Moja grudva se i dalje kotrlja a dokle će stići, zna samo Jedan i Jedini. I dok se ona nezaustavljivo kotrlja (a zaustavit se mora kada stignem na svoju drugu obalu), ako ni zbog čega, a ono da razbijem “monotoniju”, gurnuo sam ruku u “naftalin” i izvukao jedan intervju star/mlad skoro četiri godine gdje sam se našao na istoj stolici na kojoj je preko puta mene bilo onih 600 mojih dosadašnjih sugovornika. Dakle, intervju je onomad objavljen na portalu “Orbus” i čitajući sada njegov sadržaj nametnulo mi se i pitanje: da li bih danas ponovio ono što sam rekao tada, 24. januara 2011.? Odgovorio sam samome sebi da bih – od slova do slova. Zato ga smatram aktuelnim i danas i zato ga objavljujem i na svome blogu, skoro četiri godine poslije.

Bedrudin GUŠIĆ

———————————————————————————————————————————————————————-

U DRUŠTVU S MAESTROM KULTURNOG DIJALOGA

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal


Marjan HajnalAko u ratu može biti nešto pozitivno, među svim zlim stranama rata, onda su to sačuvani obelisci ljudskosti, primjeri neuništivosti onog što svim destruktivnim ratoborcima dokazuje uzaludnost i besmislenost njihovih anticivilizacijskih stremljenja. Humaniste niti što može uplašiti, niti ih pokolebati da u kritičnim trenucima, kada se većina krije i razbježi pred stihijom, izlaze na brisan prostor, izlažući se svim rizicima, da bi iz brodoloma, lavina, zemljotresa, ili ispred ratnih bezumlja pronašli i zaštitili neku dušu koja se može spasiti, zacijeliti joj rane, pomoći joj da nađe sigurno utočište. U takvim uslovima biti ne samo novinar, već u svakom trenutku ostati human pripadnik svog roda neovisno od svih sićušnih efemernosti, predstavlja ono što ne zaslužuje drugi epitet osim herojskog djela. Među takvima vidim Tebe, kome u našoj privatnoj prepisci dodjeljujem najvišu titulu Dobri, koja u mom svjetonazoru nadmašuje sve druge titule. Spram Dobrog, nijedan lord nije dovoljno visok. A svaki naš Dobri Bošnjanin, rodoljubivi pravi i iskreni rasni Bosanac, uvijek graditeljski i dobročiniteljski raspoloženi Bošnjak, ima tu crtu plemenitosti, hrabrosti, i ipak toliko skromnosti da se ne uznosi, već da uvijek nastupa pedagoški, diskretno uklanjajući tragove svojih zasluga. Ipak, kada se u žurnalistici neko približi cifri od skoro dvije stotine i pedeset intervjua, koliko si ostavio iza sebe u svom dvadesetogodišnjem novinarskom radu, neko kao ja ko je obavio tek nekoliko sličnih razgovora, može osjećati samo iskrenu i veliku čast da se sjeti bar dijela Tvojih zasluga. Pored toga, intervjui nisu jedini Tvoj doprinos. Kao što Ti bezrezervno odaješ priznanje živima, i časno od patine zaborava čuvaš imena odseljenih na drugu obalu, podjednako i poznatih neimarlija, i običnih ljudi, tako i Tebi treba upravo sada u zenitu Tvog napornog intelektualnog rada, odati ovo malo kompenzirajuće priznanje na koje se odvažih da Ti uručim, u vidu ovog razgovora. Neću Ti se zahvaliti samo na kraju, već i na početku, unaprijed, u ime svih ličnosti koje si Ti uz pomoć, našeg zajedničkog Prijatelja, posebno istaknutog Dobrog među nama, gospodina Čavkića Saliha, u stilu tradicionalne bosanske gostoprimljivosti, udomio u našem virtualnom ujediniteljskom domu zvučnog i prepoznatljivog imena “Orbus”. Pa, ovoga puta kao poštovani Prijatelj i moj dragi gost, dobrodošao Bedrudine Gušić!

Bedrudin GUŠIĆ, banjalučki novinar i publicist u egziluGUŠIĆ: Hvala, prije svega, na najvišoj tituli kojom si me počastio. Ona, osim što godi, podrazumijeva još i izvjesne obaveze i odgovornosti kojih treba biti svjestan i u nastavku puta prema drugoj obali. Ali ako to sve proističe, da tako kažem, iz moga mentalnog sklopa, te etičkog i moralnog koda koji su mi genetski usađeni, onda mi uistinu nije teško nositi se sa rečenim obavezama i odgovornostima. Hvala i za dobrodošlicu.

Nekad nas je od mog Visokog i Tvoje Banja Luke razdvajalo samo par sati vožnje. Sada nas spajaju Atlantski okean, plus čitavo Sredozemno more. Ti u Bostonu, ja u Bat-Yamu (južno predgrađe Tel-Aviva). Kako objašnjavaš taj primjer daljine koja približava naše Bosance?

GUŠIĆ: Fizička daljina jeste relativan pojam. Kao što je i fizička blizina. Živjeli smo decenijama u neposrednoj blizini i onih koji su kasnije, kada su dobili priliku, pokazali svoje pravo lice, koji su ga otkrili. Time su pokazali koliko smo, zapravo, bili daleko jedni od drugih. Mnogi od nas smo, nažalost, toga postali svjesni tek “kad je puklo”, ali bolje ikad nego nikad. S druge strane, daljine koje spominješ nas samo fizički razdvajaju, ali se srodne duše i zajednička ljubav prema iskonskim vrijednostima, kakve su zavičaj i domovina, itekako lahko i prirodno, rekao bih, prepoznaju i postanu bliski i blizu jedni drugih. Pošto živim u zemlji koja je sačinjena od imigranata, odnosno imam priliku da se susrećem sa ljudima gotovo iz svih etničkih zajednica Planete, mogu kazati da smo mi – istinski Bosanci, jedinstven primjer da smo tako daleko, a tako blizu jedni drugih. To je nešto što se ne vidi, ali se osjeti, djeluje…

Šta je to što čini nepromjenljivu konstantu vitalnosti u našim bićima, taj fenomen koji podjednako zbunjuje sve brojne osvajače Bosne, kao i mali broj njenih prijateljskih saveznica tokom burne povijesti?

GUŠIĆ: Jeste, vitalni smo do kategorije fenomena, kako kažeš. To uistinu mnogi ne mogu razumjeti, gotovo da spada u domen i znanstvene fantastike, čuda… Kao što znaš, često se u toku agresije na BiH koristila sintagma “čudo bosanskog otpora”. Taj otpor kojeg su Dobri Bošnjani pružali inim okupatorima kroz stoljeća, taj inat, prkos, vitalnost naših ljudi da odole svim vrstama iskušenja, bilo da ih zadese na vlastitom tlu ili izvan Bosne, teško je objašnjiva zdravim razumom, pa čak i logički. Ili, nijedna znanstvena disciplina još nije dostigla taj stepen da ga može argumentirano objasniti. Ali, nečega tu ima. Ako nisam meritoran za tvrdnje, neka mi bude dozvoljeno da laički proniknem barem u teze/pretpostavke: čitav koloplet povijesnih zbivanja na bosanskom tlu, blagorodna zemlja sa svim svojim prirodnim osobenostima – pravim raritetima, podneblje, geopolitički i strateški položaj…, valjda su u uzročno-posljedičnoj vezi sa konstantom vitalnosti u našim bićima koji zbunjuje sve osvajače Bosne i njene kvislinge – od Rimljana, preko Turaka, Austrougara… Miloševića, Tuđmana,  Karadžića, Bobana, Dodika, Čovića… Ali, koji zbunjuje, kao što si primjetio, i mali broj njenih prijatelja u Evropi i svijetu. Neka ostane tako, makar znanost i ograničeni ljudski razum nikad tome ni ubuduće ne dohakali.

Izrael i SAD su u jednom vojnom i ekonomskom savezu. Kako sagledavaš posljedice tog savezništva po Bosnu? Ima li razloga da se na njega gleda, okom prosječnog Bosanca, sa skepsom? Ili, optimistički?

GUŠIĆ: Vrlo mi je teško sa ove distance proniknuti u posljedice tog savezništva. Zapravo, za mene je upitno da li uopće ikakve posljedice po našu domovinu i proističu iz tog pakta. A pojedinačno, eh, to je već druga stvar. Međutim, pošto je ovo javna riječ, treba biti oprezan i odgovoran, jer i sam znaš da postoje i oprečne političke kvalifikacije, ne samo u islamskom svijetu, vezano za taj savez, možda i predrasude. Ono što ja znam o Izraelu kao jednoj od strana tog saveza a tiče se Bosne jeste da su se neki gradovi iz te zemlje zbratimili, ne sa mojom, nego sa Karadžićevom i Dodikovom Banja Lukom, govori dovoljno samo po sebi. To je za mene i poruka.

Stoljećima je san Jevreja bio povratak domovini praotaca. Do danas je ostao njihov pozdrav “Dogodine u Jerusalimu!” Ja bih svim našim Bosancima kojima je Bosna jedina prava domovina poželio: “Dogodine u Bosni!” Ostvarljivo?

GUŠIĆ: Hvala na najvrednijoj želji koja se može uputiti svakom istinskom Bosancu i Hercegovcu. A da li je ostvarljivo? Ne volim koristiti sintagmu kakva je “realno stanje na terenu”, a koju uglavnom rabe bh. političari i koje kao takve prezirem. Ravno je izdaji miriti se sa stanjem kakvo jest i koje je nastalo, znamo svi i cijeli svijet onako kako je nastalo, obnašati vlast za dobre pare, živjeti lagodno od tih pozicija u zemlji koja je siromašna i gdje najmanje 90% njene populacije živi na ivici egzistencije ili ispod, a ne činiti išta da se to promijeni. Ovakva Bosna kakva je danas, ne želi nas nazad, a ni ja, lično, ne želim takvu Bosnu u kojoj bih proputovao posljednje kilometre svoga puta do svoje druge obale. Dakle, treba tu puno toga da se desi, promijeni, zbriše i lageruje na smetljište historije, pa da bi se moglo govoriti o iole održivom povratku. Treba se boriti i pojedinačno, a naročito združenim snagama, organizirano, pametno, pragmatično…treba, kao što smo se i privatno nas dvojica s tim lahko složili, načiniti jedan svebosanski patriotski front oko koga će se okupiti svi dobronamjerni Bosanci i Hercegovci, potomci Dobrih Bošnjana, te djelovati u pravcu radikalnih promjena u našoj zemlji da bi se u nju mogli vratiti oni koji to žele i koji bi joj mogli puno toga dati, ne tražeći ništa za uzvrat.

Jevreji su se vratili, iako poprilično neslavno. Da li je sukobljavanje na zemlji istog praoca nam, Avrama, Abrahama, Ibrahima – nužna neminovnost?

GUŠIĆ: Ovo je prilično kompleksno pitanje. Zahtijeva prethodnu duboku kritičku, historijsku, političku, ekonomsku, kulturološku, sociološku i teološku analizu. Naravno, u mnogim tim segmentima nisam meritoran. Čak nisam nikad ni bio u toj zemlji. Ono što znam to je iz medija, ili odnedavno iz prve ruke. A, to je, ruku na srce, premalo da bih sudio. Ja suditi mogu samo sebi, a svima nama, prema onome što ja slijedim, samo Jedan i Jedini. Ipak, neću potpuno zaobići odgovor na to pitanje, svjestan i rizika kojeg ulažem u svako slovo i svaku riječ koje ću sada izustiti. Naime, postoje neke historijske činjenice i činjenice koje traju i danas i koje svaka strana uzima kao argument. Ja sam, prije svega pacifist i kao takav se zalažem da se svi problemi među ljudima i narodima rješavaju na svaki drugi način osim ubijanjima. Naravno, to podrazumjeva spremnost svih strana u konfliktima da uvažavaju prava onih drugih, da ih ne oštete ničim, da ne otimaju od drugih njihovo i ne svojataju kao (samo) svoje,  da nastave živjeti jedni pokraj drugih, ne ugrožavajući nikoga. Svi smo sinovi Ibrahima a.s./Avrama/Abrahama i kao takvi treba da živimo kao braća. Ali, nažalost, to nije tako. Sukobi na tim prostorima traju decenijama, ne nazire im se kraj, a bojim se da su i jedni i drugi taoci nekih drugih centara moći kojima odgovara takvo stanje. Koliko god sam protiv rata, još više sam ojađen onim što se čini palestinskom narodu, a ne manje djelima kamikaza koje opet prekidaju ne samo svoj, nego i mnoge druge, ali nevine živote, uvjetno rečeno na drugoj strani.  Ovi drugi nemaju uporište u vjeri iza koje se nevješto kriju. Prema tome, sukobi na Bliskom istoku izgleda da jesu bili neminovnost, barem sa historijske i političke tačke gledišta, jer  su se desili i dešavaju, a kumovale su im i kumuju neki drugi koji se ponašaju u stilu one latinske – divide et impera.

Da li je napad Al-Qaide na teritorij i žitelje SAD na neki način ohrabrio separatističke tendencije u Bosni i Hercegovini i ojačao pogrešno postavljene temelje Daytonskog primirja?

GUŠIĆ: Eh, ovdje sam već kao riba u vodi. Dakle, ma koliko bilo onih, čak i među mojim sunarodnicima koji ovdje žive i za koje znam da ih ima a  koji se eventualno neće složiti s ovim, ja ću reći da ništa u Americi nije više isto kao što je bilo do 11. septembra 2001. godine. Barem što se tiče pozicije muslimana, kojoj vjerskoj skupini i sam pripadam. Jednostavno, postoji naglašeno, manje naglašeno ili nenaglašeno, ali se osjeti u zraku, antiislamsko raspoloženje. Mediji su učinili svoje, kao i svugdje drugdje. Zar ja treba da dokazujem bilo kome da nemam ništa sa onima koji nose muslimanska imena a koji čine teroristička djela? Kakve to veze ima samnom i kakve veze ima sa islamom? Nikakve! Svaki teroristički čin u Americi ili izvan nje, ako ga počini neko ko nosi muslimansko ime, s predumišljajem dobiva prefiks islamski, a ako ga počini pripadnik neke druge vjerske skupine, on je samo teroristički i ništa više. I treba ga zvati tako, ali u svim slučajevima, bez obzira na imena počinilaca. Međutim, predrasude i antiislamsko raspoloženje – postoje. Doduše, više za vrijeme Busha, nego poslije njega. Tu situaciju vješto koriste srpski lobisti i kapitaliziraju dionice svojih separatističkih ciljeva u Bosni. Dakle, ojačao je, kako ti kažeš, pozicije Dejtonskog primirja, odnosno “luđačke košulje” kao jedne od tekovina tog i takvog mira. Nažalost, to je tako. A tako jeste ne samo zato što Dodik i njegovi mentori uspješno koriste jedno globalno raspoloženje prema muslimanima Planete, ne samo zato što je međunarodna zajednica takva kakva jest, znači nikakva, nego i naročito zato što mi u Bosni nemamo političara koji će na pravi način parirati takvim tendencijama i djelima i koji će jasno i glasno reći i tom Dodiku i njegovim mentorima u Beogradu, i Washingtonu, i Briselu i, ako hoćeš, i Moskvi – Aneks 4 Ustava BiH, proistekao iz Dejtonskog sporazuma, nije legitiman i nije legalan pošto nikada nije izglasan u Parlamentu zemlje o kojoj je riječ – Bosne i Hercegovine. Takvog političara nismo imali, nažalost, niti za vrijeme agresije. Čak je sjedao za isti stol sa pobunjenicima i budućim ratnim zločincima, pa smo dobili šta smo dobili. Pardon, dobili su oni koji su počinili tolike zločine nad Bošnjacima i drugim patriotima BiH. Mi smo izgubili. Ali, nismo izgubili nadu, jer kažu da ona posljednja umire.

Srbi smatraju da su najveći gubitnici u miru. Hrvati se osjećaju ugroženima u BiH. Bila bi to “istina” kada se njome ne bi prekrivala velika prevara. Posljednji genocid nad Bosnom i Bošnjacima i ostalim pro-Bosancima je primjer, dokazan i potvrđen posebno u miru. Šta je opasnije u toj prevari, lažni mir, ili dugogodišnji rat?

GUŠIĆ: Srbi su gubitnici i u ratovima koje su vodili, počev od 1389. do 1995. Da, neki Hrvati izjavljuju da su ugroženi u BiH. Samo neće da priznaju da su im to u amanet ostavili Franjo Tuđman i Mate Boban, a da su danas najugroženiji od Dragana Čovića i Bože Ljubića. Njihova politika je pogubna po bh. Hrvate. Niko od njih ne spominje prognane Hrvate iz Bosanske Posavine, Banja Luke i čitave Bosanske Krajine. Ne, takvi Hrvati njih ne zanimaju. Oni prave tal sa Dodikom, ne za dobrobit svih Hrvata u BiH, nego za svoje lične interese, odnosno za svoje pašaluke gdje mogu neprikosnoveno vladati i raditi šta im je volja, bez zakonskih konsekvenci. Naravno, jedan od bitnih preduvjeta za to jeste još više oslabiti institucije centralne vlasti, ili dovoljno razvaliti i ovo što je ostalo od Bosne da mogu na njenim ruševinama praviti svoje kvazi državice feudalnog tipa. Dakle, sve te srpske floskule da su gubitnici u miru, te hrvatske o njihovoj ugroženosti su podvale i tipične zamjene teza. Jednako su opasni i lažni mir i dugogodišnji rat. Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda.

Gdje se izgubila rasudna moć srpskih i hrvatskih intelektualaca, ali i jednog značajnog dijela među Bošnjacima, i da li je među njima ostao ijedan lojalan etici, savjesti i humanosti? Mnogi grakću po internetu, pišu kolumne i knjige, ili, još gore, kao narodni poslanici dobivaju od oporezovanih građana visoke plate, da bi isti taj narod držali glavom pod vodom. Koju je kulturnu revoluciju, revoluciju uma i humanosti potrebno povesti da bi se promijenila takva situacija u korist svih, i prije svega, u cilju očuvanja integriteta Bosne i Hercegovine?

GUŠIĆ: Čudno je to koliko su zakazali intelektualci u BiH. Iz sva tri naroda. Umjesto da oni budu vodilja, vizionari.., da se izdignu iznad nekih uskih nacionalnih i ne znam kakvih još interesa, mnogi od njih su zapristali za ovom ili onom političkom opcijom. Lično mi je poznato da su se neki čak i prodali. To je dno dna. Po meni, nose veliki dio odgovornosti za sve što se događalo u našoj zemlji od ranih 90-tih do danas. To što se ponekad neki od njih oglašavaju u medijima – kolumnama ili pišu knjige, pa to rade za pare, onako individualno, kao slobodni strijelci. Kulturna revolucija je neophodna, samo nije moguća sa ovim potrošenim i promašenim intelektualcima. Čast izuzecima koji su uistinu rijetki.

Kako se, i da li se, po Tvom mišljenju, rat mogao izbjeći i kako Ti kao ekonomist po struci procjenjuješ štete koje je rat nanio ekonomiji Bosne, da ne govorimo u ovom trenutku o najstrašnijoj šteti, izgubljenim ljudskim životima, fizičkim i duševnim posljedicama, raseljenosti…?

GUŠIĆ: Rat se vjerovatno mogao izbjeći, ali izgleda da nisu mogle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se da je rahmetli Alija Izetbegović u predvečerje agresije govorio da mirno spavamo jer “za rat je potrebno dvoje”. Da, za rat treba najmanje dvoje, ali za agresiju dovoljan je i jedan. Ona je pripremana godinama prije 1992. i čekao se samo pogodan momenat i bilo kakav povod da započne. Naravno, ne treba trošiti riječi ni vrijeme o izgubljenim desetinama hiljada nevinih života, izgubljenim i prekinutim mladostima, traumama… Ekonomske posljedice trajanja nametnutog rata našoj zemlji se neće nikada ni približno moći ekonomskim pokazateljima utvrditi. Ovdje nije riječ samo o posljedicama razaranja tamo gdje je bilo sukoba, nego i o pljački stoljeća privrednih giganata. Naprimjer, u moj Banja Luci do kostura su ogoljeli velike privredne subjekte kakvi su “Rudi Čajevac”, “Jelšingrad”, “Incel”. Mnoga postrojenja iz istih su tih godina prenesena u Srbiju. Finalni udarac ratom opustošenoj bh. privredi zadan je nakon Dejtona takozvanom privatizacijom, što je ustvari samo “stručni” termin za neviđenu pljačku materijalnih dobara u BiH u koja su decenijama ulagali bh. građani. I danas smo svjedoci sprege vlasti, s jedne strane, te kriminala i korupcije, s druge. Posljedice su već katastrofalne po naše građane koji tamo žive. Nisu ostavili na miru niti prirodne resurse, hidroenergetske potencijale, željeznice… podijelili su i njih po nacionalnim šavovima.

Da se vratimo na Tvoje konkretno iskustvo, na početke Tvog novinarskog rada u okupiranoj Banja Luci, odakle si iz doslovno hermetički zatvorenog grada slao informacije u svijet o stradanjima nesrba. Kako si se tada osjećao i kako si s obzirom na tradiciju Tvoje porodice, posebno uloge i pozicije Tvoga oca i Tvoje funkcije u duhovnim sferama, doživio deportacije i rušenje islamskih vjerskih objekata, grobalja, spomenika, što nažalost, svjedoci smo, traje do danas?

GUŠIĆ: Da, Banja Luka je bila okupirana već u vrijeme agresije na Hrvatsku, dakle u jesen 1991. Najcrnji fašizam se gledao uživo. I ne samo gledao, nego i trpili svi njegovi nusproizvodi. Oni, koji su početkom 1945. bili obrijali brade i zamijenili kokarde petokrakama, ponovo su pustili brade i stavili kokarde početkom 1992. godine. Oni, ili njihovi sinovi, svejedno. A u meni je genetski usađen antifašistički kod. Hvala Ti što si u pitanju spomenuo moga rahmetli oca koji je bio imam po struci, ali i partizan, znači antifašist. Učestvovao je i u operacijama uoči oslobođenja Banja Luke (oslobođena 22. aprila 1945.), ali od onog fašizma, i bio pri tom ranjen. Otišao je s tim gelerima u nozi na onaj svijet. Da je dočekao reinkarnaciju srpskog fašizma u Banja Luci, kao što nije, ne znam kako bi i da li bi preživio i jedan jedini dan. Često sam znao tada reći, čak i naglas, samome sebi: “Blago mome babi što ovo nije doživio”! Drugo što smatram da treba ovdje istaći jeste rezolucija 70-ak uglednih banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine kojom su od ustaškog poglavnika Pavelića tražili da se zaštite Srbi, Jevreji i ostali od daljnjeg ustaškog terora u Banja Luci i šire. S ponosom ističem da je među potpisnicima bio i Bedrudin Gušić, moj rođak po kojem sam dobio i ime. Eh, stradanja nesrba u Banja Luci, rušenje islamskih i katoličkih sakralnih objekata, devastiranje mezarja i grobalja, hapšenja odraslih muškaraca – Muslimana/Bošnjaka i Hrvata i odvođenja na kopanje rovova između prvih linija fronta, gdje su mnogi i skončali…, ama teror svake vrste se odvijao u gradu u kojem nije bilo rata. Sve to pred očima tzv. gradskih banjalučkih Srba. Niko od njih nije mi prišao i barem na uho šapnuo da to nije u redu šta se nama u gradu dešava. Zaboravili su na rezoluciju iz 1941., na dugogodišnje komšijske odnose, jaranstva, kumstva…, sve su zaboravili. Ili su se “pravili Toše”, kako bi se reklo žargonom onih s desne strane Drine. I da me neko danas pita da li bih potpisao takvu rezoluciju u ova vremena, nakon svih iskustava i spoznaja, odgovorio bih potvrdno. Dakle, moj usađeni antifašistički, istinoljubivi i pravdoljubivi damar nije mogao mirovati tih ranih 90-tih pa sam tražio i našao kanal putem kojeg ću informirati domaću i svjetsku javnost o onome šta se dešavalo u doslovno hermetički zatvorenoj Banja Luci. Jednog dana je u njihovom dnevnom, na fašističkim osnovama uređivanom listu “Glas Srpski” osvanuo članak pod naslovom “Ko to cinkari Republiku Srpsku”? Izluđivao sam ih gotovo svakodnevnim informacijama koje su plasirane na Radiju Bosne i Hercegovine o golgoti banjalučkih Muslimana/Bošnjaka i Hrvata, rušenjima njihovih vjerskih objekata, spomenika kulture i sl., a nisu mogli dohakati odakle curi. Koristim i ovu priliku da javno odam priznanje Mustafi efendiji Klanci, glavnom imamu Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, koji mi je bio taj pouzdani kanal. Imao sam i jedan alternativni, kojeg sam povremeno koristio, ali za taj sam platio i neku cijenu budući da je bio petokolonaški.

Reci nam nešto o feljtonu “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci”.

GUŠIĆ: Iz Banja Luke sam izišao ilegalno, 7. novembra 1994. godine. Neposredno uoči toga sam bio četiri puta privođen u njihovu policiju i tretiran od strane jednog njihovog isljednika “Službe državne bezbjednosti”. Ti tretmani, kao i ostala dvoipogodišnja iskustva koja sam doživio u svome gradu su toliko u meni akumulirala jeda i žestine da sam se osjećao kako bih pukao ako ne bih istresao barem dio onoga što znam i što sam lično doživio. Pošto sam bio i na dužnosti predsjednika Islamske zajednice Banja Luka, počev od 21. maja 1992. (da, baš tada sam se prihvatio te funkcije), imao sam priliku da budem sudionik ili svjedok brojnih zločina koji su nad nama činjeni u Gradu, pa prema tome sam smatrao da mi je i dužnost upoznati javnost, sada podrobnije i sa neke slobodne teritorije, o golgoti Bošnjaka i Hrvata u Banja Luci. Također, smatrao sam da svaki čovjek, pa i ja, treba imati stav po nekim krucijalnim pitanjima ili događajima koji čine dio povijesti, te da ga treba izreći. Otišao sam u dopisništvo “Oslobođenja” u Martićevu br. 5 u Zagrebu i ponudio tadašnjem šefu dopisništva Josipu Vričku tekst feljtona pisan rukom. Prihvatio je. Objavljen je u Evropskom izdanju “Oslobođenja” koji je izlazio sedmično, u pet nastavaka, proljeća 1995. Prethodno je bio najavljivan nekoliko večeri na Radiju Bosne i Hercegovine. Svakog petka se taj list, kao i “Ljiljan”, prodavao u Zagrebačkoj džamiji i bio bi razgrabljen. Ne samo od mojih Banjalučana koji su tada kao i ja obitovali u RH, nego i od drugih. U feljtonu sam zaista iscijedio sav svoj jed koji se bio nakupio u meni do tada. Međutim, njegovo objavljivanje sam mogao i zažaliti. Naime, objavljujući zaista ekskluzivne informacije o životu i smrti u okupiranoj Banja Luci, olahko sam pri tome prešao preko činjenice da mi je jedna od tri sestre ostala U Banja Luci, sa mužem i kćerkom. Kasnije sam saznao da su i nju privodili, da je ispitivao isti isljednik koji je i mene, pokazavši joj svih pet brojeva tog “Oslobođenja”, rekavši joj: “Evo, vidi, šta tvoj brat piše”! Ona mu je uzvratila, hrabro: “A šta od toga nije istina?” To ga je valjda šokiralo i pustio je, bez ikakvih daljnjih maltretiranja. No, kada danas pomislim da sam je ostatak života mogao imati na savjesti, sav pretrnem. I prije koji mjesec šalje mi moj kolega i sugrađanin Mišo Vidović (dopisnik FTVBiH iz Banja Luke) elektronsko izdanje devet nastavaka dnevnog “Oslobođenja” sa mojim feljtonom. Našao je to, kaže, u arhivi tog lista. Obradovao me Mišo jer nisam niti znao da je feljton išao i u dnevnom izdanju. Nedugo poslije objavljivanja u “Oslobođenju”, neko se pobrinuo da ga prevede na engleski i ustupi Haškom tribunalu.

Tvojom zaslugom snimljen je dokumentarni film “Priča o banjalučkim džamijama”.

GUŠIĆ: Ja sam autor toga filma. To je, zapravo, jedan amaterski uradak koji rječju, slikama i video snimcima govori o svih 16 banjalučkih džamija, koliko ih je bilo do 1993. godine, njihovim vakifima (osnivačima), godištima gradnji ili obnova, te tačnim datumima rušenja, sa živim video snimcima rušilišta. Sve se to dešavalo u gradu u kojem nije bilo ratnih dejstava. Najemotivniji dio te filmovane priče je, naravno, onaj o Ferhadpašinoj džamiji, ili Ferhadiji, koja je 414 godina pamtila razne okupatore i silnike, nadživjela i njih, odolijevala prirodnim kataklizmama, uključujući i snažni zemljotres iz 1969., ali četničku neman nije izdržala i bila je u zoru, tog 7. maja 1993. godine, sravnjena sa zemljom. To je bio najsnažniji udarac u srce svim Banjalučanima koji su se divili Ljepotici, kako oni, tako i mnoge generacije prije njih, odnosno prije nas. Dakle, taj video uradak sam odavde iz Amerike septembra 1996. ponudio  tadašnjoj TV BiH, oni su prihvatili uz uvjet da priložim i pisanu izjavu da im to poklanjam, što sam i učinio kao i sve dosada što sam uradio u sferi novinarstva i publicistike – volonterski, te prvi put emitirali na svome programu 25. novembra 1996., dakle na Dan državnosti BiH. Poslije toga je nekoliko puta emitiran svakog 7. maja u godini, na Dan džamija. Haški tribunal je tražio i dobio od mene kopiju ovog filma.

Imao si dugogodišnji medijski angažman u komentiranju aktualne bosanskohercegovačke političke i ustavno-pravne stvarnosti. Što misliš o cenzuri, o ugroženosti novinara i izazovima izvještavanja u specifičnim uslovima?

GUŠIĆ: Cenzura je nešto protiv čega se treba grčevito boriti. Niti u jednom društvu koje se deklarira kao demokratsko nje jednostavno ne bi smjelo da bude. Što se mene lično tiče, nemam problema sa cenzurom jer sam potpuno slobodan i nezavisan novinar. Sve što sam do sada dao objaviti, a toga je u ovih 20-ak godina bilo zaista puno, bilo je na čistoj volonterskoj osnovi. Pošto sam slobodan novinar, pišem za one koji me ne cenzurišu, poštujući, naravno, elementarne kodekse novinarskog morala i etike. Koliko odavde mogu da pratim poziciju bh. medijskih kuća, one u RS su pod strogom kontrolom vlasti, znači pod cenzurom, dok one u FBiH nisu. Ali, istovremeno ja ne poznam niti jednu nezavisnu medijsku kuću u BiH, u punom i pravom smislu riječi. No, to istovremeno ne znači da u našoj zemlji nema dobrih novina ili televizija ili radio stanica, te u njima kvalitetnih poslenika javne riječi. Čak ima i hrabrih, pogotovo onih što raskrinkavaju visokopozicionirane političare i njihovu spregu sa organiziranim kriminalom i korupcijom. Takvi su uglavnom i ugroženi, kao što su Slobodan Vasković, Bakir Hadžiomerović, a na neki način i moj prijatelj Mišo Vidović, kojemu je Dodik pred kamerama poželio da mu otkaže srce, naprimjer. Tamo gdje su ugroženi novinari, zapravo, najugroženija je istina.

Kažu, roditelju su sva djeca podjednako draga. Ali, između skoro 250 obavljenih intervjua sa poznatima i manje poznatima, izdvajaš li u svom sjećanju neke susrete kao posebno drage?

GUŠIĆ: Upravo tako, svi su mi podjednako dragi jer su moji, prije svega. I svaki je priča za sebe, počev od inicijalne faze – odabira sagovornika, upita za intervju, priprema za razgovor na način da se pobliže informiram o njemu i oblasti koja mu je struka ili u kojoj djeluje, formuliranja pitanja (obično 15, ne znam ni ja zašto, ali to je dio neke tradicije kod mene), iščekivanja njegovih odgovora (ako se radi putem e-maila), pa onda finaliziranja integralnog teksta intervjua, osiguranja ilustracija, fotografija te slanja uredniku na objavljivanje. I, vjeruj mi, svaki put kada mi se objavi intervju to doživljavam kao da je prvi, jer mu se radujem na isti način kao onda kada mi je objavljen prvi intervju. Dakle, dragi su mi svi razgovori sa mojim sagovornicima – podjednako, a onaj najdraži, ja mislim, da tek predstoji i neka ovo za sada ostane moja mala-velika tajna. Ipak, mogu kazati da sam za neke emotivno vezan a to su oni sa ljudima kojih više nema među živima. To su, prije svih, razgovori sa rahmetli Omerom Pobrićem, rahmetli Seadom Zahirovićem, poznatim banjalučkim arhitektom i neimarem i sinom nekadašnjeg banjalučkog muftije hadži hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, jednog od potpisnika spomenute rezolucije banjalučkih muslimana iz 1941.g., pokojnim Aleksandrom Ravlićem, doajenom banjalučkog novinarstva i publicistike, te pokojnom Biljanom Kovačević Vučo, s kojom sam imao intervju nekoliko mjeseci prije njene smrti.

Stekao si veliki broj prijatelja. Bilo je, naravno, ne Tvojom krivicom, njima na čast, i onih drugih?

GUŠIĆ: Naravno. Ovaj moj javni angažman mi je omogućio da steknem zaista veliki broj prijatelja, diljem svijeta. To je pravo bogatstvo. S mnogima od njih sam u redovnom kontaktu, a s nekima se susrećem, bilo u Bosni, bilo ovdje u ovoj zemlji. S nekima sam postao, kako se ono kod nas kaže – čak i kućni prijatelj. Eh, to su te vrijednosti koje se ne mogu iskazati nikakvim novcima ovoga svijeta. S druge strane, svjestan sam bio kada sam započeo sa javnim eksponiranjem da je to brisani prostor na kojem mogu očekivati i kritiku, uvrede, prijetnje te steći neprijatelje. I to se desilo i dešava u mom slučaju. Možda će zvučati paradoksalno, ali je istinito, da iako najčešće pišem protiv nekadašnje paljanske i današnje banjalučke vladajuće oligarhije, protiv četnika i protiv ustaša, protiv ratnih zločinaca, a ja nisam kriv što je takvih bilo najviše iz reda srpskog naroda, dakle najmanje prijetnji i uvreda sam doživio od Srba, pa i Hrvata,  a najviše od pripadnika naroda iz kojeg i ja potičem. Zašto? Zato što kritički pišem i o bošnjačkoj političkoj i vjerskoj eliti. Napadan sam i izvrijeđan jednom na pasja preskakala od nekih nazovi novinara jednog poznatog bošnjačkog portala što pišem i “protiv naših”. Meni je bila čast i satisfakcija što me napadaju takvi – tipični podanički novinarski mali miševi koji krivicu za stanje agonije u kakvom se Bosna već deceniju i pol nalazi traže samo u tuđim avlijama, a nikad i u svojoj, odnosno u, uvjetno rečeno, našoj. Ja u svome novinarskom angažmanu “robujem” samo istini, a u to “robovanje” su uključene i neke kategorije iz moga svjetonazora – bogobojaznost i čovjekoljublje.

Kakva iskustva si stekao kroz intervjue – objavljene ili, neobjavljene, nesuđene…?

GUŠIĆ: Uh, o tome bih mogao napisati podebelu knjigu. Dakle, imam puno iskustava, različitih. Prvo, ova povelika serija intervjua mi je pomogla da prepoznam nivo lične i opće kulture mojih potencijalnih sagovornika, te sagovornika s kojima sam uspio načiniti razgovore. Dakle, ako je neko javna ličnost i ako su njegove kontakt info dostupne javnosti, pa prema tome i meni kao novinaru, ako mu se učtivo obratim i izrazim želju za intervju, pa ako se desi da uopće ne odgovori, onda on time pokazuje da je nekulturan, prepotentan, umišljen, arogantan… Minimum što bi trebao učiniti svaki takav jeste da on, ili neko ko ga predstavlja prema javnosti, odgovori. Odmah ovdje da spomenem samo neke koji se nisu udostojili da berem odgovore na upit: Zoran Milanović, predsjednik SDP RH (dva puta), Čedomir Jovanović, predsjednik LDS Srbije (dva puta), Vesna Pusić, zastupnica i Hrvatskom državnom saboru, Hilmo Neimarlija, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH…,  a Viktor Ivančić, nekadašnji glavni urednik splitskog “Ferala” me je čak grubo odbio. Ili, recimo, dešava se da mi sagovornik prihvati intervju, ja se pripremim za pitanja, pošaljem mu ih, dogovorimo se za rok, a on ne samo da ga probije, nego nikad ne odgovori. Takvih je također puno a spomenut ću opet samo neke od njih: Vesna Škare Ožbolt, predsjednica Demokratskog Centra RH, Ismet Kurtović, muzičar iz Zagreba.., dok me je  bh. književnik Enver Kazaz, nakon pristanka na intervju, moga slanja pitanja, njegovog drastičnog probijanja dogovorenog roka i moga podsjećanja na dogovoreno nazvao nacionalistom, odbivši da ikad pošalje obećane odgovore. Ma ima tih iskustava mali milion. No, svi koji su se tako ponijeli prema meni i našim čitaocima, zapravo su rekli samo o sebi.

Intervjui su, izgleda, postali neizostavni dio Tvog novinarskog rada. Vjerovatno ih doživljavaš i kao dio svoje sudbine. Kakve reference izdvajaš kao najveće vrijednosti kojima si se Ti uzvratno obogatio, ili razočarao?

GUŠIĆ: U pravu si: intervjui su dio moje životne sudbine. Ne znam hoću li i kada ću se zaustaviti, odnosno staviti tačku na “i”. To se, jednostavno, zakotrljalo i dobiva na brzini i snazi. Ali, neka traje dok se uzmogne, barem što se tiče moga zdravlja i energije – kako intelektualne, tako i fizičke. Dosadašnjim intervjuima sam obogaćen za mnoga saznanja o ljudima – kako onim tzv. običnim, tako i o onima koji nešto znače ili su značili u javnom životu u svojim zemljama. Obogaćen sam za dodatna znanja iz različitih oblasti, obogaćen sam i spoznajama da sam kroz svoje javne razgovore nekim ljudima – čitaocima, “otvorio oči”, jer su mi to neki od njih i sami priznali, pa sam zbog toga ponosan i sretan. Razočarale su me, međutim, spoznaje o nekim ljudima koji, s obzirom na svoje uloge u društvenoj zajednici, nisu dorasli zadacima kojih su se prihvatili, a oni na neki način, posredno ili neposredno, bitno određuju sudbine velikog broja ljudi, pa i naše.

Siguran sam da Ti je stalo do toga da se jednog što skorijeg dana vratiš u Bosnu. Znam kao Bosancu u egzilu kako je Tebi i svima koji su nepravedno prognani iz zavičaja, kako doživljavaju strani svijet. Kako gledaš na zapreke koje iz nerazumljivih razloga povratnicima prave, ne koji oni koji ih ne žele, već oni sunarodnici kojima bi Tvoja stečena saznanja i iskustva bila dragocjena za oporavak Bosne i izlazak iz duhovne o ekonomske krize, recesije, nezaposlenosti?

GUŠIĆ: Nažalost, to je jedna od oporih istina o današnjoj Bosni. Nisam ja u ovim godinama, kada već razmišljam o nekakvoj penziji bitan, nego su bitni naši mladi, školovani kadrovi, kako oni što su vani, tako i oni što žive u Domovini. A, najporaznija činjenica u ovoj priči jeste ona o visokoobrazovanim stručnim mladim kadrovima koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo, jer u Bosni ne vide perspektivu. Tome se čim prije treba stati ukraj, ako već nije kasno.

Kada bi naši Bosanci u Bosni znali šta znači ne prisustvovati sahrani bližnjih ili njihove sjene ostaviti u tuđim grobljima, daleko od svoje porodice i najbližih, vjerovatno bi dozrela svijest kod bh političara, i u samom narodu, da se nešto treba mijenjati. Do koje mjere bosanskohercegovački mediji djeluju konstruktivno, a koliko se urednici i vlasnici medija ponašaju politikantsko-opstrukcijski i šta bi poručio kolegama od novinarskog zanata?

GUŠIĆ: Daj Bože da je ta svijest dozrjela, kako kod bh. političara, tako i kod naroda. I pored naprijed izrečenih kvalifikacija o bh. medijima i njihove zavisnosti od ove ili one političke ili financijske oligarhije, ipak, ima medija u našoj zemlji koji djeluju i konstruktivno u odnosu na zbivanja u društvu, pa prema tome i otvaraju oči tom narodu. A hoće li narod zaista otvoriti oči, ili će na jedno zažmiriti, do njega je. Kolegama od novinarskog zanata, ako hoće da me čuju, poručio bih da se drže temeljnih principa novinarstva – da služe istini i samo istini, ma koliko ona bila bolna i ma koga ona zaboljela. Sve drugo je izdaja časne i odgovorne novinarske profesije.

Na kraju ovog lijepog prijateljskog, bosanskog i prije svega ljudskog razgovora, želim Tebi da se nađeš kao povratnik “Dogodine u Tvojoj Banjoj Luci!”, kao poštovan i uvažen sugrađanin, sa svojom porodicom. I da napraviš još mnogo lijepih publikacija, obaviš još mnogo intervjua, i da ih ukoričiš u knjigu kao vrijedan dokument bosanskohercegovačke kulturne baštine, koja govori o teškim i slavnim vremenima, o putu mukotrpnog preživljavanja i emancipacije u egzilu, do povratka kojeg Ti iskreno želim, u miru sa svojim susjedima, prijateljima, rođacima, čuvajući kao i ranije spomenike i duhovna svetišta bez kojih Bosna ne bi bila ono što jeste, dragocjena, otvorena, prepoznatljiva po svojoj velikodušnosti i gostoprimljivosti.
Hvala Ti na ovom razgovoru, Dobri Prijatelju.

GUŠIĆ: Hvala Tebi, dragi i poštovani Prijatelju, kolega i saborče. Kao što je god i kap morske vode more, tako je i naša uporna borba sa vjetrenjačama – borba. Hvala Ti još jednom na iskazanim prelijepim i plemenitim željama i hvala Ti što si bio jedan od dvojice koji je prepoznao moj 20-togodišnji javni angažman na ovaj način. I, ako ovaj razgovor prihvataš kao neki dar, onda neka to bude moj skromni poklon Tebi u predvečerje još jedne obljetnice Tvoga dolaska na ovaj svijet. Naravno, ovo je moj skromni dar i našim cijenjenim čitaocima.

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal
24.01.2011.

 

Marjan 1Lijepo je iznova imati priliku dokazati staru istinu o dosljednom kolegijalnom uvažavanju: ono ne blijedi s protokom vremena, naprotiv, – tako bi bar trebalo biti među ljubiteljima novinarskog pera, – sve jače sja na informativnom nebu, s kojeg inače, svakodnevno, često u najbrutalnijim formama, mračne sile tako jednostavno ruše borce prvog ešalona korektnog prenošenja vijesti….. Ne mogu, ipak, ne osvrnuti se na pasivnost „pravih“ novinara, – gdje se posakrivaše? Negdje sam već napisao da je posljednji rat u Jugoslaviji bio rat bivših političkih robijaša, loših đaka-propalica, kriminalaca, i pokvarenih bezdušnih novinara. Dobri ljekari se drže Hipokratove zakletve, a šta je sa obavezom novinara da i po cijenu života u ime istine i samo istine informiraju javnost o događajima poput bombardiranja Sarajeva, ili, sada Gaze?…. Religija i politika su u tendenciji sjedinjavanja, među njima iščezava razlika. Papa i bivši reis postaju političari, a političari pretvaraju politiku u religiju. Sve to u dušama „običnih smrtnika“ stvara duboku dezorijentiranost i iskonski strah, sa tendencijom prerastanja u opće nezadovoljstvo i bijes…..Do ove posljednje eskalacije sukoba ja i moja porodica nismo bili izloženi neposrednoj fizičkoj opasnosti. Sada su okolnosti suštinski izmijenjene. Rakete dometa većeg od 150 km eksplodiraju često doslovno nad našim glavama, ali na našu dosadašnju sreću, dovoljno visoko da bi njihov udar dopro do nas. Međutim, prisutna je opasnost sa kojom nije lako živjeti….. Kome su potrebni humanisti pored silnih i osionih kaćipernih kriminogenih teatralaca tipa Avigdor Lieberman, ili Fuad Ben Eliezer, Bibi Netanyahu, Naftali Benet..? Olmert će u zatvor, ali ne zbog razaranja Bejruta i Gaze. Lieberman i Netanyahu su kandidati, pitanje je samo s kojim „akreditivima“ će ih se dograbiti subjekti policijske istrage i beskompromisnog izraelskog pravosuđa…..Slike razaranja u Pojasu Gaze i prizori masakriranih leševa male djece teško padaju i Izraelcima koji imaju bar zrnce morala i savjesti. Mučno je ovih dana sve što je u vezi sa Izraelom. Mediji su objektivni, ništa se ne sakriva, niti je to moguće, ni pred domaćom, ni pred svjetskom javnošću….. Pozornicom Levanta dominiraju dvije vrste terorizma: militantno-islamistički i cionističko-etatistički. Lideri su ekstremni s obje strane, nesposobni i za mir i za vođenje rata…..Američki predsjednik Obama je narkotizirani žongler na usijanoj žici. Ni jedan dosadašnji predsjednik SAD nije bio toliko karikaturalno vidljivo bespomoćan….. Interesi panislamista i neokrstaša su isti i podudaraju se sa ideologijom svih antihumanista, pa i onih okićenih zastavom ultramilitantnog cionizma. Oni zaboravljaju najbitnije: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta” (Fjodor Mihailovič Dostojevski).[5]….Amerika je u klopci. Njeni građani već ni sami ne znaju da li im se dirigira ili su i dalje glavna sila sa dirigentskom palicom u ruci…..Ako već Palestina i RS nisu međunarodno priznate, zar ne bi bilo logično da se Dodik i Radmanović solidarišu sa Hamasom u međusobnom priznavanju? Nije li protiv RBiH vođena agresija spolja i iznutra od strane terorističkih paravojnih formacija? Ko je godinama gađao, rušio i izglađivao Sarajevo, ko je počinio genocid u Srebrenici?…..Jedino rješenje je pravljenje principijelnog otklona od nepriznavanja Izraela, potpuna demilitarizacija, denuklearizacija, direktni pregovori bez arbitara i međunarodno priznavanje uzajamno dogovorene teritorije Palestine…..Ni ja ne prestajem da kunem budale koji se usudiše da napakoste Dobrim Bošnjanima. O pravu na osvetu neljudima mislim, i na svetu slobodu koju smo Bosni našoj jedinoj dužni…..

Uvod u intervjue možda je poželjan, ali ne i obavezan. Ali, ovo je ipak moj novi jubilarni, sada 600. po redu i u ovom “svečarskom” trenutku neka kao uvod bude izrečena samo jedna jedina rečenica, dovoljna da kaže više od bilo kakvog teksta: IMAO SAM I OVOGA PUTA DOSTOJNOG SUGOVORNIKA!

Prijatelju i, zašto ne kazati, ma koliko to izgledalo pretenciozno – suborče moj! Stotka po stotka i evo nas pri četvrtom razgovoru za publiku. Naravno, to me raduje jer s Tobom se itekako ima o čemu razgovarati a zahvalan si sugovornik – istinoljubiv i pravdoljubiv i, nadasve, otvoren…, “spuštenog garda”. Dobrodošao!

HAJNAL: Poštovani Bedrudine, hvala Ti i na ovoj prilici za razgovor, hvala na epitetima koje mi dodjeljuješ. Ako me već poznaješ, znaš da mi oni ne laskaju, već me obavezuju na još veću istrajnost na trnovitom putu punom izazova i odgovornosti prema humanosti, mom osnovnom duhovnom orijentiru. O otvorenosti i „spuštenom gardu“ u pravu si, nisam priklonjen nikome i ničemu osim nastojanju da, koliko ljudski, toliko i naučno, objektivno sagledam dimenzije stvarnosti i u njenim nemilim aspektima. Nije suvišno, niti pretenciozno, osloviti se u našoj međusobnoj komunikaciji sa suborče, jer mi to jesmo, bliski u pogledima, nastojanjima, opredijeljeni za identične ciljeve, uprkos prostornoj daljini koja nas dijeli i činjenici da se nismo fizički susreli. Lijepo je iznova imati priliku dokazati staru istinu o dosljednom kolegijalnom uvažavanju: ono ne blijedi s protokom vremena, naprotiv, – tako bi bar trebalo biti među ljubiteljima novinarskog pera, – sve jače sja na informativnom nebu, s kojeg inače, svakodnevno, često u najbrutalnijim formama, mračne sile tako jednostavno ruše borce prvog ešalona korektnog prenošenja vijesti.

I sav Tvoj uloženi napor u novinarskom radu predstavlja samo jedan od bitnih ilustrirajućih fragmenata odanosti zemlji koja nikada nije prestala postojati u srcu nas izgnanika. Zajedničko egzilantu i „nevoljnom vojni“ je zla kob koja prati stasavanje uma u procesu zrenja identiteta bosanskog sopstva. Da nije tog procesa buđenja samosvjesnosti koja se mukotrpno probija kroz nanose tegobnog bremena brojnih epopeja, ne bi se izdvojio zrak svjetlosti nade saopštive jezikom optimizma. Ti o tome govoriš kroz Tvoje intervjue koji su se, kako ispravno kažeš, kao grudva zakotrljali, kao dokaz da samo priznata i poštovana razlika mišljenja može doprinijeti diferencijaciji i kristaliziranju pojmova o toleranciji i humanom zajedništvu. Ti si zaista meteorskom brzinom i efikasnošću stigao do broja 600 razgovora čime se vjerovatno malo ko može pohvaliti (sličan podatak nije mi poznat u domenu žurnalistike) iako se samo površnom promatraču može činiti da si taj zavidni rezultat ostvario jednostavno. Do tolikog broja intervjua (za koji opet želim da se udvostruči) došao si upornim i samo Ti znaš koliko napornim radom, jer, konstatirali smo ranije, puno je onih koji su samo obećavali razgovor, a među njima bilo je ne malo i nekorektnih koji se nisu htjeli niti oglasiti, da ne pominjemo nekulturne i arogantne individue, narcisoide, zaljubljene samo u ono čega su oni dio. O osionim i nadobudnim arogantima neka vrijeme kaže svoj sud, a Tebi od mene sve najljepše i najiskrenije čestitke.

Neka i čitatelji znaju da sam Te u pripremi ovog razgovora pitao o kojim temama eventualno ne bi želio da razgovaramo, misleći pri tom na Gazu i uvažavajući činjenicu da Ti s porodicom ipak živiš tamo pa….Pa sam se, malkice, ujeo i za jezik jer nas dvojicu i jesu spojile neke zajedničke vrijednosti tako da sam samo njih uzeo u obzir, ne bih Te ono ni pitao. I Ti si, naravno, uzvratio da nema tema o kojima ja i Ti ne bi mogli razgovarati. Dakle, kako je živjeti na tom dijelu ove planete gdje se itekako puca, granatira, ubija.., ruši…? Je li opasno po Tebe i Tvoje?

Marjan 2HAJNAL: O Gazi je uvijek teško misliti, pisati još teže. Nerijetko i opasno. Izvještači sa uzavrelih mjesta ratnih košmara uvijek su bili na meti onih koji ne žele da do svjetske javnosti dopre prava istina. Možda i nisam svjestan koje mi sve opasnosti prijete, mnoge sam osinjake dotakao, ali ne razmišljam o njima. Nisam se školovao za novinskog, još manje za ratnog izvjestitelja, ali jesam stručan u sferi onog što zvuči pomalo kontradiktorno – u domenu kulturne politike, a sticajem okolnosti, nalazim se u epicentru bliskoistočnog kaosa, pa, kad već postojeća realnost nije idealna, nadam se da je bar relativno prihvatljiv moj koncept i stil prenošenja informacija. Ne mogu, ipak, ne osvrnuti se na pasivnost „pravih“ novinara, – gdje se posakrivaše? Negdje sam već napisao da je posljednji rat u Jugoslaviji bio rat bivših političkih robijaša, loših đaka-propalica, kriminalaca, i pokvarenih bezdušnih novinara. Dobri ljekari se drže Hipokratove zakletve, a šta je sa obavezom novinara da i po cijenu života u ime istine i samo istine informiraju javnost o događajima poput bombardiranja Sarajeva, ili, sada Gaze? Ako već nama otvaraju put da govorimo i u njihovo ime, neka nam bar ne podmeću svoj prljavi nihilizam, otrovni defetizam i svoj loše prikriveni ili čak otvoreni nacionalizam. Novinari-mizantropi su obični demagozi, jeftini, ali, nažalost, i opasni. Neka se uče hrabrosti i požrtvovanju jednog Domagoja Margetića, ili neka se odreknu pretenzija da bi ih se trebalo nazvati predstavnicima „sedme sile“.

Diskurs o ratu danas zahtijeva redefiniciju rata. Moderan čovjek izložen je sveopćem ratu: on se vodi na planu genetike, biokemije, geofizike, astrofizike, nanotehnologije, meteorologije, hidrologije, nutricistike, medicine, farmacije, imunologije, prevencije, informatike, psihologije, kulture… Ekonomska pozadina rata je presudna, ali ne više i jedina. Religija i politika su u tendenciji sjedinjavanja, među njima iščezava razlika. Papa i bivši reis postaju političari, a političari pretvaraju politiku u religiju. Sve to u dušama „običnih smrtnika“ stvara duboku dezorijentiranost i iskonski strah, sa tendencijom prerastanja u opće nezadovoljstvo i bijes. Većinu njih u takvom raspoloženju moguće je pridobiti za usmjerenu agresiju. Jedan od ranije sačuvanih linkova koje imam u svojoj datoteci iz perioda prethodnog rata u Gazi zorno ilustrira uzroke nezadovoljstva arapskog stanovništva.[1]

Bliski istok je prezasićen negativnom energijom, plazmom politike vrije staro prorečeno prokletstvo nesloge, iracionalnosti i surovog nasilja. Moje procjene su bile pogrešne kada sam odlučio dovesti svoju porodicu ovdje. Ovo nije naš rat, kao niti bilo koji drugi rat. Ipak, poput mnogih drugih žitelja koje je doveo ko zna kakav entuzijazam, dijelimo sudbinu ovog podneblja i doprinosimo koliko je u našoj moći stvaranju mostova među ljudima koji su odlučili i izborili se sa svojom savješću da ostanu ljudi. Oni drugi se sve više pridružuju klanu hordi zombi-demoniziranih neljudi.

Do ove posljednje eskalacije sukoba ja i moja porodica nismo bili izloženi neposrednoj fizičkoj opasnosti. Sada su okolnosti suštinski izmijenjene. Rakete dometa većeg od 150 km eksplodiraju često doslovno nad našim glavama, ali na našu dosadašnju sreću, dovoljno visoko da bi njihov udar dopro do nas. Međutim, prisutna je opasnost sa kojom nije lako živjeti. Za razliku od stanovnika naseljenih uz samu ogradu koja dijeli Gazu od ostalih dijelova Izraela, do nas dolijeću, ili prelete preko nas samo rakete, a na južna naselja padaju i minobacačke granate. Iako su znatno manje, opasnost od njih je i veća, jer su preciznije, teško ih je ili nemoguće presresti, bar za sada, iako se već i za njih finalizira protuoružje. Skoro dvije decenije stanovnici žive u neprekidnom strahu, štete su velike, žrtve su već sastavni dio života.

Koliko je rat apsurdan svjedoče ovi podaci: svjesno nastojeći da zaštite Izrael, ili, pali kao pasivne žrtve terorističkih napada i svakovrsnih diverzija, od 1948. godine do danas poginulo je oko 23.000 Izraelaca. Drugi indikatori besmisla govore da je u istom periodu u automobilskim nesrećama nastradala 31.578 osoba (podatak od 4.12.2012.). Putevi u Izraelu su odlični, ali su vozači nekulturni, frustrirani, svi u pravu i niko osim njih u prednosti, što uzrokuje tako veliki broj smrtnih slučajeva. Od posljedica pušenja svake godine umre skoro 10.000 Izraelaca. Prema ovim pokazateljima (a ima ih još koji se odnose na druge bizarne uzroke smrti, kao što su nesreće u moru, trovanja, požari, padovi, fatalne virusne bolesti, međusobne likvidacije kriminalaca, posljedice nasilja na javnim mjestima ili u porodici) nameće se zaključak da su Izraelci sami sebi daleko veći neprijatelji od Arapa.

Prema tome, izloženi smo opasnostima, ali ponajmanje nam prijete povremene ratne eskalacije. One svakodnevne, nepredvidljive, naizgled zanemarive opasnosti, prate nas na svakom mjestu i u svakom trenutku, kao i većinu građana u drugim zemljama, ali, zbog nasilnog karaktera i hiperaktiviziranog temperamenta podstreknutog skrivenim impulsima osionosti i arogancije, u Izraelu su te opasnosti za nekoliko oktava na višoj razini. Riječ je i o danku mentalitetu stvaranom dugotrajnim miješanjem često nespojivih genetskih osobenosti. Rusi i Ukrajinci, lakog komunističkog morala, odani votki i svinjetini, teško se prilagođavaju agresivnim perfidnim Marokancima sa svojim arakom i posve drugačijom kuhinjom. Ali, u korijenu unutarnjih sukoba je nasilje, olako preusmjereno prema zajedničkom neprijatelju kojem se „moraju“ posjeći maslinjaci, protjerati ih čak i sa mjesta na kojima urbanisti ne bi morali graditi jer postoje i drugi lokaliteti. U pitanju je često inat, bezrazložna demonstracija sile, predimenzionirana ugroženost.

Još je najgora od svega tzv. „povrijeđena čast“. U slučaju odbrane „časti“, zaboravlja se povod, on gubi svaki značaj, bitna je prilika da se pokrene mehanizam hajke i osvete. Kao u Homerovim epovima: otmicom lijepe Helene Grci su krenuli u desetogodišnji rat protiv Trojanaca, a da tokom rata malo je ko uopće i pomišljao na samu Helenu. Tako i Izraelci, pokrenuće sve vojne efektive, tenkove, brodove, bombardere, potrošiće milijarde dolara, umjesto da se zamisle nad pitanjem časti i ugleda slobodnih intelektualaca pridošlih iz cijelog svijeta s motivom da pomognu realizaciji izgradnje humane atmosfere življenja podnošljive svima. Na njih niko ne obraća pažnju, a fondovi i stipendije se dodjeljuju po već unaprijed kreiranim kriterijumima lobistički privilegiranim pretendentima koji će postati glavnim generatorima političkih i socio-ekonomskih promašaja i antikulturnih tendencija. Kome su potrebni humanisti pored silnih i osionih kaćipernih kriminogenih teatralaca tipa Avigdor Lieberman, ili Fuad Ben Eliezer, Bibi Netanyahu, Naftali Benet..? Olmert će u zatvor, ali ne zbog razaranja Bejruta i Gaze. Lieberman i Netanyahu su kandidati, pitanje je samo s kojim „akreditivima“ će ih se dograbiti subjekti policijske istrage i beskompromisnog izraelskog pravosuđa. U jedno ne treba sumnjati: u sferama obrazovanja i kulture, novinarstva, zdravstva, u policiji i sudovima u Izraelu nema vidljivih i značajnijih tragova korupcije. Ona je prisutna u vrijeme izbora u glasačkim tijelima, u trgovinskim transferima, u lukama, industriji, kao i u urbanističkim sektorima. Moshe Katzav, bivši predsjednik države sjedi u zatvoru zbog silovanja podčinjene službenice, Ehud Olmert, bivši predsjednik vlade osuđen je na šest godina robije zbog korupcije i zloupotrebe mandata (za pravdu nedovoljno utješno, zanemarena je Olmertova uloga u vođenju rata, ali, ipak…), a vjerovatno se neće izvući i neki od već pomenutih.

Mi gledamo stravične slike iz Gaze koje nam nude neki mediji. Kako ih Ti vidiš iz te perspektive, iz blizine?

HAJNAL: Slike razaranja u Pojasu Gaze i prizori masakriranih leševa male djece teško padaju i Izraelcima koji imaju bar zrnce morala i savjesti. Mučno je ovih dana sve što je u vezi sa Izraelom. Mediji su objektivni, ništa se ne sakriva, niti je to moguće, ni pred domaćom, ni pred svjetskom javnošću. Objektivnost se temelji na nezavisnosti medija. Štaviše, praćenje rata kamerama ima karakter iritirajuće pompeznosti. Na nekim tv i radio kanalima prisutni su cjelodnevni programi uživo sa sugovornicima iz redova i opozicije i vladajućih partija, pozivaju se vojni eksperti, aktualni i bivši diplomati, kao i obični građani, predstavnici pacifističkih udruga, čak i djeca, a gotovo redovno se emitiraju snimci napravljeni sa suprotne strane. Nerijetko se uspostavlja i direktan tv-most između palestinskih i izraelskih studija. Koliko god po izraelsku publiku bili antipatični govori palestinskih lidera, i oni se mogu vidjeti, odnosno, čuti. Gledam i palestinske programe, ima ih nekoliko koji nisu prestali emitirati svoje vijesti. Slike iz Gaze su stravične, apokaliptične. Nažalost, svojom simbolikom uklapaju se u tematski okvir (ali ga sadržajno višestruko nadilaze) jedne od mojih reportaža pod nazivom „Duh Palestine – palestinska Guernica“.[2]

Meni ti prizori osobito teško padaju jer sam od sličnih izbjegao iz Bosne, a doživljavam ih i kao civilizacijski poraz humanosti. Zatim, potisnuta je dimenzija kulture u medijima, jer, obolu danonoćnog izvještavanja vrlo često doprinose neprikladni komentari subjektivnih analitičara, stručnih u svojim oblastima, ali nedovoljno okrenutih suštini sukoba i još manje zagledani u pravcu humanističkih perspektiva. Etička dimenzija je također bez ikakvih normativa, najčešće na Facebooku sirovo se puštaju snimci u terminima i formama neprikladnim za sve uzraste i kategorije gledalaca. Malo ko se pita šta će biti sa psihom djece koja rastu i navikavaju se kao na nešto obično gledajući raskomadane leševe svojih vršnjaka iz Gaze. Uvijek ističem: djeca su djeca, nemaju naciju. Nema sumnje da će ih ti prizori pratiti i podsjetiti jednog dana kada se probiju do svjesnosti svijesti da upitaju svoje očeve gdje su bili i šta su radili u Gazi, ko i zašto, u ime čega napravi tamo tu klanicu? Samo demonizirani duhovi antiljudi mogu likovati, a nažalost, takvih je mnogo više nego se čini. Anders Breivik nije jedan.

Brojevi o stradanju civila, posebno na palestinskoj strani i posebno djece su neumoljivi i zaprepašćujući. I, što je najgore, nisu konačni. Može li se tu govoriti o zločinima i ko bi za njih trebao odgovarati? I, hoće li ikad odgovarati?

Marjan 4HAJNAL: Pozornicom Levanta dominiraju dvije vrste terorizma: militantno-islamistički i cionističko-etatistički. Lideri su ekstremni s obje strane, nesposobni i za mir i za vođenje rata. I ratovi bi trebali imati neku logiku, polemološku utemeljenost. Za Netanyahua još od ubistva Yichaka Rabina ističem da je skriveni kriminogeni atentator i da su osionost i nasilnost njegove osnovne „odlike“. Kao političar je neobrazovan, bahat, ali, kao oličenje svakog perfidnog lukavog uma, vješt diplomat, odnosno, demagog. Kod priprostog i ispodprosječno obrazovanog američkog puka, uz pomoć crkve i konstantne oružane prijetnje čitavom, i, prije svih, arapskom svijetu, nije teško manipulirati javnošću i pridobiti Kongres SAD za financijsku i vojnu podršku ratnim operacijama. Američkim vojnim ekspertima Gaza je idealan vojni poligon na kom nisu instalirane lutke i makete već ginu živi ljudi i ruše se od čvrstog armiranog betona građene četrnaestokatnice kao kule od karata. To nije Drezden građen u gotičkom stilu, uz korištenje mahom cigala koje nije bio problem raspršiti i osrednjim bombama. Današnje bombe su nešto sasvim drugo, što je potrebno ne samo dokazati, već i opravdati sredstva utrošena u njihovu proizvodnju.

U jednom od svojih prvih komentara na novonastalo stanje u Gazi imenovao sam glavne krivce s obje sukobljene strane. Zvanični lider Hamasa Khaled Mashal uopće se ne nalazi u Gazi. On prima veliki novac od svog iranskog mecene ayatolaha Sayyida Ali Khamenia da preko sudbine svoga naroda protežira iranski uticaj na Bliskom istoku. Čini to sa bezbjednog mjesta, sa svojom porodicom daleko od ratišta, doslovno žrtvujući 1,800.000 Palestinaca u pojasu Gaze. Novcem se financiraju svi vojni transferi, plaćaju samoubice, još od dječjih vrtića školuju se novi šehidi. Pomenuti sukrivci imaju u izraelskim fanaticima Netanyahuu i Liebermanu vjerne partnere angažirane na istom zadatku održavanja ratne tenzije visokog intenziteta. Teror pruža ruku teroru. Američki predsjednik Obama je narkotizirani žongler na usijanoj žici. Ni jedan dosadašnji predsjednik SAD nije bio toliko karikaturalno vidljivo bespomoćan. Htio bi postići nešto što nije u stanju politički artikulirati. Krivi su i odgovorni svi na svoj način, a da li će ko od njih odgovarati, teško je znati.

Na početku ovog raketnog obračuna pisao sam: samo da se ne ponovi 2009. Nažalost, stepen razaranja i broj žrtava među civilima na palestinskoj strani već su nadmašili cifre iz prethodnog rata. Mnogi se pitaju da li je uopće u pitanju rat? Pa, potrebna je obazrivost pri kvalificiranju sadašnjeg stanja ne samo u Gazi već u regionu. Šire gledano, svojim većim dijelom Bliski istok je u plamenu. Gaza je samo djelić sukoba civilizacija, koji je već odavno počeo. Tačnije, taj sukob vodi sama civilizacija protiv same sebe još od svog početka. Apokaliptika je njegova osnovna determinanta. Impliciranje religijskih antagonizama samo je akcelerator sukoba Bitka i Ne-bitka, na čijim ontičkim pra-polovima generira se samo postojanje Univerzuma. O čemu govore religije? O Postanku, Potopu, Apokalipsi, Raju, Paklu i Spasitelju. Sve su to samo kodificirane kategorije astronomskih mijena.

Rat je negacija humanosti. Uvijen u oreol nacionalnog herojstva, rat predstavlja sve ono što je već opisano u Mahabharati, Ramajani i drugim kasnijim epovima. Biblijska epopeja se nastavlja, samo sada vođena kukavički: ubijanjem sa distance.

Znam da je u osjećanju religijske identifikacije sa bratstvom najteže ostati objektivan. Hrišćani se solidarišu sa hrišćanima, muslimani sa muslimanima, bez obzira što su stoljećima hrišćani ubijali jedni druge, ili što sada, posebno nakon trijumfa islamizma u Iranu, muslimani bezobzirno iskorjenjuju druge muslimane, samo zato što se razlikuju prema izvorištu svoga nadahnuća. U suštini, iako jedni druge etiketiraju kao sektaše, svi su pripadnici sekti, manje ili više militantnih. To vidimo u Libanu, Iraku, Siriji, Pakistanu, Afganistanu, Egiptu, Libiji, kao i u među Palestincima. Jevreji su samo jedna od tih ratobornih semitskih sekti. Prateći biblijski kontinuitet sukoba izraelskih plemena protiv Plištim (Filistejim, Falestinaim), vidljivo je da su ta plemena oduvijek međusobno ratovala. Za divno čudo, uvijek je i u jeku najvećih obračuna, poraza i pobjeda, postojala neka granica koja se nije prelazila, nije postojala ambicija da se protivnik u potpunosti uništi. To upućuje na zaključak da je homeinijevska ideja da se Izrael baci u more, došla kao vanjski agens, za čije porijeklo bi se dalo opravdano posumnjati da je potekao iz samog Irana. Od te tačke intelektualnog zrenja počinje čista metafizika, kojoj ovom prilikom ne bih imao mogućnosti dati adekvatno pripadajući prostor. Reducirajući problem sukoba na vidljivu pragmu, vidljive su samo užasavajuće posljedice. Riječ je prije svega o kukavičluku protagonista i licemjerstvu lažno-solidarnih skrbnika. Slušam i čitam proislamske komentare, kao i proizraelske. I jedni i drugi svjesno prešućuju kukavičluk prisutan i ispoljen na strani koju podržavaju.

Još od vođenja antičkih ratova ništa se nije suštinski promijenilo: totalna osveta i neselektivna kazna. Porušiti, pobiti, obeščastiti, opljačkati, odvesti u roblje, prevesti na tuđu vjeru. Ukratko, provesti kulturocid i democid. Čak i ekocid: povijest bilježi trovanje bunara s pitkom vodom i uništavanje žitnih polja. Sada je izgubljen i posljednji trag viteštva. Ispaljuju se projektili, ne zna se ni protiv koga. Ustvari, zna se da su sa druge strane porodice, žene sa djecom, civili ničim umiješani u ratne operacije. Isti su (zlo)upotrijebljeni i kao živi štit. A „ratnici“ pucaju, u frenetičnom suicidalnom transu isprobavaju svoje falusoidne smrtonosne igračke. Neiživljene strasti stavljaju u funkciju zadovoljenja nagona smrti. U svojim pomračenjima i somnambulizmu nisu toga ni svjesni. Samo neka negdje nešto pukne, zapali se, makar i u vlastitoj kući. Bićemo šehidi, preživjela djeca će dobiti invalidska kolica, besplatnu školarinu, u srcima će nositi trajnu patološku mržnju i slijediće džihadističke instrukcije na temu kako nekad u bližoj ili daljoj budućnosti pobiti što više Jevreja.

Na izraelskoj strani, planere i doktrinare stvaranja etničke jevrejske države već odavno ne zabrinjava sud svjetske javnosti i sve češće izjednačavanje cioniza i nacizma. Prilikom ovih poređenja prave se fundamentalne greške. Problem nije u samoj identifikaciji već u glorifikaciji. Čemu se nastoji pridati negativan predznak često mu se pravi izravna usluga.[3]

Kada bi svi ostrašćeni promatrači bili dublje upućeni u jednostavne i velike tajne povijesti, znali bi da su svi pretendenti na brdo Cion, odnosno Hram, cionisti, uključujući sve jevreje (ne narod Jevreje, već vjernike) muslimane, hrišćane i kršćane. Svi traže sebe u nekom izgubljenom Davidom plemenu, prekivaju po ko zna koji put već prekovane rodoslove, saveze, smišljaju „konačna rješenja“ i finalne pobjede. Zaboravljaju proroka Jeremiju (Jirmyahu) i opomene profesora Yeshayahua Leibovitza (laureata četiri doktorata) o prirodi rastućeg judeo-nacizma.

Naravno, lično se nikada nisam mogao usaglasiti sa prizivanjem Hitlera i izjednačavanjem cionizma i hitlerizma, ma koliko u biti možda postojala neka skrivena nerazjašnjena povezujuća nit među njima, u što su kao temu po sebi „upućeni“ i njome opsesivno opsjednuti teoretičari zavjere po kojima je Hitler genetski modifikat bankarskog magnata Rotschilda.

Kada se interferiraju optike zbunjenih, zlonamjernih i neobaviještenih, čini se sasvim mogućim da brat iz čiste pakosti ubija brata.

A svijet? Njegova osuda nasilja u dimenzijama etnocida? Šta je to uopće svijet? Postoji li osim kao sociološka fikcija? Prisjećam se jednog starog filma irske produkcije u kom se dva ostrvljena brata tuku pri čemu jednog od njih favorizira rođeni otac. Oni se tuku do smrti, padaju u divlji okean, navijački duh goropadnog oca najednom splašnjava pred katastrofom, da bi se na kraju slomljen spoznajom apsurda sam predao talasima. Alegorijska projekcija kraja svijeta. Nama, zatočenicima i svjedocima posljednjeg doba, ostaje sudbonosno pitanje: Da li će razum pobijediti?

Direktniji, ali ogoljeniji odgovor na postavljeno pitanje o odgovornosti, bez nepotrebne slavodobitnosti i patetike, s obzirom da sam vjerovatno prvi koji je u Izraelu javno pomenuo riječ aparthejd: riječ je o politici aparthejda, što tek sada počinje zagovarati i tradicionalni prijatelj Palestinaca lingvist Noam Chomsky, inače Jevrejin, kome Izraelci ne dopuštaju ulazak u Izrael.

Da li je u pitanju genocid? Da, ali, po intenciji i krajnjem cilju, obostran. Postoje mišljenja o Izraelu, da kada ne bi bio vojno nadmoćniji i pomognut od strane EU i SAD, izvjesno je da bi već, ili, uskoro, nestao. Sami Izraelci pak vjeruju da mogu zemlju svojih pradjedova sačuvati i odbraniti sami. Povijest egzodusa (galuta) govori suprotno.

Da li je posljednje stradavanje naroda Gaze u ravni genocida? Da. Prema međunarodno prihvaćenoj definiciji genocida, registriranoj u Povelji UN, riječ je o genocidu. Generalna skupština Ujedinjenih nacija svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra 1946. godine, proglasila je da je po međunarodnom pravu genocid zločin osuđen od civiliziranog svijeta, u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija.[4]

Palestinci su getoizirani, potisnuti sa većeg dijela teritorije koje su naseljavali do 1948, trajno zarobljeni taoci dvije politike u kojoj su dominantni uticaji iranskog šijitskog panislamizma-džihadizma, a s druge strane je kršćansko-judaistički plan vladanja čitavim svijetom. Uglavnom, moj stav je uravnotežen, ne podliježem afektima i ističem da su krivci i na jednoj i na drugoj strani i da ih se mora privesti licu pravde, i, duboko sam uvjeren da se ratno razaranje moglo izbjeći. Susjedi se mogu ne voljeti, ali nemaju pravo raspolagati pravom na život, tim prije što kao mahom religiozni znaju da to pitanje nije u njihovoj ingerenciji.

U bosanskim medijima vijesti su šture i jednostrane. Čuje se da je izraelska armija izvršila bombardovanje Gaze ali ne i da su Hamasovci prvi prekršili primirje i ponovo ispalili salve raketa. Ne moramo biti blagonakloni prema jednoj od strana da bismo shvatili njihov položaj. Iz ugla položaja Izraelaca dovoljno je da se zapitamo: da li bi se građani Rima, Madrida, Osla, Beča, Praga, Atine, Istanbula, Pekinga… složili sa tim da u njihovim državama, na ulicama i plantažama, na krovove zgrada, privatnih kuća, obdaništa, škola i fabrika, već skoro dvije decenije svakodnevno padaju bombe? Spram Palestinaca Gaze postoje predrasude zasnovane na sentimentalnim sponama. Sentimenti govore: tamo ubijaju našu braću. Čiju braću? Po islamu? Islamu koje orijentacije? Među muslimanima Gaze skoro polovina ne podržava Hamas, sada ih je i mnogo više. Hamasovci i Džihadisti su stali uz iranske šijite i kao takvi ratuju protiv sunita. Čiji sentimenti? Da li iko vodi računa o tome da 30% populacije Gaze čine hrišćani? Hamas i Islamski džihad ne predstavljaju grupe običnih pobunjenika, već je riječ o odlično organiziranoj, naoružanoj i visoko motiviranoj armiji fanatika, profesionalno uvježbanih komandosa spremnih na svaki oblik ratovanja. Ne pomišljaju priznati poraz do konačnog nokauta, ne obazirući se kolika će biti cijena među civilima. Naravno, tako dubok fanatizam nije posljedica originalnog palestinskog mentaliteta. I palestinski očevi plaču nad tabutima mrtve djece i tada nisu ratnici već samo obični ljudi koji shvataju besmisao nasilne smrti, ali, kada je već prekasno.

O članici Kneseta Ayelet Shaked koja je napravila ženi doista neprimjeren gest bez presedana govoreći o „malim zmijama“ koje treba pobiti i njihove kuće porušiti skupa sa majkama, ne navodi se da je citirala tekst (autor: Uri Elitzur) napisan prije dvanaest godina. Poslužila se samo tekstom ili ne, imala je jasan cilj koji je postigao svoj ubitačni efekt, utoliko i ona podliježe krivičnoj odgovornosti. Na dušu njoj i sličnima žrtve u palestinskim porodicama. Indikativno je, međutim, da ta gospođa zarađuje skoro 10.000 eura mjesečno.

Postoji li u Izraelu kritična masa javnog mnenja koja se protivi napadima na Gazu, posebno ovakvim, neselektivnim?

HAJNAL: Ta masa postoji, ali je njeno djelovanje ograničeno inertnošću i odsustvom realne moći, bez sinhronizirane artikulirane namjere da reagira pravovremeno i punim intenzitetom. Dalje, postoji doza zaziranja i kod vodećih izraelskih pacifista da imenuju glavne vinovnike rata. Bar osim mene, nisam vidio da je neko pokazao prstom na Bibija, Benetta, Liebermana, Landaua. To začuđuje utoliko više što je sloboda mišljenja i ispoljavanje stavova jedan od temeljnih principa postojanja Izraela i, šire gledano, samog judaizma. U toj slobodi ogleda se ono što bi se na Zapadu označilo liberalnom građanskom demokratijom. Drugo je pitanje koliko je ta sloboda samo virtualna, a u kojoj mjeri je realna. Realnost se objavljuje svojom efikasnošću. Pojavi se velika grupa od 10.000 demonstranata na ulicama Tel-Aviva, ali sa apstraktnim zahtjevima.

Za pravilno razumijevanje ove doista krajnje nečovječne realnosti koja mori čitav svijet potrebno je imati srce očišćeno od svih predrasuda. Treba naizmjenično stati na stranu drugog nevinog i osjećati se kao on. Ako ne vidite da su Jevreji rijetko napaćeni Božji narod pa lamentirate „što Hitler ne dovrši svoj posao“, ili, ako im dajete za pravo u odnosu na Palestince, znajte da ste nedostojni kao ljudi i da suviše plitko promatrate stvari. Iz bašte uzimate mrkvu ne znajući da fine mikro-niti njenog korijena dopiru i do četiri metra u dubinu zemlje. Tako je sa suštinom većine stvari, pa i sa palestinsko-židovskim sukobom. U svojoj naravi, on je metafizički, kozmički. Ko ne razumije moraće se pozabaviti Bhagavad Gitom, Pjesmom Gospodnjom. U njoj piše ono što će ostali duhovni supstituti samo djelomično tačno prihvatiti. Suštinu ne poznaju ni rabini ni imami, u protivnom ne bi slali svoje sinove da ubijaju jedni druge. Riječ je o zabrani prolijevanja krvi, ali oni zabrane interpretiraju prema zakonima svojih ždrijela i stomaka. Njihove zakrvavljene oči sve govore. Takvi ne znaju za dijalog, takvi samo misle da znaju što o Bogu, a negiraju ga svakim gestom i svakom mišlju. U pozadini su, dakle, magija i mistici, masovna paranoja i sadističke strasti. Ovako lijepa planeta nezaustavljivo propada zbog notornih budala. Silna „znanja“ i diplome u službi su satanista. Samo humanisti, i jedino oni, mogu i moraju ih zaustaviti, ako već nije prekasno.

Napadi na ciljeve u Gazi mahom su kirurški selektivni, ali je problem sa provjeravanjem informacija. Stiče se dojam da pojedini „saveznici“ iz Gaze svjesno ne pružaju prave koordinate. Vodi se bespoštedan kontraobavještajni rat i moguće je da se među Mossadove saradnike ubacuju insajderi koji će namjerno određenu kuću ili školu pogrešno označiti kao vojni cilj, da bi se iskompromitirao CAHAL (Izraelska Armija Odbrane). Hamas kažnjava suradnike cionističkog režima smrću: od preuzimanja dominacije u Gazi pogubili su više od 2000 Palestinaca za koje su tvrdili da surađuju sa cionistima. Samo posljednjih dana izvršili su egzekuciju nad 18 „špijuna“. Za drugi dio „pogrešaka“ kriva je i snosi odgovornost palestinska strana koja, dokazano je ne jednom, skriva skladišta raketa i drugog naoružanja u podrumima velikog broja džamija, škola, bolnica, i koriste dvorišta i krovove tih objekata za lansiranje raketa. Tuneli su posebna priča. Humanitarnu pomoć u vidu poklonjenog cementa za izgradnju i popravku kuća, Hamas je oteo svojim građanima da bi pravio tunele. Ironija je da je većina novca namijenjenog građanima upotrijebljen za naoružavanje, izgradnju vojnih kampova i „školovanje” budućih samoubica-šehida. U svrhu prodora do izraelskih kibuca i gradova s terorističkim ambicijama napravljeno je stotinjak tunela. U prosjeku jedan košta dva miliona US $. Umjesto za izgradnju škola i kuća potrošeno je 600.000 tona betona za tunele. Jedan dio materijala prokrijumčaren je skupa sa raketama ispod granice sa Egiptom u periodu kad su Egiptom ovladali pripadnici “Muslimanske braće”, strategijski i logistički plaćenici Irana u kom se kao epicentru vrijeđaju istinski principi izvornog islama. Ne mogu se optužiti cionisti za kamenovanje i šibanje žena, rušenje škola za žensku djecu, za regrutiranje djece pod oružjem i programiranje iste za bio-robote. Interesi panislamista i neokrstaša su isti i podudaraju se sa ideologijom svih antihumanista, pa i onih okićenih zastavom ultramilitantnog cionizma. Oni zaboravljaju najbitnije: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta” (Fjodor Mihailovič Dostojevski).[5]

Kako vidiš ulogu SAD u ovom aktuelnom izraelsko-palestinskom sukobu? Može li se govoriti o kontinuitetu američke vanjske politike u konkretnom slučaju?

HAJNAL: Amerika je u klopci. Njeni građani već ni sami ne znaju da li im se dirigira ili su i dalje glavna sila sa dirigentskom palicom u ruci. Planovi američke administracije u Ukrajini su se izjalovili, Putin je uzeo Krim, a u ostalim dijelovima sa proruskim stanovništvom može taktizirati, čekaće zimu i otvoreno ucijeniti Europu. Izuzetno suptilan i prepreden igrač na duge staze. Nije uletio u zamku otvorenog rata, jer mu je cilj da izgubljenim ovlada taktički. Očigledno, naučio nešto od Staljinovih grešaka. Ruski savez sa Kinom već je neupitan, pa bi se u američkom Kongresu i Bijeloj kući s pravom trebali početi baviti pravilnom procjenom koliko smiju rizikovati na Bliskom istoku. Ponovo eskalira rat u Iraku, čak i brutalniji od onih ratova u prethodnim fazama. U Siriji nema nikakve kontrole, ali je interesantno da sada, s pojavom najopasnijih fanatika, pripadnika ISIL-a, koji bi htjeli uspostaviti novu islamsku državu, ponovo u žižu dospijeva sirijski predsjednik Bashar al-Assad, ali ovoga puta kao saveznik Zapada u borbi protiv islamista za koje ništa nije sveto, ni džamije u Mosulu stare 800 godina, ni hrišćanska djeca kojima odrubljuju glave. To „reinkarniranje“ Assada predstavlja vrhunac sarkazma politike – ruše te s legitimnog položaja i razvale tvoju državu, ubiju tvojim rukama milion i po tvojih sugrađana, dvostruko više protjeraju, a onda te trebaju, feniksovski te oživljavaju iz krvavog mulja svojih interesa. Afganistanski marionetski režim nije ni približno dosegao stupanj unutarnje stabilnosti. Turska se približava nekom svom identitetu koji Americi ne šalje nikakav pozitivan signal. Jedino Egipat nastavlja tamo gdje je otprilike stao Mubarak i to je donekle po volji europsko-američko-izraelskom trijumviratu. Zato mislim da još uvijek nije došlo do prekida u kontinuitetu proizraelske politike, ali da će do njega neminovno doći u trenutku stropoštavanja američke ekonomije. Tada je ni jedan lobi neće moći vratiti na kolosijek kojim se do tada kretala. Prema ranijim iskustvima, znamo da se Amerika u takvim situacijama opredjeljivala za rat.

Testiranje novog oružja u Gazi dalo je čitavu lepezu indikatora potrebnih za vođenje nekog drugog rata. Prema mojoj slobodnoj procjeni, protiv Irana. Ne vjerujem da će Izrael oprostiti dopremu tolikog kontingenta raketa Hamasu i Islamskom džihadu u Gazi. Kada je riječ o podnošenju ukupne fakture rata nesumnjivo je da će se on prelomiti preko interesa građana Gaze, a Iran će biti prva naplatna destinacija. Kao ranjeni džin Amerika će biti opasniji protivnik no ikada, jer i tada će biti džin, makar u fazi kršenja ostakljenog postamenta Kipa (ne)Slobode. Tada kontinuitet više neće biti drugo do krah sna o slobodi i demokratiji. To američki čovjek sve više osjeća i neće moći sačuvati sluh za tamo neke Semite kojima zapravo ni njima samima nije jasno da li je neko nekome brat ili smrtni neprijatelj. Amerikanci su već sada najnepopularniji ljudi i biće još više, kao i oni koji su pod njihovim kišobranom. Na jednoj od karikatura u izraelskom listu „Izrael danas“ američki predsjednik Obama drži nad glavom svog izraelskog kolege Netanyahua kišobran kom nedostaje platno. Skeletizirana forma odnosa, ta žičana konstrukcija, ne uspijeva više prikriti istinu da su međusobne relacije ogoljene do nivoa prozirnog vela pod kojim su se vješto krile činjenice o izraelskom antiamerikanizmu i američkom antisemitizmu. Formalno, Izrael je američki nosač aviona, a podzemno, riječ je o ruskoj školi nenadmašnih šahista (kojima se svojevremeno diskretno pridružio čak i Bobi Fisher).

Naši zemljaci Dodik, Radmanović i društvo podržavaju izraelske napade na Gazu. S tim u vezi jedan pravoslavni patrijarh iz Jerusalima im je zamjerio na takvoj politici. Komentar?

HAJNAL: Palestinska tragedija moćan je i univerzalan lakmus indiciranja neinteligentne lojalnosti. Palestinci su idealan izgovor za pristrasnost jednoj ili drugoj strani. Izraelu nije potrebna podrška rukovodstva daytonske tvorevine koja bi trebala da ih asocira na palestinski Hamas imenovan terorističkom organizacijom i protiv kojeg vodi rat. Ako su za sadašnje izraelsko vojno i političko rukovodstvo predstavnici Hamasa teroristi, po istoj analogiji bi to trebali biti i predstavnici vlasti Republike Srpske. Ako već Palestina i RS nisu međunarodno priznate, zar ne bi bilo logično da se Dodik i Radmanović solidarišu sa Hamasom u međusobnom priznavanju? Nije li protiv RBiH vođena agresija spolja i iznutra od strane terorističkih paravojnih formacija? Ko je godinama gađao, rušio i izglađivao Sarajevo, ko je počinio genocid u Srebrenici? Ko je uistinu agresor, a ko žrtva? Palestinci Gaze se brane raketiranjem i granatiranjem, što su činili, kao da su se od njih učili o ugroženosti, stanovnici SAO Krajine ili RS. Napokon, Dodik i Radmanović krše čak i Daytonski ustav: RS je samo konsitutivni teritorijalni dio države RBiH i zato protiv njih treba podnijeti tužbu svim relevantnim međunarodnim organizacijama i meritornim sudovima. Oni nemaju nikakvo pravo da mimo odluka Parlamenta i Predsjedništva RBiH priznaju i podržavaju bilo koji pokret ili političku ambiciju u nekoj stranoj državi. To mogu činiti samo u svoje lično ime, ali ne u svojstvu funkcionera zemlje čije narode predstavljaju.

Bosanski pravoslavci bi se trebali identificirati sa Palestincima, i da posjeduju nešto od operativne i strateške maštovitosti možda bi imali neke šanse da nastave još neko vrijeme igrati svoju igru seperatizma. U profitiranju Palestinaca na međunarodnoj političkoj sceni mogli su prepoznati priliku za svoju samoafirmaciju, ali tu vrstu složenije dijalektike, na svu sreću, oni ne razumiju.

Još uvijek živi vjerovanje da je Izrael obećana zemlja i zemlja čuda. Ako za ona velika čuda nije sasvim sigurno da li su se dogodila, mala se čuda događaju svakodnevno. Zapravo, u nekim normalnijim okolnostima, ona to i ne bi bila, ali, kada se nađu „veći hrišćani od Hrista“, dobro je da ih neki pravi i u srcu čisti hrišćanin, svojom iskrenom vjerom i poniznošću ohladi i spusti na zemlju. U Gazi je jedan sveštenik pozvao susjede imame da mole svoje ezane sa zvonika crkve, budući da su njihove džamije porušene. To su pravi vjernici čisti u srcu. U vrijeme mog boravka u Bosni stigla je i vijest o smrti fra-Luke Markešića. Čitao sam, što inače nemam običaj, komentare. Mnogo ih je prostački uvredljivih. Kao, neka ga sahrane na partizanskom groblju, izdajnik hrvatskog naroda, komunjara… Dojmilo me se posebno ovo posljednje, iako svi ovi primjeri govore upravo o tome, o komuni, bratskom zajedništvu. Zar naši „zemljaci“ ne znaju da se ideja komunizma začela među najboljim Jevrejima, Esenima, na obali Mrtvog mora i da su to bili prvi i najčestitiji komunisti? Dijelili su sve. Porijeklo Hristove porodice vezuje se za njih. Svaki njegov nastup bio je natopljen mišlju, željom, molitvom o samilosnom asketskom bratstvu. Kada neki tzv. hercegbosanci proklinju fra-Luku Markešića kao komunistu, izriču mu najveći kompliment.

Sljedbeništvo je preživjelo. Puno je primjera distanciranja od zvanične izraelske politike i regrutiranja u izraelsku armiju. I moj sin se odrekao takve karijere, no, plaća i cijenu, a i mi s njim. O sramotnoj ulozi pravoslavnih Bosanaca spram stanja u Izraelu pisao sam u tekstu „Krah mita o srpsko-jevrejskom prijateljstvu“, pa da se ne ponavljam.[6]

Palestinsko-izraelski problem je isuviše kompleksan, a neke stvari su poodmakle da bi bilo i približno jednostavnih rješenja. Ima li, zapravo, tu uopće rješenja i ko, eventualno, drži taj ključ/ključeve?

HAJNAL: Dok ovo pišem rat traje, već pedeseti dan. Nad glavama nam eksplodiraju velike rakete. U prosjeku nebom zaparaju tragovi stotinjak dnevno, nekad i više. Tražimo skloništa. Gledam zabrinute izraelske majke sa malom djecom, razmišljam o njihovim vršnjakinjama Palestinkama koje ništa ne može zaštititi. Agonija ideje slobode se nastavlja. Izraelski vojni eksperti razvili su superioran sistem presretanja raketa ispaljenih iz Gaze.Od 6. jula 2014. kada je počela akcija izraelske armije, prema teritoriji Izraela lansirano je iz Pojasa Gaze 4568 raketa, 735 je oboreno (inače bi pale na gusto naseljene dijelove izraelskih gradova). Izraelske snage  pogodile su 5260 ciljeva. Poginulo je 2000 Palestinaca i 70 Izraelaca. Taj proturaketni sistem u stanju je u prvih pet sekundi proračunati sve parametre i vrijedi li ili je nužno obaranje projektila. Preostaje još desetak sekundi, često sudbonosnih, da se ljudi neposredno izloženi borbenom dejstvu sklone skupa sa svojim porodicama u najbliže sklonište. Vozači napuštaju vozila, liježu u prvi zaklon pored puta. Sistem upozorenja je odlično sinhroniziran putem radija i sirena za uzbunu. Nažalost, ne se uspiju se svi zaštititi. Usavršena visokosofisticirana proturaketna tehnologija zabrinjava potencijalne druge napadače, svjesne da bi za proračun putanja većih projektila ispaljenih iz udaljenijih regija Izraelci imali daleko više vremena i mogućnosti da ih obore već na teritoriji sa koje su lansirani. Poznato je da se izraelska armija specijalizirala za vođenje rata metodom ofanzivne odbrane.

Izraelci su sve manje tolerantni na granatiranja i raketiranja koja traju već osamnaest godina. Čvrsto su odlučili to prekinuti. Pitanje je koliko je odabrani put masivnog napada na Gazu rješenje problema. Da li se takva situacija mogla izbjeći? Da li se takav scenarij morao podudariti sa muslimanskim praznikom Ramazan?

Analizirajući antagonizme unutar islamskog svijeta pronalazim podatak koji argumentira pretpostavku da je zbivanje u Izraelu samo kap u moru ukupne tragedije Orijenta. Od 1948. akcenat svih motrenja, ili, slikovitije, zvono o vratu obješeno cionistima, povezuje se sa egzodusom Palestinaca, etničkim čišćenjem Palestine, a neumoljiva statistika pokazuje nešto što se vješto prikriva tom tragedijom izjednačenom sa genocidom: od iste te 1948. poginulo je širom arapskog svijeta 11.000.000 muslimana, od kojih je 90% stradalo od ruku drugih muslimana! Drugi bitan detalj, vezan za status samih Palestinaca: Hamas i Islamski džihad ne dopuštaju da se provede anketa među Palestincima koji žele živjeti u sklopu države Izrael. Lično sam upoznao mnoge Arape kojima je san da ostanu tu gdje jesu, sa ostalim Izraelcima. Pa i sve te silne tunele nisu Azatim (tako Izraelci nazivaju žitelje Pojase Gaze, odnosno, Aze) gradili samo u terorističke svrhe. Mnogima je to bio put do svakodnevne zarade i mogućnost da slobodnije dišu, da se bar privremeno riješe unutarpalestinskog terora. A nema nikakve sumnje, od obaranja Arafata i PLO, odnosno, Fataha, nad Palestinom se nadnio olujni oblak dvostrukog terora: izraelskih jastrebova i panislamističkih ultra-radikala. Dodatni faktori usložnjavanja položaja Palestinaca čine pokušaji tzv. islamske lige solidarista da im pomognu. Ta njihova solidarnost je ne samo nominalna, već i u potpunosti kontraproduktivna. Nisam ni malo subjektivan ako kažem da su Palestincima najbolji prijatelji njihovi navodno najveći neprijatelji: Izraelci. Treba se samo prisjetiti njihovog statusa kojeg su imali u izbjegličkim logorima u Libanonu, katastrofe koja im se dogodila u Jordanu, odbačenosti i beznađu u Tunisu… Postoji uvriježeno mišljenje da ih, u stvari, kao ni Izraelce, niko nigdje ne voli i ne želi. Sigurno je sada već i najokoštalijim pobornicima nasilja jasno da barut i eksploziv imaju povratan efekt i da ih je bolje bilo zamijeniti onim za šta su Arafat i Rabin dobili Nobelovu nagradu. Neko je sve to porušio, sve te novouspostavljene mostove i sada će trebati sve iz početka, ali, ožiljci koji ostaju su preduboki…

Jedino rješenje je pravljenje principijelnog otklona od nepriznavanja Izraela, potpuna demilitarizacija, denuklearizacija, direktni pregovori bez arbitara i međunarodno priznavanje uzajamno dogovorene teritorije Palestine. Patronat nad Jerusalimom je krupan kamen spoticanja, mala je vjerovatnoća da će izraelska strana ikada više biti spremna na bilo kakve ustupke, ali, u miru, zar je važno gdje je čija kancelarija? Stoljećima se svako moli na svoj način u istom gradu, nema razloga da tako ne ostane. Ključevi su u rukama promijenjene svijesti pomiritelja. Kada dođe vrijeme da izraelski dječak-izletnik ne bude opljačkan i surovo ubijen pored njegovog šatora u pustinjskom vadiju samo zato što je „sin kolonijalista, okupatora, cionista“, i kada se nikada više i ne pomisli oteti palestinskog dječaka i živog ga zapaliti, moći će se govoriti o pronađenom ključu suživota. Posljednji rat je eklatantan dokaz da je došlo krajnje vrijeme da se takav ključ napravi. Potrebni su visoka svijest i volja, a i među Palestincima i među Izraelcima ima puno inteligentnih mladih ljudi koji su shvatili greške svojih otaca i koji žele mir kao konačan oblik koegzistencije dva bratska naroda.

Ko su programeri aktuelnog rata u Iraku?

HAJNAL: Većina ishitrenih odgovora glasili bi: cionisti! Možda. Ne iznenađuje da se Jevreji optužuju za sve. Kada u Jordanu kroz duži period nema kiše kažu da cionisti kradu oblake. Kada se uz dobro posjećene egipatske obale Crvenog mora pojavi morski pas, optuže Mossad da ga je dresirao i poslao. Nestane li ili nastrada iranski nuklearni fizičar, opet je kriva ista strana. Dogodi li se neka havarija ili tajanstvena otmica, opet zna se, iza toga su cionisti. Tih tragikomičnih primjera ima još puno. A izraelska strana uvijek mudro ćuti, ide joj u prilog svaka varijanta obavijena velom mistike. Irak je baštinik prokletstva civilizacije starog Babilona. Tamošnji narodi od pamtivijeka prolaze kroz ovozemaljski dio pakla. Rat je postao glavnim načinom bitisanja. Najrealniji odgovor na pitanje o ratu u Iraku dao bi, da je danas živ, njegov najozloglašeniji diktator, Saddam Hussein. On ne bi krivio ni Ameriku ni cioniste. Optužio bi vanzemaljce i tako produžio na neodređeno svoj mandat neograničenog, ali najpopularnijeg tiranina. Analogno, u Libiji, umjesto da se naivno posvađao sa pohlepnim Švicarcima i Francuzima, nekrunisani kralj Afrike Muammar al-Gaddafi financirao bi još neke reket-projekte, opet bi progurao Sarkozya do mjesta predsjednika Francuske i bili bi svi vukovi siti i ovce na broju. Međutim, moj jedan raniji tekst govori o tome na nešto izmijenjen način, pa da ne bih trošio novi prostor na istu suštinu bliskoistočnog problema, najbolje bi bilo da se pozovem na taj tekst.[7]

Usput bih ponovo istaknuo svoj stav o krizi velikih monoteističkih religija, da ta kriza kulminira, da je njihova konačna propast ukalkulirana u projekat Iluminata o kompromitovanju i denominaciji tih religija dovedenih do općeratne katarze koja će se okončati ili krajem humane civilizacije ili uspostavom jedne svjetske vlade. Ja osobno preferiram nešto treće, revoluciju humanosti, dok za nju još ima vremena, a ono, nažalost, vrtoglavom brzinom ističe.

Upravo si se vratio iz Domovine. Je li Bosna tamo gdje je nekad bila? Vidiš li ikakav selamet tamo?

Marjan 3HAJNAL: Mala je naša Bosna, živjeli smo samo s druge strane brda i obale, takoreći prvi smo susjedi. Iste su nas brige mučile, isti problemi nas jačali u uvjerenju da nam je Bosna jedina prava otadžbina. Ona je zapravo izabrala nas, a i mi smo se odazvali njenom pozivu, ma kako da joj je gorka sudbina, da budemo njeni sinovi, podignutog čela, požrtvovani, odani joj patrioti. Pri tome nas niko ne može omalovažiti što smo otišli u tuđinu. Morali smo, naša karma je takva, da nismo otišli stradali bismo. Bosna nas je otposlala da bismo preživjeli i bili njeni misionari i najbolji ambasadori. A mi to jesmo, ma šta da se činilo nekim zajedljivim sujetnim skepticima.

Žalio mi se jednog kišovitog dana u Sarajevu poznanik N.: „Vratio sam se iz Njemačke u Sarajevo, osposobio za menadžment, ali uzalud, ni dana nisam radio u toj oblasti. Da sam znao da ću zateći ovakvo stanje, nikada se ne bih vratio“. Sa svojom životnom pričom upoznao me taksist A.: inženjer je mašinstva, nezaposlen, nekom prilikom je vozio kćerku A. Izetbegovića koja se žalila kako njoj i njenom bratu Bakiru nije lako. Taksist joj nije rekao zašto taksira, da ne bi dodatno nahranio njenu megalomansku sujetu. Putovao sam do Varcar-Vakufa sa još jednim novostečenim prijateljem: na njega je u njegovoj kući pucao „provalnik“. Na sreću, iskusni borac ARBiH je osjetio opasnost i izbjegao klasični atentat. Mom prijatelju iz Varcara, povratniku, Ibrahimu Haliloviću, već četvrti put ruše ogradu koju on uvijek kada dođe ponovo podigne oko svoje ionako potpuno porušene vikend-kuće. A meni lično gradske vlasti sarajevske općine Centar porušili borove i jele koje posadih prije četvrt vijeka i koji preživješe čitav rat. Komšija mi u ratu opljačkao stan, moju dragocjenu biblioteku, a nedavno jedan drugi, i to još advokat po struci, uzurpirao ostavu koja po rješenju pripada stanu. Da stvari budu još „zabavnije“, za mog kratkotrajnog boravka obilne se kiše ponovo sručiše na našu napaćenu zemlju bogumilsku. Jedva sam stigao do nje iz Izraela zbog rata u Gazi, nikad mi teže nije pao boravak, još teže mi pade povratak u bliskoistočnu „nedođiju“. Gdje pripadam, da li igdje i kome? Ako mi Ivo Komšić ruši borove, a njega poglavito krivim, kao i za nemogućnost povratka jer mi lično još 1997. reče da na Filozofskom fakultetu nema ni jednog slobodnog mjesta (a dovelo se rođaka i rodica na svim katedrama „s koca i konopca“, držalo se po pet predmeta), ako se ostane ravnodušnim na protivljenje Sarajlija da se na Zlatištu podigne krst, ako se već poslovično, da ih ponovo ne imenujem „vrli“ Bosanci ne mogu pomjeriti ni za pedalj da omoguće jednom napaćenom Novom Odiseju da se vrati na Itaku svog djetinjstva, tj, pod Trebević, a oni razgrabili, pograbili i prigrabili sve fondove za pomoć dodijeljenu specijalno povratnicima, ako se demobilizirani borci, prevareni i iznevjereni svakodnevno ubijaju zbog zapuštenog PTSS-a i osjećanja beskorisnosti, šta mi preostaje reći nego, krajnje ironično, pa, još je i dobro meni u mojoj nesuđenoj nesvetoj bratoubilaštvom natopljenoj cionsko-arapskoj nedođiji.

No, pregorko je to osjećanje „dobrog“ sa kojim se nikako ne miri moja savjest. Čemu „pravo“ na tuđu smrt? Nije li svako dijete naše? Nije li svaka tuđa žena naša sestra? Nije li svaka vjerska kuća, pa bila to džamija, crkva ili sinagoga, naša? Nije li svaka škola, fontana, bašta, naša? Zaboravljamo li ljubav uloženu u njihovu gradnju? Vjerujem da je sve ovo što se događa neki ružan san.

Po prvi put ne želim da sam igdje. Niti ovdje, niti u mojoj Bosni na koju se i Bog bacio ratom, požarima, olujama i potopom. Postajem sujevjeran i vjerujem da su za sve krive pohlepne oči i ruke na kojima je krv nevine jagnjadi. Vukovi mi više nisu ni važni, njihovo je, znam, da kolju. Ali, ja bar, kao jedan od probuđenih Dobrih, kao Lazo Drljača, kao moj profesor Kasim Prohić i hodopisac Zulfikar-Zuko Džumhur čije mezare pod Prenjom maksuz obiđoh i za koje na svoj način izmolih El-fatihu, slutim u sebi zov Bogumila, kom je suđeno da ma gdje bio, samo Bosnu svoju sanja. Gdje je Bosna, znam, gdje je moje srce, i to znam, gdje ću razbit’ ovu trošnu lađu osobnog odisejstva i besanog hodoljublja, ne znam. A, suputniče i sapatniče moj u lutanju, od nemila do nedraga, poput još mnogih od nas, vidim, skupa s Tobom i sa njima, nisam jedini koji nosa sa sobom iščupani busen s obale rijeke mladosti i po tuđim baštama uzgaja ljiljane. Ni ja ne prestajem da kunem budale koji se usudiše da napakoste Dobrim Bošnjanima. O pravu na osvetu neljudima mislim, i na svetu slobodu koju smo Bosni našoj jedinoj dužni.

Eto, ja sam došao do brojke koju si mi poželio u prvom intervjuu. Sve i da hoću, ne mogu se zaustaviti jer se “grudva zakotrljala”. Naravno, zaustavit ćemo se i ja i ta grudva kada me Gospodar pozove sebi. Onda, do nove stotke, ako Bog da, hvala Ti za ovaj razgovor, Prijatelju i suborče?

HAJNAL: Hvala Tebi, Prijatelju. Rekoh iskreno sve što mi na srcu leži. I, neka grudve, ima do doline njenog konačnog smiraja još dugo da se kotrlja u blistavoj raskoši svoje zahuktale zrelosti.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (600)

vrbas-misoruzza

 

 

 

 

 

[1]     http://www.dw.de/dw/article/0,,16255028,00.html?maca=bos-TB_bs_avaz_sve-4962-html-cb

[2]     http://www.orbus.be/mario/PALESTINSKA_GUERNICA.pdf

[3]    http://www.4dportal.com/hr/povijest/3860-zidovski-casnici-i-vojnici-u-hitlerovoj-vojsci

[4]     http://www.preventgenocide.org/ba/konvencijaogenocidu.htm

[5]     http://solonovpolis.wordpress.com/2014/07/19/gaza-patnja-bez-kraja-marjan-hajnal/

[6]    http://www.visoko.co.ba/kolumne/marjan-hajnal/1102-krah-mita-o-srpsko-jevrejskom-prijateljstvu

[7]     http://marjanhajnal.wordpress.com/2012/08/26/o-vuku-i-jagnjetu/.

sdbih

Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Goran Mutabdžija je svojom zadnjom izjavom “da  očekuje će roditelji  iz Vrbanjaca kod Kotor- Varoša pristati da njihova djeca od šestog do devetog razreda uče jezik bošnjačkog naroda iz udžbenika jednog od kantona iz Federacije BiH ” još jednom pokazao da je cjelokupan proces namjenski ispolitizovan i izmanipulisan kako bi se negiralo postojanje  bosanskog jezika kao jednog od tri ravnopravna službena jezika u BiH!

Nije teško ući u suštinu dikriminatorske  obrazovne  politike Vlade RSa  čiji je ministar prosvjete i kulture gospodin Mutabdžija kojom se u RS-u negira sve što je bosansko i vezano za državu BiH i tako kod najmladih  generacija nesrpske nacionalnosti stvoriti utisak da su došljaci i da žive u nekoj drugoj državi koja nije njihova!

U potpunosti podržavamo opravdane zahtjeve roditelja i djece iz Vrbanjaca koje su žrtve ovog procesa! Očigledno je da cjelokupan proces sve više liči na Kočićevu pripovjetku “Jazavac pred sudom” koju gospodin Mutabdžija izgleda nije pročitao! Pozivamo ga u zemlje zapadne Evrope gdje djeca, porijeklom iz Bosne i Hercegovine  imaju pravo da uče bosanski jezik kao ravnopravan predmet sa drugim predmetima.

Vjerujemo u pravdu te  da će u krajnjoj pravnoj  distanci sud  donijeti odluku zbog čega će se obeštetiti žrtve ovog  montiranog procesa na kome bi i  sam Kočić pozavidio da je danas živ!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Otvoreno pismo Zlatku Lagumdžiji

Posted: 28. August 2014. in Intervjui

Sarajevo, 27.08.2014.godine

Otvoreno pismo predsjedniku SDP-a Zlatku Lagumdžiji

u vezi sa izgradnjom Bloka 7 u Termoelektrani Tuzla

Gospodine Lagumdžija, hronološki ću Vam skrenuti pažnju na sve što je loše i netransparentno urađeno u vezi sa energetskim projektima sa kojima se kitite, a posebno sa Blokom 7 u Termoelektrani Tuzla.

  • Prije četiri i više godina, rušeći energetske projekte, insistirali ste sa vašim partnerima iz SDA da se donese Zakon o strateškom partnerstvu, a danas dva mjeseca pred izbore sa tim istim partnerom na vlasti, podvaljujete nekakve informacije Parlamentu FBiH u vezi sa izborom ”Projektnog partnera za zajedničko ulaganje u projekat izgradnje Bloka 7 u TE Tuzla”.
  • Zakoni u Bosni i Hercegovini ne poznaju pojam ”projektno partnerstvo”!!!
  • Iz svega navedenog u predmetnoj informaciji ne vidi se koji je smisao ”zajedničkog ulaganja u projekat izgradnje Bloka 7 u TE Tuzla”, kada se od Federacije BiH traži garancija na 1,5 milijardi KM?! Nije jasno šta to ulaže ”projektni partner”?!?  
  • Pozivate se na odluke iz 2010. godine koje je donijela ona ista vlada čije ste projekte rušili, jer drugih odluka nema! U tim odlukama se ne spominje nikakvo ”projektno partnerstvo”.
  • Nakon što ste odbili strateško partnerstvo sa jednom od najboljih Njemačkih kompanija EnBW, velikim Kaztransgasom i na kraju sa renomiranom evropskom kompanijom za proizvodnju, prenos, prodaju i distribuciju električne energije iz Švicarske Alpiq, koji je bio spreman dati garancije na 600 miliona eura za investiranje u Blok 7 TE Tuzla, sa obrazloženjem da je tada Elektroprivreda BiH imala samo jednu ponudu, danas Vaš SDP prihvata samo jednu ponudu, ali ovaj put ne nekog evropskog partnera, nego kineskog konzorcija koji nema licencu za izgradnju termo bloka instalirane snage od 450 MW.
  • Podsjećam Vas da je preliminarna cijena izgradnje Bloka 7 u TE Tuzla prije četiri godine bila 760 miliona eura, a da se u informaciji koju ste ponudili Parlamentu FBiH navodi iznos od 785 miliona eura, pa čak i od 835 miliona eura. Javnost Bosne i Hercegovine očekuje odgovore na pitanje ove drastične razlike u cijeni, budući da kineske kompanije obezbjeđuju novac za projektovanje, nabavku i izgradnju Bloka 7.
  • Poznato je bilo da je Alpiq bio spreman, kako sam rekao, dati garanciju na iznos od 600 miliona eura i da ta garancija ne bi teretila državu Bosnu i Hercegovinu, te uticala na obaranje bruto nacionalnog dohotka GDP-a, za razliku od vašeg modela u kojem ste na zahtjev kineskog konzorcija u obavezi tražiti garanciju Federacije BiH na iznos od nevjerovatnih 1,5 milijardi KM i na taj način dodatno umanjiti bruto nacionalni dohodak. Poznato Vam je da se svaka garancija smatra kao i zaduženje.
  • Ako ste već bili spremni na zaduženje od 1,5 milijardi KM, zašto onda niste na početku samog ponovljenog procesa transparentno tražili novac i garancije od države Bosne i Hercegovine ili Federacije BiH i raspisali javni poziv za nabavku opreme, projektovanje i izgradnju Bloka 7 u TE Tuzla. Na taj način biste od prvog dana imali transparentan proces u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama i ne bi dovodili cjelokupnu javnost u BiH pred svršen čin. Da li je to razlika u cijeni od 25 i više miliona eura za posredničke poslove koje će za domaću elektroprivredu u ovom slučaju raditi kineski konzorcij?!
  • BH javnosti skrećem pažnju da će prema predviđenom scenariju Federacija BiH osigurati garancije na 1,5 milijardi KM, a da će sav taj novac otići kineskom konzorciju koji će samostalno ugovarati projektovanje, nabavku opreme i izvođenje radova, tzv EPC projekti ili projekti ”ključ u ruke”.
  • Volio bih kada bi neko od SDP-ovih poznatih energetskih stručnja objasnio BH javnosti koji je smisao ”projektnog partnerstva” i ”zajedničkog ulaganja” kada Federacija BiH daje garancije na 1,5 milijardi KM i ugovaranja kompletnog projekta po sistemu ”ključ u ruke?!    
  • Zbog svega navedenog, bojim se priznati da će ovo biti najveći korupcijski skandal u Bosni i Hercegovini, a ne najveći investicijski projekat u Bosni i Hercegovini.
  • Pored ovog zaduženja, SDP-ov partner u vlasti SDA, na isteku mandata traži još milijardu KM garancija Federacije BiH za izgradnju Termoelektrane u RMU Banovići, koja po trenutnim projektnim elementima i projektovanim stepenom iskorištenja, a zbog strogih procedura i propisa EU, možda nikada neće ni biti puštena u rad!!!
  • Ova dva projekta u zbiru daju 2,5 milijardi KM garancija Federacije BiH koje ne bi podnijele i znatno stabilnije ekonomije od bosansko – hercegovačke ekonomije!

 

Gospodine Lagumdžija, danas ste na sastanku u Njemačkoj i vjerovatno bi imali bolju pregovaračku poziciju da renomirani njemački partner poput EnBW-a, a samim tim i Njemačka imaju interes u Bosni i Hercegovini?

Također, nadam se da se vjerovatno nekada pitate šta je razlog za odustajanje renomirane japanske kompanije Hitachi i za nedavni istup japanskog ambasadora u Bosni i Hercegovini?!  

Kako kaže stara narodna izreka: ”vidjela žaba da se potkivaju konji…”

Amer Jerlagić – Predsjednik Stranke za BiH

amer jerlagic

sdbih

Izjava predsjednika RS-a Milorada Dodik da predsjednik Savjeta ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda ne može da zastupa Republiku Srpsku u Berlinu na konferenciji o zapadnom Balkanu, je dokaz da je upravo Milorad Dodik glavna kočnica ustavnih i ekonomskih  reformi Bosne i Hercegovine ali i razvoja cijelokupnog Balkanskog regiona.

Degradiranje funkcije predsjednika Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je Dodikov očekivan taktički potez kako bi kod domaće javnosti stvorio utisak o neodrživosti Bosne i Hercegovine i kako bi poručilo međunarodnoj zajednica  da se “baja” mora pitati prije Bevandinog puta za Berlin.

Svakako da ovakvo Dodikove izjave u kojima se negira državnost Bosne i Hercegovine, su za svaku osudu jer su sve brutalnije kako se opći izbori približavaju.  One su odraz Dodikove nemoći da opravda svoje ali i neuspjehe ekonomske politike  Vlade RS-a u proteklom manadatu ali i odnosa međunarodne zajednice koja u  Dodiku ne vidi pravog partnera za regionalne  pregovore o Balkanu i stavlja ga  u političku izolaciju.

Dodikova reagovanja nisu slučajna jer mu nije u interesu suverena i pravna država Bosna i Hercegovina gdje će vladati red, rad i zakon te se ozbiljnije obajaviti rat kriminalu i korupciji!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Mehmed MustabasicŠtete su procjenjene i one u globalu iznose 70 miliona KM na stambenim i javnim ustanovama od toga 30 miliona je šteta na privredi, samo Natron Hayat je pretrpjeo štetu od 30 miliona eura…..Ukupno je oštećeno 1498 stambenih jedinica, ali trenutno Vam ne mogu reći koliko je potpuno ili djelimično uništenih objekata jer su općinske komisije na terenu i procjenjuju postotak štete…..Na području općine Maglaj poplavljeni su svi objekti javnog sektora kao što su Dom zdravlja, dvije osnovne škole, Vrtić,Centar za socijalni rad, zgrada Općine i druge institucije…..Pomoći je zaista bilo iz svih krajeva svijeta ne bih sada da nabrajam ko je sve pritekao u prvim danima poplava da nekoga ne izostavim. Ovom prilikom se zahvaljujem svim organizacijama, ustanovama i pojedincima koji su pružili bilo kakvu pomoć Općini Maglaj…..Međuljudska solidarnost se osjetila u prvim danima majskih poplava, ljudi nisu pitali ni za ime a kamo li za vjersku, ideološku i drugu  pripadnost, pomoć je stizala sa svih strana to je zaista za pohvaliti…..

Da li su procijenjene ukupne materijalne štete nakon majskih poplava na području Općine i kolike su?

MUSTABAŠIĆ: Štete su procjenjene i one u globalu iznose 70 miliona KM na stambenim i javnim ustanovama od toga 30 miliona je šteta na privredi, samo Natron Hayat je pretrpjeo štetu od 30 miliona eura.

Maglaj-poplava 1A, kako ste prošli sa ovim posljednjim, augustovskim i kako biste ih usporedili s majskim u pogledu njihovog intenziteta te obima materijalnih šteta?

MUSTABAŠIĆ: Augustovske poplave su se desile na jugoistočnom dijelu općine gdje su izlile rijeke Jablanica i Megara pa je nastupila velika šteta na lokalnoj infrastrukturi, mostovima, lokalnim putevima, stambenim i privrednim objektima i drugo. Ove poplave su nas iznenadile po brzini rasta bujičastih rijeka i po intenzitetu razaranja. Šteta procjenjena od augustovskih poplava iznosi 8,5 miliona KM.

Koliko je tačno stambenih objekata potpuno uništeno ili teže ili lakše oštećeno kao rezultat poplava i klizišta u maglajskoj općini? Imate li podatke i u povodu poplava u augustu?

MUSTABAŠIĆ: Ukupno je oštećeno 1498 stambenih jedinica, ali trenutno Vam ne mogu reći koliko je potpuno ili djelimično uništenih objekata jer su općinske komisije na terenu i procjenjuju postotak štete.

A koliko je stradalo infrastrukturnih i poslovnih objekata?

MUSTABAŠIĆ: Na području općine Maglaj poplavljeni su svi objekti javnog sektora kao što su Dom zdravlja, dvije osnovne škole, Vrtić,Centar za socijalni rad, zgrada Općine i druge institucije. Općina Maglaj i menadžmenti ovih ustanova su zajedno sa velikim brojem volontera iz svih krajeva zemlje uspjeli izvršiti čišćenje objekata nakon poplava te izršili dezinfekciju i pripemni dio radova za sanaciju istih. Zajedno sa UNDP-om Općina Maglaj je izvršila pripremu i ovih dana je započela sanacija najvećeg broja javnih ustanova u cilju što ranijeg otpočinjanja sa radom.

maglaj poplava 3Jesu li sve putne komunikacije prohodne za saobraćaj, posebno sada, uoči početka školske godine?

MUSTABAŠIĆ: U majskim poplavama sve putne komunikacije doživjele su značajna oštećenja. Općina je uspjela u vrlo kratkom roku obezbjediti prohodnost svih puteva, međutim dramatična situacija usljed ponovljenih poplava se nastavlja i još uvijek traje svakodnevna borba na obezbjeđenju prohodnosti puteva. Najteže je na području Mjesne zajednice Bradići gdje neprestano mehanizacija pokušava održati prohodnost ovog puta zbog aktiviranja klizišta. Općina Maglaj zajedno sa CRS-om realizuje Projekat CESTA kroz koji će pokušati obezbjediti obnova i rekonstrukcija pojedinih lokalnih puteva u cilju obezbjeđenja prohodnosti istih.

Kako ste se vi i vaši građani nosili u najdramatičnijim danima kada su poplave harale na području vaše Općine? Je li bilo konkretne pomoći izvan Maglaja i ko je sve pomogao?

MUSTABAŠIĆ: Veoma teško, jer se do sada nismo susreli sa ovakvom prirodnom katastrofom. Pomagali smo se međusbno onako kako smo mi mislili da je najbolje, pošto nismo dobili nikakva uputstva od strane Države i Vlade. Pomoći je zaista bilo iz svih krajeva svijeta ne bih sada da nabrajam ko je sve pritekao u prvim danima poplava da nekoga ne izostavim. Ovom prilikom se zahvaljujem svim organizacijama, ustanovama i pojedincima koji su pružili bilo kakvu pomoć Općini Maglaj.

Međutim, jučer slušam izjavu premijera FBiH da ste “odbili 1 million KM jednokratne pomoći…” tražeći za Općinu “puno više..”. Komentar?

MUSTABAŠIĆ: To je čista glupost, kad tako moram da se izrazim, ja to nisam ni u jednom momentu izjavio, mislim ko bi na današnjem vremenu odbio bilo kakvu novčanu pomoć, a pogotovo 1 milion KM.

maglaj poplava 2Formiran je Fond za pomoći postradalima od poplava u FBiH, ali, do danas nije imenovan direktor istog. Ne čini li se i Vama da to sve ide presporo, da se tu i tamo puno birokratizira a postradalima je bitan svaki dan, doslovno?

MUSTABAŠIĆ: Gospodin Jasmin Jaganjac (u međuvremenu, op. B.G.) imenovan je za vršioca dužnosti direktora Fonda za poplavaljena područja u Federaciji BiH, tako da se nadamo da će uskoro početi i raspodjela sredstava kojima raspolaže Fond.

Da li ste Vi zabilježili primjere opće međuljudske solidarnosti u povodu ovih prirodnih nesreca koje zadesiše veći dio naše zemlje, kako na području Maglaja, tako i šire, dakle, neovisno o nečijoj nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj itd. pripadnosti, ili u kojem entitetu živi?

MUSTABAŠIĆ: Međuljudska solidarnost se osjetila u prvim danima majskih poplava, ljudi nisu pitali ni za ime a kamo li za vjersku, ideološku i drugu  pripadnost, pomoć je stizala sa svih strana to je zaista za pohvaliti.

Na samom kraju, gospodine načelniče, evo jedno vrlo konkretno, ali bitno pitanje: hoće li svi stanovnici vaše Općine imati nekakav krov nad glavom prije zime?

MUSTABAŠIĆ: Najteža situacija je u obnovi stambenim jedinicama objekata gdje je i pored apelovanja viših nivoa vlasti da će građani dočekati zimu u obnovljenim kućama i stanovima još uvijek nema konkretnih aktivnosti. Imajući na umu razmjere ovih katastrofa te da je uništeno oko 1500 objekata bojimo se da i pored aktivnosti različitih organa nećemo uspjeti do zime svima obezbjediti uslove za smještaj. Stoga je ovo zasigurno najprioritetnija oblast u kojoj nam treba pomoć.

Srdačan pozdrav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (599)

vrbas-miso

 

 

 

 

————————————————————————————————————————————————————

PRILOG # 1

Bosna i Hercegovina Bosnia and Herzegovina

Federacija Bosne i Hercegovine Federation of Bosnia and Herzegovina

ZENIČKO–DOBOJSKI KANTON ZENICA – DOBOJ CANTON

OPĆINA MAGLAJ MAGLAJ MUNICIPALITY

OPĆINSKI NAČELNIK M AYOR

BOSNA I HERCEGOVINA, Maglaj, Viteška 4,

tel: ++387 32 60 95 50, fax: ++387 32 60 95 51 ; e-mail : nacelnik@maglaj.ba

For Payments in BiH:

Sparkasse Bank DD DD „Help for Maglaj

Municipality Affected by the natural

disaster – flood“

Transfer account no : 1994620059507837

ID no: 4218294800000

Type of income: 733112 (legal person)

Type of income: 733111 (natural person)

Municipality: 060

Budget organization: 1111100

_______________________________________________________________________________________________________

MAGLAJ – APPEAL FOR HELP

To whom it may concern,

I hereby speak on behalf of 25 000 residents of Maglaj Municipality (BIH) hoping for sincere

understanding and help. In the period between 14th to 17th May 2014 , Maglaj was struck by a great

natural disaster caused by abundant rainfall, flooding of the Bosna river and the emergence of

numerous landslides. Around 7 082 people (28.32% of the total population of the municipality) were

moved from 2 275 houses and flats.

The life in the city of Maglaj and in the numerous populated areas near the valley of the Bosna river

were completely paralyzed. Over 2 800 workers lost their jobs ( or approximately 55 % of the total

number of employed in the whole municipality).

Therefore,

I hereby appeal for help for the affected population by floods and landslides in the municipality of

Maglaj. We need financial help or help in the form of food, fuel, medications, construction

materials…

We expect your sincere understanding in accordance with your abilities, and we warmly thank you in

advance on behalf of all the citizens of Maglaj Municipality.

Sincerely, Municipal Mayor :

Mehmed Mustabašić, prof.

Contact tel: 00387 (0)32 609 550 , e-mail: nacelnik@maglaj.ba Red Cross Maglaj : 00387/ 61 104 578

00387 (0)32 609 583, www.maglaj.ba

For payments from abroad:

Sparkasse Bank DD „Help for

Maglaj Municipality Affected by

the natural disaster – flood“

SWIFT CODE:ABSBBA22

IBAN: BA391994620059507837

—————————————————————————————————————————————————————-

  PRILOG # 2OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (1)

OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx
OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (2)
OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (3)

OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (4)OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (5)OPĆINA MAGLAJ-PROGRAM SANACIJE ŠTETA 25 8 14.pptx (6) 

amer jerlagicStranka za BiH u ove izbore ulazi potpuno reformisana sa novim mladim ljudima. Poslušali smo glas građana od prije četiri godine i ostali u opoziciji. Pročistili smo i očistili svoje redove od svih onih koji su demonizirali Stranku i kojima je lični interes bio iznad državnog i stranačkog. Prvi moto je sa potpunom moralnom katarzom i čistih ruku pred građane…..Drugi moto i poruka ove kampanje je ”Odlučno, s narodom!”…..Kampanja još nije ni počela, a već se može reći da nije bila prljavija od dolaska demokratije u Bosnu i Hercegovinu…..Naše procjene, a i procjene neovisnih agencija govore da bi smo trebali ostvariti bolji izborni rezultat nego na općim izborima 2010. godine, što dijelom zavisi od našeg rada na terenu, a takođe i od vrlo loših ostvarenja aktuelne vlasti…..Dolaskom aktuelnih partija na vlast, Bosna i Hercegovina nije doživjela elementarnu nepogodu, nego parlamentarnu katastrofu. Kome je danas dobro ne treba dati glas Stranci za BiH…..Smatram da se, čak ni vlast u manjem BH entitetu neće moći uspostaviti bez koalicije Domovina, što će biti prilika da istinski predstavnici Bošnjaka i Hrvata sjede u Vladi tog entiteta…..Ovako veliki broj kandidata ukazuje na činjenicu da Bošnjaci nemaju istinskog lidera, kao i to da je na ovaj način devalvirana institucija člana Predsjedništva BiH. Ni jedan od kandidata neće imati ubjedljivu većinu da bi mogao tvrditi da je istinski predstavnik bošnjačkog naroda…..Još od prošlih lokalnih izbora nisam želio da upadam u bilo kakvu zamku Dodikovog kvazipatriotizma i otvaranja fronta sa njim i njegovom partijom, jer mu to jedino ostalo kao način mobiliziranja glasača. Ovo je bila poruka da se ne igraju sa antiustavnim obećanjima…..Što se tiče ostalih lidera probosansko – hercegovačkih partija, svi vjerovatno imaju neke talove sa Dodikom ili ih ima u šaci, pa stoga moraju šutjeti. Od Pruda i Banja Luke do jedinstvenog matičnog broja, Elektroiprenosa BiH, sukoba interesa, popisa stanovništva itd!!!…. Želim da vjerujem da će ovi izbori iznjedriti neke nove, mlađe ljude, spremne na reforme, spremne na otvorenu borbu protiv najveće pošasti BH društva – korupcije, spremne na put u EU i NATO, spremne na stvaranje dobre investicione klime i davanje prilike stranim investitorima da se vrate u BiH, a ne da je zaobilaze u širokom luku, kao što je to bio slučaj posljednje četiri godine…..

Gospodin Jerlagić nije jedini s kojim sam razgovarao više od jedanput.  Za još jedan razgovor sa ovim sugovornikom, kao i sa drugima do sada (a bit će tako i nadalje), postojao je neposredni povod. Naravno, u ovom slučaju povod su bili predstojeći  opći izbori u našoj zemlji. I ovoga puta je gospodin Jerlagić bio susretljiv i ekspeditivan.

S kim i gdje idete u koaliciji na predstojećim općim izborima a gdje ćete izići, eventualno, pojedinačno?

JERLAGIĆ: Kao što je poznato Stranka za Bosnu i Hercegovinu je jedna od prvih političkih opcija koja je svestrano podržala projekat 1. marta i koalicije ”Domovina”. Stranka za BiH je u koaliciji ”Domovina” za Narodnu skupštinu RS-a, a sa ostalim političkim partijama nastupamo zajednički i za Parlamentarnu skupštinu BiH iz razloga ostvarenja što boljeg rezultata i za razliku od ovog aktuelnog mandata, sa željom da kao koalicija imamo dva ili više poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH iz manjeg BH entiteta. Što se tiče nastupa u Federaciji BiH, Stranka za BiH će nastupiti samostalno.

Šta su vaši kriteriji za  predizborno koaliranje sa drugim strankama?

JERLAGIĆ: Prije svega to je jasno iskazivanje političkog djelovanja probosansko – hercegovačke orjentacije, jačanje državnih institucija, jedinstveno djelovanje ka donošenju Zakona o državnoj imovini, donošenje Zakona o restituciji i denacionalizaciji, Zakona o pravima žrtava torture, Zakona o zabrani negiranja genocida u BiH, spremnost na neophodne reforme, spremnost na aktivnu borbu protiv kriminala i korupcije, spremnost na borbu protiv sive ekonomije, spremnost na davanje šanse mladim ljudima, spremnost na davanje šanse uspješnim Bosancima i Hercegovcima iz cijelog svijeta.

Šta je moto vaše predizborne kampanje? Šta, zapravo, nudite biračima?

JERLAGIĆ: Stranka za BiH u ove izbore ulazi potpuno reformisana sa novim mladim ljudima. Poslušali smo glas građana od prije četiri godine i ostali u opoziciji. Pročistili smo i očistili svoje redove od svih onih koji su demonizirali Stranku i kojima je lični interes bio iznad državnog i stranačkog. Prvi moto je sa potpunom moralnom katarzom i čistih ruku pred građane.

Pred građane izlazimo sa spremnošću da nikad ne odustanemo od borbe za Bosnu i Hercegovinu, a istovremeno spremni i na ”4K” – kompromis, konzenzus, kooperativnost i koegzistenciju, cijeneći ukupno političko biće i ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Spremni smo raditi na stvaranju uslova i povjerenja za unutarnji  istorijski dogovor o budućnosti države Bosne i Hercegovine. Takođe spremni smo djelovati i na ”4R” – regionalizacija, restitucija, reintegracija i reindustrijalizacija.

Drugi moto i poruka ove kampanje je ”Odlučno, s narodom!”. Odlučno u borbu protiv kriminala i korupcije od preventivnih do represivnih mjera, odlučno u borbu protiv sive ekonomije, odlučno u stvaranje uslova za nova radna mjesta, odlučno u stvaranje neophodnih uslova za političku stabilnost i pravnu sigurnost radi privlačenja stranih investitora, odlučno dati dati priliku mladim ljudima kojih je preko 60 % nezaposleno da preuzmu odgovornost za sudbinu Bosne i Hercegovine, kako bi njen dalji razvoj odredili prema mjeri svojih vizija budućnosti, odlučni smo da stvaramo uslove građanima Bosne i Hercegovine koji su danas uspješni diljem cijelog svijeta da implementiraju stečena znanja i vještine u domovini i da što jednostavnije investiraju u svojoj Bosni i Hercegovini i na kraju odlučni smo da neodložno prihvatimo integraciju u Evropsku Uniju i NATO .

Dio medija i javnosti tvrde da će ova predizborna kampanja biti prljava, odnosno da je kao takva tu i tamo već počela. Komentar?

JERLAGIĆ: Nažalost, u pravu ste. Kampanja još nije ni počela, a već se može reći da nije bila prljavija od dolaska demokratije u Bosnu i Hercegovinu. Novinski stupci, portali, TV gostovanja su puna izuzetno niskih udaraca i prljavih komentara.

 Da li očekujete bolje izborne rezultate – generalno nego na prethodnim izborima i na čemu zasnivate eventualni optimizam?

JERLAGIĆ: Naše procjene, a i procjene neovisnih agencija govore da bi smo trebali ostvariti bolji izborni rezultat nego na općim izborima 2010. godine, što dijelom zavisi od našeg rada na terenu, a takođe i od vrlo loših ostvarenja aktuelne vlasti. Stranka za BiH je jedna od rijetkih političkih partija koja se u ovom mandatu nije uprljala obnašanjem vlasti u BiH. Na februarskim protestima građani su tražili smjenu aktuelne vlasti, a danas vidimo drskost pojedinih političkih partija, prije svega SDP-a i SDA koje su te iste osobe, koje nikada nisu smjenile, stavile za nosioce izbornih listi na ovim izborima!  Dolaskom aktuelnih partija na vlast, Bosna i Hercegovina nije doživjela elementarnu nepogodu, nego parlamentarnu katastrofu. Kome je danas dobro ne treba dati glas Stranci za BiH.

A, očekujete li neki značajniji rezultat koalicije “Domovina” u Rs-u?

JERLAGIĆ: Svi pokazatelji ukazuju na to da bi rezulatat koalicije Domovina trebao biti znatno bolji nego što je sada faktičko stanje u Narodnoj Skupštini RS-a, kao i u Parlamentarnoj skupštini BiH (gdje danas nemamo ni jednog predstavnika probosansko – hercegovačkih partija), a na ovim izborima očekujemo dva ili više mandata iz RS. Smatram da se, čak ni vlast u manjem BH entitetu neće moći uspostaviti bez koalicije Domovina, što će biti prilika da istinski predstavnici Bošnjaka i Hrvata sjede u Vladi tog entiteta.

Nemate svog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Ipak, kojeg od 10 bošnjačkih kandidata ćete preporučiti biračima da glasaju za njega i zašto? Kako inače komentirate činjenicu da ih je čak 10?

JERLAGIĆ: Mi smo u stalnim razgovorima sa gotovo svim kandidatima ili njihovim partijama u vezi eventualne podrške Stranke za BiH nekom od kandidata. Za sada nemamo nikoga kao favorita i o tome će organi Stranke donijeti konačni sud početkom oktobra. Kandidat koji želi podršku Stranke za BiH mora imati slične ili da ne kažem iste poglede na političko djelovanje te institucije i odnos prema državi Bosni i Hercegovini, a uz to ukoliko se bude radilo o podršci iza koga stoji i politička partija, to će morati biti i korektan i partnerski odnos te partije prema Stranci za BiH. Ovako veliki broj kandidata ukazuje na činjenicu da Bošnjaci nemaju istinskog lidera, kao i to da je na ovaj način devalvirana institucija člana Predsjedništva BiH. Ni jedan od kandidata neće imati ubjedljivu većinu da bi mogao tvrditi da je istinski predstavnik bošnjačkog naroda.

Nakon prošlih izbora bilo je problema oko formiranja vlasti na nekim nivoima, što je uzelo nedopustivo puno vremena i što je bilo štetno i za državu i za njene građane. Može  li se isto ili slično ponoviti i nakon predstojećih izbora?

JERLAGIĆ: Mislim da su pojedini političari ili nazovimo lideri naučili lekciju iz proteklih četiri, pa i osam godina i da se neće igrati sa kandidatima ili sa većinama koje neće odslikavati aktuelno unutarnje političko biće BiH i da će se krenuti u stvaranje političke stabilnosti i pravne sigurnosti kako bi se što prije krenulo u neophodne reforme, integraciju u Evropsku Uniju i NATO, privlačenje stranih investicija i otvaranje novih radnih mjesta.

Premijerka Rs-a i kandidat za srpskog člana Predsjedništva BiH Željka Cvijanović je upravo taj entitet nazvala “državom u nastajanju”. Jedan ste od rijetkih stranačkih lidera tzv. probosansko-hercegovačkih stranaka koji ste reagirali na taj antiustavni, antibosanski i potpuno destruktivni gaf jednog visoko pozicioniranog djelatnika u našoj zemlji. Ako je i u svrhu predizborne kampanje nje i njene stranke, pa i ako je dotična samo megafon svoga gazde i mentora, previše je, zar ne! Hoćete li i za naše čitatelje ponoviti reakciju na tu Cvijanovićkinu izjavu i kako komentirate šutnju drugih stranačkih prvaka koji se predstavljaju kao probosanski, kao i šutnju OHR-a?

JERLAGIĆ: Kako sam rekao povodom nedavne beogradske izjave predsjednice Vlade manjeg BiH entiteta da je “Republika Srpska država u nastajanju i da su naivni oni koji ne razumiju šta je Srpska i šta će biti,” u svoje i u ime Stranke za Bosnu i Hercegovinu želio sam poručiti nekoliko stvari gospođi Cvijanović.

”Gospođo Cvijanović, jedno su želje drugo su mogućnosti i realnost.  Također, u potpunosti shvatam beznadežnost Vaše predizborne situacije i potrebu da obećate sve pa čak i ono što i Vi i ja, a i građani Bosne i Hercegovine znamo da je apsolutno nemoguće.

Ovakve poruke da je manji BH entitet država u nastajanju mogu samo ubrzati proces u kojem će taj entitet postati administrativna jedinica u nestajanju.  Savjetujem Vam da se bavite aerodromom u Trebinju, koji ste Vi i Vaš partijski šef obećali, energetskim sistemom “Gornji Horizonti” koje ste također obećali, da se bavite kako riješiti probleme zatvaranja enormnog broja područnih škola u manjem BH entitetu, jer nemaju polaznike, bavite se riješavanjem diskriminacije Bošnjačke djece u školskom sistemu za koji je Vaša Vlada nadležna, bavite se korupcijom koja je ušla u sve pore administrativne jedinice čiju Vladu vodite.

Što se tiče državnosti manjeg BH entiteta to se neće dogoditi nikad, toliko dugujemo onima koji su u ovu državu Bosnu i Hercegovinu ugradili živote u Prijedoru, Srebrenici, Omarskoj, Tomašici, Vlasenci, Žepi, Višegradu, Foči i svim drugim mjestima gdje su genocid i etničko čiscenje bili instrumenti u ostvarivanju bolesnih snova.

Na kraju Gospođo Cvijanović, koristim priliku da Vas podsjetim da je Dayton Peace Accord meunarodni sporazum i da Vi kao Predsjednik Vlade manjeg BH entiteta nemate ama baš nikakav utjecaj na egzistenciju istog.”

Još od prošlih lokalnih izbora nisam želio da upadam u bilo kakvu zamku Dodikovog kvazipatriotizma i otvaranja fronta sa njim i njegovom partijom, jer mu to jedino ostalo kao način mobiliziranja glasača. Ovo je bila poruka da se ne igraju sa antiustavnim obećanjima. Puno su toga obećali, a ništa ispunili nisu. Neka se bave tim objašnjenjima. Što se tiče ostalih lidera probosansko – hercegovačkih partija, svi vjerovatno imaju neke talove sa Dodikom ili ih ima u šaci, pa stoga moraju šutjeti. Od Pruda i Banja Luke do jedinstvenog matičnog broja, Elektroiprenosa BiH, sukoba interesa, popisa stanovništva itd!!!

Na samom kraju, očekujete li neke značajnije promjene u odnosu snaga u parlamentarnim skupštinama države, entiteta i kantona te hoće li BiH s novom vlašću konačno krenuti naprijed?

JERLAGIĆ: Ja sam po habitusu pozitivan čovjek i uvijek vidim da je ”čaša polupuna, a ne poluprazna”. Želim da vjerujem da će ovi izbori iznjedriti neke nove, mlađe ljude, spremne na reforme, spremne na otvorenu borbu protiv najveće pošasti BH društva – korupcije, spremne na put u EU i NATO, spremne na stvaranje dobre investicione klime i davanje prilike stranim investitorima da se vrate u BiH, a ne da je zaobilaze u širokom luku, kao što je to bio slučaj posljednje četiri godine.

Želim vam puno uspjeha na izborima te hvala za ovaj razgovor.

JERLAGIĆ: Hvala i Vama na datoj mogućnosti da otvoreno iskažem svoje i stavove Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (598)

vrbas-miso

 

monika mijicPred Sudom sam dokazivala da je pitanje povrata stare devizne štednje tužitelja pitanje građanskopravne naravi, a ne pitanje državne sukcesije. Tvrdila sam da se garancija bivše SFRJ za deviznu štednju nikada nije aktivirala budući da su banke o kojima je riječ ( Ljubljanska i Investbanka) ostale solventne do raspada SFRJ, odnosno nikad nisu otišle u stečaj. Odgovornost, dakle, nije prebačena s banaka na SFRJ…..Također, tvrdila sam i dokazala da su podružnice Ljubljanske banke i Investbanke bile obvezne prebacivati devize svojih klijenata u sjedište banaka, u Narodnu banku Slovenije u Ljubljani i u Beograd. Dokazala sam i da je sva štednja fizički prebacivana iz BIH u Sloveniju i Srbiju, odnosno da su sve devize položene na teritoriji BiH završile u Ljubljani i Beogradu…..Dakle, u slučaju Ališić morala sam se boriti protiv dugogodišnjih i duboko ukorjenjenih predrasuda ne samo u Sudu već i u Parlamentu Vijeća Europe da je pitanje povrata štednje u Ljubljanskoj banci pitanje sukcesije, zatim protiv naših štediša koji su u ovom predmetu podržavali Sloveniju i Srbiju tvrdeći da je riječ o sukcesiji i da sve tužene države trebaju vratiti dug ove dvije banke, protiv najjačeg međunarodnog tima odvjetnika, stručnjaka za financije, bankarstvo, međunarodno pravo i ljudska prava, a koje je Slovenija skupo platila da ih zastupa u ovom slučaju i koji su Sloveniji donijeli pobjedu u ranijem slučaju Kovačić i drugi protiv Slovenije, te protiv dodatnih tvrdnji Slovenije i Srbije da je isključivo Bosna i Hercegovina odgovorna za povrat štednje iz Ljubljanske i Investbanke s obzirom da su devize polagane na teritoriji Bosne i Hercegovine…..Povrede prava koje je Sud utvrdio u ovom predmetu pogađaju mnoge ljude. Pred Sudom postoji više od 1.850 sličnih tužbi podnesenih u ime više od 8.000 osoba. Osim toga, ima više tisuća potencijalnih tužitelja. Zbog navedenog obima problema, Sud je u ovom predmetu donio pilot presudu kojom se generalno rješava problem povrata štednje u ovim bankama za sve štediše…..Ovim dvjema državama je dat rok od jedne godine da poduzmu sve potrebne mjere kako bi nakon isteka ovog roka započele proces povrata štednje pod istim uvjetima pod kojima su već isplatili štednju „svojim„ štedišama…..Presudom se tretira i glavnica i kamate. I glavnica i kamate će se isplaćivati u skladu sa slovenskim i srbijanskim zakonima, ali pod istim uvjetima pod kojima su ove dvije države isplatile štednju svojim državljanima, odnosno štedišama koji su imali štednju položenu na teritoriji Slovenije i Srbije…..Na moje veliko čuđenje gđa Omersoftić je u decembru 2012. godine, nakon što je donesena prvostupanjska pilot presuda u slučaju Ališić protiv BiH pismeno zatražila od Ministra za ljudska prava i izbjeglice da me upozori da poduzmem sve pravne lijekove da se obori presuda u slučaju Ališić. Dakle, gđa Omersoftić je zahtijevala  u ime Udruženja štediša BiH da se podnese žalba protiv ove povijesne presude koja je, nakon žalbe Slovenije i Srbije, konačno potvrđena od strane Velikog vijeća od 17 sudaca Suda u Strasbourgu 16 jula 2014. godine……

 Nedavno je Sud za ljudska prava u Strazburu pravomoćno presudio u korist troje štediša koji su podnijeli tužbu protiv BiH i drugih država bivše SFRJ za povrat devizne štednje iz Ljubljanske banke i Invest banke. Vi ste se po službenoj dužnosti našli u toj strazburškoj areni. Budući da je naša država bila jedna od tuženih strana, vi ste je zastupali s pozicije odbrane. Šta su bili navodi suprotne strane-tužitelja, a šta vaši, kao odbrane?

MIJIĆ: Tužitelji, naše štediše, su pred Sudom tvrdili da sve tužene države, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, kao države sljednice SFRJ, trebaju isplatiti staru deviznu štednju položenu u Ljubljanskoj banci i Investbanci Beograd s obzirom na činjenicu da nisu riješile to preostalo sukcesijsko pitanje. Sa ovako postavljenom tužbom su direktno išli u korist Slovenije i Srbije, jer je ovakva tvrdnja bila glavna odbrana ove dvije države pred Sudom. Naravno, ja sam tvrdila i dokazivala pred Sudom sasvim suprotno, u korist svih štediša i u korist odbrane Bosne i Hercegovine, te u korist otkrivanja konačne istine o isključivoj odgovornosti Slovenije i Srbije za povrat štednje položene u njihovim bankama. Hvala Bogu u tome sam i uspjela.

Pred Sudom sam dokazivala da je pitanje povrata stare devizne štednje tužitelja pitanje građanskopravne naravi, a ne pitanje državne sukcesije. Tvrdila sam da se garancija bivše SFRJ za deviznu štednju nikada nije aktivirala budući da su banke o kojima je riječ ( Ljubljanska i Investbanka) ostale solventne do raspada SFRJ, odnosno nikad nisu otišle u stečaj. Odgovornost, dakle, nije prebačena s banaka na SFRJ. Prema tome, pitanje štednih uloga tužitelja nije pitanje sukcesije. Tvrdila sam da su isključivo vlade Slovenije i Srbije odgovorne za dug Ljubljanske banke, odnosno Investbanke, budući da su one bile odgovorne za nemogućnost tih banaka da isplate svoje dugove prema štedišama. Naime, slovenska vlada je na osnovu svog ustavnog zakona iz 1994. godine prenijela svu imovinu Ljubljanske banke na novoosnovanu banku, Novu Ljubljansku banku, a staroj Ljubljanskoj banci je ostavila samo dugove i tako je onemogućila ovu banku da vrati štednju svojim štedišama. S druge strane, Slovenija je zakonski onemogućila vođenje sudskih sporova za potraživanje štednje od banke. Dakle, Slovenija je u cijelosti onemogućila štedišama da ikada dođu do svoje štednje. Slično je uradila i Srbija u odnosu na svoju Investbanku.

Također, tvrdila sam i dokazala da su podružnice Ljubljanske banke i Investbanke bile obvezne prebacivati devize svojih klijenata u sjedište banaka, u Narodnu banku Slovenije u Ljubljani i u Beograd. Dokazala sam i da je sva štednja fizički prebacivana iz BIH u Sloveniju i Srbiju, odnosno da su sve devize položene na teritoriji BiH završile u Ljubljani i Beogradu.

 BiH, koju ste zastupali, je u toj areni morala voditi pravnu bitku na nekoliko frontova. Hoćete li reći nešto konkretnije o tome?

MIJIĆ: Bitno je istaći da je već ranije pred Sudom bio slučaj troje hrvatskih štediša koji su tužili Sloveniju za povrat svoje štednje iz Ljubljanske banke. Ovaj slučaj Kovačić i drugi protiv Slovenije se pred Sudom vodio dugih 10 godina. Čak se i Vlada Hrvatske u ovom slučaju umiješala na strani svojih državljana, međutim slučaj je izgubljen, tužbe hrvatskih štediša su odbačene. Nakon presude kojom su odbačene tužbe u ovom slučaju, Sud je uputio svim državama sljednicama bivše SFRJ, uključujući i BiH, pismeni poziv da riješe ovo pitanje kroz sukcesiju. Ovaj pismeni poziv pokazuje da je Sud već od ranije bio stava da je ovo pitanje pitanje sukcesije. Također, 2004. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe je donijela rezoluciju koja se tiče štednje u Ljubljanskoj banci u kojoj je također istaknuto da je riječ o pitanju sukcesije, te je predloženo da bivše republike SFRJ formiraju zajednički fond iz kojeg će se isplatiti dug Ljubljanske banke. Prema tome, slovenski lobisti su godinama vrijedno radili u Vijeću Europe, te su izlobirali ovakvu rezoluciju i pobjedu u slučaju Kovačić i drugi protiv Slovenije.

Dakle, u slučaju Ališić morala sam se boriti protiv dugogodišnjih i duboko ukorjenjenih predrasuda ne samo u Sudu već i u Parlamentu Vijeća Europe da je pitanje povrata štednje u Ljubljasnkoj banci pitanje sukcesije, zatim protiv naših štediša koji su u ovom predmetu podržavali Sloveniju i Srbiju tvrdeći da je riječ o sukcesiji i da sve tužene države trebaju vratiti dug ove dvije banke, protiv najjačeg međunarodnog tima odvjetnika, stručnjaka za financije, bankarstvo, međunarodno pravo i ljudska prava, a koje je Slovenija skupo platila da ih zastupa u ovom slučaju i koji su Sloveniji donijeli pobjedu u ranijem slučaju Kovačić i drugi protiv Slovenije, te protiv dodatnih tvrdnji Slovenije i Srbije da je isključivo Bosna i Hercegovina odgovorna za povrat štednje iz Ljubljanske i Investbanke s obzirom da su devize polagane na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Da li je osnov tužbe troje štediša da je riječ o sukceciji…olakšao poziciju Slovenije pred Sudom koja se godinama uporno brani upravo tom tezom?

MIJIĆ: Da naravno! Ne samo olakšao, nego ozbiljno ugrozio i Bosnu i Hercegovinu i sve štediše Ljubljanske banke i Investbanke.

Ipak, Sud je pravomoćno presudio kako je presudio. Šta ta presuda konkretno znači ne samo za troje štediša-tužitelja, nego i za sve druge štediše kod tih banaka?

MIJIĆ: Povrede prava koje je Sud utvrdio u ovom predmetu pogađaju mnoge ljude. Pred Sudom postoji više od 1.850 sličnih tužbi podnesenih u ime više od 8.000 osoba. Osim toga, ima više tisuća potencijalnih tužitelja. Zbog navedenog obima problema, Sud je u ovom predmetu donio pilot presudu kojom se generalno rješava problem povrata štednje u ovim bankama za sve štediše.

U ovoj presudi je Sud naložio konkretne mjere za povrat štednje svim štedišama i jasan rok za poduzimanje tih mjera.

Konkretno, Slovenija mora poduzeti sve potrebne mjere, uključujući i zakonske izmjene, u roku od jedne godine i pod nadzorom Komiteta ministara Vijeća Europe, kako bi omogućila tužiteljima i svim drugim osobama koje se nalaze u istom položaju da im bude isplaćena njihova „stara“ devizna štednja pod istim uvjetima pod kojima je ona isplaćena osobama koje su takvu štednju imale u domaćim podružnicama slovenskih banaka. U Sloveniji su takve „domaće“ štediše imali pravo ili da dobiju obveznice vlade koje su trebale biti amortizirane do 2003. godine u dvadeset isplata u dvije godine s kamatom po godišnjoj stopi od 5%, ili gotovinu od banaka u kojima su imali svoj novac, zajedno sa kamatom po tržišnoj stopi plus 0,25% u deset isplata u dvije godine (sukladno Zakonu o staroj deviznoj štednji iz 1993.). Dakle, pod ovim istim uvjetima Slovenija je dužna vratiti štednju tužiteljima i svim ostalim štedišama Ljubljanske banke.

U istom roku, Srbija mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi omogućila g. Šahdanoviću i svim drugim osobama koje se nalaze u istom položaju da im bude isplaćena njihova „stara“ devizna štednja pod istim uvjetima pod kojima je ona isplaćena državljanima Srbije koji su takvu štednju imali u domaćim podružnicama srbijanskih banaka. Srbija je 1998, a zatim ponovno 2002. godine pristala na isplatu, dijelom u gotovini, a dijelom u obveznicama vlade, „stare“ devizne štednje u domaćim podružnicama domaćih banaka svojim državljanima i državljanima svih država osim država sljednica SFRJ, zajedno sa „starom“ deviznom štednjom u stranim podružnicama domaćih banaka (poput tuzlanske podružnice Investbanke) državljanima svih država osim država sljednica SFRJ. Ove obveznice vlade trebale su se amortizirati do 2016. godine u dvanaest godišnjih isplata uz godišnju kamatu od 2% (članak 4. Zakona o staroj deviznoj štednji iz 2002 godine).  U pogledu iznosa za otplatu, Srbija se obvezala da će isplatiti originalne depozite zajedno s kamatom akumuliranom do 31.12.1997. godine po prvobitnoj stopi, te kamatu nakon toga datuma po godišnjoj stopi od 2% (članak 2. istog zakona). Dakle, pod ovim sitim uvjetima, Srbija je dužna tužitelju Šahdanoviću i svim ostalim štedišama srbijanskih banaka isplatiti njihovu štednju.

 Da li je državama Srbiji i Sloveniji dat neki vremenski rok za isplatu devizne štednje štedišama spomenutih banaka?

MIJIĆ: Ovim dvjema državama je dat rok od jedne godine da poduzmu sve potrebne mjere kako bi nakon isteka ovog roka započele proces povrata štednje pod istim uvjetima pod kojima su već isplatili štednju „svojim„ štedišama. Također, bitno je naglasiti da je Sud u presudi jasno podcrtao da Slovenija i Srbija ne smiju odbiti niti jedan zahtjev za verifikaciju i isplatu štednje samo zbog toga što nema originalnog ugovora ili štedne knjižice (s obzirom na vrijeme koje je proteklo, te ratove koji su na različite načine pogodili toliko mnogo ljudi) pod uvjetom da osobe o kojima je riječ mogu dokazati svoja potraživanja na drugi način. Nadalje, sve odluke o verifikaciji moraju podlijegati sudskom preispitivanju. Ovakva odredba Suda znatno olakšava štedišama dokazivanje postojanja njihove štednje što je preduvjet povrata štednje.

 Da li se presudom tretira samo glavnica ili i kamate?

MIJIĆ: Presudom se tretira i glavnica i kamate. I glavnica i kamate će se isplaćivati u skladu sa slovenskim i srbijanskim zakonima, ali pod istim uvjetima pod kojima su ove dvije države isplatile štednju svojim državljanima, odnosno štedišama koji su imali štednju položenu na teritoriji Slovenije i Srbije.

Šta ako te države ne ispoštuju taj rok ili čak ignoriraju pravomoćnu presudu Suda u Strazburu? Ko je onda na potezu?

MIJIĆ: Ako Slovenija i Srbija u zadanom roku ne poduzmu naložene mjere, Sud neće imati drugog izbora nego da nastavi razmatrati sve slične tužbe koje se nalaze pred Sudom i donositi odgovarajuće presude kako bi osigurao djelotvorno poštovanje Konvencije. To znači da će Sud u svakom pojedinačnom slučaju donositi presude u kojima će nalagati i to u roku od tri mjeseca isplatu štednje i kamata, te će u svakom pojedinačnom slučaju dosuđivati i isplatu pravične naknade u iznosu od 4000 Eura, kao što je to dosudio i svakom tužitelju iz presude Ališić i drugi. To će onda za ove dvije države predstavljati ne samo znatno veći financijski teret, već  će one biti označene kao države koje ne poštuju Europski sud za ljudska prava i međunarodne obveze koje su preuzele članstvom u Vijeću Europe, te će riskirati i isključenje iz Vijeća Europe. Do sada niti jedna država članica nije sebi priuštila takvu etiketu, pa ne vjerujem da će to dopustiti ni ove dvije države. Osim ovoga, Komitet ministara Vijeća Europe redovito nadgleda izvršenje presuda Suda, tako da će ove dvije države konstantno biti i pod međunarodnim političkim pritiskom.

Da budemo praktični: šta sve ostale štediše koji nisu podnosili nikakvu tužbu za povrat njihove štednje trebaju učiniti nakon te presude i roka koji je dat dvjema državama, da bi dobili svoj novac nazad?

MIJIĆ: Sve ostale štediše trebaju pripremiti svu raspoloživu dokumentaciju kojom mogu dokazati postojanje svoje štednje, te čekati 16.juli 2015. godine kada po presudi treba započeti proces povrata štednje koji podrazumijeva najprije dokazivanje ili verifikaciju postojanja štednje, a nakon toga isplatu.

Nažalost, mnoge štediše nisu za svog života dočekali ovu presudu, jer su u međuvremenu napustili ovaj svijet. Kome i kako će biti eventualno isplaćeni njihovi štedni ulozi?

MIJIĆ: Njihovi štedni ulozi će biti isplaćeni njihovim nasljednicima.

 Gospođa Amila Omersoftić  je u ime štediša iz BiH zatražila od ministra za ljudska prava da Vas, kao agenticu, “upozori da se obori presuda u slučaju Alisić…” Kako to komentirate i hoćete li udovoljiti njenom zahtjevu?

MIJIĆ: Na moje veliko čuđenje gđa Omersoftić je u decembru 2012. godine, nakon što je donesena prvostupanjska pilot presuda u slučaju Ališić protiv BiH pismeno zatražila od Ministra za ljudska prava i izbjeglice da me upozori da poduzmem sve pravne lijekove da se obori presuda u slučaju Ališić. Dakle, gđa Omersoftić je zahtijevala  u ime Udruženja štediša BiH da se podnese žalba protiv ove povijesne presude koja je, nakon žalbe Slovenije i Srbije, konačno potvrđena od strane Velikog vijeća od 17 sudaca Suda u Strasbourgu 16 jula 2014. godine. Također, u ovom istom dopisu, gđa Omersoftić je ovu povijesnu i spasonosnu presudu za BiH i njene štediše i hrvatske štediše nazvala ponižavajućom. Kada sam prije dvije godine pročitala ovaj dopis, bio mi je vrlo čudan i neshvatljiv i za mene potpuno irelevantan. Međutim, kada su domaći mediji, nakon konačne presude u ovom slučaju, počeli obilno davati medijski prostor komentarima gđe Omersoftić o presudi Ališić i to potpuno netočnim komentarima koji i dalje zbunjuju i dezinformiraju naše štediše, morala sam reagirati tako što sam medijima dostavila taj dopis.

Na samom kraju, imate li još nešto važnog za reći na ovu temu, a da Vas nisam pitao?

MIJIĆ: Na ovom izuzetno kompleksnom slučaju koji obuhvaća razne oblasti kao što su financijski, ekonomski, pravni i bankarski sustav bivše SFRJ, pitanja sukcesije država, građanskog prava, pravne, financijske i faktične povijesti rada i djelovanja Ljubljanske banke i Investbanke od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas, domaćeg prava, međunarodnog prava, slovenskog i srbijanskog prava, te ljudskih prava, radila sam potpuno sama, jer u vrijeme kada mi je Sud dostavio ovu tužbu u mom Uredu je bio zaposlen samo jedan pravnik, a pored ovog predmeta bilo je i puno drugih predmeta protiv BiH pred Sudom. U ovim nemogućim okolnostima rada, smatram bitnim istaći ime jednog prekrasnog i predanog čovjeka, Muhameda Mahmutovića, skrbnika imovine Ljubljanske banke Sarajevo, koji mi je, iako filozof po struci, konkretno i nesebično pomagao u radu na ovom slučaju koliko je god to mogao. I ovim putem mu se želim od srca zahvaliti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MIJIĆ:

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (597)

vrbas-miso

Poziv na podršku

Posted: 25. August 2014. in Intervjui

Postovani prijatelju,

Nadam se da su Vase familije kao i Vi zivi i zdravi , te da ste sakupili neophodnu  energiju kako bi odgovorili zivotnim zahtjevima koji su pred vama nakon ljetnih odmora!

Razlog mog obracanja vama su predstojeci izbori u Bosni i Hercegovini gdje kao sto vam je sigurno poznato ucestvuje i Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine (SD BiH, strankadijaspore.com). Na ovim izborima kandidovali smo se na svim nivoima gdje izmedju ostalog SD BiH ucestvuje sa 146 kandidata u okviru Koalicije Domovina i samstalno u Federaciji BiH. Kao sto vam je poznato stranka ima i svog kandidata gospodina Dzebraila Bajramovica, za bosnjackog clana Predsjednistva BiH.

Na Konvenciji SD BiH na kojoj je prisustvovalo vise od 200 delegata iskazata je snaga i odlucnost za promjene! Ljudi koji su se obracali za govornicom imali su zajednicku poruku; ”Dosta vise ”. Vecina njih  nije prije bila u politici ali su shvatil da moraju sami da se angazujeu kako bi mjenjali stanje u zemlji! Medju nama se nalaze zlatni ljiljani, borci, radnici, poljoprivrednici, doktori, ekonomisti, profesori,i drugi koji sto nam daje razlog za optimizam.

Kao predsjednik Stranke dijaspore osjecam da je ovo  jedinstvena prilika da se glas dijaspore i domovine cuje u parlamentu BiH, entitetskim i kantonalnim parlamentima ! Iako je broj prijavljenih glasaca iz dijaspore daleko manji od nasih zelja (41 008), zadovoljni smo cinjenicom da se trend pada glasaca ipak prekinuo.

Jedini naci da se borimo za svoju domovinu i zahtjevamo ustavne promjene je kroz usta nasih kandidata u parlamentarnoj skupstini! Dok paralamentarne  stranke finansiraju svoju kampanju trosenjem narodnih para iz drzavnog budgeta koje se mogu mjeriti u  stotinama hiljada KM , Stranka dijaspore se finansira clanarinama i donacijama ljudi koji vjeruju u bolje sutra! Kao ozbiljna stranka  cije poslovanje se kontrolise od strane Centralne Izborne Komisije garantujemo da ce svaka uplacena donacija biti upotrebljena iskljucivo kao podrska nasim kandidatim i odborima na narednim izborima!

Zato Vas molim i pozivam da nam u ovom odsutnom trenutku pomognete uplatom vase donacije! Vasom uplatom dajete nam mogucnost da se borimo zajedno za nase zajednicke ciljeve i  interese!

Nadam se da cete razumjeti znacaj ovog poziva poziva i odazvati se ovoj akciji te da najkasnije do  5. septembra 2014. izvrsiti Vasu uplatu!

Za uplate iz inostranstva na centralni račun SDBiH u Sarajevu: IBAN: BA 39 3386 9022 3183 4606 Bank BIC/Swift kod: UNCRBA22 Identif br: 4201545190001

Molimo vas naznačite da li je uplata “članarina” i “donacija”. Drugi tipovi uplata prema Izbornom zakonu BiH nisu dozvoljeni.

Ako želite iskoristiti udruženje B-H dijaspora za uplatu iz dijaspore za domovinu molimo vas uradite te na sljedeći račun

Name: Udruženje B-H dijaspora Bank: Swedbank AB Bank BIC: SWEDSESS Račun: IBAN SE81 8000 0810 5991 4562 1125 Račun za uplate iz Švedske: 923 309 468-0 (clearing nr: 8105-9)

 Hvala vam na paznji i podrsci!

Zajedno smo jaci!

 Edin Osmancevic, predsjednik SD BiH

Geteborg 25. avvgust 2014. godine!

edin osmancevic

sdbih

Poslednje izjave predsjednice Vlade Republike Srpske Željke Cvijanović , poput “RS  je država u nastajanju” mogle bi se  su najblaže rečeno nazvati neozbiljnim, neodgovornim  i osuđuju svaku osudu svih građana dobre volje  jer  ponovo priziva na “zveketanje oružjem “.

Očito da Cvijanovička “mijenja ploču” kako bi se u drugi plan stavila  ekonomsko propadanje RS-a i osiromašenje građana te izvršila pritisak kako na domaće aktere tako i međunarodnu javnost  pred konferenciju o Zapadnom Balkanu koja će se održati  u Berlinu ove nedjelje. Cvijanovićka svjesno cilja da diskredituje svaku pomisao o budućim ustavnim promjenama usmjerenim ka  jačanju države Bosnu i Hercegovinu kao preduslovu za neophodne ekonomske i socijalne reforme u zemlji. Kao neki loš učenik, na istom  onom principu kao što je to Milošević širio ideju velike Srbije ranih 90-tih, Cvijanovićka želi pred naredne opće  izbore “dobro isprobanim modelom koji pali kod narodnih masa” homogenizirati i pridobiti glasove prevarenih građana koji još uvijek vjeruju u utopiju Cvijanovićke .

Cvijanovićka se krije iza  maske “čelične ledi” kojom se želi nametnuti  bosansko-hercegovačkoj javnosti.   Nespremna da se suoči sa istinom o katastrofalnim rezultatima politike SNSD u proteklom periodu ali i hipoteke genocida koju entitet, koga ona predstavlja nosi, Cvijanovićka je u službi staromodne politike koja narodu nudi ništa osim praznih priča.

O suverenitetu, teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine kao i karakteru genocida počinjenog u Srebrenici i Prijedoru , nikad i niko ne može pregovarati niti dovoditi u pitanje!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

TUMAČENJE POJMOVA

Posted: 24. August 2014. in Intervjui

Cio svijet se zgraža nad zvjerstvima koja u Iraku i Siriji čine borci tzv. “Islamske države”. Pri tome se ti ubojice bogohulno pozivaju na Kuran, premda u toj sv. knjizi izričito piše: “Tko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cio svijet “. Oni to zapravo ne znaju, jer u svojim svakodnevnim molitavama kuranske  ajete (rečenice, strofe) izgovaraju mehanički,  a o značenju tih kuranskih poruka znadu onako kako im to kažu njihove “vjerske vođe”, koje ih potiču na ovakva zvjerstva. Zašto?!

Religija je suštinski osobno poimanje od strane svake pojedine osobe. No, ljudi se udružuju oko zajedničkih vjerovanja organizirajući institucije s predvodnicima koji počinju usklađivati njihivo ponašanje. Stjecajem okolnosti, ali i nastojanjima ambicioznih pojedinaca, kroz cijelu su se poznatu povijest organizirane religijske zajednice povezivale s državnom politikom, djelujući kao “državne religije”, ali je bilo i organiziranja države u okviru religijske zajednice. No, to je uvijek bilo na štetu izvornih religijskih ideja. Naime, svaka se država, pa i ona najtolerantnija, zasniva na prisili (zakonske odredbe), dok se religija kao osobno poimanje suštinski ne može zasnivati na prisili: vjerujem, ili ne vjerujem - a u Kuranu je to nedvojbena tvrdnja: “La ikrahi fit din – u vjeri nema  prisiljavanja”.

 U praksi se često koriste nedovoljno jasno definirani svetopisamski pojmovi, koji se zbog formalizma u tumačenju, a od strane politikanata i namjerno pogrešno tumače. Kao što ne možemo kriviti Evanđelje i kršćanstvo zbog zâla što ih je činila politika papinstva kroz inkviziciju i križarske ratove, tako ne možemo kriviti ni Islam zasnovan na Kuranu, zbog zločina podivljalog dijela političkog islama današnjice.

 Budući da tu vlada velika nejasnoća u razumijevanju značenja pojedinih pojmova, u cilju boljeg razumijevanja, navesti ću stvarno značenje nekoliko izričito važnih pojmova:

  1. Ta riječ nije arapskog podrijetla, a traženje korijena u drugim jezicima nije dalo zadovojavajuće rezultate. Međutim, u cjelovitom kontekstu kuranskih tekstova značenje te riječi potpuno je jasno: riječ Islam znači: Vjerovanje u jednog Boga, a to znači da i Mojsijevi i Isusovi sljedbenici pripadaju Islamu. No, iz praktičnih razloga taj su naziv sljedbenici kuranskih poruka uzeli kao naziv za svoju vjersku zajednicu.

  Musliman također nije arapska riječ, a iz cjelokupnog sadržaja Kurana proizlazi da riječ musliman zanači: vjernik - i ništa više! Samo se tako može razumjeti da se u Kuranu  biblijske likove, pa i Isusove učenike, naziva muslimanima.

 Džihad je izvanredno važan pojam, ali se uporno krivo tumači. U kontekstu cijelog sadržaja Kurana, Džihad označava borbu, nastojanje na Božjem putu: molitvom dobrim djelima, imovinom, pa i žrtvovanjem vlastitog života – ako je to nužno.

Taj pojam je isto što je Ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je u Evanđelju naglašena kao najvažnija i u kojoj su sadržani Pismo i proroci.

Budući da se jezičkom kombinatorikom riječ borba može iskazati i kao rat –  politički su islamisti iz toga davno izveli pojam “Sveti rat”,   kojim pozivaju u rat protiv nekog aktualnog neprijatelja, a  pojam Džihad u tome smislu u Kuranu uopće ne postoji. Džihad nitko ne može proglasiti u cilju nekakve borbe protiv nekoga, jer to je osobno svojstvo, kao i vjerovanje.   

Filip Ćorlukić 

dida Filip

 

Miro Lazovic-1Predsjednik je “primus inter pares“ dakle prvi među jednakim i sve odluke se donose na Predsjedništvu kao organu stranke. Predsjednik predstavlja stranku u pravnom i javnom prometu, a u političkoj aktivnosti provodi odluke i stavove donesene na Predsjedništvu i Glavnom odboru stranke…..Osnivači Socijaldemokratske unije – SDU BiH, Miro Lazović  i Ivo Komšić osnivanjem stranke 2002. godine, sačinili su Statut koji garantira etničku izmjenjivost predsjednika, na način da je mandat predsjednika vremenski ograničen,  nakon kojeg se  bira predsjednik iz reda druga dva konstitutivna naroda ili iz reda ostalih…..Zbog sudskog procesa koji je pokrenut sa gospodinom Pećancem, a pritisnuti rokovima Centralne izborne komisije za prijavu  za Opće izbore bili smo primorani da formiramo novi politički subjekat Uniju socijaldemokrata i na taj način osiguramo izlazak na izbore….. Materijalna i kadrovska baza je sa nama a Nerminu Pećancu je ostalo tek ime kao i stari pečat uz neznatan broj politički nerelavantih pojedinaca…..Socijaldemokrati ne samo na riječima već i djelom, načinom života i principima moraju prezentirati društvenu realnost, socijalnu osjetljivost i brigu za čovjeka i državu. Sujete lidera i njima odanih  ljudi dovele su do razuđenosti socijaldemokratije i mislim da je vrijeme da to prestane…..Prepoznatljivost Unije socijaldemokrata leži u njenim kandidatima i vrijednosti koje sobom nose, patriotizam, odnos prema drugom  i drugačijem, poštivanjem ljudskih vrijednosti, nastojanje da se vrijednosti za koje smo se godinama zalagali vrate u politički i društveni život BiH, te na taj način dovedu do odgovorne vlasti koja će raditi za državu i građane, a ne kao što je do sada bio slučaj da se mandat provodi u funkciji ličnog i grupnog bogaćenja…..Odnos prema BiH, njenoj stabilnosti, državnom suverenitetu i integritetu, jedan je od ključnih kriterija koji će nas opredijeliti za moguću postizbornu koaliciju…..Dakle pozivamo sve građane BiH u zemlji i inozemstvu da svoju odgovornost prema državi i želju za prosperitetom i promjenama iskažu na narednim Općim izborima u oktobru 2014. godine…..Za Uniju socijaldemokrata prioritet je donošenje novog Ustava BiH, iz kojeg će biti eliminisane sve sadašnje diskriminacijske odredbe i u kojem će sloboda i ljudska prava svakog građanina biti zagarantovana na svakom pedlju BiH……Smatramo da bi bilo dobro formirati posebno ministarstvo koje bi se bavilo pitanjima dijaspore, njihovim angažmanom ka doprinosu ulaska BiH u Europske integracije…..

Gospodine Lazoviću! U “ličnoj karti” vaše stranke stoji, između ostalog, da je “…osnovana 22. januara/siječnja 2014…” te da je “…. specifična u odnosu na sve postojeće političke stranke/partije, koje su etablirane na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, po tome što Unija socijaldemokrata nema organ predsjednika stranke….” Međutim, Odlukom Glavnog odbora od 12. jula/srpnja 2014. Vi ste imenovani predsjednikom. Da li se ovdje radi o koliziji…, o nekoj vrsti metafore, ili mogu li ovi fakti djelovati zbunjujuće za javnost…? Hoćete li objasniti o čemu se, zapravo, radi?

LAZOVIĆ: Unija socijaldemokrata je specifična politička organizacija, koja svoju aktivnost bazira  isključivo na timskom radu. Mi nismo liderska, niti elitistička stranka, niti imamo funkciju predsjednika kao organa stranke, koji samostalno može donositi odluke. Predsjednik je “primus inter pares“ dakle prvi među jednakim i sve odluke se donose na Predsjedništvu kao organu stranke. Predsjednik predstavlja stranku u pravnom i javnom prometu, a u političkoj aktivnosti provodi odluke i stavove donesene na Predsjedništvu i Glavnom odboru stranke.

Nnija socijaldemokrata - logo

Da podsjetim i Vas i čitatelje da sam prethodni intervju s Vama radio dok ste bili na funkciji potpredsjednika SDU BiH. Evo, sada s Vama razgovaram kao predsjednikom neke druge stranke. Kako i zašto je došlo do toga da ste Vi i drugi napustili SDU i formirali novu stranku?

LAZOVIĆ: Osnivači Socijaldemokratske unije – SDU BiH, Miro Lazović  i Ivo Komšić osnivanjem stranke 2002. godine, sačinili su Statut koji garantira etničku izmjenjivost predsjednika, na način da je mandat predsjednika vremenski ograničen,  nakon kojeg se  bira predsjednik iz reda druga dva konstitutivna naroda ili iz reda ostalih.

Zbog specifičnosti situacije u kojoj se stranka nalazila nakon odluke GO SDU BiH od 2007. godine da iz svojih redova zbog neprimjerenih radnji isključi gospodina Tokića, odlučili smo da na čelo SDU BiH mjesto predsjednika i dalje nastavi obavljati kandidat iz reda bošnjačkog naroda, te sam lično predložio gospodina Pećanca, vjerujući  da će svoju ambiciju ostvarivati u timskom radu, poštujući program i Statut stranke. Nažalost prevarili smo se jer  njegovu ambiciju da rušeći Statut stranke ostane na čelu SDU BiH nismo mogli prihvatiti.

Zbog čvrstog uvjerenja da samo stranka koja je unutar sebe demokratska može graditi demokratsko društvo i državu, gospodin Komšić, Pećanac i ja smo obavili  smo u tri navrata razgovore i postigli dogovor da zbog Statutarnih odredaba, gospodin Pećanac ostane podpredsjednik stranke iz reda bošnjačkog naroda i da nosi listu za Opće izbore 2014. godine po sopstvenom izboru. U razgovoru sa nama prijedlog je prihvatilo ali je onda preko svojih poltrona koristeći poziciju ministra unutarnjih poslova KS krenuo u političku hajdučiju, drastično urušavajući imidž stranke, njene osnivače i sam Statut i program.

Nermin pecanacZbog sudskog procesa koji je pokrenut sa gospodinom Pećancem, a pritisnuti rokovima Centralne izborne komisije za prijavu  za Opće izbore bili smo primorani da formiramo novi politički subjekat Uniju socijaldemokrata i na taj način osiguramo izlazak na izbore.

Šta je, onda, ostalo od SDU?

LAZOVIĆ: Od SDU  je ostala,kao što sam već rekao, grupa pojedinaca koji  su napravili privatnu firmu, dok je većina članstva ostala kod nas, čak su i neki koji su bili u sadašnjem SDU, shvatili da je to jedna hajdučija i vratili se nama. Dakle u tim previranjima u Uniji socijaldemokrata ostalo je 90% članstva i infrastrukture SDU BIH. Materijalna i kadrovska baza je sa nama a Nerminu Pećancu je ostalo tek ime kao i stari pečat uz neznatan broj politički nerelavantih pojedinaca.

Sada na političkoj sceni BiH imamo četiri stranke sa socijaldemokratskim predznakom. Zar to nije malo puno za tako malu zemlju kao što je naša i zašto je tome tako? Da li su u pitanju ideološke razlike među tim strankama pa ne mogu skupa ili je nešto drugo u pitanju?

LAZOVIĆ: U pravu ste, socijaldemokratska ideja u BiH je fragmentirana i to nije dobro. Smatramo da socijaldemokratska ideja je potrebna BiH, da je ona integrirajuća, da u sebi nosi dijalog, razumijevanje i solidarnost i zbog toga smo i uzeli naziv unija jer želimo voditi politiku okrupnjavanja političkih subjekata, prvenstveno socijaldemokratske provenijencije. Moram reci da je Dodikova socijaldemokracija zastranila a SDP-ova socijaldemokratija, te u ovom proteklom periodu pokazala ideološku dezorijentiranost opterećenu ličnom i partijskom pohlepom za materijalnim bogatstvima što je dovelo do kompromitiranja socijaldemokratije u BiH. Međutim, to ne znači da socijaldemokratsku ideju treba odbaciti, već joj se moraju vratiti njeni izvorni principi, istinske vrijednosti koje ona u sebi nosi. Socijaldemokrati ne samo na riječima već i djelom, načinom života i principima moraju prezentirati društvenu realnost, socijalnu osjetljivost i brigu za čovjeka i državu. Sujete lidera i njima odanih  ljudi dovele su do razuđenosti socijaldemokratije i mislim da je vrijeme da to prestane. Na inicijativu SDP-a ostvaren je ponovni dijalog sa rukovodstvom te stranke. Oni su predlagali ujedinjenje a mi prvo koaliciju, a nakon izbora moguće ujedinjenje. Rukovodstvo SDP-a je ocijenilo da koalicija nije prihvatljiva za njih u ovom trenutku, što je prema našem mišljenju prvenstveno njihova greška. Razlog za uspostavljanje dijaloga sa SDP-om je u našoj intenciji i opredjeljenosti da se ideja socijaldemokratije mora sačuvati i obnoviti. Šta će biti, vrijeme će pokazati…

Kako ćete biti prepoznatljivi biračima na predstojećim općim izborima?

LAZOVIĆ: Unija socijaldemokrata želi promijeniti društveni ambijent u BiH koji je za ovih 20 godina napravljen „lopovskim“. Sve vrijednosti  zdravog društva i države  kao  što su poštenje, pravda, moral, socijalna sigurnost i  osjetljivost su protjerani iz političkog života i društvenog ambijenta. Prepoznatljivost Unije socijaldemokrata leži u njenim kandidatima i vrijednosti koje sobom nose, patriotizam, odnos prema drugom  i drugačijem, poštivanjem ljudskih vrijednosti, nastojanje da se vrijednosti za koje smo se godinama zalagali vrate u politički i društveni život BiH, te na taj način dovedu do odgovorne vlasti koja će raditi za državu i građane, a ne kao što je do sada bio slučaj da se mandat provodi u funkciji ličnog i grupnog bogaćenja.  Naša kampanja bit će bazirana na davanju rješenja koja bi dovela do potrebnih reformi. Nećemo napadati, niti voditi tzv. prljavu kampanju jer smatramo da se politička utakmica mora bazirati na konkurenciji ideja i nuđenju rješenja, a ne samo kritikom i prepucavanjima i napadima na političku konkurenciju.

Nastupate li pojedinačno na svim nivoima ili tu i tamo s nekim u koaliciji?

LAZOVIĆ: Na svim nivoima vlasti nastupamo pojedinačno, s tim da smo imali pregovore sa određenim strankama iste provenijencije, ali je Predsjedništvo donijelo odluku da ipak idemo samostalno, a nakon izbora moguće su koalicije.

Imate li utvđene kriterije s kim bi mogli praviti postizbornu koaliciju a s kim ne bi?

LAZOVIĆ: Odnos prema BiH, njenoj stabilnosti, državnom suverenitetu i integritetu, jedan je od ključnih kriterija koji će nas opredijeliti za moguću postizbornu koaliciju. Šira je lepeza političkih stranaka kao mogućih partnera, ali u ovom trenutku prednost dajemo patriotskim strankama, koje ne pristaju na bilo koju vrstu podjele BiH i koje zagovaraju neophodnu promjenu ustavno-pravnih rješenja na bazi integracije sa Europskom unijom i ulaskom u NATO Pakt.

Miro lazovic 2Koje su Vaše temeljne poruke građanima BiH u sklopu predizborne kampanje?

LAZOVIĆ: Temeljne poruke građanima su da ne apstiniraju i izađu na izbore u što većem broju. Svaka apstinencija učvršćuje one stranke koje dobivaju izbore ne glasanjem velikih građanskih masa. Kao što je bivši predsjednik Amerike Abraham Lincoln davno rekao: „ Izbori su stvar naroda. Odluka je u rukama naroda. U koliko narod okrene leđa toj vatri i srži zadnjicu onda će taj isti narod morati sjediti na plikovima.“ Dakle pozivamo sve građane BiH u zemlji i inozemstvu da svoju odgovornost prema državi i želju za prosperitetom i promjenama iskažu na narednim Općim izborima u oktobru 2014. godine.

 Koji su, po Vama, gorući problemi u našoj zemlji i društvu, postoje li rješenja te koja su, eventualno?

LAZOVIĆ: Generator svih naših političkih  i ekonomskih problema uglavnom proizilazi iz sadašnjeg Dejtonskog ustava. BiH je neprirodno podijeljena na dva entiteta, a Ustavne odredbe afirmiraju njenu teritorijalnu, etničku i političku podjelu.

Za Uniju socijaldemokrata prioritet je donošenje novog Ustava BiH, iz kojeg će biti eliminisane sve sadašnje diskriminacijske odredbe i u kojem će sloboda i ljudska prava svakog građanina biti zagarantovana na svakom pedlju BiH.

Krucijalni problem u ovako podijeljenoj BiH su duboke brazde  korupcije i kriminala, koje su zahvatile gotovo sve pore društva i postale su sastavni dio u radu institucija u BiH. Zbog toga smatramo da je potrebno izvršiti hitnu reformu pravosuđa i tužilaštva, koje je i samo podleglo takvoj atmosferi, a  bez čijeg odgovornog i profesionalnog pristupa nema potrebnog obračuna sa  nosiocima kriminala i korupcije.

Promjena sadašnjeg Ustava nameće se kao prioritet jer će sa tim promjenama biti eliminirane podjele u školstvu, zdravstvu, kulturi i ostalim segmentima političkog i društvenog života u BiH.

Na samom kraju, da li su po Vašem mišljenju i spoznajama raznovrsni potencijali bh. dijaspore, osim onih financijskih, do sada adekvatno prepoznavani i valorizirani od strane institucija  i nosioca javnih funkcija u BiH i kako biste se Vi, da ste na vlasti, odnosili prema nama u dijaspori?

LAZOVIĆ: BH dijaspora predstavlja značajan demografski faktor,  ne samo ekonomski, već i u političkom smislu, gdje iskustva koja su stekli u drugim zemljama mogu biti upotrebljena unutar kreiranja ukupnih odnosa u BiH. Nažalost, dosadašnji odnos bh. institucija prema bh. dijaspori uglavnom se bazirao na ekonomskim pristupima. Utjecaj bh. dijaspore na ukupna zbivanja u BiH bi trebao biti puno veći, kroz uspostavljanje permanentnog dijaloga sa relevantnim bh. organizacijama i institucijama. Smatramo da bi bilo dobro formirati posebno ministarstvo koje bi se bavilo pitanjima dijaspore, njihovim angažmanom ka doprinosu ulaska BiH u Europske integracije.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

LAZOVIĆ: Poštovani Bedrudine, bilo mi je zadovoljstvo da nakon dužeg vremena ponovno na ovaj način obavim razgovor sa Vama, svakako Vam stojim na raspolaganju i u narednom periodu. S poštovanjem, Miro Lazović

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (596)

vrbas-miso

TRGOVINSKI DEFICIT

Posted: 22. August 2014. in Intervjui

sdbih

Na osnovu informacije Agencije za statistiku BiH o vanjskotrgovinskom robnom deficitu Bosne i Hercegovine koji  je u periodu januar – juli 2014  iznosio četiri milijarde i 65 miliona KM može se  reći da Bosna i Hercegovina nastavlja svoj ekonomski sunovrat zahvaljujući prije svega uvoznom lobiju poljoprivrednih proizvoda koji koristi nedostatak jedinstvene poticajne ekonomske politike u BiH kao i indiferentnosti  državne vlasti , koju ne zanimaju ekonomski problemi ove zemlje!

Kao što je poznato u strukturi trgovinskog deficita BiH,  uvozni poljoprivredni proizvodi se nalaze na prvom mjestu sa udjelom od  jedne trećine. Ogromna razlika u opsegu uvoza i izvoza poljoprivrednih proizvoda posljedica  je nedostatka adekvatne stimulacije domaćim poljoprivrednicima, koji zbog toga nisu u mogućnosti povećati domaću proizvodnju.

S obzirom da BiH ima ogromne potencijale kada je riječ o proizvodnji hrane, deficit  ogroman dio tog deficita je potpuno neopravdan. Imamo ogroman dio obradivog zemljišta koji se uopće ne obrađuje, poljoprivrednike koji proizvode u teškim uvjetima i ne primaju adekvatne poticaje

Ovakav deficit ne mogu da podnesu ni najjače evropske zemlje. Odliv novca teško je nadoknadiv i zato tonemo u još veću dubiozu, što naš ekonomski sistem čini neodrživim.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

dzb

Analizom političke situacije smo utvrdili da možemo očekivati dobre rezultate koji će iznenaditi mnoge ali ne i nas i ljude koji nas poznaju. Učešćem na općim izborima u Bosni i Hercegovini 2014. pokazat ćete respekt prema Sebi i Svojoj domovini!….Naša vizija je da će Bosna i Hercegovina biti država gdje će se razmjenjivati ideje iz oblasti tehnologije, nauke i ekonomije, te da će poljoprivredni proizvođači u potpunosti zadovoljavati potrebe za hranom na bh. tržištu…..Nas podržavaju svi slojevi društva. Tu je naša dubina i širina. Nas će podržati i privatnik koji pošteno plaća porez i radnik, a i onaj koji nema posla i koji očekuje zaposlenje. Svima ćemo omogućiti uspjeh. Zato mi i jesmo ineteres svih slojeva društva. Nije u interesu da dođemo na vlast samo vladajućoj eliti, jer su svjesni činjenice da kada dođemo neće moći biti korupcije, sumnjivih računa, da im nećemo dati mjesto pokraj sebe da i dalje nastave biti ulizice…..Prvi smo koji smo potpisali sporazum sa GRAĐANSKOM KOALICIJOM PRVI MART, pomogli smo im na različite načine. Na taj smo način doveli dijasporu u poziciju da odlučuje, što ćemo nastaviti raditi i dalje. Svima koji nisu uspjeli ostvariti pravo glasa na ovaj način, savjetujem da rezervišu odmor i kartu za dolazak u BiH, i ostvare svoje pravo u prijavljenom mjestu prebivališta. Tako ćete pomoći i sebi svojoj zemlji…..Nešto od moje prednosti se krije i u činjenicama da : – od deset kandidata , jedino moje ime nije zloputrebljeno medijski, vjerski niti politički. Zbog toga su mnogi prepoznali moju prednost, a postao sam je svjestan nakon detaljne analize mojih protukandidata; – naučio sam kako se od ničega pravi nešto, a ne od nečega pravi ništa….. Moja slabost je i u činjenici što me mediji izbjegavaju i često puta ime mi pogrešno i pišu i izgovaraju (slučajno ili ne)….. Hvala Vam na ukazanoj mogućnosti da se i na ovaj način obratim ljudima koji žele dobro sebi i domovini Bosni i Hercegovini…..Obećavam da će sve vrste  manipulacija prestatati kada dođem u Predsjedništvo BiH, i da će moje ovlasti biti velike i neće biti samo protokularne sa zaobilaženjem legitimiteta. Drugim riječima, samo hoću da kažem da neću zaobilaziti ODGOVORNOST….. Iza mene stoji jaka Stranka diajspore BiH. Imamo kvalitetne, kompetentne i pametne ljude koji su sposobni da ovu zemlju izvedu na pravi put…..). Mislim da se g. Mustafa Cerić nije trebao dovoditi u sukob sam protiv sebe. Ovo što govorim su mišljenja stručnjaka za ova pitanja, a meni su jako interesantna. Poslije okotobra će vidjeti na čemu je. Želim mu puno sreće…..

Gospodine Bajramoviću! Već sam imao dva intervjua sa predsjednikom Vaše Stranke pa ću se u ovom, s Vama, kao njegovim zamjenikom, dotaknuti samo nekih stranačkih, ali predizbornih tema. Dakle, šta je moto preizborne kampanje SDBiH?

BAJRAMOVIĆ: Moto je POŠTENA BORBA ZA NORMALAN ŽIVOT I DOSTOJANSTVO SVAKOG ČOVJEKA. To će omogućiti ovako bogatoj zemlji kao što je BiH preporod u svakom smislu i brisanje granica unutar BiH.

Kakve izborne rezultate očekujete kao Stranka i idete li na svim nivoima samostalno ili s nekim u koaliciji?

BAJRAMOVIĆ: Analizom političke situacije smo utvrdili da možemo očekivati dobre rezultate koji će iznenaditi mnoge ali ne i nas i ljude koji nas poznaju. Učešćem na općim izborima u Bosni i Hercegovini 2014. pokazat ćete respekt prema Sebi i Svojoj domovini!

Imate mogućnost izabrati progresivne ideje koje donosi Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine na opće izbore 2014. izlazimo po prvi put i to sa čak 146 kandidata na svim nivoima vlasti, te s kandidatom za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH – Džebrailom Bajramovićem. U entitetu RS nastupit ćemo u okviru pro-bosanske koalicije “Domovina” – koju čine devet koalicionih stranaka, dok ćemo u Federaciji BiH samostalno izaći na izbore.

Naši kandidati su kvalitetni, iskusni i obrazovani kadrovi iz domovine i dijaspore koji uglavnom nisu ranije bili angažirani u političkom životu BiH, a koji su shvatili da bez ličnog angažmana neće doći do promjena. Zbog toga smo uvjereni u dobar uspjeh na izborima.

Naša vizija je da će Bosna i Hercegovina biti država gdje će se razmjenjivati ideje iz oblasti tehnologije, nauke i ekonomije, te da će poljoprivredni proizvođači u potpunosti zadovoljavati potrebe za hranom na bh. tržištu.

 Djeluje već kao otrcana fraza da aktuelna vlast u BiH, kao i mnoge prije nje, nije u stanju pokrenuti stvari naprijed, naprotiv. Evo ja tu frazu ponavljam jer jeste, prije svega, notorna istina. Očekujete li da će biračko tijelo ovoga puta “progledati” i prepoznati one koji nude suštinske promjene, na dobrobit svih građana naše zemlje, kako onih koji žive u BiH, tako i nas koji smo razasuti po cijelom dunjaluku? Koje političke snage, zapravo, mogu pokrenuti bh. točak naprijed?

dzebrail b.BAJRAMOVIĆ: Očekujem da će biračko tijelo progledati zbog velike potrebe svakog čovjeka da se bori za normalan i dostojanstven život. To je jednostavno interes svih poštenih ljudi. Mi im se ne nudimo kao jedino rješenje, ali garantujemo da znamo uraditi šta je potrebno za BiH. Stvaranje posla, poštivanje zakona,ubrzane i pravovremene integracije će preporoditi našu zemlju. Nas će podržati svaki čovjek koji želi da živi na osnovu vlastitih kvaliteta i sposobnosti. Svaki čovjek koji ima HUMANU ambiciju u životu i koji u općem dobru ne vidi priliku za lakšim bogaćenjem. Nas podržavaju svi slojevi društva. Tu je naša dubina i širina. Nas će podržati i privatnik koji pošteno plaća porez i radnik, a i onaj koji nema posla i koji očekuje zaposlenje. Svima ćemo omogućiti uspjeh. Zato mi i jesmo ineteres svih slojeva društva. Nije u interesu da dođemo na vlast samo vladajućoj eliti, jer su svjesni činjenice da kada dođemo neće moći biti korupcije, sumnjivih računa, da im nećemo dati mjesto pokraj sebe da i dalje nastave biti ulizice. Takvi su protiv nas i njihova podrška nam ne treba. Hvala im što nas zaobilaze. Prvo što ćemo uraditi jeste da ćemo vratiti sve pametne i kompetntne ljude u zemlju i tako krenuti sa progresom. Nebrojeno puta su naši ljudi dokazali svoje sposobnosti, i na zaslužuju da budu hamali u Evropi.Dakle, imamo podršku svih slojeva društva koji žele progres, i to je i njihov i naš interes.

Dijaspora je do sada, posebno u povodu prethodnih izbora, uglavnom apstinirala, a potencijalno smo značajna glasačka mašina. Zašto je tome tako i kako ubuduće (ako za ove izbore već nije kasno ?!) animirati naše ljude diljem svijeta da u što većem broju odlučuju ko će obnašati vlast u BiH, odnosno odlučuju o sudbini – kako svojoj, tako i svojih potomaka pa i Domovine, općenito?

BAJRAMOVIĆ: Naša dijaspora se počela buditi.Dokaz za to je spisak registranih birača koji glasaju putem pošte u CIK-u BiH. Samo svjesni pojednci su uvjek bili aktivni. Mi smo kao Stranka pomogli i taj proces, što mnogi ne znaju. Prvi smo koji smo potpisali sporazum sa GRAĐANSKOM KOALICIJOM PRVI MART, pomogli smo im na različite načine. Na taj smo način doveli dijasporu u poziciju da odlučuje, što ćemo nastaviti raditi i dalje. Svima koji nisu uspjeli ostvariti pravo glasa na ovaj način, savjetujem da rezervišu odmor i kartu za dolazak u BiH, i ostvare svoje pravo u prijavljenom mjestu prebivališta. Tako ćete pomoći i sebi svojoj zemlji. Iako je neskromno, možemo reći da sa našim uključivanjem u političke procese u BiH, dijaspora je dobila na stvarnom značanju i izašla je iz formalnog poimanja.

Evo nas kod Vaše kandidature za bošnjačkog člana Predsjedništva i jedan ste od deset kandidata iz reda najbrojnijeg naroda u BiH. Kako komentirate toliki broj kandidata? “Sudaraju” li se u tom broju i ovim povodom, uvjetno rečeno, kvantitet i kvalitet i može li se uzeti i kao neka vrsta prednosti bošnjačkog izbornog tijela da imamo toliki broj kandidata ili će neko nekome samo oduzeti glasove, odnosno utjecati na njegov izborni rezultat?

dzebrail b. IIIBAJRAMOVIĆ: Svi kandidati imaju svoje loše i dobre strane. Teško je govoriti o njima, bez njihovog prisustva. Ono zbog čega će meni birači dati glas jesu moje karakteristike u privatnom i profesionalnom smislu. Nešto od moje prednosti se krije i u činjenicama da : – od deset kandidata , jedino moje ime nije zloputrebljeno medijski, vjerski niti politički. Zbog toga su mnogi prepoznali moju prednost, a postao sam je svjestan nakon detaljne analize mojih protukandidata; – naučio sam kako se od ničega pravi nešto, a ne od nečega pravi ništa,U svome radu sam dokazao da na svakom području mogu uspjeti sa kompetentnim i dobrim ljudima jer sam dobar organizator.Jedino nudim poštenu borbu za normalan život i znam kako to postići, siguran sam u naš uspjeh. Što se tiče slabosti, mogao bih izdvojiti: – nisam prije bio u vlasti, tako da nisam mogao postaviti sebi podobne službenike u različitim institucijama kako državnim, vjerskim ili dr. koji bi mi bili dužni gledati “kroz prste” niti mi trebaju takvi.Najviše me podržavaju ljudi koji su uslovljeni od vladajućih struktura za obično radno mjesto koje im svakako i pripada. Isto je i sa medijima, to je moja slabost. Moja slabost je i u činjenici što me mediji izbjegavaju i često puta ime mi pogrešno i pišu i izgovaraju (slučajno ili ne). Moja podrška tj. podrška meni kao kandidatu za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i podrška stranci dijaspore BiH nije na realan način zastupljena u javnim medijima. Zato ona izgleda manja nego što jeste. Ne štimam ankete za kandidate, kako bi pravio manipulacije i tako ošamutio biračko tijelo, zato će se mnogi iznenaditi u oktobru, kada poslije izbora pogledaju rezulate. Zbog tih stvari nas prate, pokušavaju dogovoriti da odstupimo od izbora, nude razne dogovore i boje se reagovati prema nama.Sa ovim slabostima će se moji protukandidati nositi. Hvala Vam na ukazanoj mogućnosti da se i na ovaj način obratim ljudima koji žele dobro sebi i domovini Bosni i Hercegovini.

Ako imamo na umu činjenicu da se može osporiti legitimitet samog Predsjedništva BiH, s obzirom na potpuno nedemokratski, zapravo diskriminatorski Izborni zakon, te inače imajući u vidu da su ingerencije Predsjedništva veoma ograničene – skoro protokolarnog značaja, Vi (kao i drugi, uostalom) ste se ipak kandidirali. Zašto?

BAJRAMOVIĆ: Ovlasti člana Predsjedništva se velike i utjecajne. One postaju male i ograničene samo kada se nastoje opravdati i izbjeći vlastitita odgovornost. Tako se ne zaobilazi odgovornost na bitnom mjestu. Izborni zakon svakako treba mijenjati i dati prava svima. To se radi zbog nacionalnih naboja u BiH. Ni jedan narod ne smije trpiti to. Zato će doći do mijenjanja Izbornog zakona. Obećavam da će sve vrste  manipulacija prestatati kada dođem u Predsjedništvo BiH, i da će moje ovlasti biti velike i neće biti samo protokularne sa zaobilaženjem legitimiteta. Drugim riječima, samo hoću da kažem da neću zaobilaziti ODGOVORNOST.

Šta Vi, kao kandidat, nudite izbornom tijelu i da li se to bitno razlikuje od ponude ostalih kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva? U čemu je, zapravo, Vaša prednost, u odnosu na njih – preostalih devet?

BAJRAMOVIĆ: POŠTENU BORBU ZA NORMALAN ŽIVOT I DOSTOJANSTVO SVAKOG ČOVJEKA. Prilika da svaki čovjek živi od svoga rada u skladu sa sposbnostima i kavalitetima.

Smatrate li svojim hendikepom što iza Vas ne stoji neka od jačih političkih stranaka, kao što stoji iza nekih drugih kandidata?

BAJRAMOVIĆ: Iza mene stoji jaka Stranka diajspore BiH. Imamo kvalitetne, kompetentne i pametne ljude koji su sposobni da ovu zemlju izvedu na pravi put. Ne želim da se gomilaju dugovi i da mladi ljudi odlaze raditi u inostranstvo, već da ostvarimo progres u kojem će dolaziti mladi iz cijelog svijeta da rade u BiH.Situacija u kojoj ćemo drugima pozajmljivati novac preko MMF-a a ne obrnuto. Zbog svega imam iza sebe jaku Stranku dijaspore BiH koja me podržava.

 Među kandidatima, doduše, ima i nezavisnih, poput Mustafe Cerića. Šta mislite o njegovoj kandidaturi i kakve su mu šanse?

BAJRAMOVIĆ: Teško je govoriti o bivšem reisu Mustafi ef.Ceriću. Oni koji poznaju dobro g. Mustafu Cerića a ujedno poznaju politiku i historijske procese, kažu mi da je ovo ponavljanje WORMSKOG konkordata.Tu lekciju znaju i djeca iz šestog ili sedmog razreda osnovne škole. A to je bio sukob carstva i papstva, sukob svjetovnog i duhovnog. Sve se to desilo oko pitanja INVESTITURE ( prava na uvođenje u posjede). Mislim da se g. Mustafa Cerić nije trebao dovoditi u sukob sam protiv sebe. Ovo što govorim su mišljenja stručnjaka za ova pitanja, a meni su jako interesantna. Poslije okotobra će vidjeti na čemu je. Želim mu puno sreće.

Oglasili ste se javnom zahvalom Hasanu Ahmetliću iz Tešnja, te čestitkom zanimljivog sadržaja Redžepu Tajibu Erdoanu. Šta Vas je, eventualno, neposredno inspirisalo na takav čin?

BAJRAMOVIĆ: Inspirisali su me ljudi koji su me odgojili i znam da sličan stav ima devedeset pet posto ljudi u BiH.

Želim Vama i Vašoj Stranci puno uspjeha na izborima te hvala za ovaj razgovor.

 BAJRAMOVIĆ: Čast je bila razgovarati sa Vama, hvala na željama !!!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (595)

vrbas-miso

Mirsad2-225x300Svaka javna riječ prof .dr.  Mirsada Hadžikadića , bilo da se radi o intervjuu, izjavi, saopštenju za javnost ili reakciji na neki događaj u zemlji ili inostranstvu, sa pažnjom se prati,   naročito u dijaspori, pošto je ovaj rođeni Banjalučanin sa američkom adresom stanovanja, svojim javnim djelovanjem stekao povjerenje i poštovanje ogromne većine Bosanaca i Hercegovaca u svim dijelovima svijeta,  a naročito  na području Sjeverne Amerike.

Upravo zbog ove činjenice, razgovor sa ovim doktorom  kompjuterskih nauka  ,redovnim  profesorom na Univerzitetu Sjeverna Karolina i direktorom  Instituta za kompleksne sisteme u američkom gradu Šarlote, može biti dobar putokaz za sve građane Bosne i Hercegovine koji će 12. oktobra  izaći na izbore u   Bosni i Hercegovini.Njegove ocjene i odgovori vezani za političku situaciju u BiH i inostrastvu posebno dolaze do izražaja ako se pomene podatak da je profesor Hadžikadić u SAD bio pokretač ili osnivač gotovo svih značajnijih bosanskih organizacija, institucija ili agencija, te je prema mnogima naš najangažiraniji intelektualac u ovom dijelu svijeta.

  Kliker : Ovaj razgovor vodimo u vrijeme predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini koja je počela neuobičajeno rano i po svemu sudeći će ostati upamćena kao izuzeno prljava. Mnogi primjećuju da je to zbog toga što je za većinu aktera predizborne i izborne utakmice utakmice ovaj izborni ciklus pitanje života i smrti pošto će oni koji izgube, završiti na optuženičkoj klupi. Vaš komentar? 

Hadžikadić : Na nesreću, to je zaista tačno. U politici, kada ljudi ostanu bez ideja okreću se ka rušenju integriteta i ličnosti njihovih protivnika. Na žalost, to se sve više dešava i u svijetu, a pogotovo u SAD. Izgleda da su naši političari počeli koristiti iskustva i savjete stranaca, a pogotovo onih sa Zapada. Međutim, za razliku od država Zapada, koje su ekonomski i pravno napredne, naša država je nefunkcionalna i nema tradiciju razvijenih institucija demokratije putem kojih se predizborne mahinacije pretvore u normalan rad političkog i ekonomskog sistema nakon izbora. U Bosni i Hercegovini individualni politički ratovi se nastavljaju i tokom trajanja mandata, uz dodatnu otežavajuću okolnost da su mandati konstantno opterećeni stalnim stvaranjem kratkoročnih koalicija motiviranih većinom privatnim umjesto društvenim interesima, često dogovorenim iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti. To svakako ne može da vodi ka društvu u kojem vlada pravda, ravnopravnost, ekonomski prosperitet i kulturno-društveno uzdignuće.

Kliker : Kao što se i pretpostavljalo najžešća retorika i međusobne optužbe razmjenjuju kandidati stranaka koji pretenduju na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Koje Vaš favorit? 

Hadžikadić : Zaista nemam favorita, ponajviše zbog toga što ne vidim među kandidatima osobu koja može dovesti do značajnih promjena u trenutnim odnosima u državi. Oni kandidati koji imaju nove ideje nemaju iza sebe političku infrastrukturu koja bi im omogućila pobjedu i realizaciju tih ideja. Oni koji imaju infrastrukturu nemaju novih ideja, a naš sadašnji politički i ekonomski trenutak je najbolji pokazatelj kuda nas vode njihove ideje i ciljevi. Stanje nije ništa bolje ni na srpskoj ni na hrvatskoj strani. Nacionalizam je njihovo rješenje za sve. Čak su i Bošnjaci počeli da igraju na tu kartu. Ne znam kako te političke vođe sva tri naroda ne shvataju da to vodi njihove narode ka društvenoj i ekonomskoj propasti u dugoročnom smislu. Što duže političari igraju na tu kartu to će duže trajati oporavak i pojedinih naroda i društva u cjelini. Ipak, u cijeloj ovoj situaciji Bošnjaci imaju najviše interesa da budu kohezivna snaga koja će doprinijeti uređenju Bosne i Hercegovine koje će zaštititi posebne interese svih naroda i narodnosti, ali i izgraditi funkcionalno, moderno i ekonomski razvijeno građansko društvo. Zbog toga je ogromna odgovornost na leđima bošnjačkih političkih vođa na ovim izborima, kojoj se oni moraju odazvati na najbolji mogući način.

Kliker : Bode oči i činjenica da stranke i kandidati sklapaju neformalne koalicije mimo svih zakona logike i političkih pravila igre. Kao najočitiji primjer samo da navedemo koalicione odnose Laumdžije i Izetbegovića, odnosno Komšića, Čovića i Radončića. Šta je motiv takvog ponašanja i šta može biti rezultat takvog načina koaliranja? 

Hadžikadić : To je samo znak da su stranke zasnovane na određenim interesima a ne na idejama. Realno gledano, mi bismo u Bosni i Hercegovini trebali imati stranke zasnovane ili na idejama građanske demokratije ili na osnovama nacionalnih interesa. Kad kažem nacionalnih interesa onda mislim na one zdrave nacionalne interese koje se zaista bave pitanjima društvenog i kulturnog progresa nacija koje zastupaju, a ne pitanjima eliminacije drugih. Takva mješavina političkih snaga i ideja, ukoliko bi se zaista radilo o istinskim idejama, bi omogućila glasačima da odrede kojim snagama u određenom trenutku treba dati prednost da upravljaju državom. Tada bi bar postojala mogućnost da se vremenom stvori balans između državnih, nacionalnih i građanskih (individualnih) interesa, koji bi se onda vremenom pretvorio u novi ustav kao garantor ekonomskog prosperiteta i zaštite svih nacionalnih interesa. Međutim, u Bosni i Hercegovini se stranke stvaraju na bazi ličnosti, želje za moći i ostvarenjem ličnih interesa, nevješto uvijenim u plašt građanskog pluralizma i nacionalnih interesa. Stoga je bilo za očekivati da se počnu stvarati naizgled neprirodne koalicije koje se ne mogu objasniti na ideološkoj osnovi, ali se mogu objasniti na osnovu želje za upravljanjem i vladanjem.

Kliker : Ima li stvarnog hajra u ponašanju naših političara koji u centar svoje kampanje stavljaju Tursku, kao naprimjer Izetbegović, ili Rusiju, kao Dodik, dok samo rijetki i to samo na marginama govore o životnim problemima ogromnog broja ljudi u Bosni i Hercegovini. 

Hadžikadić : Mnogi u Bosni i Hercegovini misle da smo mi mala država koja ne može da uradi ništa u današnjem svijetu bez upliva velikih zaštitnika sa strane. Stoga, mi se okrećemo Turskoj, Rusiji, Austriji, Srbiji, Hrvatskoj ili SAD, spremni da ponovo postanemo nečiji vazali, samo da ne bismo, eto, morali da zasučemo rukave i okrenemo se sami sebi. Nama niko ne može pomoći dugoročno osim samih sebi. Što prije to shvatimo to bolje za sve nas. Tuđi interesi, bez obzira kako oni izgledali atraktivno danas, će se eventualno okrenuti protiv nas u nekom momentu u budućnosti. Pa šta ćemo onda? Mi svakako trebamo prijatelje, ali mi trebamo naučiti biti prijatelji sa svima koji su imalo otvoreni za tu mogućnost. To znači da moramo biti mudri, strpljivi i strateški orijentisani. Moramo imati dugoročni cilj i plan za njegovo izvršenje. Prvi je zadatak da ekonomski ojačamo. Ljudi razmišljaju drugačije kada su materijalno situtirani. Kada mi postanemo ekonomski jači onda će i drugi razgovarati sa nama drugačije, pozitivnije, ravnopravnije. Da li je to moguće? Pogledajte Singapur. Oni imaju i kompleksnu nacionalnu strukturu i nepovoljne geografske uslove i malo prirodnih resursa, ali su uspjeli napraviti izuzetnu ekonomski i društveno efikasnu državu. Zašto mi ne bismo mogli uraditi nešto slično?

Kliker : S obzirom na sve navedeno recite nam šta bi savjetovali , odnosno preporučili glasačima koji će u oktobru odlučiti o svojoj i sudbini Bosne i Hercegovine. Na šta posebno da obrate pažnju? 

Hadžikadić : Teško je dati savjet drugim ljudima, jer svaki čovjek ima svoj sklop okolnosti i prioriteta koje slijedi. Ja lično glasam prema slijedećim kriterijima: lični integritet kandidata za političku poziciju, postojanje jasno artikulisane ideje za koju se kandidat bori, identificirana lista problema sa kojim se država i narodi moraju suočiti, ponuđeni plan i program koji će voditi ka rješenju navedenih problema i, na kraju, lista konkretnih koraka koje će kandidat preduzeti u toku mandata. Ukoliko ti elementi ne postoje kod kandidata, onda glasači jednostavno glasaju prema marketinškim porukama stranačkih lidera koji koriste kvazi-ideološke odrednice da dezinformacijama drže glasačko tijelo u stezi.

Kliker : predizborna kampanja u BiH se odvija u vrijeme, kada se prema izvorima relevantnih međunarodnih institucija, na čak 70 mjesta u svijetu vodi pravi rat. Ova činjenica govori da živimo u poprilično dramatičnom vremenu i da je pažnja velikih igrača u tzv međunarodnoj zajednici okrenuta drugim problemima. Može li u takvim okolnostima BiH preživjeti i kakva je po Vama sudbina aktuelnih inicijativa , a tu prije svega mislim na njemačke i američke pokušaje da stvari pokrenu sa mrtve tačke? 

Hadžikadić : Tačno je da Bosna i Hercegovina više nije u centru pažnje svjetske javnosti i političkih velesila. Međutim, neki od tih svjetskih događaja ponovo ukazuju na značaj Bosne i Hercegovine. Na primjer, odnos Rusije prema Ukrajini jasno pokazuje da neprincijelnost stava Evropske zajednice i SAD prema onima koji koriste silu za ostvarenje svojih interesa samo vodi ka većim problemima. Ono što se dešava u Ukrajini već se desilo na Balkanu. Ja sam siguran da će ih događaji u Ukrajini navesti da preispitaju svoj stav prema Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme, jako je važno da se Evropa, a posebno Njemačka, počne malo ozbiljnije baviti problemom Bosne i Hercegovine. SAD to već odavno pokušava da ohrabri. Nadam se da će nove inicijative dati barem početne rezultate na osnovu kojih se može graditi bolja budućnost u Bosni i Hercegovini. Evropa ima mnogo mehanizama za uspostavu pravednog rješenja u Bosni i Hercegovini. Samo joj treba politička volja da te mehanizme i primijeni. Međutim, moram to ponovo napomenuti, Bosna i Hercegovina je ipak naše pitanje, i mi sami morati doprinijeti njegovom rješenju. Ja razumijem da je pomoć sa strane neophodna, ali ona nije dovoljna. Mi sami smo odgovorni za budućnost naše domovine. Razumijem da neće biti lako. Razumijem da nemamo svi istu želju da promovišemo interese ove države. Ali, to ne mijenja činjenicu da je ona naša odgovornost. To bi birači trebali imati na umu kada izađu na glasanje.

Kliker : Politika je kažu umijeće mogućeg. Slijedeći takvu logiku kako pronaći pošten , pravilan i dobar pristup za BiH prema aktelnim događajima u svijetu gdje vladaju interesi i novac? Tu prije svega mislim na Gazu, Ukrajinu, i Irak. 

Hadžikadić : Teško je naći bilo kakav stav prema vanjskim odnosima kada mi nemamo konsensus ovdje kakvu državu želimo, i da li je uopšte želimo. Mi smo trenutno robovi tuđih interesa, i u takvim uslovima teško je naći zajednički stav. Mi se često ne možemo dogovoriti ni za proglašenje vanrednog stanja u svojoj državi, iako njena oba entiteta to proglase pojedinačno. Da imamo funkcionalnu državu, naš stav prema vanjskim događajima bi globalno trebao biti vođen prema osjećaju pravde i međunarodnog prava. Normalno, način i intenzitet na koji se taj stav izrazi je uslovljen ekonomskim odnosima, istorijskim vezama, trenutnom političkom situacijom i geopolitičkim odnosima i obavezama. Međutim, sama osnova odgovora mora biti vezana za osjećaj pravde i međunarodno priznatih pravnih normi.

Kliker : Monstruozni zločini koji se u ime islama provode ovih dana u Iraku i Siriji te odnos muslimanskog svijeta prema Gazi i ukupnom palestinskom pitanju jasni su pokazatelji da je muslimanski svijet u dubokoj krizi. Vaš komentar? 

Hadžikadić : Muslimanski svijet je već odavno u krizi. On se još nije oporavio od dogmatskog pristupa pitanju interpretacije Qur’ana u današnjim uslovima. Qur’an ima poruku za svako vrijeme i sva doba, ali mi mu izgleda ne vjerujemo dovoljno pa ga nastojimo “zaštiti” okovima prošlosti. Inače, kako drugačije objasniti neinsistiranje muslimana na promociji svih vidova nauke, i svjetovne i duhovne, a ne samo duhovne? Kako objasniti insistiranje na tome da se neka pitanja ne smiju postaviti? Ako vjerujemo u osnovne postavke Islama, onda se ne smijemo bojati nikakvih pitanja. Qur’an i hadisi imaju odgovore na ta pitanja. Sama pitanja bi nas natjerala da učvrstimo vjeru kroz našu sposobnost da odgovorimo na ta pitanja. Qur’an daje neophodne postavke za razvoj naprednog društva u kojem će ljudi biti sretni, ekonomski situirani, duhovno ispunjeni, pošteni, kreativni, napredni i pravedni. Otkuda onda sve ove Islamske države kojima vladaju tirani, a gdje građani moraju biti potpuno poslušni i ovisni o njima? Otkuda svi ovi ratovi između muslimana? Otkuda ovaj kult ličnosti koji se razvio u većini Islamskih država? To je jednostavno borba za vlast u kojoj se Islam koristi kao instrument, a ne kao put ka blagostanju cijelog društva.

Kliker : Živite i radite u SAD gdje ste izgradili impozantnu naučnu karijeru. Uporedo sa stvaranjem vlastite karijere učestvovali ste i u formiranju više bosansko-hercegovačkih institucija i organizacija u ovom dijelu svijeta gdje je nakon rata svoj novi dom pronašlo blizu 300 000 Bosanaca i Hercegovaca. Zbog toga Vas na kraju i pitam šta ovim ljudima sada znači ovakva BiH i šta uraditi da oni i definitivno ne budu izgubljeni za matičnu državu ?

  Hadžikadić : Bosna i Hercegovina je naša domovina. Ona često izgleda i veća i bolja gledajući je izvana, nego kada se čovjek nađe unutra. Bosna i Hercegovina je vazduh bez kojeg mi ne možemo da dišemo punim plućima. U isto vrijeme, dijaspora je postala obrazovana, ekonomski jaka, emancipirana i demokratska. Zato je važno da Bosna i Hercegovina definiše ulogu dijaspore u razvoju države. Mi moramo imati glas u političkim procesima, ekonomskom razvoju i izgradnji obrazovnog i naučnog sistema, da navedemo samo neke oblasti potencijalnog doprinosa dijaspore. Važno je da ne izgubimo mlade generacije koje se lako mogu asimilirati u novim državama. Bilo je prelijepo vidjeti mladost dijaspore kako nose dresove Bosne i Hercegovine za vrijeme nastupa državne fudbalske reprezentacije. Bilo je prelijepo vidjeti dijasporu na svjetskom prvenstvu u Brazilu. Taj potencijal za promjene se mora iskoristiti. Do sada, Bosna i Hercegovina nije pokazala volju i želju da to uradi. Nadam se da će se to eventualno promijeniti za dobrobit i Bosne i Hercegovine i dijaspore.

Halil Šetka (Kliker.info)

August 18, 2014.

sead muminovicPreliminarna šteta na području Općine Čelić iznosi 10.135.000 KM……Zbirni pregled poplavljenih i oštećenih objekata iznosi 877…..Na području Općine Čelić klizištem je ugroženo 384 stambena objekta….. Augustovske poplave su većeg intenziteta i izazvale su veće štete na stambenim objektima i poljoprivredi u odnosu na majske poplave.  U trenutku dok odgovaram na90px-Celicgrb ova pitanja sve štete na stambenim objektima i poljoprivredi nisu prijavljene, tako da još uvijek ne možemo imati stvarno stanje na području Općine Čelić…..Izbori neće uticati na to da se predmet obnove ispolitizira, odnosno da se izvrši selekcija prilikom pomoći ugroženim od poplava….

 

celic - mapa

 

U povodu majskih i augustovskih poplava u BiH obratio sam se načelnicima opcina Maglaj, Zavidovići, Žepče, Doboj, Doboj Istok i Čelić, te premijeru Posavskog kantona/županije. Naravno, namjera mi je bila animirati ljude koji čitaju moje intervjue da pomognu žrtvama poplava sa tih područja. I, niko od njih, osim načelnika Općine Čelić  nije se udostojio niti odgovoriti. Zato, makar su mu odgovori bili vrlo kratki,  intervju s ovim sugovornikom treba posmatrati i u kontekstu te činjenice, odnosno da je jedini od upitanih prihvatio intervju i u dogovorenom roku dao odgovore.

 

Gospodine načelniče! Da li su procijenjene ukupne materijalne štete na području vaše općine nakon majskih poplava i kolike su, eventualno?

MUMINOVIĆ: Da, preliminarna šteta na području Općine Čelić iznosi 10.135.000 KM.

Koliko je kuća, odnosno stambenih jedinica te privrednih i infrastrukturnih objekata stradalo u maju?

MUMINOVIĆ: Zbirni pregled poplavljenih i oštećenih objekata iznosi 877.

celic poplava 3

Jeste li bili dobili materijalnu pomoć nakon tih poplava i jeste li uspjeli, kako na nivou Općine, tako i pojedinačno (građani) koliko-toliko ublažiti posljedice majskih poplava?

MUMINOVIĆ: Na području Općine Čelić stigla je materijalna pomoć u iznosu od 50 000 KM namijenjena  za hitne intervencije,te materijalna pomoć u gorivu,prehrambenim artiklima,stočnoj hrani i sadnicama jagode.

Hoćete li izdvojiti neke od značajnijih donatora ili onih koji su na razne načine, bilo posredno ili neposredno pomogli nakon poplava u maju?

MUMINOVIĆ:

-Kantonala uprava civilne zaštite

- Kantonalni štab civilne zaštite

-Federalni štab civilne zaštite

-Oružane snage BiH

-Humanitarna organizacija „MSB SWEDISH CIVILCONTINGENCIES AGENCY“

-Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica

-Crveni križ Općine Čelić i Centar za socijalni rad Čelić

-Kantonalna direkcija robnih rezervi OŠCZ Čelić

Da li ste, osim sa poplavama, imali problema i sa klizištima?

MUMINOVIĆ: Da, na području Općine Čelić klizištem je ugroženo 384 stambena objekta.

celic klizista

Da li je pomoć išla preko Općine i drugih nadležnih organizacija, ili izravno prema pojedicima – žrtvama te prirodne kataklizme, ili kombinirano?

MUMINOVIĆ: Pomoć je vršena kombinovano, tako su što su žrtve prirodne kataklizme  dobijale pomoć u hrani, odjeći, poljoprivrednim usjevima i sadnicama od strane donatora i direktnu pomoć stručnih službi Općine Čelić.

Da li se u pomoć vašoj Općini uključila FBiH i drzava BiH i kako, eventualno?

MUMINOVIĆ: U pomoć Općini Čelić uključile su se i institucije FBiH kroz direktnu pomoć :

-Federalni štab civilne zaštite-pomoć u dizel gorivu-10 000 litara

-Oružane snage BiH i Federalni štab civilne zaštite 10 000 paleta pitke vode,10 tona kukuruza,30 tona kukuruza u zrnu,15 tona mekinja

-Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica-dodijelio je 80 vreća sjemenskog kukuruza,2 tone stočne hrane

 Dok razgovaramo (sredina augusta, 2014.), vašu Općinu, kao i druge u BiH je zadesio val novih poplava. Kako se nosite sa ovom, augustovskom? Kakav je njihov intenzitet u podređenju, naprimjer, sa majskim?

MUMINOVIĆ: Augustovske poplave su većeg intenziteta i izazvale su veće štete na stambenim objektima i poljoprivredi u odnosu na majske poplave.  U trenutku dok odgovaram na ova pitanja sve štete na stambenim objektima i poljoprivredi nisu prijavljene, tako da još uvijek ne možemo imati stvarno stanje na području Općine Čelić.

Upravo slušam agencijske vijesti da se situacija, barem po pitanju poplava, u našoj zemlji stabilizira, ali da se strahuje od klizišta. Kako stvari stoje u Čeliću, po tom pitanju?

MUMINOVIĆ: Na području Općine Čelić prijavljeno je znatno manje  klizišta u odnosu na mjesec  maj, ali sva prijavljena klizišta nisu za zanemariti i naše službe vode evidenciju na terenu.

S obzirom na nas dva mjeseca dijeli od oktobarskih općih izbora u BiH, nekako samo po sebi nameće pitanje: Ima li tu i tamo politizacije ovih elementarnih nepogoda (poplave, klizišta) a u svrhu predizborne kampanje?

MUMINOVIĆ: Izbori neće uticati na to da se predmet obnove ispolitizira, odnosno da se izvrši selekcija prilikom pomoći ugroženim od poplava.

Za sami kraj, imate li neku poruku za svoje građane kao i za sve one koji bi mogli i željeli pomoći, ma gdje da su i ma ko da su?

MUMINOVIĆ: Pozivam sve one koji su u mogućnosti da pomognu ugroženim građanima  da to učine lično ili putem državnih institucija.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

MUMINOVIĆ: Hvala Vama.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (594)

vrbas-miso

logo Koalicije Pod lupom

Saopćenje za javnost

Zakonska diskriminacija u 80 općinskih izbornih komisija

Koalicija ‘Pod lupom’ nastavlja monitoring predizbornog perioda u Bosni i Hercegovini sa 42 dugoročna posmatrača koja su trenutno raspoređena širom zemlje. Prema podacima sa terena, dva mjeseca prije održavanja Općih izbora 2014 od 142 općinske izborne komisije (OIK) nije u potpunosti formirano njih pet, i to u Bratuncu, Čapljini, Čeliću, Krupi na Uni i Kupresu (RS).

Kašnjenja u formiranju OIK-a prisutna su iako su komisije trebale do sada obaviti niz aktivnosti poput objave privremenih biračkih spiskova, određivanja vrste i broja biračkih mjesta, te dodjeljivanje mjesta u biračkim odborima političkim subjektima. Rok za određivanje broja i vrste biračkih mjesta bio je 8. august. Do propisanog roka 130 OIK-a odredile su broj i vrstu biračkih mjesta, dok ostalih 12 to nije učinilo, za što su Izbornim zakonom BiH predviđene novčane kazne u rasponu od 200 do 1.000 KM.

Koalicija podsjeća da je posljednjim izmjenama Izbornog zakona predviđeno da svaka općinska izborna komisija i birački odbor u svome sastavu moraju imati 40 posto manje zastupljenog spola.

Za 80 općina gdje Zakon predviđa tri člana OIK-a, ovu odredbu je teško ispoštovati, no zabrinjavajuće je da postoji 7 komisija u kojima se ne nalazi ni jedan pripadnik manje zastupljenog spola.

Isto tako, u 10 općinskih izbornih komisija gdje broj članova OIK-a omogućava sprovedbu zakona, nije ispoštovana ravnopravnost spolova i to na štetu žena (Vitez, Foča, Čajniče, Istočni Stari Grad, Konjic, Ugljevik, Lopare, Teočak, Zvornik i Bratunac).

Tokom jula posmatrači Koalicije nisu primijetili veće promjene u prijavama i odjavama prebivališta, u smislu drastičnog povećanja odnosno smanjenja broja birača u svrhu utjecaja na izborni rezultat.

Dugoročni posmatrači su zabilježili pet događaja na terenu koji se mogu okarakterizirati kao predizborna kampanja u vremenskom periodu kada ona nije dozvoljena. Koalicija je Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) uputila dokumentaciju za jedan slučaj gdje postoji sumnja u kršenje pravila i propisa u pogledu vođenja predizborne kampanje prije njenog zvaničnog početka.

Koalicija nastavlja sveobuhvatne aktivnosti na upoznavanju javnosti sa kampanjom nestranačkog nadgledanja predstojećih izbora. U tom smislu održano je više od 400 sastanaka sa općinskim izbornim komisijama, nevladinim organizacijama, medijima, predstavnicima političkih subjekata, te drugim akterima izbornog procesa. Istovremeno, Koalicija izražava i zadovoljstvo dosadašnjom saradnjom sa svim tijelima za provođenje izbora, kako sa CIK-om BiH tako i sa skoro svim općinskim izbornim komisijama.

Koalicija za slobodne i poštene izbore – Pod lupom i ovom prilikom poziva građanke i građane BiH da se prijave za nestranačke posmatrače izbornog dana, kao i da prijave eventualne izborne nepravilnosti. To mogu učiniti putem internet stranice podlupom.org ili besplatnim pozivom na broj 080 05 05 05 sve do 15.septembra, 2014.

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  poziva sve građane iz dijaspore  koji su se prijavili za glasanje iz inostranstva  a čije su prijave nepotpune  da  ih kompletiraju i dostave   Centralnoj  izbornoj  komisiji  BiH (CIK) u što kraćem roku! Izražavamo naše zadovoljstvo da je trend pada prijava za glasanje iz inostranstva zaustavljen u odnosu na prethodne izbore , čemu je Stranka dijaspore BiH dala svoj  doprinos ali i poručujemo svima onima koji se nisu registrovali da zbog svog pasivnog “Free Rider” odnosa nemaju nikakvo moralno  pravo da okrivljuju druge za teško stanje u  zemlji ali i povrede njihovih ličnih ljudskih prava!

Svim građanima koji se nisu registrovali za glasanje iz inostranstva želimo da im poručimo da rezervišu na vrijeme čarter putovanja za Bosnu i Hercegovinu i  12 oktobar iskoriste da ličnim učešćem  glasaju kako bi doprinijeli  demokratskim promjenama!

Centralna izborna komisija poslala je  prijave za glasanje iz inostranstva  na vrijeme tako da se imalo dovoljno vremena da se izvrši registracija za glasanje iz inostranstva! Ono sto zamjerimo CIK-u je da su pojedini razlozi zbog kojih se tražilo kompletiranje prijava zaista bili minorni kao npr neidentičnost potpisa na ličnoj karti i prijavi i slično.

Želimo da još jednom da informišemo javnost ali i CIK da je većem broju naših građana koji su došli iz inostranstva, sa namjerom da iskoriste ljetne odmore kako bi se izvadili dokumente i izvršili registraciju prijave za izbore na vrijeme, to onemogućeno od strane vlasti RS-a. Pored raznih administrativnih prepreka i visokih taksi koji su bili prinuđeni sakupiti i platiti, mjesta prebivališta su kontrolisana slanjem policijskih i opštinskih službenika na kućne adrese, ćime su povređena njihova osnovna ljudska prava. Na izdavanje ličnih karata se čekalo duže od   dva mjeseca. Nepoštivanje odluke Ustavnog suda  BiH  kojom se ukida odluka Vlade RS-ao kontroli prebivališta zahtjeva reakciju i istragu Tužilaštva BiH.

Razlozi niskog izlazka građana na izbore ne treba tražiti  samo u  građanima BiH već i u tehničkoj organizaciji izbora. Naime, u razvijenim demokratskim zemljama se  2-3 nedjelje prije početka izbora otvaraju prijevremena izborna mjesta! Nerealno je očekivati da će baš svi građani imati mogućnost da izađu na izbore 12 oktobra ove godine iz raznih razloga! Prijevremenim izbornim mjestima glasanja smanjila bi se gužva na biralištima, povećao broj glasača u zemlji te državi dao demokratski impuls da veći broj građana odlučuje kakvu zemlju želi da ima!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Jasmin-5
Kada sam vidio šta se dešava u našoj dragoj Bosni osjetio sam potrebu da treba da pomognemo svom narodu. Tako da sam pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava. U tome su mi pomogli mnogi moji prijatelji iz cijele Amerike kojii su porijeklom iz svih dijelova Bosne, a bilo je i stranaca koji su doprinjeli da se ostvari taj projekat u kojem smo sakupili $ 6000…..Najvažnije mi je bilo da se svaki dollar upotrijebi na najbolji način pa sam zbog toga lično kupovao i dijelio namirnice a ujedno i rukovodio radovima na sanaciji klizišta u kojoj je učestvovalo više građevinskih firmi kao što su Mrkaljević – Čelić i Kulović – Čelić, te ostali građani sa traktorima i kamionima….. A naravno da imam u planu krenuti sa ponovnom akcijom jer se pojedini političari više bave svojim ličnim interesima nego interesom naroda te smatram da je potrebno pokrenuti akcije slične ovim…..
Ne jednom sam napisao u uvodima nekih svojih intervjua da postoje ljudi koji nisu poznati široj javnosti, da su čak anonimusi, ali ne znači da ih ne treba predstaviti i razgovarati s njima za medije jer to zbog svojih djela zaslužuju. A, zar djela nisu važnija od bilo kakvih riječi?! Eh, to je upravo slučaj sa ovim mojim sugovornikom. Pimjetit ćete, nije ni on bio opširan u svojim odgovorima, riječi sam mu naprosto “kliještima” vadio iz usta, ali njegova djela govore mnogo više od toga. Govore, zapravo – sve!
Gore sam Te predstavio kao vlasnika  “Frigos Trucking Company” iz Detroita. Otkud baš to ime kompanije?
LJALJIĆ: Razlog za to ime je fabrika Frigos koja postoji i u mom rodnom Čeliću gdje sam tokom ratnih dana u Bosni, tokom Arkanovih napada na Čelić, izgubio oca i brata kao i mnoge moje sugrađane i prijatelje u jednom danu .
Čime se, inače, bavi ta kompanija?
LJALJIĆ: Prevozom robe po cijeloj Americi . 
Međutim, svrha ovog razgovora nije tvoj profesionalni angažman, nego onaj drugi – volonterski, patriotski. Dakle, govorit ćemo uglavnom o majskim poplavama u našoj domovini i tvome konkretnom odgovoru na to. Koliko si skupio novaca da bi ih krajem maja odnio u zavičaj, u Bosnu?
LJALJIĆ: Kada sam vidio šta se dešava u našoj dragoj Bosni osjetio sam potrebu da treba da pomognemo svom narodu. Tako da sam pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava. U tome su mi pomogli mnogi moji prijatelji iz cijele Amerike kojii su porijeklom iz svih dijelova Bosne, a bilo je i stranaca koji su doprinjeli da se ostvari taj projekat u kojem smo sakupili $ 6000. Inače, za Bosnu idem za svaki Kurban bajram pa sam  ovaj puta obećao donatorima da ću odmah nakon prikupljanja novca lično odnijeti i pomoći najugroženijima što je i doprinjelo dobrom odzivu jer su ljudi izgubili povjerenje u pojedine humanitarne organizacije koje su puno puta zloupotrijebile svoju ulogu. 
Jasmin-4
Ali, koliko mi je poznato, nisi ljudima čija je imovina stradala u poplavama, davao novac u ruke, nego si im pomoć distribuirao na druge načine. Kako?
LJALJIĆ: Tačno je da nisam davao novac osim 4 porodice Šadić iz Čelića koji su imali velike štete na svojim kućama gdje im na drugi način nisam mogao pomoći nego donirati dio novca tako da ga upotrijebe u najnužnije svrhe. Ostali dio novca sam upotrijebio u saniranje klizišta i odrona na području opštine Čelić, te čišćenju rijeka koje su bile zatvorene zbog klizišta i odrona. Takođe, dio novca sam upotijebio u kupovinu namirnica za najugroženije porodice u Koraju i Čeliću koje sam lično uručio.
Jasmin-1
I, koliko je ljudi, odnosno porodica u Čeliću i njegovoj okolici dobilo tu pomoć izravno iz tvojih ruku ili tvojim posredovanjem?
LJALJIĆ: Što se tiče  novca već sam rekao 4 porodice, što se tiče paketa 35 Koraj i 20 Čelić , sanirana su 4 klizišta, čišćenje korita rijeke Šibošnice u dužini od 1 km.
Većinu svojih tamošnjih akcija, ako ne i sve, si na originalan način dokumentirao, zar ne?
LJALJIĆ: Najvažnije mi je bilo da se svaki dollar upotrijebi na najbolji način pa sam zbog toga lično kupovao i dijelio namirnice a ujedno i rukovodio radovima na sanaciji klizišta u kojoj je učestvovalo više građevinskih firmi kao što su Mrkaljević – Čelić i Kulović – Čelić, te ostali građani sa traktorima i kamionima.
Jasmin-2
 Jesi li lično zadovoljan akcijom koju si pokrenuo, sproveo i finalizirao na licu mjesta – u svome Čeliću, u Bosni?
LJALJIĆ: Jesam prezadovoljan sam .
Kako su reagirali ljudi kojima su tu pomoć uručio ili posredovao da im se na druge načine pomogne?
LJALJIĆ: Bili su presretni i zadovoljni a prije svega zahvalni svima onima koji su pomogli na bilo koji način. 
Jasmin-3
Prijatelju moj, evo, dok razgovaramo, u našoj Bosni su opet poplave, ogromne materijalne štete, a jesen i zima su na pragu. Hoćeš li ponovo u novu akciju?
LJALJIĆ: Prvo bih se osvrnuo na prethodnu i želio bih se od srca zahvaliti svim ljudima koji su pomogli da ostvarimo prvi projekat jer da nismo uradili te sanacije na rijekama i klizištima u Čeliću, na ovim sadašnjim poplavama bile bi štete neprocjenjivih razmjera jer rukovodstvo opštine Čelić, na čelu sa načelnikom Seadom Muminovićem, poslije prvih poplava ništa nisu uradili na sanacijama. A naravno da imam u planu krenuti sa ponovnom akcijom jer se pojedini političari više bave svojim ličnim interesima nego interesom naroda te smatram da je potrebno pokrenuti akcije slične ovim.
Za sami kraj, imaš li neku poruku za naše i sve druge dobre ljude u Detroitu, Michiganu, Americi…, pa i u cijelom svijetu, vezano za pomoć našim ljudima koji su bili i jesu žrtve poplava i klizišta u BiH?
LJALJIĆ: Naravno da imam poruku za naše drage Bosance širom svijeta: da otvore svoja srca i pomognu napaćenom narodu jer većina nas je prošla kroz ovakve i slične nevolje u našoj dragoj Bosni.
 Neka Ti Svevišnji Allah ovaj tvoj humanitarni angazman upiše u dobra djela i neka ti podari snage da ih činiš i ubuduće, u Njegovo ime i za opće dobro. Amin! Hvala za ovaj razgovor.
LJALJIĆ: Amin, da Allah podari zdravlje i sreću svim našim građanima i da im da snage da izdrže sve nevolje kroz koje prolaze. 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (593)
vrbas-miso
Evo još nekoliko fotki:
Jasmin-6
—————————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-7
—————————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-8—————————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-9—————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-10————————————————————————————————————————————————————————-
Jasmin-11——————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-12———————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-13——————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-14———————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-15———————————————————————————————————————————————————————-
Jasmin-16———————————————————————————————————————————————————————-
Jasmin-17—————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-18———————————————————————————————————————————————————————–
Jasmin-19——————————————————————————————————————————————————————
Jasmin-20

 Udruga je osnovana još 1991. godine, tada kao Udruženje građana Goli otok. Osnivači su bili isključivo Golootočani, osobe koje su prošle golootočki logor u razdoblju 1949. do 1956. godine. Na osnivačkoj Skupštini je donesen Statut Udruženja, a za predsjednika je izabran Ante Zemljar…..Od samog osnivanja Udruge 1991. godine Zemljar se borio za izjednačavanje statusa Golootočana sa statusom ostalih bivših političkih zatvorenika. Nakon izmjene propisa temeljem kojih je takav položaj bio osporavan, pomagao je mnogim Golootočanima, naročito starijima i koji su živjeli izvan Zagreba, u ostvarivanju njihovih prava kao bivših političkih zatvorenika. Svesrdno se javno zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba biti zaštićen od propadanja i proglašen spomen-područjem…..Danas Udruga ima 23 člana. Na osnivačkoj Skupštini Udruženja građana Goli otok 1991. godine sudjelovalo je 45 Golootočana. Dakle, broj članova je prepolovljen. Upravo smo pokrenuli aktivnosti na učlanjenju što većeg broja članova obitelji bivših golootočkih kažnjenika, ali i drugih osoba koje se zalažu za ljudska prava te, jednostavno, simpatizera za rad Udruge…..Osnivanje logora na Golom otoku je bila jedna od najtajnijih operacija UDB-e, a i sami kažnjenici su prilikom odlaska s Otoka potpisivali da neće nikada i nikome pričati o tome. Tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji su počele izlaziti neke informacije o Golom otoku i režimu koji se  tamo provodio, ali tek raspadom Jugoslavije se počelo otvoreno pričati o tome….. Zamislite da vam sutra netko pokuca na vrata, okuje vas lancima, baci u vagon, iz vagona na brod kojim vas odbaci na neki otok i da nemate pravo nikome se javiti, nitko ne zna gdje ste. Ostavi vas godinu, dvije, pet… danas je to nezamislivo, no nismo mislili ni da bi nam se prije 20-ak godina mogla dogoditi Srebrenica…..Danas imamo kompletan popis svih kažnjenika koji je napravila UDB-a. Ukupno je po osnovi IB-a kažnjeno preko 16.000 ljudi, većinom na prekršajnu kaznu DKR-a (društveno korisni rad), a manji broj na višegodišnje kazne. Njih oko 13.000 je kaznu odslužilo na Golom otoku. Po nacionalnoj strukturi u odnosu prema broju stanovnika najviše je bilo Crnogoraca, zatim Bosanaca i Srba, a najmanje je bilo Slovenaca. Bilo je i žena koje su u početku bile smještene na Golom otoku, ali su ipak kasnije premještene na otok Sv. Grgur koji ima nešto blažu klimu…..Do nedavno je sinonim posjeta Golom otoku bio Vlado Bobinac. On je sa ogromnom snagom i voljom pokušao svima zainteresiranima objasniti svu apsurdnost postojanja logora. Njegovim odlaskom Udruga je izgubila velikog promotora istine o Golom otoku….. Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora je u više navrata poslao Vladi RH požurnicu da predloži Zakon o spomen području, ali niti jedna vlada do sada nije pokrenula taj postupak…..Najveće mi je bilo zadovoljstvo predstavljati film po gradovima u Hrvatskoj, a posebna mi je čast i zadovoljstvo bilo na projekciji u Beogradu, gdje je film prikazan u okviru izložbe „Jugoslavija od početka do kraja“ Muzeja istorije Jugoslavije. Tamo je film prikazan u kino dvorani nekadašnjeg muzeja 25. Maj u čijem se kompleksu nalazi i Kuća cvijeća…..Film sam ponudio većini televizijskih kuća na teritoriji bivše Jugoslavije, ali su ga samo prikazale Federalna televizija BiH i TV Vijesti Podgorica. Reakcije su bile odlične, ali mi je žao da film nema još širu publiku….. Možda će ovaj razgovor eventualno pomoći da pronađem nekog zainteresiranog za promociju filma izvan Hrvatske…..

 Kada je osnovana Udruga i ko je bio njen osnivač?

 BAVOLJAK: Udruga je osnovana još 1991. godine, tada kao Udruženje građana Goli otok. Osnivači su bili isključivo Golootočani, osobe koje su prošle golootočki logor u razdoblju 1949. do 1956. godine. Na osnivačkoj Skupštini je donesen Statut Udruženja, a za predsjednika je izabran Ante Zemljar.

Početkom 1998., nakon donošenja Zakona o udrugama, Udruženje mijenja naziv u Udruga Goli otok i donosi novi Statut, te ponovo bira A. Zemljara za predsjednika. Nakon njegove smrti 2004. godine, Udruga donosi izmjene svoga Statuta i ustanovljava sadašnji naziv Udruga Goli otok ”Ante Zemljar”.

Iz sadašnjeg imena Udruge jasan je odnos, odnosno dužni respekt prema njenom osnivaču i prvom predsjedniku. Kako biste u nekoliko rečenica predstavili lik i djelo pokojnog gospodina Ante Zemljara?

316Man Ante ZemljarBAVOLJAK: Bio je nepokolebljivi borac za slobodu i ljudska prava, slobodar bez ”dlake na jeziku”, što mu je donijelo nemalo problema i stradanja u životu. Bio je aktivni učesnik NOB-a od 1941. do 1945. Ubrzo nakon svršetka rata uočava zastranjivanja u politici, privilegije političkih struktura, ograničavanja u slobodi izražavanja mišljenja. Politička isključivost i jednoumlje te represija prema neistomišljenicima nakon Rezolucije IB-a izaziva njegovu verbalnu reakciju, zbog koje provodi 4,5 godine u zatvoru, od kojih 3 na Golom otoku.

Nakon 1953. godine, kada je pušten na ”slobodu”, završava Filozofski fakultet, ali ne nalazi stalan posao kao profesor književnosti, već povremeno obavlja raznorazne poslove. Iako se javlja u književnim časopisima odmah nakon rata (poezija, književne kritike i prikazi), tek 1975. uspijeva objaviti prvu knjigu nakon izlaska s Golog otoka. Nastavlja s književnim radom do smrti, a ukupno mu je objavljeno 17 knjiga proze i poezije. Nagrađivan je 6 puta prvim nagradama, ali uvijek na anonimnim natječajima. Prevođen je na talijanski, španjolski i engleski.

Od samog osnivanja Udruge 1991. godine Zemljar se borio za izjednačavanje statusa Golootočana sa statusom ostalih bivših političkih zatvorenika. Nakon izmjene propisa temeljem kojih je takav položaj bio osporavan, pomagao je mnogim Golootočanima, naročito starijima i koji su živjeli izvan Zagreba, u ostvarivanju njihovih prava kao bivših političkih zatvorenika. Svesrdno se javno zalagao i ukazivao na razloge zbog kojih Goli otok treba biti zaštićen od propadanja i proglašen spomen-područjem.

 Koliko imate članova i jesu li oni i iz drugih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije?

BAVOLJAK: Nažalost bivših političkih kažnjenika-Golootočana sve je manje među živima. Preostali su u dubokoj životnoj dobi, većina njih su bolesni i teško pokretni. Tako je Udruga ostala bez najvećeg broja svojih članova koji su bili i njezini suosnivači.

Danas Udruga ima 23 člana. Na osnivačkoj Skupštini Udruženja građana Goli otok 1991. godine sudjelovalo je 45 Golootočana. Dakle, broj članova je prepolovljen. Upravo smo pokrenuli aktivnosti na učlanjenju što većeg broja članova obitelji bivših golootočkih kažnjenika, ali i drugih osoba koje se zalažu za ljudska prava te, jednostavno, simpatizera za rad Udruge.

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja ukazujemo na činjenicu da su već ranije osnovane slične udruge i u drugim državama s područja bivše Jugoslavija te, koliko je nama poznato, neke još uvijek aktivno djeluju. U našoj su Udruzi dva člana, oba bivši politički kažnjenici-Golootočani, koji žive izvan Hrvatske. Iako su spriječeni, zbog poodmakle dobi, sudjelovati u radu Udruge, redovno ih izvještavamo o svim važnijim odlukama i aktivnostima.

Može li se reći da je Goli otok decenijama bio tabu tema u bivšoj zajedničkoj nam državi, sve do njenog raspada pa čak i neposredno poslije, tu i tamo?

BAVOLJAK: Osnivanje logora na Golom otoku je bila jedna od najtajnijih operacija UDB-e, a i sami kažnjenici su prilikom odlaska s Otoka potpisivali da neće nikada i nikome pričati o tome. Tek krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji su počele izlaziti neke informacije o Golom otoku i režimu koji se  tamo provodio, ali tek raspadom Jugoslavije se počelo otvoreno pričati o tome.

goli otok 4

Cijela priča s Golim otokom tek je na početku. Mislim da bi naša javnost morala reagirati na te stvari. Da bismo trebali proći katarzu čišćenja i objašnjenja tih situacija, da ne dođemo opet u situaciju da prolazimo kroz nepročišćene traume. Svi mi nosimo taj strah u genima. Zamislite da vam sutra netko pokuca na vrata, okuje vas lancima, baci u vagon, iz vagona na brod kojim vas odbaci na neki otok i da nemate pravo nikome se javiti, nitko ne zna gdje ste. Ostavi vas godinu, dvije, pet… danas je to nezamislivo, no nismo mislili ni da bi nam se prije 20-ak godina mogla dogoditi Srebrenica.

Evo, sada možemo, hvala Bogu otvoreno govoriti o Golom otoku. Dakle, ko ga je organizirao, ko su bili njegovi zatočenici i koliko ih je prošlo kroz taj “najveći Titov konc-logor”?

BAVOLJAK: Za ispravno razumijevanje Golog otoka moramo razlikovati 2 razdoblja. Prvo razdoblje je od 1949. do1956, godine, a drugo od 1956. do zatvaranja zatvora 1989. godine. U prvom razdoblju koje je i bilo najsurovije, tamo su dovođeni kažnjenici za koje njihove obitelji nisu znale da su tamo smješteni, koji nisu imali pravo niti na posjete i pisma i na bilo koji drugi kontakt sa svijetom van Otoka. Oni su tada i izgradili većinu infrastrukture na Otoku. U drugom razdoblju Goli otok postaje regularni zatvor u koji su dovođeni samo pravomoćno osuđeni kriminalci, a zajedno sa njima su tamo smještani i politički zatvorenici koji su bili u manjem broju.

goli otok 3

Danas imamo kompletan popis svih kažnjenika koji je napravila UDB-a. Ukupno je po osnovi IB-a kažnjeno preko 16.000 ljudi, većinom na prekršajnu kaznu DKR-a (društveno korisni rad), a manji broj na višegodišnje kazne. Njih oko 13.000 je kaznu odslužilo na Golom otoku. Po nacionalnoj strukturi u odnosu prema broju stanovnika najviše je bilo Crnogoraca, zatim Bosanaca i Srba, a najmanje je bilo Slovenaca. Bilo je i žena koje su u početku bile smještene na Golom otoku, ali su ipak kasnije premještene na otok Sv. Grgur koji ima nešto blažu klimu.

Također znamo i kompletnu zapovjednu strukturu na čelu sa Aleksandrom Rankovićem i Jovom Kapičićem, a poznati su nam i poimence svi upravnici Golog otoka.

Aleksandar_Rankovic  jovo-kapicic

 

A koliko njih nije dočekalo slobodu, onomad?

BAVOLJAK: Nažalost oko 400 ljudi u periodu od 1949. do1956. godine nije preživjelo te strahote.

 Šta je danas ostalo od onoga što bi podsjećalo na činjenicu da je tu bio logor prije 60-ak godina? Je li to danas jedna od turističkih destinacija i posjećuju li je ljudi ne samo iz Hrvatske, ostalih dijelova bivše Jugoslavije, već i iz svijeta? Uostalom, neka ovo bude povod da se javno sjetimo i nedavno preminulog Vladimira Bobinca, nekadašnjeg zatočenika, kasnije vodiča-volontera po Golom otoku?

BAVOLJAK: Tamo su ostale samo ruševine koje su u pojedinim dijelovima i opasne po život. Bura koja ima orkansku snagu i nosi sa sobom čestice soli, je učinila svoje, a ljudi su u proteklih 20-tak godina raznijeli sve što je bilo vrijedno. Goli otok danas posjeti velik broj ljudi tokom ljeta. Organizirani su brodski izleti iz svih okolnih turističkih centara. Tamo postoji restoran koji može ponuditi samo hranu, piće i eventualno pokoji suvenir, ali ne postoji organizacija koja bi vodila brigu o održavanju Otoka. Korist od tih turista imaju samo brodari i vlasnici restorana koji su od lokalnih vlasti dobili koncesiju za rad na Otoku.

Do nedavno je sinonim posjeta Golom otoku bio Vlado Bobinac. On je sa ogromnom snagom i voljom pokušao svima zainteresiranima objasniti svu apsurdnost postojanja logora. Njegovim odlaskom Udruga je izgubila velikog promotora istine o Golom otoku.

vladimir bobinac

 Kako često vi iz Udruge posjećujete Goli otok i činite li to u nekim redovnim vremenskim intervalima ili pak specijalnom povodima? 

BAVOLJAK: U posljednje vrijeme smo intenzivirali posjete Otoku zbog želje da razradimo koncepciju spomen područja i memorijalnog centra, ali su nam financijske mogućnosti ograničene jer nismo do sada uspjeli dobili nikakva sredstva za djelatnost Udruge. Financiramo se isključivo od članarina i dobrovoljnih priloga.

9. srpnja smo obilježili 65-godišnjicu dolaska prvih kažnjenika na Goli otok. Tada je na poziv Udruge na komemoraciji uz bivše kažnjenike, predstavnike lokalne zajednice bio nazočan i izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora.

Da li je istina o Golom otoku došla do obrazovnih institucija, barem u Republici Hrvatskoj? Postoji li konsenzus među hrvatskom intelektualnom elitom kada je riječ o svim relevantnim činjenicama koje se vežu za taj logor? 

BAVOLJAK: Istina o Golom otoku nije došla do obrazovnih institucija. Najznačajnija činjenica u tom pogledu je da je nedavno na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu obranjen doktorski rad višeg asistenta na tom odsjeku Martina Previšića na temu Golog otoka. On je na Katedri za noviju povijest uveo kolegij o Golom otoku koji je izuzetno dobro prihvaćen kod studenata.

Ja sam nedavno osobno vodio po Golom otoku oko 100-njak profesora povijesti osnovnih i srednjih škola u organizaciji Školske knjige koja je željela nagraditi tim posjetom korisnike svojih udžbenika. To su sve mali pomaci, ali ipak dosta značajni. Usudim se tvrditi da istina o Golom otoku jako sporo, ali ipak dolazi do šire javnosti.

U Hrvatskoj nema konsenzusa o ničemu, ali mislim da ipak ima još relativno vrlo mali broj ljudi koji odobravaju metode preodgoja koje su se koristile na Golom otoku. Nadamo se da će Udruga uspjeti ostvariti našu temeljnu zadaću uspostave spomen područja i memorijalnog centra koji će trajno riješiti pitanje istine o zbivanjima na Golom otoku.

goli_otok_pixsell_main

Šta je sa Inicijativom vaš e Udruge, stare deset godina, da se na manjem dijelu Golog otoka osnuje Spomen područje Goli otok? Gdje, zapravo, zapinje? 

BAVOLJAK: Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora je u više navrata poslao Vladi RH požurnicu da predloži Zakon o spomen području, ali niti jedna vlada do sada nije pokrenula taj postupak. Teško je znati razloge zbog čega to za sada nije još ostvareno. Uvijek se novac stavlja u prvi plan, ali nisam siguran da je to samo materijalno pitanje.

Autor ste dokumentarnog filma “Goli otok”. Kako je do sada film bio primljen kod publike te stručne kritike?

https://www.dropbox.com/s/3vokqukhund2b74/GOLI%20OTOK%20english1.mov

dokumentarac goli otok BAVOLJAK: Goli otok prati zavjet šutnje, pa mogu reći i da se to može primijeniti i na moj film. Iako je prikazan za Zagreb film festivalu, prvom programu Hrvatske televizije u udarnom terminu, na Klasik TV-u, te se nalazi i na Max TV-ovoj videoteci nisam do kraja zadovoljan. Žao mi je što film nije prepoznat na ostalim festivalima, a kritika ga je zaobišla. Nisam uspio pronaći u medijima osvrt na film osim na T-portalu koji je objavio razgovor sa mnom povodom prikazivanja filma za ZFF-u.

Najveće mi je bilo zadovoljstvo predstavljati film po gradovima u Hrvatskoj, a posebna mi je čast i zadovoljstvo bilo na projekciji u Beogradu, gdje je film prikazan u okviru izložbe „Jugoslavija od početka do kraja“ Muzeja istorije Jugoslavije. Tamo je film prikazan u kino dvorani nekadašnjeg muzeja 25. Maj u čijem se kompleksu nalazi i Kuća cvijeća. Kino dvorana je bila puna, ljudi su sjedili i po podu, a dio publike nije niti uspio ući u dvoranu.

Osim toga osobita mi je čast što je DVD izdanje filma sa engleskim titlom i booklet-om na hrvatskom i engleskom jeziku Hrvatski državni arhiv  imao kao svoju glavnu publikaciju za 2013. godinu.

Da li je Vaš film prikazivan i izvan Hrvatske i izvan prostora bivše Jugoslavije? Da li je prevođen na neke od svjetskih jezika? 

BAVOLJAK: Film sam ponudio većini televizijskih kuća na teritoriji bivše Jugoslavije, ali su ga samo prikazale Federalna televizija BiH i TV Vijesti Podgorica. Reakcije su bile odlične, ali mi je žao da film nema još širu publiku. Nadam se da će u budućnosti i još koja TV kuća pokazati interes za film. Ja sam producent, distributer, redatelj, snimatelj i koscenarist filma, predsjednik sam Udruge Goli otok „Ante Zemljar“ i uz sve te moje obaveze nažalost nisam uspio naći prostor za promociju filma van Hrvatske. Možda će ovaj razgovor eventualno pomoći da pronađem nekog zainteresiranog za promociju filma izvan Hrvatske.

Šta mislite o akciji “Projekti 100” Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom”, gdje se među 100 lokacija nalazi i Goli otok?

BAVOLJAK: Udruga je jasno izrazila svoje protivljenje za bilo kakvu prodaju dok  se ne donese Zakon o Spomen području.

 Očekujete li pozitivnan odgovor od hrvatskog državnog vrha na vaš protest? Šta ako se ogluše?

BAVOLJAK: Očekujem da će prevladati glas razuma i da će vlast u Hrvatskoj shvatiti da narod koji nije spreman vrednovati vlastitu prošlost, ma kakva ona bila, ne može biti uspješan u izgradnji vlastite bolje budućnosti. Htjeli bismo vjerovati i nadamo se da će Vlada RH u najkraćem mogućem roku imenovati sugovornika za dijalog. Ostajući otvoreni za konstruktivan dijalog i plodonosnu suradnju, također se nadamo da inicijativa Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom neće doživjeti sudbinu većine poslovnih subjekata dosadašnjih privatizacija.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 BAVOLJAK: Hvala i Vama što ste pokazali interes za ovu temu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (592)

vrbas-miso

sdbih
Predsjednik RS-a i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik se u svojim izjavama ubi od ponavljanja i  dezinformisanja bosansko-hercegovačke javnosti da je Bosna i Hercegovina neefikasna država, koja je odgovorna za loš ekonomski razvoj RS-a.  Ovakve izjave nas navode na zaključak da; ili gospodin Dodik uopšte ne razumije osnovne ekonomske principe funkcionisanja privrede jedne države ili se iz petnih žila trudi da vjeruje da može uništiti svoju vlastitu zemlju!
 
Jer da mu je stalo da građani BiH bolje žive zalagao bi se za jedinstvenu državu kako   bi imao jedinstvenu Civilnu zaštitu što bi ublazilo katastrofalne posljedice poplava i požara u BiH. Zalagao bih se za formiranje Ministarstva poljoprivrede pa građani BiH ne bi uvozili meso, i kojeg li apsurda papirne prerađevine, vodu  te bili ovisni od uvoza zivotnih namirnica iz Republike Srbije. Zalagao bih se  za jedinstvenu policiju pa državom ne bi harali kriminalci i korumpirani političari, sproveo bi ustavne reforme  koje bi ubrzale ekonomske i socijalne reforme i sproveo bih  niz drugih mjera.
 
Gospodin Dodik nije jedini krivac za ovakvo stanje ali je jedan od najodgovorniji te ga pozivamo da prestane lagati narod i tražiti razloge neuspjeha vlastite politike i osiromašenja građana!
 
U ovoj zemlji , srećom ima puno ljudi koji razumiju kako ekonomija funkcioniše da bi sebi dozvolili da budu još jednom prevareni! Mi takođe duboko vjerujemo da će  pravna država zaživiti kada će svi  odgovorni položiti račun za ekonomski krah!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

sdbih

Papinsko vijeće je reagovalo na događaje na Bliskom Istoku, konstatujući da ” dramatično stanje u kojem su kršćani, jezidi i druge vjerske i etničke zajednice koje su u Iraku brojčano male, zahtjeva da vjerski čelnici, napose muslimanski i osobe koje sudjeluju u međuvjerskom dijalogu, zauzmu jasan i odrješit stav”.

Naš Reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović je istakao da DVOSTRUKI ARŠINI NEĆE NIKOME DOBRA DONIJETI. Reis ef. Kavazović je već osudio zločine u Siriji i Iraku, posebno nad civilnim stanovništvom. Istakao je da: ” je potrebno iskreno i naporno raditi da se otklone uzroci nasilja i da se na isti način poštuju ljudska prava svuda u svijetu. Najveću odgovornost  snose oni koji imaju najveći utjecaj u kreiranju globalnih svjetskih tokova.”.

Također, i mi se zalažemo za univerzalno pravilo da DVOSTRUKI ARŠINI NEĆE NIKOME DOBRA DONIJETI

Zato podržavamo stav Reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazovića po ovom pitanju, jer isti stav dijelimo.

poštovanjem,

Džebrail Bajramović- kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

Lito vilovito

Posted: 14. August 2014. in Intervjui

Beograd ruši kuću iz XIX vijeka u kojoj je živela čuvena jevrejska porodica Baruh:  tri brata – Isidor, narodni heroj, Bora i Josif poginuli su u Drugom svetskom ratu kao pripadnici NOP-a, a njihove sestre Rašela i Berta strijeljane su u Banjičkom logoru. Istovremeno, Apelacioni sud nalaže Višem sudu da ponovo razmotri zahtjev za rehabilitaciju Milana Nedića predsednika kvislinške vlade za vrijeme okupacije  nacističke Nemačke; Milana Nedića, odgovornog za holokaust i progon antifašista, registraciju i hapšenje Jevreja i zajedničku kontrolu sa Njemcima nad logorom Banjica!

Piše: Beba KAPIČIĆ

2702bebakapicic

“Ako Srbi dožive neki strašan lom, onda će svu krivnju snositi srpski nacionalisti, srpski intelektualci u prvom redu.” (Mirko Kovač, iz intervjua datog prvom broju Monitora 19.oktobra 1990.godine pod naslovom “Trijumf vođa katastrofa naroda.”)

Poželim da napišem nešto lepo, da ceo tekst bude oda životu; onda prebiram šta bi to moglo biti kad dnevnu dozu negativnosti dobijate kud god se okrenete, živimo u neregularnim zemljama, mnogi ljudi u ovakvim zajednicama postaju prevaranti, sebični, zli, nečasni, bez savesti, gramzivi… Sve je to proizvod elita i politikanata koji su od devedesetih preko ratova sproveli krvavu tranziciju dobara i morala.

I danas ta palanačka žilava ruralna elita, u frustriranom, poraženom i na prosjački štap svedenom narodu Srbije pokušava opet raspiriti već posustali nacionalizam, zbog koga plaćaju cenu opljačkanih penzionih fondova, plata, potrošene budućnosti generacija, izmišljajući za sebe nekakve prepodobne Angeline nagrade, vrše pritisak za otklon od Evrope i put na istok ka “demokratskoj” majčici Rusiji.

Izjednačavanje dželata i žrtvi: Beograd ruši kuću iz 19 veka u kojoj je živela čuvene jevrejska porodica Baruh, tri brata: Isidor- narodni heroj, Bora i Josif poginuli su u Drugom svetskom ratu kao pripadnici NOP-a, a njihove sestre Rašela i Berta streljane su u Banjičkom logoru, dok Apelacioni sud nalaže Višem sudu da ponovo razmotri zahtev za rehabilitaciju Milana Nedića predsednika kvislinške vlade za vreme okupacije od strane nacističke Nemačke, odgovornog za holokaust i progon antifašista, registraciju i hapšenje Jevreja i zajedničku kontrolu sa Nemcima nad logorom Banjica! Nedićev režim je verno izvršavao nemačke zahteve, pokušavajući da osigura Srbiji mesto u novom svetskom poretku koji stvaraju nacisti!

Niko takvog ranga u Evropi nije rehabilitovan kažu čak i poprilično nacionalno osvešćeni istoričari, nazivajući Nedića srpskom majkom, ne pominjući monstruozne dušegupke koje su promicale Beogradom sa telima na jeziv način umorenih Jevreja, Srba antifašista, Roma; ne pominjući da je Srbija bila prva zemlja u Evropi koja je u avgustu 1942 ponosno Hitleru javila da je Beograd Judenfrie- očišćen od Jevreja.

“Zamislite sličan potez u Francuskoj, probajte da rehabilitujete Petena koji ni iz daleka nije uradio Francuzima ono što je Nedić uradio građanima Beograda. Pokušajte bilo gde u Evropi rehabilitujete kvislinšku vlast- nećete uspeti. A pri tom možete da budete i kažnjeni zbog takvih pokušaja.”- Branka Prpa

Heroji i antiheroji: Ali ovo je Srbija danas, koja od Srbina iz Montenegra potražuje ulicu za nedavno upokojenog oca nacije, inspiratora konačnih rešenja: Vukovara, genocida u Srebrenici, zločina na Kosovu, humanog preseljenja Albanaca, progona Hrvata, opsade Dubrovnika, Sarajeva… Koji je sa svojim Memorandumcima valjajući Srbiju u blatu nemorala, zločina i neljudskosti doprineo njenom sunovratu!

Rade Konstantinović, za razliku od oca nacije, konvertita koji je posle Titove smrti konstatovao da je Tito obezglavio srpsku naciju, kaže “da smo s Titom dosegli sami zenit naše svetske istorije, našeg učešća u svetu”. Junak Ćosićevog “Vremena smrti” mrmori da je “Evropa naš smrtni neprijatelj,” preuzevši misao Nikolaja Velimirovića koji je smatrao da je za Srbe smrtni neprijatelj “izrailjskai i evropska kultura.”

Palanački duh ne traži ulicu za velikog filozofa i pisca Radeta Konstantinovića koji je govorio: ” Fašizam je paranoidan. Gde se bolje otkriva fašizacija ove zemlje, ako ne u ideji o Srbiji koju mrzi celi svet”. Niti za Mirka Kovača poslednjeg jugoslovenskog pisca, ljudskog i književnog velikana, koji je 19. avgusta 2013.g. u Rovinju prognan iz Beograda od palanačke “elite gore od rulje” zauvek napustio ovaj svet, ostavljajući nam na dar svoj poslednji roman-memoare “Vrijeme koje se udaljava”!

Dubrovački susret: Nešto lepo o čemu sam želela da pišem je ponovni susret sa Dubrovnikom, posle svega, nakon skoro tri decenije. Stradun okupan Suncem, turisti sa svih meridijana ushićeni lepotom drevnog gradabajke, Gradska kavana, Dubrovačke letnje igre sa pozorišnom predstavom “Romeo i Julija”u prekrasnom zamku Skočibuha, a u režiji jednog od najboljih, Jagoša Markovića, sjajni glumci, divni ljudi na koktelu posle premijere, samo me je Srđ koji sam krišom gledala potsećao na večnu sramotu!

“Mi ih na neki način moramo osporavati argumentima, drugim stilom života i idejama, možemo mnogo toga učiniti da ih stavimo izvan uticaja, ali za to bi trebalo imati opet neke nove političare i drugačije intelektualce. Međutim, to je uvijek manjina. Mediji će uvijek rado donijeti te mračnjake i posvetiti im veliku pažnju. Uvijek će Ćosić biti na prvoj stranici nekih novina, a ne Filip David ili Vlada Arsenijević, koga će biti na 15. stranici. Dakle, mi nismo svjesni koliko podržavamo zlo, koliko sarađujemo sa njim i koliko mu se radujemo.” (Mirko Kovač-iz intervjua za Slobodnu Evropu - 26.3.2012. godine)

Izvor: http://www.portalanalitika.me od 14. augusta 2014.

sdbih

Nakon katastrofalnih poplava i požara u BiH  klimatske promjene bi  morale da zabrinu  kako vlast tako  i građane Bosne i Hercegovine u cilju  promjene svijesti i odnosa prema okolini u kojoj živimo.  U Bosni i Hercegovini se jako malo govori o tome kako smanjiti negativne efekte na klimu dok je to u zapadnim zemljama jedna od najznačajnijih političkih tema. Za ovaj saziv Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine ostat će zabilježena sramna činjenica  da Zakon o šumama nije nikad donesen čijim nelegalnim uništenjem je prouzrokovan  klimatski debalans u BiH!

U skladu sa  izbornim  programom Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine će se zalagati za uvođenje visokih klimatskih poreza na najveće zagađivače vazduha u BiH. Održivost ovog projekta u industriji ide ruku pod ruku sa smanjenjem poreskih i socijalnih  olakšice za privredne subjekte, koji su uzgred rečeno  danas među najvećim u Evropi, u cilju stimulisanja proizvodnje.

Takođe ćemo se zalagati za diferenciranu poresku stopu gdje će se povećati porez na benzin i naftu kako bi se reducirao ispust štetnog ugljendioksida  a uvesti olakšice na kupovinu  ekološki  održivih vozila. Posebnu pažnju ćemo  posvetiti  restrukturiranju kolektivnog  saobračaja kako bi se građanima poboljšao prevoz a  smanjila upotreba osobnih automobila.

Poreski sistem ne smije biti samo instrument u cilju naplate poreza države  već i sredstvo  u promjeni mentalnog odnosa stanovništva prema životnoj sredini. Ovim instrumentom se moraju prije svega stimulisati preduzeća čija djelatnost je zasnovana na  proizvodnji obnovljive  energijie i  efektivizaciji energetskih resursa.

Džebrail Bajramović, kandidat za bošnjačkog člana Predsjednišitva BiH

McMeekinCombo

Najvjerojatniji scenarij tog ljeta, u nedostatku sarajevskog incidenta, bi bio Treći balkanski rat koji bi izbio između Grčke i Turske. To je ono što su svi državnici očekivali i pripremali u junu 1914…..Fischerova teza jednostavno ne odgovara činjenicama. Dakako, bilo je generala u Berlinu (Moltke iznad svih) koji su preferirali  “Preventivni rat”, odnosno rat pokrenut prije ruskog Velikog programa i koji je za nju  bio prejak…… Na kraju su Rusi, a ne Austro-Nijemci, dobili rat kojeg su željeli….. Neko ko usmrti državnog službenika zbog ‘političkih’ razloga je, prilično jasno, terorist po većini definicija danas. Ali, naravno, ako neko vjeruje u te razloge dovoljno, onda valjda  vidi teroristu kao borca ​​za slobodu. Srbi imaju pravo na  svoje mišljenje, ali oni bi trebali shvatiti da ih se stavlja prilično daleko izvan okrilja respektabilnih mišljenja na Zapadu…..Vlada Srbije u sjeni, odnosno Crna ruka i Dragutin Dimitrijević, očito snose tešku odgovornost za organiziranje atentata u Sarajevu. Dimitrijević je to i sam priznao 1917.(on je također tvrdio u svojoj ispovijesti, iako su svi ovo zaboravili, da mu je ruski vojni ataše Viktor Artamonov dao zeleno svjetlo). Obim saučesništva izabrane vlade Srbije, pod Pašićem, ostaje sporan/kontroverzan. Ja ću ostati na tome…..Ja sam historičar, a ne prorok…..

Da li je atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu  značajno utjecao na početak Prvog svjetskog rata?

 McMeekin: Bez atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu, ja ne mislim da bi bilo Prvog svjetskog rata–ili najmanje,ne bi izbio evropski rat 1914.
 Koje bi mogući scenarij  bio bez atentata u Sarajevu?
 
McMeekin: Najvjerojatniji scenarij tog ljeta, u nedostatku sarajevskog incidenta, bi bio Treći balkanski rat koji bi izbio između Grčke i Turske. To je ono što su svi državnici očekivali i pripremali u junu 1914. To ne bi bila posebno lijepa stvar, ali nijedna od velikih sila nije imala stvarni interes u tom sukobu – osim Rusije, koji bi htjeli da učestvuju u njemu kako bi se spriječilo Otomanskom carstvu da ponovno zatvori prolaz-moreuz (kao što je bilo 1912. u vrijeme talijansko-otomanskog rata). Moguće je čak da bi Treći balkanski rat, što bi izazvalo još jednu rundu etničkog čišćenja (da muslimani budu protjerani prema Turskoj, kršćani prema Evropi),  vodio ka oživljavanju “Koncerta Europe”, koji bi okupio sile na nekoj drugoj Londonskoj konferenciji.
Što mislite o “Fischerovoj kontroverzi” iz 1960. po kojoj je Njemačka planirala Prvi svjetski rat, a prije atentata u Sarajevu? Da li je atentat u Sarajevu za Njemačku došao u pravo vrijeme?
 
McMeekin: Fischerova teza jednostavno ne odgovara činjenicama. Dakako, bilo je generala u Berlinu (Moltke iznad svih) koji su preferirali  “Preventivni rat”, odnosno rat pokrenut prije ruskog Velikog programa i koji je za nju  bio prejak. No, tu su generali koji su planirali rat u St. Petersburgu, Parizu, Beču, pa čak i Londonu, također. To je ono što vojni planeri čine: oni planiraju rat. Bilo je tu političara i diplomata koji su donosili ključne odluke u ljeto 1914. i svi su bili kontingent, ovisi o događajima. Njemačka je bila, štoviše, posljednja od četiri inicijalne zaraćene Velike sile mobilizirana, gotovo sedmicu dana nakon Rusije i nakon Austro-Ugarske te Francuske.
Kako vidite ulogu Rusije uoči izbijanja Prvog svjetskog rata? Da li je ona  odgovorna za rat?
McMeekin: Rusi snose veliku odgovornost za oba: 1)poticanjem Srbije da odbaci ultimatum iz Beča, s punom spoznajom da bi to dovelo do rata ;i 2)mobiliziranjem, prije svih drugih sila, a javnim negiranjem da su to učinili. To govori da je Rusija reagirala   na agresivni austrijski potez protiv Srbije, što je samo po sebi bilo očito namijenjeno ratu. Razlika je u tome što je Austro-Ugarska (i njezin njemački saveznik) htjela”lokalni”rat sa Srbijom, dok je Rusija željela evropeizaciju sukoba, involviranjem Francuske i Velike Britanije. Na kraju su Rusi, a ne Austro-Nijemci, dobili rat kojeg su željeli.
Gavrilo Princip je heroj u Srbiji, za Zapad on je bio terorist. Može li se on, kao povijesna ličnost portretirati kao atentator, ili samo u “bijeloj” ili samo u “crnoj” tehnici?
McMeekin: Ja stvarno ne razumijem pitanje. Neko ko usmrti državnog službenika zbog ‘političkih’ razloga je, prilično jasno, terorist po većini definicija danas. Ali, naravno, ako neko vjeruje u te razloge dovoljno, onda valjda  vidi teroristu kao borca ​​za slobodu. Srbi imaju pravo na  svoje mišljenje, ali oni bi trebali shvatiti da ih se stavlja prilično daleko izvan okrilja respektabilnih mišljenja na Zapadu.

Je li se Prvi svjetski rat mogao izbjeći?

 
McMeekin: Svakako, ali to bi ovisilo o tome da se atentat ne dogodi ili  da Austro-Ugarska ne čini potez  odmazde, da se Rusi ne mobiliziraju, da Francuzi ne podupiru Ruse i tako dalje. Izbijanje rata bilo je uvjetovano i izbjegujuće – ali to nije bio incident. Državnici su ga donijeli radi ostvarivanja njihovih sopstvenih političkih  ciljeva.
Da li je Srbija djelomično odgovorna za taj rat?
 
McMeekin: Ovo je lukavo. Vlada Srbije u sjeni, odnosno Crna ruka i Dragutin Dimitrijević, očito snose veliku odgovornost za organiziranje atentata u Sarajevu. Dimitrijević je to i sam priznao 1917.(on je također tvrdio u svojoj ispovijesti, iako su svi ovo zaboravili, da mu je ruski vojni ataše Viktor Artamonov dao zeleno svjetlo). Obim saučesništva izabrane vlade Srbije, pod Pašićem, ostaje sporan/kontroverzan. Ja ću ostati na tome.
Kako komentirate činjenicu da su u Bosni i Hercegovini održane  dvije paralelne manifestacije  obilježavanja 100. obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata – u Sarajevu i Višegradu?
 
McMeekin: Pa dobro, ljudi pamte historiju različito.
Na samom kraju: prošlo stoljeće obilježila su dva svjetska rata a u ovom stoljeću traju  neki lokalni i regionalni ratovi (Ukrajina, Gaza …). Postoji li opasnost od novog svjetskog  rata u XXI stoljeću?
 McMeekin: Ja sam historičar, a ne prorok.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (591)
vrbas-miso
Dragi građani Bosne i Herecegovine, pozivam Vas da mi se pridružite u POŠTENOJ BORBI ZA BOLJE SUTRA I ZA NORMALAN ŽIVOT DOSTOJAN SVAKOG ČOVJEKA. 
Nudim Vam POŠTENU BORBU I IMAM ALIBI ZA TO, I ZA TO ZNAM DA ĆEMO USPJETI. POŠTENA BORBA NAM JE NEOPHODNA SVIMA, BEZ NJE SE NE MOŽE I ONA ZNAČI BOLJE DANAS -BOLJE SUTRA!!!
Nemojte biti dio mase za manipulacije, dio mase koju će gaziti i iskorištavati samo za svoje svrhe. Budite dio POŠTENE BORBE za normalan život dostupan svakom čovjeku, život u kojem će moći svako napredovati prema svojim kvalitetima i onome što pošteno zaslužuje.
Gledam svoje protukandidate kako prodaju kosti svojih očeva za političku slavu, a prije nego su ušli u te vode, javno su slagali i iskoristili povjerenje svojih vjerskih zajednica za OPĆE DOBRO, a sada to OPĆE DOBRO “izopćavaju” i pokušavaju kanalisati u svoju korist, misleći da narod ne zna!!!
Neki su prvo zaposlili svoju familiju od fakulteta do drzavnih firmi.To su uradili i za svoje “saradnike. Isti ti nakon što su zaposlile sve svoje, pozivaju djecu šehida, boraca, radnika propalih firmi, penzionera minimalnih penzija, obespravljenih, i svih onih u čije su ime stekli bogatstvo za sebe i svoje najbliže. Baš takvi pozivaju djecu navedenih da volontiraju za njih, da im se “uvlače”, nazor smješkaju dok u sebi dobro znaju da su takvi njih i njihove doveli na prosjački štap.
Ne stide se!
To mogu raditi samo oni koji nemaju obraza: POZIVATI DJECU ONIH U ČIJE IME SU SE OBAGATILI DA RADE ZA NJIH “ZA DŽABA”, I TO SMATRAJU SVOJIM NAJVEĆIM USPJEHOM- JER SU TO MAJSTORI LEVATA I LOŠEG MARIFETLUKA. Zato se boje i svoje sjene jer svi znaju, pa čak i njihovi “volonteri” ko su oni.
Neki su istakli svoje ratne zasluge, kao da su se samo oni borili i niko drugi nije. Na taj su način podcijenili otvoreno sve one kojima su komandovali i koga su branili. Kada je nestalo te “robe”, onda su počeli mistificirati kojekave događaje kako bi došli u žižu interesovanja onih od čijih glasova ne znaju gdje šta imaju, dok njihovi glasači prebiru kontejnere, tražeći komad hljeba. Ni takvima se više ideali ne mogu prodati, jer od toga se ne živi.
Dok su gazili svaku svetinju ljudsku pa i bošnjačku, misleći da su doživjeli najveću slavu- sada mole. Mole BOŠNJAKE DA GLASUJU ZA ISTE.
Gazili su ih, a sada kleče ne bi li dobili povjerenjeod istih, kako bi opet manipulisali i gazili BOŠNJAČKI NAROD.
Zaboravili su da BOŠNJACI nisu glupi, i da imaju svoj ponos!!!
Da li znaju da BOŠNJACI NE STRAHUJU ???
Takvi ne kleče ni pred vatrom, niti pred kišom, niti bilo kakvim strahom. Na račun straha i podvale, BOŠNJACI nisu pali na ispitu nikad. Pred tim istim strahom koji im se podvaljuje BOŠNJACI SU UVEK POKAZIVALI HRABROST, RAZUM I PONOS. Na ovaj način su BOŠNJACIMA PONUDILI STRAH ZA GLAS, DA BI OPET MOGLI BOŠNJAKE STRAŠITI NIČIM, a sve u svoju korist.
Moram reći da se ne živi od stare slave, prošlo je vrijeme kada su ljudi padali na suze, smijeh i ostala glumatanja, sada je to normalno vidjeti samo na filmu ili možda u nekim humorističkim serijama. BOŠNJACIMA, nije stalo do suza i smijeha već i do života dostojnog čovjeka. Naši ljudi su naučili da od svoga rada žive, a ne da budu kupljeni ljudi glume suza padavica. BOŠNJACI SU I SUVIŠE PONOSNI DA BI TO RADILI PA MAKAR IM I ZA ŽIVOT TREBALO.
Ovih dana čitam razne analize, ankete i prognoze pa sam imao osjećaj kao da gledam pijacu ili još gore,neki nadreality show. Smijem se jer vrlo dobro znam kako se postižu te stvari.Tako ne rade ozbiljni i pošteni ljudi. Zato ljudima ne nudim bajke, basne, proze sa izmišljenim likovima. Zato mi je veoma drago što se ne nalazim na nekim anketama i prognozama.
Ono što mogu ponuditi ljudima jeste POŠTENA BORBA. Poštena borba za sve, bez privilegija i nadrealnih posrednika. Poštena borba za bolju školu i obrazovanje, za posao, za normalan život kakav zaslužuje svaki čovjek prema svojim kvalitetima.Nudim vam da mi se pridružite u poštenoj borbi, koja je svima nama potrebna, čak i onima koji prgavo igraju. POŠTENA BORBA ZNAČI BOLJE ZA SVE NAS !!!
Sa POŠTENOM BORBOM za život, siguran sam da možemo uspjeti. Budite dio toga !!!

Dzebrail Bajramovic.JPG
10 MB

Hvala Hasanu Ahmetliću iz Tešnja koji je praktično pokazao kako se cijeni Hava Tatarević, i čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu koji je pokazao kako se može ponašati jedan običan građanin Republike Turske.

Mnogi se takmiče kako će i na koji način čestitati Redžepu Tajipu Erdoanu, mnogi komentarišu je li to vazalski odnos, historijska prilika ili neprilika, ima li laži u ljiljanima, da li je to ekskluzivno pravo samo jedne porodice, kako i na koji način stisnuti ruke Erdoana, i na sve moguće načine nekom od izjava popularizirati se za lični interes i preko noći postati “pametan” i “pošten”  jednom čestitkom i na taj način steći saveznika od kojeg se lahko živi. Niko se ne pita kako je taj čovjek uspio, nema onih koji bi se ugledali na koji način se postiže taj rezulatat, I RADILI TAKO….

Čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu kao čovjeku naroda, koji je radom i ličnim zalaganjem postigao taj uspjeh, koji nije nabrajao tuđe rezultate već radio na njima da ih ostvari, koji nije prosio već radio da daje, koji nije pitao da li sliči nekom pa da bude izabran, koji  se svojim tijelom i pameću, porodicom i svime što je imao, istaknuo kao jednak građanin Turske, koji nije koristio vjeru za duhovni i politički striptiz i koji je svoju vjeru i vjeru svoje braće čuvao daleko od toga, koji nije iskoristio vjeru i naklonost naroda za povlašten  status zapošljavanja sebe i svoje familije i uskog kruga prijatelja tzv.”klimoglavaca”, koji nije u Njemačkoj pitao šta je država njemu dala već koliko on može državi da ponudi, koji nije smišljao najljepše govore i kampanje  pa iste zloupotrebljavao, već svojim radom prepustio drugima da mu se dive. TAKVOM REDŽEPU TAJIPU ERDOANU JA ČESTITAM, I ŽELIM GA SAMO ZA RAVNOPRAVNOG PARTNERA, KAKO BI RADILI U KORISTI SVIH LJUDI BEZ OBZIRA DA LI GLASALI ZA ILI PROTIV ERDOANA, OVOG ILI ONOG BOŠNJAČKOG ČLANA PREDSJEDNIŠTVA.

Zašto ovako reagujem i čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu???

Jer je za mene uzor Hasan Ahmetlić iz Tešnja, koji je uplatio već mjesečnu penziju VELIKOJ BOSANSKOJ MAJCI HAVI TATAREVIĆ i koji će to od sada raditi svaki mjesec. Hvala mu i u moje ime!!!  Za mene je uzor i Erdoan koji je dao sve svojoj državi a ništa joj nije uzeo. Njegova djeca su samo obični građani Turske, a on svojoj djeci i potomcima nije dao račune na bankama, već poštenu Tursku koja daje priliku svima da uspiju u zavisnosti od svojih kvaliteta. Nastojim biti jedan od ovakvih ljudi, zato ne žalim ni tijelom niti bilo čime drugim, i ne tražim povlašten status ni za sebe niti bilo koga!!!

Hvala Hasanu Ahmetliću iz Tešnja koji je praktično pokazao kako se cijeni Hava Tatarević, i čestitam Redžepu Tajipu Erdoanu koji je pokazao kako se može ponašati jedan običan građanin Republike Turske!!!

S poštovanjem,

Džebrail Bajramović, kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva BiH www.strankadijaspore.com

dzebrail bajramovic

sdbih

Izražavamo našu najdublju sućut familiji i svim građanima koji su voljeli i poštovali   fra Luku Markešića , predsjednika  Hrvatskog narodnog vijeća i profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Fra Luka je iza sebe ostavio  o neizbrisiv trag u unapređenju  i poštivanju ljudskih prava i moralnih načela u izgradnji društva i države Bosne i Hercegovine. Fra Luka se bavio sa svim  životnim pitanjima od interesa za sve ljude dobre volje kojima je Bosna i Hercegovina zajednička domovina i država.

Kao istaknuti predstavnik bosanskih franjevaca se nakon kraja Jugoslavije i formiranja novih država, zalagao za uređenje BiH kao samostalne i suverene države, protiv podjele BiH koja je stalno bila na udaru i u programima politika, prije svega, srpske, Miloševićeve, a kasnije i hrvatske, Tuđmanove.

Kao veliki vizionar je istakao važnost države Bosne i Hercegovine kao instrumenta  zaštite čovjeka, gdje  stvaranje jednonacionalnih entiteta nije rješenje ni za same dotične narode – Hrvate, Bošnjake i Srbe.

Ideje fra Luke Markešića su ideje svih slobodoljubivih građana Bosne i Hercegovine koje smo dužni njegovat i za njih boriti se!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Preminuo Vladimir Beara

Posted: 11. August 2014. in Intervjui

bearaU splitskoj bolnici u noći s nedjelje na ponedjeljak, preminuo je Vladimir Beara, jedan od najvećih vratara Jugoslavije i Hrvatske.

Vladimir Beara životnu bitku izgubio je u 85 godini života.

Rođen je 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Muča. Za Hajduk je nastupao od 1947. i zabilježio ukupno 136 nastupa i osvojio tri naslova prvaka. Kada je 1955. prešao u Crvenu zvezdu, to je bio skandal stoljeća o kojemu se godinama govorilo. Sa Zvezdom je osvojio još četiri prvenstva i dva kupa.

Karijeru je okončao u njemačkim klubovima Allemagni i Viktoriji. U doba dok je aktivno igrao, bio je ponajbolji europski i svjetski vratar. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 60 utakmica među kojima su Svjetska prevenstva u Brazilu 1950., u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958. Dobitnik je srebrne medalje na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju – u finalu obranio je penal Ferencu Puskásu.

Godine 1953. igrao je za FIFA-inu reprezentaciju u susretu Ostatak Europe-Engleska. Konačni rezultat utakmice, koja se igrala na Wembleyu: 4:4, ali Beara, koji je branio jedno poluvrijeme, primio je samo jedan gol; ostala tri je primio austrijski golman Zeman. Za reprezentaciju bivše Jugoslavije nastupio je 60 puta. Kasnije je bio trener 23 godine.

——————————————————————————————————————————————————————–

Milan Nešić

Vladimir Beara , jedan od najvećih golmana sa prostora bivše Jugoslavije, preminuo je u ponedeljak u Splitu u 86-toj godini. Veliki Vladimir, Baletan sa čeličnim šakama i Čovek od gume, što su bili nadimci legende Hajduka, Crvene zvezde, ali i reprezentacije Jugoslavije, bio je jedna od najcenjenijih ličnosti, kako među sportistima tako i među sportskom publikom.

Čitava javnost bivše Jugoslavije, a pogotovo u Srbiji i Hrvatskoj sa tugom je dočekala vest o smrti Vladimira Beare, jedne od najvećih sportskih legendi sa ovih prostora, i po mnogim njegovim savremenicima i kolegama najboljeg golmana koga je svet ikada imao.

Čoveka koji do slučajnog početka svoje karijere uopšte nije razmišljao o bavljenu fudbalom.

Međutim, ubrzo su ga njegovi nastupi, prvo za matični splitski Hajduk, potom reprezentaciju tadašnje Jugoslavije i Crvenu zvezdu lansirali među najveće sportske zvezde pedesetih godina.

“Kiša pada, trava raste, a Beara pravi laste” – glasila je jedna od pesmica spevanih njemu u čast, dok se za njega vezivala i izreka “Brani kao Beara”.

Dragan Pantelić, nekadašnji reprezentativni golman u zenitu Bearine karijere bio je tek dečak koji je preko radijskih prenosa slušao o njegovim izuzetnim odbranama. Svi dečaci tada su želeli da budu Veliki Vladimir, priča Pantelić.

„On je bio idol tog vremena svih nas koji smo voleli da budemo golmani. Svi smo ga poštovali i želeli da budemo Vladimir Beara. Zamišljaš da je to nešto vanserijski, vanzemaljac neki, nešto što je zaista nesvakidašnje. On je u to vreme dominirao i bio je vrhunski reprezentativac i klupski golman.“, priseća se Dragan Pantelić.

Karijeru tokom koje je, osim Hajduka i Zvezde, igrao i u Nemačkoj započeo je davne 1946. godine. Štampa i sportski almanasi opisuju ga kao elegantnog čoveka, čiji su skokovi na fudbalskom terenu osvajali lepotom.

Kako je posleratni električar prešao put do jednog od najuspešnijiih sportista sa ovih prostora? Slaven Alfirević, dugogodišnji sportski novinar Slobodne Dalmacije, otkriva neobičnu anegdotu sa početka Bearine karijere.

“Da je njega trener Hajduka Luka Kaliterna uočio da li u kazalištu na nekim probama ili je negdje statirao… Uglavnom imao je neke pokrete kao baletan, kao plesač i pozvao ga je da dođe tu svoju gipkost da okuša na nogometnom terenu. I tako se Vladimir Beara tu negdje u prvim godinama poslije rata pojavio. I tako je zapravo počela jedna veličanstvena karijera čovjeka od gume, akrobate među vratnicama i sve ono što ga je pratilo svi ti epiteti kojima su se novinari koristili kako bi ga što bolje oslikali.”, kaže Alfirević.

Devet godina Beara je branio u splitskom Hajduku i pet godina u Zvezdi, što se poklapa sa trofejnim sezonama tih klubova. Dres reprezentacije Jugoslavije nosio je 9 godina i za to vreme doživeo zvezdane trenutke.

Nakon utakmice sa Engleskom na čuvenom Hajberiju dobio je nadimak Veliki Vladimir. Odbranio je penal legendarnom Ferencu Puškašu, dok je svojevremeno najbolji evropski golman Lav Jašin tvrdio da je Beara bolji od njega.

Nekadašnji igrač Hajduka i reprezentativac Blaž Slišković Vladimira Bearu odlično pamti iz trenerskih dana. Priseća se da je za njega i sve njegove saigrače uvek imao sijaset fudbalskih, ali i životnih saveta.

„Nemojte da se zanosite da će ovo fino vrijeme i ovo što proživljavate trajati vječno. Nemojte sve uvijek podrijediti lopti pokušajte i školu ili nešto raditi mimo, da biste mogli od toga kasnije živjeti. Jer od nogometa možete živjeti 10-15 godina i to je sve ono što ćete zaraditi. Ako nešto ne završite drugo, jednog dana s može desiti da završite na ulici. Takve nam je neke stvari govorio koje su životne priče.“, priseća se Beare Blaž Slišković.

Vladimir Beara bio je učesnik tri svetska prvenstva i jednom je branio za reprezentaciju Evrope. Posle igračke karijere bavio se trenerskim poslom u inostranstvu i na prostoru bivše zajedničke države uključujući i Hajduk i Crvenu zvezdu.

Slaven Alfirević podseća da je zaslužan za stvaranje nekolicine golmanskih asova jer je bio nesebičan u prenošenju svog velikog znanja.

„On je ostao poseban jer je bio na neki način samouk. Prenosio je to svoje znanje i umijeće koje je sticao sam svojom mudrošću kasnije na velike vratare. Krasila ga je, prije svega, jednostavnost. On je bio, što se kaže, običan čovjek, čovjek iz naroda. Omiljen, pristupačan, rado bi sjeo bilo sa kim u društvu. Prepričavao svoje anegdote, doživljaje. Ostaje upamćen kao veličina koju nije lako doseći, a pogotovo ne nadmašiti.“, zaključuje Alfirević.

Sahrana Vladimira Beare je u sredu na splitskom groblju Lovrinac.

(preneseno sa http://www.danas.org)

—————————————————————————————————————————————————————-

Objavljeno 13.08.2014. u 14:55

KOMEMORACIJA NA POLJUDU

Bearina zadnja želja – kapsil umotan u Hajdukovu zastavu

- Hajduk i Splitu su puno izgubili, Hrvatska i hrvatski nogomet su puno izgubili, ali i Svijet je puno izgubio Bearinim odlaskom, jer su svi priznali i javno govorili tko je najbolji, to nije naša ideja, to su činjenice.Brojne su delegacije pristigle odati počast i posljednji pozdrav Vladimiru Beari, od službenog Hajduka, županijskog nogometnog saveza, HNS-a, Splita koje je predvodio Slaven Žužul i tajnik Željko Sučić, predstavnike Crvene zvezde predvodio je Vladica Popović koji je nam je kazao kako je Vlade bio najveći igrač s kojim je dijelio svlačionicu“, veterani Hajduka Stanko Poklepović, Pere Nadoveza, Bogdan Kragić, Ivo Bego, Segio Krešić…Pa onda do onih mlađih koji su također ostavili dubok trag igrajući u „bijelom“ dresu, koji su Bearu poznavali vrlo blisko, predstavnici Grada predvođeni zamjenicom Gradonačelnika Aidom Batarelo, župan Zlatko Ževrnja s predjednikom Skuštine Petrom Sapunarom, splitski olimpijci koje su predvodili Željko Jerkov i Josip Reić, Tomislav Paškvalin iz HOO-a. I mnogi, mnogi drugi da nam ne zamjere ako smo ih preskočili nabrojati, a vidjeli smo ih tu…U društvu sportskog direktora kluba Gorana Vučevića u salu je ušla obitelj Vladimira Beare, supruga Jadranka koja je posvetila punu pažnju i pozornost Vladi u vrijeme bolesti, bila njegov oslonac.

Emocije su se stapale u jedan veliki uzdah dok se na video zidu vrtio „crno-bijeli“ film koji je pokazivao najsvjetlije trenutke velikog Vladimira, onako visokog, stasitog atletu, čvrsto među vratnica poput čelika, elegantnog virtuoza koji je plijenio svojom pojavom i odnosom. Prepoznavali su mnogi one slavne trenutke, mogli i analizirati kako je nadmudrio velikog Ferenca Puskasa, sačekao ga i onda mu s lakoćom velemajstora obranio penal.

Uz klapu „prijatelji Hajduka“ koji su otjevali „Splite moj“ i Kada umrem, umotan u bilo …“ na službenom dijelu komemoracije od Velikog Vladimira prva se oprostila zamjenica gradonačelnika Aida Batarelo istakavši:

- Tužan je ovo dan kada se opraštamo od velikog čovjeka i velikog nogometaša, onoga kojega su nogometni znalci diljem svijeta proglašavali najboljim i najvećim među njima jer je to i bio. Split vrlo teško odaje priznanja svojim legendama, a ti si Vladimire to uistinu bio, uzor i Grad Split, tvoj Hajduk će učiniti sve da sjećanje na tebe ne izblijedi.

Nije lako bilo predsjedniku Skupštine Vinku Radovaniju pronaći sve one riječi i epitete kojima bi se u ime Hajduka oprostio od velikog Vladimira. S pravo je priznao da ima tremu i strahopoštovanje od trenutka ulaska u dvoranu kada je pročitao ime Vladimira Beare.

- Ne znam što reći što već nije rečeno i što svi skupa ne znate o Vladimiru. Možda bi čitav njegov opus stao u dvije riječi, nadimak koji su mu još Englezi nadjenuli – “Veliki Vladimir”. Veliki u svakom pogledu, ljudskom, figurativnom, sportskom, a s druge strne velik kao čovjek. Skroman i ponizan, ali i lucidan i fascinantan. Najbolje bih to mogao opisati kroz vlastitu percepciju Vladimira Beare.

Naime, 70-tih godina, za vrijeme moga djetinjstva i odrastanja gdje sam živio u hajdučki orijentiranoj sredini, što i nije ništa neobično bilo, dva imena su se spominjala kao gotovo sveti gral Hajdukove povijesti.

To su imena Vladimira Beare i Bajde Vukasa. Neponovljivi igrači, ali ja sam ih doživljavao kao nekakva božanstva, nešto nestvarno i neponovljivo. Kada sam došao u Hajduk, prije sedam godina i kada sam u svečanoj loži vidio jednog starijeg elegantnog gospodina i kada su mi ga predstavili, rekli to je Vladimir Beara. Ja sam zastao, prošli su me trnci, a moje prvo pitanje je bilo “jeli to onaj pravi Beara?”. Družeći se s njim kasnije, poslije spoznaje da je to netko stvaran, spoznao sam njegovu pravu veličinu.

Brojna Hajduka obitelj, velikani nogometa napustili su nas i već se polako „na onom svijetu“ skuplja Hajdučka momčad.

- Pridružio se Beara svojoj “zlatnoj generaciji” koja ga čeka na nebu. Siguran sam da će takav Hajduk s njime na golu, s Gezom Šenauerom, s Gagom, s Bajdom u vezi, s Franom Matošićem u napadu, Ivićem na klupi. Rekao bi i s Antom Dorićem i Vjenceslavom Žuvelom koji su na tribinama okupili navijačku ekipu. Takav Hajduk će ove sezone sigurno igrati nebesku Ligu prvaka, pa nadam se i osvojiti je – kazao je Radovani.

Ispred bijelog salon družile su se generacije igrača Hajduka, svaki je imao svoj treutak u životu sa Vladimirom, kako je šjor Špaco napomenio „svaki je šuc obranio, osim ovog zadnjeg“ ili „spli'ski Pele“ Nadoveza koji reče „ni na treningu mu se nije moglo dati gol“, a Ivo Bego je i danas uvjeren da je Vlade ostao da bi Hajduk s njim „osvojili još titula“. Nema onoga koji se nije došao pokloniti najvećem. Otišao nam je tiho naš Vladimir, onako uspravan i ponosit kano kampanel Svetog Duje, svjetionik mnogim mladim naraštajima.

ROBERT RADICA;  Foto: Jakov Prkić / CROPIX

Izvor: Slobodna Dalmacija

————————————————————————————————————————————————————————–

Objavljeno 13.08.2014. u 19:55

posljednji pozdravVeliki Vladimir Beara otišao u legend

„Kada umrem, umotan u bilo“ zapjevala je klapa „prijatelji Hajduka“ i uz upaljenu bengalku na vječni počinak ispraćen je Vladimir Beara velika Hajdukova nogometna legenda, najbolji svjetski vratar.

Više od pola sata od termina sahrane počeli su se na splitskom Lovrincu okupljati prijatelji i štovatelji lika Velikog Vladmira kako bi ispratili na posljednji počinak. Lijes umotan u Hajdukovu zastavu, baš onako kako je Veliki Vladimir tražio, tiha kolona svih koji su željeli izraziti sućut obitelji.
Uz lijes su se izmjenjivali postroji straže, prvi Hajdukov – predsjednik Marin Brbić, predsjednik Skupštine Vinko Radovani, članovi NO Nikola Koceić Bilan i Petroslav Sapunar. Potom Torcida u svoj najjačem sastavu predvođeni predsjednikom Markom Mladarom i tajnikom Petrom Vidovićem. Nakon njih izaslanstvo HNS-a predvođeno predsjednikom Davorom Šukerom, potom kombinirana postava Grada i splitski olimpijaca (Željko Jerkov, Josip Reić, Boško Čavka i Hrvoje Akrap).
Od Velikog Vladimira su se kratkim govorima oprostili Zorislav Srebrić ispred HNS-a, Branka Mlinar prekrasnom poezijom o životu Velikog Vladimira ispred Torcide, te Nikola Koceić Bilan kao predstavnik Hajduka.
Posljednji postroj veterana Hajduka oni koji su bili i najbliži Vladimir Beari – Ivo i Zvonko Bego, Ivica Hlevnjak, Bogdan Kragić, Ante Ivković, Dragan Holcer, Stanko Mrduljaš pratili su lijes do posljednjeg počivališta.
Duga, tužna kolona koju je noseći križ predvodio Ante Miše, te iza njega juniori Hajduka s cvijećem i vijencima, u kojoj su bili gotovo svi članovi vodstva Hajduka, izaslanstva Dinama s direktorom Tomislavom Svetinom, potom gradonačelnik Ivo Baldasar, Aljoša Asanović, Davor Šuker, Sergije Krešić, Hrvoje Maleš, prvotimci kapetan Mario Maloča, Goran Milović i Lovre Kalinić, mnogi uglednici grada Splita  … svi su krenuli u tišini, baš onako kako bi Vladimir Beara želio. mirno, ponosno, dostojanstveno.
Adio, Veliki Vladimire, otišao si praćen suzama Svetog Lovre …. U vječnost.

R. RADICA, Foto: Jakov Prkić / CROPIXIzvor: Slobodna Dalmacija

sdbih

Podsjećamo javnost da za  strašne zločine počinjene u Banjaluci, u zadnjem ratu  niko još nije odgovarao  osim Haških osuđenika Radoslava Brđanina i Stojana Župljanina. Poznato je da Banjaluka u periodu između 92 – 95 bila jedan od najvećih geta nesrpskog stanovništva.

Na području Banjaluke ubijeno je oko 100 nedužnih Hrvata i  300 Bošnjaka. Na području Banjaluke postojali su logori poput Malog logora gdje su stotine ljudi bili zatočeni, tučeni, ponižavani. Nasmrt je pretučeno više građana, među njima i jedan maloljetnik iz Kotor Varoša.  Muslimanski i hrvatski vjerski objekti su srušeni a tragovi vandalskog divljanja očišćeni. Nesrpskom stanovništvu je bilo zabranjeno kretanje, prodaja imovine, sklapanje brakova,  kupanje na javnim mjestima je bilo zabranjeno, uručivani su otkazi  sa radnih mjesta, i dr. Svi su znali šta se događalo u Banjaluci a zato niko nije odgovarao,o čemu svjedoče  mnogi svjedoci i žrtve.

Podsjećamo javnost na neke osobe koje su u to vrijeme bile najodgovornije za etničko čišćenje Banjaluke. Svetozar Davidović je tada bio Vojni tužilac koji je donosio riješanja o pritvaranju! Boško Vukasan, vozač “crvenog kombija”,  je privodio u logore i tukao građane Banjaluke! Nenad Stevandić , tada  je bio u Kriznom štabu Banjaluke,  danas je narodni poslanik.  Ljuban Ećim, tada zamjenik načelnika Centra državne bezbednosti Republike Srpske u Banjaluci,  danas živi bezbrižno u Beogradu zajedno sa banjalučkim doktorom Menegelom, Radislavom Vukić, tada predsjednikom SDS-a Banjaluke i članom Kriznog štaba Banjaluke, poznatom po izjavi da se u banjalučkom kliničkom centru se neće  više rađati muslimanska niti hrvatska djeca!

Među najodgovornijim za zločine u Banjaluci su i Vojo Kuprešanin, tada  zamjenik Kriznog štaba Banjaluke , Dragan Davidović, ratni ministar vjera,  Nedjeljko Kajkut i Vitomir Popović, ratni predsjednik Osnovnog suda u Banjaluci  i mnogi drugi koji danas žive slobodno kao da se ništa nije desilo!

Zahtjevamo od Tužilaštva Bosne i Hercegovine da se zločini počinjeni u Banjaluci  konačno poslije više od 20 godina stave na dnevni red i počnu rješavati! Ne kažnjavanje zločinaca je takođe zločin!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Dario Jovanovic 2

Koaliciju Pod lupom čine sljedeće nevladine organizacije / udruženja građana: Centri civilnih inicijativa (CCI), Forum građana Tuzle, DON Prijedor, Perpetuum mobile Banja Luka, Centar za građansku suradnju (CGS) Livno, Infohouse Sarajevo i Omladinska informativna agencija (OIA) Sarajevo.….Činjenica da su svi prethodni izbori u BiH bili priznati od strane domaćih aktera i međunarodnih struktura ne implicira da su oni biliu potpunosti slobodni i pošteni. Slobodni izbori podrazumijevaju potpuno odsustvo pritisaka na birače, ucjena i kupovine glasova, za šta ne možemo reći da se nije dešavalo na ranijim izborima.….Ako ćemo konstatovati da su izbori u BiH do sada bili jednim dijelom slobodni i pošteni, naš cilj je da doprinesemo da oni budu još slobodniji i pošteniji. To znači da želimo podstaći građane da slobodno izraze biračku volju na dan izbora – da budu birači, a ne samo glasači.…. Trenutno smo u procesu angažovanja posmatrača izbornog dana, a cilj nam je da imamo više hiljada posmatrača na više hiljada biračkih mjesta. O konkretnom broju posmatrača na dan izbora ne mogu govoriti, jer je, kao što sam naveo, proces prijavljivanja građanki i građana BiH za posmatrače u toku. Za sada imamo obezbijeđeno pokrivanje troškova za 2.000 posmatrača izbornog dana, sa tendencijom da taj broj dosegne 3.000, a cilj nam je da pokrijemo što veći broj biračkih mjesta u BiH….. Koalicija će pratiti i dospijeće glasova iz inostranstva, te utvrđivanje rezultata glasanja državljana BiH koji žive van zemlje, a ostvarili su svoje aktivno biračko pravo na biračkim mjestima izvan BiH…..

Kada i kako se rodila ideja o osnivanju Koalicije?

 

JOVANOVIĆ: Ideja o osnivanju Koalicije za slobodne i poštene izbore – Pod lupom je proizašla, prvenstveno, iz potrebe oživljavanja građanskog posmatranja izbora u BiH. Važno je istaći da su građanski posmatrači u bilo kojoj zemlji i na bilo kojim izborima oni koji na objektivan i nepristrasan način izvještavaju o izbornom procesu. Za razliku od stranačkih posmatrača, koji prije svega brane interese političkih partija, nestranački građanski posmatrači imaju uvid u cjelokupan izborni proces u vremenu prije izbora, na dan izbora i nakon izbora. Interes građanskih posmatrača nije ograničen na davanje ocjene o izbornom procesu, već se odnosi i na elemente dodatne demokratizacije društva, opšteg društvenog napretka, otkrivanja nepravilnosti s ciljem sankcionisanja istih, te se njihova uloga ogleda i u tome što predstavljaju garant slobodnog izražavanja volje birača, u koje građani BiH imaju povjerenje.

Zbog permanentne političke krize u BiH u posljednje 4 godine (ako ne i duže od toga), gdje se praktično na formiranje vlasti na državnom nivou od vremena prošlih opštih izbora 2010. godine čekalo 15 mjeseci, a u pojedinim dijelovima zemlje se niti danas ne zna ko čini vlast, a ko ima ulogu opozicije, zbog otuđenosti vlasti od građana koji su je birali i čiji su poslodavci zapravo svi građani BiH (jer oni i biraju vlast, postavljaju predstavnike političkih partija na pozicije i plaćaju ih), zbog nužnosti izmjena izbornog zakonodavstva (uključujući i izmjene ustava mn.) na koje se ukazuje godinama, zbog postojanja ozbiljnih indicija u izborne nepravilnosti u prethodnim izbornim procesima, zbog nužnosti objektivnog i blagovremenog uvida u cjelokupan izborni proces kako bi se ukazalo na postojeće nepravilnosti, a iste uklonile, te zbog transparentnosti samog izbornog procesa i približavanja demokratskih procesa građankama i građanima, 7 udruženja građana iz cijele BiH je osnovalo Pod lupom – Koaliciju za slobodne i poštene izbore s ciljem građanskog, nestranačkog posmatranja opštih izbora u BiH, zakazanih za 12. oktobar 2014. godine.

Koje nevladine organizacije je čine?

JOVANOVIĆ: Koaliciju Pod lupom čine sljedeće nevladine organizacije / udruženja građana: Centri civilnih inicijativa (CCI), Forum građana Tuzle, DON Prijedor, Perpetuum mobile Banja Luka, Centar za građansku suradnju (CGS) Livno, Infohouse Sarajevo i Omladinska informativna agencija (OIA) Sarajevo.

logo Koalicije Pod lupom

Jedna od vaših poruka, posebno u sklopu medijske kampanje koju ste započeli, jeste ona da se zalažete za “slobodne i poštene izbore…” Znači li to da dosadašnji-poslijeratni u BiH nisu takvi bili?

JOVANOVIĆ: O tome se svakako može raspravljati, jer slika nije crno-bijela. Činjenica da su svi prethodni izbori u BiH bili priznati od strane domaćih aktera i međunarodnih struktura ne implicira da su oni biliu potpunosti slobodni i pošteni. Slobodni izbori podrazumijevaju potpuno odsustvo pritisaka na birače, ucjena i kupovine glasova, za šta ne možemo reći da se nije dešavalo na ranijim izborima. Istovremeno, fer izborna utrka podrazumijeva barem približne startne pozicije onih koji u njoj učestvuju, a u BiH je više nego izražena zloupotreba javnih resursa u svrhe predizborne kampanje od strane onih koji na izbore izlaze sa pozicije vlasti, na bilo kom nivou. Takođe, niz nepravilnosti koje su se dešavale, te različite indikacije izbornih prevara, kao što je dodavanje ličnih glasova po zatvaranju biračkog mjesta, neuobičajeno veliki broj nevažećih listića, itd, govore o potrebi snažnijeg nestranačkog nadgledanja izbornog procesa.

Međutim, iako demokratija ne može postojati bez izbora, izbori, sami po sebi, nisu garant demokratskog društva. Osim tehničkih preduslova, izbori moraju biti zasnovani na osnovnom preduslovu poštivanja prava svih građana jedne zemlje da biraju i da budu birani u sve organe vlasti, te ostalim preduslovima poput vladavine zakona i postojanja pravnog sistema, nezavisnog djelovanja svakog kandidata, poštivanja svih prava opozicije, i sl. Uzimajući u obzir da je građanima BiH, u pojedinim dijelovima zemlje, uskraćeno osnovno pravo da biraju i budu birani (ne zaboravimo odluku Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH”), onda se i princip univerzalnog, tj. opšteg prava glasa u BiH jasno može dovesti u pitanje.

Ako ćemo konstatovati da su izbori u BiH do sada bili jednim dijelom slobodni i pošteni, naš cilj je da doprinesemo da oni budu još slobodniji i pošteniji. To znači da želimo podstaći građane da slobodno izraze biračku volju na dan izbora – da budu birači, a ne samo glasači. Neophodno je uočiti nepravilnosti i ukazati na iste kako bi bile blagovremeno sankcionisane, te objektivno i blagovremeno izvještavati o izbornom procesu. Nakon izbora, cilj nam je izaći sa konkretnim prijedlozima i preporukama za unaprijeđenje izbornog zakonodavstva i izbornog procesa u BiH.

Kao i do sada, međunarodni posmatrači će pratiti oktobarske izbore. Imate li u njih povjerenja?

JOVANOVIĆ: Svakako da imamo puno povjerenje u međunarodne posmatrače koji će i ove godine biti akreditovani i posmatrati dan izbora u BiH. Svi međunarodni posmatrači dolaze ispred država ili priznatih međunarodnih organizacija i osobe su sa dugogodišnjim iskustvom u posmatranju izbora. Njihovo prisustvo, ali i znanje i iskustvo koje nam mogu prenijeti, nam je svakako od značaja. Oni su, takođe, ti koji mogu pružiti brze i provjerene informacije o izbornom procesu u BiH međunarodnim institucijama i organizacijama koje se bave izborima, te predstavnicima vlasti drugih zemalja.

Imate li dovoljno aktivista koji će pokriti svako biračko mjesto, ili pak većinu njih?

JOVANOVIĆ: Koalicija Pod lupom sprovodi aktivnosti kroz rad 7 regionalnih ureda u BiH, te rad Glavnog ureda u Sarajevu. Već imamo 42 dugoročna posmatrača na terenu koji nadgledaju rad izborne administracije (Centralne izborne komisije i svih opštinskih izbornih komisija u BiH), uočavaju nepravilnosti u predizborno vrijeme, prate proces registracije birača, prate predizborne aktivnosti i kampanje političkih subjekata i angažuju građane BiH za posmatrače izbornog dana. Trenutno smo u procesu angažovanja posmatrača izbornog dana, a cilj nam je da imamo više hiljada posmatrača na više hiljada biračkih mjesta. O konkretnom broju posmatrača na dan izbora ne mogu govoriti, jer je, kao što sam naveo, proces prijavljivanja građanki i građana BiH za posmatrače u toku. Za sada imamo obezbijeđeno pokrivanje troškova za 2.000 posmatrača izbornog dana, sa tendencijom da taj broj dosegne 3.000, a cilj nam je da pokrijemo što veći broj biračkih mjesta u BiH.

Ko su, zapravo, vaši aktivisti? Po kakvim kriterijima su selekcionirani i hoće li raditi na volonterskoj osnovi ili….?

JOVANOVIĆ: Naše aktivistkinje i aktivisti su sve punoljetne građanke i punoljetni građani BiH sa aktivnim biračkim pravom. Oni se samoinicijativno prijavljuju za posmatrače izbornog dana, a to mogu učiniti online, putem internet stranice podlupom.org, ili pozivom na besplatan telefonski broj 080 05 05 05. Svi posmatrači će potpisati Kodeks ponašanja, a neki od kriterija/uslova koji se u njemu navode su to da posmatrači moraju imati navršenih 18 godina starosti i biti državljani BiH, biti objektivni i profesionalni u izvještavanju o izbornom procesu, te biti nepristrasni i oslobođeni bilo kakvog političkog uticaja (uključujući i to da posmatrači ne mogu biti dio upravljačkih struktua bilo kojeg političkog subjekta). Svi posmatrači će imati pokrivene troškove hrane, prevoza i komunikacije na dan izbora tj. imati naknadu za provođenje aktivnosti posmatranja izbora.

Kako ćete i prema kome reagirati u slučaju da nekim biračkim mjestima utvrdite nepravilnosti pa i incidentne situacije, odnosno narušavanje izbornog procesa?

JOVANOVIĆ: Koalicija je omogućila prijavu uočenih nepravilnosti svim građanima BiH. To je moguće učiniti na isti način kao i kod prijave za posmatrače izbornog dana (putem pomenute internet stranice i besplatnog telefonskog broja). Takođe, svi posmatrači Koalicije će biti obučeni da uoče potencijalne nepravilnosti i izvještavaju o istima. Dio medijske kampanje Koalicije će biti usmjeren na informisanje građana šta su to izborne nepravilnosti, te šta se smije a šta ne smije raditi u vremenu prije izbora i na sami izborni dan. Sve zaprimljene nepravilnosti će proći kroz proces provjere i potvrde da su se zaista dogodile, te biti analizirane u trenutku, i neposredno nakon, prijave. Potvrđene nepravilnosti će se u formama primjedbi i prigovora proslijeđivati Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) BiH koja je nadležno tijelo za postupanje po zaprimljenim prijavama nepravilnosti. Nakon proslijeđivanja prijava o nepravilnosti CIK-u u formi primjedbe ili prigovora, Koalicija će nadgledati aktivnosti CIK-a u ovom smislu, te javno objaviti analizu o uočenim izbornim nepravilnostima i preduzetim sankcijama za odgovorne osobe i pravna lica.

Dario Jovanovic 1

Očigledno je da ćete se tu i tamo sretati sa međunarodnim posmatračima. Hoćete li s njima surađivati “u hodu”, izmjenjivati iskustva i sl.?

JOVANOVIĆ: Koalicija je već ostvarila kontakte i uspostavila saradnju sa određenim međunarodnim organizacijama koje će akreditovati posmatrače na dan izbora. Sve aktivnosti posmatranja izbora će biti koordinisane sa zajedničkim ciljem, a to je nepovrijedivost i transparentnost izbornog procesa.

 Da li ćete i kako pratiti glasanje nas iz dijaspore?

JOVANOVIĆ: Da, svakako. Sastavni dio aktivnosti Koalicije jeste i praćenje procesa utvrđivanja rezultata glasanja. To će biti moguće kroz prisustvo akreditovanih građanskih posmatrača u vrijeme brojanja glasova nakon zatvaranja biračkih mjesta, monitoring rada Centra za brojanje glasova, te u vremenu nakon izbornog dana u procesu utvrđivanja rezultata glasanja od strane CIK-a. Kao dio ovoga, Koalicija će pratiti i dospijeće glasova iz inostranstva, te utvrđivanje rezultata glasanja državljana BiH koji žive van zemlje, a ostvarili su svoje aktivno biračko pravo na biračkim mjestima izvan BiH.

 Na kraju, očekujete li da ćete svojim angažmanom, osim što ćete doprinjeti regularnosti izbora, podići i opću svijest o izbornoj kulturi u našoj zemlji?

JOVANOVIĆ: To nam je zasigurno jedan od primarnih ciljeva. Cijeli proces posmatranja izbora i sve aktivnosti koje ga čine će imati daleko veću svrhu ukoliko podstaknemo građane BiH da svojom voljom odaberu osobe i političke subjekte koji će direktno uticati na kvalitet njihovog života u naredne 4 godine. Cilj nam je da građani budu nosioci pozitivnih društvenih promjena kroz direktan izbor svojih predstavnika u vlasti, da ih drže odgovornima za obećanja u vremenu prije izbora, te da aktivno učestvuju, u saradnji sa izabranim predstavnicima vlasti, u kreiranju politika koje će doprinijeti poboljšanju uslova života svih građana BiH. To je moguće jedino ukoliko građani aktivno koriste svoje biračko pravo, vrše pritisak na izabrane predstavnike vlasti i aktivno učestvuju u demokratskim procesima. Nikada ne trebamo zaboraviti da su građani ti koji postavljaju predstavnike političkih partija na pozicije u vlasti, koji finansiraju sve ono što je vezano za tu vlast i oni koji imaju ne samo pravo nego i obavezu pratiti koliko ta ista vlast doprinosi boljem životu građana.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

JOVANOVIĆ: Hvala Vama na prilici da se obratim čitateljkama i čitaocima vašeg cijenjenog časopisa. Koristim priliku da pozdravim sve građanke i građane BiH u dijaspori, te izrazim nadu da ćemo zajedno doprinijeti nekim boljim vremenima za našu zemlju.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (590)

vrbas-miso

ZAŠTO BOSANSKOHERCEGOVAČKI I POSEBNO BOŠNJAČKI POLITIČARI ŠUTE O PONIŽENJU MAJKE HAVE TATAREVIĆ?

Poslije negiranja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, poslije negiranja genocida nad Bošnjacima, poslije kontinuiranog ponižavanja Bošnjaka koje se ogleda u: zabrani obilježavanja godišnjica agresije i genocida zbog korištenja riječi ‘genocid’, podnešenju krivičnih prijava protiv organizatora mirnih skupova preživjelih žrtava i svjedoka genocida, ponižavanju organizacija koje okupljaju žrtve i svijedoke genocida, namjernom, organizovanom i ciljanom širenju straha među porodicama ubijenih i nestalih, dok se Islobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u prijedorskoj vlasti, dok se dozvoljavaju skupovi fašističkih grupa protiv kojih su se prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, dok se žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu, dok se ignorišu zahtjevi svijetskih boraca za istinu i pravdu koji su  jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokućena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, politički establišment entiteta Republika Srpska i posebno općine Prijedor sada negiraju mrtve bošnjačke žrtve koje su pokopane prije nekoliko dana, a pronađene u masovnoj grobnici Tomašica. Dvadesetog jula 2014. godine, kada je klanjana kolektivna dženaza u Prijedoru, priča Have Tatarević je obišla svijet. Muharem, Senad, Sejad, Nihad, Zilhad,  Zijad i Nishad Tatarević su ukopani, nakon što su ekshumirani iz največe masovne, primarne grobnice u Evropi poslije Drugog svijetskog rata, Tomašica. Strašno je, ponižavajuće, neljudski, anticivilizacijski da danas, majka Hava mora dokazivati da su oni ubijeni u agresiji i genocidu. Dok bošnjački političari na to šute, dok  međunarodna zajednica, ako je uopšte ima, mirno posmatra ponižavanje prijedorskih živih i mrtvih žrtava genocida, prijedorski Bošnjaci i Hrvati kojima je namjenjena sudbina građana drugog reda u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući njima, moraju konačno svoju sudbinu uzeti u svoje ruke, a time i sudbinu svoga Prijedora.

Zato pozivamo prognanike i sve prijatelje istine i pravde da svoj glas na oktobarskim izborima u Bosni i Hercegovini daju za one političke stranke i nezavisne kandidate koji u svojim strateškim programskim ciljevima zagovaraju zaštitu žrtava agresije i genocida. Osnovna ljudska prava i slobode  ugroženih, potlačenih, diskriminiranih žrtava agresije i genocida moraju postati strategijski faktor političke diferencijacije na izbornom političkom bosanskohercegovačkom tržištu.

Emir Ramić

Institut za istraživanje genocida, Kanada

emir ramic

 

Sator 0 Zeljezno PoljeGledajući patnje i stradanja mog voljenog naroda  u Bosni i mog Željeznog Polja, nakon novih  vremenskih nepogoda koje su još žešće osakatile ovaj već ispaćeni narod, ne mogu da ostanem pasivna i da bar ne pokušam da uradim nešto za ovaj naš narod  i uz vasu pomoc i podrsku da ponovno bar malo olaksamo patnje i stradanja nase brace i sestara u Bosni.
Draga moja dijasporo, Bosna nam je svima ostavljena u amanet ! Ma gdje bili, ma koliko se umorili od donacija koje se traže sa svih strana, mi se ne smijemo umoriti i digunuti ruke od naše Bosne i naše brace i sestara koji trebaju našu pomoć. Na žalost, pomoć koja dolazi u Bosnu preko zvaničnih državnih organa ne dolazi do onih kojima je najpotrebnija.  Primjera je mnogo, ali radi ilustacije navest ću jedan. Od 90-tak porodica u Željeznom Polju  kojima su u potpunosti uništene kuće,  drzava BiH  ili opština Žepče nije riješila niti ijedan  jedini slučaj. Ovi ljudi i dalje žive u kolektivnim smjestajima ili kod svoje rodbine ili prijatelja, a zima je na pragu. Puta za 5000 stanovnika  Željeznog Polja nema. Selo Jastrebac je daleko najugroženije posto I male kise aktiviraju nova nanose na ioako gotovo ne postojeći putić kojeg iscprljeni mještani Jastrebca vec od majske katastrofe odrzavaju lopatama, jer im niti drzava BiH niti opstina Žepče ne pruza ama baš nikakvu pomoć.zeljezno polje poplave 2
Na žalost mentalitet vlasti u Bosni se ne može promijeniti preko noći i tu treba dugogodišnja terapija  da ti neodgovorni ljudi shvate da im je primarna dužnost pomoći svome narodu kad nemaju krov nad glavnom ili kad su blokirani  odjesječeni od ostalog svijeta. Zatim usmjeriti dobijeni novac ili kredite prema  saniranju oštećnih puteva , kuća te graditi puteve i povezivati Bosnu. I dok se vođe između sebe svađaju I prepiru, narod Željznog Polja živi pod šatorima i 5000 hiljada stanovnika je odsječeno i blokirano.
Draga Dijasporo, draga  braćo i sestre, dragi moji Bosnjaci , molim vas da podržite ovu akciju solidarnosti sa narodom Željeznog Polja te da  im bar malo olakšamo  njihove patnnje. Molim vas donirajte koliko možete i širite ovaj apel preko svojih facebookova, twitera, instagrama itd.
Uvijek zahvalna,
Aiša Purak

Toni Gabric 1Na drugim, malo ozbiljnijim razinama trudimo se biti ono što bi novinari uistinu trebali biti – a to je da na profesionalno odgovoran način iznosimo relevantne informacije o društvu i da ne pristajemo da nas nadležni farbaju i muljaju…..Ne bih rekao da je H-Alter alternativa Feralu Tribuneu.  Veći broj mojih kolega i prijatelja iz Ferala surađivao je ili surađuje na H-Alteru, tako da sam kroz tu suradnju ostao s njima u kontaktu i nakon što sam obustavio rad u Feralu. Zato bih prije rekao da je H-Alter jedan od njegovih generičkih potomaka…..Ja sam u Feral Tribuneu radio kontinuirano od 1994. do 2004. godine, i da, ponosan sam, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu…..Vrijednosno, zastupamo lepezu lijevih ideja, od lijevog liberalizma od socijalizma i anarhizma….. Istina jest da je rečenica koju ste citirali iz moje «biografije» autoironična, ali zaista sam participirao u osnivanju i vođenju određenog broja udruga. Organizirano građanstvo, jednako kao i nezavisno novinarstvo, smatram bitnom pretpostavkom demokracije, pa tako i liberalne demokracije, dapače, oni su demokracija sama…..Ne radi se samo o tome da bi «neki» proslavu obljetnice Oluje mogli uzeti i kao proslavu obljetnice masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Upravo je to ono što se tu najviše proslavlja. Zanima me kada će neki predsjednik ili premijer na dan pobjede nad tzv. SAO Krajinom podastrijeti javnosti konkretne podatke o tome što se u protekloj godini napravilo kako bi se ljudi vratili u Hrvatsku, integrirali se i dobili zaposlenje, koliko je sudskih postupaka suda u vezi otimanja imovine i ratnih zločina pokrenuto, a koliko je presuda postalo pravomoćno, što je napravljeno na planu nastave povijesti u školama i na planu realne medijske prezentacije ratnih zbivanja…..Vrh hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj nikad se, ili skoro nikad, nije ograđivao od takvih demonstracija ljubavi prema zločinima i zločincima od strane pojedinih klerika. Naprotiv, oni koji su se tome protivili, poput svećenika Ivana Grubišića, nailazili su na brojne probleme i onemogućavani u radu…..Na našim prostorima, pa i mnogo šire, dobivanje batina vjerojatno ulazi u rok službe, ako se želite javno zalagati za svoje stavove i kritizirati dominantni primitivizam….. Odgovornost je na slobodno mislećim Židovima da što češće i što upornije upozoravaju na rasistički i genocidni karakter izraelskih postupaka, a to mnogi od njih i rade. Oni koji iskazuju tu vrstu hrabrosti zaslužuju podršku i priznanje iz cijeloga svijeta. Trebali bismo svi skupa iznova čitati Hannah Arendt i Karla Jaspersa, o odgovornosti naroda…..

Ključni i skraćeni naslov vašeg portala je izveden iz pojma Novine H-rvacke ALTER-native. Čemu ste vi, zapravo, alternativa i da li je ona (alternativa) samo u nekom medijskom miljeu, ili je to i u širem smislu…?

GABRIĆ: Na prvoj razini, najviše me zabavlja fetišistički prizvuk imena portala čiji sam urednik.  Sam pojam «alternativa» odavno se izraubao čestom upotrebom u neprikladim situacijama. S druge strane, nikada ne bih  bio urednik nečega što zaozbiljno ističe «nacionalni» naslov i koncept, jer to jednostavno ne ulazi u moj sustav vrijednosti. Na drugim, malo ozbiljnijim razinama trudimo se biti ono što bi novinari uistinu trebali biti – a to je da na profesionalno odgovoran način iznosimo relevantne informacije o društvu i da ne pristajemo da nas nadležni farbaju i muljaju. Nastojimo pružati medijski prostor onome što se zaista nudi kao humanija alternativa dominantnim oblicima proizvodnje društvenog života, u svim svojim sferama – od politike, preko ekonomije do kulture.

Od kada djeluje portal i je li postojao neki specijalni povod za njegovo rađanje?

GABRIĆ: Pokrenuli smo ga prije točno devet godina – grupa tada još vrlo mladih novinara i civilnodruštvenih aktivista s kojima sam dotad radio (sada već blaženopočivši) portal Zamirnet. Čini mi se da nam je zajednička misao vodilja bila da ne želimo ući u žrvanj korporativnog novinarstva, za koje je u međuvremenu postalo dosta evidentno da proždire samo sebe. Bili smo jedan od prvih iz vala onoga što se u Hrvatskoj danas naziva «neprofitno novinarstvo», a koje danas broji najmanje devedesetak redakcija. Toliko ih se, naime, prijavilo na natječaj Ministarstva kulture za financijsku podršku «neprofitnim medijima», čiji u rezultati prvog kruga ovih dana objavljeni:  http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=11042

Vi ste i dio, ako mogu tako da kažem, avangardne “Feralove” priče. Jeste li ponosni na taj dio svoga patriotsko-novinarskog opusa i je li H-ALTER u izvjesnom smislu alternativa “Feralu”, naravno, u drugačijim političko-društvenim pa i povijesnim okolnostima?

GABRIĆ: Ne bih rekao da je H-Alter alternativa Feralu Tribuneu.  Veći broj mojih kolega i prijatelja iz Ferala surađivao je ili surađuje na H-Alteru, tako da sam kroz tu suradnju ostao s njima u kontaktu i nakon što sam obustavio rad u Feralu. Zato bih prije rekao da je H-Alter jedan od njegovih generičkih potomaka. Glavni «nasljednik» Ferala svakako je tjednik «Novosti» (http://www.novossti.com)  jer u njima surađuje najveći broj Feralovaca, a politički svjetonazor mu je, rekao bih, izveden iz Feralovog. Ja sam u Feral Tribuneu radio kontinuirano od 1994. do 2004. godine, i da, ponosan sam, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Puno je novinarskih imena u impresumu portala. Koji su bili kriteriji za vašu međusobnu suradnju?

GABRIĆ: Pored novinara, H-Alterovi suradnici su i civilnodruštveni aktivisti, sveučilišni nastavnici, znanstvenici, i mladi, studenti. Koncepcijski, H-Alter bi trebao biti upravo to, zajednička radionica profesionalnih novinara, aktivnih građana i ljudi koji su na pragu svoje društvene promocije. Vrijednosno, zastupamo lepezu lijevih ideja, od lijevog liberalizma od socijalizma i anarhizma. Zanimaju nas društvene, ekonomske i političke prakse i razmišljanja kojima se pokušava odgovoriti na civilizacijsku krizu u kojoj se, globalno, nalazimo, a koja je vidljiva na planu ekologije, ljudskih i socijalnih prava, znanosti, kulture.  Jedno smo od medijskih okupljališta progresivnih ljudi u Hrvatskoj (i šire). Tko o tim stvarima ima i želi nešto pametno reći, H-Alter mu je otvoren.

Jedan od Vaših omiljenih hobby-ja ili neugaslih strasti, po vlastitom priznanju u životopisu, jeste osnivanje i upravljanje udrugama. Jesu li one mogle bitno utjecati na neke društvene, političke i ekonomske tokove u Hrvatskoj i jesu li bile i ostale neka vrsta alternative vlasti i takozvanoj opoziciji?

GABRIĆ: OK, udruga u Hrvatskoj ima oko 40 do 50 hiljada. Među njima ima svega i svačega, od onih koje se bave nogometom, poput NK Dinama, pa onih koje žele profitirati na humanitarnom radu, do onih koje se suprotstavljaju establishmentu u pokušaju otimanja javnog dobra i nametanju ili reproduciranju socijalnih, etničkih i sličnih isključivosti. Mene, jasno, zanimaju ove potonje. Istina jest da je rečenica koju ste citirali iz moje «biografije» autoironična, ali zaista sam participirao u osnivanju i vođenju određenog broja udruga. Organizirano građanstvo, jednako kao i nezavisno novinarstvo, smatram bitnom pretpostavkom demokracije, pa tako i liberalne demokracije, dapače, oni su demokracija sama. Jedno od zaista važnih pitanja za opstanak respektabilnog civilnog društva jest sistemska podrška njegovim aktivnostima: kako natjerati vlast da javnim sredstvima financira one koji ju kritiziraju, propituju i stoje na putu njezinim ambicijama i ambicijama njezinog prirodnog saveznika – ekonomskog establishmenta? Jer to javno kritiziranje i stajanje na putu često je u javnom interesu, a u pravilu afirmira samu demokraciju kao društveni i politički model. Baš danas smo na H-Alteru objavili članak o pokušaju da se održi politički nadzor nad zakladom za poticanje razvoja civilnog društva u Istri. http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/ako-moze-koza-ne-moze-rog Namjera je jasna: javno prikazivati kako se pomaže «aktivno građanstvo», a ustvari držati stvari pod kontrolom, odvajati većinu sredstava za vlastiti hladni pogon, a mrvice davati lojalnim i bezopasnim udrugama.

Dok razgovaramo, obilježava se još jedna, 19-ta po redu obljetnica “Oluje”. Ide li se prejako sa tim slavljem jer neki ga mogu uzeti i kao obljetnicu masovnog odlaska Srba iz Hrvatske? Zapravo, treba li “Oluju” obilježavati umjerenije, politički mudrije, pa i sa više samokritičnosti?

GABRIĆ: Ne radi se samo o tome da bi «neki» proslavu obljetnice Oluje mogli uzeti i kao proslavu obljetnice masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Upravo je to ono što se tu najviše proslavlja. Zanima me kada će neki predsjednik ili premijer na dan pobjede nad tzv. SAO Krajinom podastrijeti javnosti konkretne podatke o tome što se u protekloj godini napravilo kako bi se ljudi vratili u Hrvatsku, integrirali se i dobili zaposlenje, koliko je sudskih postupaka suda u vezi otimanja imovine i ratnih zločina pokrenuto, a koliko je presuda postalo pravomoćno, što je napravljeno na planu nastave povijesti u školama i na planu realne medijske prezentacije ratnih zbivanja… Nikad, jer je svima stalo do jačanja popularnosti kroz podilaženje organiziranoj ultradesnici, ili zbog vlastitih autentičnih nacionalističkih pobuda. Hrvatska politička «elita» je slijepa – dokaz toga sljepila vidjeli smo jučer u Kninu, kada je svjetina izviždala premijera Milanovića i predsjednika Josipovića, koliko god se oni i njihov SDP godinama uvlačili pod rep antisrpskom šovinizmu. Taj šovinizam politički se artikulira kroz HDZ i njemu srodne  stranke, kojima ovi nikada neće moći oduzeti primat u «hrvatovanju».  Hrvatska politička elita je slijepa i zato što ne poduzima ništa radi demografske obnove opustjelih krajeva Like i Sjeverne Dalmacije, koji su naposljetku ostali i bez Srba i bez Hrvata – pusti i privredno besplodni. Ne postoji nikakva, a kamoli suvisla, javna politika koja bi išla za obnovom života u tim krajevima, a koja bi bila od koristi i njihovim (bivšim) žiteljima i čitavom društvu. Umjesto toga, i dalje se širi demagogija. Jedan od mnogih primjera: vlast je prošle godine željela promijeniti Zakon o elektroničkim medijima, na način da među teme od posebnog interesa za društvo, koje bi trebale biti posebno financirane u medijima, uvrsti i «promicanje vrijednosti Domovinskog rata».  Nevladina organizacija «Kuća ljudskih prava» i H-Alter» uspjeli su nekako u javnoj raspravi spriječiti tu nakanu, tvrdeći kako rat sam po sebi nema  nikakvih vrijednosti, pa tako niti ovaj «Domovinski».  http://h-alter.org/vijesti/mediji/otrovne-lazi-o-domovinskom-ratu Na kraju je u zakon uvrštena formulacija «povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskog rata» – što je besmisleno, jer novinari moraju vjerodostojno prikazivati svaku temu, a ne samo taj rat. Rekao bih da je i ovo naposljetku tek eufemizam, jer «zna se» kakvo je prikazivanje Domovinskog rata vjerodostojno: ono koje promovira njegove «vrijednosti», a glavna njegova «vrijednost» je etnički čista Hrvatska.

Jednog junskog dana ove godine u zagrebačku zračnu luku “Pleso” sletio je haški osuđenik Dario Kordić . Smatram da ne treba podsjećati na težinu zločina zbog kojeg je Kordić  osuđen. Dočekalo ga je nekoliko stotina istomišljenika i sljedbenika, ali i jedan katolički biskup. Nisam čuo da se Crkva u Hrvata ogradila od tog čina. Komentar?

GABRIĆ: Kordić je, recimo ipak osuđen zato što je planirao i poticao zločine koji su se 16. travnja 1993. dogodili u Ahmićima i susjednim selima Šantići, Pirići i Nadioci a koji su bili usmjereni na etničko čišćenje tog područja. Žalbeno vijeće Haaškog suda je smatralo da se Kordićevo sudjelovanje u kampanji progona također odnosilo i na zločine izvršene u općini Kiseljak. Haaški sud je ocijenio da je, na osnovu dokaza o Kordićevim političkim aktivnostima i sklonostima, njegovim snažnim nacionalističkim i etničkim stavom i njegovom željom da se uspostavi suverena hrvatska država unutar teritorije Bosne i Herecegovine, Kordić “posjedovao konkretnu diskriminacijsku namjeru koja je potrebna za krivično djelo progona. U njegovoj presudi piše i da je 15. travnja 1993. u hotelu „Vitez“ održan sastanak političkog rukovodstva bosanskih Hrvata, i da je bio prisutan na tom sastanku. Ondje je odlučeno da se pokrene napad na Bošnjake/Muslimane. Napad na Ahmiće i ostala sela u Lašvanskoj dolini bio je, za Kordića, usmjeren na etničko čišćenje tog područja iz strateških razloga.

Vrh hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj nikad se, ili skoro nikad, nije ograđivao od takvih demonstracija ljubavi prema zločinima i zločincima od strane pojedinih klerika. Naprotiv, oni koji su se tome protivili, poput svećenika Ivana Grubišića, nailazili su na brojne probleme i onemogućavani u radu. Crkva je svojim radom u zadnjih četvrt stoljeća daleko jače sudjelovala u stvaranju društvenih, kulturnih i političkih uvjeta za reprodukciju radikalne desnice u Hrvatskoj, i to nije ništa novo. Naposljetku, čemu uopće sva ta nova/stara larma oko kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca: je li on za Crkvu zaslužan zato što se kod Pavelića dosljedno zalagao za žrtve ustaških progona, ili zato što to ipak nije radio dovoljno dosljedno, uporno, i efektivno?

Na ex-yu prostorima itekako stanuje isključivost pa se dešava da neki politički nesitomišljenici završe u bolnici, kao naprimjer nedavno profesor Slavo Kukić  iz Mostara. Kako parirati političkoj bahatosti, primitivizmu i nasilju na našim prostorima?

GABRIĆ: Sigurno ne na način da se organiziramo u oružane obrambene odrede, već javnom riječju. Na našim prostorima, pa i mnogo šire, dobivanje batina vjerojatno ulazi u rok službe, ako se želite javno zalagati za svoje stavove i kritizirati dominantni primitivizam. Demokracija nije nešto što možemo kupiti na međunarodnom tržištu i dovesti kući, ona vam se uvijek iznova stvara i izgrađuje. Ako taknete u nečije privatne interese s batinama možete ozbiljno računati, a nemojte mi samo reći da uzdizanje Kordića i njegovih postupaka nema veze s privatnim interesima.

Svakodnevno gledamo stravične slike iz Gaze, posebno one o kršenju ljudskih prava, nasilju nad djecom, ženama, civilima. Kako Vi doživljavate te slike?

GABRIĆ: Asociraju me na prizore u nacističkoj Evropi između 1933. i 1945. Odgovornost je na slobodno mislećim Židovima da što češće i što upornije upozoravaju na rasistički i genocidni karakter izraelskih postupaka, a to mnogi od njih i rade. Oni koji iskazuju tu vrstu hrabrosti zaslužuju podršku i priznanje iz cijeloga svijeta. Trebali bismo svi skupa iznova čitati Hannah Arendt i Karla Jaspersa, o odgovornosti naroda. Pred onim što vidim na TV snimkama iz Gaze osjećam i užasnu frustraciju, zbog vlastite nemoći i zbog spoznaje da i dalje živimo u svijetu u kojem se, u interesu moćnih, zbivaju strašne stvari. Slično sam prije dvadesetak godina osjećao i kada se radilo o Sarajevu i drugim postjugoslavenskim gradovima i selima.

Postoji Haški tribunal za zločine počinjene na prostorima ex-Jugoslavije. Ali, zločini se dešavaju i drugdje i dan-danas. Je li zaista utopija prizivati neki slijedeći Tribunal koji će suditi i nekim drugima u svijetu a koji vrše masovne zločine nad civilima? Jesu li međunarodno pravo i pravda, u ovakvom svijetu, samo misaone imenice?

GABRIĆ: Mislim da je ICTY na kraju ipak u velikoj mjeri iznevjerio očekivanja. On je trebao dosljedno osuđivati i za zapovjednu odgovornost/krivicu, od čega je u nekoliko postupaka, poput onih u odnosu na Antu Gotovinu i Mladena Markača, ili Momčila Perišića, odustao. To odustajanje pridonosi jačanju desnog ekstremizma u postjugoslavenskim zemljama, jer su mu oslobađajuće presude s jedne strane vratile «pravo građanstva», a s druge strane su izazvale nezadovoljstvo kod žrtava tih zločina i njihovih obitelji. Točno je i da presude koje bi takav oblik sudjelovanja u zločinu sankcionirao ne bi bile u interesu nekim velikim silama koje inače obilato financiraju Ujedinjene nacije, pa i ICTY, a koje su na glasu po vlastitim vojnim intervencijama u svijetu, masovnom ubijanju civila u njima, ignoriranju međunarodne pravde i drugim oblicima izvoza demokracije i vlastitog životnog stila. Pravo i pravda u ovakvom svijetu vjerojatno su «misaone imenice», ali one su pritom i utopijske kategorije na kojima treba i dalje naivno i nadobudno inzistirati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (589)

vrbas-miso

Preminuo fra Luka Markešić

Posted: 8. August 2014. in Intervjui

preminuo-fra-luka-markesic_1407496907Fra Luka Markešić, istaknuti franjevac, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i predsjednik HNV-a BiH, preminuo je u četvrtak iza 23 sata.

Misa zadušnica za fra. Luku Markešića, kako saznaje Agencija Fena u Provinciji Bosne Srebrene, bit će održana 12. augusta u 11 sati u crkvi Samostana Sv. Ante.

Sahrana će biti obavljena istog dana na groblju Bare u 13 sati.

KOMENTAR:

Tužna vijest, itekako. Bio je veliki Bosanac, posebno na djelu. Imao sam čast da ga imam za sugovornika u jednom od svojih intervjua.

Počivaj u miru Božjem, dragi i postovani fra Luka, Bosančino od čovjeka!

Bedrudin GUŠIĆ

————————————————————————————————————————————————————————–

Evo tog intervjua primarno objavljenog na portalu Orbus 28. januara 2010., a dva dana poslije objavio ga je u Dnevni avaz pod nadnaslovom kao dolje.

bg

Značajan intervju: fra Luka Markešić

Fra LUKA MARKEŠIĆ, profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i predsjednik HNV-a (Hrvatsko narodno vijeće) BiH:

BOSNA, ZAJEDNO S HERCEGOVINOM, OPSTAT ĆE USPRKOS SVOJIM NEPRIJATELJIMA…

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (188) – 28.01.2010.

Odnos i privrženost našoj Domovini bh. franjevaca su stoljećima poznati i ponavljati tako nešto bilo bi isto što i otkrivati toplu vodu. Nemam vremena za to niti potrebe. Ali danas, kada nam je BiH ugrožena sa svih strana, posebno iznutra i naročito od tandema Dodik – Čović, važno je da ima i onih iz reda hrvatskog naroda u zemlji koji misle i djeluju potpuno drugačije i koji se snagom svoga autoriteta te argumenata bore za jedinstvenu BiH. Njegova javna gledišta imaju posebnu specifičnu težinu i u kontekstu neprincipijelne podrške vodstva Crkve u Hrvata Milanu Bandiću u povodu izbora za predsjednika RH. Stoga, bilo mi je istinsko zadovoljstvo razgovarati sa gospodinom – fra Lukom Markešićem.

Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od fra-lukasadašnjeg dvo-entitetske podjele…*Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Crkve, jer su upravo katolici većinski izabrali ne Bandića, nego upravo Josipovića za svoga predsjednika…*Za ocjenu bi uzeo biblijski iskaz – čovjek Božje providnosti. Tim riječima želim izraziti priznanje i zahvalnost gospodinu Stjepanu Mesiću, predsjedniku Hrvatske, na kraju njegova uspješnog desetogodišnjeg mandata…*Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru…

Gospodine Markešiću! Koja (ili čija) politika je dovela bh. Hrvate u poziciju u kojoj se danas nalaze?

DR. MARKEŠIĆ: To je politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Ko su, po Vama, istinski zaštitnici hrvatskih nacionalnih interesa u BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Nema ih. Hrvatska država, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH, gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH. Ili, još tačnije rečeno, Hrvatska vodi brigu o Hrvatima u BiH, kako stoji u njezinom ustavu, tako kao da su Hrvati BiH pod njezinim skrbništvom kao maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost. Ali, kod svih naroda u BiH i nemoguće je raditi samo za svoje interese bez uzajamnog rada na zajedničkim interesima svih ljudi i naroda u BiH. Zato je slična ili ista situacija i s drugim konstitutivnim narodima, Bošnjacima i Srbima, kao i brojnim nacionalnim manjinama (oko dvadeset).

Dragan Čović i neki njegovi sateliti se uporno bore za III entitet u BiH, navodno, u interesu bh. Hrvata? Da li bi to bilo rješenje za narod kojem pripadate i šta bi takva ustavna kompozicija značila za samu BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Stvaranje trećeg entiteta ne bi bilo u interesu Hrvata BiH, kao ni drugih naroda, to bilo još gore rješenje od sadašnjeg dvo-entitetske podjele, jer bi se na taj način: a) legaliziralo već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko čišćenje Hrvata u RS; b) provodilo bi se novo takvo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima; c) pripremio bi se nestanak Hrvata iz novoformiranog hrvatskog entiteta novim tzv. „humanim preseljavanjem“ u Hrvatsku ili diljem svijeta. Formiranjem toga entiteta u raznim dijelovima BiH takozvanim diskontinuitetom teritorija samo je još jedno lažno obećanje bez ikakvog stvarnog pokrića, ako nije opet političko lukavstvo manipuliranja narodom. To bi bilo, zapravo, ponovno provođenje podjele, opasnost nemira i novih ratnih sukoba koji bi vodili uništenju ljudi, naroda i države BiH. Daytonski sporazum, pak, ne znači samo prestanak rata nego i izgradnja BiH s evropskim profilom pravne države kao jedinstva u raznovrsnosti političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog uređenja.

Za kakvo ustavno uređenje naše zemlje se Vi zalažete?

DR. MARKEŠIĆ: Za novo regionalno ili kantonalno uređenje društva i države Uvjeren sam da bi regionalizacija ili kantonizacija cijele BiH, a ne samo jednog dijela, kao što je sada u Federaciji BiH, kako je predlagao još u jeku rata Sabor Hrvata u Sarajevu, 6. veljače 1994, mogla jedino ukloniti neprijateljstvo i ratove među ljudima i narodima ove zemlje i stvoriti pravedni mir kao temelj i cilj države BiH. Tako se jedino uklanja i osjećaj postojeće ugroženosti, zbog opasanosti asimilacije ili dominacije, i to ne samo pojedinaca i nacionalnih manjina nego i samih konstitutivnih naroda – Srba u FBiH, a Bošnjaka i Hrvata u RS – kao i diskriminacije unutar njihovih nacionalnih korpusa. Regije ili kantoni ne bi bili kao sadašnji kantoni u Federaciji, pogotovo ne kao sadašnji entiteti, neke vrste države u državi, nego društveno-političke jedinice podređene državi i njezinim demokratskim parlamentarnim, izvršnim i sudskim organima vlasti. Po tom uređenju Bosanska Posavina, kao i druga područja zemlje, npr. Istočna Bosna, kojima je nanesena nepravda i izvršen zločin, kao što je u Srebrenici i drugdje, mogu biti posebne regionalne jedinice unutar BiH. Tada bi bilo moguće ispraviti učinjenu im tešku nepravdu, ukloniti veliko zlo podjele zemlje na sadašnje entitete i kantone, te stvoriti novo uređenje države na temelju pravde ravnopravnosti ljudi i naroda, bez čega je nemoguć mir i neodrživa sama država. Dao Bog da i mi jednom mognemo doživjeti državu BiH utemeljenu na pravdi te radost mira kao plod pravde (pax opus justitiae)! Treba, dakle, izgrađivati istodobno državu BiH i unutarnje uređenje te države po svim kriterijima međunarodnog državnog prava, kojim se postiže pravda i ravnopravnost, odnosno ljudska prava svih građana i naroda BiH.

Kako vidite ulogu vjerskih zajednica u bh. javnom i političkom životu?

DR. MARKEŠIĆ: Vjerske zajednice su najsrodnije kulturnim zajednicama ili specifičnim udrugama civilnog društva («sui generis»); one su autonomne u svom životu i djelovanju, te imaju posebno ulogu izgradnje odnosa Boga i čovjeka, odnosno duhovne dimenzije čovjeka i ljudskog društva u cjelini. Iako su država i Crkva različite po svom porijeklu i cilju, te je Crkva odvojena od države, njihovi međusobni odnosi ne smiju biti neprijateljski, nego partnerski i prijateljski, posebno u zajedničkom radu za mir kao djelo pravde i solidarnosti u svijetu. Na žalost, vjerske zajednice u BiH još nisu svjesne svoje uloge u društvu i državi, pozitivne i negativne, u prošlosti i sadašnjosti, bez čega ne mogu vršiti svoju vjersku ulogu ni u budućnosti BiH. Zato je potrebno da se one same preispitaju i obnove u sebi, kako bi mogli pozitivno sudjelovati s drugim društvenim zajednicama i pojedincima u izgradnji nove demokratske i slobodne BiH. Stručnjaci za vjerska pitanja, prije svega poglavari vjerskih zajednica – kardinal i reis, biskupi i svećenici, muftije i imami – nisu stručnjaci i za svjetovna pitanja kao što je politika niti su kompetentni za rješavanje problema iz tog područja stvarnosti, Zato je razumljivo što pogriješe kada se miješaju u područja stvarnosti koja ne poznaju, ali je neshvatljivo što to ne znaju i ustrajavaju u poslovima za koje nisu stručnjaci i kompetentni suradnici, kao što pokazuje sadašnji slučaj pogrešne propagande crkvenih poglavara za Bandića u Hrvatskoj, gdje su se vjernici-svjetovnjaci pokazali mnogo stručniji, kompetentniji i odgovorniji od njih za svjetovna i politička pitanja. I pogrešno je teološki kazati da je Katolička crkva glasala za Bandića, jer je većina te Crkve, to jest vjernici-laici, glasala za Josipovića, makar po savjesti i političkoj odgovornosti protivno otvorenoj sugestiji i nagovoru crkvenih poglavara. Sigurno poučljiv primjer za ovu i za sve druge
vjerske zajednice.

Kako ocjenjujete rad Međureligijskog vijeća BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Sada je to uglavnom samo institucija bez ozbiljnog programa rada. Naravno, dobro je da i tako postoji, jer ostavlja nadu u svoje aktiviranje na opće dobro svih vjerskih zajednica, naroda i države BiH.

Da li je, po Vama, dobro za RH (pa i BiH) sto je gospodin Ivo Josipović izabran za trećeg hrvatskog predsjednika?

DR. MARKEŠIĆ: Dakako! Prilikom njegova izbora za predsjednika Hrvatske, u Oslobođenju je objavljena moja izjava ovako: Izbor Ive Josipovića za novog predsjednika Hrvatske pravo je rješenje za tu državu, ali i za izgradnju i učvršćivanje dobrih odnosa između BiH i Hrvatske. Istakao sam posebno značajnim činjenicu da je Josipović jasno naglasio u izbornoj kampanji da je protiv ideja i prakse razgradnje BiH, koja je još prisutna, te podsjetio na njegov stav o regionalnom uređenju BiH bez entiteta, što mogu i trebaju odlučiti samo narodi i građani BiH.

Prema nekim informacijama, njegovog protukandidata je prećutno podržala Katolička crkva u Hrvata. Komentar?

DR. MARKEŠIĆ: Da, ne samo prešutno nego i javno. Ali, pogrešno je kazati kolektivno Katolička crkva, nego samo neki dijelovi te Crkve, jer su upravo katolici većinski izabrali ne Bandića, nego upravo Josipovića za svoga predsjednika. Što to znači, trebalo bi da se vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj dobro preispita o sebi i članovima svoje Crkve. No, sumnjam da postoji volja i zrelost za takvo preispitivanje niti sposobnost za promjenu svog djelovanja u političkom životu hrvatskoga naroda, posebno u BiH.

U BiH je gospodin Josipović doživio pravi debakl, otprilike isto onako kako je Bandić prošao u Zagrebu. Kako to tumačite?

DR. MARKEŠIĆ: Bandićeva pobjeda u BiH zapravo je Pirova, lažna pobjeda, koja donosi više štete nego koristi pobjedniku i onima koji su za njega glasovali. Ona naime pokazuje očito političku, moralnu i vjersku manipulativnost Hrvata BiH, njihovu nezrelost, neodgovornost i opću dezorijentaciju, kao uostalom i svi drugi narodi u BiH. Štoviše, oni se na taj način i getoiziraju u sebi, izoliraju od drugih, odvajajući se i od većine Hrvata u Hrvatskoj. Lažnost te pobjede vidi se također iz toga što je za Bandića glasalo samo oko trećina potencijalnih glasača. Dvije trećine, pak, nije uopće glasalo, i oni bi vjerojatno glasali prije za Josipovića negoli za Bandića, čija je izborna propaganda okupila uglavnom sve njegove vjer(e)nike, pa i nacionalističke dijelove Katoličke crkve, posebno kod ekstremnih nacionalista u Hercegovini.

Kako biste ocijenili predsjednikovanje gospodina Stjepana Mesića u proteklih 10 godina – kako sa aspekta RH, tako i BiH?

DR. MARKEŠIĆ: Za ocjenu bi uzeo biblijski iskaz – čovjek Božje providnosti. Tim riječima želim izraziti priznanje i zahvalnost gospodinu Stjepanu Mesiću, predsjedniku Hrvatske, na kraju njegova uspješnog desetogodišnjeg mandata, te istodobno pokazati njegovo značenje za nas u vremenu balkanskih ratova 1990-1995. i poslijeratnog razdoblja izgradnje pomirenja i mira među ljudima i narodima u novonastalim državama na našem južnoslavenskom prostoru sve do danas. Da je Stjepan Mesić bio i ostao čovjek Božje providnosti može se jasno vidjeti iz onoga što je on kroz to vrijeme radio u pravljenju otpora pojedinačnim i udruženim zločinačkim projektima, te stvaranju pomirenja i mira među zavađenim ljudima i narodima. Kao potvrdu za to dovoljno je navesti samo neke činjenica njegova prošlog otpora Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, zatim izvršiteljima njihovih projekata Radovanu Karadžiću i Mati Bobanu, sve do sadašnjeg otpora njihovim ne bez opasnosti vjernim sljedbenicima – Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću.
Takvim svojim djelovanjem S. Mesić je bio i ostao znakom nade u pobjedu mira nad ratom, dobra nad zlom, svjetla u mraku naše prošle balkanske ratne i poratne povijesti. Zato je doista zaslužio kod nas ovaj biblijski naziv – čovjeka Božje providnosti. I treba mu odati iskreno priznanje i zahvalnost, a njegovo djelo prihvatiti kao moralni i politički testament u našem sadašnjem i budućem životu i radu.

Nedavna izjava još uvijek aktuelnog predsjednika RH da bi, u slučaju da RS referendumom izglasa otcjepljenje od BiH, poslao Hrvatsku vojsku u Posavinu, je izazvala burne reakcije, posebno od strane predsjednika Tadića. Kako biste je Vi komentirali?

DR. MARKEŠIĆ: Izjava predsjednika Stjepana Mesića je odgovor na opasno djelovanje Milorada Dodika već dulje vrijeme u RS, koji je sasvim opravdan i većina ljudi ga u BiH i Hrvatskoj odobrava i prihvaća kao ozbiljno upozorenje na opasnost izbijanja novog rata na našim prostorima, poput onoga kojeg je izazvao i vodio Slobodan Milošević. Gospodin Mesić to dobro zna i pamti, te želi na vrijeme spriječiti ratnu avanturu novoga ratnika kao što je Dodik, koji djeluje tako kao da vodi specijalni i psihološki rat prije otpočinjanja oružanog rata, kako je to činio Slobodan Milošević prije njega u otpočinjanju rata u bivšoj Jugoslaviji, Reakcija, pak, sa strane zaštitnika Milorada Dodika i njegovih ratom opasnih parola, djeluju kao hajka lopova iz one priče koji, da bi sebe sakrili, viču na nevinoga čovjeka – drž’te lopova! No, sadašnja hajka na Mesića pokazao još jasnije ozbiljnost zločinačkog projekta Dodika i njegovih zaštitnika. Mesić je, dakako, kriv zato što ovdje otkriva prikrivene zle projekte hajkača.

Dokle, po Vašem mišljenju, može ići destruktivna i antiustavna retorika Milorada Dodika i ima li on podršku izvana (ne samo iz Srbije) za takvo djelovanje? Kome on takav, zapravo, odgovara?

DR. MARKEŠIĆ: Ta destruktivna i antiustavna retorika Milorada Dodika ima podršku svih onih kojima je zaustavljanje oružanog rata Daytonskim sporazumom samo privremeno i nastavljaju svim drugim sredstvima, taj rat, dok im se pokaže prilika za ponovni oružani rat. Daytonski sporazum je doduše zaustavio oružani rat, ali nije zaustavio politiku koja je dovela do toga rata i vodi novom oružanom sukobu ako se ne izmjeni ta ratna politika i ne isključe iz te politike barem glavni ideolozi i akteri rata. Tko bi to mogao učiniti, ako ne oni isti koji su zaustavili legitimnom silom teror nasilja voždova i korifeja prošlog rata kod nas, to jest Međunarodna zajednica – UN sa SAD-om!?

Hoće li nam Bosna, onda, zaista ostati tamni vilajet ili ipak ima nade? Ako ima, na čemu je eventualno temeljite?

DR. MARKEŠIĆ: Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru! Ali, da ne bude tamni vilajet, BiH traži i poziva svoje građane i narode da više vole i rade na izgradnji ove svoje majke-zemlje, od koje nemaju ni bolje ni ljepše u svijetu. Naša je zajednička nada i solidarnost drugih ljudi i naroda u cijelom svijetu koji su spremni pomoći i nadvladati njezine neprijatelje izvana i unutra BiH. Konačno, BiH je djelo Božje, postoji po Božjoj providnosti u povijesti svijeta, koju uzdržava i vodi po svom nama dokraja skrivenom planu sam Bog. Konačno, ovakav moj stav je utemeljen dakle na vjeri i nadi u Boga koji se brine za nas, ljubi nas i oslobađa od zala u našim povijesnim stradanjima! Zato, kad me pitaju, ponekad s prigovorom, kako i zašto se tako bavim politikom, odgovaram s iskrenim uvjerenjem: bavim se tako politikom iz vjere u Boga!

Povodom katastrofa​lnih poplava

Posted: 8. August 2014. in Intervjui

sdbih

Povodom katastrofalnih poplava izražavamo duboko saosjećanje sa porodicima nastradalih i onih koji su preko noći ostali bez sigurnog krova nad glavom. Pozivamo svu bosansko-hercegovačku dijasporu da ponovo pokaže solidarnost, kao što su to uradili nebrojeno puta, te shodno svojim mogućnostima pomognu najugroženije.

Moramo konačno prihvatiti činjenicu i promjeniti svijest da su globalno zagrijavanje,  prirodne nesreće i nepogode u Bosni i Hercegovini dio naše svakodnevnice  sa kojima se moramo uhvatiti u koštac. Bosna i Hercegovina je danas, na žalost,  crna ekološka tačka nad kojom se vrši nasilje zbog neprijateljskog, ekološki neprihvatljivog odnosa prema prostoru i prirodi. Poplave i požari ne poznaju granice, granice stvaraju entitetski političari kako bi se državna prirodna bogatsva lakše otuđivala i zloupotrebljavala. Zaštita životne sredine ne može se dijeliti kao ni sama životna sredina prema vjerskoj, nacionalnoj i drugoj kategoriji! Mi smo ugoženi ne zbog nekog čovjeka što se nekako drugačije zove već zbog toga što je i cijela planeta ugrožena globalnim zagrijavanjem!

Bosna i Hercegovina plaća visoku cijenu katastrofalnih posljedica prirodnih nepogoda zbog maćehinskog odnosa političke vlasti prema pitanjima zaštite šuma i ekologije ali i niske svijesti jedno dijela naših građana prema svojoj prirodnoj sredini.

Sistem civilne zaštite ne funkcioniše zbog njene isparčanosti i  neuvezanosti na području cijele države ali i zbog nesuradnje Bosne i Hercegovine sa susjednim državama po ovom pitanju jer je problem globalan za sve  zemlje Balkana.

Politika u Bosni Hercegovini  bez sumnje snosi najveću odgovornost jer ne djeluje preventivno pa tako na primjer  ni dvadeset godina poslije rata nije donošen Zakon o šumama koje se nemilice uništavaju i kradu što dovodi do erozije zemlje i pojave klizišta. Bosna i Hercegovina nema svog Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede  pa se tragikomično o jednom slivu rijeke Bosne brine Federacija a o drugom manji BiH entitet.  Zakon o zaštiti okoliša je takođe sveden na nivo entiteta!

Svi ovi navedeni primjeri zahtjevaju ozbiljniji pristup Bosne i Hercegovine problemu globalnog zagrijavanja  ali i i suradnje sa susjednim zemljama kako bi se napravile strategije i planovi djelovanja civilne zaštite u odbrani protiv prirodnih nepogoda.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Od 154 zdravstvena radnika koja su prijavljena zbog nesavjesnog liječenja pacijenata u BiH pravosnažno su osuđena četiri. Zbog njihovih grešaka pacijenti su umrli ili postali invalidi ali to uglavnom nije uticalo na njihove karijere.

1_greske_ljekara         Prema Kodeksu medicinske etike i deontologije dužnost liječnika je da svoje životno usmjerenje posveti zdravlju čovjeka. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Sanja Klokić je rodila mrtvo dijete zbog doktora kojem se obratila za pomoć. Umjesto da je zadrži u bolnici u trenutku kada je mjerni instrument pokazivao da njezinoj bebi srce ubrzano radi, on ju je poslao kući. Beba se ugušila, a ljekar je, nakon sudskog postupka, neometano nastavio raditi svoj posao na mjestu šefa Ginekološkog odjela u Općoj bolnici u Gračanici.

Prema podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN), u posljednjih pet godina tužilaštvima BiH su prijavljene 154 osobe za teška krivična djela protiv zdravlja ljudi, nesavjesnog liječenja i nepružanja medicinske pomoći. Podignuto je 15 optužnica, šest ljekara je oslobođeno optužbi a četiri su pravosnažno osuđena. Samo je jedan ljekar dobio zatvorsku kaznu.

Iako zbog njihovih grešaka neki pacijenti nisu preživjeli a drugi su postali invalidi, nijednom od osuđenih ljekara nije oduzeta dozvola za rad.  Prema saznanjima novinara CIN-a, dvoje još uvijek rade na mjestima gdje su i počinili krivična djela, ali pacijenti koji im se obraćaju za pomoć to ne znaju.

 Faruk Klokić Faruk Klokić kaže da je proces protiv doktora rijetkost, jer su oni mistificirani, mogu raditi šta hoće, a kazne koje im se izreknu su „nikakve“. (Foto: CIN)

U pravo vrijeme kod pogrešnog čovjeka

Bila je sredina jula 2008. godine kada je Sanja Klokić iz Doboja Istoka trebala roditi curicu. Iako je trudnoću vodila u obližnjem domu zdravlja, s obzirom da je bio vikend, sa suprugom se uputila na pregled u Opću bolnicu „Dr. Mustafa Beganović“ u desetak kilometara udaljenu Gračanicu. Doktor Adem Aljić ju je pregledao i uradio kardiotokografski zapis (CTG) kojim se mjere otkucaji srca bebe u trudnoći. CTG je registrovao da Sanjina beba ima ubrzan rad srca. Međutim, umjesto da je zadrži u bolnici, ljekar je pacijenticu poslao kući.

„Mi smo se tako razišli, pokupili nalaze, otišli djetetu kupiti krevet i kući“, prisjeća se Faruk Klokić u razgovoru sa novinarima CIN-a. Supruga o tome ne može da razgovara.

Klokić kaže da mu supruga tu noć od bolova nije spavala. Dijete se u toku noći ugušilo. Narednog dana ponovo su došli u gračaničku bolnicu gdje je utvrđeno da je dijete mrtvo. Klokići su upućeni u Klinički centar u Tuzli. Tamo im je dežurni ljekar rekao da su trebali doći dan prije te da čuvaju CTG snimak, jer će im trebati.

„Mi smo bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali kod pogrešnog čovjeka“, ispričao je Klokić.

On je od tada mjesecima prikupljao dokumentaciju da bi podnio prijavu tužilaštvu. Nakon dvije godine Kantonalno tužilaštvo Tuzla je podiglo optužnicu protiv doktora Aljića. U sudskom procesu je dokazano da se život djeteta mogao spasiti da Aljić svoju pacijenticu nije poslao kući. U toku procesa je rečeno da je i život Sanje Klokić bio ugrožen, jer što je plod duže mrtav u materici, povećava se mogućnost da i majka umre.

Rašid Sardarov

Doktor Aljić je na suđenju pitao jednog od sudskih vještaka da li Klinika može primiti sve slučajeve gdje se kod ploda utvrdi ubrzan rad srca. Kako je navedeno u presudi, za sudiju je to bio pokazatelj da je ljekar vodio računa o nebitnim stvarima, odnosno organizaciji posla na Klinici u Tuzli, a da je olako držao da se stanje neće iskomplicirati. Za ovo djelo predviđena je zatvorska kazna do tri godine. Ipak presudom iz februara 2013. godine na Kantonalnom sudu u Tuzli doktor je osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od šest mjeseci. U zatvor neće otići ako do februara 2015. godine ne počini novo krivično djelo. Njegova olakšavajuća okolnost je bila što ranije nije osuđivan i što je trudnoća vođena kod drugih kolega u Domu zdravlja Doboj Istok.

Nakon presude Aljić je nastavio raditi na poziciji šefa Ginekološkog odjela u Općoj bolnici u Gračanici,

Faruk Klokić kaže da Aljiću više ne bi dao ni psa da mu pregleda. „Mene je interesovala samo jedna stvar – da bude proglašen krivim! Da zna da nije bogom dat, da nije nedodirljiv, da će se uvijek naći neko dovoljno pametan i da ima, eventualno, dovoljno novca da to isprati do kraja“, kaže Klokić.

Svjestan je da od sudskog procesa, koji je potrajao pet godina, nema ličnu korist. „Ja što sam imao, ja sam izgubio. Ništa meni bolje neće biti, ali ja znam dobro koju on etiketu treba da dobije“, kaže.

Osuđujuća presuda nije ostavila nikakve posljedice na doktorovu karijeru. Osim što je zadržao funciju u gračaničkoj bolnici dobio je u međuvremenu i novi angažman u Domu zdravlja Doboj Istok. Tu dolazi dva puta sedmično. Stanovnice ove općine nemaju drugog ginekologa.

Tri njegove pacijentice iz naselja Klokotnica u općini Doboj Istok potvrdile su novinarima CIN-a da ne znaju da doktor Aljić pod uvjetnom kaznom dolazi na posao. Nisu znale da je zbog njega jedna beba mrtva. Sa tim ih nisu upoznali ni doktor ni uposleni u Domu zdravlja.

Direktor Doma zdravlja doktor Aladin Šabić kaže da se zapošljavanje u ovoj ustanovi obavlja po zakonu. „Ne osjećam se dužan da to ikome objašnjavam“, rekao je Šabić na upit novinara na koji način provjeravaju da li je neki uposlenik bio kažnjavan i kakva je politika ustanove prema zapošljavanju osuđenih osoba. Šabić kaže da presuda ne podrazumijeva da trebaju sa Aljićem raskinuti ugovor o radu i da on ima pravo da radi u svojoj i drugim ustanovama.

„Ne možete ni ja ni vi ni bilo ko nastupiti sa pozicije ‘meni se to ne dopada’“, kaže Šabić.

Aljić je odbio razgovarati sa novinarima. Iz Uprave gračaničke bolnice su naveli da su nakon presude „postupili u skladu sa zakonskim propisima“, ne objasnivši o kakvim postupcima je riječ.

U vrijeme kada je počinjeno ovo krivično djelo Krivični zakon Federacije BiH nije predviđao mogućnost da sud osuđenim osobama zabrani rad u struci. Tek je izmjenama Zakona u 2010. godini to omogućeno.

 Harun Drljević Harun Drljević, predsjednik Ljekarske komore Federacije BiH, kaže da Komora ne može oduzeti licencu liječniku ako nema zvaničnu informaciju o presudi. (Foto: CIN)

Komore ne znaju za presude

Iako sudovi nisu mogli zabraniti rad, prema entitetskim zakonima o zdravstvenoj zaštiti to su mogle uraditi ljekarske komore. One doktorima izdaju licence, bez kojih ne mogu raditi u struci. Komore mogu privremeno ili trajno zabraniti rad ljekarima koji su osuđeni za neko krivično djelo.

Prema istraživanju CIN-a, to se u praksi rijetko dešava. U posljednjih pet godina od 12 ljekarskih komora samo su dvije imale slučajeve oduzimanja licence osuđenim ljekarima.

U Ljekarskoj komori Kantona Sarajevo kažu da su licencu oduzeli ginekologu Zijadu Lagumdžiji koji je 2008. godine zbog korupcije pravosnažno osuđen na četiri mjeseca zatvora te kardiohirurgu Ognjenu Šimiću koji je za isto krivično djelo osuđen 2011. godine na dvije i po godine zatvora. Obojica su u međuvremenu umrli.

Ljekarska komora Republike Srpske (RS) u dopisu CIN-u navodi da su privremeno oduzeli licencu jednom doktoru. Odbili su reći o kome se radi i koje je krivično djelo počinio. Međutim, podaci iz okružnih i osnovnih sudova u RS-u pokazuju da na području koje pokriva ova Komora nije bilo osuđujućih presuda protiv ljekara za nesavjesno liječenje i nepružanje medicinske pomoći u zadnjih pet godina.

Predstavnici ljekarskih komora, na čijem području je bilo pravosnažnih presuda protiv ljekara,  kažu da za to nisu znali. Sud nije obavezan da ih obavijesti, a sami nisu došli do tih informacija.

Harun Drljević, predsjednik Ljekarske komore Federacije BiH, kaže da će svaka komora oduzeti licencu ukoliko dobije zvaničnu informaciju o presudi.

„A, isto tako, nemojte očekivati da će to uraditi jedan predsjednik komore ako ne dobije službeno papir. Prvo što je to neozbiljno, drugo što mu je to kolega“, dodaje.

Osuđeni doktor Aljić je član Ljekarske komore Tuzlanskog kantona u kojoj su tek od novinara CIN-a saznali da postoji presuda protiv njega. Nakon posjete CIN-a Faruk Klokić je Aljića prijavio Ljekarskoj komori. Lejla Šehović, generalna sekretarka Komore, kaže da je slučaj u proceduri, nakon čega će biti odlučeno da li će biti oduzeta licenca.

Bolnica u Gračanici U gračaničkoj Općoj bolnici „Dr. Mustafa Beganović“ je sredinom 2008. godine doktor Adem Aljić pregledao Sanju Klokić. Zbog njegovog propusta ona je izgubila bebu. (Foto: CIN)

Presječeni živac

Ni Ljekarska komora Unsko-sanskog kantona (USK) nije nikome oduzela licencu, iako su na tom području u zadnjih pet godina izrečene pravosnažne presude doktorima Anisu Alagiću i Hamdiji Eškiću. U Ljekarskoj komori kažu da za njihove presude nisu ni čuli.

Zbog doktora Alagića bišćanin Zijad Zanačić je trajni invalid. On je u oktobru 2005. godine došao u Kantonalnu bolnicu u Bihaću da odstrani masno tkivo kod koljena. Primio ga je doktor Alagić koji je tada bio stažista na Hirurškom odjelu i nije smio samostalno operisati. Ipak je to učinio i pacijentu je presjekao živac u nozi.

Zanačić je u razgovoru sa novinarima CIN-a rekao da je vidio da je doktor mlad, ali da nije znao da je stažista, jer mu on to nije ni rekao niti ga je upozorio na moguće komplikacije zahvata. Dodaje da je osjetio bol kada mu je doktor presjekao živac, ali da u tom trenutku nije znao da se to i desilo.

Umjesto da iz bolnice izađe zdrav, Zanačić je postao invalid. „Nisam mogao stopalo podići, kao što ne mogu ni sada“, objasnio je.

Tužilaštvo u Bihaću je podiglo optužnicu u aprilu 2008. godine, a postupak je okončan četiri godine poslije. Doktor Alagić je priznao krivicu i dobio je uvjetnu kaznu od šest mjeseci zatvora koja nije izvršena, budući da do februara ove godine, prema evidenciji pravosudnih organa, nije napravio novo krivično djelo.

Alagić nije ostao bez dozvole za rad. Sada radi kao hirurg plastičar u Kantonalnoj bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću. U Upravi ove bolnice znaju da je Alagić osuđen, ali kažu da on i dalje radi, jer mu to sud nije zabranio.

Doktor Fehim Kadić, predsjednik Ljekarske komore USK-a, kaže da nikada nije čuo za Alagićevu presudu, čak ni iz privatnih kuloara. On kaže da bi se sve propisane procedure provele, samo je problem u dostupnosti informacija.

„Nas ne obavještavaju niotkud da se vodi postupak protiv ljekara, tako da mi nemamo uvid. (…) Krivo mi je što se nešto dešava u mom fahu, a da ja nisam obaviješten“, kaže Kadić i dodaje da sud nije dužan da ih obavijesti o tome, ali da bi „normalno bilo“ da ih je obavijestio direktor Bolnice.

Iz Uprave Bolnice kažu da ne znaju je li neko iz bolnice o ovome obavijestio Komoru.

Alagić nije želio komentarisati slučaj jer, kaže, da se to desilo davno.

Rašid Sardarov

Povjerenje u doktore

Kadić kaže da nije čuo ni za Hamdiju Eškića, doktora kojeg je Kantonalni sud u Bihaću u maju 2011. godine pravosnažno osudio na uvjetnu kaznu zatvora od jedne godine koja nije izvršena jer u toku dvije godine nije počinio krivično djelo.

Eškić je osuđen jer je zbog njegovog načina liječenja desetomjesečna djevojčica Adisa Šabić iz Velike Kladuše umrla. U januaru 2002. godine doktor Eškić je bio dežurni ljekar u Domu zdravlja Velika Kladuša. U njegovoj smjeni Sebiha Atajić je dovela na pregled svoju curicu koja je nekoliko dana povraćala, imala proljev i povišenu temperaturu.

Tokom sudskog procesa je utvrđeno da Eškić nije uradio laboratorijske pretrage, već je bebi odmah propisao lijekove koji nisu bili dovoljni da je izliječe. Djevojčica je dehidrirala i narednog jutra umrla. Eškić se na sudu branio time da majka nije tražila da djetetu da infuziju.

„Nije bilo indikacija da je to potrebno, jer je beba bila vesela“, izjavio je Eškić tokom suđenja. On je još dodao da nije mogao uraditi laboratorijske nalaze jer laboratorija ne radi po noći, ali da takva analiza nije bila ni potrebna s obzirom na pregled djeteta.

„Djetetu nisu date upute za takvu analizu, nisam našao za shodno – nije to meni bio prvi slučaj. Te lijekove koje sam ja propisao propisuju se u pedijatriji“, izjavio je Eškić koji je fizijatar, ali je tada privremeno radio kao liječnik opće prakse.

U Domu zdravlja Velika Kladuša kažu da je doktor Eškić kod njih bio zaposlen na određeno vrijeme. Angažman mu je prestao u julu 2002. godine. Eškić, koji je prema saznanjima CIN-a već deset godina u penziji, sada živi u Sarajevu. Novinari CIN-a su dva puta posjetili kuću u kojoj živi i nisu ga pronašli. Njegova supruga je odbila reći novinarima gdje se Eškić nalazi.

Anesteziologinja iz Sarajeva Amila Cvijetić-Koldžo jedina je doktorica koja je osuđena na zatvorsku kaznu. Dajući epiduralnu anesteziju pri porodu, ona je 2007. godine Svjetlani Zukić oštetila ovojnicu kičmene moždine. Ovu grešku nije nikome prijavila, a pacijenticu je nastavila neadekvatno liječiti u njenom domu, što je naposljetku dovelo do smrti. Osuđena je na tri godine zatvora.

CIN-ovo istraživanje je pokazalo da je doktorica Cvijetić-Koldžo radila na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu četrnaest mjeseci nakon presude. Doktorica je 6.jula ove godine upućena na izdržavanje zatvorske kazne u Tuzlu. Nakon toga je dobila i otkaz na poslu.

Istraživanje koje je za potrebe CIN-a u martu 2014. godine uradila Agencija za ispitivanje javnog mnijenja IPSOS pokazalo je da 14 posto ispitanika smatra da je prilikom njihovog liječenja došlo do greške ljekara. Ipak, devet od njih deset ništa nije poduzelo u tim slučajevima. Više od 90 posto ispitanika je reklo da ima povjerenje u znanje svojih doktora.

Istraživanje je urađeno na uzorku od hiljadu građana sa područja čitave BiH koji su osigurani i koji su u protekloj godini bar jednom bili kod ljekara.

Objavljeno 07. 8. 2014.

Izvor: http://www.cin.ba

Baroness_Warsi,_Minister_without_PortfolioMinistrica britanskog Foreign Officea Sayeeda Warsi (Baronesa Warsi) u utorak je podnijela ostavku navodeći da je politika vlade u vezi s krizom u Pojasu Gaze “moralno neodbranjiva”.

Ona je napisala na svom Twitter nalogu da napušta vladu “s velikim žaljenjem”, prenosi BBC.

Baronesa  Warsi, koja je ranije bila predsjedavajuća Konzervativne stranke, postala je prvi muslimanski ministar otkako je David Cameron stao na čelo vlade 2010. godine.

Premijer joj se zahvalio za njen “sjajni rad”, dodajući kako on želi “bezuslovno primirje” u Gazi.

Laburisti su podržali izjavu baronese Warsi, ali je kancelar George Osbvorne nazvao njenu ostavku “razočaravajućom i iskreno govoreći nepotrebnom”.

Baronesa Warsi odrasla je u Dewsburyju, u zapadnom  Yorkshiru, radila je kao advokat prije nego što je ušla u  politiku.

- S dubokim žaljenjem jutros sam uputila pismo premijeru u kojem nudim svoju ostavku. Više ne mogu podržavati vladinu politiku u vezi s krizom u Gazi – navodi ona na Twitteru.

Nekoliko poslanika iz Konzervativne stranke pozvalo je Camerona da zauzme oštriji stav prema Izraelu u jeku reagovanja zbog “neprimjerenih akcija” jevrejske države u Pojasu Gaze.

U pismu ostavke baronese Warsi navodi se da je vladina politika “moralno neodbranjiva, nije u britanskom nacionalnom interesu i dugoročno šteti našem ugledu na međunarodnom i na unutrašnjem planu”.

Dodala je da njena odluka “nije bila jednostavna”, ali da “postoji velika nelagoda unutar Foreign Officea zbog “načina na koji su se nedavne odluke donosile”.

Izvor: nekoliko bh. novinskih agencija koje su objavile ovu vijest 5. augusta 2014.; Izbor fotke: B.G.

————————————————————————————————————————————————————————–

KOMENTAR:

KADA SU MORALNA NAČELA ISPRED KARIJERE I SVEGA ŠTO UZ TO IDE

Potez ove 43-godišnje ministrice vjera britanskog Foreign Office-a, inače pakistanskog porijekla, jeste vijest za divljenje i za pamćenje. I za povlačenje nekih paralela, posebno nama – Bosancima i Hercegovcima. Budi, barem u meni, neke asocijacije.

Naime, čim sam čuo za ovaj moralni i časni potez Baronese Warsi, istog sekunda sam se sjetio Dejtona 1995. i potpuno neuvjerljivih, ali, na našu žalost, masovno općeprihvaćenih nebuloza o “zavrtanju ruku Aliji” ako ne prihvati Dejton, odnosno podjelu države, odnosno ako ne prihvati i onakvu (i ovakvu) Republiku srpsku, svjestan kako je nastala, unutar nje (Bosne), o “prijetnjama Amerike” da će nas bombardirati ako naša Armija nastavi sa daljnjim oslobađanjem zemlje…..

Sjetih se, odmah u slijedećoj sekundi, i Valentina Inzka, pa i njegovih prethodnika, koji za debelu mjesečnu plaću (50.000 KM) nijemo posmatra/ju kako Dodik i društvo i rukama i nogama ruše kakvu-takvu državu, sklepanu u Dejtonu, a on (Inzko) i oni (njegovi prethodnici) šuti/šute k'o zaliven/zaliveni jer mu/im neko ne dozvoljava da primjenjuje/primjenjuju tzv. Bonske ovlasti… 

Potez ove časne baronese je uzrokom pa se sjetih i svih dosadašnjih i današnjih bh. dužnosnika, posebno onih na državnim nivoima, koji su se prihvatili da obnašaju vlast znajući unaprijed da će biti limitirani, odnosno opstruirani nekim dejtonskim antibosanskim ustavnim rješenjima, poput tzv. entitetskog glasanja (Parlamentarna skupština) ili nužnim konsenzusom (Predsjedništvo). I niko od njih, čak ni kroz zube da prozbori da je ovaj Dejtonski ustav nelegitiman, jer ga nijedan saziv te iste Skupštine nikada nije usvojio, odnosno da posegne za Ustavom Republike Bosne i Hercegovine koji je vanparlamentarno, znači protuustavno i protuzakonito derogiran. I nijedna od parlamentarnih stranaka tu temu (Ustav RBiH) ne spominje. Zašto?! 

Zadivljujući politički, ali prije svega moralni gest Sayeede Warsi je moju pažnju usmjerio i ka aktuelnom američkom predsjedniku, pa i njegovim prethodnicima, jer sam se naslušao i načitao teza da su i njemu/njima “ruke svezane”, da i s njim/njima “neko upravlja iza zavjese…”, da je  on/oni “samo puki izvođač/izvođači radova…istureni igrač/igrači nekih lobija, posebno židovskih (čitaj: cionističkih). I tako dalje i tako dalje….

Dakle, ako je tom Aliji neko zavrtao ruku, trebao je odbiti da potpiše podjelu zemlje (čitaj: kapitulaciju) ili u protivnom podnijeti ostavku. Tada bi na velika vrata ušao u historiju Republike Bosne i Hercegovine, pa čak i svijeta! Ako su neki prijetili da će nas bombardirati, trebao je i tim povodom ponuditi ostavku umjesto što je naredio generalima Dudakoviću i Alagiću da stanu! Nije ni to učinio. Zašto?

Ako tom Inzku neko iz Vijeća za implementaciju mira ne dozvoljava da primjenjuje Bonske ovlasti prema onima koji otvoreno ruše Bosnu i Hercegovinu, odnosno ponašaju se antiustavno (čak i po ovom Dejtonskom ustavu kojeg oni kao čuvaju), zašto ne kaže ko mu to ne dozvoljava i zašto sjedi tako dugo u toj fotelji a ne radi skoro ništa?!

Ili, zašto svi “naši” bajni parlamentarci i članovi Predsjedništva sjede tamo gdje sjede a znali su unaprijed da neće moći puno (ili gotovo ništa) uraditi za Državu?! I svi do jednoga su znali (ili su morali da znaju) za onu Holbrooke-ovu da “BiH može  živjeti po Dejtonskom ustavu najduže 15 godina…” Šta bi izgubili ako odstupe, osim “tričavih” nekoliko hiljada KM mjesečno, plus razne druge povlastice i pogodnosti?! Zar je to važnije od Države?! Njima očigledno – jeste.

Zašto je aktuelni američki predsjednik (pa i njegovi prethodnici) prihvatio da bude takozvani šef Bijele kuće ako će neke poteze eventualno vući i protiv vlastitih uvjerenja? Odnosno, zašto se prihvata funkcije za koju mnogi, itekako upućeni, kažu da na istoj nije samostalan? Da li samo radi nekakvog ulaska u američku i svjetsku povijest?! Ili….Možda će se neki zakačiti za ovaj primjer i evetualno reći da stvari previše pojednostavljujem ali neka shvati ko kako hoće, život itekako treba pojednostaviti, a ne komplicirati i nijednog ljudskog stvora na ovoj Zemlji ne treba praviti “svetim”. To je moje gledanje na život i tačka! Jer, ipak, svi smo mi samo djeca Ademova i Ibrahimova, odnosno obični – smrtnici!

Helemnejse, svi gore spomenuti bi na velika vrata ušli u historije svojih zemalja, a neki i u svjetsku, da su u konkretnim situacijama povukli častan potez kao Baronesa Warsi. Nisu to učinili i zato nisu veliki. Ona jeste učinila jer su joj moralna načela, dostojanstvo i  čast ispred političke karijere, eventualno lagodnijeg života i svega što uz to ide. Zato ona jeste – VELIKA!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

Ruski milijarder od javnog interesa

Posted: 5. August 2014. in Intervjui

1_dodik_sardarovRuski milijarder Rašid Sardarov je posao izgradnje HE „Mrsovo“ u Rudom dobio direktnim dogovorom sa predsjednikom RS-a Miloradom Dodikom. (Foto: CIN)

Ruski milijarder Rašid Sardarov planira u BiH proizvoditi električnu energiju, koristeći lokalni ugalj i snagu rijeke Lim. Poslove je dobio direktnim dogovorom sa predstavnicima vlasti, a zakonom propisani javni pozivi su objavljivani naknadno.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Helikopter sa tri putnika je nadletio rijeku Lim, devet kilometara nizvodno od mjesta Rudo na istoku Bosne i Hercegovine (BiH). Predsjednik Republike Srpske (RS) je pokazao ruskom milijarderu kanjon rijeke, pitajući ga hoće li tu da investira.

Tako su prije dvije godine predsjednik RS-a Milorad Dodik i ruski investitor Rašid Sardarov dogovorili izgradnju Hidroelektrane (HE) „Mrsovo“. Dio njihovog razgovora je novinaru Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) prepričao Duško Perović, treći putnik iz helikoptera i Sardarova desna ruka u BiH.

Rašid Sardarov Rašid Sardarov je rekao za CIN da je milijarder godinama. „Imam dovoljno za život, ali dok radim, živ sam.“ (Foto: CIN)

Nakon leta Dodik je za medije izjavio da će HE „Mrsovo“ graditi Sardarov. Tokom narednih pet mjeseci obavljena je formalna procedura raspisivanja javnog poziva za dodjelu koncesije, izbora Sardarove firme kao jedinog ponuđača te potpisivanje ugovora.

Dodijelivši mu posao izgradnje HE „Mrsovo“, Vlada RS-a je po drugi put u dvije godine zbog Sardarova pokvarila planove Javnom preduzeću Elektroprivreda RS-a (EP RS). Ranije je Sardarova firma dobila koncesiju na veći dio ležišta uglja Ugljevik – istok, koje je Javno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ godinama istraživalo i smatralo svojim.

„Htio sam da ulaže u još neke objekte i pitao je šta. I ja sam ga ovdje doveo i rezultat je ovo“, rekao je Dodik prilikom postavljanja kamena temeljca za HE „Mrsovo“.

Uzimanje posla Elektroprivredi

Idejno rješenje za izgradnju HE „Mrsovo“ staro je trideset godina i EP RS je na osnovu njega napravio plan izgradnje hidroelektrane vlastitim novcem.

Plan je skupljao prašinu u ladici sve do oktobra 2011. godine kada Srbija i Italija, uz saglasnost i učešće Ministarstva industrije, energetike i rudarstva RS-a, potpisuju međunarodni sporazum o prodaji energije po povlaštenoj cijeni.

 Milorad Dodik Predsjednik RS-a Milorad Dodik simbolično je označio početak izgradnje HE „Mrsovo“ u Rudom 23.6.2014. (Foto: CIN)

Italiji nedostaje električne energije iz obnovljivih izvora u koje spadaju i hidroelektrane pa ju je spremna kupovati od Srbije i RS-a, bh. entiteta koji koristi tek četvrtinu svog hidropotencijala.

Prema Sporazumu, Srbija i RS trebaju sami ili uz pomoć investitora graditi 24 hidroelektrane, među njima i „Mrsovo“. Italija se, s druge strane, obavezuje da će u prvih petnaest godina rada ovih hidroelektrana plaćati struju 155 eura po megavatsatu (MWh), što je skoro četiri puta više od tržišne cijene u regiji tokom 2013. godine. Nakon prvih petnaest godina struju mogu prodavati po važećim tržišnim cijenama.

Vrlo brzo nakon Sporazuma EP RS izrađuje plan za početak gradnje HE „Mrsovo“. Za otkup zemljišta od privatnih vlasnika, istražne i pripremne radove te osnivanje firme koja će biti nosilac koncesije, u naredne tri godine su planirali uložiti 10 miliona maraka. Tokom 2012. su na idejno rješenje i predstudiju ekonomske opravdanosti za gradnju hidroelektrane potrošili oko 75.000 KM.

Sve ove planove javnog preduzeća pokvario je njegov osnivač – Vlada RS-a kojom rukovode članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) čiji je lider Milorad Dodik ujedno i predsjednik entiteta.

Dodik je nakon helikopterskog leta, 9. jula 2012. godine, izjavio da će Sardarov graditi hidroelektranu „Mrsovo“, a četrdesetak dana kasnije je Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva RS-a raspisalo javni poziv za izgradnju hidroelektrane.

Rudo U Rudom je na dan zvaničnog počekta izgradnje HE „Mrsovo“ 23.6.2014. godine vladala praznična atmosfera. (Foto: CIN)

Pozivom je tražen koncesionar koji će graditi HE „Mrsovo“ i njome upravljati narednih 30 godina. Tri mjeseca poslije, u novembru, nadležno ministarstvo je potpisalo ugovor o koncesiji sa Sardarovom firmom „Comsar Energy Trading“. Koncesionar je platio 123.750 KM jednokratne koncesione naknade i plaćat će 2,6 posto godišnjih prihoda od prodaje struje kada je hidroelektrana počne proizvoditi.

Ukoliko struju bude prodavao Italijanima, godišnje će zarađivati 42,5 miliona KM, a Republika Srpska će dobivati oko milion KM na osnovu koncesione naknade.

23. juna ove godine, kada su Dodik i Sardarov polagali kamen temeljac za gradnju hidroelektrane, u Rudom je vladala prava praznična atmosfera. Neke su prodavnice bile zatvorene, konobari su tokom ceremonije dijelili besplatne sokove i sendviče okupljenim mještanima, a pripremljen je i prigodni program uz narodno kolo.

„Ovo je poklon opštini koji se čeka nekoliko desetina godina“, rekao je Dodik o HE „Mrsovo“, a ruski milijarder mu se zahvalio na podršci.

„Ovako otvorenog predsjednika ne možeš da sretneš često. Bez obzira šta ja kažem, on uvijek traži što više da ulažemo, i gradimo, i radnih mjesta da otvorimo i to, naravno, stimuliše“, rekao je Sardarov.

 Perović, Dodik, Sardarov Duško Perović, Milorad Dodik i Rašid Sardarov bili su u helikopteru kada je dogovorena izgradnja HE „Mrsovo“ na rijeci Lim. (Foto: CIN)

Pobjednik poznat prije javnog poziva

HE „Mrsovo“ je drugi energetski objekat čija gradnja je dodijeljena Sardarovu direktnom pogodbom sa vlastima RS-a i prije raspisivanja javnog poziva za dodjelu koncesije.

Prema dokumentaciji koja je u posjedu CIN-a, Sardarov je u proljeće 2011. godine uputio Vladi RS-a pismo namjere u kojem je zatražio koncesiju za eksploataciju uglja te koncesiju za izgradnju i korištenje dva termoenergetska bloka u Ugljeviku koja bi bila nadovezana na infrastrukturu postojeće državne termoelektrane.

Vlada RS-a, na čijem je čelu tada bio Aleksandar Džombić iz SNSD-a, prihvatila je ponudu Sardarova u roku od devet dana. Skoro dvije i po godine poslije Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva RS-a raspisalo je javni poziv za dodjelu koncesije.

Bilo je izvjesno da će Sardarov dobiti ovaj posao, jer su ga najviši zvaničnici RS-a duže od dvije godine predstavljali kao novog partnera koji će graditi termoelektranu.

Uz to, na prijedlog Sardarova izražen u pismu namjere Vlasti RS-a su odobrile osnivanje preduzeće „Comsar Energy RS“ (CERS), dvije godine prije nego je poziv objavljen. CERS je osnovan u partnerstvu sa Javnim preduzećem „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ (RiTE), a više od 98% suvlasništva pripada firmi Rašida Sardarova „Comsar Energy Group“ LTD.

Ova firma je registrovana na Kipru, ostrvskoj državi i jednoj od brojnih svjetskih offshore zona koje nude potpunu anonimnost vlasnicima firmi i bankovnih računa, što se često koristi za utaju poreza i pranje novca.

Milorad DodikPredsjednik RS-a Milorad Dodik je rekao okupljenim stanovnicima Rudog da je HE „Mrsovo“ poklon općini koji se čeka nekoliko desetina godina. (Foto: CIN)

CERS je najprije dobio koncesiju za eksploataciju uglja na većem dijelu ležišta Ugljevik – istok. Posjedovanje vlastitog uglja je naknadno postavljen kao jedan od uvjeta za učestvovanje u javnom pozivu za izgradnju termoelektrane Ugljevik.

Poziv je bio otvoren 45 dana. Među obimnom dokumentacijom tražena je i studija ekonomske opravdanosti, urađena u skladu sa propisima o dodjeli koncesije nakon samoinicijativne ponude. To nije bilo moguće uraditi u tako kratkom roku.

U Zakonu o koncesijama RS-a propisano je da se koncesija može dati na osnovu samoinicijativne ponude samo ako Vlada RS-a utvrdi da postoji javni interes za to. Javni interes podrazumijeva da se radi o hitnom poslu ili da jedino ponuđač ima pravo na određenu metodologiju poslovanja, stoji u Uputstvu za procjenju javnog interesa.

U slučaju dodjele poslova Sardarovu nije bio ispunjen nijedan uvjet za utvrđivanje javnog interesa.

Predsjedavajući Komisije za koncesije RS-a Predrag Aškrabić kaže da Vlada RS-a određuje ko će dobiti koncesiju, a institucija na čijem je on čelu samo prati procedure.

„Ako hoćeš da neko stoji iza tebe, normalno da hoćeš da privučeš njegov kapital“, kaže Aškrabić.

CERS će, prema ugovoru o koncesiji iz oktobra 2013. godine, graditi termoelektranu od 600 megavati (MW) i koristiti je tokom narednih 30 godina. Za njen rad će godišnje trošiti više od četiri miliona tona uglja iz tri ležišta koja su dodijeljena CERS-u i u kojima je ukupno 118 miliona tona.

Rudo „Comsar Energy Hydro“, firma u vlasništvu Rašida Sardarova, dobila je koncesiju za građevinski kamen – krečnjak u Rudom. (Foto: CIN)

Izgradnja termoelektrane još nije počela, a prema riječima Dodika i Sardarova razlog su problemi na lokalnom novou te dokumentacija neophodna za usaglašavanje projekta sa evropskim standardima.

Uz dva velika energetska projekta firme Sardarova istražuju ležišta krečnjaka u općinama Ugljevik i Zvornik. Krečnjak je potreben za odsumporavanje dima iz termoelektrane te za izgradnju hidroelektrane.

Uz to, posjeduje i hotele u Rudom i Ugljeviku, mada hotelijerstvo nije biznis u kojem Sardarov zarađuje, kazao je novinarima CIN-a Duško Perović, direktor firme „Comsar Energy Trading“. Hoteli će mu poslužiti i za smještaj radnika koji će graditi elektrane.

Sardarov je u kraćem razgovoru za CIN rekao da od države nije uzeo „nijedan ekser“, da je sve izgradio na praznom mjestu te da će posao rado prepustiti drugoj kompaniji, ako dokaže da to može izvesti za tri i po do četiri godine.

„Ako neko hoće da napravi objekat, neka izvoli. Ja ću mu dati projekt.“

Rašid Sardarov

Prvi milion rubalja

Rašid Sardarov je rođen 27. jula 1955. godine u ruskoj republici Dagestan. Geologiju je diplomirao sa 23 godine, a zatim sa terenskim timovima proveo 12 godina, istražujući za državni geološki institut naftu i gas širom Azije.

Perović je rekao novinarima CIN-a da je njegov poslodavac svoje prve milione zaradio u Orenburgu, ruskoj oblasti na granici sa Kazahstanom. Tu je dobio koncesiju za eksploataciju gasnog kondenzata koji se može prerađivati u naftni plin za pogon vozila te benzin i lako loživo ulje.

Sirovine je prerađivao u rafineriji državne kompanije „Gazprom“ sve dok nije izgradio vlastitu rafineriju te u Moskvi 2003. godine osnovao firmu „Južno-uralska industrijska kompanija“, koja se bavi vađenjem i preradom nafte i gasa. Suvlasnica  firme je supruga Mariana Ljubim Bogatyrjevna.

„Južno-uralska industrijska kompanija“ ima oko 1.500 zaposlenih i godišnji prihod od oko 1,5 milijardi maraka.

2005. godine Sardarov je poslovanje proširio na evropski kontinent, osnivajući niz kompanija od kojih je neke u međuvremenu i likvidirao. U Luksemburgu je sa tada dvadesetdvogodišnjim sinom Timurom osnovao kompaniju „Ocean Group International“ i ušao u posao prijevoza luksuznim mlaznim avionima.

Ali, sve su to sporedni poslovi jer, kako je Sardarov rekao za CIN: „Moj primarni posao je u vezi sa preradom nafte i gasa“.

U BiH je prisutan od 2011. godine, a do danas je u Banjoj Luci osnovao pet firmi: CERS, „Comsar Energy Trading“, „Comsar Energy Hydro“, „Energy Group Limited“ i  „Comsar Energy Agro“. Svih pet su u potpunom ili većinskom vlasništvu njegove offshore kompanije „Comsar Energy“ LTD sa Kipra.

Odlukom Vijeća ministara BiH od 21.12. 2011. godine Sardarov je kao značajan investitor dobio bh. državljanstvo. U izjavi za CIN kaže da je godinama bogat.

„Mnogo godina sam milijarder i ne stidim se to reći“. Na pitanje pomisli li ikada da je dovoljno bogat i da mu je dosta novca, rekao je:

„Imam dovoljno za život, ali dok radim, živ sam“.

Izvor: http://www.cin.ba

Objavljeno 05. 8. 2014.

Povodom informacij​e o bankrotu

Posted: 5. August 2014. in Intervjui

sdbih

BiH je i dalje u B-rejtingu prema kreditnom rangu “Mudija” i SiP-u  što svrstava našu zemlju  u zemlje sa visokim kreditnim  rizikom. Posljedica ovakvog stanja je nesigurnost stranog investitora u povrat uloženog kapitala ćime se  BiH zaobilazi u visokom luku.  Nedostatak investicija vodi povećanju armije nezaposlenih, i  smanjenju priliva sredstava u državnu kasu.

Izjave  B-H političara kojim se negira mogućnost bankrota države  , kao odgovor  na  pisanje renomiranog magazina “Euromoney “da prijeti opasnost da BiH bankrotira u skorije vrijeme “,  je  pokazatelj indolentnosti, bahatosti  i neodgovornosti današnjih vlasti na alarmantnu ekonomsku situaciju u zemlji.

Iako je javni dug države porastao, broj nezaposlenih  konstantno raste, korupcija u krugovima najviših državnih službenika kulminira a domaći političari vodećih stranaka gotovo ništa ne čine na rješavanju političke krize u zemlji, ovakve izjave su licemjerne i vrijeđaju zdravu pamet građanina BiH.  Poruke koje se šalju u smislu  da  postoji dovoljno prostora da se građani BiH još više zaduže i osiromaše i na taj način spriječi bankrot države su najblaže rečeno smiješne.

Pitamo se ko je odgovoran za ovakvo stanje  a ako ne sami njeni vodeći političari poput Špirića, Bevande , Nikšića, Tegeltije, i drugih! Oni  imaju kako političku moć tako i ekonomski instrument u svojim rukama kojim bi se mogao dići kreditni rejting države  i stvoriti povoljniji uslovi  održivog ekonomskog razvoja . To je jedini zdravi put neophodan za otplatu javnog duga i poboljšanja životnog standarda običnog građanina!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

Poštovane kolege,

Koalicija ‘Pod lupom’ za slobodne i poštene izbore, Koalicija sedam nevladinih organizacija koja organizira masovno nestranačko posmatranje Opštih izbora 2014, danas je zvanično počela svoju medijsku kampanju. U prilogu ćete naći saopštenje za javnost kao i ostale materijale koji vam mogu biti od pomoći da se bolje informirate o našem radu.

Molimo vas da podržite naše napore i objavite informacije o početku kampanje organiziranja nestranačkih posmatrača na cijeloj teritoriji BiH.

Stojim vam na raspolaganju za eventualne dodatne informacije.

Linkovi na video spotove

https://www.youtube.com/watch?v=Aku5fsCRozs

https://www.youtube.com/watch?v=0K1fg2LUrtA

Lijep pozdrav

Asim Bešlija

Predstavnik za javnost

Koalicija ‘Pod lupom’

Koste Hermana 11/2

71000, Sarajevo, BiH

Mob. 061 202 092

Tel. 033 268 156

Fax. 033 221 998

www.podlupom.org

 

Muslimani Vermonta na ovaj Ramazanski bajram ostvarili svoj kapitalan program : za svega par mjeseci prikupili 750.000 dolara, sa kojima su kupili preostale dvije trećine objekta u kojem sada egzistira Burlingtonska džamija i time postali vlasnici cijelog objekta, u kome će se početkom naredne godine formirati prvi Islamski centar Vermonta.  

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-07-2835.JPG

I ovaj Ramazanski bajram muslimani Vermonta, nastanjeni prvenstveno u najvećem vermontskom gradu Burlingtonu, klanjali su u burlingtonskom Hotelu Sheraton. Razlog za to je što iz godine u godinu muslimanska populacija Vermonta  sve brže raste, pa se već nekoliko godina bajramska i druga masovnija okupljnja muslimana  organizuju u većim hotelima ili sportskim dvoranama, jer jedina Burlingtonska džamija ne može primiti sve one koji takvim okupljanjima žele prisustvovati.

Ovaj Ramazanski bajram u Vermontu će se dugo pamtiti

Za razliku od ranijih godina, ovaj ramazanski bajram  u Burlingtonu pamtiće se veoma dugo, kao kapitalni događaj. Bajram namaz u hotelu Sheraton klanjao je do sada najveći broj muslimana. Bilo ih je blizu 2.000, a potiču iz 24 islamske nacije, iz svih dijelova svijeta. Najviše je Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, koji čine preko 40% muslimanske populacije Vermonta. Međutim, broj muslimana na bajram namazu nije bio osnovna značajka ovog Bajrama. Posebnim i nezaboravnim čini ga činjenica da su islamski vjernici Vermonta za ovaj bajram, uz pomoć Allaha dš.š,  ostvarili svoj veliki kapitalni cilj, koji su sebi postavili prije šest mjeseci. Prikupili su iznos od 750.000 dolara sa kojim kupuju dodatne dvije trećine i postaju jedini vlasnik objekta u kojem je sada smještena Burlingtonska  džamija. Ovom kupovinom džamijski prostor povećava se sa 5.000 na 15.000 kvadratnih skver fita. Proširuje se prostor za obavljanje namaza i stiču uslovi za formiranje prvog Islamskog centra u Vermontu.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-07-2831.JPG

Nosilac ovih aktivnosti bio je Islamic Societi of Vermont (ISVT), koji ujedinjuje sve muslimane ovih prostora, a postoji od 1995. godine. Za kupovinu dodatnog prostora novac je prikupljen za svega tri mjeseca. Posebno je bila djelotvorna 27-ma ramazanska noć 29. Jula 2014.godine , Noć Lejletul Kadr, kada je prikupljeno nedostajućih  60.000 dolara i time dostignut cilj, obezbjeđeno svih 750.000 potrebnih za kupovinu dodatnog prostora. Preko 90% sredstava prikupljeno je na lokalnom nivou, a oko 10% su donirali dobri ljudi iz drugih dijelova Amerike i Kanade. Svima njima se i ovom prilikom od srca zahvaljujemo i molimo dragog Allaha da im to upiše u njihova dobra djela.

U novom prostoru biće više mjesta za klanjanje, banket sala sa kuhinjom, centar za predškolski uzrast i rekreaciju mladih, konferencijska soba sa bibliotekom, prostor za pogrebne usluge, dodatni parking prostor. Time će se povećati kvalitet i omogućiti organizovanije obavljanje vjerskih i kulturnih sadržaja, koje će pomoći da se sačuva jezik, vjera,  kultura , tradicija i identitet

Islamska zajednica Vermonta postoji od 1995. godine

Islamska zajednica u Vermontu postoji od 1995.godine, a nastala je dolaskom prvih Bošn jaka.  Do tada u Vermontu nije bilo brojnije muslimanske populacije. Prije 20 godina klanjalo se u privatnim kućama, u iznajmljenom prostoru, a 1997. godine, dvije godine nakon osnivanja Islamske zajednice, vermontski muslimani kupili su jednu trećinu prostora u većem objektu, u kojem od tada na adresi 182 Hegeman Avenue , Suite 1, Colchester, VT 05446 egzistira Burlingtonska džamija. Taj prostor se vremenom pokazao nedovoljan, pa se počelo razmišljati o proširenju, što je dovelo do realizacije ovog projekta, vrijednog u novcu preko milion dolara, a neprocjenjivo značajnog za vjerski i kulturni život ovih i budućih generacija muslimana Vermonta.

Džamije dobivaju dodatne sadržaje

Džamije su imperativ opstanka muslimana na svim prostorima gdje muslimani čine doseljeničku populaciji i predstavljaju manjinu. Gdje nema džamija neće biti ni muslimana, ili će se izgubiti kao cvijet u travi. U fabrici hranimo tijelo, u džamiji dušu.  Ali u novim uslovima življenja džamije nisu dovoljne. Potrebni su im dodatni sadržaji. To je bio razlog što su se muslimani Vermonta, po ugledu na druge veće islamske centre, odlučili pokrenuti kapitalan projekat , kupiti dodatni prostor i u njemu pokrenuti rad Prvog islamskog centra  u Vermontu, maloj američkoj državi koja broji svega 630.000 stanovnika. Islamski centar Vermonta su vrata na koja će ulaziti, kroz koja će prolaziti i izlazizi u svijet generacije mladih muslimana, koji će svojim znanjem i umijećem obogatiti ovaj svijet i učiniti ga za sviju nas boljim i sretnijim

Muslimani postali nedjeljiva sastavna komponenta vermontske populacije

I ovogodišnji Ramazanski bajram pokazao je da su Islam i Muslimani postali prepoznatljiva, poželjna, sastavna  i nedjeljiva organizovana komponenta kulture življenja na ovim prostorima, kao i širom Amerike. To se uvjerljivije nego ikad pokazalo na ovoj bajramskoj svečanosti u Hotelu Sheraton.

Od ranih jutarnjih časova, učenjem Eid Tekbira prisutni su izrazili svoju bezgraničnu zahvalnost Alahu dž.š.

“Allahu Akbar, Allahu Akbar, Allahu Akbar,  La ilaha illallah Illallahu, Allahu Akbar, Allahu Akbar walillahil Hamd!“.

Sa posebnim oduševljenjem svi prisutni su saslušali obavještenje predsjednika ISVT g. Ezzeddine Fatnassi, kojim ih se obavještava  da je na ovaj Bajram završen njihov kapitalan program kojim je prikupljeno 750.000 dolara i otkupljen cijeli objekat u kome je do tada Islamic Society of Vermont posjedovao samo trećinu korisnog prostora.

Nakon kraćih  pozdravnih obraćanja prisutnim od strane predstavnika Bošnjaka, muslimana Somalije i muslimana Pakistana, prigodnom bajramskom hudbom se obratio imam burlingtonske džamije Islam Hasana, a potom se pristupilo klanjanu Bajram namaza. Klanjanjem Bajram namaza muslimani Vermonta su ponovno potvrdili svoju odanost Allahu (dž.š.) i svojoj vjeri Islamu. Poslije klanjanja Bajram namaza pristupilo se čestitanju, a djeca su sa neskrivenim zadovoljstvom počela puniti svoje džepove prvim novčanim bajramskim darovima.

Sami možemo mnogo, a jedinstveni možemo skoro sve

I ovaj projekat muslimana Vermonta, koji nam ovim ramazanskim bajramom donosi blagostanje, pokazao je da i sami možemo mnogo ali jedinstveni možemo sve. Jedno učinjeno dobro djelo vrati makar jedan osmjeh radosti, a dobra djela ostaju. A to sam naučio i ja još dok sam bio dijete. Rano sam ostao bez oca. Još dok sam bio sasvim mali urezala mi se u pamet ona narodna “Gdje god nađeš zgodno mjesto tu drvo posadi, a drvo je blagorodno pa će da nagradi “. Opsjednut tom porukom od svoje prve đačke zarade kupio sam i zasadio u svojoj bašti nekoliko sadnica šljiva, jabuka i krušaka, a isto toliko i mojim dvjema tetkama koje su u ratu ostale bez muževa, kao i mnoge naše majke danas. Godinama kasnije uživali smo te plodove. Prošle godine jedna moja prijateljica posjetila je moj rodni grad Bosansku Dubicu, prošla pored moje napuštene opustjele kuće iz koje smo u martu 93. protjerani i nabrala punu korpu jabuka sa stabla koje se skitilo. To saznanje  me ispunilo zadovoljstvom, jer i kada nas nema plodove našeg rada koriste i drugi, što njih i nas čini sretnim. A svima nama voljom Allaha dž.š. određeno je da sadimio i gradimo i na ovim prostorima, da beremo plodove mi i naši mladi koji dolaze.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-07-2848.JPG

Vjeruje se da je ovo posljednji put da muslimani Vermonta Bajram namaz klanjaju van džamijskog prostora. Kako je u svom pozdravnom govoru najavio aktuelni predsjednik  ISVT g. Ezzeddine Fatnassi već naredni bajramski namaz klanjat će se u Burlingonskoj džamiji koja će sa proširenjem prostora moći primiti sve one koji tom najvećem muslimanskom prazniku budu željeli prisustvovati.

Burlington, Avgusta 2, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Bolivijske vlasti odlučile su proglasiti Izrael “terorističkom državom” i nakon 42 godine ukinuti im bezvizi režim.

Bolivija proglasila Izrael

Evo Morales
Nakon tri sedmice, koliko traje napad Izraela na Pojas Gaze, i preko 1.200 ubijenih Palestinaca, predsjednik Bolivije Evo Morales na jedinstven način je odlučio dignuti glas protiv izraelskih napada.”Proglašavamo Izrael terorističkom državom”, naveo je Morales u svom govoru u gradu Cochabamba.

On je ukinuo i dogovor iz 1972. godine kojim su Izraelci u Boliviju mogli putovati bez viza.

“Izrael nije garant osnovnih ljudskih prava, mira i koegzistencije u okvirima međunarodne zajednice”, dodao je on.

Bolivija je prije pet godina, a nakon napada Izraela na Palestinu, ukinula sve prethodne dogovore između dvije države

Polovinom jula, Morales je zatražio od visokog predstavnika UNHCR-a da procesuiraju Izrael zbog zločina protiv čovječnosti.

(Klix.ba

 Američko-židovski kongres želi natrag nagradu koju su mi dali. Ako podržavate ovu tiraniju, ovaj genocid, ovaj hitlerovski fašizam i režim koji ubija djecu, onda uzmite ovu nagradu i radite s njom što želite, poručio je turski premijer i predsjednički kandidat Recep Tayyip Erdogan na mitingu u turskom gradu Vanu, javlja Anadolija.

Erdogan: Ubijene bebe Gaze na Zapadu nemaju medijsku pažnju ni koliko nasukani kitovi

Recep Tayyip Erdogan

“Po čemu se ovo što vi radite razlikujete od onoga što je radio Hitler i nacisti?”, upitao je Erdogan, misleći na Izrael koji nastavlja s napadima na Gazu.

Podsjećajući na to da je Izrael tokom ramazana i Bajrama u Gazi sijao smrt, ne vodeći računa da li su u pitanju civili, žene, djeca; rušeći sve pred sobom, ne obraćajući pažnju da li je u pitanju škola, bolnica, džamija, Erdoga je nastavio:

“U 25 dana ubijeno je oko 1.300 naše braće u Gazi. Od tog broja oko 250 je djece, 100 žena… Djeca u Gazi nisu osjetila radost Bajrama, nisu za Bajram mogli slobodno izaći na ulice, igrati se u parkovima nego su postali šehidi u svojim kućama, na ulicama, parkovima i na obali mora”, kazao je Erdogan, pojašnjavajući da se nevini civili ubijaju u džamijama, školama, bolnicama…

“Braćo moja, kada genocidom nazovemo ovu nehumanost izraelske uprave, nekima to smeta. Nekima smeta i kada to što Izrael radi poredim s onim što je radio Hitler i nacisti. Iz Vana poručujem svijetu: Za ime Boga, kakva je razlika između onoga što radi Izrael i onoga što je radio Hitler i nacisti?! Kako okarakterisati ono što radi Izrael osim kao genocid? To je rasizam, fašizam, to je oživljavanje Hitlerovog duha. Prema njima, ubiti muslimana je legitimno ali…”, poručio je Erdogan.

Erdogan dodaje da ubijene bebe na Zapadu nemaju medijsku pažnju ni koliko nekoliko nasukanih kitova.

“Američko-židovski kongres želi natrag nagradu koju su mi dali. Ako podržavate ovu tiraniju, ovaj genocid, ovaj hitlerovski fašizam i režim koji ubija djecu, onda uzmite ovu nagradu i radite s njom što god želite”, pojasnio je Erdogan.

Turski premijer Erdogan je podsjetio na intenzivne izraelske napade na Gazu, poručivši da će Turska nastaviti da se moli za narod Gaze, ali i da ulaže sve napore da ostane uz njih.

(Anadolija)

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine je juče 30. jula održala redovnu Konvenciju gdje je predstavile svoje kandidate za naredne opće izbore. Stranka dijaspore se za naredne opće izbore prijavila na svim nivoima nudeći među 146 kandidata i bošnjačkog kandidata za člana Predsjedništva BiH gospodina Džebraila Bajramovića. Prema manjem bosansko-hercegovačkom entitetu nastupit ćemo u okviru Koalicije Domovina koju čine 9 koalicionih stranaka dok prema Federaciji BiH nastupamo samostalno sa svojim kandidatima.

Snaga naših kandidata je prije svega u spoju ljudi iz dijaspore i matice, spoznaji da su to uglavnom stručni ljudi koji nisu bili angažirani u političkom životu BiH i koji su shvatili da bez ličnog angažmana,  neće doći do promjena. Zajedno sa iskusnim ljudima koji su se već potvrdili u politici kao neosporne patriote i pošteni građani uvjereni sam  u naš zajednički uspjeh!

Ozbiljnost političke situacije u našoj domovini ali i šire globalne političke, ekonomske i druge  promjene zahtjevaju ozbiljnost u našem rad i spoznaju da moramo se prestrojavati u hodu kako bi  gradili politiku jedinstva, poštovanja i solidarnosti, prijeko potrebnu kako bi se sprovele neophodne ustavne, ekonomske i socijalne reforme.

Naša vizija je da će Bosna i Hercegovina jednog dana biti poput Silicon Valley, doline u SAD, gdje će se razmjenjivati ideje iz oblasti tehnologije, nauke i ekonomije.  Naša je vizija da će jednog dana neopravdano zapostavljeni poljoprivredni proizvođači, svojim proizvodima u potpunost podmirivati potražnju za hranom na bosansko-hercegovačkom tržištu.Naša je vizija da spriječimo rezultate etničkog čišćenja,gradimo zajedništvo na ovima prostorima i most saradnje dijaspore i države.

U to smo ubjeđeni jer imamo ljudske, prirodne resurse, i geostrategijski položaj što nam garantuje da u budućnosti budemo regionalni lider balkanskih zemalja. Ja u to nesporno vjerujem.

Ključ našeg uspjeha je u našim kandidatima i timskom, zajedničkom radu u kojoj će se profilirati ideje koje će biti u službi demokratije i svakog građanina BiH.

Zato od naših članova i simpatizera zahtjevamo da budemo jedinstveni, pošteni, hrabri, i odlučni da  istrajemo na putu istine.

Ovi kandidati imaju našu neospornu podršku i vjeru da zajedno možemo mijenjati bosansko-hercegovačko društvo.

gaza - plac
Ima ona narodna, kod nas: Selo gori, a baba se češlja…
 
Ili, upravo gledam i slušam izjavu jedne Palestinke koja kaže:
Ne mogu se veseliti dok drugi plaču, ne mogu živjeti dok drugi umiru…
 
Sjetih se i Tite, ne samo danas, nego često u povodu genocida nad palestinskim narodom koji, kao što je poznato, nije imao diplomatske odnose sa cionističkim Izraelom… Aferim, Tito! Zna se da si bio državnik svjetskog formata i da za takvima ovaj svijet naprosto – žudi.
 
A jučer čuh da je jedan naš  Mustafa, ovdje, otkazao pretplatu na Boston Globe, objasnivši im da neće da čita novinu koja jednostrano izvještava o Gazi… Aferim, Mustafa!
Prije neki dan sam polemizirao na ovu temu s jednim našim čovjekom, pred džamijom. On meni: Ma, to je visoka politika… A ja njemu: Jok, to je pitanje života i smrti a ja sam za – život….
 
I tako dalje i tako dalje….
 
Vjerujem da su ovih pet natuknica, kao uvod, sasvim dovoljne da ih svojim pogledom na svijet razradim i da, ne prvi put, dignem svoj glas zbog izraelskog genocida kojeg vrši nad Palestincima. Dižem svoj glas jer nemam pravo šutjeti, jer nisam gnjida. I, jer ne polažem račune nikome osim dragom Bogu i svojoj savjesti. I, jer ne kalkuliram nikada i nigdje.
 
Gledati slike iz Gaze a šutjeti znači odobravati masovna ubijanja djece, žena..
 
Ne, ne gledam američku televiziju, posebno ne CNN koji nisu dobrodošli u moju kuću. Jer nisu profesionalni, odnosno jer jesu pristrasni. Ne, ne gledam uopće televizijske kanale sa Zapada, iz istih razloga. Čast nekim njihovim novinarima velikog, najvećeg formata, kao naprimjer Christiane Amanpour, novinarki koja ima tri državljanstva: britansko, bosansko i iransko.
Dakle, gledam i pratim neke bh. kanale, HRT i Al Jazeeru te, pored upozorenja da bi slike iz Gaze mogle biti uznemirujuće, što u mome slučaju znači da će mi podići ionako visok tlak i adrenalin, ja pogledam i razmišljam šta mogu, kao obični građanin, ne BiH i SAD, nego svijeta (tako se uistinu osjećam), kao obični smrtnik, učiniti…trebam li barem reagirati….ili prešutjeti i - gledati svoja posla.
gaza - djeca
Kao što rekoh, nemam pravo da šutim i pravim se kao da se ništa ne događa, da se češljam a selo gori…, da se barem ne zamislim nad izjavom one Palestinke s početka ovog teksta, odnosno da se punim srcem radujem i svome Tariku…, i Bajramu.., i običnim ovodunjalučkim stvarima, a desetine i stotine hiljada ljudi negdje tamo plače…, ili da glumim da živim normalan život, a gledam smrt na ulicama, u školama, na pijacama, u bolnicama i na drugim mjestima u Gazi, da se ne zapitam zašto Tito nije imao diplomatske odnose sa Izraelom ili zašto je taj Mustafa otkazao Boston Globe… Ne, ja nisam taj! Itekako suosjećam sa patnjama svih nevinih ljudi ovoga svijeta, posebno sa onima nad kojima se vrši genocid, da bih bio idiot i šutio. Ne, ne šutim, već dižem svoj glas protiv cionističkog Izraela i njegovih pomagača, uključujući i UN, protiv svih oficijelnih ili neoficijelnih, moćnih, manje moćnih ili nemoćnih, koji na sve to šute.., protiv velike većine arapskih marionetskih režima kojima će kad-tad učiteljica života presuditi za saučesništvo u genocidu nad narodom Palestine.
 
Ne mogu gledati ni slušati ni Obamu, ni Kerry-ja…
 
Kada sam došao u ovu zemlju jedna od prvih stvari kojima su nas učili bila je ona da ovdje postoji freedom of speech (sloboda govora). S tim u vezi ne želim da se ovaj moj krik žednog u pustinji shvati samo u tom kontekstu, nego, vjerujte mi na riječ, ja bih digao svoj glas i da formalno ne postoji to ustavno pravo za građane zemlje u kojoj živim i čiji sam također državljanin. Uostalom, tako sam se ponašao i iz okupirane Banja Luke 1992-1994., pa iz Tuđmanove Hrvatske 1995…..i za to postoje pisani dokazi. I, platio sam određenu cijenu zbog toga. I, neka sam!
Helem, rekoh da ne gledam američku televiziju (osim sportskih kanala), ali ako se na nekoj drugoj televiziji ovih dana pojave Obama ili Kerry, posebno ako palamude o nekakvoj “inicijativi za prestanak sukoba…” (čitaj: sukoba između izraelskog topništva i palestinskih civila, posebno djece…), meni se želudac prevrne i mijenjam kanal. Ne, ne mogu ih, jednostavno, ni gledati ni slušati i tačka! Što se Obame tiče, nema bitne razlike između njega i Busha II, Clintona, Busha I, Reagana, Cartera, Forda, Nixona, Johnsona, Kennedy-ja, Eisenhowera i Trumana, odnosno svih američkih predsjednika od nastanka cionističke države Izrael do danas. Jer svi do jednoga su papagajski ponavljali ili ponavljaju jednu te istu mantru oko mogućeg rješenja izraelskog-palestinskog pitanja, o uspostavi dvije države tamo ili ponavljaju onu odvratnu da Izrael ima pravo da se brani… (Od koga? Od palestinske djece, žena, trudnica…civila…?)….a prošlo je 67 godina i ništa se nije desilo osim daljnjeg otimanja palestinske zemlje i ubijanja palestinskih civila Bog zna u kojem broju do danas. Kao da su se svi, osim na Ustav SAD, zakleli  i na – VJERNOST IZRAELU!
 
Kat-tad formirati Suda za ratne zločine i suditi izraelskim cionistima
 
Bibi
Razmišljati danas na ovakav način jednako je utopiji i toga sam svjestan. Posebno tako nešto očekivati od ovakvih UN. Ali, valja se nadati da će onaj zdraviji dio čovječanstva nekad smoći snage da nadjača sile mraka ovoga svijeta i formira neku drugu svjetsku organizaciju koja neće robovati ničijim interesima niti će biti pod kontrolom tzv. moćnih zemalja, te formirati Sud za ratne zločine i zločine genocida za izraelske cioniste koji decenijama vrše ratne zločine, uključujući i zločin genocida, nad narodom Palestine.  Želim da vjerujem da će taj sud suditi živom ili mrtvom zlikovcu  Bibiju Natenyahuu, koji je svojom brutalnošću nad civilima, posebno djecom, nadmašio Adolfa Hitlera.
 
Spomenuo bih i Milu Dodika, ali neću, da mu ne dižem cijenu…
 
Spemenuo bih u ovom kriku i Milu Dodika, čovjeka-seljaka-političara-vožda…s naših prostora, jer je upravo on javno podržao genocid Izraela nad Palestincima, čime se samosvrstao u društvo fašista-cionista-rasista…,  jer može biti dio ove priče, i to njene ružne strane, ali neću kako mu ne bih pridavao značaj i kako Mile ne bi pomislio da je, ne daj Bože, nekakav državnik…Ovoga puta ću ga ignorirati. Kako njega, tako i onog, eventualno trijeznog (ali s naglašenim podočnjacima) njegovog potrčka u Predsjedništvu BiH koji se jučer jeste sreo sa izraelskim ambasadorom u BiH a koji gest je suvišno i komentirati. Zapravo, obojicu iz higijenskih razloga ću, barem sada, zaobići.
 
Digoh glas da me se moji ne stide
 
Na samom kraju, svjestan da neću ništa promijeniti niti na bilo šta utjecati, ipak digoh svoj glas, kako zbog svoje savjesti, tako i još više zbog toga što želim da ostane zapisano da sam imao svoj stav i o onome  za što mnogi kažu da ih se ne tiče, a ja smatram da se itkako tiče i njih i mene i svih ljudi na svijetu. Neka ostane zapisano i ovo, da me se moji potomci ni sada, ni sutra, ni prekoutra…dok živim i nakon što odem – ne stide!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

 

U NEOTKRIVENIM MASOVNIM GROBNICAMA KRIJU SE TIJELA

još 800 do 1000 Prijedorčana koji se vode kao nestali.

Istina o prijedorskom genocidu i zločinima na regiji Prijedor samo je djelimično dostupna javnosti, jer kako izgleda nikom nije potrebna osim žrtvama i porodicama žrtava.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcT71AG0RduzxQhTtWJq_uWh0a5NkNiaE97dAt35Ii5sJPCqhZ60MQ

I traganja za masovnim grobnicama posustaju?

Pošteni pate i stradaju, a ratni zločinci, ratni  profiteri i kriminalci Dejtonskom Bosnom neprikosnoveno vladaju.

Svakih desetak dana bh javnost uznemire vijesti o novoj policijskoj akciji kodnog naziva XXX, raciji i hapšenjima , a marice voze i odvoze sitne delikvente i prevarante, mnoge neosnovano osumnjačene, ispituju ih, mlave a onda tiho i kradom veliku većinu otpuštaju i šalju kući, jer se pokaže da su nevini. Po tome bi se reklo da policija i službe sigurnosti nešto rade. I rade, ali ne za Bosnu i Hercegovinu, već za Srbiju, Hrvatsku, za podlace i licemjere EU. A za to vrijeme dok se službe siguirnosti i bh policija tako marljivo bave sitnim kriminalom, ratni zločinci, ratni profiteri i mafija neprikosnoveno vladaju svim prostorima države i šire svoju mrežu. Milorad Dodik, Neprijatelj BiH broj 1 pljuje po Bosni, posipa je svojim izmetom i škripi zubima, ali neprikosnoveno vlada i širi svoj trulež. Nebojša Radmnanović podmuklo i lijaški blokira svaku poštenu namjeru da se  BiH prestavi kao jedinstvena država, a Ćikaška  ambasada kao zaštitnik ratnih zločinaca nezaustavljivo promovira genocidnu Rs umjesto državu BiH, radi koje je uspostavljena. A to su samo kalemi mržnje, koja neometano plodi bosansku zemlju na prostorima Rs.

Istina o prijedorskom genocidu i zločinima na regiji Prijedor samo djelimično dostupna javnosti

Sve što se za vrijeme agresije na BiH događalo na području Prijedora i njegovom  susjedstvu, Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom i Bosanskoj Gradišci … je samo dijelom dostupno  javnosti. Na tim područjima počinjeni su veliki zločini za koje još niko nije odgovarao, a sudeći po kriterijima i aršinima pravde većina počinilaca zločina biće amnestirana.

Spora i sve više zakašnjela pravda (u slučaju Prijedora bliža nepravdi nego pravdi)  i dalje se poigrava sa žrtvama i porodicama žrtava, koje još uvijek tragaju za 800 do 1.000 njihovih najmilijih, nestalih u ljeto 92. kada je JNA sa paravojskom napala i zauzela prijedorsko područje. Tako veliki broj nestalih opravdano ukazuje da bi na obrocima Kozare, pod rudničkom jalovinom Omarske ili nedaleko od mjesta gdje su bili logori mogla biti jedna ili više masovnih grobnica u koje su bačene žrtve teških zločina i prijedorskog genocida. Na tim prostorima mora postojati više masovnih grobnica ili još neka nova Tomašica?

Postoje li masovne grobnice na dubičkom području?

O masovnim grobnicama na području Bosanske Dubice govorilo se od prvih dana, ali ni do danas ne postoje precizniji podaci gdje bi se mogle nalaziti.  Od Dubičkih  Srba, koji su bili akteri ili svjedoci zločina, niko ne progovara ( iz straha ili što ih niko nadležan za to i ne pita), a malobrojan povratnički bošn jački živalj koji živi među njima ne usuđuje se ni među sobom razgovarati o tome,  plašeći se doušnika. Među Dubičanima nema kritične mase pravednih i objektivnih da pritisnu dubičku vlast da probudi savjest i otkrije mjesta i počinioce zločina , mada se u mnogim slučajevima počioci znaju.

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSNuvI79Z7JtPHKrHqZu-BeBc96itJs0oNGZo210fMit69IYwlL

Sve više crvenih tačaka na mapi masovnih grobnica BiH

Prema onome kako su se  u prijedorskoj regiji odvijali ratni događaji, kada su jedinice JNA s paravojnim formacijama napale prijedorska sela i gradsko područje s muslimanskim življem, a potom u maju 92. Kozarac, može se opravdano pretpostaviti  da se masovne grobnice koje kriju ostatke tijela još blizu 1000 Prijedorčana mogu nalaziti na području koje graniči sa opštinom Bosanska Dubica, jer su mnogi Kozarčani, koji su izbjegli metak u glavu i tenkovske salve, pokušali naći spas bijegom u Hrvatsku preko planine Kozara i dubičkih sela.

Javnosti je malo poznato ili je prošlo nezapaženo da su neki od čelnih ljudi Bosanske Dubice bili prvi koji su nakon počinjenih  zločina na području Hrvatske, prije svega u Jasenovcu, Lipiku i Pakracu ( i za te zasluge stekli visoke vojne činove, na osnovu kojih sada primaju visoke penzije) bili angažovani u napadu na prijedorska sela i prijedorski gradić Kozarac. Jedan od njih je Predsjednik boračke organizacije Rs i desna Dodikova ruka –  Ćurguz Pantelija. Iako se za ove i mnoge druge zločine znaju počinioci, za njih u Dubici još niko nije odgovarao, a u Dubici i Republici srpskoj tretiraju ih kao srpske heroje.

Pada u zaborav i opužnica pokrenuta 2013-te za ubistvo pet Kozarčana

Dvadeset godina kasnije, u julu 2013. godine, Tužilaštvo BiH pokrenulo je optužnicu po rukovodnoj odgovornosti protiv dubičana Dragana Petkovića, Rade Pralice, Ćurguz Pantelije i Željka Sljepčevića za ubistvo: Samira Talića (1969), Hirzada Bešića (1969), Nusreta Bešića (1970), Edina Mahmuljina (1967) i Muamera Kulenovića (1963).  Petković, Pralica, Čurguz i Sljepčević rukovodili su  jedinicama XI Lake Kozarske brigade JNA, koja je  27. Juna 1992. godine u dubičkom selu Sjeverovci zarobila 11 a streljala 5 prijedorskih Bošnjaka, koji su nakon preživljenog  masakra u Kozarcu pokušali  preći u Hrvatsku. Naravno ni taj proces nije niti će ikad biti okonačan osuđujućim presudama, koje bi se mogle očekivati. Prema navodima optužnice prvi  je ubijen Muamer Kulenović, a onda su ubili Hirzada Bešića, Samira Talića, Nusreta Bešića i Edina Mahmuljina, a potom pucali u njihova beživotna tijela. Jedan od svjedoka ovog događaja, koji je preživio i masakr u Kozarcu, Sead Čirkin, bio je ranjen, zarobljen, razmjenjen, a kasnije se priključio Armiji BiH.

Bjegunci iz Kozaraca dočekivani i likvidirani na dubičkom području

U hvatanju i likvidaciji bjegunaca iz Kozarca i drugih prijedorskih sela učestvovali su ne samo pripadnici JNA, već aktivan sastav milicije i rezervni milicioneri obližnjih dubičkih sela, koji su u tu svrhu mobilisani. Nakon zarobljavanja, zarobljenici su tučeni, mučeni i vezani žicom. Najveći broj onih koji su pokušali preko dubičkog teritorija naći izlaz iz prijedorskog pakla, u kojem su Bošnjaci i Hrvati bespoštedno ubijani, završili su u mreži zasjede, a za njihovu sudbinu se do danas ne zna. Bila je to prava hajka i odstrel, u kome se još ne zna broj ubijenih.

Poznato je da su tih dana sve srpske vojne i paravojne snage, uključujući stalni i rezervni sastav milicije, bili mobilisani i poslani u granična područja prema Prijedoru, da dočekaju, pohvataju i likvidiraju bjegunce iz Kozaraca. Jedan od mobilisanih tada se hvalio autoru ovih redova o uspješnom izvođenju tih akcija u koje je i on bio uključen, naravno ne pominjući likvidacije.

Sve do danas ova i mnoga druga ubistva počinjena nad civilima na području opštine Bosanska Dubica ostala su tajna. Svih ovih godina izvršioci ovih ratnih zločina žive na području Republike srpske kao uvaženi građani i većina njih koristi visoke penzije ili se nalazi na istaknutim  položajima u policiji, službi sigurnosti ili u izvršnim i predstavničkim organima vlasti.

Postoje brojne izjave svjedoka, sa kojima raspolaže i Haški sud, o maltretiranju i privođenju dubičkih Bošnjaka u policijsku stanicu i improvizovane dubičke logore, od kojih su se neki nalazili nedaleko od grada.Prema izjavi jednog od svjedoka (poznatog autoru ovog teksta) , jedan od tajnih dubičkih logora gdje su privođeni Bošnjaci i silovane žene, nalazio se najviše dvadesetak minuta vožnje autom od centra grada Bosanska Dubica. To mu je poznato  jer je i sam jedne noći uhapšen u kasne noćne sate, s povezom na očima prevezen do nekog objekta  i zadržavan  u nekoj većoj prostoriji. Vožnja je trajala 20 minuta i za vrijeme vožnje niko nije govorio, niti su se čuli glasovi dok je bio pritvoren.

Za pojedinačna ubistva dubičana i prijedorčana na Dubičkom području, u vrijeme kada za to nije bilo nikakvih razloga, niti su vođene ratne operacije, niko do sada nije odgovarao. Porodice ubijenih dubičkih Bošnjaka uzalud čekaju već 20 godina da poznati počinioci zločina budu procesirani i kažnjeni, ali je sve izvjesnije da od toga neće biti ništa.

Poznato je da su na putu Dubica- Prijedor, u mjestu Bukova kosa, srpski vojnici zaustavili autobus, iz njega izveli muslimane i tom prilikom likvidirali poznatog sportistu, golmana prijedorskog radničkog , Izetagić Muhameda i njegova sina Amija. Postoji  opravdana sumnja da je ovaj zločin počinila četnička grupa “Siporeks” iz dubičkog sela Međuvođe. Na isti način u Donjem Jelovcu, nedaleko od Priedora u pravcu Bosanske Dubice, zaustavljen traktor,u kojem su bili Jusuf Kučković i dvojica negovih susjeda iz sela Brezičani, kod Prijedora. Skinuti su s traktora i likvidirani.

Na Dubičkom području otkrivena samo jedna masovna grobnica

Do sada je na području Bosanske Dubice, u selu Mlječanica nedaleko od Banjsko- turističkog centra “Mlječanica” (udaljenog od grada desetak kilometara)  11. oktobra 2000-te godine otkrivena samo jedna  masovna grobnica sa 8 bošnjačkih žrtava, koje su identifikovane. Na tome se stalo, iako se na spisku nestalih vodi više desetina dubičkih  Bošnjaka, a postoje opravdane pretpostavke da je na dubičkom području ubijeno a vjerovatno i ukopano više Bošnjaka iz Kozaraca i Prijedora, koji su nakon napada na Kozarca u maju i junu 1992.godine preko dubičkog područja pokušali prebjeći u Hrvatsku.

I dok počinioci zločina, izvršioci i saučesnici u prijedorskom genocidu, slobodno žive u Prijedoru i Dubici, uživaju slobode koje su nama uzeli, dotle policija Republike srpske glumi revnosnost i  sve učestalije provodi racije, hapsi  švercere i sitne prevarante da poklaže da zakon djeluje. I ovih dana u Dubici su uhapšena trojica takvih prekršitelja s drugog područja, koji su u Dubici do sad imali sigurno utočište.

Počinioci najtežih zločina na području Hrvatske i BiH, uživaju solidne penzije, drže ključne položaje i sole pamet srpskoj mladeži novim poglavljima krivotvorene historije po kojoj su muslimani Bošnjaci ugrozili njihove korijenske vrijednosti. Pobijeni dubički Bošnjaci, Bošnjaci i Hrvati ubijeni u prijedorskom genocidu i masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka koje su otkrivene i koje će se tek otkriti na tim prostorima, za ideologe Rs nisu nikakvi argumenti istine.  I dok se na takvoj teoriji odgaja srpska maladež,  domaći i novonaseljeni Srbi uživaju sve blagodati Bosanske Dubice koje su stvarile prethodne generacije, uključujući 6000 protjeranih Dubičkih Bošnjaka i nekolicinu Hrvata koji se ni danas nakon 20 godina ne mogu vratiti u svoje i na svoje, jer im srpske vlasti na sve načine ubijaju i samu pomisao da se vrate.

I dok pošteni pate i stradaju, ratni zločinci, ratni profiteri i kriminalci  neprikosnoveno Bosnom vladaju, drže sve ekonomske vrijednosti i političke pozicije i ovladavaju prirodnim resursima zemlje.

Kako po svemu izgleda  ISTINA o zločinima koji su se u BiH dogodili 91- 95.  za vlastodršce u BIH i Međunarodnu zajednicu nije više nikakav vrijedan argument i svi oni bili bi najsretniji kada bi Istina o teškim zločinima i zločinima genocida  ostala zauvijek zakopana u krvavoj bosanskoj zemlji, natopljenoj najviše krvlju Bošn jaka.

Burlington, Jula 30, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

DRUŽENJE DUBOČANA

Posted: 29. Juli 2014. in Intervjui

U d r u ž e n j e

                  BOSANSKI  DUBOČAC  I  NJEGOVI  LJUDI

                             Bosanski Dubočac bb,  74400 Derventa

                             Telefoni.:   00387-61-537-863   i   00387-61-184-323

                                                      JIB: 4403128200004    Web: bosanskidubocacinjegoviljudi.org.ba

                                                      TRN broj: 161-045-00561300-57    Raiffeisen Bank

                                                      Devizni: 06450010884  

                                             SWIFT: RZBABA2S     IBAN: BA391611450000345307

Broj: 33/14

Sarajevo – Bosanski Dubočac, 29.07.2014. godine

INFORMACIJA ZA MEDIJE

Udruženje Bosasnki Dubočac i njegovi ljudi, zajedno sa Savjetom Mjesne zajednice, u subotu, 02.08.2014. godine od 13 sati na obali rijeke Save u centru povratničkog i u maju poplavljenog naselja Bosanski Dubočac – opština Derventa,  o r g a n i z u j u

4.  DRUŽENJE DUBOČANA

Najvažnije pitanje ovogodišnjeg Druženja je osvrt na nezapamćene majske poplave u BiH i u Bosanskom Dubočcu i razmatranje pitanja da li je i kako moguće osigurati zaštitu ovog naselja od eventualnih budućih poplava rijeke Save i lokalnih potoka;

Udruženje će na Druženju podijeliti po 200,00 KM pomoći stradalim Dubočanima iz 1. kategorije ugroženosti, prema procjeni općinske komisije.

Također Udruženje će pomoći sa 416 poklon knjiga obnovu JU Opća biblioteka Maglaj koja je potpuno uništena u majskim poplavama. Knjige su izdvojene od do sada prikupljenih 4.319 knjiga za buduću Biblioteku i čitaonicu u Bosanskom Dubočcu.

TV Hayat iz Sarajeva je pristala da knjige preveze u Maglaj svojim kombijem. Danas su knjige preuzete i odvezene na odredište u Maglaj, o čemu je obaviještena Nina Salkić direktorica Biblioteke. Hvala TV Hayat-u na ovoj usluzi.

Udruženje se na ovaj način skromno, ali od srca, solidariše sa ugroženim od poplava.

Molimo da o navedenom izvijestite javnost.

S poštovanjem,

                                                                                Ekerem Hasagić, predsjednik Udruženja

dubocac-1

———————————————————————————————————————————————————————-

Dubocac-2

———————————————————————————————————————————————————————–

Dubocac-3

—————————————————————————————————————————————————————————–

Dubocac-4

 


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 58 other followers