilježi trovanje bunara s pitkom vodom i uništavanje žitnih polja. Sada je izgubljen i posljednji trag viteštva. Ispaljuju se projektili, ne zna se ni protiv koga. Ustvari, zna se da su sa druge strane porodice, žene sa djecom, civili ničim umiješani u ratne operacije. Isti su (zlo)upotrijebljeni i kao živi štit. A „ratnici“ pucaju, u frenetičnom suicidalnom transu isprobavaju svoje falusoidne smrtonosne igračke. Neiživljene strasti stavljaju u funkciju zadovoljenja nagona smrti. U svojim pomračenjima i somnambulizmu nisu toga ni svjesni. Samo neka negdje nešto pukne, zapali se, makar i u vlastitoj kući. Bićemo šehidi, preživjela djeca će dobiti invalidska kolica, besplatnu školarinu, u srcima će nositi trajnu patološku mržnju i slijediće džihadističke instrukcije na temu kako nekad u bližoj ili daljoj budućnosti pobiti što više Jevreja.

Na izraelskoj strani, planere i doktrinare stvaranja etničke jevrejske države već odavno ne zabrinjava sud svjetske javnosti i sve češće izjednačavanje cioniza i nacizma. Prilikom ovih poređenja prave se fundamentalne greške. Problem nije u samoj identifikaciji već u glorifikaciji. Čemu se nastoji pridati negativan predznak često mu se pravi izravna usluga.[3]

Kada bi svi ostrašćeni promatrači bili dublje upućeni u jednostavne i velike tajne povijesti, znali bi da su svi pretendenti na brdo Cion, odnosno Hram, cionisti, uključujući sve jevreje (ne narod Jevreje, već vjernike) muslimane, hrišćane i kršćane. Svi traže sebe u nekom izgubljenom Davidom plemenu, prekivaju po ko zna koji put već prekovane rodoslove, saveze, smišljaju „konačna rješenja“ i finalne pobjede. Zaboravljaju proroka Jeremiju (Jirmyahu) i opomene profesora Yeshayahua Leibovitza (laureata četiri doktorata) o prirodi rastućeg judeo-nacizma.

Naravno, lično se nikada nisam mogao usaglasiti sa prizivanjem Hitlera i izjednačavanjem cionizma i hitlerizma, ma koliko u biti možda postojala neka skrivena nerazjašnjena povezujuća nit među njima, u što su kao temu po sebi „upućeni“ i njome opsesivno opsjednuti teoretičari zavjere po kojima je Hitler genetski modifikat bankarskog magnata Rotschilda.

Kada se interferiraju optike zbunjenih, zlonamjernih i neobaviještenih, čini se sasvim mogućim da brat iz čiste pakosti ubija brata.

A svijet? Njegova osuda nasilja u dimenzijama etnocida? Šta je to uopće svijet? Postoji li osim kao sociološka fikcija? Prisjećam se jednog starog filma irske produkcije u kom se dva ostrvljena brata tuku pri čemu jednog od njih favorizira rođeni otac. Oni se tuku do smrti, padaju u divlji okean, navijački duh goropadnog oca najednom splašnjava pred katastrofom, da bi se na kraju slomljen spoznajom apsurda sam predao talasima. Alegorijska projekcija kraja svijeta. Nama, zatočenicima i svjedocima posljednjeg doba, ostaje sudbonosno pitanje: Da li će razum pobijediti?

Direktniji, ali ogoljeniji odgovor na postavljeno pitanje o odgovornosti, bez nepotrebne slavodobitnosti i patetike, s obzirom da sam vjerovatno prvi koji je u Izraelu javno pomenuo riječ aparthejd: riječ je o politici aparthejda, što tek sada počinje zagovarati i tradicionalni prijatelj Palestinaca lingvist Noam Chomsky, inače Jevrejin, kome Izraelci ne dopuštaju ulazak u Izrael.

Da li je u pitanju genocid? Da, ali, po intenciji i krajnjem cilju, obostran. Postoje mišljenja o Izraelu, da kada ne bi bio vojno nadmoćniji i pomognut od strane EU i SAD, izvjesno je da bi već, ili, uskoro, nestao. Sami Izraelci pak vjeruju da mogu zemlju svojih pradjedova sačuvati i odbraniti sami. Povijest egzodusa (galuta) govori suprotno.

Da li je posljednje stradavanje naroda Gaze u ravni genocida? Da. Prema međunarodno prihvaćenoj definiciji genocida, registriranoj u Povelji UN, riječ je o genocidu. Generalna skupština Ujedinjenih nacija svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra 1946. godine, proglasila je da je po međunarodnom pravu genocid zločin osuđen od civiliziranog svijeta, u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija.[4]

Palestinci su getoizirani, potisnuti sa većeg dijela teritorije koje su naseljavali do 1948, trajno zarobljeni taoci dvije politike u kojoj su dominantni uticaji iranskog šijitskog panislamizma-džihadizma, a s druge strane je kršćansko-judaistički plan vladanja čitavim svijetom. Uglavnom, moj stav je uravnotežen, ne podliježem afektima i ističem da su krivci i na jednoj i na drugoj strani i da ih se mora privesti licu pravde, i, duboko sam uvjeren da se ratno razaranje moglo izbjeći. Susjedi se mogu ne voljeti, ali nemaju pravo raspolagati pravom na život, tim prije što kao mahom religiozni znaju da to pitanje nije u njihovoj ingerenciji.

U bosanskim medijima vijesti su šture i jednostrane. Čuje se da je izraelska armija izvršila bombardovanje Gaze ali ne i da su Hamasovci prvi prekršili primirje i ponovo ispalili salve raketa. Ne moramo biti blagonakloni prema jednoj od strana da bismo shvatili njihov položaj. Iz ugla položaja Izraelaca dovoljno je da se zapitamo: da li bi se građani Rima, Madrida, Osla, Beča, Praga, Atine, Istanbula, Pekinga… složili sa tim da u njihovim državama, na ulicama i plantažama, na krovove zgrada, privatnih kuća, obdaništa, škola i fabrika, već skoro dvije decenije svakodnevno padaju bombe? Spram Palestinaca Gaze postoje predrasude zasnovane na sentimentalnim sponama. Sentimenti govore: tamo ubijaju našu braću. Čiju braću? Po islamu? Islamu koje orijentacije? Među muslimanima Gaze skoro polovina ne podržava Hamas, sada ih je i mnogo više. Hamasovci i Džihadisti su stali uz iranske šijite i kao takvi ratuju protiv sunita. Čiji sentimenti? Da li iko vodi računa o tome da 30% populacije Gaze čine hrišćani? Hamas i Islamski džihad ne predstavljaju grupe običnih pobunjenika, već je riječ o odlično organiziranoj, naoružanoj i visoko motiviranoj armiji fanatika, profesionalno uvježbanih komandosa spremnih na svaki oblik ratovanja. Ne pomišljaju priznati poraz do konačnog nokauta, ne obazirući se kolika će biti cijena među civilima. Naravno, tako dubok fanatizam nije posljedica originalnog palestinskog mentaliteta. I palestinski očevi plaču nad tabutima mrtve djece i tada nisu ratnici već samo obični ljudi koji shvataju besmisao nasilne smrti, ali, kada je već prekasno.

O članici Kneseta Ayelet Shaked koja je napravila ženi doista neprimjeren gest bez presedana govoreći o „malim zmijama“ koje treba pobiti i njihove kuće porušiti skupa sa majkama, ne navodi se da je citirala tekst (autor: Uri Elitzur) napisan prije dvanaest godina. Poslužila se samo tekstom ili ne, imala je jasan cilj koji je postigao svoj ubitačni efekt, utoliko i ona podliježe krivičnoj odgovornosti. Na dušu njoj i sličnima žrtve u palestinskim porodicama. Indikativno je, međutim, da ta gospođa zarađuje skoro 10.000 eura mjesečno.

Postoji li u Izraelu kritična masa javnog mnenja koja se protivi napadima na Gazu, posebno ovakvim, neselektivnim?

HAJNAL: Ta masa postoji, ali je njeno djelovanje ograničeno inertnošću i odsustvom realne moći, bez sinhronizirane artikulirane namjere da reagira pravovremeno i punim intenzitetom. Dalje, postoji doza zaziranja i kod vodećih izraelskih pacifista da imenuju glavne vinovnike rata. Bar osim mene, nisam vidio da je neko pokazao prstom na Bibija, Benetta, Liebermana, Landaua. To začuđuje utoliko više što je sloboda mišljenja i ispoljavanje stavova jedan od temeljnih principa postojanja Izraela i, šire gledano, samog judaizma. U toj slobodi ogleda se ono što bi se na Zapadu označilo liberalnom građanskom demokratijom. Drugo je pitanje koliko je ta sloboda samo virtualna, a u kojoj mjeri je realna. Realnost se objavljuje svojom efikasnošću. Pojavi se velika grupa od 10.000 demonstranata na ulicama Tel-Aviva, ali sa apstraktnim zahtjevima.

Za pravilno razumijevanje ove doista krajnje nečovječne realnosti koja mori čitav svijet potrebno je imati srce očišćeno od svih predrasuda. Treba naizmjenično stati na stranu drugog nevinog i osjećati se kao on. Ako ne vidite da su Jevreji rijetko napaćeni Božji narod pa lamentirate „što Hitler ne dovrši svoj posao“, ili, ako im dajete za pravo u odnosu na Palestince, znajte da ste nedostojni kao ljudi i da suviše plitko promatrate stvari. Iz bašte uzimate mrkvu ne znajući da fine mikro-niti njenog korijena dopiru i do četiri metra u dubinu zemlje. Tako je sa suštinom većine stvari, pa i sa palestinsko-židovskim sukobom. U svojoj naravi, on je metafizički, kozmički. Ko ne razumije moraće se pozabaviti Bhagavad Gitom, Pjesmom Gospodnjom. U njoj piše ono što će ostali duhovni supstituti samo djelomično tačno prihvatiti. Suštinu ne poznaju ni rabini ni imami, u protivnom ne bi slali svoje sinove da ubijaju jedni druge. Riječ je o zabrani prolijevanja krvi, ali oni zabrane interpretiraju prema zakonima svojih ždrijela i stomaka. Njihove zakrvavljene oči sve govore. Takvi ne znaju za dijalog, takvi samo misle da znaju što o Bogu, a negiraju ga svakim gestom i svakom mišlju. U pozadini su, dakle, magija i mistici, masovna paranoja i sadističke strasti. Ovako lijepa planeta nezaustavljivo propada zbog notornih budala. Silna „znanja“ i diplome u službi su satanista. Samo humanisti, i jedino oni, mogu i moraju ih zaustaviti, ako već nije prekasno.

Napadi na ciljeve u Gazi mahom su kirurški selektivni, ali je problem sa provjeravanjem informacija. Stiče se dojam da pojedini „saveznici“ iz Gaze svjesno ne pružaju prave koordinate. Vodi se bespoštedan kontraobavještajni rat i moguće je da se među Mossadove saradnike ubacuju insajderi koji će namjerno određenu kuću ili školu pogrešno označiti kao vojni cilj, da bi se iskompromitirao CAHAL (Izraelska Armija Odbrane). Hamas kažnjava suradnike cionističkog režima smrću: od preuzimanja dominacije u Gazi pogubili su više od 2000 Palestinaca za koje su tvrdili da surađuju sa cionistima. Samo posljednjih dana izvršili su egzekuciju nad 18 „špijuna“. Za drugi dio „pogrešaka“ kriva je i snosi odgovornost palestinska strana koja, dokazano je ne jednom, skriva skladišta raketa i drugog naoružanja u podrumima velikog broja džamija, škola, bolnica, i koriste dvorišta i krovove tih objekata za lansiranje raketa. Tuneli su posebna priča. Humanitarnu pomoć u vidu poklonjenog cementa za izgradnju i popravku kuća, Hamas je oteo svojim građanima da bi pravio tunele. Ironija je da je većina novca namijenjenog građanima upotrijebljen za naoružavanje, izgradnju vojnih kampova i „školovanje” budućih samoubica-šehida. U svrhu prodora do izraelskih kibuca i gradova s terorističkim ambicijama napravljeno je stotinjak tunela. U prosjeku jedan košta dva miliona US $. Umjesto za izgradnju škola i kuća potrošeno je 600.000 tona betona za tunele. Jedan dio materijala prokrijumčaren je skupa sa raketama ispod granice sa Egiptom u periodu kad su Egiptom ovladali pripadnici “Muslimanske braće”, strategijski i logistički plaćenici Irana u kom se kao epicentru vrijeđaju istinski principi izvornog islama. Ne mogu se optužiti cionisti za kamenovanje i šibanje žena, rušenje škola za žensku djecu, za regrutiranje djece pod oružjem i programiranje iste za bio-robote. Interesi panislamista i neokrstaša su isti i podudaraju se sa ideologijom svih antihumanista, pa i onih okićenih zastavom ultramilitantnog cionizma. Oni zaboravljaju najbitnije: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta” (Fjodor Mihailovič Dostojevski).[5]

Kako vidiš ulogu SAD u ovom aktuelnom izraelsko-palestinskom sukobu? Može li se govoriti o kontinuitetu američke vanjske politike u konkretnom slučaju?

HAJNAL: Amerika je u klopci. Njeni građani već ni sami ne znaju da li im se dirigira ili su i dalje glavna sila sa dirigentskom palicom u ruci. Planovi američke administracije u Ukrajini su se izjalovili, Putin je uzeo Krim, a u ostalim dijelovima sa proruskim stanovništvom može taktizirati, čekaće zimu i otvoreno ucijeniti Europu. Izuzetno suptilan i prepreden igrač na duge staze. Nije uletio u zamku otvorenog rata, jer mu je cilj da izgubljenim ovlada taktički. Očigledno, naučio nešto od Staljinovih grešaka. Ruski savez sa Kinom već je neupitan, pa bi se u američkom Kongresu i Bijeloj kući s pravom trebali početi baviti pravilnom procjenom koliko smiju rizikovati na Bliskom istoku. Ponovo eskalira rat u Iraku, čak i brutalniji od onih ratova u prethodnim fazama. U Siriji nema nikakve kontrole, ali je interesantno da sada, s pojavom najopasnijih fanatika, pripadnika ISIL-a, koji bi htjeli uspostaviti novu islamsku državu, ponovo u žižu dospijeva sirijski predsjednik Bashar al-Assad, ali ovoga puta kao saveznik Zapada u borbi protiv islamista za koje ništa nije sveto, ni džamije u Mosulu stare 800 godina, ni hrišćanska djeca kojima odrubljuju glave. To „reinkarniranje“ Assada predstavlja vrhunac sarkazma politike – ruše te s legitimnog položaja i razvale tvoju državu, ubiju tvojim rukama milion i po tvojih sugrađana, dvostruko više protjeraju, a onda te trebaju, feniksovski te oživljavaju iz krvavog mulja svojih interesa. Afganistanski marionetski režim nije ni približno dosegao stupanj unutarnje stabilnosti. Turska se približava nekom svom identitetu koji Americi ne šalje nikakav pozitivan signal. Jedino Egipat nastavlja tamo gdje je otprilike stao Mubarak i to je donekle po volji europsko-američko-izraelskom trijumviratu. Zato mislim da još uvijek nije došlo do prekida u kontinuitetu proizraelske politike, ali da će do njega neminovno doći u trenutku stropoštavanja američke ekonomije. Tada je ni jedan lobi neće moći vratiti na kolosijek kojim se do tada kretala. Prema ranijim iskustvima, znamo da se Amerika u takvim situacijama opredjeljivala za rat.

Testiranje novog oružja u Gazi dalo je čitavu lepezu indikatora potrebnih za vođenje nekog drugog rata. Prema mojoj slobodnoj procjeni, protiv Irana. Ne vjerujem da će Izrael oprostiti dopremu tolikog kontingenta raketa Hamasu i Islamskom džihadu u Gazi. Kada je riječ o podnošenju ukupne fakture rata nesumnjivo je da će se on prelomiti preko interesa građana Gaze, a Iran će biti prva naplatna destinacija. Kao ranjeni džin Amerika će biti opasniji protivnik no ikada, jer i tada će biti džin, makar u fazi kršenja ostakljenog postamenta Kipa (ne)Slobode. Tada kontinuitet više neće biti drugo do krah sna o slobodi i demokratiji. To američki čovjek sve više osjeća i neće moći sačuvati sluh za tamo neke Semite kojima zapravo ni njima samima nije jasno da li je neko nekome brat ili smrtni neprijatelj. Amerikanci su već sada najnepopularniji ljudi i biće još više, kao i oni koji su pod njihovim kišobranom. Na jednoj od karikatura u izraelskom listu „Izrael danas“ američki predsjednik Obama drži nad glavom svog izraelskog kolege Netanyahua kišobran kom nedostaje platno. Skeletizirana forma odnosa, ta žičana konstrukcija, ne uspijeva više prikriti istinu da su međusobne relacije ogoljene do nivoa prozirnog vela pod kojim su se vješto krile činjenice o izraelskom antiamerikanizmu i američkom antisemitizmu. Formalno, Izrael je američki nosač aviona, a podzemno, riječ je o ruskoj školi nenadmašnih šahista (kojima se svojevremeno diskretno pridružio čak i Bobi Fisher).

Naši zemljaci Dodik, Radmanović i društvo podržavaju izraelske napade na Gazu. S tim u vezi jedan pravoslavni patrijarh iz Jerusalima im je zamjerio na takvoj politici. Komentar?

HAJNAL: Palestinska tragedija moćan je i univerzalan lakmus indiciranja neinteligentne lojalnosti. Palestinci su idealan izgovor za pristrasnost jednoj ili drugoj strani. Izraelu nije potrebna podrška rukovodstva daytonske tvorevine koja bi trebala da ih asocira na palestinski Hamas imenovan terorističkom organizacijom i protiv kojeg vodi rat. Ako su za sadašnje izraelsko vojno i političko rukovodstvo predstavnici Hamasa teroristi, po istoj analogiji bi to trebali biti i predstavnici vlasti Republike Srpske. Ako već Palestina i RS nisu međunarodno priznate, zar ne bi bilo logično da se Dodik i Radmanović solidarišu sa Hamasom u međusobnom priznavanju? Nije li protiv RBiH vođena agresija spolja i iznutra od strane terorističkih paravojnih formacija? Ko je godinama gađao, rušio i izglađivao Sarajevo, ko je počinio genocid u Srebrenici? Ko je uistinu agresor, a ko žrtva? Palestinci Gaze se brane raketiranjem i granatiranjem, što su činili, kao da su se od njih učili o ugroženosti, stanovnici SAO Krajine ili RS. Napokon, Dodik i Radmanović krše čak i Daytonski ustav: RS je samo konsitutivni teritorijalni dio države RBiH i zato protiv njih treba podnijeti tužbu svim relevantnim međunarodnim organizacijama i meritornim sudovima. Oni nemaju nikakvo pravo da mimo odluka Parlamenta i Predsjedništva RBiH priznaju i podržavaju bilo koji pokret ili političku ambiciju u nekoj stranoj državi. To mogu činiti samo u svoje lično ime, ali ne u svojstvu funkcionera zemlje čije narode predstavljaju.

Bosanski pravoslavci bi se trebali identificirati sa Palestincima, i da posjeduju nešto od operativne i strateške maštovitosti možda bi imali neke šanse da nastave još neko vrijeme igrati svoju igru seperatizma. U profitiranju Palestinaca na međunarodnoj političkoj sceni mogli su prepoznati priliku za svoju samoafirmaciju, ali tu vrstu složenije dijalektike, na svu sreću, oni ne razumiju.

Još uvijek živi vjerovanje da je Izrael obećana zemlja i zemlja čuda. Ako za ona velika čuda nije sasvim sigurno da li su se dogodila, mala se čuda događaju svakodnevno. Zapravo, u nekim normalnijim okolnostima, ona to i ne bi bila, ali, kada se nađu „veći hrišćani od Hrista“, dobro je da ih neki pravi i u srcu čisti hrišćanin, svojom iskrenom vjerom i poniznošću ohladi i spusti na zemlju. U Gazi je jedan sveštenik pozvao susjede imame da mole svoje ezane sa zvonika crkve, budući da su njihove džamije porušene. To su pravi vjernici čisti u srcu. U vrijeme mog boravka u Bosni stigla je i vijest o smrti fra-Luke Markešića. Čitao sam, što inače nemam običaj, komentare. Mnogo ih je prostački uvredljivih. Kao, neka ga sahrane na partizanskom groblju, izdajnik hrvatskog naroda, komunjara… Dojmilo me se posebno ovo posljednje, iako svi ovi primjeri govore upravo o tome, o komuni, bratskom zajedništvu. Zar naši „zemljaci“ ne znaju da se ideja komunizma začela među najboljim Jevrejima, Esenima, na obali Mrtvog mora i da su to bili prvi i najčestitiji komunisti? Dijelili su sve. Porijeklo Hristove porodice vezuje se za njih. Svaki njegov nastup bio je natopljen mišlju, željom, molitvom o samilosnom asketskom bratstvu. Kada neki tzv. hercegbosanci proklinju fra-Luku Markešića kao komunistu, izriču mu najveći kompliment.

Sljedbeništvo je preživjelo. Puno je primjera distanciranja od zvanične izraelske politike i regrutiranja u izraelsku armiju. I moj sin se odrekao takve karijere, no, plaća i cijenu, a i mi s njim. O sramotnoj ulozi pravoslavnih Bosanaca spram stanja u Izraelu pisao sam u tekstu „Krah mita o srpsko-jevrejskom prijateljstvu“, pa da se ne ponavljam.[6]

Palestinsko-izraelski problem je isuviše kompleksan, a neke stvari su poodmakle da bi bilo i približno jednostavnih rješenja. Ima li, zapravo, tu uopće rješenja i ko, eventualno, drži taj ključ/ključeve?

HAJNAL: Dok ovo pišem rat traje, već pedeseti dan. Nad glavama nam eksplodiraju velike rakete. U prosjeku nebom zaparaju tragovi stotinjak dnevno, nekad i više. Tražimo skloništa. Gledam zabrinute izraelske majke sa malom djecom, razmišljam o njihovim vršnjakinjama Palestinkama koje ništa ne može zaštititi. Agonija ideje slobode se nastavlja. Izraelski vojni eksperti razvili su superioran sistem presretanja raketa ispaljenih iz Gaze.Od 6. jula 2014. kada je počela akcija izraelske armije, prema teritoriji Izraela lansirano je iz Pojasa Gaze 4568 raketa, 735 je oboreno (inače bi pale na gusto naseljene dijelove izraelskih gradova). Izraelske snage  pogodile su 5260 ciljeva. Poginulo je 2000 Palestinaca i 70 Izraelaca. Taj proturaketni sistem u stanju je u prvih pet sekundi proračunati sve parametre i vrijedi li ili je nužno obaranje projektila. Preostaje još desetak sekundi, često sudbonosnih, da se ljudi neposredno izloženi borbenom dejstvu sklone skupa sa svojim porodicama u najbliže sklonište. Vozači napuštaju vozila, liježu u prvi zaklon pored puta. Sistem upozorenja je odlično sinhroniziran putem radija i sirena za uzbunu. Nažalost, ne se uspiju se svi zaštititi. Usavršena visokosofisticirana proturaketna tehnologija zabrinjava potencijalne druge napadače, svjesne da bi za proračun putanja većih projektila ispaljenih iz udaljenijih regija Izraelci imali daleko više vremena i mogućnosti da ih obore već na teritoriji sa koje su lansirani. Poznato je da se izraelska armija specijalizirala za vođenje rata metodom ofanzivne odbrane.

Izraelci su sve manje tolerantni na granatiranja i raketiranja koja traju već osamnaest godina. Čvrsto su odlučili to prekinuti. Pitanje je koliko je odabrani put masivnog napada na Gazu rješenje problema. Da li se takva situacija mogla izbjeći? Da li se takav scenarij morao podudariti sa muslimanskim praznikom Ramazan?

Analizirajući antagonizme unutar islamskog svijeta pronalazim podatak koji argumentira pretpostavku da je zbivanje u Izraelu samo kap u moru ukupne tragedije Orijenta. Od 1948. akcenat svih motrenja, ili, slikovitije, zvono o vratu obješeno cionistima, povezuje se sa egzodusom Palestinaca, etničkim čišćenjem Palestine, a neumoljiva statistika pokazuje nešto što se vješto prikriva tom tragedijom izjednačenom sa genocidom: od iste te 1948. poginulo je širom arapskog svijeta 11.000.000 muslimana, od kojih je 90% stradalo od ruku drugih muslimana! Drugi bitan detalj, vezan za status samih Palestinaca: Hamas i Islamski džihad ne dopuštaju da se provede anketa među Palestincima koji žele živjeti u sklopu države Izrael. Lično sam upoznao mnoge Arape kojima je san da ostanu tu gdje jesu, sa ostalim Izraelcima. Pa i sve te silne tunele nisu Azatim (tako Izraelci nazivaju žitelje Pojase Gaze, odnosno, Aze) gradili samo u terorističke svrhe. Mnogima je to bio put do svakodnevne zarade i mogućnost da slobodnije dišu, da se bar privremeno riješe unutarpalestinskog terora. A nema nikakve sumnje, od obaranja Arafata i PLO, odnosno, Fataha, nad Palestinom se nadnio olujni oblak dvostrukog terora: izraelskih jastrebova i panislamističkih ultra-radikala. Dodatni faktori usložnjavanja položaja Palestinaca čine pokušaji tzv. islamske lige solidarista da im pomognu. Ta njihova solidarnost je ne samo nominalna, već i u potpunosti kontraproduktivna. Nisam ni malo subjektivan ako kažem da su Palestincima najbolji prijatelji njihovi navodno najveći neprijatelji: Izraelci. Treba se samo prisjetiti njihovog statusa kojeg su imali u izbjegličkim logorima u Libanonu, katastrofe koja im se dogodila u Jordanu, odbačenosti i beznađu u Tunisu… Postoji uvriježeno mišljenje da ih, u stvari, kao ni Izraelce, niko nigdje ne voli i ne želi. Sigurno je sada već i najokoštalijim pobornicima nasilja jasno da barut i eksploziv imaju povratan efekt i da ih je bolje bilo zamijeniti onim za šta su Arafat i Rabin dobili Nobelovu nagradu. Neko je sve to porušio, sve te novouspostavljene mostove i sada će trebati sve iz početka, ali, ožiljci koji ostaju su preduboki…

Jedino rješenje je pravljenje principijelnog otklona od nepriznavanja Izraela, potpuna demilitarizacija, denuklearizacija, direktni pregovori bez arbitara i međunarodno priznavanje uzajamno dogovorene teritorije Palestine. Patronat nad Jerusalimom je krupan kamen spoticanja, mala je vjerovatnoća da će izraelska strana ikada više biti spremna na bilo kakve ustupke, ali, u miru, zar je važno gdje je čija kancelarija? Stoljećima se svako moli na svoj način u istom gradu, nema razloga da tako ne ostane. Ključevi su u rukama promijenjene svijesti pomiritelja. Kada dođe vrijeme da izraelski dječak-izletnik ne bude opljačkan i surovo ubijen pored njegovog šatora u pustinjskom vadiju samo zato što je „sin kolonijalista, okupatora, cionista“, i kada se nikada više i ne pomisli oteti palestinskog dječaka i živog ga zapaliti, moći će se govoriti o pronađenom ključu suživota. Posljednji rat je eklatantan dokaz da je došlo krajnje vrijeme da se takav ključ napravi. Potrebni su visoka svijest i volja, a i među Palestincima i među Izraelcima ima puno inteligentnih mladih ljudi koji su shvatili greške svojih otaca i koji žele mir kao konačan oblik koegzistencije dva bratska naroda.

Ko su programeri aktuelnog rata u Iraku?

HAJNAL: Većina ishitrenih odgovora glasili bi: cionisti! Možda. Ne iznenađuje da se Jevreji optužuju za sve. Kada u Jordanu kroz duži period nema kiše kažu da cionisti kradu oblake. Kada se uz dobro posjećene egipatske obale Crvenog mora pojavi morski pas, optuže Mossad da ga je dresirao i poslao. Nestane li ili nastrada iranski nuklearni fizičar, opet je kriva ista strana. Dogodi li se neka havarija ili tajanstvena otmica, opet zna se, iza toga su cionisti. Tih tragikomičnih primjera ima još puno. A izraelska strana uvijek mudro ćuti, ide joj u prilog svaka varijanta obavijena velom mistike. Irak je baštinik prokletstva civilizacije starog Babilona. Tamošnji narodi od pamtivijeka prolaze kroz ovozemaljski dio pakla. Rat je postao glavnim načinom bitisanja. Najrealniji odgovor na pitanje o ratu u Iraku dao bi, da je danas živ, njegov najozloglašeniji diktator, Saddam Hussein. On ne bi krivio ni Ameriku ni cioniste. Optužio bi vanzemaljce i tako produžio na neodređeno svoj mandat neograničenog, ali najpopularnijeg tiranina. Analogno, u Libiji, umjesto da se naivno posvađao sa pohlepnim Švicarcima i Francuzima, nekrunisani kralj Afrike Muammar al-Gaddafi financirao bi još neke reket-projekte, opet bi progurao Sarkozya do mjesta predsjednika Francuske i bili bi svi vukovi siti i ovce na broju. Međutim, moj jedan raniji tekst govori o tome na nešto izmijenjen način, pa da ne bih trošio novi prostor na istu suštinu bliskoistočnog problema, najbolje bi bilo da se pozovem na taj tekst.[7]

Usput bih ponovo istaknuo svoj stav o krizi velikih monoteističkih religija, da ta kriza kulminira, da je njihova konačna propast ukalkulirana u projekat Iluminata o kompromitovanju i denominaciji tih religija dovedenih do općeratne katarze koja će se okončati ili krajem humane civilizacije ili uspostavom jedne svjetske vlade. Ja osobno preferiram nešto treće, revoluciju humanosti, dok za nju još ima vremena, a ono, nažalost, vrtoglavom brzinom ističe.

Upravo si se vratio iz Domovine. Je li Bosna tamo gdje je nekad bila? Vidiš li ikakav selamet tamo?

Marjan 3HAJNAL: Mala je naša Bosna, živjeli smo samo s druge strane brda i obale, takoreći prvi smo susjedi. Iste su nas brige mučile, isti problemi nas jačali u uvjerenju da nam je Bosna jedina prava otadžbina. Ona je zapravo izabrala nas, a i mi smo se odazvali njenom pozivu, ma kako da joj je gorka sudbina, da budemo njeni sinovi, podignutog čela, požrtvovani, odani joj patrioti. Pri tome nas niko ne može omalovažiti što smo otišli u tuđinu. Morali smo, naša karma je takva, da nismo otišli stradali bismo. Bosna nas je otposlala da bismo preživjeli i bili njeni misionari i najbolji ambasadori. A mi to jesmo, ma šta da se činilo nekim zajedljivim sujetnim skepticima.

Žalio mi se jednog kišovitog dana u Sarajevu poznanik N.: „Vratio sam se iz Njemačke u Sarajevo, osposobio za menadžment, ali uzalud, ni dana nisam radio u toj oblasti. Da sam znao da ću zateći ovakvo stanje, nikada se ne bih vratio“. Sa svojom životnom pričom upoznao me taksist A.: inženjer je mašinstva, nezaposlen, nekom prilikom je vozio kćerku A. Izetbegovića koja se žalila kako njoj i njenom bratu Bakiru nije lako. Taksist joj nije rekao zašto taksira, da ne bi dodatno nahranio njenu megalomansku sujetu. Putovao sam do Varcar-Vakufa sa još jednim novostečenim prijateljem: na njega je u njegovoj kući pucao „provalnik“. Na sreću, iskusni borac ARBiH je osjetio opasnost i izbjegao klasični atentat. Mom prijatelju iz Varcara, povratniku, Ibrahimu Haliloviću, već četvrti put ruše ogradu koju on uvijek kada dođe ponovo podigne oko svoje ionako potpuno porušene vikend-kuće. A meni lično gradske vlasti sarajevske općine Centar porušili borove i jele koje posadih prije četvrt vijeka i koji preživješe čitav rat. Komšija mi u ratu opljačkao stan, moju dragocjenu biblioteku, a nedavno jedan drugi, i to još advokat po struci, uzurpirao ostavu koja po rješenju pripada stanu. Da stvari budu još „zabavnije“, za mog kratkotrajnog boravka obilne se kiše ponovo sručiše na našu napaćenu zemlju bogumilsku. Jedva sam stigao do nje iz Izraela zbog rata u Gazi, nikad mi teže nije pao boravak, još teže mi pade povratak u bliskoistočnu „nedođiju“. Gdje pripadam, da li igdje i kome? Ako mi Ivo Komšić ruši borove, a njega poglavito krivim, kao i za nemogućnost povratka jer mi lično još 1997. reče da na Filozofskom fakultetu nema ni jednog slobodnog mjesta (a dovelo se rođaka i rodica na svim katedrama „s koca i konopca“, držalo se po pet predmeta), ako se ostane ravnodušnim na protivljenje Sarajlija da se na Zlatištu podigne krst, ako se već poslovično, da ih ponovo ne imenujem „vrli“ Bosanci ne mogu pomjeriti ni za pedalj da omoguće jednom napaćenom Novom Odiseju da se vrati na Itaku svog djetinjstva, tj, pod Trebević, a oni razgrabili, pograbili i prigrabili sve fondove za pomoć dodijeljenu specijalno povratnicima, ako se demobilizirani borci, prevareni i iznevjereni svakodnevno ubijaju zbog zapuštenog PTSS-a i osjećanja beskorisnosti, šta mi preostaje reći nego, krajnje ironično, pa, još je i dobro meni u mojoj nesuđenoj nesvetoj bratoubilaštvom natopljenoj cionsko-arapskoj nedođiji.

No, pregorko je to osjećanje „dobrog“ sa kojim se nikako ne miri moja savjest. Čemu „pravo“ na tuđu smrt? Nije li svako dijete naše? Nije li svaka tuđa žena naša sestra? Nije li svaka vjerska kuća, pa bila to džamija, crkva ili sinagoga, naša? Nije li svaka škola, fontana, bašta, naša? Zaboravljamo li ljubav uloženu u njihovu gradnju? Vjerujem da je sve ovo što se događa neki ružan san.

Po prvi put ne želim da sam igdje. Niti ovdje, niti u mojoj Bosni na koju se i Bog bacio ratom, požarima, olujama i potopom. Postajem sujevjeran i vjerujem da su za sve krive pohlepne oči i ruke na kojima je krv nevine jagnjadi. Vukovi mi više nisu ni važni, njihovo je, znam, da kolju. Ali, ja bar, kao jedan od probuđenih Dobrih, kao Lazo Drljača, kao moj profesor Kasim Prohić i hodopisac Zulfikar-Zuko Džumhur čije mezare pod Prenjom maksuz obiđoh i za koje na svoj način izmolih El-fatihu, slutim u sebi zov Bogumila, kom je suđeno da ma gdje bio, samo Bosnu svoju sanja. Gdje je Bosna, znam, gdje je moje srce, i to znam, gdje ću razbit’ ovu trošnu lađu osobnog odisejstva i besanog hodoljublja, ne znam. A, suputniče i sapatniče moj u lutanju, od nemila do nedraga, poput još mnogih od nas, vidim, skupa s Tobom i sa njima, nisam jedini koji nosa sa sobom iščupani busen s obale rijeke mladosti i po tuđim baštama uzgaja ljiljane. Ni ja ne prestajem da kunem budale koji se usudiše da napakoste Dobrim Bošnjanima. O pravu na osvetu neljudima mislim, i na svetu slobodu koju smo Bosni našoj jedinoj dužni.

Eto, ja sam došao do brojke koju si mi poželio u prvom intervjuu. Sve i da hoću, ne mogu se zaustaviti jer se “grudva zakotrljala”. Naravno, zaustavit ćemo se i ja i ta grudva kada me Gospodar pozove sebi. Onda, do nove stotke, ako Bog da, hvala Ti za ovaj razgovor, Prijatelju i suborče?

HAJNAL: Hvala Tebi, Prijatelju. Rekoh iskreno sve što mi na srcu leži. I, neka grudve, ima do doline njenog konačnog smiraja još dugo da se kotrlja u blistavoj raskoši svoje zahuktale zrelosti.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (600)

vrbas-misoruzza

 

 

 

 

 

[1]     http://www.dw.de/dw/article/0,,16255028,00.html?maca=bos-TB_bs_avaz_sve-4962-html-cb

[2]     http://www.orbus.be/mario/PALESTINSKA_GUERNICA.pdf

[3]    http://www.4dportal.com/hr/povijest/3860-zidovski-casnici-i-vojnici-u-hitlerovoj-vojsci

[4]     http://www.preventgenocide.org/ba/konvencijaogenocidu.htm

[5]     http://solonovpolis.wordpress.com/2014/07/19/gaza-patnja-bez-kraja-marjan-hajnal/

[6]    http://www.visoko.co.ba/kolumne/marjan-hajnal/1102-krah-mita-o-srpsko-jevrejskom-prijateljstvu

[7]     http://marjanhajnal.wordpress.com/2012/08/26/o-vuku-i-jagnjetu/.

sdbih

Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Goran Mutabdžija je svojom zadnjom izjavom “da  očekuje će roditelji  iz Vrbanjaca kod Kotor- Varoša pristati da njihova djeca od šestog do devetog razreda uče jezik bošnjačkog naroda iz udžbenika jednog od kantona iz Federacije BiH ” još jednom pokazao da je cjelokupan proces namjenski ispolitizovan i izmanipulisan kako bi se negiralo postojanje  bosanskog jezika kao jednog od tri ravnopravna službena jezika u BiH!

Nije teško ući u suštinu dikriminatorske  obrazovne  politike Vlade RSa  čiji je ministar prosvjete i kulture gospodin Mutabdžija kojom se u RS-u negira sve što je bosansko i vezano za državu BiH i tako kod najmladih  generacija nesrpske nacionalnosti stvoriti utisak da su došljaci i da žive u nekoj drugoj državi koja nije njihova!

U potpunosti podržavamo opravdane zahtjeve roditelja i djece iz Vrbanjaca koje su žrtve ovog procesa! Očigledno je da cjelokupan proces sve više liči na Kočićevu pripovjetku “Jazavac pred sudom” koju gospodin Mutabdžija izgleda nije pročitao! Pozivamo ga u zemlje zapadne Evrope gdje djeca, porijeklom iz Bosne i Hercegovine  imaju pravo da uče bosanski jezik kao ravnopravan predmet sa drugim predmetima.

Vjerujemo u pravdu te  da će u krajnjoj pravnoj  distanci sud  donijeti odluku zbog čega će se obeštetiti žrtve ovog  montiranog procesa na kome bi i  sam Kočić pozavidio da je danas živ!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Otvoreno pismo Zlatku Lagumdžiji

Posted: 28. August 2014. in Intervjui

Sarajevo, 27.08.2014.godine

Otvoreno pismo predsjedniku SDP-a Zlatku Lagumdžiji

u vezi sa izgradnjom Bloka 7 u Termoelektrani Tuzla

Gospodine Lagumdžija, hronološki ću Vam skrenuti pažnju na sve što je loše i netransparentno urađeno u vezi sa energetskim projektima sa kojima se kitite, a posebno sa Blokom 7 u Termoelektrani Tuzla.

  • Prije četiri i više godina, rušeći energetske projekte, insistirali ste sa vašim partnerima iz SDA da se donese Zakon o strateškom partnerstvu, a danas dva mjeseca pred izbore sa tim istim partnerom na vlasti, podvaljujete nekakve informacije Parlamentu FBiH u vezi sa izborom ”Projektnog partnera za zajedničko ulaganje u projekat izgradnje Bloka 7 u TE Tuzla”.
  • Zakoni u Bosni i Hercegovini ne poznaju pojam ”projektno partnerstvo”!!!
  • Iz svega navedenog u predmetnoj informaciji ne vidi se koji je smisao ”zajedničkog ulaganja u projekat izgradnje Bloka 7 u TE Tuzla”, kada se od Federacije BiH traži garancija na 1,5 milijardi KM?! Nije jasno šta to ulaže ”projektni partner”?!?  
  • Pozivate se na odluke iz 2010. godine koje je donijela ona ista vlada čije ste projekte rušili, jer drugih odluka nema! U tim odlukama se ne spominje nikakvo ”projektno partnerstvo”.
  • Nakon što ste odbili strateško partnerstvo sa jednom od najboljih Njemačkih kompanija EnBW, velikim Kaztransgasom i na kraju sa renomiranom evropskom kompanijom za proizvodnju, prenos, prodaju i distribuciju električne energije iz Švicarske Alpiq, koji je bio spreman dati garancije na 600 miliona eura za investiranje u Blok 7 TE Tuzla, sa obrazloženjem da je tada Elektroprivreda BiH imala samo jednu ponudu, danas Vaš SDP prihvata samo jednu ponudu, ali ovaj put ne nekog evropskog partnera, nego kineskog konzorcija koji nema licencu za izgradnju termo bloka instalirane snage od 450 MW.
  • Podsjećam Vas da je preliminarna cijena izgradnje Bloka 7 u TE Tuzla prije četiri godine bila 760 miliona eura, a da se u informaciji koju ste ponudili Parlamentu FBiH navodi iznos od 785 miliona eura, pa čak i od 835 miliona eura. Javnost Bosne i Hercegovine očekuje odgovore na pitanje ove drastične razlike u cijeni, budući da kineske kompanije obezbjeđuju novac za projektovanje, nabavku i izgradnju Bloka 7.
  • Poznato je bilo da je Alpiq bio spreman, kako sam rekao, dati garanciju na iznos od 600 miliona eura i da ta garancija ne bi teretila državu Bosnu i Hercegovinu, te uticala na obaranje bruto nacionalnog dohotka GDP-a, za razliku od vašeg modela u kojem ste na zahtjev kineskog konzorcija u obavezi tražiti garanciju Federacije BiH na iznos od nevjerovatnih 1,5 milijardi KM i na taj način dodatno umanjiti bruto nacionalni dohodak. Poznato Vam je da se svaka garancija smatra kao i zaduženje.
  • Ako ste već bili spremni na zaduženje od 1,5 milijardi KM, zašto onda niste na početku samog ponovljenog procesa transparentno tražili novac i garancije od države Bosne i Hercegovine ili Federacije BiH i raspisali javni poziv za nabavku opreme, projektovanje i izgradnju Bloka 7 u TE Tuzla. Na taj način biste od prvog dana imali transparentan proces u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama i ne bi dovodili cjelokupnu javnost u BiH pred svršen čin. Da li je to razlika u cijeni od 25 i više miliona eura za posredničke poslove koje će za domaću elektroprivredu u ovom slučaju raditi kineski konzorcij?!
  • BH javnosti skrećem pažnju da će prema predviđenom scenariju Federacija BiH osigurati garancije na 1,5 milijardi KM, a da će sav taj novac otići kineskom konzorciju koji će samostalno ugovarati projektovanje, nabavku opreme i izvođenje radova, tzv EPC projekti ili projekti ”ključ u ruke”.
  • Volio bih kada bi neko od SDP-ovih poznatih energetskih stručnja objasnio BH javnosti koji je smisao ”projektnog partnerstva” i ”zajedničkog ulaganja” kada Federacija BiH daje garancije na 1,5 milijardi KM i ugovaranja kompletnog projekta po sistemu ”ključ u ruke?!    
  • Zbog svega navedenog, bojim se priznati da će ovo biti najveći korupcijski skandal u Bosni i Hercegovini, a ne najveći investicijski projekat u Bosni i Hercegovini.
  • Pored ovog zaduženja, SDP-ov partner u vlasti SDA, na isteku mandata traži još milijardu KM garancija Federacije BiH za izgradnju Termoelektrane u RMU Banovići, koja po trenutnim projektnim elementima i projektovanim stepenom iskorištenja, a zbog strogih procedura i propisa EU, možda nikada neće ni biti puštena u rad!!!
  • Ova dva projekta u zbiru daju 2,5 milijardi KM garancija Federacije BiH koje ne bi podnijele i znatno stabilnije ekonomije od bosansko – hercegovačke ekonomije!

 

Gospodine Lagumdžija, danas ste na sastanku u Njemačkoj i vjerovatno bi imali bolju pregovaračku poziciju da renomirani njemački partner poput EnBW-a, a samim tim i Njemačka imaju interes u Bosni i Hercegovini?

Također, nadam se da se vjerovatno nekada pitate šta je razlog za odustajanje renomirane japanske kompanije Hitachi i za nedavni istup japanskog ambasadora u Bosni i Hercegovini?!  

Kako kaže stara narodna izreka: ”vidjela žaba da se potkivaju konji…”

Amer Jerlagić – Predsjednik Stranke za BiH

amer jerlagic

sdbih

Izjava predsjednika RS-a Milorada Dodik da predsjednik Savjeta ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda ne može da zastupa Republiku Srpsku u Berlinu na konferenciji o zapadnom Balkanu, je dokaz da je upravo Milorad Dodik glavna kočnica ustavnih i ekonomskih  reformi Bosne i Hercegovine ali i razvoja cijelokupnog Balkanskog regiona.

Degradiranje funkcije predsjednika Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je Dodikov očekivan taktički potez kako bi kod domaće javnosti stvorio utisak o neodrživosti Bosne i Hercegovine i kako bi poručilo međunarodnoj zajednica  da se “baja” mora pitati prije Bevandinog puta za Berlin.

Svakako da ovakvo Dodikove izjave u kojima se negira državnost Bosne i Hercegovine, su za svaku osudu jer su sve brutalnije kako se opći izbori približavaju.  One su odraz Dodikove nemoći da opravda svoje ali i neuspjehe ekonomske politike  Vlade RS-a u proteklom manadatu ali i odnosa međunarodne zajednice koja u  Dodiku ne vidi pravog partnera za regionalne  pregovore o Balkanu i stavlja ga  u političku izolaciju.

Dodikova reagovanja nisu slučajna jer mu nije u interesu suverena i pravna država Bosna i Hercegovina gdje će vladati red, rad i zakon te se ozbiljnije obajaviti rat kriminalu i korupciji!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Mehmed MustabasicŠtete su procjenjene i one u globalu iznose 70 miliona KM na stambenim i javnim ustanovama od toga 30 miliona je šteta na privredi, samo Natron Hayat je pretrpjeo štetu od 30 miliona eura…..Ukupno je oštećeno 1498 stambenih jedinica, ali trenutno Vam ne mogu reći koliko je potpuno ili djelimično uništenih objekata jer su općinske komisije na terenu i procjenjuju postotak štete…..Na području općine Maglaj poplavljeni su svi objekti javnog sektora kao što su Dom zdravlja, dvije osnovne škole, Vrtić,Centar za socijalni rad, zgrada Općine i druge institucije…..Pomoći je zaista bilo iz svih krajeva svijeta ne bih sada da nabrajam ko je sve pritekao u prvim danima poplava da nekoga ne izostavim. Ovom prilikom se zahvaljujem svim organizacijama, ustanovama i pojedincima koji su pružili bilo kakvu pomoć Općini Maglaj…..Međuljudska solidarnost se osjetila u prvim danima majskih poplava, ljudi nisu pitali ni za ime a kamo li za vjersku, ideološku i drugu  pripadnost, pomoć je stizala sa svih strana to je zaista za pohvaliti…..

Da li su procijenjene ukupne materijalne štete nakon majskih poplava na području Općine i kolike su?

MUSTABAŠIĆ: Štete su procjenjene i one u globalu iznose 70 miliona KM na stambenim i javnim ustanovama od toga 30 miliona je šteta na privredi, samo Natron Hayat je pretrpjeo štetu od 30 miliona eura.

Maglaj-poplava 1A, kako ste prošli sa ovim posljednjim, augustovskim i kako biste ih usporedili s majskim u pogledu njihovog intenziteta te obima materijalnih šteta?

MUSTABAŠIĆ: Augustovske poplave su se desile na jugoistočnom dijelu općine gdje su izlile rijeke Jablanica i Megara pa je nastupila velika šteta na lokalnoj infrastrukturi, mostovima, lokalnim putevima, stambenim i privrednim objektima i drugo. Ove poplave su nas iznenadile po brzini rasta bujičastih rijeka i po intenzitetu razaranja. Šteta procjenjena od augustovskih poplava iznosi 8,5 miliona KM.

Koliko je tačno stambenih objekata potpuno uništeno ili teže ili lakše oštećeno kao rezultat poplava i klizišta u maglajskoj općini? Imate li podatke i u povodu poplava u augustu?

MUSTABAŠIĆ: Ukupno je oštećeno 1498 stambenih jedinica, ali trenutno Vam ne mogu reći koliko je potpuno ili djelimično uništenih objekata jer su općinske komisije na terenu i procjenjuju postotak štete.

A koliko je stradalo infrastrukturnih i poslovnih objekata?

MUSTABAŠIĆ: Na području općine Maglaj poplavljeni su svi objekti javnog sektora kao što su Dom zdravlja, dvije osnovne škole, Vrtić,Centar za socijalni rad, zgrada Općine i druge institucije. Općina Maglaj i menadžmenti ovih ustanova su zajedno sa velikim brojem volontera iz svih krajeva zemlje uspjeli izvršiti čišćenje objekata nakon poplava te izršili dezinfekciju i pripemni dio radova za sanaciju istih. Zajedno sa UNDP-om Općina Maglaj je izvršila pripremu i ovih dana je započela sanacija najvećeg broja javnih ustanova u cilju što ranijeg otpočinjanja sa radom.

maglaj poplava 3Jesu li sve putne komunikacije prohodne za saobraćaj, posebno sada, uoči početka školske godine?

MUSTABAŠIĆ: U majskim poplavama sve putne komunikacije doživjele su značajna oštećenja. Općina je uspjela u vrlo kratkom roku obezbjediti prohodnost svih puteva, međutim dramatična situacija usljed ponovljenih poplava se nastavlja i još uvijek traje svakodnevna borba na obezbjeđenju prohodnosti puteva. Najteže je na području Mjesne zajednice Bradići gdje neprestano mehanizacija pokušava održati prohodnost ovog puta zbog aktiviranja klizišta. Općina Maglaj zajedno sa CRS-om realizuje Projekat CESTA kroz koji će pokušati obezbjediti obnova i rekonstrukcija pojedinih lokalnih puteva u cilju obezbjeđenja prohodnosti istih.

Kako ste se vi i vaši građani nosili u najdramatičnijim danima kada su poplave harale na području vaše Općine? Je li bilo konkretne pomoći izvan Maglaja i ko je sve pomogao?

MUSTABAŠIĆ: Veoma teško, jer se do sada nismo susreli sa ovakvom prirodnom katastrofom. Pomagali smo se međusbno onako kako smo mi mislili da je najbolje, pošto nismo dobili nikakva uputstva od strane Države i Vlade. Pomoći je zaista bilo iz svih krajeva svijeta ne bih sada da nabrajam ko je sve pritekao u prvim danima poplava da nekoga ne izostavim. Ovom prilikom se zahvaljujem svim organizacijama, ustanovama i pojedincima koji su pružili bilo kakvu pomoć Općini Maglaj.

Međutim, jučer slušam izjavu premijera FBiH da ste “odbili 1 million KM jednokratne pomoći…” tražeći za Općinu “puno više..”. Komentar?

MUSTABAŠIĆ: To je čista glupost, kad tako moram da se izrazim, ja to nisam ni u jednom momentu izjavio, mislim ko bi na današnjem vremenu odbio bilo kakvu novčanu pomoć, a pogotovo 1 milion KM.

maglaj poplava 2Formiran je Fond za pomoći postradalima od poplava u FBiH, ali, do danas nije imenovan direktor istog. Ne čini li se i Vama da to sve ide presporo, da se tu i tamo puno birokratizira a postradalima je bitan svaki dan, doslovno?

MUSTABAŠIĆ: Gospodin Jasmin Jaganjac (u međuvremenu, op. B.G.) imenovan je za vršioca dužnosti direktora Fonda za poplavaljena područja u Federaciji BiH, tako da se nadamo da će uskoro početi i raspodjela sredstava kojima raspolaže Fond.

Da li ste Vi zabilježili primjere opće međuljudske solidarnosti u povodu ovih prirodnih nesreca koje zadesiše veći dio naše zemlje, kako na području Maglaja, tako i šire, dakle, neovisno o nečijoj nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj itd. pripadnosti, ili u kojem entitetu živi?

MUSTABAŠIĆ: Međuljudska solidarnost se osjetila u prvim danima majskih poplava, ljudi nisu pitali ni za ime a kamo li za vjersku, ideološku i drugu  pripadnost, pomoć je stizala sa svih strana to je zaista za pohvaliti.

Na samom kraju, gospodine načelniče, evo jedno vrlo konkretno, ali bitno pitanje: hoće li svi stanovnici vaše Općine imati nekakav krov nad glavom prije zime?

MUSTABAŠIĆ: Najteža situacija je u obnovi stambenim jedinicama objekata gdje je i pored apelovanja viših nivoa vlasti da će građani dočekati zimu u obnovljenim kućama i stanovima još uvijek nema konkretnih aktivnosti. Imajući na umu razmjere ovih katastrofa te da je uništeno oko 1500 objekata bojimo se da i pored aktivnosti različitih organa nećemo uspjeti do zime svima obezbjediti uslove za smještaj. Stoga je ovo zasigurno najprioritetnija oblast u kojoj nam treba pomoć.

Srdačan pozdrav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (599)

vrbas-miso

 

 

 

 

————————————————————————————————————————————————————

PRILOG # 1

Bosna i Hercegovina Bosnia and Herzegovina

Federacija Bosne i Hercegovine Federation of Bosnia and Herzegovina

ZENIČKO–DOBOJSKI KANTON ZENICA – DOBOJ CANTON

OPĆINA MAGLAJ MAGLAJ MUNICIPALITY

OPĆINSKI NAČELNIK M AYOR

BOSNA I HERCEGOVINA, Maglaj, Viteška 4,

tel: ++387 32 60 95 50, fax: ++387 32 60 95 51 ; e-mail : nacelnik@maglaj.ba

For Payments in BiH:

Sparkasse Bank DD DD „Help for Maglaj

Municipality Affected by the natural

disaster – flood“

Transfer account no : 1994620059507837

ID no: 4218294800000

Type of income: 733112 (legal person)

Type of income: 733111 (natural person)

Municipality: 060

Budget organization: 1111100

_______________________________________________________________________________________________________

MAGLAJ – APPEAL FOR HELP

To whom it may concern,

I hereby speak on behalf of 25 000 residents of Maglaj Municipality (BIH) hoping for sincere

understanding and help. In the period between 14th to 17th May 2014 , Maglaj was struck by a great

natural disaster caused by abundant rainfall, flooding of the Bosna river and the emergence of

numerous landslides. Around 7 082 people (28.32% of the total population of the municipality) were

moved from 2 275 houses and flats.

The life in the city of Maglaj and in the numerous populated areas near the valley of the Bosna river

were completely paralyzed. Over 2 800 workers lost their jobs ( or approximately 55 % of the total

number of employed in the whole municipality).

Therefore,

I hereby appeal for help for the affected population by floods and landslides in the municipality of

Maglaj. We need financial help or help in the form of food, fuel, medications, construction

materials…

We expect your sincere understanding in accordance with your abilities, and we warmly thank you in

advance on behalf of all the citizens of Maglaj Municipality.

Sincerely, Municipal Mayor :

Mehmed Mustabašić, prof.

Contact tel: 00387 (0)32 609 550 , e-mail: nacelnik@maglaj.ba Red Cross Maglaj : 00387/ 61 104 578

00387 (0)32 609 583, www.maglaj.ba

For payments from abroad:

Sparkasse Bank DD „Help for

Maglaj Municipality Affected by

the natural disaster – flood“

SWIFT CODE:ABSBBA22

IBAN: BA391994620059507837

—————————————————————————————————————————————————————-

  PRILOG # 2OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (1)

OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx
OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (2)
OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (3)

OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (4)OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (5)OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (6) 

amer jerlagicStranka za BiH u ove izbore ulazi potpuno reformisana sa novim mladim ljudima. Poslušali smo glas građana od prije četiri godine i ostali u opoziciji. Pročistili smo i očistili svoje redove od svih onih koji su demonizirali Stranku i kojima je lični interes bio iznad državnog i stranačkog. Prvi moto je sa potpunom moralnom katarzom i čistih ruku pred građane…..Drugi moto i poruka ove kampanje je ”Odlučno, s narodom!”…..Kampanja još nije ni počela, a već se može reći da nije bila prljavija od dolaska demokratije u Bosnu i Hercegovinu…..Naše procjene, a i procjene neovisnih agencija govore da bi smo trebali ostvariti bolji izborni rezultat nego na općim izborima 2010. godine, što dijelom zavisi od našeg rada na terenu, a takođe i od vrlo loših ostvarenja aktuelne vlasti…..Dolaskom aktuelnih partija na vlast, Bosna i Hercegovina nije doživjela elementarnu nepogodu, nego parlamentarnu katastrofu. Kome je danas dobro ne treba dati glas Stranci za BiH…..Smatram da se, čak ni vlast u manjem BH entitetu neće moći uspostaviti bez koalicije Domovina, što će biti prilika da istinski predstavnici Bošnjaka i Hrvata sjede u Vladi tog entiteta…..Ovako veliki broj kandidata ukazuje na činjenicu da Bošnjaci nemaju istinskog lidera, kao i to da je na ovaj način devalvirana institucija člana Predsjedništva BiH. Ni jedan od kandidata neće imati ubjedljivu većinu da bi mogao tvrditi da je istinski predstavnik bošnjačkog naroda…..Još od prošlih lokalnih izbora nisam želio da upadam u bilo kakvu zamku Dodikovog kvazipatriotizma i otvaranja fronta sa njim i njegovom partijom, jer mu to jedino ostalo kao način mobiliziranja glasača. Ovo je bila poruka da se ne igraju sa antiustavnim obećanjima…..Što se tiče ostalih lidera probosansko – hercegovačkih partija, svi vjerovatno imaju neke talove sa Dodikom ili ih ima u šaci, pa stoga moraju šutjeti. Od Pruda i Banja Luke do jedinstvenog matičnog broja, Elektroiprenosa BiH, sukoba interesa, popisa stanovništva itd!!!…. Želim da vjerujem da će ovi izbori iznjedriti neke nove, mlađe ljude, spremne na reforme, spremne na otvorenu borbu protiv najveće pošasti BH društva – korupcije, spremne na put u EU i NATO, spremne na stvaranje dobre investicione klime i davanje prilike stranim investitorima da se vrate u BiH, a ne da je zaobilaze u širokom luku, kao što je to bio slučaj posljednje četiri godine…..

Gospodin Jerlagić nije jedini s kojim sam razgovarao više od jedanput.  Za još jedan razgovor sa ovim sugovornikom, kao i sa drugima do sada (a bit će tako i nadalje), postojao je neposredni povod. Naravno, u ovom slučaju povod su bili predstojeći  opći izbori u našoj zemlji. I ovoga puta je gospodin Jerlagić bio susretljiv i ekspeditivan.

S kim i gdje idete u koaliciji na predstojećim općim izborima a gdje ćete izići, eventualno, pojedinačno?

JERLAGIĆ: Kao što je poznato Stranka za Bosnu i Hercegovinu je jedna od prvih političkih opcija koja je svestrano podržala projekat 1. marta i koalicije ”Domovina”. Stranka za BiH je u koaliciji ”Domovina” za Narodnu skupštinu RS-a, a sa ostalim političkim partijama nastupamo zajednički i za Parlamentarnu skupštinu BiH iz razloga ostvarenja što boljeg rezultata i za razliku od ovog aktuelnog mandata, sa željom da kao koalicija imamo dva ili više poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH iz manjeg BH entiteta. Što se tiče nastupa u Federaciji BiH, Stranka za BiH će nastupiti samostalno.

Šta su vaši kriteriji za  predizborno koaliranje sa drugim strankama?

JERLAGIĆ: Prije svega to je jasno iskazivanje političkog djelovanja probosansko – hercegovačke orjentacije, jačanje državnih institucija, jedinstveno djelovanje ka donošenju Zakona o državnoj imovini, donošenje Zakona o restituciji i denacionalizaciji, Zakona o pravima žrtava torture, Zakona o zabrani negiranja genocida u BiH, spremnost na neophodne reforme, spremnost na aktivnu borbu protiv kriminala i korupcije, spremnost na borbu protiv sive ekonomije, spremnost na davanje šanse mladim ljudima, spremnost na davanje šanse uspješnim Bosancima i Hercegovcima iz cijelog svijeta.

Šta je moto vaše predizborne kampanje? Šta, zapravo, nudite biračima?

JERLAGIĆ: Stranka za BiH u ove izbore ulazi potpuno reformisana sa novim mladim ljudima. Poslušali smo glas građana od prije četiri godine i ostali u opoziciji. Pročistili smo i očistili svoje redove od svih onih koji su demonizirali Stranku i kojima je lični interes bio iznad državnog i stranačkog. Prvi moto je sa potpunom moralnom katarzom i čistih ruku pred građane.

Pred građane izlazimo sa spremnošću da nikad ne odustanemo od borbe za Bosnu i Hercegovinu, a istovremeno spremni i na ”4K” – kompromis, konzenzus, kooperativnost i koegzistenciju, cijeneći ukupno političko biće i ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Spremni smo raditi na stvaranju uslova i povjerenja za unutarnji  istorijski dogovor o budućnosti države Bosne i Hercegovine. Takođe spremni smo djelovati i na ”4R” – regionalizacija, restitucija, reintegracija i reindustrijalizacija.

Drugi moto i poruka ove kampanje je ”Odlučno, s narodom!”. Odlučno u borbu protiv kriminala i korupcije od preventivnih do represivnih mjera, odlučno u borbu protiv sive ekonomije, odlučno u stvaranje uslova za nova radna mjesta, odlučno u stvaranje neophodnih uslova za političku stabilnost i pravnu sigurnost radi privlačenja stranih investitora, odlučno dati dati priliku mladim ljudima kojih je preko 60 % nezaposleno da preuzmu odgovornost za sudbinu Bosne i Hercegovine, kako bi njen dalji razvoj odredili prema mjeri svojih vizija budućnosti, odlučni smo da stvaramo uslove građanima Bosne i Hercegovine koji su danas uspješni diljem cijelog svijeta da implementiraju stečena znanja i vještine u domovini i da što jednostavnije investiraju u svojoj Bosni i Hercegovini i na kraju odlučni smo da neodložno prihvatimo integraciju u Evropsku Uniju i NATO .

Dio medija i javnosti tvrde da će ova predizborna kampanja biti prljava, odnosno da je kao takva tu i tamo već počela. Komentar?

JERLAGIĆ: Nažalost, u pravu ste. Kampanja još nije ni počela, a već se može reći da nije bila prljavija od dolaska demokratije u Bosnu i Hercegovinu. Novinski stupci, portali, TV gostovanja su puna izuzetno niskih udaraca i prljavih komentara.

 Da li očekujete bolje izborne rezultate – generalno nego na prethodnim izborima i na čemu zasnivate eventualni optimizam?

JERLAGIĆ: Naše procjene, a i procjene neovisnih agencija govore da bi smo trebali ostvariti bolji izborni rezultat nego na općim izborima 2010. godine, što dijelom zavisi od našeg rada na terenu, a takođe i od vrlo loših ostvarenja aktuelne vlasti. Stranka za BiH je jedna od rijetkih političkih partija koja se u ovom mandatu nije uprljala obnašanjem vlasti u BiH. Na februarskim protestima građani su tražili smjenu aktuelne vlasti, a danas vidimo drskost pojedinih političkih partija, prije svega SDP-a i SDA koje su te iste osobe, koje nikada nisu smjenile, stavile za nosioce izbornih listi na ovim izborima!  Dolaskom aktuelnih partija na vlast, Bosna i Hercegovina nije doživjela elementarnu nepogodu, nego parlamentarnu katastrofu. Kome je danas dobro ne treba dati glas Stranci za BiH.

A, očekujete li neki značajniji rezultat koalicije “Domovina” u Rs-u?

JERLAGIĆ: Svi pokazatelji ukazuju na to da bi rezulatat koalicije Domovina trebao biti znatno bolji nego što je sada faktičko stanje u Narodnoj Skupštini RS-a, kao i u Parlamentarnoj skupštini BiH (gdje danas nemamo ni jednog predstavnika probosansko – hercegovačkih partija), a na ovim izborima očekujemo dva ili više mandata iz RS. Smatram da se, čak ni vlast u manjem BH entitetu neće moći uspostaviti bez koalicije Domovina, što će biti prilika da istinski predstavnici Bošnjaka i Hrvata sjede u Vladi tog entiteta.

Nemate svog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Ipak, kojeg od 10 bošnjačkih kandidata ćete preporučiti biračima da glasaju za njega i zašto? Kako inače komentirate činjenicu da ih je čak 10?

JERLAGIĆ: Mi smo u stalnim razgovorima sa gotovo svim kandidatima ili njihovim partijama u vezi eventualne podrške Stranke za BiH nekom od kandidata. Za sada nemamo nikoga kao favorita i o tome će organi Stranke donijeti konačni sud početkom oktobra. Kandidat koji želi podršku Stranke za BiH mora imati slične ili da ne kažem iste poglede na političko djelovanje te institucije i odnos prema državi Bosni i Hercegovini, a uz to ukoliko se bude radilo o podršci iza koga stoji i politička partija, to će morati biti i korektan i partnerski odnos te partije prema Stranci za BiH. Ovako veliki broj kandidata ukazuje na činjenicu da Bošnjaci nemaju istinskog lidera, kao i to da je na ovaj način devalvirana institucija člana Predsjedništva BiH. Ni jedan od kandidata neće imati ubjedljivu većinu da bi mogao tvrditi da je istinski predstavnik bošnjačkog naroda.

Nakon prošlih izbora bilo je problema oko formiranja vlasti na nekim nivoima, što je uzelo nedopustivo puno vremena i što je bilo štetno i za državu i za njene građane. Može  li se isto ili slično ponoviti i nakon predstojećih izbora?

JERLAGIĆ: Mislim da su pojedini političari ili nazovimo lideri naučili lekciju iz proteklih četiri, pa i osam godina i da se neće igrati sa kandidatima ili sa većinama koje neće odslikavati aktuelno unutarnje političko biće BiH i da će se krenuti u stvaranje političke stabilnosti i pravne sigurnosti kako bi se što prije krenulo u neophodne reforme, integraciju u Evropsku Uniju i NATO, privlačenje stranih investicija i otvaranje novih radnih mjesta.

Premijerka Rs-a i kandidat za srpskog člana Predsjedništva BiH Željka Cvijanović je upravo taj entitet nazvala “državom u nastajanju”. Jedan ste od rijetkih stranačkih lidera tzv. probosansko-hercegovačkih stranaka koji ste reagirali na taj antiustavni, antibosanski i potpuno destruktivni gaf jednog visoko pozicioniranog djelatnika u našoj zemlji. Ako je i u svrhu predizborne kampanje nje i njene stranke, pa i ako je dotična samo megafon svoga gazde i mentora, previše je, zar ne! Hoćete li i za naše čitatelje ponoviti reakciju na tu Cvijanovićkinu izjavu i kako komentirate šutnju drugih stranačkih prvaka koji se predstavljaju kao probosanski, kao i šutnju OHR-a?

JERLAGIĆ: Kako sam rekao povodom nedavne beogradske izjave predsjednice Vlade manjeg BiH entiteta da je “Republika Srpska država u nastajanju i da su naivni oni koji ne razumiju šta je Srpska i šta će biti,” u svoje i u ime Stranke za Bosnu i Hercegovinu želio sam poručiti nekoliko stvari gospođi Cvijanović.

”Gospođo Cvijanović, jedno su želje drugo su mogućnosti i realnost.  Također, u potpunosti shvatam beznadežnost Vaše predizborne situacije i potrebu da obećate sve pa čak i ono što i Vi i ja, a i građani Bosne i Hercegovine znamo da je apsolutno nemoguće.

Ovakve poruke da je manji BH entitet država u nastajanju mogu samo ubrzati proces u kojem će taj entitet postati administrativna jedinica u nestajanju.  Savjetujem Vam da se bavite aerodromom u Trebinju, koji ste Vi i Vaš partijski šef obećali, energetskim sistemom “Gornji Horizonti” koje ste također obećali, da se bavite kako riješiti probleme zatvaranja enormnog broja područnih škola u manjem BH entitetu, jer nemaju polaznike, bavite se riješavanjem diskriminacije Bošnjačke djece u školskom sistemu za koji je Vaša Vlada nadležna, bavite se korupcijom koja je ušla u sve pore administrativne jedinice čiju Vladu vodite.

Što se tiče državnosti manjeg BH entiteta to se neće dogoditi nikad, toliko dugujemo onima koji su u ovu državu Bosnu i Hercegovinu ugradili živote u Prijedoru, Srebrenici, Omarskoj, Tomašici, Vlasenci, Žepi, Višegradu, Foči i svim drugim mjestima gdje su genocid i etničko čiscenje bili instrumenti u ostvarivanju bolesnih snova.

Na kraju Gospođo Cvijanović, koristim priliku da Vas podsjetim da je Dayton Peace Accord meunarodni sporazum i da Vi kao Predsjednik Vlade manjeg BH entiteta nemate ama baš nikakav utjecaj na egzistenciju istog.”

Još od prošlih lokalnih izbora nisam želio da upadam u bilo kakvu zamku Dodikovog kvazipatriotizma i otvaranja fronta sa njim i njegovom partijom, jer mu to jedino ostalo kao način mobiliziranja glasača. Ovo je bila poruka da se ne igraju sa antiustavnim obećanjima. Puno su toga obećali, a ništa ispunili nisu. Neka se bave tim objašnjenjima. Što se tiče ostalih lidera probosansko – hercegovačkih partija, svi vjerovatno imaju neke talove sa Dodikom ili ih ima u šaci, pa stoga moraju šutjeti. Od Pruda i Banja Luke do jedinstvenog matičnog broja, Elektroiprenosa BiH, sukoba interesa, popisa stanovništva itd!!!

Na samom kraju, očekujete li neke značajnije promjene u odnosu snaga u parlamentarnim skupštinama države, entiteta i kantona te hoće li BiH s novom vlašću konačno krenuti naprijed?

JERLAGIĆ: Ja sam po habitusu pozitivan čovjek i uvijek vidim da je ”čaša polupuna, a ne poluprazna”. Želim da vjerujem da će ovi izbori iznjedriti neke nove, mlađe ljude, spremne na reforme, spremne na otvorenu borbu protiv najveće pošasti BH društva – korupcije, spremne na put u EU i NATO, spremne na stvaranje dobre investicione klime i davanje prilike stranim investitorima da se vrate u BiH, a ne da je zaobilaze u širokom luku, kao što je to bio slučaj posljednje četiri godine.

Želim vam puno uspjeha na izborima te hvala za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na datoj mogućnosti da otvoreno iskažem svoje i stavove Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (598)

vrbas-miso