Bosni i Hercegovini prije točno godinu održani su opći izbori, a ...

U parlamentu BiH nema mjesta za dijasporu

I ove izborne godine nastavljaju se izborne podvale i podmetanja, i to prije svega s mjesta s kojega se to ni u snu ne bi trebalo očekivati. Dolaze od Centralne izborne komisije, iz tzv. Središnjeg izbornog povjerenstva. Nebitno je ko je na čelu. Svih ovih posdejtonskih godina Centralna izborna komisija je učinila sve što je u njenoj moći da spriječi dijasporu da dadne svoj glas kome želi. To se čini na perfidan,  lukav, podmukao način. Ljudi iz dijaspore se toliko izmore raznim sitnim smicalicama, da htjeli ili ne moraju odustati od glasanja. Rezultat toga je da iz dijaspore ne dođe ni 10% glasova, a dijaspora čini skoro polovinu BH stanovništva. Naravno, najveću štetu takve podle strategije trpe Bošnjaci, jer je su u dijaspori najbrojniji. Novi težak i vrlo posljedičan udar na dijasporu, posebno onu iz Rs, izvršen je ove godine izmjenom zakonskih propisa ( uključujući sporni Zakon o boravku i prebivalištu, koji je donijela Rs u dosluhu sa EU), kojima je automatski eliminisan najveći broj glasača koji još žive u inostranstvu, jer im je povratak i sada neuslovan.

Po nekoj logici izborna komisija ne bi mogla učiniti mnogo na planu eliminicije dijaspore, jer ona je samo političko-administrativno tijelo. Ali ako se zna da je ona izvršni organ vlasti, a vlast ne samo da ne želi vratiti  dijasporu  kući, već joj nastoji izbiti iz glave svaklu pomisao o uspješnom povratku, onda se uz već nstale  mogu pretpostaviti i krajnje posljedice. A to se osjeća na cijelom području BiH, s tim što vlasti Republike srpske sa njihovom  službom sigurnosti predstavljaju otvorenu prijetnju povratnicima i povratku.

Postoje argumentovani dokumentovani  dokazi o metodama koje je u prethodnim izbornim godinama koristila Vlast BiH da spriječi učešće dijaspore na izbore. Argumenta je na pretek, ali se ne treba vraćati u prošlost, da se to argumentuje. Dovoljno je pogledati podvale i podmetanja  koje prethode ovim općim izborima, koji će se održati  12. oktobra 2014.godine.

Bez namjere da se dublje upuštam u ono što se već zna, ilustrujem to ovim svojim vlastitim primjerom.

  1. Obrazac potvrde prijave za glasanje izvan BiH ( jer sam na privremenom boravku u SAD) dobio sam putem pošte 21. jula 2014. godine ( to jest jučer), a prijava mora biti dostavljena Centralnoj izbornoj komisiji do 29.7. 2014. do 24,00 časova (znači za 7 dana). Na dostavnoj koverti piše da je  dostava izvršena 31. Maja 2014.  u 14.20 časova, što znači da je pismo iz BiH do SAD (država Vermont)  putovalo punih 51 dan, skoro dva mjeseca. To je notorna laž. I to nije ništa novo. To je uhodana praksa svakih  izbora, na isti način. Neko od kriminalaca iz Izborne komisije je u sradnji sa PTT udario datum i držao koverte kod sebe, da bi ih poslao u zadnji čas, kako bi primaoc zakasnio. I naravno skoro svako zakasni. Jer svi rade, svi imaju obaveze. Ako čak istog dana potencijalni glasač uspje poslati prijavu za glasanje, ona će na neki način kasniti, jer će se “odgovorni” u izbornoj komisiji pobrinuti da ona kasno stigne.
  2. Pošto nema vremena za slanje zakašnjele prijave za glasanje poštom dostavu sam pokušao izvršiti elektronskim putem, preko adrese prijavapp@ izbori.ba.  Ali jest, vraga. Na naznačenoj  stranici izborne komisije ima obrazac za dostavu PRP/1/ , ali nema obrasca PRP-2, na kojem bi morao dostaviti potvrdu prijave za glasanje izvan BIH ( pod uslovom da znam kako prijavu skenirati i priložiti joj identifikacioni dokunent).
  3. Kako nisam mogao prijavu sa identifikacionim dokumentom poslati elektronski, odlučio sam prijavu i identifikacioni dokument faksirati sa svog kućnog faksa. Skoro puna dva dana bezuspješno sam pokušavao faksirati moje dokumente  Centralnoj izbornoj komisiji u Sarajevo na faks broj 38733251333. Odgovor je bio da taj broj već dugo nije u upotrebi. Pokušao sam, naravno, na drugi  broj 38733251334,  koji je preporučen na drugoj strani obrasca PRP-2, ali uzalud. Nije išlo. Stalno zauzeće. Konačno sam odustao i otišao u UPS office.
  4. Uposlenik UPS offisa pokušavao je puna dva sata da pošalje faks na broj 3873325133 a potom na 38733251334, ali uzalud. Ponovilo se ono što sam iskusio na mojoj kućnoj faks mašini. Za prvi broj  je poruka da već dugo nije u upotrebi, a drugi je neprestano zauzet. Nakon dva sata odustao sam i rekao doći popodne. Platio sam 5,5 dolara za neurađeni posao.

Šta ću učiniti popodne, ne znam. Ali šta vrijedi i ako ja  uspijem dostaviti prijavu za glasanje, kad to neće uspjeti većini nas koji smo vani.

Obrazac za glasanje izvan BiH (prijava)  može se naći na stranici http:iiwww.izbori.ba/Dokumenta/Opci izbori 2014, a više informacija za inostranstvo na http://www.izbori.ba/default.aspx?category. Oni koji još nisu poslali svoje prijave, neka pokušaju na ovaj način. Možda budu bolje sreće, možda uspiju.

Pa ako uspiju poslati prijavu i odluče se glasati, za koga. Za dvoličnu/ troličnu lopovsku vlast koja sve čini da ih spriječi da glasaju. Pa upravo u toj činjenici je motiv svima nama u Dijaspori da glasamo, da ne ispustimo iz ruku to jedino sredstvo kojim ne možemo srušiti korumpiranu neprijateljsku vlast, ali je možemo makar okrnjiti, učini je manje sposobnom da nam zagorčava život, da nas odbacuje i eliminiše.

Siguirno je da imamo mali ili skoro nikakv izbor potencijalnih narodnih lidera u koje možemo vjerovati da će ostati dosljedni narodu i onda kad se domognu fotelje. Glasati ne možemo za lidere SDP, SDA,SBB… koji vonjaju na ustajalost, korumpiranost, pokvarenost, i koji su spremni izdati i rođenu mater da sačuvaju poziciju. Može li Demokratska fronta  (DF) ispuniti naša očekivanja, ili će se i ona utopiti u kolotečinu?

U Rs možemo još manje učiniti. Ako i nađemo neke potencijalno sposobne, kao Emir Suljagić, ne možemo od njih očekivati veliki učinak, jer su manjina. Ipak, postoji šansa, kako neki misle, da se preko  koalicije “Domovina “, koja se prvi put pojavljuje u Rs, može postići nešto više.

A još je diskutabilniji izbor članova Predsjedništva BiH, koje je uvijek polarizirano i nije u stanju braniti interese cjelovite BiH.

U  kontestu svega ovog što prati ove opće izbore i onog što smo naučili iz prethodnih, ne možemo očekivati skoro nikakve značajne pozitivne promjene. Ipak, moramo se nadati, i svako od nas, ko se osjeća kao Bosanac i Hercegovac, ko zemlju BiH osjeća svojom,  treba učiniti sve da upotrebi svoj glas i dadne ga onima koji najviše obećavaju i od kojih se može očekivati da će svoja obećanja makar donekle ispuniti.

Izbori u Federaciji na svake dve godine

Ovi izbori imaju posebnu važnost za Dijasporu.  Oni su šansa svima nama iz dijaspore da se vratimo u politički život BiH, da makar malo više uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Zato, ne oklijevajte. S voljom i iz inata uzmite dan dva, popunite prijavu za glasanje i pošaljite je odmah, kako bi stigla Centralnoj izbornoj komisiji do 29.7. 2014.godine. A do izbora koji će se održati 12.oktobra 2014. godine dobro razmislite o  partijama i kandidatima i odlučite se za izbor u koji se može više vjerovati nego u one koji su nas do sada nebrojeno puta iznevjerili i izdali.

Burlington, Jula 22, 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1


klanjana-dzenaza-zrtvama-genocida-u-prijedoru-za-antu-dolica-minuta-sutnje
 
Jedan sam od onih smrtnika koji uživa i u ovozemaljskim blagodatima, prije svega kroz svoj privatni život. A takvim mi ga je Gospodar svih svjetova podario i Njemu hvala. Ali, to istovremeno ne znači da sam od onih što zabija glavu u pijesak i ne vidi šta se dešava u svijetu… Prokleo bih samoga sebe ako bih ostao ravnodušan na svakodnevne slike i vijesti iz Gaze…, ili, jednostavno, “preletio” preko onoga šta se dešava u Memorijalnom centru Potočari svakog 11. jula, pa i ovogodišnjeg…, prokleo bih samoga sebe ako ne bih pustio neku suzu danas, nakon dženaze u Kozarcu i sahrane Ante Dolića u Prijedoru.
Ne, nisam taj! Jedan sam od onih kojemu itekako potekne suza prije, za vrijeme i nakon dženaze u Kozarcu… potekne suza kada se samo spomene Hava Tatarević kojoj su zlikovci ubili šestericu sinova i muža…ili spomenu druge majke, očevi, sestre, braća, rodbina, komšije, prijatelji, sunarodnici…ama, jednostavno, ljudi-civili, nikome krivi i nikome dužni.
Šta sada reći u ovom osvrtu a ne ponoviti, bilo sebe samoga ili druge koji rekoše mnogo toga u ovom danu tuge i boli ne samo za FBiH, Bošnjake i bh. Hrvate…., nego za onaj dio ljudskog roda ma gdje je i ma kako se Bogu moli ili ne moli, ma kakva mu je boja kože…a suosjeća sa nevinim žrtvama bilo gdje u ovakvom svijetu, pa i sa ovima u Gazi, Srebrenici, Kozarcu?! Mnogo toga bih rekao ali ne bi bilo dovoljno, kriknuo bih ali bojim se da me niko ne bi čuo….
gaza
Nego, neka ostane zapisan barem pokušaj ovog kratkog ljudskog izliva sousjećanja, tuge, boli…, kako zbog onih 284 koji nakon Tomašice nađoše svoj smiraj u mezarima i grobu… ali i srdžbe zbog spoznaje da živimo u svijetu nepravde i erozije svih ljudskih vrijednosti.
Ponovit ću samo rečenicu reisa Kavazovića da je u Prijedoru “izdat ljudski rod, a ta izdaja traje u Hagu i New Yorku….” Ja bih dodao i u nekim drugim centrima takozvane moći, prije svega u – Washingtonu i Briselu, ali i u Rijadu, Abu Dabiju….Ali, neka ne zaborave “silnici” ovoga svijeta da apsolutnu moć ima samo – On! I, Njegova je – posljednja!
 Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sdbih

U četvrtak 17 jula ove godine u okviru 11 susreta Banjalučana ” Vezeni most – 2014”  u bivšem Domu kulture u Banjaluci, Zajednica udruženja građana  ovog grada održala   je tradicionalnu  tribinu na temu; ” Značaj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja u obnavljanju povjerenja za suživot, toleranciju, uvažavanje različitosti i očuvanja kulturno-historijeske baštine”.

Kao što je poznato banjalučke vlasti su vođeni ideološko-političkim motivima, u toku i nakon zadnjeg  rata preimenovali gotovo sve predratne nazive ulica i naselja u nazive isključivo sa srpskim predznakom, šaljući time poruke netolerancije i mržnje prema drugom i drugačijem. Premda su bili pozvati, predstavnici grada Banjaluke se nisu odazvali ovoj tribini ćime se još jednom poslao jasan signal da se neće odustati od legitimizacije etničkog čišćenja i urbicida počinjenog u ovom gradu.

Oštro osuđujemo ovako ponašanje predstavnika lokalne vlasti grada Banjaluke koji je kontinutet politike zabluda, mitova i netolerancije koje elita RS-a šalje građanima prije svega srpske nacionalnosti. Nesumnjivo je da politička elita RS-a zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja i kulturu kako bi se radikazirali osjećaji i uvjerenja javnog mnjenja i stvorilo raspoloženje  opravdanosti etno-fašističke poruke koju šalju nosici političke vlasti.

Podržavamo legitiman zahtjev Udruženja građana Banjaluke da se ulicama i naseljima ovog lijepog grada vrate njihovi predratni nazivi ćime bi se jasno poslao signal tolerancije i poštovanja drugog i drugačijeg.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine


Dvadeset godina nakon srpskog genocida počinjenog u Prijedoru, Srebrenici, Bratuncu, Zvorniku ….  Bošnjaci u masovnim grobnicama posijanim širom BiH pronalaze svoje najmilije i klanjaju masovne dženaze mrtvima za mir i spokoj, a sebi za utjehu i sabur.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcR9OclM8wP_V0dsUM8ovV9Hw5PZ32vZ032GS3kTIhNjqsK9065HVAr74N-h

U prijedorskom genocidu, koji najviše sudske instance svijeta i dalje ne žele prepoznati, ubijeno je 3.500 Bošnjaka i Hrvata,  kroz  logore smrti prošlo 31.000 građana,  protjerano skoro kompletno nesrpsko  stanovništvo, a još uvijek se vodi nestalim blizu 1.000  građana. Ono što ne vide suci u sudnicama Haškog suda argumentovano se  potvrđuje dokaznim materijalima i uvjerljivo prepoznaje na prijedorskim ulicanma i trgovima, stratištima prijedorskih logora i prijedorskim poljima smrti.  Prijedorski genocid ostavio je trajne krvave tragove u zemlji i duboke brazgotine u duši i na licima žrtava. Iz godine u godinu, u protekla dva desetljeća otkrivaju se skrivani  tragovi zločina, progovaraju masovne i pojedinačne grobnice, a u sjeni sve većeg broja bijelih nišana klanjaju masovne dženaze prijedorskim šehidima.

https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRGC_VCdN-EZsxZSEfbRrF7_uU0kvYRce0-mHtLmpuOQGMygZTc

I ovog 20-og jula pred očima čitava svijeta klanjat će se kolektivna dženaza za 275 prijedorskih šehida, nedavno ekshumiranih iz Tomašice, najveće masovne grobnice u BiH, a neutješna prijedorska majka Hava Tatarović nakon 22 g. neizvjesnog iščekivanja ukopaće muža i šest svojih sinova, nevino ubijenih u prijedorskom genocidu.

U mom Prijedoru, gradu u kojem sam proveo četiri nezaboravne školske godine, stekao prva vrijedna znanja i ljubavi i izgradio svoje mladelačke snove o zajedničkom sretnom životu, u kom sam dobio prva priznanja za rodoljublje i nagradu za epopeju o Kozari, u tom gradu maja Hiljadu devesto devedeset druge srpski okupatori počinili su genocid, ubili 3.500 i protjerali desetine hiljada mojih Prijedorčana, u tom gradu srpski zlotvori pretvorili su moje snove u iluziju. U tom gradu gdje se već dvadeset godina pod pitomim obroncima i ispod rudničke jalovine pronalaze mrtvi Bošnjaci i klanjaju šehidske dženaze  i ove godine, ovog Dvadesetog  jula 2014.  obaviće se još jedna masovna dženaza u kojoj će biti ukopano 275 šehida, čija su tijela nedavno pronađena u masovnoj grobnici Tomašica.

https://encrypted-tbn1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRIECrCyI0PO7ni3BVhEXckEs3b8VXJW2urG7QJK0Nd8KIWd3VC

A moj rodni grad je samo tridesetak kilometara udaljen od Prijedora. Ja sam Dubičanac. Kad su maja 92. ubijani prijedoski Bošnjaci i Hrvati u Bosanskoj Dubici se pirovalo. SDS je likovao.  Hvalisavo su govorili – Oslobođen je Prijedor. Šta se tada slavilo znali su samo krvoloci. Danas znamo i mi, zna cijeli svijet. A najbolje zna majka Hava koja će na dženazi 20. Jula među 275 šehida ispratiti muža i svojih šest sinova, koje srpski krvoloci nevine pobiše. I ne samo  njoj. Ferida Kadirić izgubila je muža Rasima i sinove Agana i Emdžada. U krvi su nestale čitave bošnjačke porodice, kao da nisu ni postojale.  I zahvaljujući međunarodnoj zajednici, haškoj i briselskoj pravdi, dok se na prijedorskim mezarima budu spuštali tabuti nevinih žrtava, njihovi krvnici će sjediti u kućama i stanovima izgrađenim našom mukom i nazdravljati svom doprinosu Prijedorskom genocidu i genocidnoj Republici srpskoj, kojom je međunarodna zajednica nagradila okupatore  i počinioce genocida.

I dok se još jednom u minulih 20 postdejtonskih godina budu ukopavali prijedorski šehidi ispraćeni uzdasima i suzama prijedorskih majki, jedan od prvih  negatora i sponzora Prijedorskog genocida, prvi na Spisku zločinaca prijedorskog kraja u Knjizi prijedorskog TV snimatelja Nusreta Sivca „Kolika je u Prijedoru čaršija” gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, će bez imalo odgovornosti i saosjećanja nastaviti sakupljati nacionalističke izborne poene, koji će mu omogućiti da se slavodobitno penje u nacionalistički vrh genocidne Rs, u kojem već dvije decenije sjede njegovi istomišljenici i idoli. A međunarodna zajednica, odgovorna za sve što se do danas u BiH dogodilo i što se danas dođađa, mirno gleda kako jača  genocidno jezgro Rs, potstiče i ohrabruje njegove protagoniste i sponzorira  balove vampira koji se održavaju u Banja Luci i Beogradu.

Iz godine u godinu nastavlja se ekshumacija i identifikacija bošnjackih žrtava Srebrenice, Foče, Sanskog Mosta,  Borisavaca, Rogatice, Višegrada, Kotor Varoši… Na području Prijedora do sada je ekshumirano 2.008 osoba a traga se za još za 1.000  koji se vode kao nestali.  Sa ekshumaciom masovne grobnice Tomašica ne završava se traganje prijedoskih majki ,očeva , sestara i baće za njihovim najmilijim, što znači da će najtužnije mjesto u BiH još dugo biti Šejkovaća kod  Sanskog Mosta u kojoj posmrtni ostaci žrtava dobivaju svoje prezime i ime, pod kojim će dobiti  vječni smiraj.  U znak sjećanja na žrtve (genocida, op.ZB) u Prijedoru Vlada FBiH je 20. Juli proglasila za Dan žalosti u FBiH. Tog dana u 9:30 č. klanjat  će se dženaza za 275 prijedorskih  šehida.Ovom prilikom pozivam sviju nas, sve vas u BiH i sve vas prognane u svijetu, koji saosjećate sa porodicama žrtava prijedorskog genocida, da 20. Jula uzmete abdest i klanjate đenazu ili minutama šutnje zatražite od Allaha dž.š . da svim nevinim žrtvama prijedorskog genocida pokloni mir a nama podari sabur, ali ne sabur u kojem ćemo venuti i kopniti, već sabur koji će nas učiniti svjesnijim i spremnijim, da oprostimo što se može i smije oprostiti ali zapamtimo ono što se ne smije zaboraviti. Istog dana 20. jula u 11:30 sati dženaza će se klanjati šehidima ranije ukopanim u prijedorskim mezarima Bišćani, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Zecovi, Skela i Kamičani…

https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRmC7u0Kse7Ib4LRF2Dvq0LRUFoo2KUUNHZVSA2NRIb8NJF5rKT

I ovaj put kao iz prethodnih pokolja, kada su nas ubijali i proganjali, nosićemo ožiljke vremena na sebi, prepoznatljive  budućim pokolenjima, koji će im uvjerljivo govoriti da je istina o genocidu nad Prijedorom i Prijedorčanima, kao i ona o Srebrenici,  jedna, sveta i nedjeljiva. Sačuvaćemo snagu u saburu, jer Kur’an od nas traži da se čini dobro a ne zlo.

Biće to ponovno ono nama već dobro poznato vrijeme kada riječi ne mognu prenijeti uzdahe i govor srca naših ožalošćenih majki, očeva, braće sestara…, vrijeme  kada nam se oči pomute suzama, a iz grudi otrgnu jecaji, koji nadimaju srca da od boli ne prepuknu.  Nećemo tražiti osvetu. Nećemo dozvoliti da zlo oko nas probudi zlo u nama. Uzećemo svoju tugu pod ruku i ići dalje s vjerom u sebe i naše potomstvo. A kada vjerujemo u sebe ni jedan put nam neće biti ni težak ni predalek.

I dok počinioci genocida nad Bošnjacima Prijedora slobodno putuju Bosnom i šetaju Prijedorom, prkoseći žrtvama i porodicama žrtava upućujući im nove prijetnje, dotle žrtve genocida sve masovnije sjedaju na optuženičke klupe i odgovaraju sudijama zato što su preživjeli genocid i branili domovinu. Ovo potvrđuje i najnovija presuda  Okružnog suda Banja Luka dvojici kozarčana,  svjesno i tendenciozno izrečena i urućena upravo pred ukop 275 bošnjačkih žrtava genocida, kojom Fikreta Hirkića osuđuju na 7 a Semira Alukića na 12 godina zatvora, samo zbog toga što su preživjeli genocid i  umjesto žrtve postali svjedoci genocida. Ovim se  Okružni sud Banja Luka otvoreno stvarstava na stranu zločina.

Time se još jednom potvrđuje da je u genocidnoj republici, tzv. Rs, sve genocidno.

Do rata je u Prijedoru  živjelo 118.698 stanovnika, od čega su 47% bili Bošnjaci-muslimani, 40% Srbi, 8% Hrvati i 5% Jugosloveni i ostali. Okupirani Prijedor je danas  prvenstveno nacionalistički srpski, bastion srpskog nacionalizma, u kojem mali broj bošnjačkih povratnika nema pravo ni da stane pred mezar i prouči Fatihu svojim mrtvim.

I pored svega, najviše sudske instance svijeta, prije svega Haški sud, u prijedorskom genocidu i dalje ne žele prepoznati genocid, iako je njemu  ubijeno 3.500 Bošnjaka i Hrvata, kroz  logore smrti prošlo 31.000 građana,  protjerano skoro kompletno nesrpsko  stanovništvo, a još uvijek se vodi nestalim blizu 1.000  građana. Ono što ne vide suci u sudnicama Haškog suda argumentovano se  potvrđuje dokaznim materijalima i uvjerljivo prepoznaje na prijedorskim ulicanma i trgovima, stratištima prijedorskih logora i prijedorskim poljima smrti.  Prijedorski genocid ostavio je trajne krvave tragove u zemlji i duboke brazgotine u duši i na licima žrtava. Iz godine u godinu, u protekla dva desetljeća otkrivaju se skrivani  tragovi zločina, progovaraju masovne grobnice, a u sjeni sve većeg broja bijelih nišana klanjaju masovne dženaze prijedorskim šehidima.

Ova posljednja dženaza sa 275 Bošnjačkih žrtava, u kojoj majka Hava ispraća muža i šest svojih sinova, šest sokolova, morala bi biti posljednja opomena svima koji se poigravaju sa žrtvama genocida, koji se poigravaju sa pravdom, koji se poigravaju sa Prijedorčanima i Prijedorom.

Suviše su duboki tragovi prijedorskog genocida, da bi ih moglo prekriti vrijeme zaborava.

Burlington, 18. Jula 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

Život poslije silovanja

Posted: 18. Juli 2014. in Intervjui

Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Silovane žene teško pričaju o svojoj sudbini. Neke od njih su se razvele, a neke se gnušaju od pomisli na brak.

1_beba_alen_muhicNovorođenog Alena majka nije htjela podojiti kada ga je rodila nakon silovanja. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Alena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti.

Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

Njegova biološka majka je, prema podacima udruženja „Žene žrtve rata“, jedna od najmanje 20.000 žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Preciznih podataka o broju silovanih žena nema, jer one teško pričaju o strahotama koje su prošle i traumama s kojima i danas žive. Pojedinci i grupe zlostavljali su tokom rata žene iako one nisu bile direktna prijetnja. Zatvaranje u logore i sistematsko mučenje i ponižavanje žena bilo je dio strategije zaraćenih strana.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su, u okviru projekta Usmena istorija, razgovarali sa preko stotinu žrtava rata. Među njima je i 25 žena, od kojih su neke u ratu bile silovane ili na drugi način ponižavane i mučene. Mnoge od njih nisu mogle otvoreno govoriti o mučnim iskustvima, pa nisu ni pristale na snimanje razgovora, dok su neke zamolile da se snimljeni intervjui ne objave.

Naše sagovornice pokušavaju živjeti normalnim životom, neke su u izbjeglištvu, daleko od mjesta zločina, neke se nikada nisu udale dok neke žive same nakon razvoda. Različitih nacionalnosti i godina, udaljene kilometrima, ove žene, od kojih su mnoge u ratu izgubile najbliže, dijele istu sudbinu.

Bijeg od sudbine u Ameriku

„Da ti kažemo istinu, ti nisi naš sin. Sad jesi, al’ smo te usvojili“, tako su Muharem Muhić i njegova supruga svom usvojenom sinu Alenu saopštili istinu o njegovom porijeklu kada je imao jedanaest godina.

2_alen_muhic_danasAlen Muhić biološkog oca smatra zločincem, a majku, koji nikada nije vidio, ni ne želi upoznati. (Foto: CIN)

Novinari CIN-a su saznali identitet Alenove biološke majke. Ona je silovana u Miljevini kod Foče 1992., kada su pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili većinu mještana bošnjačke nacionalnosti te muškarce razdvojili od žena, koje su zlostavljali i silovali. Nakon silovanja Alenova majka ostala je trudna i bila je zarobljena sve do poodmakle trudnoće, a razmijenjena je krajem 1992. godine. Tada je zajedno sa oko 200 drugih žena, uz majku i sestru, prebačena na teritorij pod kontrolom Armije BiH, odakle su pješice otišle do Goražda. Imala je tada 30-ak godina, a trudnoću je krila steznikom preko stomaka.

Kada su pješice prešle od mjesta Osanice do sela Berič, smještene su u fiskulturnu salu. Alenova majka krila je tada trudnoću od ljekara i tek je kasnije u goraždanskoj bolnici zatražila pomoć žaleći se na stomačne tegobe. Tada je i rodila dijete kojem nije dala ime.

Nije ga htjela ni nahraniti svojim mlijekom jer se plašila da će se vezati za dijete koje će je podsjećati na silovanje. Preko planinskog prijevoja Grebak, jedinog prohodnog puta, otišla je za Sarajevo, a danas živi u SAD.

O Alenu su se od prvog dana brinuli osoblje bolnice i porodica Muharema Muhića, koji je također radio u bolnici.

„Nije bilo ni vode ni struje, bilo je svaki dan granatiranje, mrtvih i ranjenih stalno. Mi smo njemu poklonili pažnju, sve osoblje bolnice, a ja sam tada stanovao preko puta bolnice, tako da sam dijete često donosio kući i navečer ga vraćao u bolnicu“, priča Muhić.

Brzo su se navikli na dječaka i zavoljeli ga kao člana porodice. Dali su mu ime Alen. „Moja žena i kćerke su mi često govorili ‘Donesi ga babo, neka ga kod nas, da ga najedemo’“, kaže Muhić u razgovoru za CIN.

3_muharem_muhicPorodica Muharema Muhića usvojila je Alena a istinu o njegovom porijeklu rekli su mu kada je imao 11 godina. (Foto: CIN)

To su bili teški dani za stanovnike Goražda. U opkoljenom gradiću na Drini, uz male količine hrane, bez struje i bez normalnog snabdijevanja vodom, živjeli su i oni koji su izbjegli iz okolnih podrinjskih gradova. Hrana se doturala iz centralne Bosne „Putem spasa“, preko Grepka, ali je i ta veza prekinuta te je grad ostao potpuno blokiran.

Kada je čuo da u bolnici više nema mjesta za malog Alena i da će ga dati Crvenom krstu, Muharem je otišao kući.

„Kćerke su me počele grliti i moliti ‘Daj da ga mi čuvamo, kakva bude s nama sudbina biće i s njim’“, kaže Muharem.

Usvojili su Alena i danas je njihov sin. Znali su da mu moraju reći istinu o njegovom porijeklu jer nisu željeli da je sazna od drugih.

„Odjednom su mi mama i babo, sadašnji, rekli ‘Moramo s tobom popričati!’ Ja sam mislio: šta sam sad napravio!? Pitam ih šta sam sad uradio? Kaže ‘Nisi ništa, ali moramo popričati’“, prisjeća se Alen tokom razgovora s novinarima CIN-a.

Na početku je bio ljut na svoje roditelje jer mu istinu nisu rekli ranije, ali je vremenom shvatio da je to bilo za njegovo dobro.

„Ne znam, osjećao sam nešto ovdje u grudima, htio sam da se ubijem“, priča i dodaje da će biti vječno zahvalan roditeljima koji su ga usvojili, jer nije „ostao u nekom domu, kao većina djece u ovom ratu“.

Alen nema dobro mišljenje o svojim biološkim roditeljima. „Na  majku jesam ljut. Ne bih nikad želio da je vidim, zato što me je ostavila. (…) O ocu mislim kao i o svim zločincima. Jednostavno ne bih ga želio nikad vidjeti, i volio bih da mu se odredi najveća kazna, jer takvo nasilje nad ženama nikad ne bih odobrio, ne samo mojoj biološkoj majci nego nijednoj ženi na svijetu”, priča ovaj hrabri dvadesetjednogodišnjak.

Za zločine seksualnog nasilja počinjene u Foči tokom 1992. i 1993.godine, Haški tribunal je osudio Dragana Zelenovića na 15 godina, Dragoljuba Kunarca na 28 godina i Radomira Kovača na 20 godina zatvora.

Višegrad – za jednu mjesto zločina, za drugu spas

Za razliku od Alenove majke koja je spas od vlastite sudbine potražila preko granice, u Bosni i Hercegovini ostale su mnoge silovane žene koje se pokušavaju izboriti sa svojim bolom. Među njima je i 66-godišnja Milojka Antić, koja se zbog toga nikada nije ni udala. Ona živi u Višegradu, 45 kilometara istočno od Goražda. Do rata je živjela u blizini Konjica.

4_milojka_anticMilojka Antić kaže da bi joj se brak gadio, nakon svega što je u ratu preživjela u logoru Čelebići kod Konjica. (Foto: CIN)

Zarobili su je 1992. godine pripadnici združenih bošnjačko-hrvatskih vojnih snaga i odveli u logor Čelebići. Tu je preživjela višestruko silovanje. Bila je zatočena 77 dana.

Za zločine počinjene u ovom logoru pred Haaškim sudom osuđeni su komandant logora i njegov zamjenik, Zdravko Mucić i Hazim Delić. Mucić je osuđen na devet, a Delić na osamnaest godina zatvora.

Po izlasku iz logora umrla joj je majka i danas živi sama. Ratna su dešavanja, kaže, utjecala na odluku da ostane sama i da nikada ne zasnuje svoju obitelj. Braka se boji.

„Da nije bilo ovako kako je bilo, ne bih sigurno ostala sama. Bojala sam se svak’ će reć’ ‘To je ona što je bila u logoru, što je ovaj, što je onaj…’ Uglavnom, ne bih smjela ući u to. Meni bi se gadio sada neki taj brak“, kazala je Antić u razgovoru s novinarima CIN-a.

Oboljela je, često plače, ali se ne predaje. „Ja sama ne znam kako sam ostala u pameti. Svašta sam mislila. Ili da napravim samoubistvo, ili nešto… Pa opet mi dođe, pa neću vala kada sam sve ovo prešla…“, priča.

Iste godine kada je Milojka Antić silovana u Konjicu, u Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli.

„Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao“, kaže Jašarević.

Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina.

5_memnuna_jasarevicMemnunu Jašarević su silovali 1992. u Višegradu a potom joj zaklali 16-godišnjeg sina. (Foto: CIN)

„Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš’o i rek’o ‘Nemojte mi mamu…’ On je njega uhvatio za vrat. (…) Mene su držali, da ne bi ga branila… On je samo rek’o ‘Hodi vamo, Turčine’, i nož mu ispod vrata… Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila… Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al’ sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek’o ‘Mama pomozi m…’ Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji“, priča kroz suze.

Kasnije su je odveli u hotel „Vilina Vlas“, u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica.

„Možete zamisliti krik djeteta koje viče ‘Nemoj, čiko, molim te!’ To… da ti srce živoj pukne“, prisjeća se Jašarević.

„Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, biće majka s tobom“, plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

61 dijete nakon silovanja

Do kraja 2013. godine pred Sudom Bosne i Hercegovine je okončano 36 predmeta koji su uključivali optužbe o seksualnom nasilju sa ukupno 45 optuženih. Trideset i tri optužene osobe su osuđene, a među njima i Željko Lelek, Boban Šimić i Nenad Tanasković za zločine u Višegradu te Neđo Samardžić i Radovan Stanković za zločine u Foči.

Bosna i Hercegovina je ovim presudama postala država sa najvećim brojem okončanih predmeta pred domaćim sudovima za seksualno nasilje u oružanim sukobima. No, većina počinilaca i dalje nije kažnjena, što ima negativan uticaj na žrtve i 20 godina nakon rata.

6_vilina_vlasU hotelu „Vilina Vlas“ je tokom rata silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica. (Foto: CIN)

Prema istraživanju udruženja „Žene žrtve rata“ koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko 20.000 žrtava silovanja. Projekt je realiziran kroz izjave 2.707 sagovornica koje su svjedočile o svom i silovanju drugih žena. Istraživanje je obuhvatilo žene svih nacionalnosti, a  rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja. Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. Međutim, većina žena danas šuti o događajima unutar logora. Ovo udruženje je utvrdilo da je najmanje 61 dijete rođeno nakon silovanja.

Djeca koja su rođena nakon silovanja tragaju za svojim identitetom, a biološki roditelji ih uglavnom odbacuju. „Neke su dale tu djecu na usvajanje, neke ostavljale kod silovatelja, a rijetke su zadržale tu djecu“, rekli su nam u udruženju „Žene žrtve rata“.

Za ovu djecu i njihove porodice tek predstoji suočavanje sa prošlošću i traganje za odgovorima koje, možda, za razliku od Alena, nikada neće dobiti.

Objavljeno 18. 7. 2014.

Izvor: cin.ba

SAM_2877
Nabitnije iz perioda mog školovanja je boravak i obrazovanje u Mekki i Medini u trajanju od blizu 10 godina….. Ima ljudi koji mogu puno raditi i uraditi u Bosni. Možda ima stvari koje je nemoguće promijeniti u Bosni, gdje je poteška situacija i treba biti svjestan toga. Ali, trebalo bi dopustiti mladim ljudima da svoje želje, ambicije i ideje koje su im se pojavile tokom školovanja da dođu do izražaja jer podatak koji je objavljen prije mjesec-dva da je u posljednjih godinu dana Bosnu napustilo nekoliko hiljada mladih i obrazovanih ljudi i našlo zaposlenje u Japanu, Njemačkoj, Americi, Saudijskoj Arabiji….jer nisu mogli naći posao u Bosni, je katastrofalan…..Prvo, želio sam da se usavršim u svome zvanju jer sam, nakon završetka školovanja u arapskom svijetu želio sam da magisterij završim u Bosni i doktorat negdje na Zapadu pa da moj životni i edukativni ciklus bude na liniji od Istoka do Zapada, ali preko Evrope, odnosno Bosne u kojoj sam rođen….. Bilo je potrebno da vratim ljudima duhovni život. Ono što je bio prioritet već u samom početku jeste da se treba djeci posvetiti. Stariji ljudi su donijeli Islam iz Bosne, ali mnoga djeca su ovdje rođena ili su maloljetni došli sa svojim roditeljima iz Bosne. Njih treba učiti tome ko su, šta su i odakle su…da ne zaborave svoju Bosnu, svoje zavičaje ili zavičaje svojih roditelja, predaka … da znaju šta se dogodilo u Srebrenici, Biljanima…i drugdje po Bosni…..Ciljna grupa su svi, jer su svi dio džemata. Ipak, potenciram djecu da me zavole, da zavole džamiju jer s djecom možemo uspjeti sve. Naime, jedno od nepisanih pravila u imamskoj službi jeste da ako djeca zavole imama, zavolit će ga i njihovi roditelji, što znači da ćemo svi zajedno zavoljeti džamiju….Dakle, molimo Allaha da budemo svi jedno, kao što se govori u Kur'anu…..Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i bila mi je čast predstaviti džemat Charlotte za kojeg očekujem da će, ako Bog da, u skoro vrijeme biti jedno ogledalo muslimana i muslimanske zajednice u Americi…..

Uvijek sam imao respekta prema obrazovanim ljudima. Ali, ako je neko obrazovan jer je završio visoke škole, fakultete, koledže…., postdiplomske studije…, te uz to završio i hifz Kur'ana, odnosno naučio Kur'an napamet i postao hafiz, eh, za njih sam uvijek imao i imam dodatni respekt pa ih apriori smatram zanimljivim sugovornicima i za širu javnost. Među takve spada i moj mladi sugovornik.

Es-selamu alejkum, hadži hafiz efendija i dobro došao u bosansko-američki sedmičnik SabaH i na moj blog!

KASUMOVIĆ: Alejkumu selam, dobro vas našao i hvala na lijepim riječima. Da Allah ukabuli i dadne nam svima dobro i hajr i da ono zbog čega sam došao ovdje urodi plodom i nadam se da će, ako Bog da, tako i biti.

Danas je 16. dan ramazana, odnosno dan uoči 17. ramazana 1435. godine po hidžri a večeras je 17. noć tog najodabranijeg mjeseca u godini. Da li ti večerašnja noć i sutrašnji dan bude odredjene asocijacije?

KASUMOVIĆ: Da, naravno. Mi ovdje već imamo pokrenute planove i programe tokom čitavog mjeseca ramazana. Napomenuo bih da smo obilježili 11. dan kao Dan osvajanja Mekke a 17. dan ramazana smo planirali iftar kojeg će omladina pripremiti asocirajuci na tu prvu pobjedu muslimana na Bedru u kojoj bitci su učestvovali mladi ljudi – ashabi koji su pomogli da se Islam raširi. U ovom džematu želim upravo da omladina počne širiti Božju riječ, slogu i ljepotu i da oni budu uzor starijima, a ne obrnuto. I, hvala Allahu, ima desetak njih koji su prihvatili da financijski podrže i pripreme sutrašnji iftar, što nije bilo prije u adetu (taj iftar se već desio, i to vrlo uspješno, op. B.G.).

Vratimo se sada malo unazad. Naime, želim da te predstavim ne samo kroz ono šta radiš danas, nego i ono što si bio ili kroz šta si prolazio jučer. Hoćeš li ukratko prezentirati svoj edukativni put?

KASUMOVIĆ: Čitav svoj zivot sam posvetio učenju Kur'ana i s tim sam počeo kao malo dijete. Skupljao sam knjige i čitao i to mi je otvorilo puteve da upišem i završim medresu u Bosni, te Pedagoški fakultet. Potom sam otišao na studije u Bursu te Medinu i Mekku gdje sam završio studij šerijatskog prava a dodatno i koledž arapskog i engleskog jezika da bih posljednje dvije godine boravka i obrazovanja tamo završio hifz Kur'ana. Nabitnije iz perioda mog školovanja je boravak i obrazovanje u Mekki i Medini u trajanju od blizu 10 godina.

Nakon završenog obrazovnog ciklusa odlučio si da se vratiš u Bosnu i tamo radiš. Zašto je to bio tvoj izbor?

KASUMOVIĆ: Prvo, bio sam se poželio Bosne. Drugo, smatrao sam da boravak i obrazovanje u Medini, Mekki i drugdje je dovoljno da stečeno znanje mogu prenijeti našim muslimanima u Bosni. Takođe, možda je dobro da sam se prvo vratio u Bosnu i iz razloga što sam u svijetu naučio mnogo toga, jer sam Bosnu napustio kao dijete a vratio se zreliji. Vidio sam mnoge stvari koje bi trebalo popraviti u Bosni jer neke stvari se iz dijaspore bolje vide kako bi se na njih moglo fokusirati u samoj Bosni. Uglavnom, radio sam kao profesor u osnovnoj i srednjoj školi u Ključu- Muftiluk banjalučki. Usput, tu sam obavljao i neke druge aktivnosti, posebno ramazanske te hatibske, klanjao dženaze… Isto tako sam osnovao i biblioteku “Kasumhana”, sa fondom od 3000 knjiga…

Očigledno si nadjenuo to ime po svom prezimenu?

KASUMOVIĆ: Da, to je kovanica od moga prezimena i imena moje kćerke Hane (drugo ime joj je Merjema). Inače, u Ključu sam napisao osam knjiga…

Koje tematike?

KASUMOVIĆ: Većinom su to savjeti kako da u ovom svijetu mudro nastupamo. Znači, nije tematika striktno kako se klanja, posti ili zekjat daje, nego su to savjeti poput onih od Hasana el Basre, hazreti Alije. Dakle, pokušao sam kroz te knjige da dočaram onima koji ne znaju šta je to Islam. I, ti mu objasnjavaš da je Islam nešto lijepo, plemenito…Napisao sam prvi put knjigu u Bosni “Vasijjet”, odnosno oporuka i ona govori o tome kako oporučuju otac ili dedo kako nasljednici treba da se ponašaju nakon njihove smrti da ne bude problema u porodici……Napominjem da sam radio i u Pruscu i Vranduku, odakle nosim prelijepe uspomene.

I, kakve utiske si stekao za vrijeme svog rada u Bosni?

KASUMOVIĆ: Ima ljudi koji mogu puno raditi i uraditi u Bosni. Možda ima stvari koje je nemoguće promijeniti u Bosni, gdje je poteška situacija i treba biti svjestan toga. Ali, trebalo bi dopustiti mladim ljudima da svoje želje, ambicije i ideje koje su im se pojavile tokom školovanja da dođu do izražaja jer podatak koji je objavljen prije mjesec-dva da je u posljednjih godinu dana Bosnu napustilo nekoliko hiljada mladih i obrazovanih ljudi i našlo zaposlenje u Japanu, Njemačkoj, Americi, Saudijskoj Arabiji….jer nisu mogli naći posao u Bosni, je katastrofalan. Dakle, treba dopustiti mladim ljudima svih branši, čak i vjerskih, da dođu do izražaja i da se prestane sa praksom da ako neko već ima posao da ga može držati do penzije, neovisno od toga kako radi. S druge strane, evo, sada smo u Americi i čuo sam za podatak da je Obama, nakon pobjede na izborima za drugi svoj mandat, svu svoju elitu iz kampanje smijenio rekavši “vi ste dovoljno uradili i sada drugi treba da pripremaju teren za slijedeće izbore…” Kod nas je upravo suprotno jer vrte se uglavnom isti ljudi i možda zato i tapkamo u mjestu. Ja često kažem da je Bosna zemlja sa tek blizu 4 miliona stanovnika, ali dešavanja u njoj su kao u stomilionskoj. Imamo predivnu zemlju i mogli bi u njoj živjeti kao u nekakvom malom ovodunjalučkom raju.

Zašto si odlučio da ipak napustiš Bosnu i dođeš ovdje, u Charlotte, u Ameriku?

KASUMOVIĆ: Prvo, želio sam da se usavršim u svome zvanju jer sam, nakon završetka školovanja u arapskom svijetu želio sam da magisterij završim u Bosni i doktorat negdje na Zapadu pa da moj životni i edukativni ciklus bude na liniji od Istoka do Zapada, ali preko Evrope, odnosno Bosne u kojoj sam rođen, kao sredine. Tako bih mogao više pomoći ljudima kada se, ako Bog da, sutra vratim u Bosnu, a svi trebamo imati takvu želju, dakle da mogu kazati ljudima kakvo je stanje na Istoku a kakvo na Zapadu i da iz svih tih sredina uzmemo ono što je dobro. Znamo da naši ljudi u Bosni uglavnom uzimaju iz Evrope i Zapada općenito samo ono što ne valja. A toliko pozitivnih stvari ima i u arapskom svijetu, Evropi, na Zapadu da ih trebamo uzimati, a ne uzimati ono što ne valja. I razlog mog dolaska baš u Charlotte je što je bila potreba da se ovdje organizuje džemat, da se ovdje dodje sa dekretom, sa školom da se uradi pravi posao jer Charlotte ima sve predispozicije da bude jedan od najboljih džemata u Americi. S druge strane, ovo je jedini bošnjački džemat u Sjevernoj Karolini pa je time i potreba da ovdje postoji jedan Bošnjački islamski centar, zapravo.

Kakvo si stanje zatekao u ovom džematu nakon dva mjeseca boravka?

KASUMOVIĆ: Iako su oni ovdje, hvala Allahu, napravili džamiju sa munarom, stanje je bilo početničko.

sehidska szamija u charlotte-u

Bilo je potrebno da vratim ljudima duhovni život. Ono što je bio prioritet već u samom početku jeste da se treba djeci posvetiti. Stariji ljudi su donijeli Islam iz Bosne, ali mnoga djeca su ovdje rođena ili su maloljetni došli sa svojim roditeljima iz Bosne. Njih treba učiti tome ko su, šta su i odakle su…da ne zaborave svoju Bosnu, svoje zavičaje ili zavičaje svojih roditelja, predaka … da znaju šta se dogodilo u Srebrenici, Biljanima…i drugdje po Bosni. Slijedeće su svakodnevna druženja koja obiluju raznim temama, a evo, i iftarima koji se svaku noć organizuju tokom ovog ramazana.

Ti si, očigledno, kako bi Amerikanci rekli, “overeducated” (preobrazovan) za posao koji obavljaš ovdje. Da li je ovo za tebe, zapravo, svojevrsni izazov?

KASUMOVIĆ: Jeste izazov! U Bosni sam, kao što rekoh, imao stalni posao. Tamo sam položio i državni ispit da mogu raditi stalni posao kao profesor i to je u Bosni za mnoge nedostižno, jer tamo mnogi svakodnevno ostaju bez posla. Ali, ja volim izazove. U Bosni sam radio u prosvjeti ali ja sam ipak vjerski službenik i prepustio bih momcima tamo, koji su striktno završili pedagoške fakultete i smjerove za nastavnika, da oni dobiju posao u svojoj struci, a ja bih se više posvetio džamiji i edukaciji mladih u džamiji. Naime, u Bosni nisam to mogao sve kroz školu predstaviti, jer to je ipak državna služba, ali ovdje kroz džamiju mogu kazati i šta je to hadis, i Kur'an i post itd…

SAM_2878

Ovdje si oko dva mjeseca. Može li se govoriti o nekim pomacima?

KASUMOVIĆ: Ima pomaka, to je očigledno. Ne volim ja o tome govoriti, ali to kažu ljudi koji me okružuju..tu je i Odbor. Naprimjer, osim dva čovjeka koji su mi mujezinili, sada imam pet momaka koji se takmiče ko će prije da mujezini ili uči ezan. Zatim, povećan je broj djece koja dolaze u mekteb, onda morao sam povećati broj dana u sedmici za mekteb…uveo sam praksu slanja e-mailova sa temama mojih dersova-predavanja te dao mogućnost džematlijama da postavljaju pitanja e-mailovima ili na druge načine na koja im odgovaram. Uveo sam i praksu redovnog čišćenja džamije po tačno uvrđenom rasporedu. Uglavnom, u mom planu i programu je nekih 50 tačaka, za posao koji bi trebalo uraditi kratkoročno ili dugoročno. Njih 30-ak sam završio za ova dva mjeseca. Preostalih 15-ak, 20-ak su dugoročni a kroz njih želim da osposobim što više džematlija svih dobi da me kvalitetno mogu pratiti kod učenja Kur'ana. Posebna mi je želja da odrasle podučim arapskom pismu, odnosno učenju Kur'ana te da napravim jednu monografiju o ovoj džamiji, dakle da to mi sami uradimo za sebe i buduće generacije, kako ne bi drugi pisali o tome. Osnovali smo i Fond za hadždž, pa ćemo, ako Bog da, svake godine slati po jednog svog džematliju, koji to nije u stanju vlastitim sredstvima, da obavi 5-tu islamsku dužnost. Imamo i Fond za mekteb gdje će djeca sama finansirati određene projekte vezano za mekeb ili sadržaje koji su njima zanimljivi, a u sklopu džamije, odnosno Islamskog centra. Poboljšali smo i fond Biblioteke koji je bio siromašan, a sada mjesečno kupujemo do 30-ak knjiga. Prakticiram i posjete džematlijma, prije i poslije ramazana.

Tvoja odgovornost je kompletan džemat, svi uzrasti i tako dalje, ali, ipak, koja je tvoja posebna ciljna grupa na koju se fokusiraš ili ćeš se fokusirati?

KASUMOVIĆ: Ciljna grupa su svi, jer su svi dio džemata. Ipak, potenciram djecu da me zavole, da zavole džamiju jer s djecom možemo uspjeti sve. Naime, jedno od nepisanih pravila u imamskoj službi jeste da ako djeca zavole imama, zavolit će ga i njihovi roditelji, što znači da ćemo svi zajedno zavoljeti džamiju. Apelujem na djecu da dolaze u džamiju kako bi ona sugerirala svojim roditeljima to isto. Djeca će pričati svojim roditeljima kako im je lijepo sa efendijom, u džamiji… pa će se njihov babo ili dedo, koji su do tada rjeđe ili nikako dolazili u džamiju, evetualno postidjeti pa će i oni početi dolaziti.Takođe, jedno od pravila jeste da imam ne smije ni sa kim biti prisan, već sa svima podjednako treba da njeguje svoj odnos. Naveo bih primjer Božjeg Poslanika kada bi krenuo na pijacu i sreo djecu da se igraju, pomilovao bi svakog od njih po glavi, upitao treba li im šta i onda bi u čaršiji kupio i njima i podijelio, iako nije znao čija su. Možda je bilo među njima i djece njegovih neprijatelja, ali on ih je sviju tako pridobijao. Djeca su nevina, bezgriješna, nemaju pokvarenu dušu, za razliku od nas odraslih koji smo prošli i dunjaluka i tu i tamo se ogriješili…, možda ponekad imamo neiskren pristup i prema džamiji. Ali, dovimo da nam, uz Božju pomoć, bude svima dobro.

Boravio si, školovao se ili radio u nekoliko zemalja, uključujući i našu Bosnu, sada si u Sjedinjenim Državama..Možeš li povući neku paralelu?

KASUMOVIĆ: Jah, paralela je s Božje strane i s naše – ljudske, a i rano je govoriti o tome. S Božje strane gledano, ima hadis koji kaže: “Kul ma huve atin fehuve karib”/“Sve što će doći blizu je”. Mi neke stvari vidimo ovako ili onako, ili mislimo da ih vidimo, a Allah će ih učiniti kako želi. Ali, ono što sam ja sa svoje strane mogao da vidim jeste da Islamska zajednica BiH treba da bude centar svih Bošnjaka-muslimana koji žive u BiH ili izvan. Znači, mora postojati matica. Ne smije se niko odvajati i kazati “ne treba mi ta država, odnosno njena Islamska zajednica, ja živim sada u Americi, Australiji…” To je veoma pogrešno. S druge strane, ja sam ovdje dva mjeseca i mogao sam vidjeti da ima organizovanosti, ali i otpora. Mnoge stvari treba sagledati mudro, možda neko i pokušava da zaljulja neku dobru stvar ovdje. Islamska zajednica u Americi ima, prije svega, ljudske kapacitete koji znaju i žele da rade na dobrobit muslimana. S druge strane, Islamska zajednica nije organizacija koja traje mjesec, dva…, godinu ili više pa se ugasi i na scenu stupi neka nova, sa novim programom…Islamska zajednica je nešto duhovno koje traje i koje živi i koje ne smije nestati i neće nestati…, ima svoj kontinuitet koji traje. Kada bismo sebi zacrtali neke ključne tačke to su: konekcija ili veza Bošnjaka u Americi i Islamske zajednice u Bosni. Ne smije biti razmimoilaženja, frakcija, sekti i drugih podvajanja. Dakle, molimo Allaha da budemo svi jedno, kao što se govori u Kur'anu.

Pri samom smo kraju. Dakle, na osnovu svih iskustava koje imaš nakon provedenih dva mjeseca ovdje, da li si optimista?

KASUMOVIĆ: Da, optimista sam, apsolutno. U Islamu moraš biti optimista, jer “nada zadnja umire…” Imamo puno primjera da je optimizam realna opcija. Naprimjer, ako je neko bolestan, čak i ako ne vjeruje, on ide doktoru da ozdravi, što znači da je kroz to već optimista. Imamo i primjer Ebu Taliba, amidže Božjeg Poslanika koji nije bio musliman. Njemu je Božji Poslanik otišao i predložio da izgovori šehadet dodavši “ja ću biti tvoj sefadžija-zagovornik za tvoje dobro na Sudnjem danu…” Mnogo je izazova i iskušenja, prije svega koja nudi internet, televizija i tako dalje kada se predočavaju krive slike o Islamu a s čim Islam nema nikakve veze. Može se pokušavati da se unesu određene negativnosti u Islam ali niko u tome neće uspjeti jer Allah se pobrinuo za njegovu zaštitu. Dovoljna je i rečenica: “Trebate biti zadovoljni da vam vjera bude Islam…” Zato, ne smijemo nikada posumnjati u postulate Islama i trebamo se truditi da živimo i umremo kao muslimani.

Neka ti Allah podari još puno kuvveta, volje i mudrosti da istrajavaš i uspiješ u svojim nijjetima, kako ovom ovdje, tako i inače. Hvala za ovaj razgovor.

KASUMOVIĆ: Amin! Hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i bila mi je čast predstaviti džemat Charlotte za kojeg očekujem da će, ako Bog da, u skoro vrijeme biti jedno ogledalo muslimana i muslimanske zajednice u Americi.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (586)

plitvice-ferhadija

Pakao Balkana

Posted: 15. Juli 2014. in Intervjui

Autor: Beba KAPIČIĆ

Beba Kapicic

Mnogi od nalogodavci pakla proživeli su mirno svoje poslednje dane i tiho se išunjali sa ovoga sveta, neki još trabunjaju i guslaju jezikom neljudi, bez griže savesti, bez traženja oprosta za krike 8.362 Bošnjaka koji su se stopili u jedan, tog jula 1995-te.godine u Srebrenici, sa samo jednim pitanjem – zašto? Danas srpskog premijera nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom, jer je shvatio ( nadam se) kud je plovio brod sa kapetanima pijanim od krvi i pljačke!

Piše: Beba KAPIČIĆ

Nisam u obavezi da pobedim, ali sam u obavezi da poštujem istinu. Nemam obavezu da uspem, ali imam da živim pored svetla koje me obasjava. Moram stajati uspravno pored svakoga koji to čini, biti uz njega dok je dobro, ali i onda kada je loše. - Abraham Linkoln

Dok se privodilo kraju svetsko prvenstvo najvažnije sporedne stvari, premijer Srbije izjavljuje za američku televiziju Si-En-Bi-Si : Reformisanje Balkana je gore od pakla!

Vrata pakla Balkana otvorena su početkom devedesetih prošlog veka, oni koje nije zaveo Gazimestan-srpske nesreće i sramote, upozoravali su na na sve ovo što će nastati kao posledica krvavog pira, a nazivani su izdajnicima, mundijalistima, stranim plaćenicima; nije bilo lako živeti u epicentru zla svih tih strašnih godina istrajavajući i nadajući se da će doći neko bolje vreme, da će se gresi priznati i da će na čelu prokažene zemlje biti oni koji je zaista vole!

Naši & njihovi: A onda su došli naši, pljačka je nastavljena u sprezi sa njihovim, sve se relativizovalo, trgovalo se sa ratnim zločincima, egzekutorima Genocida u Srebrenici do poslednjeg daha, živeli su tu pored nas godinama i Mladić iKaradžić dok ih konačno pod moranje nisu isporučili!

Nikakvo suočavanje ni katarza nije sprovedena, vladavina naših donela je sramno izjednačavanje četnika i partizana, lažnom, falsifikovanom revizijom istorije Srbija skriva četnički genocid nad muslimanima u vreme Drugog svetskog rata, retko pominje i ovaj poslednji, najstrašnij zločin na pragu novog milenijuma kada su 8.362 Bošnjaka mučki ubijena da bi se ostvarili monstruozni snovi o Velikoj Srbiji, delova SANU-i, SePeCe-e, Francuske 7 i… nažalost 90 odsto beslovesne mase koja je srljala za njima u provaliju !

Mnogi od nalogodavci pakla proživeli su mirno svoje poslednje dane i tiho se išunjali sa ovoga sveta, neki još trabunjaju i guslaju jezikom neljudi, bez griže savesti, bez traženja oprosta za krike 8.362 Bošnjaka koji su se stopili u jedan, tog jula 1995-te.godine u Srebrenici, sa samo jednim pitanjem – ZAŠTO?

Pogled u prošlost, pogled u budućnost: Danas premijera nazivaju ustašom, balijom, šiptarom, izdajnikom, jer je shvatio ( nadam se) kud je plovio brod sa kapetanima pijanim od krvi i pljačke!

Predsednik Srbije poručio je u intervjuu za agenciju Bloomberg da je Titov koncept vanjske politike jedini pravi izbor za Srbiju! Drugo vreme, drugi običaji, drugi istorijski kontekst, ovo nije Jugoslavija, Toma još manje Tito, jedan od najvećih državnika dvadesetog veka! Ministar vanjskih poslova Srbije osudio je u Dubrovniku na devetom Kroacija forumu, bombardovanje tog hrvatskog grada u ratu devedesetih. “To je svakako za pohvalu, da se čovek seti da to kaže, ali nije ništa od čega se zemlja zatrese” – rekla je njegova hrvatska koleginica! Hrvatska agencija navodi da je to prvi zvaničnik Srbije koji je jasno osudio napad bivše JNA i srpskih i crnogorskih paravojnih snaga na grad pod zaštitom UNESKO -a!

Sećam se da smo u Beogradu uprkos stravičnoj nacionalističkoj histeriji potpisivali peticiju protiv opsade i granatiranja Dubrovnika; njen faksimil objavljen je u tadašnjem Monitoru sa našim punim imenima i prezimenima! Da li bi i nama trebao da se izvini reformisani ministar vanjskih čija je partija onog vremena bila glavni uzrok zla i pakla Balkana i da li treba da zaboravimo prošlost i krenemo dalje? Dalje smo krenuli, ali zaboraviti nikada nećemo horde Crnogoraca, Srba, šta li su već, iz Montenegra, pijanu rulju, koja je krenula da zdušno u čoporu sa JNA, ruši a potom gradi sa Vučurević-šoferom-neimarom, novi Dubrovnik!

Stranke, lideri i državna politika: Računi ostatka DS i LDP su blokirani, prva duguje još od izbora 2012, 39 miliona, mislili su pobediće, a onda će lako ispeglati zaduženja i nastaviti stazama haosa kojima su krenuli od marta 2003. Stranke su bankrot ali su rukovodstva puna, to su sada njihovi novci i ne bi da ih arče kad je im je vlast preko koje su ih namicali izmakla!

Kišno leto teče čekajući vrelu jesen, sa lišćem opadaće i penzije i plate, ministar finansija Srbije daje ostavku i beži glavom bez obzira, on je kao predlagao smanjenje penzija za 20 odsto, premijer netom prozvani Meko srce ni da čuje, onda se javlja verovatno budući ministar i nudi smanjenje od “samo” 10 odsto!

Nigde u svetu se stečene penzije ne smanjuju, gradjani su uplaćivali svoje novce tijekom radnih godina, to je njihova štednja za stare dane, ali ovo je Srbija do Tokija, opljačkana od njihovih i naših, platiće pučanstvo sve što su oteli, a oni će nastaviti da žive lagodnim životom! Meko srce je sa tajkunima, pardon, privrednicima razmatralo načine kako da im se pomogne, dok je ministarka Kori savetovala gradjane da rasprodaju imovinu kako bi mogli da plaćaju poreze i račune koji se mesečno enormno uvećavaju!

Nisam čula da je neko rekao tajkunima da prodaju vile, jahte i ostalo blago stečeno posle prvog miliona za koje nikome ne ne pada na pamet da ih pita, plate svoje obaveze i ulože u posrnulu zbog njih privredu? Plate i penzije su već dobrano smanjene sa svim poskupljenjima koja su na snazi i koja će tek uslediti i nemojmo se čuditi što mladi beže, što je bela kuga na sceni, što imamo najgore zdravstvo u Evropi, najniži minimalni dohodak na svetu i da parafraziram HemingvejaNe pitaj za kim zvona zvone, ona zvone za tobom Srbijo!

Crnogorski primjer: I dok ovog kišnog jula boravim u Crnoj Gori zemlji mojih predaka, čije planine i more beskrajno volim, već dugo aktuelnoj vlasti imala bih što šta zameriti, ali to je već problem njenih građana, ono što je za svaku pohvalu je državnički projekat, zacrtan put ka EU i NATO-u i – za razliku od Srbije - antifašizam sa kojim se ponose!

Žan Pol Sartr, francuski filosof, smatrao je 13. juli 1941. najznačajnijim datumom tog vremena u porobljenoj Evropi. Ustanak crnogorskog naroda protiv desetostruko jačeg protivnika, italijanskog okupatora i hapšenje istog dana 7.000 njihovih vojnika, je prva pobeda u Drugom svetskom ratu nad snagama fašizma, silama osovine.

(Primarno objavljeno na Informativnom portalu Analitika, 15. jula 2014.)

vk

15. juli 2014. godine, Novi Sad

Poziv za konferenciju za novinare

Poštovani,

pozivamo novinare Vašeg medija da prisustvuju

KONFERENCIJI ZA NOVINARE

koju organizuje Vojvođanski klub,

17. jula 2014. godine, u Medija centru Vojvodine (NDNV, Zmaj Jovina 3/I, Novi Sad),    sa početkom u 11h.

Tema konferencije je

Nezakonita prodaja i  davanje u zakup Vojvođanske zemlje“.

Na konfreneciji će govoriti predstavnici Vojvođanskog kluba – dr Branislava Kostić, predsednica i Dragomir Jankov,  član Predsedništa Vojvođanskog kluba, kao i predstavnici udruženja poljoprivrednika -  Raičević Mališa, predsednik Udruženja malih akcionara  AD “Bačka” Sivac, Raković Božo i Sekulić Rade, članovi Upravnog odbora Udruženja, Pejin Živko i Visković Veroljub, članovi  Udruženja zemljoradnika iz opštine Kula.

Imajući u vidu značaj procesa nezakonite prodaje i davanja u zakup Vojvođanske zemlje, ali i relevantnost učesnika konferencije, Vojvođanski klub Vas poziva da svakako dođete na ovu Konferenciju i da izvestite javnost o činjenicama koje će na njoj biti predočene.

Za dodatne informacije, molimo Vas da nas kontaktirate telefonom (063 18 44 006).

S poštovanjem

Predsednica Vojvođanskog kluba

dr Branislava Kostić

+381 63 18 44 006

 

MERINE PRESELILE U ATLANTU

Posted: 14. Juli 2014. in Intervjui

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 011.JPG

Bošnjačkojfamiliji Merina ispunila se još jedna životna želja. Ramazanske dane dočekali su u dobru zdravlju i raspoloženju u američkoj državi Georgia, gradu Atlanti, gdje  su nedavno preselili,  i u kojem namjeravaju nastaviti sretan porodični život.

https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1.0-9/294642_10152064891120193_773924120_n.jpg

Merine potiču iz malog bosanskog grada Jelaha. Zadnjih 27 godina Fahrudin i Taiba Merina ( koji sada imaju troje djece a uskoro će ako Bogda steći i unučad),  živjeli su u Sarajevu, gdje su preživjeli rat. Gonjeni ratnim egzodusom 2000-te godine prebjegli su u Ameriku, kratko vrijeme proveli u Chicagu, a potom se nastanili u vermontskom gradiću Essexu, dijelu najvećeg vermontskog grada Burlingtona. Uvijek marljivi i radni usmjerili su se u svoj glavni cilj, da svoju djecu, dva sina i kćerku izvedu na salamet. To im nije ni bilo teško, jer su se djeca po ugledu na roditelje pokazala marljiva ako ne i marljivija od svojih roditelja. Vrijedno su učili i radili, što je dalo brze rezultate.

Za razliku od vremena prije dvadeset godina, kada su se morali seliti iz svoje rodne Janje u Sarajevo, a zatim pod pritiskom ratnog terora iz Sarajeva u bijeli svijet, ova njihova posljednja selidba nije ni nasilna ni prinudna, već je rezultat njihove osobne želje za boljim i sretnijim životom, za koji vjeruju da će ga naći u Atlanti, gdje im već boravi njihov stariji sin, koji je otišao godinu ranije da utaba staze i olakša dolazak roditeljima.

Veličanstven ispraćaj

Ispraćena od brojnih prijatelja, poznanika, radnih kolega i burlingtonskih sugrađana podrodica Fahrudina Merine ( koga od milja zovu Fahro),  nedavno je napustila Burlinton u američkoj državi Vermont i odselila u državu Georgiu, grad Atlantu, gdje će nastaviti život u bošnjačkoj zajednici Lorenswil, u kojoj živi više desetina hiljada Bosanaca, pretežno Bošn jaka. Ova posljedna  selidba u nizu od nekoliko u posljednje dvije decenije ne pada suviše teško ovoj familiji, jer ih vodi u sredinu u kojoj očekuju  bolji život s više perspektive. Žale samo zbog rastanka s dobrim komšijama i brojnim prijateljima koje su stekli na području Vermonta,  među kojima su proveli mnoge sretne trenutke i obilježili svoje i njihove najznačajnije događaje.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 012.JPG

Preko sedamdeset  prijatelja i znanaca priredilo im je veličanstven ispraćaj. U trenutcima oproštaja  Merine su imale pomješane osjećaje. Bili  su sretni i radosni jer idu za svojim odabranim ciljem, ali istovremeno malo tužni, jer ostavljaju iza sebe jedan sretan period života, u kojem su oni i njihova djeca obogatili svoje radne i obrazovne potencijale, proširili i učvrstili svoj porodični imidž. Pod impresijom oproštaja Fahro je , kako kaže u šali, “došao u iskušenje da odustane od selidbe“. U Vermontu su imali dobar posao, koji im je pomogao da za kratko vrijeme prevaziđu posljedice rata koji su preživjeli u Bosni, podignu troje i do nove selidbe iškoluju dvoje djece i uz to postanu važan skoro nezamjenjiv faktor u bošnjačkoj zajednici Burlingtona.

C:\Users\Zijad\Pictures\2014-05-19 Burlington, maj 2014\Burlington, maj 2014 031.JPG

A u danima nove prekretnice, uz oproštaj s Vermontom, porodičnu sreću upotpunio im je još jedan sretan i značajan porodični događaj. Njihova  kćerka  Amina diplomirala je na burlingtonskom univerzitetu i stekla zvanje inženjera. Bila je to druga fakultetska diploma koja je  u kratkom periodu obogatila porodični obrazovni potencijal. Samo godinu dana ranije njihov stariji sin stekao je fakultetsko obrazovanje, a kratko potom krunisao ga šerijetskim vjenčanjem sa odabranicom Lejlom Mahmutović, koja je u Ameriku doselila iz Trnina kod Foče. Njeno selo Trnine tokom rata je spaljeno do temelja, i sada bez znaka života.

Merine će nedostajati Bošnjačkoj zajednici Vermonta

Fahrudin je uvijek sa zadovoljstvom isticao da je i njegova familija dio Bosanske zajednice od 26 kuća, koji se redovno obilaze. Uvijek su nastojali uticati na djecu da se djeca druže kao roditelji,  da se aktivno uključuju u bosanske i bošnjačke organizacije, koje će ih zbližavali i u kojima će upotpunjavati svoje životne sadržaje.

Nema nimalo sumnje da će Merine nedostajati bošnjačkoj i bosanskoj zajednici Vermonta. Dali su aktivan doprinos u povezivanju i zbližavanju ljudi, u jačanju Bošnjačkog džemata  i pri formiranju bh udruženja.  Bili su pokretači i učesnici sa zapaženim doprinosom svih akcija i manifestacija koje su pokretane na ovim prostorima. Njihov nezamjenjiv doprinos bio je na humanitarnom planu, što se još jednom nedavno pokazalo pri prikupljanju pomoći za postradale od poplava u domovini, Bosni i Hercegovini.

A i u ranijem periodu života, kada su živjeli u Bosni, Merine  su duboko saosjećali sa svojim sugrađanima, sa rodbinom, prijateljima i komšijama dijelili radost i žalost, samoinicijativno pomagali i uvijek bili među prvima kada je nekom  trebala ruka spasa.

Bošnjačka tuga i radost postaju nedjeljivi

Nekada ranije vrijeme je sporije prolazilo, pa se znalo vrijeme kada se radovati i kada tugovati. Život je već mnogo vremena ranije naučio Merine, kao i većinu nas, da događaji jedni druge pretiču, da se ne može čekati da prođe žalost da bi se obilježili aktuelni radosni događaji, već moraju u sebi prelomiti ono što ih ograničava i prepustiti to sudbini.

U ovom novom vremenu sve se odvija mnogo brže, pa se boli rađaju u sjeni naše radosti. Nekad prolaze tiho skoro neopaženo, a nekad se talože u nama i ostaju kao tuga. I porodica Merina iz Jelaha, kao većina naših bošnjačkih, osuđenih na istrebljenje i progon, pretrpjela je mnogo boli, doživjela mnogo razočarenja, ali su svojom vedrom prirodom uvijek nadvladavali teškoće, pokušavali ih neutralisati makar sitnim radostima, i time  postajali još sigurniji u sebe. Uvijek su znali šta mogu i hoće. U tome je bio ključ njihova uspjeha.

Nažalost sa Bosnom i Bosancima, prije svega Bošnjacima,  sudbina se i danas surovo poigrava. U svima nama je previše boli, pomješane nade i beznađa, ali u svemu tome ima nešta što nas ojačava, čini otpornijim  i spremnijim da se suočimo sa starim i novim životnim izazovima. Istovremeno doživljavamo radost i žalost. Htjeli ili ne, navikli smo da radost i žalost sučeljavamo, sjedinjujemo u sebi kao uslovljene i nerazdvojne. To dobro znaju i na vlastitoj koži , kao najveći broj nas, osjetile su i Merine. Ali o teškim ratnim danima u Sarajevu, stradanju rodbine i prijatelja, gladovanju i patnji  u ovom tekstu ne želimo govoriti. Neka sve tada proživljeno i doživljeno ostane za pouku, sjećanje i prisjećanje za trenutke u kojima retrospektiva određuje naš odnos i naša ponašanja prema značajnim događajima za nas, našu porodicu i društvo u cjelini.

Svako dobro Merinama od prijatelja iz Burlingtona

Familiji Merine od srca želimo sreću i uspjeh u novoj sredini. Ovim  izražavamo radost i zadovoljsvo što smo imali priliku upoznati tako divne ljude i s njima živjeti pionirske dane života u Americi, koji nikom od nas nakon svega proživljenog u ratu nisu bili nimalo lahki. Sa sigurnošću možemo računati da će Fahrina i Taibina djeca nastaviti aktivan život svojih dobrih roditelja, postati nezamjenjivi elementi u milijeu savremenog američkog društva i zauvjek ostati vjerni svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Mi im od srca želimo sreću i uspjeh u novoj sredini. Neka dragi Allah podrži njihov put i nagradi njihova dobra djela.

Burlington, 14, Jula 2014

Zijad Becirević

zijad-becirevic1

Tuzlak Omer Isović uputio je otvoreno pismo Visokom predstavniku međunarodne zajednice za BiH Valentinu Incku. Pismo prenosimo u cjelosti…

Poštovani gospodine Incko,

u danima kad Bošnjaci obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici, najvećeg zločina počinjenog na tlu Europe  poslije Drugog svjetskog rata, kao so na ranu dolaze najnovije izjave Milorada Dodika.

Milorad Dodik, ovjereni neprijatelj BiH i posljednjih godina jedan od rijetkih političara iz RS-a koji zagovara i intenzivno radi na razbijanju BIH te stvaranju svake moguće klime za odvajanje RS-a od BiH, već dugo vremena svojim izjavama i djelima djeluje destruktuirajuće po međunarodno priznatu državu BiH, čime sprječava vraćanje povjerenja među građanima ove napaćene zemlje.

Kao što se pred Vašim očima, (jer i Vi ste jedan od predstavnika međunarodne zajednice), desio genocid i progon nad Bošnjacima i Hrvatima (a nije učinjeno nista da se to spriječi i zaustavi iako ste kao međunarodna zajednica imali i snagu i sredstva), isto tako ni sad ne činite ništa kako bi osujetili neke nove genocide i stradanja naroda BIH, čemu ovakva kakva jeste politika Milorada Dodika definitivno vodi.

Brine me Vaša letargija isto toliko koliko i letargija zvaničnog Sarajeva. Na konstantno rušenje i negiranje Bosne i Hercegovine to zvanično Sarajevo šuti i čeka godinama Vašu reakciju. Ne bih to zvanično Sarajevo na kraju nazvao ni letargičnim, već prije nesposobnim, a letargija je samo kao posljedica te nesposobnosti.

Svakom normalnom čovjeku u BiH  nije do rata i novih krvoprolića.

Ali narod nikad niko i nije pitao. Sve ratove na svijetu je pokretalo par budala koji su imali političku moć.

Milorad Dodik, da vas podsjetim gospodine Incko, ima tu moć. I konstantno je koristi kako bi radio na rušenju BiH.

I Vi gospodine Incko imate moć. I moć i mandat da sankcionišete sve  destruktuirajuće faktore i faktore koje remete stabilnost i mir.

Ne znam da li ste Vi uopšte svjesni i koliko inače analizirate situaciju, jer meni izgledate kao neki austrijski gasterbajter na privremenom radu u BIH. Vi ste, nekim sasvim drugim i odgovornijim poslom ovdje.

Ako ste svjesni, pitam se zašto sve ove godine izostaje Vaša reakcija, jer pred Vašim i očima međunarodne zajednice imate prizivanje novih krvoprolića i stradanja  kroz jednu suludu politiku kako sam gore i naveo.

Jer podsjetiću Vas gospodine Incko: Svaki pokušaj odvajanja RS-a bilo kojim putem će značiti rat.

Mislim da bi on ovog puta bio jos bjesomučniji i krvaviji.

A svi ti pokušaji destabilizacije BIH dolaze upravo od Milorada Dodika i sve to pred Vašim očima i očima međunarodne zajednice.

Zar nemate hrabrosti gosopdine Incko, kao što je nisu imali holandski plavi šljemovi tog 11. jula 95. godine da zaustave horde koje su krenule da kolju i pale, siluju i masakriraju narod u zoni koja je od strane te iste međunarodne zajednice proglašena zaštićenom?

Pred Vašim očima gospodine Incko raste zlo, zlo koje je već jednom poharalo i opustošilo BiH.

Vi to zlo gospodine Incko, svojom letargijom i nedjelovanjem, u stvari hranite.

Podsjećam Vas gospodine Incko, Vi niste ovdje turista, Vi ste ovdje dobro plaćeni predstavnik međunarodne zajednice koji  ima moć i mandat da ukloni sve prepreke koje stoje na putu BiH u euroatlantske integracije.

Imate kao takvi i moralnu odgovornost prema hiljada ubijenih i masakriranih, silovanih i protjeranih.

Imate i obavezu prema svim građanima BIH koji 20 godina čekaju na istinski mir i napredak svoje domovine.

Imate li hrabrosti Valentine Incko da sakcionišete negiranje genocida u momentu dok  se čitav svijet sa poštovanjem odnosi prema žrtvama? U momentu dok majka sahranjuje četiri sina i dok sestra u mezar spušta sve muško do trećeg koljena?

Da sam na Vašem mjestu, ja bih ih imao i sve bih učinio da podstrekači rata, da oni koji slave krvoloke i ubice u liku ratnih zločinaca, budu spriječeni da i dalje šire mržnju  i nemire.

Uradio bih to, dragi Valentine, zbog malog Muje iz Tuzle, malog Saše iz Banja Luke i malog Ivana iz Mostara. Uradio bih to za buduća pokoljenja, Valentine, jer ona zaslužuju mnogo bolju BiH od ove u kojoj sada živimo. Zaslužuju  lijepo djetinjstvo i život onakav kakav ga imaju djeca u Vašoj domovini.

Ukoliko Vam oni koje predstavljate u mojoj domovini – međunarodna zajednica – ne dozvoljavaju da uradite ono što biste morali uraditi, onda to javno recite i povucite se s pozicije koju obavljate. Pokažite da imate hrabrosti i ljudskog dostojanstva. Da barem znamo na čemu smo.

Dakle, uradite jednu od te dvije stvari: sankcionišite ratne huškače i razbijače Bosne i Hercegovine ili javno recite da Vam oni koje predstavljete ne daju da to uradite.

Gospodine Incko, imate li muda za jednu od te dvije stvari?

S poštovanjem,

Omer Isović, Tuzla, 10. juli 2014.

U IME ALLAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG

(SHAHID)  ŠEHIDSKA DŽAMIJA,CHARLOTTE,NC

11.JULI 2014

HUTBA-PETAK( DŽUMA )

IMAM H.HFZ.MERSUDIN EF.KASUMOVIĆ

SAM_2869

Zahvala pripada samo Allahu Svevišnjem, Gospodaru živog i neživog, Vladaru Dana sudnjeg. Salavat i selam na Poslanika dini-islama, njegovu porodicu, ashabe, na bosanske šehide i  sve iskrene sljedbenike Pejgamberova sunneta.

BOŽIJI  POSLANIK MUHAMMED A.S. KADA JE UČINIO HIDŽRU IZ MEKKE U MEDINU 622. GODINE PO ISA a. s., PRVO ŠTO JE UČINIO JE BILO TO DA JE SAGRADIO DŽAMIJU U MJESTU KUBA, DANAS PREDGRAĐE MEDINE ,ODAKLE HADŽIJE ZANIJETE HADŽDŽ -POZNATO KAO MUZDELIFA.

PODATAK KOJI GOVORI JE DA SVE RELIGIOZNO ILI VJERSKO TREBA ZAPOČETI OD DŽAMIJE, PA ČAK I AKO NIJE OD VJERE KAO DRUŠTVENE KORISTI NAŠE, TREBA OTPOČETI OD ALLAHOVE KUCE – DŽAMIJE, S IMENOM BOŽIJIM. SVE NAŠE AKTIVNOSTI, POGOTOVO U DIJASPORI, TREBAJU OTPOČETI ODAVDE.  TADA JE BEREKET, BLAGOSLOV UZ NAS BOŽIJI.

DANAS JE 11. JULI , CIJELI SVIJET PONOVO SE MOŽE SE UVJERITI ŠTA SE DESILO S MUSLIMANIMA BOSNE I HERCEGOVINE, A POGOTOVO SREBRENICE. SUZE KOJE SE GODINAMA PROLJEVAJU I NEĆE NIKADA STATI, NE SMIJEMO DATI ZABORAVU, GRIJEH JE TO, SRAMOTA, ZULUM PREMA ONIMA KOJIH VIŠE NEMA, ZULUM PREMA NAMA SAMIMA. I BOŽIJI POSLANIK NIJE ZABORAVIO UBICU HAZRETI HAMZE IAKO JE TAJ KASNIJE PRIHVATIO ČAK I ISLAM, NIJE GA NIKADA ŽELIO VIDJETI.

11. JULI TREBA BITI NE SAMO DAN ŽALOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI, VEĆ U CIJELOM SVIJETU.

TEŠKO JE NAPISATI, KAZATI, OPISATI, PREDSTAVITI, OSJETI SE U ZRAKU SVA TA BOL, TUGA, ZLO, NEPRAVDA, NASILJE. TREBAMO TO I DRUGIMA KAZATI NA TAJ NAČIN….NIJE DOVOLJNO PROUČITI FATIHU, PISATI ILI OTPJEVATI, KAZAT ĆEMO IM TAKO ŠTO NAŠA DJECA NE SMIJU ZABORAVITI, I SVE DOK JE DUNJALUKA DA SE TO NE ZABORAVI, DA SE NEBI PONOVILO, A SVETITI SE NEĆEMO JER NJIMA JE TEŽE PODNIJETI ŠTO NEĆEMO DA ZABORAVIMO.

SREBRENICA, TOMAŠICA, BILJANI, AHMIĆI… SU RANE, ISKUŠENJA, BOL AL I POUKA I PORUKA DA SU UBIJENI UBIJENI SAMO ŠTO SU MUSLIMANI, PROTJERANI SAMO ŠTO SU MUSLIMANI, SILOVANE MAJKE, KĆERI, DJEVOJKE.. SAMO ŠTO SU MUSLIMANKE.

MNOGO PUTA SAM REKAO ODAVDE RIJEČI POSLANIKA : “ ODGAJAJMO I PRIPREMAJMO DJECU U VREMENU U KOJEM ĆE ONA ŽIVJETI, A NE U KOJEM SMO MI ŽIVJELI “.

ALLAH DŽ.Š. KAŽE U KUR’ANU : “ ALLAH NEĆE IZMJENITI STANJE JEDNOG NARODA DOK ON SAM SEBE NE IZMIJENI “

ZAPOSTAVLJAJUĆI VJERU NIJEKAMO, NEUZUBILLAH, ŠTA SE DESILO SA SREBRENICOM,  JER SMO UBIJANI JER SMO MUSLIMANI, NISMO UBIJANI ZBOG NAFTE, GASA, VODE….SMETALE SU DŽAMIJE, DIMIJE, MAHRAMA, AHMEDIJA, EZAN, MEKTEB. TO JE BOSNA IMALA I IMAT ĆE, TO JE NAŠE BOGASTVO, TO JE NAŠA NAFTA, GAS, VODA – BOSNA NE MOŽE ŽIVJETI BEZ TOGA, RAT JE POVEDEN ZBOG TOGA.

BITI MUSLIMAN U BOSNI I NEKOJ DRUGOJ DRŽAVI NIJE ISTO. MI SMO ŽIVJELI SA ISLAMOM, A NA ISTOKU TO IM JE SVAKODNEVNICA – SVI SU MUSLIMANI A U BOSNI NE, IMA NAS SVIH VJERA KAO DA NAS IMA STOTINE MILIONA.

NE ŽELIMO NIKOME ZLO ILI UZVRATITI UČINJENO NASILJE, OBRATIMO SE BOGU ZA PRAVDU.

ON JE TAJ KOJI ĆE SVAKOM PRESUDITI ZA UČINJENO ZLO PA NEKA JE KOLIKO JE I TRUN ZLA, KAO STO SE KAŽE U KUR’ANU: “VEMEN JA’MEL MISKALE ZERRETIN SERREN JEREH”/ “KO UČINI KOLIKO JE TRUN ZLA VIDJET ĆE GA NA DAN POLAGANJA RAČUNA”, A ZAMISLITE NJIHOVO ZLO I NASILJE .

MUSLIMAN MUSLIMANU JE BRAT AKO DRUGOG MUSLIMANA ZABOLI, POTIŠTI, OŽALOSTI I PRVI TREBA DA OSJETI. NIJE MUSLIMAN ONAJ KOJI ZANOĆI A NJEGOV KOMŠIJA – MUSLIMAN NEMA ŠTA JESTI. DANAS MOŽDA IMAMO JESTI, ALI MNOGI ĆE ZANOCITI SA SUZAMA OD NAŠIH KOMŠIJA. ZAMOLIMO ALLAHA ZA SABUR TIM LJUDIMA, NAZOVIMO IH AKO SU DALEKO OD NAS, DAJMO IM SNAGE DA IZDRŽE ISKUŠENJE I BOL KOJA IH JE ZADESILA.

NE ŽELIMO NIKOME ZLO,

VEĆ ŽELIMO SVOJE TLO,

DA U NJEMU ALLAHU ROBUJEMO,

DA NJEGOVU MILOST ZADOBIJEMO,

UPUTI NAS I SVE OKO NAS ALLAHU TO TE MOLIMO U OVOM TEŠKOM UZDAHU,

UPUTI NAS ,

UČINI  MUSLIMANE SVE NAS,

GOSPODARU, UČINI NAŠU SREBRENICU CENTROM DINA DA MAJKA PONOVO RODI SINA ,

KOJI ĆE TEBI SAMO ROBOVATI I  SREBRENICU NAMAZOM ČUVATI,

GOSPODARU NE DAJ DA SE PONOVI  SREBRENICA,

NEKA SE  I ISLAMOM OBNOVI,

NEKA SE U NJOJ ČUJU EZANI,

NEKA SE U NJOJ KLANJAJU NAMAZI.

KAO ŠTO KAŽE MUHAMMED A.S. VEĆI JE GRIJEH  PONIZITI ČOVJEKA NEGO SRUŠITI KABU, TO SU VELIKE RIJEČI A ZNAMO I VRIJEDNOST I VELIČINU KABE.

KO UBIJE JEDNOG ČOVJEKA KAO DA JE CIJELI SVIJET POBIO, JER OD JEDNOG ČOVJEKA I ŽENE NASTAO JE SVIJET.

ČAST MUSLIMANA JE NAJSVETIJE NA DUNJALUKU ŠTO POSTOJI, ČAST MUSLIMANA I MUSLIMANKE JE SVETOST. KADA SU KAMENOVALI MUHAMMEDA A.S. U TAIFU, GRADU BLIZU MEDINE, ALLAH JE POSLAO MELEKA DA PITA POSLANIKA DA LI ŽELI DA TAJ NAROD DIGNE NA NEBO I BACI ODOZGO DA SVI NESTANU, BOŽIJI POSLANIK JE REKAO DA TO NE RADI. KOLIKO LI JE NARODA UNIŠTENO ZBOG UBISTAVA POSLANIKA I MUSLIMANA. DANAS NEMA POSLANIKA ALI SVAKI MUSLIMAN -VJERNIK-MU’MIN-MUHSIN JE NASLJEDNIK POSLANIKA U SVOJOJ KUĆI, AVLIJI, DŽEMATU…..

ZAMOLIMO ALLAHA

Allahu Milostivi

Podari majkama Srebrenice sabur,

Prijateljima našim volju i snagu

Da nasilnicima oduzmu mač,

Jer plač nevinog djeteta,

Je grijeh kojeg ne može podnijet

Plemenita savjest čovječanstva.

Allahu Svemogući,

Ako pogriješimo,

Podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja.

Ako nas zamrači krivovjerje,

Osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem.

Ako nas zadesi nesreća,

Pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa.

Ako nas uhvati strah od silnika,

Osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabročću.

Ako nam se ponudi mržnja,

Spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju.

Ako budemo protjerani iz domova naših,

Osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Svemogući,

Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi,

Učvrsti korake naše u istini i pravdi,

Osnaži volju našu u bratsvu i slozi,

Udruži misli naše u domu i domovini.

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva,

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

KAŽE SE U KUR’ANU ČASNOM :

“SVI SMO ALLAHOVI I SVI ĆEMO SE NJEMU VRATITI”

 

Gornjom hutbom je u Charlotte-u, u američkoj saveznoj državi North Carolina, započelo obilježavanje 19-te godišnjice genocida u Srebrenici. Potom, skoro pa u isto vrijeme, održana je na University of North Carolina (organizator) prigodna tribina u znak obilježavanja ove godišnjice, a u Šehidskoj džamiji, nakon ikindije namaza, proučeni su sura Jasin i tevhid ubijenim Srebreničanima.

SAM_2868

Taj program u džamiji je predvodio ovdašnji imam, hadži hafiz Mersudin ef. Kasumović. Navečer, nakon teravih namaza, džematlijama se obratio vaiz iz Sarajeva Dzevad ef. Pleh, profesor sarajevske medrese.

SAM_2876

PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Evo još nekih fotki:
sehidska szamija u charlotte-u
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2871
————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2872
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2874
————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2873

Tabuti

Jula 11. Hiljadudevestodevedesetpete, pred očima čitave planete, srebrenički Bošnjaci zaštićeni od UN postaše slobodne srpske ostrelne mete.

8.175 Srebrenčana nestade za svega nekoliko dana.

*****

Od Prijedora do Sarajeva od Sarajeva do Srebrenice posijaše bošnjačke masovne grobnice; agresori s dvije strane, da se krvlju našom hrane.

*****

Ravnodušno su gledali šljemovi plavi, kako se krvavi zulum slavi.

*****

U Potočarima svaki dan više šehida, a Evropa nastavlja amnestirati  počinioce srebreničkog genocida.

*****

Bez trunke odgovornosti, srama i stida Evropa sponzorira Srbima u inauguraciji srebreničkog genocida.

*****

Sve što je Bosni naudito u Dejtonu, ranije je dogovoreno u Parizu, New Yorku, Briselu i Londonu.

*****

UN kriju lice dok amnestiraju zločince i izjednačavaju krivice.

I dok Bosna svoju krvavu zemlju kćerima i sinovima svojim hrani, svjetska pravda asistira krivoj strani.

*****

Neka znaju krvoloci siti, Bosna može oprostiti, ali nikad neće i ne smije zaboraviti.

*****

Šehidi genocida su borci postali, na braniku Bosne zauvijek ostali.

*****

Nema nikom preko zida, dok Bosnom slobodno hode počinioci srebreničkog genocida.

*****

Republici srpskoj dolazi  kraj, vraćajte se prognani, u svoj zavičaj.

 

Burlington, 11. Jula 2014                                             

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

Srebrenica1

Srebrenica je težak kamen na našem srcu, okamenjena suza u našem oku, prigušen krik iz naše duše, zaustavljen uzdah iz naših grudi… naše plakane a neisplakane suze…Srebrenica je moć nemoćnih i snaga ponikla iz sabura ucviljenih  srebreničkih majki, jača od svake zlobe i nepravde.  Srebrenica je more bijelih nišana u svjetlosti, izvor koji nadahnjuje,  sa kojega se pije, dok se suza u oku krije.

Srebrenica je živa rana civilizacije ; crna mrlja na savjesti društva, koja se ničim i nikad neće moći otkloniti. Srebrenica je ispit zrelosti UN i otrežnjenje za Briselsku administraciju i Hašku pravdu. Svaki tabut od 6.066 tabuta  spuštenih do danas u Potočare je otrgnuti dio nas, koji traži mira i opominje. Neka mi oprosti dragi Allah dž.š., neka mi oproste srebrenički šehidi, dok očekujemo dženazu sa još 175 žrtava srebreničkog genocida, ne mogu odoljeti suzama, jačim od moje boli i naše tuge.

Bez osude Srbije za agresiju i genocid nad Bošnjacima, bez presude Holandiji i Ujedinjenim nacijama za učešće u Srebreničkom genocidu, svaka do sada izrečena presuda, uključujući i današnje kontraverzne nagovještaje u sudskim procesima koji se vode protiv počinilaca genocida, je samo posipanje soli na još žive rane Bošnjačke.

I ove godine „Maršom mira“, dženazom za 175 novoidentifikovanih žrtava srebreničkog genocida,  Fatihom proučenom uz svaki šehidski kabur u Potočarima, vraćamo se životu s nadom da će svijet poučen iskustvom  Srebrenice sići sa stramputice i krenuti putem istine i pravde.

Burlington, SAD, Jula 11, 2014                                     Zijad Bećirević s familijom

 

Un of nothingOni i njihovi bossovi su znali šta rade

Don't forget Srebrenica….naravno, jer zločin je i zaboraviti

Nema teksta jer nema pravih riječi za njega na ovu temu. Neka ove dvije slike kažu mnogo toga, ako ne i sve. Šutnja je, u ovom slučaju i na današnji dan, najrječitija. Rahmet njihovim nevinim dušama!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

CIN dobio novinarsku nagradu

Posted: 10. Juli 2014. in Intervjui

Priča “Visoka cijena krova nad glavom” osvojila je USAID-ovu nagradu

nagrada_1Novinarke CIN-a Jovana Kljajić, Maida Salkanović i Sadeta Fišić dobitnice su novinarske nagrade. (Foto: CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) dobitnik je USAID-ove novinarske nagrade za priču “Visoka cijena krova nad glavom”, u kojoj su Maida Salkanović, Sadeta Fišić i Jovana Kljajić otkrile slučajeve zlostavljanja djece u nekim hraniteljskim obiteljima. Nagrada je dodijeljena danas u sklopu USAID-ovog Projekta jačanja institucija vlasti i procesa u Bosni i Hercegovini (SGIP BiH).

nagrada_2Predstavnik USAID-a Christian Haupt i ministar rada i socijalne politike FBIH Vjekoslav Čamber uručili su novinarima priznanje za njihov rad. (Foto: CIN)

“Članak CIN-a pomogao je u izradi Nacrta javne politike o udomiteljstvu”, rekao je tom prilikom Christian Haupt, direktor ovog projekta.

Nagrada je dodijeljena za najbolju novinarsku priču na temu kreiranja javne politike u oblasti vaninstitucionalnog udomiteljstva djece i odraslih osoba bez adekvatnog roditeljskog i porodičnog staranja.

Druga nagrada pripala je novinaru Alemu Dediću iz sedmičnog lista „Novo vrijeme“, za priču “Da kuća bude dom”, a treće mjesto osvojio je novinar Mirsad Bajtarević sa BH radija 1.

Ocjenjivački žiri su činili Jasmina Selimović iz Udruženja „Familija“ iz Tuzle, Ljiljana Zurovac iz Vijeća za štampu u BiH, Milkica Milojević iz Udruženja „BH novinari“, Eldin Karić iz Centra za razvoj medija i analize (CRMA) i Antonio Prlenda iz projekta SGIP.

Objavljeno 09. 7. 2014.

Izvor: http://www.cin.ba

Uz iskrene čestitke!

TECI MOZELE…

Posted: 10. Juli 2014. in Intervjui

Piše: Zijad Bećirević
zijad-becirevic1I ove godine prognani i izbjegli Bosanci pretežno Bošnjaci dočekali su i ispratili Svjetski dan izbjeglica, a ništa se nije promjenilo u njihovim životima. Nije im vraćeno dostojanstvo, žrtve nisu našle mira i spokoja, a o obeštećenju za nanesenu bol, opljačkanu i uništenu imovinu još niko odgovoran i ne razmišlja. Prognanim i izbjeglim povratak je i dalje onemogućavan, prognanička prava uskraćivana ; i dalje žive pritisnuti asimilacijom “ni na nebu ni na zemlji”. Republika srpska onemogućava sve mirnodopske procese normalizacije, a malobrojni povratnici u Rs žive u uslovima apartheida, bez prava na posao.

Pitamo se, ne očekujući od gluhe MZ odgovor, po kojem pravu Republika srpska, iz koje je devedesetih godina raseljeno i protjerano skoro kompletno Bošnjačko stanovništvo (koje ni danas ne može da se vrati), može da uživa privredni i društveni potencijal stvoren radom prognanih i raseljenih, iz godine u godinu troši donatorska sredstva za dovršavanje etničkog čišćenja i troši budžete bez ijedne marke pomoći povratnicima, iako ima obavezu po Aneksu VII Dejtonskog sporazuma?

Može, jer Vlasti RS ne poštuju ni Dejtonski sporazum, ni Međunarodnog predstavnika, ni Državu BiH, kojoj (ipak) pripadaju i podliježu njenim zakonima.

A kakve živote u tuđini žive prognani, dok čekaju DAN SVOGA POVRATKA, koji za mnoge nikad neće doći, govore nam njihove priče, tužne ispovjesti, i pjesme pjevane nedopjevane. Ovo je samo jedna od njih, kojoj svaki prognani Bošnjak može dodati svoje rime i poneku suzu.

TECI MOZELE…

Mozele
Prije petnaest godina, u njemačkom gradu Trieru, na obali rijeke Mosel, u čežnji za zavičajem, a pritisnut beznađem između hladne tuđine i izgubljena zavičaja, stariji bošnjački prognanik Ahmet Hatipović, napisao je pjesmu “o putu bez povratka” – ”Teci Mozele…“ , pokušavajući iz riječnih valova izroniti i osnažiti izgubljene životne draži proživljene uz zavičajnu ljepoticu, rijeku Unu.

“Teci Mozele,

svojim tokom bez povratka,

teci, jer si dio života

koji kroz nas protiče,

u nepovrat otiče…

Ne znam šta znači tvoje ime

ali znam šta znači ime rijeke,

rijeke moje mladosti…

Rimljani su je zvali “jedna jedina”

a mi smo je zvali Una.

Teci Mozele…

Ja te gledam,

gledam tvoje obale

i vrbe

i topole,

žbunje i rastinje.

Sve je isto,

samo nisu isti izlazak i zalazak sunca.

Tamo u moje rijeke

sunce je izlazilo na njenom izvoru,

a zalazilo na njenom ušću…

Teci Mozele,

ne obaziri se na moju suzu

koja kane u tebe,

… otiče bez povratka.

I dalje nosi i tu suzu

jer i mi,

i naš zivot,

smo u njoj…

A ne znamo zašto.

I niko nam to nikad neće reći.

I dok stotine hiljada Bošnjačkih prognanika i danas luta svijetom i traži mjesto pod suncem, kao stari Ahmet Hatipović, uzdiše za izgubljenim zavičajem i pored tuđih rijeka piše rime nakvašene suzama, srpski okupatori podižu zidove oko okupiranih gradova, grade palate za svoje secesionističke vlasti i vladu, jačaju državotvornost entitetskih granica a sve to iz sredstava kojima se morao pomoći povratak. Neka ovi stihovi pisani iz duše budu “na sramotu i dušu svima onima koji u delegatskim klupama Skupštine Republike Srpske podižu ruku i daju svoj glas za entitetske budžete, koji ne vidi raseljene i prognane, već ih guraju i odbacuju nogom kao “šugavo pseto”.

*********

Autor pjesme “Teci Mozele”, Ahmet Hatipović nedavno je preživio moždani udar i nakon dvije decenije  mukotrpnog progonstva u Njemačkoj i Hrvatskoj vratio se u zavičajnu Bosansku Dubicu. Tokom rata njegova porodica je rasturena. Starija kćerka Merima živi u Španiji, mlađa Ermina i sin Mehmed su u Hrvatskoj. Nakon agonije, u porodični dom Hatipovića vrača se život. Nije to život koji ispunjava sve težnje starog Ahmeta i njegove supruge Safije- Seke, ali jeste život u kojem se rađa i proširuje potomstvo, koje neće zaboraviti rijeku Unu i koje će znati sačuvati i odbraniti ponosno porodično ime- Hatipović.   

Burlington, Juna 2014.

 

TREBA NAM HIMNA

Posted: 10. Juli 2014. in Intervjui

 

Imamo himnu samo za mumije, a ne za žive poletne ljude.Treba nam himna da je iz sveg grla zajedno zapjevamo, da nam vrati međusobno poštovanje i ljubav, da nas  zbliži i sjedini, da se ne gledamo preko međa već da ih zajedno posječemo. Himna je nezamjenjivo nadahnuće.   

treba nam himna

Trebala nam je Himna da nas ponese

Na mundijalu smo mogli doći do pobjede. Bili smo samo korak daleko. Imali smo sve potencijale i motiv. Imali smo i polet, i mladost, i zanos, i optimizam, i podršku… samo nismo kao svi drugi imali himnu da nas ponese. Trebao nam je samo mali dodatni naboj. Trebala nam je pjesma himne da nam dadne dodatni naboj kao krila za naše sportiste i nas same.

Himna je nezamjenjivo nadahnuće, inspiracija i motiv…Nismo je imali. Međunarodna zajednica nam je uzela sve, pa čak i himnu. Ustvari, imali smo i imamo himnu ali samo za mumije a ne za žive ljude, ne za našu mladost, za polet mladosti. Naši dječiji horovi i horovi odraslih mogu je intonirati samo onomatopejom. Želimo je pjevati na akademijama, kulturnim i sportskim manifestacijama. Želimo je slušati u svojim domovima, na radnim mjestima i kad prisustvujemo jubilejima i velikim događajima.

I na ovom svjetskom prvenstvu u fudbalu, koje se upravo održava u Brazilu, pokazalo se koliko je himna važna, koliko motivira fudbalere i sviju nas na putu u nove uspjehe i pobjede.

Himna je nezamjenjivo nadahnuće

Himna je potpuna, inspirativna samo onda kada mogu da otvorim usta i u jednoglasju s drugima pustim glas da me zajedno s drugima nosi u nebo, po kojem se prepoznaje da je naš uspjeh veliki i naša sreća izvjesna i neizmjerna…Nekad davno kao pionir a potom omladinac ponosno sam stajao sa vršnjacima i sa posebnim transom kao da od moga glasa ovisi  budućnost moje zemlje pjevao državnu himnu. Bio je to harmoničan ton poruke svima oko nas i svima u svijetu, koji nas čuju ili ne čuju, da smo jedinstveni i odlučni da podržimo, odbranimo i slijedimo vrijedne historijske tekovine naše domovine.

Mi nismo mumije. Hoćemo našu himnu da osjetimo u punoj vrijednosti i pjevamo je  s ponosom, u punom zanosu, svim svojim grlom i srcem. Želimo himnu ljubavi i slobode.Trebamo himnu koja će se oglasiti ne samo pojačanim otkucajima uzbuđenja, lupanjem naših srca već i gromoglasnim usklikom iz naših grla, koja će naša srca i naša grla sjediniti u jednom glasu u jednu  jedinstvenu poruku koju će čuti i razumjeti cijeli svijet. Zašto se narodima i građanima  BiH uskraćuje i to pravo koje imaju svi u svijetu u formatu kakav žele. Samo mi u BiH ćutimo ono što hoćemo otvoreno i glasno da kažemo svijetu i potvrdimo djelom.

Himna BiH je ranjiva kao i država

Himna BiH je načeta i ranjiva kao BiH država. Ne samo da se u brojnim prilikama ne poštuje, ignoriše već skrnavi  kao i svi drugi državotvorni simboli države BiH. Mada su Zakonom o himni BiH iz 2001. godine i kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona za prekršioce predviđene sankcije, nije poznat ni jedan slučaj da je prekršitelj sankcionisan, a zastave BiH sve češće nestaju u plamenu mržnje.

Umjesto naše himne poturaju nam se i nameću himne drugih naroda, s težnjom da naše isprane mozgove dopinguju dodatnom dozom nacionalizma. Nemojmo im to dopustiti. Nemojmo tražiti našu izgubljenu sreću u tuđem domu,  naše izgubljene snove na tuđem jastuku. Ostajmo ovdje, jer sunce tuđeg neba ko naše ne grije.

U nedostatku zajedničke himne javljaju se brojni autori i prave pjesme koje plijene i pjevaju se iz dubine duše širom BiH i širom svijeta. Pjevaju ih i mladi i stari i sa njima pronose svijetom ljubav i slavu Bosne.

Na ovom svjetskom nogometnom prvenstvu svi mi u BiH i dijaspori, ponosni na  našu domovinu, ponosni na dostignuća naših sportista, s primjetnom dozom zavisti gledali smo i slušali himne sportista drugih zemalja, dok su nadahnuto, oduševljeno, u transu, zaljubljenički i zanesenjački, pjevali himnu svoje zemlje.

Dovode nas u situaciju da budemo ljuborni na druge koji srcem i dušom pjevaju svoju himnu, a mi kao mumije nastojimo u muzičkim tonovima prepoznati riječi koje su u nama ali nisu nepisane, i u njima naći ohrabrenje  i podsticaj za one koji se srcem i dušom bore  za sve nas. Zar zaista ne možemo ili ne želimo napraviti tih desetinu  riječi  u makar  jednoj strofi  koje će za sviju biti prihvatljive i nikom od nas neće biti oprečne???

Želimo našu himnu pjevati i slušati

U ratnoj i poratnoj historiji i Dejtonskoj agoniji već 20 generacija mladih žele da pjevaju i slušaju vlastitu himnu pobjede, ali nas i dalje ostavljaju bez teksta i dozirano dozvoljavaju da slavu pobjede i ljubav prema domovini dozirano osjetimo i naziremo, umjesto da uz svaku veliku pobjedu likujemo i slavimo je punim srcem i dušom. Nažalost, naša himna je dalje bez teksta. Potrebno  nam je, izgleda, pola stoljeća da uskladimo i u jednom ili dva stiha sa tridesetak riječi predstavimo svoje historijsko JA. I samo zbog toga i kada slavimo naše najveće pobjede moramo biti makar za stepen niži i manji od naših susjeda pa i naših protivnika koje smo pobjedili. Iako se pri zadnjem izboru teksta za himnu BiH u tekstu B. Isovića ( koji je prihvatila za to imenovana komisija), nigdje ne pominju Bošnjaci niti drugi narodi, tekst nije prihvaćen od Parlamenta jer se utvrdilo da je njegov autor Bošnjak, i to još sin poznatog i slavnog Bošnjaka. Da je nekim čudom autor teksta bio stranac, Srbin ili Hrvat ili neko nepoznat, danas bi imali himnu s muzikom i tekstom koji bi svi u jedan glas pjevali, kao što to čine sportisti i građani svih drugih zemalja svijeta.

A da je tekst važniji od zvuka, to smo mogli davno osjetiti. Jer i sada kada se emituje naša himna mnogi od nas ponavljaju riječi neke rodoljubive pjesme i pokušavaju je uskladiti s muzičkim tonovima.

Kao stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca u BiH i širom svijeta, pred odigravanje utakmica sa Argentinom i Nigerijom, stajao sam mirno i slušao muzičke tonove  himne BiH, s ponosom kao što sam nekad davno slušao intoniranje himne “Hej Sloveni” , koja nas je sviju, sve narode bivše Jugoslavine, dizala do neba. Tada se nismo inventarisali kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao danas, što nam nije smetalo da cijenimo i u sebi prepoznajemo genetska nacionalna obilježja.

I himnu pravimo desetljećima

Državna himna je imidž države. To je reprezentativna pjesma koja se izvodi u državnim svečanim prilikama i prigodom značajnih sportskih i kulturnih manifestacija. Himna je  slavospjev kojim se uveličava kult države, careva, vladara i monarha. U većini slučajeva izvodi se jedna, obično prva strofa himne. Stvaranjem nacija nastale su prve nacionalne ili rodoljubive himne, a stvaranjem klasa borbene himne, kao što je fracuska “Marseljeza”. Pored nacionalnih postije multinacionalne ili međunarodne himne, kao što je himna Evrope “Oda radosti”.

Tekst himne treba da bude prihvatljiv za sve državljane i da se svi građani mogu s tekstom identifikovati. Od 1992. do 1998, himna BiH je bila “Jedna si jedina” po klišeu stare narodne pjesme, a po tekstu Edina Dervišhalidovića, ali hrvatsko i srpsko stanovništvo je nisu prihvatili kao potsticajnu za nacionalno jedinstvo.

Na osnovu konkursa Ureda visokog predstavnika od februara 1999.godine, a u skladu sa Zakonom o državnoj himni iz jula 1999. godine,  prihvaćena je kao Himna BiH muzička skladba Dušana Šestića nazvana “Intermezzo”. Bila je to tonska muziča himna bez riječi.Time je zamjenjena hima “Jedna jedina” navodno zbog toga što se u himni ne spominju Srbi i Hrvati, mada se ne spominju ni Bošnjaci. Ali i u tome je bilo važno  razvaliti ono što nas drži zajedno, kao i u svemu drugom. Himna BiH s muzikom  D. Šestića i tekstom B. Isovića čekala je svjetlo dana do 2007, ali ga nije dočekala, pa je natječaj za tekst himne obnovljen je 2008, ali ni tada nije okončan.

Iz vijeća ministara BiH bilo je najavljeno da će BiH dobiti tekst himne u kojoj će se  pjevati o jedinstvu, ravnopravnosti, slobodi i pravdi…prije početka prvenstva u Brazilu, ali se to nije dogodilo.

Himna nas poziva da prevaziđemo podjele i ostanemo zajedno

Himna nam govori da smo bili i ostajemo zajedno. Ona nas poziva da prevaziđemo podjele i da nastavimo još složnije i sa više zajedničke ljubavi, optimizma i entuzijazma idemo u nove pobjede.. sportske i sve druge. Himna je naš pobjednički poklič. Ali da bi to bila ona mora da podstiče, motivira, ujedinjuje, da bude prepoznatljiva i prihvatljiva za sve uzraste, sve dobi, u svim vremenima, onima koja su prošla i onima koja dolaze. Himna BiH to nema. To je izgubila. To joj je oteto. Ali ima nas… sviju nas koji neizmjerno volimo ovu zemlju i osjećamo je svojom jedinom.

Uspjesi i neuspjesi  koje postižu naši sportisti nam daju pravo da vjerujemo u sbe, u našu mladost. A dio te mladosti, tog poleta,  su naša rukometna, odbojkaška , fudbalska reprezentacija…

Od fudbalske reprezentacije BiH se očekivalo mnogo. Očekivali smo mi i mnogi u svijetu oko nas. Nažalost, nismo se predstavili ni himnom, ni igrom, ni rezultatom. Bili smo ispod svog nivoa. Kao da smo zaboravili zašto smo došli u Brazil i izgubili motiv. Trebao nam je dodatni naboj, ali ga nismo našli. Naša reprezentacija nije se uspjela izdignuti iznad traumatične bh svakodnevnice i povući nas neprijed. Ostali smo gdje smo i bili. Još uvijek bez himne koju bi zajedno zapjevali i bez igre kojom bi razbili političko jednoumlje kojim smo okovani. I Hrvatska reperezentacija je izgubila, ali njihov patriotski naboj, njihovo rodoljubje nije oslabilo. Ostaje nam da  se i dalje nadamo i čekamo Himnu BiH koju ćemo svi pjevati zajedno i zajedno slaviti nove pobjede.

Burlington, 24. Juna 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

Glavu gore, idemo dalje. Fudbalska reprezentacija BiH, naši rukometaši, odbojkaši… na najbolji način predstavljaju, prezentiraju, čuvaju i brane ime i ponos Bosne, simboliziraju snagu otpora da se odoli svim izazovima i iskušenjima koje zadnjih desetljeća doživljavaju BiH i njeni narodi.

 marakana-rio

Poraz od Argentine četvrtog dana Svjetskog prvenstva u nogometu u Brazilu BiH i njeni Zmajevi doživjeli su kao novu nadu koja hrabri i daje potsticaje da se složno i ujedinjeno ide naprijed do potpune pobjede. Njihov motiv i snagu njihovih emocija na duboko emotivan način (čak uz poneku suzu) doživjeli smo i osjetili u sebi svi mi u zemlji i širom svijeta, koji u srcu osjećamo gene BiH. Emotivno smo to doživjeli na ponos naših Zmajeva, na svoju domovinu i sebe same.

Dok se intonirala himna BiH, a naši Zmajevi stajali zagrljeni, plakao sam kao malo dijete, a duboko vjerujem i mnogi od vas koji srcem volite i osjećate svojom ovu razrovanu i napaćenu zemlju. Stajao sam i plakao, i nije me bilo sramota suza. Bile su to suze radosnice. I kako reče jedan od rodoljuba „ srce mi je bilo kao kuća, ma kakvi kao kuća, kao stotinu kuća”.

Jučer smo živjeli za BiH, disali njenim plućima, slušali jake otkucaje srca i odbrojavali minute nade u pobjedu, koju tako dugo i željno očekujemo.Nažalost, doživjeli smo još jedan poraz koji nas nije dotukao već nam vraća vjeru u pobjedu, kuju su već istog dana na najbolji način najavili bh rukometni divovi pobjedom nad Islandom, koja nas  vodi na još jedno svjetsko prvenstvo u rukometu, koje će se održati idiće godine u Kataru..

BiH se kroz vatru i vodu izdigla iz golgote. Nikad u svojoj historiji BiH nije imala toliko zastava. Nosili su ih i kitili se s njima mladi Bosansci i Hercegovci. Pobjednčka euforija je zahvatila BiH i njenu dijasporu. Proširila se širom svijeta da potvrdi našu postojanost, opstojnost i odlučnost da budemo i ostanemo svoji na svome. Svuda se vide i susreću radosna lica i zastave, kape, šalovi i majice sa domovinskim simbolima i likovima naših sportskih ljubimaca. Likovi Džeke, Spahića, Pjanića… zamjenili su omrznute likove naših ljigavih kompromitiranih političkih lidera, koji nam se svakodnevno poturaju u svim medijima i truju nam život. Pjeva se i igra, raduje i priželjkuje već odavno izgubljena sreća, a u paklenoj sportskoj atmosferi zanavlja se naša međusobna ljubav i obnavlja se ljubav prema domovini. Nikad domovinski patriotizam nije imao u sebi toliko pozitivnih naboja, kao ovih dana u svim dijelovima BiH, na ulicama brazilskih gradova, širom svijeta. Svi u svijetu su mogli vidjeti da mala Bosna ima veliko dobro sportsko srce, koje je spremno da se bori i uzdigne na pijadestal koji zaslužuje.

Ljubav za BiH i ponos svojim bh porijeklom su duboko usađeni u gene naših mladih generacija koje se rađaju i odrastaju širom svijeta i ne mogu im umanjiti vrijednost niti ih eliminisati nikakva razočarenja, nikakvi neuspjesi i porazi. Sumnje, nevjerice i opstrukcije su sve manje djelotvorne. To je potvrdio i pokazao četvrti dan svjetskog nogometnog prvenstva na kojem je pod nebom Marakane sa 74000 gledalaca i milionskim TV auditorijem BiH zablistala punim sjajem. Poraz protiv Argentine nas nije porazio, već nas više ujedinio, ulio nam dodatnu dozu povjerenja u nas same i dao više snage za pobjede koje dolaze. Zato mnogi komentarišući utakmicu s Argentinom poraz nazivaju „slatki poraz“.

zastava s ljiljanima

I ovako se navijalo za naše Zmajeve

Istorija se pisala u Brazilu. Zastava BiH se viorila na Marakani. Naši sportisti su se borili srcem i na Marakani zauvjek ostavili upisano ime Bosne i Hercegovine, koja je ravnopravno stala rame uz rame sa svjetskim sportskim divovima, kakvi su Brazil, Argenitina, Njemačka…

Sa odlaskom naših Zmajeva na svjetsko prvenstvo u Brazil politika je makar nakratko ustuknula i prepustila mjesto sportu. Tako je najvažnija sporedna stvar na svijetu ponovno (makar na određeno vrijeme) postala dominantna nad  politikom, s kojom smo već duže vrijeme opijeni i drogirani. Naši zmajevi su nas zbili u redove, približili jedne drugima, dali nam do znanja da politika nije i ne mora biti naša devna hrana, da se bez nje može sretan ujutro ustati i još sretniji otići naveče na počinak. Naravno takvo približavanje ne odgovara secesionistima i neprijateljima BiH. Uplašili su se da će njihovo jednoumlje oslabiti, da će  izgubiti svoj uticaj na mase, što se jasno moglo vidjeti tokom posljednjih poplava, a potvrdilo i za vrijeme odigravanja utakmice s Argentinom, kada su bosnomrzci umjesto za domovinu u kojoj dnevno kruh jedu navijali za zemlju o kojoj tako malo znaju i u kojoj nikad nisu bili.

Narednih dana očekuju nas odlučni, ali s pravom vjerujemo lakši okršaji s Nigerijom i Iranom.To se moglo zaključiti iz susreta Nigerije i Irana, koji je na našu sreću završen nerješeno. Ma koliko protivnici izgledali lakši od Argentine, moramo se maksimalno mobilisati i izvući dragocjeno iskustvo iz poraza s Argentinom. Naš stručni štab zna šta hoće i šta može. S pravom vjerujemo da je poraz bio rezultat prevelike želje za pobjedom i potvrđivanjem nesumljivih vlastitih vrijednosti. Ipak, početak poraza mogao se nazreti već pri izlasku naših sportista na teren, po više pokunjenih glava i prilikom intoniranja himne, kada se na licima nekih naših igrača jasno mogao prepoznati strah i zabrinutost, kao u Džeke. Što se tiče strategije, postije mišljenja da je trenerski tim mogao ranije uočiti da se sa jednim špic igračom protiv pet odbrambenih igrača Argentine ne može učiniti dovoljno u napadu i da odbrana u takvoj postavci teško može odoljeti napadima  napadačkog četvorca predvođenog Messijem. To se potvrdilo i pokazalo tačnim ulaskom Ibričića. Pa i pored tih taktičkih problema naš napad je imao brojne šanse i u dužem toku utakmice zadavao brigu forsiranom protivniku. To nam daje pravo da vjerujemo da su uspjesi pred nama, samo treba u njih vjerovati, a podrška bh javnosti na sportskim terenima Brazila, u BiH i širom svijeta neće izostati. Reprezentaciju BiH želimo vidjeti u polufinalu.

Ljubav i ponos BiH ne mogu slomiti porazi.Glavu gore, idemo dalje. Sportski uspjesi naših sportista, fudbalera, rukometaša, odbojkaša… dižu nas na noge da složno i zajedno ponovno zapjevamo Himnu slobode, vjere i napretka, za sreću i dobrobit svih naših naroda, za sreću i dobrobit naše voljene jedine domovine Bosne i Hercegovine.

Burlington, 18.  Juna 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

institute for research canada logo

 
11. juli, 2014.

Misliti genocid u Srebrenici znači tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju političkih i kulturnih ciljeva? Dejtonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest.

Prošlo je devetnaest godina od genocida u Srebrenicistravičnog zločina i simbola stradanja,agresije i genocida u Bosni i HercegoviniU Srebrenici se dovršava barbarski pohod režima koji je ognjem i mačem pravio “Veliku Srbiju”. Bosanski Srbi u velikom brojupotaknuti velikosrpskom politikom iz Srbijeshvatili su da je jedini način da se stvori homogena, « Velika Srbija » da se izvrši  agresija i genocidA genocid u Srebrenici predstavlja dovršavanje procesa zločina nad Bosnom i Hercegovinomdovršenje projekta „čiste“ srpske teritorije u Bosni i HercegoviniTaj proces se nije mogao sprovesti bez režima Slobodana MiloševićaDanašnja srbijanska vlast odgovornost za genocid u Bosni i Hercegovini podmeće bosanskim Srbima koji su Dejtonski sporazum o miru pretvorili u sredstvo gušenja države Bosne i Hercegovine.

Na pragu dvadesete godišnjice jednog od največih zločina protiv čovjeka i civilizacije poslije holokausta u EvropiInstitut za istraživanje genocida Kanada poziva bosanskohercegovačku,evropsku i svjetsku akademskukulturnu i političku javnost da konačno počne misliti genocid u SrebreniciNovo promišljanje genocida u Srebrenici se treba zasnivati na:

 

  1. Genocid u Srebrenici se ne može svesti na jednu dženazu godišnje i kurtoazni govor saučešća političara iz Bosne i Hercegovine i inostranstva. Time se iskrivljuje, prikriva genocid koji u nedostatku novog promišljanja može podstaknuti nove velikosrpske nasrtaje na Bosnu i Hercegovinu.
  2.  Genocid nad Bošnjacima Srebrenice je na savjsti evropske i općenito svjetske zajednice. Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Dakle, genocid u Srebrenici treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.
  3.  Na međunarodnim skupovima se pominje Srebrenica, ali se ne veže za Bosnu i Hercegovinu. Tako se stiče dojam da je Srebrenica neko neodređeno mjesto izvan bosanskohercegovačkog prostora. Neznanje, neodgovornost i nesposobnost pojedinaca i institucija predstavljaju osnovicu potkopavanja herojske odbrane Republike Bosne i Hercegovine i ponižavanja žrtava stradanja. Time se pomaže da agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu retroaktivno postane „građanski rat“ u kojem su „svi ubijali“ i u kojem su „svi jednako krivi“.
  4.  Zna se ko je izvršio zločin genocida u Srebrenici, a znamo li odgovornost mnogobrojnih međunarodnih i unutrašnjih političara koji Presudu Internacionalnog suda pravde u Hagu o genocidu u Srebrenici pretvaraju u mrtvo slovo na papiru. Presuda treba da služi za traženje i poštovanje prava, za ostvarivanje  pravde za žrtve, za utemeljenje istine o zločinu. Područje genocida treba da ima poseban status u savjesti međunarodne zajednice, a ona i danas prelazi preko toga što se u toj zoni, na primjer, ni sada ne dopušta bošnjačkoj djeci, potomcima genocida, školovanje na maternjem jeziku.
  5.  Kompleksnost problema genocida zahtijeva da se na više razina govori i djeluje, a jedna od njih estetičko-umjetnička i poietička je izuzetno važna.
  6.  Institucije entiteta Republika Srpska, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bosanskohercegovačke dejtonske institucije moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu Republika Srpska očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. To im je omogućio upravo Dejtonski mirovni sporazum. Od 1995. do 2014. Bosna i Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika Srpska četnički antibosanski projekt trebaju odstupiti iz struktura vlasti. Tu se ne radi o naivnosti i neznanju – riječ je o nedoraslosti i krajnjoj neodgovornosti.  Tako se entitet Republika Srpska pokazuje kao rezultat i kao čuvar  ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države Bosne i Hercegovine. To vodi ka novim ratovima.
  7.  Polazeći od naučno utemeljenih ideja da genocid udara u sam temelje države i društva, misleći o genocidu u Srebrenici, mi mislimo dejtonski projekt kao projekt koji direktno dovodi u pitanje državu Bosnu i Hercegovinu i podmeće  antibosanski Ustav (Anex IV). Misleći o genocidu u Srebrenici, dakle, mislimo o državi i društvu u Bosni i Hercegovini. Bošnjačka politika i predstavnici političkih stranaka koji se navodno brinu za interese bošnjačkog naroda, nisu pokazali doraslost u razumijevanju genocida koji je sproveden nad stanovnicima Bosne i Hercegovine. Bošnjaci ne poklanjaju neophodnu pažnju velikosrpskom programu etničkog čišćenja i genocida koji traje dva stoljeća. Entitet Republika Srpska je rezultat tog programa.
  8.  Misliti genocid u Srebrenici znači i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju političkih i kulturnih ciljeva? Dejtonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je moguće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države Bosne i Hercegovine?  Donošenje nužnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini nije moguće uz očuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. Zločinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava.
  9.  Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj se dogodio genocid, pored više pokušaja nije usvojila dokument o osudi genocida. Misliti genocid u Srebrenici podrazumjeva usvojanje rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i proglašenje 11. jula danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Institut za istraživanje genocida Kanada putem svoga Internacionalnog ekspertnog tima će pojačati napore i tražiti pritisak međunarodnih faktora na pojedine članove Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u smislu da promjene svoje razmišljanje i stavove kako bi se rezolucija usvojila. To je prije svega ljudska obaveza i poštovanje prema žrtvama i svjedocima genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.
  10.  Na kraju, misliti genocid u Srebrenici podrazumijeva  razvijati sistem obrazovanja koji će učiti generacije da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena višestruka agresija, a nad njenim građanima genocid. Danas u svijesti bosanskohercegovačkog čovjeka pojmovi agresija genocid na putu su da nestanu.

Emir Ramić,

Institut za istražvanje genocida, Kanada

Dodikova demagogija

Posted: 6. Juli 2014. in Intervjui

sdbih

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je prilikom  obilježavanja 72 godine od Bitke na Kozari da se srpski narod u Republici Srpskoj ne osjeća slobodnim, a da je BiH ono što ga često sputava u slobodi.

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine smatra da Dodiku nije mjesto na obilježavanju bitke na Kozari . Svaki normalni čovjek i gradanin  Bosne i Hercegovine koji imalo poznaje noviju historiju naše domovine  je svjestan značaja narodno-oslobodilačkog rata, tradicija kao i poruke  koju on šalje svim narodima i narodnostima.

Ne ulazeći u Dodikovu kompetenciju poznavanja naše historije, smatramo da svojim prisustvom Dodik skrnavi vrijednosti zajedništva i jedinstva za što su svoj život dali narodi Potkozarja i Kozare svih nacionalnosti.

Tačno je je da srpski narod kao i ostali narodi nisu slobodni u Bosni i Hercegovini ali ne zbog toga što žive u zajedničkoj domovini već zbog Dodikove politike podjela i njemu sličnim, koja ih je osiromašila, obezvrijedila i stvorila kriminalnu mafiju sa dobrim životnim standardom.

Udar na državu Bosnu i Hercegovinu i prijetnje o ocjepljenju nisu ništa drugo nego demagogija kojim se želi izbjeći efikasna država koja će osloboditi sve narode i obračunati sa kriminalom u zemlji. Bosansko­-hercegovačka javnost umjesto demogoških poruka traži konkretene odgovore kao što je kako je to moguće da ruske banke preko laktaške IEFK banke operu 5 milijardi rubalja. Dodik se drži one poznate ;”Dok je para daj narodu `leba i igara”!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_2563
Najavio sam i ovaj kratki zapis. Naime, ne može se tek jednostavno prijeći samo sa po kojom fotografijom nakon posjete Cazinu početkom juna ove godine. Utiske sam itekako već  sredio a tamo sam išao i po vlastitoj želji kao i po pozivu. Želja mi se pojavila nakon intervjua sa prvim  čovjekom te općine, mlađahnim Nerminom Ogreševićem iz kojeg razgovora sam saznao mnogo toga što je ovaj kraj učinilo mnogo drukčijim, odnosno destinacijom mnogo poželjnijom za življenje, ali i za posjete, nego je to bilo ranijih decenija. To što je Cazin bio decenijama u zapećku mnogih zbivanja, posebno što je bio sputavan u svome ekonomskom i svekolikom drugom razvoju, ima svoju političku i historijsku pozadinu i tema je za sebe.
Drugi razlog posjete ovom gradiću u srcu “Ljute Krajine” jeste da sam bio pozvan od načelnika Općine, gospodina Ogreševića, da ga posjetim u sklopu svoga ovogodišnjeg boravka u Bosni.
Tako je i bilo. Našao sam se u kabinetu ovog mladog čovjeka, koji, usput budi rečeno, odrađuje svoj treći uzastopni mandat kao prvi čovjek cazinske općine. Sama ta činjenica dovoljno govori o njemu i onome što je do sada uradio za Cazin. Dok sam sa sinom čekao u kancelariji njegove sekretarice svoj termin kod gospodina Ogreševića, bio sam već tada impresioniran pažnjom njegovih, također mladih suradnika, među kojima je prednjačila njegova savjetnica za odnose s javnošću Adisa Muhamedagić. I ona i ostali su se zaista trudili da nam budu što bolji domaćini.
SAM_2562
Kada je došlo vrijeme susreta sa načelnikom Ogreševićem, pojavio se taj mladi, skromni čovjek u kancelariji njegove sekretarice gdje smo, uz kahvu, razgovarali.
Mnogo toga mi je rekao a što nije bilo predmet našeg ranijeg razgovora za medije i što sam sada prihvatio kao dopunu, pojašnjenje. Njegov zdrav pristup vođenja ove općine, ali cijele, ne samo gradskog jezgra, je bio uočljiv pa i dominantan. Jedan od mojih bitnih utisaka jeste da se, zapravo, radi o jednom timu mladih, poštenih i sposobnih ljudi koji, prije svega, vole svoj zavičaj i daju mu ono što mogu i što znaju. No, nije prevashodni cilj ovog zapisa prepričavati razgovor sa mojim domaćinom, nego i navesti kako nam je aranžirao da nas prati do Ostrošca njihov službeni automobil, a s nama u našem autu je bila mlada Adisa Muhamedagić. Išli smo nekim zaobilaznicama kako bismo se praktično uvjerili da su svi putevi na teritoriji cazinske općine asfaltirani i kako bismo usput čuli da je za mandata ovog načelnika u svako cazinsko selo dovedena voda. Pokazani su nam i neki privredni kapaciteti.
Rastali smo se sa mladim Ogreševićem uz njegovu najavu da ćemo se na terenu barem djelimično uvjeriti u ono o čemu nam je on pričao (i uvjerili smo se) i želju da se ponovo nekad sretnemo, a s Adisom i vozačem Šerifom (borac V Korpusa A RBiH) se rastasmo u ambijentu zamka Ostrožac za čiju sanaciju, kako rekoše, se traže donatori. Kako ne zabilježiti i nezaboravni pogled na Unu, i uzvodno, prema Bihaću, i nizvodno, prema Bosanskoj Krupi.
SAM_2565
Posjeta Cazinu je jedna od ljepših epizoda koje doživjeh za nedavne posjete Domovini. Za to, nesumnjive zasluge pripadaju mladom Nerminu Ogreševiću i njegovim mladim suradnicima.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso
Evo još nekoliko fotki:
SAM_2559
——————————————————————————————————————————————————————
SAM_2560
——————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2561
————————————————————————————————————————————————————————
SAM_2564
———————————————————————————————————————————————————————
SAM_2566
———————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2568————————————————————————————————————————————————————————
SAM_2558
SAM_2536
 
Moje nedavno tumaranje Bosnom veoma emotivno i snažno je obilježio i jedan susret u znamenitom Kozarcu. Koliko je on bio značajan za mene i zašto je proizveo  višak emocija u meni najzornije ću objasniti ako odmotam film unazad, ne samo nekoliko godina, nego i decenija.
Što se decenija tiče, one zadiru u vrijeme prije Drugog svjetskog rata kada je glavni junak ove priče pohađao banjalučku medresu skupa sa mojim rahmetli babom. U poslijeratnom periodu su bili izuzetno bliski, ma gdje se ko od njih nalazio na službi i jedan drugoga su izuzetno cijenili. Moj otac je preselio u vječni svijet pred kraj, sada već  davne 1989. godine i splet okolnosti je htio da se ja sa Teufik efendijom sretnem sredinom 1992. godine kada je on izbjegao iz Kozarca u Banja Luku gdje je boravio kod kćerke i zeta. S obzirom na moju tadašnju poziciju u IZ Banja Luka, imao sam priliku sretati se sa hadži Teufik efendijom svakodnevno i mi smo ga tretirali kao svog vlastitog imama. Imao sam prema njemu i dodatno poštovanje zbog moga rahmetli oca, odnosno njihovog međusobnog višedecenijskog ahbabluka i, naravno, njegovih godina.
Krajem 1994. ja sam morao napustiti Banja Luku, a Teofik efendija je ostao. Tada je bio zašao u 74-tu. Iz svoga egzila ću poslije saznati da je i on morao u svoj slijedeći muhadžirluk, u Hrvatsku. Ali, naše veze su se bile prekinule.
Helemnejse, jednom Kozarčaninu koji živi  ovdje u Americi i s kojim sam relativno blizak je februara 2013. preselila na ahiret majka. Živjela je u Kozarcu. Naravno, on je išao tamo radi dženaze. Po povratku mi priča detalje i, između ostalog, spomenu da je dženazu predvodio niko drugi nego hadži Teofik efendija Hadžić. “Zar je jos živ”? – bila je moja prva reakcija. “Ne samo da je živ, nego još ide u džamiju i, eto, nekima, poput mojoj majci, čak predvodi dženaze…” A tada je već bio kročio u 92.
Gorio sam od želje da ga čim prije sretnem. Lani mi se omaklo, ali u nedjelju 1. juna ove godine, najavljen se nađoh u kući hadži Teofik efendije, sina mu Ekrema i snahe, u Kozarcu.
SAM_2527
Malo je reći da je susret bio dirljiv. Koliko smo mogli odmotavali smo film unazad. Kod njega me mnogo toga impresioniralo, a naročito memorija. Ostanem naprosto bez daha kada slušam kako o nekim događajima iz davne prošlosti govori do u najsitnije detalje. Ali, nije to sve…ima još: nakon što je bio prešao 80-tu, napisao  je knjigu DŽAMIJE I DŽEMATI KOZARCA, koja je svjetlo dana, u izdanju “Grafisa” Cazin, ugledala 2003. godine i koju mi je sada poklonio. Reče mi moj dragi i dobri Teufik efendija da je sav novac od prodatog tiraža ove knjige (1000 primjeraka) donirao za Biblioteku Medžlisa IZ-e Kozarac.
SAM_2808
Nije ni to sve, šlag dolazi, kao i obično, na samom kraju: Pokazao mi je rukopis svoje buduće knjige koju upravo završava u svojoj 94-toj godini života i koja će nositi naslov BANJALUČKE MEDRESE. Djeluje kao medicinski fenomen podatak da je, s obzirom da mu je obilna biblioteka uništena 1992. kada je spržen i sam Kozarac, ovu knjigu napisao isključivo iz vlastite memorije. Dakle, njegova memorija još uvijek barata detaljima starim skoro 80 godina.
SAM_2535
Ispred kuće hadži Teofik efendije i sina mu Ekrema (u pozadini Kalatska džamija)
Negdje nedavno napisah da je ovo moje putešestvje vrijedilo i troškova te fizičkih i onih drugih napora, ako ni zbog čega, ono zbog mirisa banjalučkih lipa. Sada bih dodao da sam kojim slučajem bio uskraćen za  miruh najmirisnijih lipa na Planeti, vrijedilo bi sve ovo zbog susreta sa ovim izuzetnim čovjekom i alimom.
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

sdbih

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine podržava peticiju “Milion potpisa za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, koju je inicirao gospodin Bernar Henri Lévy uz podršku Žila Hercoga i Florens Hartman te poziva sve one koji nose Bosnu i Hercegovinu u srcu da je potpišu.

 Evropa snosi jedan dio odgovornosti za stanje jer je Bosni i Hercegovini  navukla ludačku košulju koja se mora s nje prije ili kasnije skinuti! Evropa je sa cinizmom okrenula leđa vlastitoj tradiciji borbe za slobodu i demokratiju i onih vrijednosti koje ljubomorno čuva u svom dvorištu. Gradeći Deytonski institucionalni okvir u Bosni i Hercegovini, Evropa je paralizira državu, osiromašila i sprječila pomirenje njenih ljudi.

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine  pridružuje se zahtjevu da se trenutno i bezuvjetno otpočnu pregovori između Evropske unije i Bosne i Hercegovine o prijemu u punopravno članstvo.  Evropska unija  treba odmah odobriti  status kandidata za članstvo ne postavljajući standardne uslove, koje nacionalzam u BiH vješto korist kako bi usporio njen ulazak i borbu protiv kriminala.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

SAM_2510
Išlo je teško, kao i kod svakoga. Ali ja sam uspio među prvima povratiti svoju imovinu, zahvaljujući prvenstveno Američkoj ambasadi i tadašnjem ambasadoru, gospodinu Milleru, te Dodiku…….Gornji Šeher ima budućnost!…. Strašni su potencijali ovdje koje je Bog dao ali ovdje je žalosna jedna druga priča. Naime, puno ljudi koji su otišli iz Banja Luke i koji sada žive po svijetu došlo bi nazad, imaju sada penzije, imaju ovdje sanirane kuće, nema nikakvih problema što se tiče međunacionalnih odnosa ovdje. Na kraju krajeva, u toku samog rata domicilni stanovnici se ovdje nisu međusobno zamjerili ……Kaburi mojih su u Gornjem Šeheru pa i moj će biti. Kada sam prvi put ušao u Banja Luku nakon Dejtona, a dovezao me pitzgauer kod tadašnjeg gradonačelnika, gospodina Umićevića, njegovi saradnici su me pitali: “Gospodine Kobilj, kada vam se vrati imovina, šta ćete s njom”? Odgovorio sam: “Gospodine, ja vas ne znam, ali ja sam se rodio u Gornjem Šeheru i završit ću u Gornjem Šeheru..” Kada sam potom otišao kod ambasadora Millera, on mi je postavio podpitanje da li je istina to što sam rekao u kabinetu Umićevića? Odgovorio sam: “Ekselencijo, ja nikad nisam lagao…” Uzvratio je: “Eh, sada ću vam pomoći”! I, pomogao mi je, maksimalno….Jer, ja sam i u Sarajevu muhadžir, i u Bihaću muhadžir….. Ovdje treba kadrova. Ova naša Bosna i Hercegovina ima strašnih potencijala ali joj treba naših mladih ljudi koji se školuju vani i ja u njih, zapravo, vjerujem. Ovdje je daleko više praznog prostora nego na Zapadu za rad i napredovanje. Naravno, govorim o mladim ljudima, školovanim, pametnim i koji imaju i neku osnovicu vlastitog kapitala…..

 
 Domicilnim Banjalučanima ne treba objašnjavati šta je Gornji Šeher, ali za one druge navest ću samo da se radi o drevnom banjalučkom naselju, embrionu urbane Banja Luke. S obzirom da sam lično emotivno vezan za to naselje, kojeg okupatori Grada drsko prometnuše u “srpske toplice”, ne ostanem ravnodušan kada ga svake godine, posjećujući ga, vidim polupraznog ili skoro praznog. Tinja neki plamičak u njemu a njega kao takvog održava i ne da da se ugasi, uz još neke, malobrojne, upravo moj sugovornik. Najavljujući ovaj razgovor u diktafon, spomenuvši mjesto i vrijeme istog (Gornji Šeher, 31. maja 2014.), našalio sam se sa Džemilom kroz prvo pitanje, u želji da našem razgovoru udahnem malo duha i pozitivne energije.


Smijem li ja javno nazvati Gornji Šeher?
 
KOBILJ: Ja uvijek kažem Gornji Šeher…(to reče ozbiljnog lica i glasa…, op. B.G.)…
 
Ma šalim se, čovječe, barem za nas dvojicu ne smije biti upitno kako zvati ovo drevno banjalučko naselje….
 
KOBILJ: Znam, ali želim reći da niko od domicilnih Banjalučana, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ovo naselje ne zove nikako drugačije nego Gornji Šeher!
SAM_2508
 
Svako od nas Banjalučana ima svoju autentičnu priču o svom putešestvju i problemima koje smo imali krajem 1991. i početkom 1992. pa nadalje i svaka ta priča je pojedinačna, zasebna ali sve one su istovremeno i zajedničke jer riječ je o jednom projektu čiji smo mi bili žrtve. Tvoja pojedinačna priča mogla bi biti utoliko specifična i zanimljiva za mnoge s obzirom da si ti poznat Šeherlijama i Banjalučanima, pa i šire, kao jedan uspješan poslovni čovjek ovih prostora. S tim u vezi neka bude i pitanje: U kakvom poslovnom ambijentu si ti dočekao kraj 1991. i početak 1992. godine, kada je svo ovo zlo i počelo?
 
KOBILJ: Ja sam privrednik već 50 godina, nažalost..
 
Zašto “nažalost”…?
 
KOBILJ: Pa zato što mi je sada već puno godina…Znači, ja sam te 1991. godine u proizvodnji i prodaji plastike zapošljavao 36 ljudi, bio sam vlasnik tri hotela, zapravo vlasnik triju i u dva suvlasnik gdje sam zapošljavao 136 ljudi…
 
Koji su to hoteli?
 
KOBILJ:To su bili hotel “Šehitluci”, ovaj hotel gdje sada sjedimo i bazen. Bio sam suvlasnik u “Palace-u”. Znači, zapošljavao sam 136 ljudi u ta četiri objekta, bez dinara kredita, bez dinara obaveza….I, normalno, kada je došlo vrijeme da se pokupim, da bježim, sa sobom nisam mogao ponijeti ništa.
 
Dobro, znači li to da si izlazio iz Banja Luke?
 
KOBILJ: Da, ja sam pobjegao iz Banja Luke 28. jula 1992. godine. Vratio sam se među prvima, odmah poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma…
 
Gdje si bio otišao?
 
KOBILJ: Otišao sam u Beograd, pa u Novi Sad, pa u Sloveniju i na kraju sam završio u Umagu, Češkoj itd…Svugdje gdje sam bio radio sam. Cijelo vrijeme sam bio aktivan, skupa sa svojim sinovima. Na kraju krajeva, vozio sam i kamion kako bih zaradio za komad kruha.
 
Znači, sva tvoja ovdašnja imovina je bila uzurpirana…?
 
KOBILJ: Svakako, sva je bila uzurpirana.
 
Uključujući i kuću…?
 
KOBILJ: Da, uključujući i kuću, i bazen i hotele koji su bili devastirani. Na Šehitlucima je bila “Big stanica”, nažalost, za 11 godina nisam dobio pfeninga kirije od njih, jer sam ga bio izdao pod kiriju i danas sam s njima na sudu, a što se tiče bazena, Opština ga je bila izdala i poslije mi je namirila štetu.
 
I kako je išlo sa povratom imovine?
 
KOBILJ: Išlo je teško, kao i kod svakoga. Ali ja sam uspio među prvima povratiti svoju imovinu, zahvaljujući prvenstveno Američkoj ambasadi i tadašnjem ambasadoru, gospodinu Milleru, te Dodiku…
 
Zašto njemu?
 
KOBILJ: Pa u to vrijeme Dodik je bio predsjednik Vlade i on mi je pomogao.
 
Jesi li se poznavao s njim ranije?
 
KOBILJ: Jesam, nekada smo bili u istoj stranci kod Ante Markovića (Savez reformskih snaga, op. B.G.) i u povodu formiranja te Stranke skupa smo dočekali Antu Markovića na Mrakovici, a znali smo se i mnogo ranije iz Saveza socijalističke omladine i gospodin Dodik se prema meni jako korektno ponio.
 
Znači, pomogao je…?
 
KOBILJ: Jeste.
 
Zašto si se odlučio da prodaš bazen?
 
KOBILJ: Ne, nisam se odlučio da ga prodam i ovo sve je bilo kupljeno prije rata. Ja sam bazen, zapravo, dao banci prebijajući dugove s njom. A bazen, svugdje u svijetu, ne može biti samo u privatnim rukama, može samo u opštinskim ili opština treba subvencionirati privatniku. Ja sam bio vrlo uspješan s bazenom dok Grad nije napravio novi bazen na izlazu iz Banja Luke i tim povodom su svi klubovi otišli u taj bazen čime sam ja izgubio klijentelu i onda sam se odlučio da ga se riješim.
bazen u seheru
 
To je, znači, bio jedan poslovni rezon?
 
KOBILJ: Da.
 
Znam ja kao i svi Banjalučani da je ovaj hotel u kojem sjedimo bio devastiran, skoro u ruševnom stanju. Kako je išlo s njegovom sanacijom, odnosno preadaptacijom?
SAM_2506
KOBILJ: Išlo je teško, posebno s obzirom da mi ovdje imamo kuću koja je pod zaštitom države…
 
seranica kucaŠeranića kuća?
 
KOBILJ: Da, i ovo moralo ići po Bečkoj konvenciji sasvim drugim putem pa je projektiranje i kompletiranje dokumentacije trajalo pune dvije godine, a sama sanacija je za mene bila jednostavna - uradio sam je za godinu dana…
 
Znači, papirologija je bila problem?
 
KOBILJ: Jeste, zahvaljujući toj kući Šeranića koja, nažalost, propada a koja se tretira da je pod zaštitom države a, zapravo, nije ni pod čijom zaštitom. Tako da meni nije bio problem sanirati hotel, čak ni financijski jer je sve, i sa stručne i financijske strane, išlo glatko.
 
I šta danas ovaj hotel nudi svojim potencijalnim gostima?
 
KOBILJ? Pa ovo je namijenjeno uglavnom poslovnom svijetu koji dolazi u Banja Luku. Posebno sam napravio apartmane sa kuhinjama za naše ljude koji dolaze u Banja Luku i koji nemaju svoje kuće ovdje.
SAM_2512
Koliko ima takvih apartmana?
 
KOBILJ: Ima ih osam.Mogu reći da je veliki odziv starosjedilaca Banja Luke jer su svi oni emotivno vezani za ovaj hotel. Puno sam do sada dobio pohvala upravo od Banjalučana.
 
Kakvi su, inače, utisci klijentele do sada, ne samo banjalučke?
 
KOBILJ: Vrlo pozitivni.
 
Hoće li biti nekih novih ulaganja i eventualnog proširenja asortimana ponude?
 
KOBILJ: Do sada je ponuda vrlo kvalitetna i ovo do sada je sasvim dovoljno, barem za ovaj prostor i za ovaj ambijent.
SAM_2511
 
Eh, imam još dva pitanja, možda je ovo slijedeće poteško za obojicu ali ja ću ga ipak postaviti: hoće li ovaj Gornji Šeher u svakom pogledu živnuti u neko dogledno vrijeme? Kakva je, po tvojim procjenama, njegova budućnost? Ima li Gornji Šeher, zapravo, budućnost?
 
KOBILJ: Gornji Šeher ima budućnost! Postojeći bazen koji je do prije godinu dana bio moj…
 
A sada je?
 
KOBILJ: Preuzima ga Zavod za medicinsku rehabilitaciju “Dr. Miroslav Zotović”  i planirani  kapaciteti su 300 ležaja, što je optimalno da bude ekonomski opravdan i tu će biti zaposleno jako mnogo naroda. Čovjek oko kojeg će se sve vrtiti jeste dr. Talić, poznati ljekar i privrednik. Treba vidjeti šta je napravio u Slatini i to je već evropska priča.
 
Je li on fizijatar?
 
KOBILJ: Jeste. Ova termalna voda u Gornjem Šeheru je neiskrorištena već  stotinu godina…
 
Tu su potencijali koje je Bog dao…
 
KOBILJ: Strašni su potencijali ovdje koje je Bog dao ali ovdje je žalosna jedna druga priča. Naime, puno ljudi koji su otišli iz Banja Luke i koji sada žive po svijetu došlo bi nazad, imaju sada penzije, imaju ovdje sanirane kuće, nema nikakvih problema što se tiče međunacionalnih odnosa ovdje. Na kraju krajeva, u toku samog rata domicilni stanovnici se ovdje nisu međusobno zamjerili ..
 
Ali, bilo je problema sa strane?
 
KOBILJ: Dobro, politika je to tako okrenula. Ja sam bio ovdje predsjednik Mjesne zajednice, do 1992. dok nisam otišao. I, ovdje, među nama-starosjediocima Banja Luke, Gornjeg Šehera i Novoselije nije bilo nikakvih problema, ja to odgovorno tvrdim. Bilo je nekih stradanja ali među kriminalcima i to je njihov posao…Na kraju krajeva, ja sam se vratio 2001. godine i počeo raditi u bazenu i nikad i niko mi nijedno staklo nije razbio, nijedno auto na parkingu nije oparano, pojedinačno neko nešto kaže, ali ja to nisam registrovao. Na kraju krajeva, i od mog naroda sam tu i tamo nešto doživio…
 
Znači, ne može se ni to svrstati pod nacionalno?
 
KOBILJ: Ne, sigurno ne može. Dakle, prekidoh raniju misao – mnogi bi se vratili, ali djeca su im vani, unučad…Djeca i unučad se školuju, ebejka neće bez unuka…
 
Ni dido neće bez unuka…
 
KOBILJ: Ni dido, naravno. I, zato je prazan Gornji Šeher. Eh, to je to, znači fali stanovništva koje ima sve uslove da se vrati jer ako ti imaš penziju tamo 800 eura, ovdje je to misaona imenica. Znači, do nas je.
 
Ali, ipak si optimist?
 
KOBILJ: Uvijek. Na kraju krajeva, ja živim ovdje…
 
Eh, to i jeste moje posljednje pitanje: Kako si ti, kao i desetine hiljada nas-Banjalučana, koji smo bili žrtve jedne politike i jednog projekta i tako dalje, donio odluku o povratku? Imao si i ti priliku da ostaneš  tamo nedgje, ali ti si se vratio.  Šta je to kod tebe bilo posebno snažno kao motiv da si se vratio i vidiš li sebe sada, u ovakvom Gornjem Šeheru, u ukupnom ambijentu Banja Luke pa i Bosne i Hercegovine, u širem smislu, kao nekog Don Kihota?
 
KOBILJ: Prije svega, nisam se samo ja vratio, vratio sam i svoja dva sina koji su ovdje vrlo uspješni privrednici, pa sam vratio i brata i njegovog sina koji radi kod mene. Ja pripadam ovom Gornjem Šeheru svim svojim bićem i ja tu ne popuštam. Kaburi mojih su u Gornjem Šeheru pa i moj će biti. Kada sam prvi put ušao u Banja Luku nakon Dejtona, a dovezao me pitzgauer kod tadašnjeg gradonačelnika, gospodina Umićevića, njegovi saradnici su me pitali: “Gospodine Kobilj, kada vam se vrati imovina, šta ćete s njom”? Odgovorio sam: “Gospodine, ja vas ne znam, ali ja sam se rodio u Gornjem Šeheru i završit ću u Gornjem Šeheru..” Kada sam potom otišao kod ambasadora Millera, on mi je postavio podpitanje da li je istina to što sam rekao u kabinetu Umićevića? Odgovorio sam: “Ekselencijo, ja nikad nisam lagao…” Uzvratio je: “Eh, sada ću vam pomoći”! I, pomogao mi je, maksimalno. Kao što mi je pomogao, kako rekoh, i gospodin Dodik, potom slijedeći predsjednik Vlade, gospodin Ivanić…I, ja sam se vratio u Banja Luku, vraćena mi je imovina i nadoknađena šteta pa sam nastavio raditi. Jer, ja sam i u Sarajevu muhadžir, i u Bihaću muhadžir. Ja se najbolje osjećam u svome gradu, sa svojim narodom i svojim sugrađanima i prije rata nismo se prepoznavali po nacionalnom…Evo, moja djeca ovdje uspješno rade i nema nikakvih problema. Znači, treba se čovjek znati ponašati i postaviti kako treba i zdravo.
 
Znači, to može biti recept i za sve druge?
 
KOBILJ: Svakako. Ovdje treba kadrova. Ova naša Bosna i Hercegovina ima strašnih potencijala ali joj treba naših mladih ljudi koji se školuju vani i ja u njih, zapravo, vjerujem. Ovdje je daleko više praznog prostora nego na Zapadu za rad i napredovanje. Naravno, govorim o mladim ljudima, školovanim, pametnim i koji imaju i neku osnovicu vlastitog kapitala.
 
Hvala.
 
KOBILJ: Molim.
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (585)
SAM_2785
SAM_2769
Eto, neposredno iza mene je još  jedno hodoljublje Bosnom i pomalo Hrvatskom. Navikao sam i sebe i druge podijeliti utiske s takvog puta i ovoga puta ću to uraditi zaista kratko, barem kada se radi o riječima, ali mnogo detaljnije i mnogo konkretnije slikama.
Jer, šta novoga reći a da nije već toliko puta kazano ranije, kao utisci!? Šta je to drukčije?! Samo sam ja stariji za godinu, kao i Bosna (i Hrvatska) i mnogi tamo koje uglavnom namjerno sretoh. A, nažalost, neke i ne sretoh i nekima od njih prispjedoh i na dženazu.
Pošto je Bosna po mnogo čemu nevjerovatna zemlja – prelijepa, predobra i nemoguće joj je odoljeti, ma koliko bila istovremeno i zemlja paradoksa, ali draga i voljena do posljednjeg izdisaja, opredjelio sam se da u tekstualnom dijelu ne generaliziram utiske, fokusirajući se i poentirajući na dvije anegdote koje mi natovariše dilemu oko onog glavnog utiska i osjećaja kojeg nosim i koji će me, nadam se, držati dugo pod snažnim dojmom nakon tumaranja zemljom Bosnom  u proteklih mjesec dana. A taj glavni, najsnažniji utisak treba biti i naslov ove kratke priče-slikovnice. Vidjeli ste već moj izbor, a evo kako je do njega došlo:
Jednog dana, pri kraju boravka u Banja Luci, sretoh pred “Palasom” svoju nekadašnju školsku kolegicu i s njom u društvu je bila njena prijateljica, meni nepoznata. Upoznaje me školska s njom i ova reče da me nije znala, kao ni ja nju, uostalom. Pokušavam joj “pomoći” da me se “sjeti” pa rekoh: “Kako me ne znate, ja sam Tarikov dido…”?! Naravno, nastao je smijeh jer je šala očigledno bila prihvaćena. No, ta moja dosjetka, odnosno glavni njen junak, mi uistinu jeste ispunio boravak i tamo i u to su se mogli uvjeriti mnogi. Tada sam već razmišljao da to stavim kao naslov ove reportaže, međutim….Međutim, sutradan, skupa sa prijateljem i kolegom Mišom Vidovićem u dvorištu Ferhad-pašinog mesdžida, ispod one lipe, sretoh se sa novim muftijom, prof. dr. Osman ef. Kozlićem. Dok smo razgovarali lipa je neodoljivo mirisala. Upozorih muftiju na to, a on uzvrati: “Zaista, u Banja Luci lipe najbolje mirišu. To kažem ja, koji sam rođen u Zenici, a živim u Tuzli….”
sa muftijom Kozlicem
E, pa, da sam to rekao ja, neki bi možda rekli da sam subjektivan, ali reče to čovjek, vjerski velikodostojnik, koji nije iz Banja Luke. Treba mu vjerovati!!!
A ja, da dodam, ovoga puta sam se uistinu namirisao banjalučkih lipa i samo taj osjećaj kojeg nosim otuda vrijedi i troška otići tamo, nekih fizičkih i mentalnih napora pa i nekih knedli koje i ovoga puta neizbježno progutah u Zavičaju i Domovini.
Izbor naslova ove priče je za mene onda bio jednostavan i lagahan. Naime, da sam se opedjelio za prvu varijantu (“Ja sam Tarikov dido…”), bilo bi, ipak, isuviše lično i subjektivno, makar znam da ima mnogo onih koji samnom dijele moje emocije koje proističu iz prelijepe pozicije Tarikovog dide, ali sam uvjeren da je mnogo više onih koji će samnom podijeliti najzamamniji miris lipa – onih banjalučkih, naravno…
Evo slika:
BANJA LUKA
SAM_2447
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2450
—————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2452
Sa kolegom i prijateljem Mišom Vidovićem
SAM_2509Sa Džemilom Kobiljem (slijedi intervju s njim)
SAM_2515
Sa jednom od živih banjalučkih legendi u Stupničkoj džamiji
SAM_2766
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2767
—————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2525
—————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2526
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2768
Ovo je bivša ulica Rize Golalića, na Hisetima. Vjerujem da 99% banjalučkih Srba ne zna ko je bio pop Jovica. To je ta “sekularna” Dodikova “država”
SAM_2770
I ovo je bio neki “poznati” “Banjalučanin”
SAM_2773
Sa Sabahudinom Bucom Delićem i šurjakom Mirsadom Mustajbašićem
SAM_2775
Ja i Dženan sa Slavkom Kovačevićem Bianchijem i Antom Miketom, na terasi motela “Kobilj” u Gornjem Šeheru
SAM_2778Sa sestrom Suadom
SAM_2779
Dženan sa nekadašnjim komšinicama (na Haništu) Savkom Zgonjanin i Terezom Radovanac
SAM_2781
Sa Enesom Zahićem u njegovom stanu
SAM_2787
Sa sestrom Suadom i sestričnom Jasminom na terasi motela “Kobilj”
SANSKI MOST
SAM_2537
—————————————————————————————————————————————————————–
SAM_2539
————————————————————————————————————————————————————-
SAM_2602
Sa kolegom i prijateljem Emirom Tabakovićem
SAM_2608
Sa Bekirom Bešićem
BOSANSKA DUBICA
SAM_2546
———————————————————————————————————————————————
SAM_2540
——————————————————————————————————————————————–
SAM_2543
O njemu, kao čovjeku i predratnom i ratnom predsjedniku SO-e Bosanska Dubica, mnogi dubički Bošnjaci govore samo najbolje
KOZARAC
SAM_2527
 Sa 93-godišnjim Teofik ef. Hadžićem (slijedi kasnije priča o njemu, u posebnom prilogu)
SAM_2532
Sa mladim mujezinom Abdulahom Duračkom, u dvorištu Kalatske džamije
SAM_2533
CAZIN
SAM_2564
Sa općinskim načelnikom Nerminom Ogreševićem (u jednom od narednih priloga bit će priča o njemu i Cazinu)
SAM_2558Centar Cazina izgleda prelijepo
BIHAĆ
SAM_2579
Sa dajdžom Nusretom i njegovom snahom Edinom, ispred njihove mesnice i kuće
SAM_2580
———————————————————————————————————————————————
SAM_2586
Sa dr. Farukom Tabakovićem
SAM_2585Sa dajdžićem Benjaminom
KULEN VAKUF
SAM_2587
———————————————————————————————————————————————-
SAM_2590
————————————————————————————————————————————————
SAM_2593
SARAJEVO
SAM_2611
——————————————————————————————————————————————-
SAM_2613
Nakon Fatihe jednom od najpoznatijih Banjalučana iz druge polovice prošloga stoljeća
SAM_2629
———————————————————————————————————————————————–
SAM_2701
Sa dr. Svetlanom Broz
SAM_2697
Sa rođakom Tarikom Maglajlićem
SPLIT
SAM_2732
——————————————————————————————————————————————
SAM_2728
Ispred splitskog mesdžida
SAM_2730
Ezan za podne namaz
SAM_2731Sa glavnim splitskim imamom Vahid ef. Hadžićem (krajnje desno)
SAM_2734
LIŠNJA
SAM_2740
—————————————————————————————————————————————-
SAM_2760
Sa amidžićnom Nedretom Ramić
TUZLA
SAM_2741
Sa sestrinim zetom, Fahrudinom Krnjićem, poznatim golubarem
SAM_2743
Fahrudin pušta jedno jato ne trening-let
SAM_2744
Evo ih…
SAM_2750
——————————————————————————————————————————————-
SAM_2746
Prelijepa Džindića džamija
SAM_2752
——————————————————————————————————————————————-
SAM_2754
————————————————————————————————————————————————
SAM_2759
Sa sestrom Azrom, zetom Besimom i njihovom unukom Sabinom
VRSAR-POREČ 
SAM_2790
————————————————————————————————————————————————
SAM_2791
————————————————————————————————————————————————
SAM_2792
————————————————————————————————————————————————
SAM_2805
Sa dajdžom Musaibom i dajincom Elvirom
Prolazeći kroz…………….
…..FAJTOVCE
SAM_2551
————————————————————————————————————————————————
SAM_2552
….. OSTROŽAC
SAM_2565
Sa Adisom Muhamedagić, savjetnicom općinskog načelnika Cazina za odnose s javnošću i vozačem Šerifom
SAM_2566
Dženan s njima
……..DOLINA HEROJA-ORAŠAC
SAM_2595
———————————————————————————————————————————————-
SAM_2596
————————————————————————————————————————————————
SAM_2597
——————————————————————————————————————————————–
SAM_2594
……………..KLJUČ 
SAM_2600
Ispred Šehidskog mezarja
SAM_2599——————————————————————————————————————————————
SAM_2598
Fatiha za heroja-mučenika Omera Filipovića
……JABLANICU
SAM_2706
…..MOSTAR
SAM_2709
……JAJCE
SAM_2736
Bedrudin GUŠIĆ
SAM_2785
lipa-banja-luka
Juni se ove godine u gradu pokazao kao „težak“ mjesec – manje sunca, više kiše, padala je kad (ne)treba, vlaga se u zraku mogla mjeriti i „brazilskim parametrima“, jer evo već nekoliko dana sportski komentarori svako malo tvrde da „fudbaleri u Brazilu imaju otežane uslove za igru zbog velike vlažnosti zraka izazvanih kišnim padavinama“.

 Piše/Foto: Mišo Vidović

Iako se  ovaj mjesec možda i poklopio sa klimom  u Brazilu, a  učestale kapi kiše stvaraju priličnu količinu nervoze, intenzivan miris lipe potvrđuje nepobitnu činjenicu da godinama, vijekovima, stoljećima, kako nalaže (ne)pisani red i tradicija, u šestom od dvanaest mjeseci, po banjalučkim alejama „cvatu lipe kao i lani“. (Uh, jesi ovo složio – op.ur).

Fotoapart nema tu moć da “snimi” miris lipe, ali Zlatko Paja Altarac, iz bijela svijeta poručuje: ”Šomi, ako ne uslikaš miris lipe, stvarno ću biti razoračan, ha, ha, ha…“

Simpatično-nostalgična poruka druga Paje, čvrst je dokaz da Banjalučani ne mogu bez cvata i mirisa lipe, ni ako su hiljadama kilometara udaljeni, i nikakvo čudo ne treba da bude ako se jednog dana pokrene inicijativa širokih razmjera da se miris banjalučke lipe „brendira“ i zaštiti!!! Banjalučani odavno tvrde da je Vrbas najljepša muška rijeka na svijetu, a da u njihovom gradu „lipa najljepše miriši na čitavom svijetu“.

To je jedna velika istina, u koju sam se uvjerio toliko puta, dugo nisam bio u Banja Luci u junu, i sada sam udahnuo čuvenu banjalučku lipu .Trudim se i da što više šetam alejama da bih je udahnuo, da bih povratio dušu“, pojašnjava banjalučki publicista i novinar Bedrudin Gušić, trenutno stanovnik američkog grada Bostona. Potvrđuje da „valja u Banja Luku doći i zbog ovog mirisa lipa“.

“Ne može proći bez mirisa banjalučkih lipa…I sada  kada se vraćam tamo odakle ću ponovo doći u Banja Luku, vraćam se zadovoljan, jer me opojni miris banjalučke lipe vraća u lijepa sjećanja na mladost, na duge  šetnje alejama i drvoredima, po čemu je Banja Luka,  jedan  od najpoznatijih gradova u regionu…”

A evo, „napucao“ sam pedeset godina života, priznajem nikako da „skontam“ šta je specifično u tome što lipa u mom gradu miriši  najljepše  na svijetu. Pitao i raspitivao se kod malo starije raje, i na kraju dobio nadahut odgovor u nekoliko rečenica što ih posla moj prijatelj i drug Imran Muftić-Tamba:

„…I lipe imaju svoju dušu. Čaršijska oaza okićena hordom stabala lipinog cvata koja je nekada davno posađena ljudskom  rukom, u ljetnjim jutarnjim i noćnim satima daju lijep miris opijuma od cvata i fascinatno djeluje na svakog prolazika, putika, a pogotovo na mlade zaljubljene koji bi u noćim satima svojim prisustvom, naslonjeni na nekom  od stabala  od lipe, i u ljubavnom zanosu uživali u opojnom mirisu…Ostade u pričama  stara izreka: Aleja uzdisaja, aleja jedne mladosti…Banjalučka regija je poznata po svojim prelijepim alejama od lipa i njenog mirisa što kazuje da se radi o jednoj rasprostranjenoj oazi zelenila i mirisa u kojem, lipe imaju svoju dušu…“


A brojni su u proteklim razdobljima pohodili Banja Luku i ostavili pisane tragove o banjalučkim alejama i drvoredima. Istoričari, novinari, putopisci, pa je Evlija Čelebija, koji je šesdesetih godina 17og vijeka pohodio Banja Luku zapisao da “svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašću i ružičnjak, divan kao zemaljski raj”. Ostalo je zabilježeno da se osamdedesetih godina 19og vijeka u Banja Luci počelo “razmišljati” o alejama, a to je realizovao divizijski  general  baron von

Joelson (Jelzun). Pisani izvori koji su na raspolaganju navode da je “po  njegovoj naredbi s obje strane široke ceste, koju su od šetališta s obje strane rastavljali široki i duboki jendeci (jarci), zasađene  sadnice, mahom lipe dopremljene iz Kozare, na dijelu od zgrade Arhiva Bosanske krajine, do tenkovskog vojnog učilista “Petar Drapšin”. Aleja JNA je bila prva banjalučka ulica s drvoredima “po špagi” zasađenim. Odmah za ovim drvoredima “rodili” su se drvoredi od Vakufske palate do raskrsnice u Bojića hanu (kod Mljekare). Idućih proljeća nastavljeno je sa sadnjom drvoreda, najprije u Aleji braće Pavlić, iako je svojim većim dijelom zahvatala udaljeniji dio Banjaluke, pa je bila idealno mjesto za tihe mirne šetnje osobito zaljubljenih, zbog čega je i dobila ime “Aleja uzdisaja”.

Nakon što je  general baron von Joelson sproveo svoj namjeru, nakon sadnje prvih banjalučkih drvoreda, Henrick Renner, u djelu obajavljenom u Berlinu 1896. godine, navodi: “Velike široke ceste, obrubljene lipama, platanima i drugim drvećem, presjecaju park, a uz njih idu pješački putevi s rascvjetanom živicom…”. 

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN

Posted: 26. Juni 2014. in Intervjui

 

ramazan

Svim čitateljima islamske vjeroispovijesti želim

RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Bedrudin GUŠIĆ

Osuda napada na gospodina Kukića

Posted: 26. Juni 2014. in Intervjui

sdbih

Kukavički napad na gospodina Slavka Kukića je otvoreni napad na sve demokratske vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva! Ovaj događaj zaslužuje osudu i ukazuje na  postojanje onih snaga u društvu kojima nije u interesu razvoj povjerenja, osjećaja sigurnosti, jednakosti  i solidarnosti, odnosno onih vrijednosti  za koje se gospodin Kukić bori i zalaže!

Napad na gospodina Kukića ima bez sumnje političku pozadinu. On ne treba da čudi bosansko-hercegovačku javnost  kada se zna da  vodeći političari HDZ i SNSD-a brane i slave ratne zločince!  U društvu poremećenih vrijednosti  korumpirani  političari nemaju drugu alternativu osim sijanja  osjećaja straha i  nepovjerenja kako bi se održali na vlasti.

Zahtjevamo od bosansko-hercegovačkog pravosuđa da privede počinioca gnusnog djela te se ispita politička pozadina ovog napada. Nadamo se da će se gospodin Kukić brzo oporaviti i nastaviti nesmanjenom žestinom  da se bori za demokratske vrijednosti  koje garantuju budućnost opstanka naše domovine!

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

biskup kosic docekao kordica

Tzv. VANREDNI PRILOG # 6

Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac iz Lašvanske doline, čija je najmlađa žrtva od njih 116 bila trogodišnja beba, jeste odrobijao dvije trećine svoje ovozemaljske kazne i ne treba ga više kao takvog progoniti, ali ne treba ni zaboraviti, posebno nakon onakvog javnog nastupa u zagrebačkoj zračnoj luci “Pleso”. Posebno ne treba zabiti glavu u pijesak na činjenicu da su ga neki političko-vjerski dužnosnici također dočekali u Zagrebu i učestvovali u balu vampira. Među njima je bio i msgn. Vlado Košić, biskup sisačko-moslovački. Da, tu činjenicu treba javno primjijetiti i javno osuditi. Jer, za sve ono što je ratni zločinac uradio u Ahmićima aprila 1993. nad 116 bošnjačkih civila, među kojima je bilo i trudnica i djece stare tri godine i to sve po povratku iz zatvora nazvao “hrvatskom pobjedom” i “pobjedom Herceg-Bosne”, dobio je podršku od onih 600-tinjak frenetično raspoloženih svojih navijača i sljedbenika, odnosno svih prisutnih na dočeku, pa i biskupa Košića. Djeluje preverzno, ali nažalost istinito, da jedan vjerski velikodostojnik u odori dočekuje krvnika i daje mu punu podršku. Ne znam u kojeg boga vjeruje taj Vlado Košić kao i krvnik Dario Kordić, ali znam da ne vjeruju u istoga u kojeg vjeruje velika većina katoličkih vjernika iz RH i BiH i časni Hrvat iz Sarajeva Zoran Ivančić. Stoga, bilo bi itekako potrebno da se Crkva u Hrvata javno distancira od postupka svoga pastira Košića jer u protivnom njena šutnja mogla bi se protumačiti kao odobravanje i Košićevog čina kao i zlodjela onog kojeg je taj Košić dočekao.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

 

898Članovi porodice Ćosić

VANREDNI PRILOG # 5 (ne znam da li se ovo mogu sada zvati vanredni prilozi)

Sinoć je u Domu mladih na Skenderiji održana finalna večer humanitarne manifestacije “Prvi glas sevdaha”, čiji je pokrovitelj bila sarajevska TV-1. U finale je ušlo 28 takmičara koji su izveli po jednu sevdalinku.

Najprije je autor ovog projekta Sanjin Bećiragić

883

 

objavio da će sav prihod od ulaznica, sredstva od aukcijske prodaje patika trojice “zmajeva” – Lulića, Ibričića i Mujdže kao i sredstva od telefonskog glasanja za pobjednika ove manifestacije biti uložena u izgradnju novog doma za porodicu Ćosić iz Topčić Polja. Predstavio je i žiri, sada u proširenom sastavu kojeg su činili: Sead Pitić (predsjednik), Ljubica Berak, Nedžad Imamović, Muhamed Mujkanović, Mustafa Šantić, Merima Njegomir i Hanka Paldum.

880

Prije i poslije takmičarskog dijela programa nastupili su poznata imena bh. i regionalne estrade poput Merime Njegomir

886

….Hanke Paldum,

890

.Nusrete Kobić,

927

Hasibe Agić,

929

….Eldina Huseinbegovića,

932

…..Nihada Alibegovića,

926

……Muhameda Mujkanovića,

928

i Branke Sovrlić….

935

 

Za ovu priliku mahsuz iz Makarske, gdje trenutno živi, došla je i jedna od legendi sevdalinke Zora Dubljević.

931

Na samom kraju, proglašeni su i pobjednici. Za najbolji scenski nastup pobjednicom je proglašena Emina Nurković,

939

…za pobjednika po odluci stručnog žirija Fatmir Sulejmani,

940

…a preko deset hiljada glasova publike pobjednicom je proglasilo Sanelu Huseinović.

941

Autor projekta Sanjin Bećiragić je na samom kraju objavio da je izvjesno da je ovom manifestacijom prikupljeno dovoljno financijskih sredstava da se izgradi novi dom porodici Ćosić iz Topčić Polja, jer im je vlastiti uništen u povodu nedavnih poplava u BiH. Dakle, sevdalinka ne samo da liječi dušu i srce onih koji je vole i koja je dio njihovog (našeg) identiteta, nego je ovom prilikom pokazala da može ujediniti ljude u jednoj izrazito humanoj misiji.

878

Ma moram na kraju podijeliti s vama, dragi čitatelji, i ovo zapažanje, recimo kao pikanteriju, jer ja ne bih bio ja kada bih ovo izostavio. Naime, pušilo se unutra…, pušio je kamerman, autor projekta, voditeljica (u pauzama), neki estradnjaci…Ali, i to je Bosna, jedinstvena, neponovljiva.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

VANREDNI PRILOG # 4

dario kordicDanas sam, u sklopu svoga putešestvja po Bosni i njenoj okoloci, prošao kroz Ahmiće. Naravno, tada su navirale asocijacije i emocije. I one friške i one iz aprila 1993. godine. One od prije 21 godinu su koliko vremenski daleke, jednako tako i emocionalno friške, jer rane koje kao ljudsko biće dijelim sa porodicama ubijenih bošnjačkih civila u tom selu na domak Viteza, ne zacjeljuju. Pogotovo kada im neki sipaju so. A sipao ih  je jučer masovni ubica, osuđeni ratni zločinac, dakle čovjek koji je odgovoran za brutalna ubistva stotinjak bošnjačkih žena, djece, trudnica i staraca iz Ahmića – Dario Kordić. Vratio se iz zatvora nakon što je odležao 2/3 kazne, odnosno nakon 16 i kusur godina provedenih iza rešetaka. Vjerovatno do ovog osvrta, pogotovo vanrednog, ne bi ni došlo da se taj monstrum iz Lašvanske doline nije ponašao trijumfalno, pobjednički. I da nije dočekan od strane nekoliko stotina frenetično raspoloženih simpatizera koji su mu klicali kao narodnom heroju. Ni traga želji za pokajanjem, pozivom na oprost…, ma kakvi. Da tragedija bude još veća i kompletnija, taj zločinac se poziva i na nekakvog boga…, naravno ne na onog pravog u kojeg vjeruju pravi vjernici – i muslimani, i pravoslavci…, i katolici…već ne nekog koji i ne postoji. Naravno, nije propustio priliku da priziva i nikad upokojenu “Herceg Bosnu” čiji temelji su svakako zaliveni krvlju nevinih bošnjačkih civila koje je on dao ubiti samo zbog toga što su bili Bošnjaci i što su bili muslimani. Klasični Hitlerov recept, zar ne!

http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/dario-kordic-danas-izlazi-na-slobodu-nakon-vise-od-16-godina-zatvora—339187.html

Šta je problem? Problem je što je taj Dario Kordić svojim govorom odaslao snažnu i jasnu poruku Bošnjacima i svim ljudima koje vole Bosnu da je u stanju sve to ponoviti zbog čega je osuđen i zbog čega je koliko-toliko odbortao na ovome svijetu. Jer se ne kaje! A poruku odaslaše i svi oni koji ga onako dočekaše, kao i oni koji kao organizatori stoje iza takvog dočeka. Kao i oni što isto misle, ali nisu stigli pridružiti se balu vampira u zagrebačkoj zračnoj luci “Pleso”. Hvala Bogu da niko nije bio od zvaničnika Republike Hrvatske. A Darija Kordića i sve one koji misle kao on, kad-tad će historija deponovati na svome smetljištu, gdje mu je i mjesto. Koliko će još načiniti zla dobrim ljudima, posebno dobrim Bosnjanima i državi Bosni, ostaje da se vidi. Kamo sreće da je jedini. Ali, valja nama dalje…, preko vode…

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

707

VANREDNI PRILOG # 3 (nisam siguran da je i posljednji)

Smatram da je suvišno svim domicilnim Banjalučanima, ma gdje da su, objašnjavati ko je bio Muhamed Kulenović – Bili,  pa ću postirati samo slike sa njegove dženaze, obavljene danas (subota, 31. maja 2014.) u haremu kod Halilpašinog turbeta u Banja Luci. Neka mu je rahmet veliki, a familiji i svima nama koji smo ga poznavali, poštovali i voljeli – sabur. Amin!

702

——————————————————————————————————————————–

703

——————————————————————————————————————————

704

——————————————————————————————————————————–

705

——————————————————————————————————————————-

706

——————————————————————————————————————————

708

——————————————————————————————————————————-

709

——————————————————————————————————————————-

710

———————————————————————————————————————————-

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

DCIM 748

VANREDNI PRILOG #2

Poštovani čitatelji!

Ima ona koja kaže “nikad ne reci nikad”. Dakle, nisam održao riječ jer sam prije koji dan najavio da neće biti novih priloga na ovom blogu do tad i tad…, ali evo, ja ne mogoh odoljeti a da u dva dana ne objavim dva, koja sam zbog one najave uoči tzv. godišnjeg odmora nazvao vanrednim.Samo dan nakon inauguracije novog banjalučkog muftije prisustvovah tužnom, ali dostojanstvenom ispraćaju na vječni svijet dugogodišnjeg direktora banjalučkog “Merhameta”, moga prijatelja i prijatelja mnogih – Fahrudina Prlje.

Što god bih sada napisao o rahmetli Fahri, tom tihom, plemenitom, humanom, skromnom, skrušenom, čovjekoljubivom i bogobojaznom čovjeku, bilo bi i premalo i suvišno, istovremeno. O njemu i njegovom djelu, ugledu u rodnoj mu Vrbanji, Banja Luci pa i šire, govori njegova dženaza. Neću spominjati imena i funkcije onih koji mome i našem predobrom i prepoštenom Fahri dođoše na posljednji ispraćaj, ali ću, kao izuzetak, ipak izdvojiti dvojicu od njih, kao ilustraciju – hadži Omera Hajdarevića iz Gornjeg Šehera, koji zbog starosti i iznemoglosti rijetko dođe i u svoju obližnju Jama džamiju i koji je svoj dolazak u Vrbanju obrazložio riječima da “njemu sam morao doći….”, te Slobodana Popovića, ex esdepeovca i vrlog Banjalučanina koji je, dolazeći Fahri na dženazu, ostao dosljedan samome sebi.

Da, dženaza može biti lijepa. I bila je i lijepa i dostojanstvena. Onakva, kakvu je rahmetli Fahro i zaslužio. Odavno nisam prisustvovao dženazi kada se rahmetlija na tabutu nosi od gasulhane do mjesta ukopa. To se desilo upravo mome i našem Fahri kada je njegovo tijelo na tabutu nas preko stotinu prisutnih nosilo od gasulhane, koja je preko puta vrbanjske džamije, do porodičnog mezarja, udaljenog od gasulhane nekoliko stotina metara. I to je Fahro zaslužio, kao rijetko ko.

Molim Svevišnjeg Allaha dž.š. da mome prijatelju Fahrudinu Prlji podari svoju milost i njegovu finu dušu nastani u lijepome džennetu, a njegovim najmilijim i svima nama kojima će zaista nedostajati on i njegova dobrota – sabur. Amin!

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

Evo nekoliko fotki:

DCIM 739

——————————————————————————————————————————

DCIM 740

——————————————————————————————————————————–

DCIM 741

—————————————————————————————————————————-

DCIM 742

—————————————————————————————————————————-

DCIM 743

—————————————————————————————————————————

DCIM 744

——————————————————————————————————————————

DCIM 745

——————————————————————————————————————————-

DCIM 746

——————————————————————————————————————————

DCIM 747

———————————————————————————————————————————-

 DCIM 749

—————————————————————————————————————————–

DCIM 753

SAM_2471

VANREDNI PRILOG

Jučer (četvrtak, 29. maja 2014.) je u Banja Luci, u Ferhadpašinom mesdžidu, održana svečana inauguracija novoimenovanog banjalučkog muftije, prof. dr. Osman efendije Kozlića. Njemu je, uz prisustvo dosadašnjeg banjalučkog muftije Edhem ef.Čamdžića, mostarskog, travničkog i vojnog muftije, glavnih imama iz Banjalučkog muftijstva, imama sa područja tog muftijstva, potpredsjednika Narodne skupštine Rs-a Ramiza Salkića, visokih dužnosnika iz Oružanih snaga BiH, nekih drugih visokih gostiju te brojnih džematlija, muraselu uručio reisu-l-ulema IZ BiH Husein ef. Kavazović.

Ovim svečanim povodom prisutnima su se prigodnim govorima obratili dosadašnji banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić, novoizabrani prof. dr. Osman ef. Kozlić te reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Osnovna značajka njihovih obraćanja je bila da je u svom petnaestogodišnjem vršenju muftijske dužnosti Edhem ef. Čamdžić polučio izvanredne rezultate, a spomenuto je, između ostalog, da je u složenim okolnostima izgrađeno ili obnovljeno 108 džamija i da je po stupanju na tu dužnost zatekao samo jednog aktivnog imama, a sada ih je 58. Posebno je naglašen timski rad kao najvažniji segment na putu do ovakvih rezultata.

Imami sa područja Banjalučkog muftijstva su dosadašnjem muftiji uručili i prigodne poklone.

Bedrudin GUŠIĆ

plitvice-ferhadija

Evo još nekoliko fotki:

SAM_2454

——————————————————————————————————————————————————

SAM_2464

———————————————————————————————————————————————————–

SAM_2466

————————————————————————————————————————————————————

SAM_2467

—————————————————————————————————————————————————

SAM_2468

Obavijest

Posted: 26. Maj 2014. in Intervjui

mapa-bosna-i-hercegovina

Poštovani čitatelji,

u vremenu od 27. maja do 27. juna 2014. neće biti novih priloga na ovome blogu zbog korišćenja godišnjeg odmora. Naravno, imate priliku i ovoga puta čitati arhivirane stare priloge kojih, ruku na srce, nije malo. Želim vam svima svako dobro.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

BOSNIAN CANADIAN RELIEF ASSOCIATION

BOSANSKO KANADSKO HUMANITARNO DRUŠTVO  TORONTO

BOSNI I HERCEGOVINI

INTERVENTNO POSLANO 20.000 DOLARA

za saniranje šteta od poplava

Ovaj iznos za samo nekoliko dana prikupljen je od dobrih ljudi Kanade i Amerike u našoj humanitarnoj akciji “ 100 dolara po familiji za našu BiH”.

Akcija prikupljanja donatorskih sredstava se nastavlja.

Svoje uplate možete poslati kreditnom karticom preko naše web. stranice http://www.bosnianrelief.org  ili poslati personalni ček na našu adresu:  Bosnian Canadian Relief Association122 North Queen Street, Toronto, ON, M8Z 2E4. Tel. 416 236 9411.

Očekujemo Vaše uplate i molimo dragog Allaha dž.š. da Vas blagoslovi i nagradi za vaša dobra djela.

Hvala Vam u naše ime i ime NARODA BiH koji od Vas čeka spas.

Maja 25, 2014

                                      Bosnian Canadian Relief Association

 

SZBiH logo

Kantonalno vijeće Stranke za BiH TK

Đure Đakovića 19, Zlokovac 75000 Tuzla,tel: +38735/362-440,  tel-fax:035/ 362-441

e-mail:strankazabih.tz@bih.net.ba ; strankazabihtz@gmail.com

Tuzla: 25.05 .2014 godine

Saopćenje povodom obilježavanja 25. maja,  Dana stradanja tuzlanske mladosti

Bosna i Hercegovina platila je veliku cijenu slobode koju danas imamo. Dvadeset petog maja 1995. godine, neprijateljska granata, na tuzlanskoj Kapiji, ubila je 71. osobu, a ranila 148 drugih. Najveći broj ubijenih i ranjenih bili su mladi ljudi. Bosna i Hercegovina je u periodu agresije koja je trajala više od 1300. dana rata, izašla kao pobjednik. Svakako, moramo se prisjećati velikih žrtava koje su omogućile da danas živimo u slobodi i miru.

tuzlanska_kapija_2

U proteklih desetak dana, Bosna i Hercegovina i neke bivše jugoslovenske republike preživljavaju novu kataklizmu. Priroda ne prašta. Ljudski faktor sasvim sigurno ima veliki udio u svemu ovome. Kakvi su to ljudi koji su 25. maja 1995. godine naredili, izvršili i direktno sudjelovali u genocidu tuzlanske mladosti. Tuzla je u svojoj bogatoj historijskoj prošlosti imala teških trenutaka. I datum kojeg se danas prisjećamo svakako je jedan od onih kada je Tuzla doživjela bol i tragediju. Tuzla je danas slobodan grad. Tuzla napreduje u svakom pogledu. Oprostiti možemo, ali zaboraviti nikada ne možemo i ne smijemo tuzlanske žrtve, tuzanske heroje i sve druge heroje borbe za odbranu države Bosne i Hercegovine.

Činimo to civilizovano, dostojanstveno. Činimo to sukladno tradiciji potomaka Kulina Bana, kralja Tvrtka I Kotromanića, slijedimo djela velikih Bosanaca i Hercegovaca. Poštujmo žrtve i nikada i nemojmo zaboraviti.

Neprijatelji Tuzle i Bosne i Hercegovine htjeli su da unište i zatru slobodu i dostojanstvo Tuzle i njenih stanovnika, ali nisu uspjeli i nikada neće. Neka su slava i hvala, rahmet, pokoj i mir Božiji žrtvama tuzlanske Kapije. Uvijek ih se moramo sjećati sa najvećim pijetetom. Učinimo to i ovog 25. maja, 2014. godine.

Press služba KV SBiH TK-a

Borba sa vodenom stihijom povezala je i pokrenula narod, aktivirala organe i organizacije, podigla saosjećanje i humanost na najviši nivo, samo su ambasade i državna predstavništva u inostranstvu, uz časne izuzetke, ostale na periferiji događaja. A od toga na koji  će način naša predstavništva u inostranstvu predstaviti razmjere katastrofalnih poplava koje su nas zadesile, u mnogome će ovisiti obim i vrsta podrške koju će nam te zemlje pružiti.

poplava - zijad

Sve veći broj humanista širom svijeta, posebno Bosanaca i Bošnjaka iz dijaspore, nakon razornih poplava koje su BiH nanijele ogromne štete, traži mogućnost da pomogne unesrećenom narodu, a ne mali broj njih samoinicijativno pokreće donatorske akcije, prikuplja materijalna sredstva i novac, šalje ih u poplavljena područja Bosne i Hercegovine. Akcije prikupljanja sredstava pokreće i sve veći broj humanitarnih i drugih organizacija, koje djeluju u BiH i dijaspori. Nesebično pomažu bh. susjedi, a u pomoć su pritekle i sve anagažovanije pritiču i druge zemlje. Svoju pomoć nagovjestili su EU i NATO. Visok nivo solidarnosti pokazuju svi, samo ne oni od kojih se to moglo najprije očekivati – ambasade i predstavništva BiH u inostranstvu.

Predstavništva i ambasade BiH u inostranstvu, koje bi prve morale pokreniti Dijasporu, motivisati i mobilisati bh. građane u dijaspori, potsjetiti ih na humanost i potstaknuti na uključivanje u donatorsku akciju, i dalje spavaju. Naravno ne svi, čast rijetkim izuzetcima. I umjesto da službena predstavništva zemlje iniciraju i bude svijest građana, dešava se suprotno. Građani se obraćaju službama ambasada i predstavništava  i traže načina kako da se uključe u akciju pomoći, da njihova pomoć što prije sigurno dođe do onih kojima je najpotrebnija.

Potstaknuta ili postiđena upitima građana tek danas se konačno  oglasila  Ambasada BiH u Washingtonu,D.C.  ambasadorka g-đa Jadranka Negodić, je uz svoju reprezentativnu fotografiju i nekoliko oficijelnih rečenica o poplavama, objavila Proceduru za upućivanje i prijem pošiljki humanitarnog karaktera, koja treba da pomognu onima koji žele tim putem uputiti svoju pomoć.

Umjesto da su bh. ambasade i bh. predstavništva u svim zemljama svijeta gdje postoje i djeluju, same ili preko odgovarajućih foruma prve pokrenule donatorske akcije, one i dalje dremuckaju, vjerovatno u uvjerenju da to nije njihov posao.  A milion i po bh. građana u inostranstvu, koji čine trećinu bh. stanovništva, spreman  je da pomogne, ali oni koji treba da ih organizuju i usmjere  nisu se pokazali  zainteresiranim i odgovornim. Njihove noge su u suhom, njihove kuće na sigurnom, njihova plata obezbjeđena.

Ohrabruje saznanje da je u New Yorku upravo formiran Koordinacioni odbor za pomoć BiH i bosanskom narodu, što bi moglo inicirati i druge sredine za slična rješenja i  biti od značaja u procesu saniranja nastalih šteta.

Moguće je da su u ovim vanrednim uslovima službe naših ambasada i predstavništava više opterećene proceduralnim poslovima, koje iziskuje slanje konvoja sa prikupljenom pomoći ili proizilaze iz povećanih broja kontakta, ali je više nego sigurno da u uslovima većeg opterećenja uvijek mogu računati na volontersku pomoć naših građana, koja u ovakvim prilikama ne bi izostala. Ali se očigledno ne radi o tome, već u većini slučajeva o nemaru i nebrizi.

Na svu sreću, humani ljudi nisu čekali na njih.  U svim područjima zemlje i svijeta počeli su odmah po izbijanju nesreće sa prikupljanjem i distribucijom najneophodnijih sredstava i na društvenim mrežama otvorili račune za prikupljanje donacija u novcu.Tako je Amina Nuhanović iz  Bratunca, koja živi u SAD, preko društvene mreže “Go Fund Me” pokrenula donatorsku akciju s targetom na 50.000 dolara,  a kada je taj iznos prikupljen za svega tri dana, podigla ga je na  $100.000 i do 22. maja sakupila 80.000 dolara. Aiša Purak iz Gvozdenog polja, nastanjena u Rochesteru, SAD,  pokrenula je apel za prikupljanje materijalnih sredstava za postradale u selu Jastrebcu, Željezno polje. U istom cilju je Bosansko-kanadsko humanitarno društvo  (Bosnian- Canadian Relief Association) iz Toronta , Kanada pokrenulo akciju “100 dolara po familiji za našu BiH”.

A ovi pojedinci i organizacije su samo spontano uzeti primjeri visoke svijesti humanih ljudi koji u pravo  vrijeme i  na pravi način saosjećaju sa onima u nevolji i nesebično im pomažu da te nevolje nadvladaju i pobjede.

Država BiH skupo plaća bahata, neodgovorna u mnogo slučajeva nesposobna predstavništva, pa i neprijetiljski orjentisana prema državi, a u ovoj prilici i  nehumana.

I ovi najnoviji slučajevi pokazuju da bi se Ministarstvo vanjskih poslova i parlamentarne strukture BiH morale  više pozabaviti pitanjem funkcionisanja  državnih predstavništava i ambasada, kako u redovnim tako i izvanrednim prilikama. Neki od njih predstavljaju otuđene centre moći. Previše je ekscesnih slučajeva koji pokazuju da mnoga državna predstavništva i ambasade ne obavljaju svoju funkciju na propisan profesionalan i funkcionalan način, a neka čak djeluju neprijateljski protiv države BiH, što je nedavno pokazao slučaj generalnog konzula u Čikagu B. Pećanca. Od toga kako će naša predstavništva u inostranstvu predstaviti razmjere katastrofalnih poplava koje su nas zadesile, u mnogome će ovisiti obim i vrsta podrške koju će nam te zemlje pružiti.

U aktuelnom trenutku cilj ovog teksta nije da kritikuje rad naših predstavništava u inostranstvu, već da ih potstrakne da se ozbiljnije posvete svome poslu.

Zaista je krajnje vrijeme da se državna predstavništa i ambasade trgnu iz polusna, adekvatnije odgovore potrebama i zahtjevima bh. državljana, više približe narodu i saosjećaju u njegovim nevoljama.

Burlington, Maja 22, 2014

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

BOSNIAN-CANADIAN RELIEF ASSOCIATION (BOSANSKO-KANADSKO HUMANITARNO DRUŠTVO) TORONTO

APEL ZA POMOĆ NARODU BOSNE I HERCEGOVINE

HUMANITARNA AKCIJA “ 100 DOLARA PO FAMILIJI ZA NAŠU BiH “

Katastrofalne poplave, koje su teško pogodile Bosnu i Hercegovinu, (a dijelom Srbiju i Hrvatsku), nanijele su ogromne štete narodu i državi Bosni i Hercegovini.  Štete se mjere milionima dolara i trebaće desetine godina da se posljedice ublaže i otklone. NAJVIŠE JE STRADAO NAROD. Mnogi su ostali bez svojih kuća, pokućstva, stoke, uništeni su im usjevi, privredni objekti, infrastruktura, izgubili su posao, a neki su i smrtno stradali. Nastradalom narodu BiH  je potrebna vaša pomoć.

Bosansko- kanadsko humanitarno društvo Toronto poziva Vas da se u ovom najtežem vremenu  za narod i državu BiH  uključite u našu humanitarnu akciju  “100 DOLARA PO FAMILIJI ZA NAŠU BiH” i još jednom potvrdite svoju  tradicionalnu humanost i solidarnost sa stradalim u BiH.

Svoju uplatu možete poslati kredtnom karticom preko naše web. stranice http://www.bosnianrelief.org  ili poslati personalni ček na našu adresu:  Bosnian-Canadian Relief Association122 North Queen Street, Toronto, ON, M8Z 2E4. Tel. 416 236 9411.

Ako Vi ne možete priuštiti ovaj iznos, mi Vam velikodušno zahvaljujemo za bilo koji donirani iznos.

Posebno apelujemo na bosanska, bošnjačka udruženja, džemate, organizacije i klubove u Kanadi i Americi da se odazovu na ovaj apel , podrže i pomognu ovu našu humanitarnu akciju. Sa 100 dolara po familiji spasićete nekoga ko je u jednom trenu izgubio sve što je stvarao čitav svoj život.

Podsjećamo vas da je Bosansko Kanadsko humanitarno društvo ( Bosnian Canadian Relief Association) humanitarna organizacija koja već 22 godine pomaže djeci šehida, djeci ratnih vojnih invalida, djeci drugih socijalnih kategorija i realizira druge programe pomoći, kao što su ramazanski paketi, pomoć narodnim kuhinjama BiH, te programi samoodrživog povratka prognanih.

Ovo je dokaz i garancija da će novac koji donirate preko nas doći u prave ruke, onima kojima je najpotrebniji.

Očekujemo Vaše uplate i molimo dragog Allaha dž.š. da Vas blagoslovi i nagradi za vaša dobra djela.

Hvala Vam u naše ime i ime NARODA BiH koji od Vas čeka spas.

Maja 20, 2014

Bosnian Canadian Relief Association

r. Muharem BeganovicČovjek sam, od krvi i mesa, ali naročito od emocija. Ne, neću huliti nikoga na vijest da je iznenada u američkom gradu Detroitu u vječni svijet preselila jedna prefinjena, mehka i čovjekoljubiva banjalučka i bosanska duša…., preselio je na ahiret, taj jedini pravedni i vječni svijet moj prijatelji i Banjalučanin Muharem Beganović.
Kažem, neću huliti ni na koga, ali kao Božji rob, kao grješnik ne mogu a da javno ne kažem kako me je ta vijest šokirala. Ostao sam zatečen…gotovo sam zanijemio, ne znam šta reći a znam da moram nešto reći, napisati. I to javno, jer moj i naš dobri Muharem najmanje toliko zaslužuje. Zaslužuje jer je bio fine naravi, uvijek lirski raspoložen, čovjekoljubac i bosnoljub. Falit će mi puno njegovi duhoviti komentari, njegova podrška mome peru i njegov vjetar u moja kajakaška jedra. Falit će mi – Muharem. Falit će mnogima ta Ljudina od čovjeka.
muharem beganovic
Ispred banjalučkog hotela “Palace” – snimio: Atif Turčinhodžić
Njegova duša se, za nas smrtnike iznenada, vratila svome Gospodaru, zadovoljna i sretna a skrušeno vjerujem da će i Gospodar biti njome zadovoljan. 
 
Neka je Božji rahmet na Tvoju plemenitu dušu i neka je Svevišnji Allah dž.š. nastani u društvu svoga Miljenika i drugih džennetlija, a Tvojim najmilijim i svima nama koji smo Te poštovali i voljeli – sabur, dragi Muhareme. Amin!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

east riverNa današnji dan prije 22 godine R BiH je primjljena u članstvo UN. Nakon svega što se desilo poslije (i što se dešava i dan-danas), nameće se pitanje da li ovaj dan i ovu obljetnicu treba obilježavati s nekakvom pozitivom u ukupnom bilansu bitisanja naše domovine u porodici država Planete ili treba, baš uz tu priču o članstvu u UN, prisjetiti se nečega drugoga što je R BiH platila kao cijenu svoga članstva. Treba se, ipak, fokusirati na ovo drugo. Da, R BiH je platila cijenu svoga iznuđenog osamostaljenja a kasnije i članstva u UN krvavo – u rijekama krvi. Naročito nevine i naročito krvi njenog najbrojnijeg naroda – Bošnjaka. To se, jednostavno, činjenice.

Zaista, treba li vraćati film unazad i prisjećati se da su dva hegemonistička i ekspanzionistička projekta, jedan od preko Drine, drugi od preko Save i Une bili jedna vrsta njihovog “Mein Kampfa” usmjerenog prema RBiH, što će se kasnije realizirati i operacionalizirati na samom terenu. I, što će, kao što se zna, sve to biti blagonaklono posmatrano iz Londona, Pariza, Brisela, Moskve te iz New Yorka. Zašto je tako bilo? Znam da se neki neće samnom složiti ali ja još nisam u proteklih 22 godine pronašao drugi odgovor osim u činjenici da  su takvi svjetski centri moci dopustili da se na R BiH obruši tada četvrta vojna sila Evrope, a kasnije i snage kvazipovjesničara i autora “Bespuća povijesne zbiljnosti”, te Miloševićevog taldžije iz Karađorđeva, dakle dopustili su im da nasrnu na R BiH zbog jednog od tri stuba na kojima je počivala ta Bosna i koji je njima kao takav, jednostavno – smetao. Jer je bio – previše ZELEN!

Kako se ovim povodom ne prisjetiti Boutrosa Ghalija, UNPROFORA, Jasušija Akašija, Lorda Owena…I, kako se ne prisjetiti Nizozemskog bataljona i njegove sramne uloge u Srebrenici?!

Bosnians mourn over coffins of newly ideOvakve rezultate je polučilo “štićenje” Srebrenice od strane UN

Ne, ovim povodom, se u principu ne treba sjećati mega zločinaca poput Karadžića, Mladića…svih njih osudjenih i neosudjenih a koji su pocili planetarne zločine nad Bošnjacima na cijelom teritoriju BiH, te nad Hrvatima Posavine i Bosanske Krajine…, ne, oni za ovu priču nisu bitni jer su bitniji od njih oni koji su im sve to dopustili.

I, kao što znamo, potom su napravili državu kakva ne postoji u svijetu, da li kao eksperiment ili s predumišljajem da je kao takve nestane, svejedno. Namjere su im bile i tim povodom prljave. Da, prihvatila je tako nešto i bošnjacka ruka, ali ne i narod, odnosno gradjani Bosne koji se do dan danas nisu pitali jesu li za ovakvo ustrojstvo domovine ili nisu.

Kažu da treba gledati prema budućnosti! Okay, gledajmo mi u šta hoćemo ali mora se prošlost razbistriti. Kako u glavama tzv. običnih ljudi u BiH i njenih komšija i susjeda, tako i mnogih drugih – oficijelnih, kako u Sarajevu, Banja Luci, Laktašima, Mostaru…, tako i u Beogradu, Zagrebu….

Dobar je znak da je ova kataklizma koja se desila u Bosni i koja jos traje pobrisala neke granice, posebno ideološke i da su, valjda, mnogi konačno shvatili da je komšija/susjed preči od brata.

S druge strane, ovakva UN kakvu imamo i koja nema za sada alternativu, ne pokazuje znake nekog novog kursa i boljitka nje same budući da neke njene članice i dalje rade šta hoće i gdje hoće, odnosno da svijet nije uredjen na principima međunarodnog prava, već na principima sile i moći.

Bedrudin GUŠIĆ

vrbas-miso

poplave_bosna6-160514
Svako slovo napisano ovdje i sada na temu aktuelne bh.,srbijanske i hrvatske kataklizme je mo
žda i suvišno, jer toliko toga je napisano, viđeno, izgovoreno…i onda sebe sam pitam šta ja imam tu još da dodam, da ne kažem – pametujem. Ali, postoji neki unutarnji nagon, damar…, šta li…, koji me tjera da se osvrnem sa nekoliko rečenica na neke od impresija koje ostaše u meni nakon nekih od brojnih priča koje su ispričane u povodu ove kataklizme.
Dakle, pošto se radi o prostoru kojeg je itekako unesrećio i osakatio ljudski faktor, nečija politika i projekti kao rezultat te i takve politike, prostoru u kojem su koliko do jučer glavne teme, doslovno svakog dana, bile političke ili politikantske konfrontacije koje su podgrijavale daljnje međunacionalne antagonizme, pa čak i moguće sukobe…, neki su prijetili otcjepljenjima i sl., onda neke priče o ljudskoj, komšijskoj, institucionalnoj, međuentitetskoj i međudržavnoj solidarnosti, zapale su meni za oko pa sukladno tome zavrjeđuju i osvrt.
kliziste-dzamija-vlasenica
 
Konkretno, danas, gledajući Dnevnik Federalne TV, uz brojne priče i slike strave i užasa, meni se u nekom drugom kontekstu dojmila priča jednog policajca iz poplavljenog Doboja koji jasno i glasno odaje priznanje FBiH i gradu Tešnju na konkretnoj, nesebičnoj pomoći građanima toga grada. To je za mene, u moru onih kataklizmičnih, bila prelijepa priča i može da služi kao model. Priznanje Tešnju i Oružanim snagama BiH javno je uputio i gradonačelnik Doboja Obren Petrović
Zapala mi je za oko i uši i izjava Novaka  Đokovića kada je javno prozvao CNN i druge američke i svjetske moćne medijske kuće da malo, premalo daju medijskog prostora katastrofičnim prirodnim nepogodama u Srbiji i Bosni i Hercegovini, te da je svoju pobjedu protiv Nadala poklonio upravo tim dvjema državama. A, što jest-jest, njegova se čuje – daleko!
Naravno, kada govorim o solidarnosti, svakako da treba primijetiti i raznovrsnu pomoć ugroženim područjima iz zemalja regiona (bivša Jugoslavija), Evrope i svijeta, te, naravno, nezaobilazne bh. dijaspore.
poplave 1
 
Mogao bih do prekosutra naglabati o obimu i intenzitetu ljudskih tragedija koje gledamo uživo, pa da to bude samo kap vode u moru u ukupnom bilansu koji i do sada dostiže frapantno visoke financijske i materijalne vrijednosti, a o konačnom teško da se može i pretpostaviti broj nula na kraju neke krajnje cifre. 
Jednako tako neću ni pokušavati riječima opisati bol onih koji su u ovoj kataklizmi izgubili svoje najmilije, niti poziciju onih kojima su voda ili zemlja progutali sve ono što su cijeli svoj život gradili i stvarali i mnogi od njih neće moći obnoviti na tim lokalitetima svoje kuće, pa postadoše beskućnici bez naznaka kakva im je budućnost. Ako je uopće imaju. To se ne može opisati.
propada-kuca-625x330
 
Zato sam se fokusirao na par sličica o solidarnosti kao jednom od pojmova koji ne poznaje granice, politčke stranke, boju kože, svjetonazor, ideologiju…
No, vjerovatno se i u ovoj priči Mile Dodik može smatrati izuzetkom, jer je nekim svojim izjavama pokazao da i ljudsku tragediju pokušava iskoristiti u političke svrhe. Ali, pitanje je da li je on i koliko, zapravo, uopće - čovjek!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

POMOĆ ZA VELIKI RIT

Posted: 19. Maj 2014. in Intervjui

vk

Poštovani, molim Vas da prenesete sledeću informaciju:

INFORMACIJA ZA SVE KOJI ŽELE DA POMOGNU STANOVNICIMA ROMSKO-AŠKALISKOG NASELJA VELIKI RIT!!!
Molimo sve koji žele da daju pomoć za Veliki rit, da NE ODNOSE SAMI POMOĆ, već da se obrate KANCELARIJI ZA INKLUZIJU ROMA (Duško Jovanović) NA TELEFON  021 488 17 23.

Objašnjenje:
Većina Novosađana nikada nije bila u Velikom ritu i teško bi se snašla u naselju, koje je neplanski podizano i u njemu lako mogu zalutati.
Takođe, iskustvo Vojvođankog kluba je da  Kancelarija za inkluziju Roma najbolje zna koja je pomoć najpotrebnija onima koji su evakuisani, a koja onima koji su ostali u naselju!

Vojvođanski klub je, fejsbuk akcijom među članstvom, organizovao prikupljanje pomoći stanovnicima Velikog rita koji su evakuisani i smešteni u 3 mesne zajednice do povlačenja vode i onima koji su ostali u naselju. Pomoć je odneta u saradnji sa Kancelarijom za inkluziju Roma (Duško Jovanović, direktor kancelarije). Između ostalih, pomoć su nam doneli i predstavnici Vojvođanskih švaba iz Sremskih Karlovaca i Volonterski centar iz Novog Sada.
U subotu je postignuto da se 30 porodica čije su kuće poplavljene evakuišu, uz pomoć gradskog kriznog štaba,  Kancelarije za inkluziju Roma i Vojvođanskog kluba, kao i da se pored naše pomoći obezbedi i pomoć Pokrajinskog kriznog štaba, koji je poslao pomoć u hrani.
Takođe, JKP Vodovod i kanalizacija je poslao cisterne da ispumpavaju vodu iz dvorišta i kuća, što je veoma sporo odmicalo, jer je količina vode zaista velika.
Za sada, nije urgentno neophodna pomoć u odeći (mada stanovnicima ovog naselja uvek treba pomoć u odeći, posebno kad je reč o odeći za decu). Najpotrebniji su hrana i voda, kao i sredstva za higijenu, posebno za malu decu.
Deo njih, uprkos našem insistiranju, želi da se vrati u naselje, iako su im kuće poplavljene.

Branislava Kostić, predsednica Vojvođanskog kluba
P.S. Izvinjavam se na na brzinu sročenoj informaciji, kao i na eventualnim slovnim greškama, koje su posledica
brzine.
P.P.S. U prilogu Vam šaljem nekoliko fotografija poplavljenog Velikog rita od subote i podele prikupljene pomoći
B.K.
Mediji se Kancelariji za inkluziju Roma mogu obratiti direktno preko direktora Duška Jovanovića (0605987895)

Pogledajte slike:

Veliki Rit 1

————————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 2

—————————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 3

———————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 4

———————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 5

————————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 6

————————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 7

————————————————————————————————————————————————————

Veliki Rit 8

————————————————————————————————————————————————————-

Veliki Rit 9

————————————————————————————————————————————————————

Veliki Rit 10

—————————————————————————————————————————————————————–

Veliki Rit 11

APEL ZA POMOĆ OPĆINI SAPNA

Posted: 18. Maj 2014. in Intervjui

Poštovani,

molim Vas ukoliko ste u mogućnosti da putem Vaših portala pozovete sve građane dobre volje da se pridruže akciji prikupljanja pomoći za ugrožene stanovnike općine Sapna, budući da su u izuzetno teškoj situaciji i svaka pomoć bi im dobro došla.(najpotrebinije im je  sljedeće: odjeća i obuća za odrasle i djecu, higijenske potrepštine, jastuci, deke i naravno hrana)
Unaprijed hvala!!!
APEL ZA POMOĆ OPĆINI SAPNA
Načelnik općtine Sapna Ismet Omerović moli za pomoć sve koji mogu pomoći. Skoro cijela općina ostala je bez vode, nemaju struje , a presječen im je put i prema Zvorniku i prema Tuzli. -”Stanje je alarmantno! Niko ne može predvidjeti šta će se u toku dana događati. Cijelo brdo sručilo se na kuće u Gornjoj Sapni i u potpunosti je uništilo pet kuća. U Vitinici i Mahmutovićima sinoć je iseljeno dvadesetak kuća, u Godušu 17, kao i u Međeđi, selima prema Zvorniku itd. Molim ljude da nam, ako je ikako moguće upute cisterne sa vodom kako bi koliko toliko pomogli selima koja su ostala bez vode. Na terenu su i Civilna zaštita, i MUP, i sve druge službe, ali smo u pojedinim mjestima nemoćni pred silom koja nosi sve pred sobom”, – kazao je Omerović. Načelnik Omerović moli mještane Sapne da za piće ne koriste vodu iz bunara s obzirom da postoji mogućnost epidemiološke neispravnosti vode.

VODE SE POVLAČE, BRIGE OSTAJU

Posted: 18. Maj 2014. in Intervjui

Nivo bh vodotoka opada, rijeke se povlače u svoja korita, a narodima i građanima BiH ostavljaju vrijeme da saniraju nove teške rane i u riječnom žuboru kada se vode smire otkriju onu ljepšu stranu života, koja će im ozdraviti dušu i ispuniti je boljim životnim sadržajima.

Žrtvama poplava rahmet i spokoj, porodicama žrtava saučešće i sabur, a Bosni i Hercegovini želje da nas ova velika tragedija koja nas je sviju teško pogodila više ujedini, da ostanemo zajedno i zajedno nadvladamo i ove nevolje.

Nismo zaboravljeni i nećemo ostati sami.

zijad - slika

Rijeke nas dijele i spajaju, i kada mirno teku i kada podivljaju. One nam trasiraju život, sa njima dolazi i odlazi naše vrijeme. Preko njih gradimo, rušimo i obnavljamo naše mostove, pored riječnih obala čekamo na dobro, sa riječnih obala ispraćamo zlo.  Sudbina naroda BiH ispreliće se s događajima koje rijeke donose, odnose i pamte.

 

Kad ne uspiju ljudi, mire nas rijeke

Nakon višednevnih razornih poplava, koje su zahvatile najveći dio Bosne i Hercegovine, rijeke se povlače, a nevolje ostaju. Spašavanje ljudi još traje. Voda je uništila veliki dio imovine i odnijela preko 30 života. Velika akcija čišćenja i sanacije prostora zahvaćenog poplavom tek počinje, a trebaće mnogo napora, sredstava i solidarne pomoći da se i ova teška tragedija nadvlada.

Ono što u Bosni i Hercegovini godinama ne uspjeva ljudima, da budu prijatelji a ne neprijatelji, da budu solidarni a ne sebični, da pomire sebe sa samim sobom i drugima oko sebe, da umire pohlepu, hirove i strasti, uspjele su za samo nekoliko dana, za samo nekoliko sati, malte ne u jednom trenu uraditi bosanske rijeke, riječice, potoci i vodotoci. Vode su  preplavile Bosnu i Hercegovinu, preplavile Olovo, Maglaj, Tuzlu, Doboj, Modriču, Kotor Varoš, Teslić, Prnjavor,  Bos.Šamac, Banoviće, Živinice, Brčko, Bjeljinu, Šekoviće, Bratunac, Srebrenicu, Zvornik, Kljuć, Prijedor, a ugrozile Sarajevo, Banja Luku, Bos. Krupu, Orašje, Kostajnicu, Bosansku Dubicu…  Pod vodom se našlo skoro 50 gradova, više stotina sela i naselja. Vode su u Srbiji preplavile Obrenovac, ugrozile Šabac, a opasnosti se našla i hrvatska posavina.

Pomoć postradalim stiže sa svih strana

Već u prvim satima kada je voda počela plaviti, na apel humanitarnih organizacija počela je u sabirne centre pristizati pomoć građana. Građani BiH su donosili hranu, odjeću, pokrivače, vodu, ljekove i sve drugo što su ocjenili potrebnim. Dijaspora je ustala na noge i preko graničnih prelaza počeli su pristizati kamioni. U pomoć su krenuli radni kolektivi. Još dok su bosanske vlasti drijemale, pa i oni najodgovorniji oklijevali, građani Bihaća su spremili i uputili prve pakete pomoći najugroženijim. Među prvima je krenula TV Hayat, krenula je i stigla, uz pomoć Božiju, u Maglaj, koji je punih 48 sati bio potpuno odsječen.

Komšije pokazale visok nivo solidarnosti

Uz Bosnu i Hercegovinu u njenoj teškoj nevolji koja je snašla, našle su se odmah Hrvatska, Slovenija, Austrija, SAD, a javile su se EU V. Britanija, Njemačka, Luksemburg. Iz Austrije je odmah krenulo 20 kamiona pomoći, a pomoć su najavili C. Gora, Makedonija, Turska… Specijalna ekipa stigla je iz V. Britanije.

Visoka solidarnost građana iz inostranstva i susjednih zemalja je pokazala da smo zasjedno, makar se to jasno očituje najčešće kad smo u nevolji.

Građani BiH su naučili strpljivo podnositi nevolje

Teške nevolje građani BiH uvijek su podnosili hrabro i strpljivo. Za njih  nijedan ispit solidarnosti, kada su u pitanju nevolje drugih, nije bio težak i uvijek su ga prihvatali rado kao Božije iskušenje ali i šansu da budu bolji, da za nekog drugog učine nešto više. Taj vid solidarnosti je bezbroj puta potvrđen kroz pomaganje siromašnim, bolesnim, odbačenim i potlačenim, a posebno onda kada se radilo o nevoljama i katastrofama većih razmjera, kakve su bile požari, poplave, ratovi. Taj urođeni visok nivo solidarnosti i saosjećanja na najbolji način potvrdila je bh dijaspora tokom agresije na BiH devedesetih godina a to uvjerljivo  potvrđuje i ovih teških dana.

BiH nije i ne može biti zaboravljena

Visok nivo solidarnosti komšijskih zemlja, brojnih zemalja Evrope, EU i SAD pokazuje da BiH ima svoje mjesto u Evropi i svijetu, da njeni narodi i građani nisu i ne mogu biti zaboravljeni. Ali podrška postradalima u poplavama i njihva prva interventna pomoć kao i očekivana pomoć u saniranju posljedica poplava, može i treba biti svojevrstan pritisak i upozorenje domaćoj politici i političarima da budu bolji i svjesniji svoje uloge i odgovornosti u obavljanju svojih funkcija, ne samo u ovakvim situacijama. Isto tako, visok nivo solidarnosti Evrope i dijela svijeta sa nevoljom bh naroda i građana je još jedno upozorenje svima onima koji razjedinjuju narode i siju sjeme razdora, da se udare sami u glavu i prizovu sebe svijesti o potrebi zajedništva.

Samo sa torbom najnužnijih stvari a mnogi bez nje u strahu i panici napuštali su unesrećeni ljudi svoje domove.

Mediji pokazali zavidan nivo profesionalnosti

Programi Bosna TV u svojim specijalnim i vanrednim emisijama bez prestanka su obavještavali javnost o stanju u ugroženim područima. Otvoreni su telefonski brojevi za vanredne pozive i računi za prikupljanje novčane pomoći iz zemlje i inostranstva pri Crvenom Križu FBiH i MDD “Merhamet”. Ne mali broj je naših ljudi u zemlji i inostranstvu koji od prvih  sati pokreću i vode akcije pomoći postradalim. Distribucija pomoći iz Crvenog Križa BiH Sarajevo krenula je u svim ugroženim pravcima. Humanitarni konvoji  iz inostranstva iz mnogih pravaca krenuli su ka Bosni. U prihvatne centre Crvenog krsta i druga sabirna mjesta građani i sada donose deke, odjeću, hranu, mlijeko, vodu, pelene, …Tako je Amina Nuhanović iz Rogatice u SAD pokrenula inicijativu za prikupljanje $50.000 za pomoć nastradalim područjima BiH, i dok ovo pišem već je sakupljeno preko $44.000.

Iz štabova za odbranu od poplava upozoravaju da će povlačenje vode izazvati dodatne teškoće, a pojaviće se i nova klizišta koja mogu ugroziti kuće u ugražonim područjima. EU je najavila dolazak timova stručnjaka koji će sagledati stanje i dati svoje mišnjenje kako na najbolji način pristupiti saniranju šteta.

Helikopterskom pomoći spašeni mnogi životi

Za samo nekoliko dana voda je paralisala život širom Bosne, razorena su brojna naselja, privredni objekti, poplavljene kuće, usjevi i putevi a pod odronima je nestao veliki broj objekta. Kuće su padale u vodu kao da su od karata. Život je izgubilo preko 30 osoba, od kojih najveći broj u Doboju.

zijad-2

Prijatelji BiH nisu čekali dugo da pruže pomoć. Helikopterske jedinice stigle su u pomoć iz Hrvatske (2), Slovenije(2), Luksemburga (1),  a od 17. maja u akcije pomoći se uključio i SFOR. Helikoptere je ponudila i Njemačka. Helikopteri su koristeni prvenstveno u nepristupačnim područjima za medicinsku evakuaciju i spašavanje ugroženih života. Dramnatična evakuacija helikopterima zabilježena je u Željeznom  polju. Zahvaljujući njihovoj pomoći i blagovremenoj pomoći vojnih i civilnih jedinica broj stradalih je znatno manji nego je mogao biti.

“Samo da se povuče voda i da je živa glava”, riječi su jedane očajne majka, koja je tek uspjela spasiti sebe i djecu.

Naravno, svi ugroženi stanovnici će biti zbrinuti, ali im bol niko ne može otkloniti, već samo ublažiti svojom dobrotom i solidarnošću.

Vanredno stanje moglo se proglasiti ranije

Tek 17. maja predsjednik Vijeća ministara g. Vjekoslav Bevanda najavio je mogućnost uvođenja vanrednog stanja na cijelom teritoriju Bosne i Hecegovine, mada je to trebalo učiniti i ranije, jer se veličina katastrofe već u početku mogla pretpostaviti i prepoznati… Istog dana 17. maja Republika srpska je proglasila vanredno stanje od poplava na području Rs.

Zaista je bilo tragično i bolno slušati izvještaje i gledati dirljive scene s poplavljenih područja Bosne i Hercegovine. Vodene bujice su sa sobom nosile drveće, kuće, mostove, sve što im se našlo na putu, a zemlja se otvarala i obrušavala… Kuće se ruše, otvaraju klizišta, ljudi sa plačom napuštaju svoje domove koji se ruše, a vodena bujica nosi ih u nepovrat.

Voda je doslovno poplavila skoro cijelu BiH

zijad-slika 2

Prve alarmantne vijesti o velikim poplavama  počele su stizati iz Olova i Maglaja, koji su već 13. maja  osvanuli pod vodom. Dubina vode u centru Maglaja iznosila je 3 m. Ljudi su trpjeli glad i žeđ, tražili pomoć, mahali bijelim zastavama sa svojih krovova…  Prva dva dana hrana je u Maglaj mogla biti dobavljena samo čamcima i helikopterima. Iz Maglaja se voda poćela povlačiti  tek 17. maja, a  Armija BiH sa narodom počela raščišćavati debeli blatni talog. Ono što ostaje nakon povlačena vode je stravično. Voda je donijela balvane, debla, granje, gomile raznog otpada i smeće. Sada su najpotrebnije lopate, čizme, voda i hrana.

Teško stanje je bilo u Bratuncu, a Srebrenica je do 16. maja bila potpuno odsječena i nedostupna za one koji su željeli pomoći. Izuzetno je teško bilo u Zvorniku, gdje je zbog velikog broja klizišta oko 150 kuća postalo neupotrebivo za stanovanje.

U Zeničko- Dobojskom kantonu stradali su Maglaj, Zavidovići, Žepče, Kakanj, Zenica, Doboj Jug, Usora, Visoko. Najteže je bilo u Željeznom polju kod Žepča, koje je ostalo odsječeno, pa su ljudi panično bježali u planine pred sklizištima. U Srednjebosanskom kantonu najviše su pretrpjeli Travnik, Olovo…U Jajcu se pod vodom našlo naselje Jezero.

U Unsko-Sanskom kantonu su posebno pogođeni Sanski Most i Ključ a dijelom Bos.Krupa i Bihać. Sva naselja u tim gradovima su poplavljena, ostala bez struje ni vode. Klizišta prijete, otvaraju se i obrušavaju.

U kantonu Sarajeva stradali su Vogošća, Ilidža, Hadžići, Ilijaš, Novi Grad, Svrake…. Na Tuzlanskom kantonu teške štete su pretrpjeli Tuzla, Gračanica, Doboj Istok, Kladanj, Kalesija, Lukavac, Teočak, Sapna, Čelić, Banovići, Živinice, Srebrenik.  Teškio su stradali Doboj, Bjeljina, Zvornik… Evakuacija je vršena u Brčkom… U Cerskoj kod Vlasenice klizište je zatrpalo nekoliko kuća i mjesnu džamiju. U Odžaku se 60% naselja našlo pod vodom.

Dana 17. maja posebno je bilo teško u Brčkom, Bjeljini, Bosanskom  Šamcu, Sanskom Mostu i Prijedoru. Bjeljini je zaprijetila evakuacija 10.000 ljudi, jer su vode Save ugrozile odbrambenbe nasipe. U Banja Luci se pod vodom našlo 200 objekata, a teško stanje je bilo u Prijedoru…  I dalje je alarmantno stanje bilo je u Brčkom, Živinicama, Srebrenici, Orašju…Vodena stihija je zaprijetila Kostajnici, Bosanskoj Dubici… A sve ovo je samo dio velike tragedije koja je zadesila BiH.

Poplave su teško pogodile i Srbiju, posebno Obrenovac i Šabac. Nezvanično se govori o 200 žrtava.

Skoro je nemoguće nabrojati gradove i mjesta koja nisu pretrpjela ovu kastastrafu. Mnoge komunikacije su prekinute, a fabrike i škole su obustavile rad. Narod je u panici bježi iz svojih kuća, napušta ih kao tokom ratnih zbivanja devedesetih.

I pored teškog stanja u zemlji u Sarajevu je u organizaciji TV Hayat održana finalna emisija “Zvijezda možeš biti ti”, a sav prihod ove priredbe je već narednog dana usmjeren za pomoć postradalim područjima.

Ove poplave najteže u posljednjih 100 godina

Neznam dragi čitaoci, kako ste vi sve to doživjeli, da li ste mogli kontrolirati svoje osjećaje. Ja nisam mogao. Suze su obilato kvasile moje obraze dok sam gledao kolone nesretnika kako napuštaju svoje domove,  slušao bolne izvještaje o stradanju i stradalima, a i sada ih učestalo brišem dok pišem ove redove. I uvijek se iznova pitam, zar opet moja, zar opet naša Bosna. Može li čovjek dok sve to gleda, taj jad i čemer, da ne pusti suzu, da ne plače. Svaki novi izvještaj zalijem suzama, i znam da nisam sam. Plačemo mi, plače nebo, a plače i zemlja… Plačemo, ali se ne predajemo. Čak nam se čini da smo jači i spremniji.

Sigurno je da su ove prirodne nepogode koje su pogodile najveći dio BiH najveće i najteže u posljednjih 100 godina. Skoro da nema živih koji se sjećaju većih tragedija. Pomoć postradalima i unesrećenima je najmanje što bi društvo moralo učiniti.

U dubini nevolje u kojoj se našla BiH, još jednom je na najvišem nivou potvrđena tradicionalna solidarnost ljudi i šire zajednice.

Poplavljeni gradovi ponovno počinju da žive

Sa povlačenjem vode evakuisani građani počinju se vraćati svojim kućama. Neki to mogu, a neki neće moći za dugo. Sa novom vjerom i optimizmom čiste svoje kuće i dvorišta. Gradovi i sela počinju iznova da žive, možemo li vjerovati jednim boljim zajedničkim životom, nego što su ga živjeli ovih posljednih 20 godina.  Ljudi u postradalim područjima i dalje su ostali skromni. Neki od njih su sve izgubili, a kad ih predstavnici humanitarnih organizacija pitaju šta im treba, često odgovaraju da im ne  treba ništa.

Brojni pojedinci nisu čekali pozive organizacija, već su sami pokretali i uključivali se u akcije pomoći. Ljudi su nosili ono jedino što su kod sebe imali, a što su ocjenili kao hitno potrebno za zbrinjavanje. Odmah su se javile firme i organizacije. Zadivljujući su brojni primjeri u angažovanju mladih ljudi. U strukturama vlasti nije bilo tako. Dok su vlasti na lokalnom nivou činile sve što je bilo u njihovoj moći, na globalnom i državnom nivou bilo je i onih od kojih se očekivalo da brže reaguju, ali su oklijevali. Ali neka to ostane njima kao još jedna poduka.

BH tragedije ukazuju i na odgovornost politike

Bosna i Hercegovina je svih ovih poratnih godina očekivala salamet, očekivala da je prihvate, shvate i pomognu, da je vrate u život, ali se od svega toga ništa nije dogodilo. Agresija na BiH okončana je s havarjom koja je razorila zemlju i odnijela mnoge živote. Bilo je to više nego grubo upozorenje međunarodnim organizacijama, posebno onima koji kroje i dijele pravdu. Nažalost ni poratno postejtonsko vrijeme nije donijelo nikakve pozitivne promjene, već nova veća razočarenja. U Postdejtonskom  periodu vlada još veći očaj, još veće neshvatanje, još gore ignorisanje svih zahtjeva za pozitivne promjene. I upravo u takvom beznađu događaju se i ove razorne poplave koje su u crno zavile BiH,  kao treće upozorenje svijetu, prije svega EU, SAD, UN, da Bosna nije prestala da krvari, da joj trebaju razumjevanje i pomoć.

Nakon povlačenja voda, kada se rijeke ponovno vrate u svoje tokove, trebaće mnogo više razumjevanja i pomoći od svih. Nije li to još jedna prilika i poziv MZ da se pokrene i učini ono što je i ranije bila dužna učiniti. A narodi i građani BiH neće ostati dužni i znaće naći načina da se zahvale i oduže za helikoptere, spasilačke ekipe, pomoć u mehanizaciji, robi, novcu, koja im je pružena.

Sređivanje stanja i otklanjanje posljedica pokazaće svu dubinu tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, a dijelom Srbiju i manjem obimu Hrvatsku.

BiH ni u stanju katastrofe nije jedinstvena

I ova teška tragedija koja je zadesila BiH pokazala je duboke pukotine na teritorijalnom jedinstvu države. Umjesto da se već prvi dan po nastanku tragedije proglasi vanredno stanje u cijeloj državi, tek trećeg dana,  17. maja, Predsjednik vijeća ministara V. Bevanda najavio je donošenje takve odluke, a Republika srpska svojom odlukom proglasila vanredno stanje na području Rs.  Dok su mladići vojnih snaga, snage civilne zaštite i nebrojeno mnogo samoorganizovanih mladih učinili sve da eliminišu i smanje posljedice katastrofe, vlasti Rs su učinile sve da se distanciraju od ostataka države i djeluju u saradnji sa Srbijom, koja se i sama na području nekolkio opština, posebno u Obrenovcu i Šabcu borila sa vodenom stihijom.

Ljudske žrtve su velike, a materijalne štete su neprocjenjive. Voda je odnijela preko 30 života, od čega 16 u Republici srpskoj. I ovaj put, kao nakon svake katastrofe, postaviće se pitanje u kojoj mjeri se i na koji način moglo više preventivno djelovati i šta je potrebno učiniti da se ovakve katastrofe više ne dogode u ovom obimu i da posljedice budu manje.

Žrtvama poplava rahmet i spokoj, porodicama žrtava saučešće i sabur, a Bosni i Hercegovini želje da nas ova velika tragedija koja nas je sviju teško pogodila više ujedini, da ostanemo zajedno i zajedno nadvladamo i ove nevolje.

Nismo zaboravljeni i nećemo ostati sami.

Burlington, 17. Maja 2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

husejin omerovicZato sa zadovoljstvom i profesionalnom odgovornošću pristupam našem razgovoru na veoma važnu temu o zločinima počinjenim nad Bošnjacima opštine Vlasenica. To je, ujedno, tema moje doktorske disertacije, koju, uz Božiju pomoć, privodim kraju. Izbor teme nije slučajan, već je pažljivo odabran, prije svega, zbog činjenice da sam rođen na području ove opštine, gdje sam proveo najbolje godine djetinjstva. Da je moja gotovo kompletna uža familija ubijena (otac i tri brata). Da je moja brojna rodbina ubijena, kao i moji sunarodnici…..Važno je naglasiti da su ove “paravojne jedinice” bile regularne snage Srbije, a samo su formalno bile dobrovoljačke, ali su suštinski bile pod kontrolom Vojske i Policije Srbije, što je potvrdio i Dragan Vasiljkovic, zv. Kapetan Dragan, instruktor i plaćenik, koji je angažovan iz Australije za specijalne zadatke obučavanja srpskih formacija, koje će kasnije čcestvovati u agresiji na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. On je poptvrdio da nije postojala nijedna paravojna formacija koja nije bila pod kontrolom Policije ili Vojske Srbije….. Najbrojniji zločini nad Bošnjacima Vlasenice izvršeni su tokom 1992. godine i to od maja do septembra. Naime, prema rezultatima mog istraživanja, tokom 1992. godine ubijeno je 1.310 Bošnjaka sa područja opštine Vlasenica…..Vlasenica je jedna od rijetkih okupiranih opština gdje je ubijen stravično veliki broj djece. Prema rezultatima vlastitog istraživanja, gdje su korištene relevantne metode istraživanja, sa područja opštine Vlasenica ubijeno je 419 – oro djece…..S obzirom na to da je ubijen pomenuti broj djece i da su ista ubijana direktno sa roditeljima, evidentno je da se radilo o namjeri da se što više Bošnjaka uništi, ne poštujući pritom ni međunarodne konvencije o zaštiti civilnih lica, a naročito djece. Tako su, primjera radi, prekršene odredbe KONVENCIJE O PRAVIMA DJETETA, koja je usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 20. novembra 1959. godine….. Srbi su u Bosni i Hercegovini, a time i na području opštine Vlasenica, pored masovnih i pojedinačnih ubistava, mučenja i pljačke, izvršili i brojna silovanja Bošnjakinja. Do tačnog broja silovanih žena teško je doći zbog, prije svega, činjenice što mnoge žrtve silovanja zbog ličnog dostojanstva nisu spremne objelodaniti zločin koji je nad njima izvršen…..Paradoksalno zvuči činjenica da zločine silovanja zatočenica niko nije krivično gonjen, niti procesuiran, osim što su Dragan Nikolić, zv. Jenki za ukupne zločine osuđen na 20 godina zatvora pred Haškim tribunalom, te Predrag Bastah (22 i Goran Višković (18) pred sudom Bosne i Hercegovine…..Logor Sušica je jedno od najmračnijih mučilišta zatočenika u Bosni i Hercegovini. Formiran je Naredbom tadačnjeg majora Svetozara Andrića, oficira JNA, a kasnije generala Vojske Jugoslavije. Logorom su upravljale Vojska i Policija tadašnje Republike srpskog naroda, a kasnije Republike Srpske…..Apsurdna je činjenica da je, pored navedenih primarnih izvora o zločinima u selu Zaklopača, Pretresno vijeće u predmetu Slobodan Milošević, usvojilo prijedlog amici curiae (prijatelji suda) da „nema dokaza“ koji potkrepljuju navod o zločinu u selu Zaklopača. Jos apsurdniji je podatak da protiv počinilaca zločina u Zaklopači nije podnesena niti jedna krivična prijava…..Po istoj matrici srpske snage su i na području opštine Vlasenica porušili sve vjerske objekte koji su simbolizirali vjersku pripadnost Muslimana ovog kraja….. Je li moguće da ova i ovakva civilizacija opstane, ako se ne štite najveće vrijednosti koje postoje, a to je ljudski život. Problem je u državama, članicama UN-a i njihovim politikama nesprječavanja oružanih sukoba…..Imajući u vidu navedene činjenice, nisam optimista da će se u Parlamentu BiH u skorije vrijeme usvojiti Zakon o negiranju genocida, kao i da će se 11. juli proglasiti Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Ja bih ovom prilikom, dodatno, potencirao pitanje očuvanja od zaborava genocida nad Bošnjacima sigurtne zone UN-a Srebrenica 1995. i svih drugih okupiranih mjesta, jer je zaborav najteža vrsta zločina…..

Zbog naših čitatelja osjećam potrebu da na samom početku pojasnim da je razlog što se nećemo persirati ni u ovom razgovoru taj što to ne činimo niti u našim privatnim kontaktima. A i sreli smo se u ozračju gdje se inače ne persira, zar ne! Dakle, fokus tvoga znanstveno-istraživačkog rada te tema doktorske disertacije koju pripremaš su usmjereni na područje opštine Vlasenica. Izbor područja nije slučajan?

OMEROVIĆ: Potpuno se slažem da nema potrebe da se persiramo, jer smo se, kako i sam kažes, sreli i upoznali u ambijentu koji nalaže bratski odnos i iskrenu ljudsku komunikaciju. Posebno mi je drago sto smo se upoznali i našli, kako naš narod kaže, na istoj talasnoj dužini. Zato sa zadovoljstvom i profesionalnom odgovornošću pristupam našem razgovoru na veoma važnu temu o zločinima počinjenim nad Bošnjacima opštine Vlasenica. To je, ujedno, tema moje doktorske disertacije, koju, uz Božiju pomoć, privodim kraju. Izbor teme nije slučajan, već je pažljivo odabran, prije svega, zbog činjenice da sam rođen na području ove opštine, gdje sam proveo najbolje godine djetinjstva. Da je moja gotovo kompletna uža familija ubijena (otac i tri brata). Da je moja brojna rodbina ubijena, kao i moji sunarodnici. Da imam i moralnu i svaku drugu obavezu da pokušam naučno rasvijetliti uzroke i posljedice zločina počinjenih nad Bošnjacima opštine na čijem prostoru sam ja rođen. Svjestan težine projekta, obaveze i odgovornosti za činjenice koje sam istražio i koje ću objaviti, potpuno svjesno i nepristrasno sam radio na istrazivanju dokaza, odnosno naučne istine, vezane za zločine nad Bošnjacima ovog kraja.

 U kojem vremenskom razdoblju su izvršeni najveći zločini nad Bošnjacima opštine Vlasenica i s kakvim podacima raspolažeš kada se radi o broju žrtava, njihovoj starosnoj dobi, polu i sl.? Hoćeš li, za ovu priliku i naše čitatelje, navesti barem neka od svjedočenja o zvjerstvima nad bošnjačkim civilima sa podrucja opštine Vlasenica.

OMEROVIĆ:  Zločini nad Bošnjacima cjelokupnog prostora opštine Vlasenica izvršeni su u nekoliko vremenskih etapa. Prvi talas zločina od strane srpskih snaga koje su činile: jedinice Novosadskog korpusa, jedinice srpske kolaboracionističke Teritorijalne odbrane i Policije Vlasenica, specijalne jedinice MUP-a Srbije, “paravojne jedinice”: “Nacionalna garda”, Šešeljevci i Beli orlovi iz Srbije kojim su komandovali: Željko Ražnjatović, zv. Arkan, Vojislav Šešelj i Mirko Jović. Važno je naglasiti da su ove “paravojne jedinice” bile regularne snage Srbije, a samo su formalno bile dobrovoljačke, ali su suštinski bile pod kontrolom Vojske i Policije Srbije, što je potvrdio i Dragan Vasiljkovic, zv. Kapetan Dragan, instruktor i plaćenik, koji je angažovan iz Australije za specijalne zadatke obučavanja srpskih formacija, koje će kasnije čcestvovati u agresiji na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. On je poptvrdio da nije postojala nijedna paravojna formacija koja nije bila pod kontrolom Policije ili Vojske Srbije.

Okupacijom Vlasenice od strane pomenutih snaga, počinje nezapamćena golgota nesrpskog stanovništva, a dominantno bošnjačkog, jer je do agresije na Bosnu i Hercegovinu veoma mali procenat pripadnika drugih nacionalnosti, osim Srba i Bošnjaka, živio na području opčtine Vlasenica. Prvi na udaru su bili Bošnjaci iz grada Vlasenice koji su se predali srpskim snagama. Odvedeni su u ranije pripremljene objekte, poput, Policijke stanice – Vlasenica, Opštinski zatvor u Vlasenici, Srednja škola u Vlasenici, Osnovna škola u Vlasenici, štale zadruge u Piskavicama, hotel Panorama, vojna sportska dvorana, Dom kulture u Milićima, pilana u Milićima, preradarska farma u Šošarima, logor Luka i kasnije formiran logor Sušica. Ovaj logor je formiran 31. maja 1992. godine naredbom komandanta, tadašnjeg majora Svetozara Andrica.

svetozar andric

Nakon toga su uslijedili organizovani napadi na Bošnjake prigradskih naselja i ostalih sela opštine Vlasenica. Najbrojniji zločini nad Bošnjacima Vlasenice izvršeni su tokom 1992. godine i to od maja do septembra. Naime, prema rezultatima mog istraživanja, tokom 1992. godine ubijeno je 1.310 Bošnjaka sa područja opštine Vlasenica. Radi se o žrtvama Bošnjacima iz grada, i sljedećih opštinskih sela: Drum, Dzamdzići, Piskavice, Durići, Mrsići, Sadići, Nedeljista, Korkutovići, Gradina, Pijuci, Hrastovac, Dzemat, Zaklopača, Gerovi, Vrsinje, Pomol, Bešići, Štedra, Đile, Begići – Bukovica, Nurići, Sebiočina i Turalići. Sva pomenuta mjesta su okupirana tokom 1992. godine. To je, ujedno, i prva faza zločina, Druga faza zločina nad Bosnjacima je izvršena krajem 1992. i početkom 1993. godine, okupacijom enklave Cerska. Branioci Cerske i drugih mjesta koji su, bježeći pred neprijateljem 1993. godine, kada su neprijateljske snage okupirale cjelokupni prostor Cerske, odnosno Vlasenice.

Prema rezultatima moga istrazivanja, u toku 1993. godine ubijeno je 354 Bošnjaka vlaseničke opštine, dok je u 1994. godini ubijeno 49 bošnjačkih civila ove Opštine. Radilo se, uglavnom, o Bošnjacima koji su pokušavali prijeći na slobodnu teritoriju koju su kontrolisale snage Armije Republike BiH.

Treća faza zločina nad Bošnjacima vlaseničke opštine izvršena je u sigurnoj zoni UN Srebrenica, nakon što su istu okupirale srpske snage 1995. godine. Prema rezultatima moga naučnog istraživanja, ubijeno je 1.087 Bošnjaka vlaseničke opštine u i oko Srebrenice nakon njene okupacije. Dakle, tokom agresije Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu i organizovanog napada lokalnih srpskih snaga na Bošnjake sa prostora opštine Vlasenice u periodu 1992. – 1995. godine ubijeno je 2.800 Bošnjaka sa prostotra ove Opštine. Postoje autentična svjedočenja preživjelih Bošnjaka vlaseničke opštine, koji su bili skriveni u obližnjim šumama kada su pripadnici srpskih snaga ubijali i zlostavljali Bošnjake u okupiranim selima. Pored toga, postoje izjave preživjelih zatočenika u logoru Sušica, koje potvrduju činjenicu da su stražari ovog logora i drugi vojnici i policajci počinili masovne zločine nad “zašticenim civilima” u ovom zloglasnom logoru.

Hoćeš li posebno nešto kazati o zločinima nad djecom na području Vlasenice?

OMEROVIĆ: Vlasenica je jedna od rijetkih okupiranih opština gdje je ubijen stravično veliki broj djece. Prema rezultatima vlastitog istraživanja, gdje su korištene relevantne metode istraživanja, sa područja opštine Vlasenica ubijeno je 419 – oro djece. Od ovog ukupnog broja djece, u sigurnoj zoni Srebrenica 1995. UN, ubijeno je 181 dijete. Među njima je bilo i beba od godinu ili dvije, pa do pred sticanje punoljetstva. Djeca su ubijana zajedno sa roditeljima ili drugim civilima direktno prilikom upada srpskih snaga u određeno naselje ili gađanjem artiljerijom kolone civila-Bošnjaka, koji su bježeći tražili spas u mjestima koja su kontrolisali pripadnici Armije RBiH.

S obzirom na to da je ubijen pomenuti broj djece i da su ista ubijana direktno sa roditeljima, evidentno je da se radilo o namjeri da se što više Bošnjaka uništi, ne poštujući pritom ni međunarodne konvencije o zaštiti civilnih lica, a naročito djece. Tako su, primjera radi, prekršene odredbe KONVENCIJE O PRAVIMA DJETETA, koja je usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 20. novembra 1959. godine.

U pomenutoj Konvenciji dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije.

Svaka država potpisnica pomenute Konvencije, čija je poptpisnica bila i SFRJ, odnosno SRJ, dužna je poštovati i garantirati prava izložena u ovoj Konvenciji svakom djetetu u svojoj jurisdikciji, bez diskriminacije bilo koje vrste, bez obzira kojoj rasi, boji, spolu, jeziku, religiji, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom, etničkom ili društvenom porijeklu, bez obzira na imovinsko stanje, onesposobljenosti, rođenje ili drugi status kome dijete, njegovi roditelji ili zakonski staratelji pripadaju.

Imajući u vidu odredbe Konvencije o pravima djeteta i eklatantno kršenje istih od strane političkih i vojnih vlasti SRJ i RS, odnosno, činjenicu da su iste znale za ubistvo djece u konkretnom slučaju područja opštine Vlasenica, evidentno je da se radilo o zločinu genocida nad bošnjačkom djecom, kao pripadnicima druge nacionalne i religijske grupe kao takve.

A o zločinima silovanja Bošnjakinja? Možeš li navesti barem neka imena silovatelja i da li je neko od njih do sada procesuiran u Hagu ili pred domaćim sudovima?

OMEROVIĆ: Srbi su u Bosni i Hercegovini, a time i na području opštine Vlasenica, pored masovnih i pojedinačnih ubistava, mučenja i pljačke, izvršili i brojna silovanja Bošnjakinja. Do tačnog broja silovanih žena teško je doći zbog, prije svega, činjenice što mnoge žrtve silovanja zbog ličnog dostojanstva nisu spremne objelodaniti zločin koji je nad njima izvršen.

Prema raspoloživim izvorima, srpski vojnici su iz logora Sušica, u kojem su bili zatočeni mnogi Bošnjaci, izvodili žene koje su silovali na pripremljenim lokacijama u gradu Vlasenici i u okolnim selima. Žene koje su se na najgrublji način opirale ubijali su neposredno pored logora. Tako su prema izjavi jednog svjedoka, pet žena ubili u jednom danu od kojih se sjeća imena Hasić Fate i Smajić Ramize. Drugi svjedok, seksualno zlostavljana žena iz Vlasenice, izjavila je da su srpski vojnici upali u prostoriju logora Sušica u kojoj se nalazila sa nekoliko žena krajem septembra 1992. godine oko 23 sata i tom prilikom prozvali tri žene: H.K., S.N. i nju. Odvezli su ih u jedno selo kod Dervente, nedaleko od Milića. Pod prijetnjom da će ih noževima masakrirati silovali su ih više od deset dana, koliko su ih držali u toj kući. Nakon desetak dana vratili su ponovo u logor Sušica, odakle su uskoro sa preostalim ženama transportovali do linije razgraničenja prema Kladnju.

Od početka juna pa do približno 15. septembra 1992. godine mnoge zatočenice logora Sušica bile su podvrgnute zlostavljanju seksualnog sadržaja koje je obuhvatalo silovanje i ponižavajuće fizičko i verbalno maltretiranje. Dragan Nikolić, komandant logora Susica, je odvodio i na druge načine omogućavao odvođenje zatočenica iz hangara, znajući pritom da se to čini u svrhu silovanja i drugih oblika ponašanja koje predstavlja seksualno zlostavljanje. Seksualno zlostavljanje vršili su logorski stražari, pripadnici specijalnih snaga, lokalni vojnici i drugi muškarci. Zatočenice su seksualno zlostavljane na raznim mjestima, kao što su stražarska kuća, kuće u okolini logora, hotel „Panorama“, vojni štab, te mjesta na koja su te žene odvođene na prisilni rad.

Vojnici Republike Srpske su u kući Smaila Durakovića napravili javnu kuću za mučenje i silovanje djevojčica Bošnjakinja. Uvečer bi dovodili djevojčice i žene starijim vojnicima koji su ih silovali i zlostavljali, a potom ih vraćali u logor. Te djevojčice su u logor vraćali psihički rastresene, a neke i u besvjesnom stanju.

U kući Bedre Dautović, gdje su srpski vojnici stalno dolazili, bio je smješten veliki broj djevojaka. Svjedoci koji su vidjeli ta strašna silovanja govorili su da su čak na terasi te kuće silovali djevojčice od trinaest godina. Anes Džunuzović u svojoj knjizi: “Zločin nad Bošnjacima istočne Bosne” navodi da je 700 žena iz Vlasenice prošlo kroz četničku torturu, a veliki broj njih je silovan.

Ibro Osmanović je posvjedočio da su u toku noći, kada je u logor  dovedena grupa Bošnjaka iz Šiljkovića, iz logora Sušica odvedene Delić Lejla, 17 godina i Adana Patković, 26 godina. Iz logora ih je izveo Zoran Obrenović, a vraćene su ujutru.

Nedim Salaharević, jedan od trojice dječaka Bošnjaka, koji je u septebru 1992. godine imao sreću da iz logora Sušica bude pušten, odnosno, transportovan do linije razdvajanja prema Kladnju, je izjavio: „Gledao sam kroz prozor u kupatilu kako u susjednoj kući Bastah siluje šesnaestogodišnju djevojčicu. Silovao ju je na balkonu. Dovodili su djevojčice od dvanaest godina. Orgijanja su trajala noćima i danima.

Silovanje predstavlja kršenje međuanrodnih principa o ljudskim pravima i humanitarnog prava. Uporište za silovanje nalazi se u članu 147 Četvrte ženevske konvencije iz 1949., u kome se ističe da “mučenje ili nehumano postupanje” i “namjerno stvaranje velikih patnji ili ozbiljnih povreda tijela ili zdravlja” jesu “grubo kršenje” i stoga su pravno kažnjivi ratni zločini. U okviru tog nehumanog postupanja može se tretirati i silovanje. Zaštita žene posebno se tretira u članu 27 Četvrte ženevske konvencije, gdje se potencira zaštita “od svakog napada na njenu čast, a posebno od silovanja, prisilne prostitucije i svakog drugog oblika nedostojnog nasrtanja” na njen integritet. Silovanje je, dakle, kao i ubistvo, fizička uništenja i deportacije, sastavni dio zločina protiv čovječnosti.

Paradoksalno zvuči činjenica da zločine silovanja zatočenica niko nije krivično gonjen, niti procesuiran, osim što su Dragan Nikolić, zv. Jenki za ukupne zločine osuđen na 20 godina zatvora pred Haškim tribunalom, te Predrag Bastah (22 i Goran Višković (18) pred sudom Bosne i Hercegovine.

27d01.qxd

 

Posebnu pažnju zaslužuje istraživanje o torturama nad bošnjačkim zarobljenicima u logoru Sušica-Vlasenica. Kakve su sve metode mučenja primjenjivane, ko su bili nalogodavci i izvršitelji te koliko je bošnjačkih civila bilo zatočeno u spomenutom logoru? Koliko njih je skončalo ovodunjalučki život u tom mučilištu i jesu li pronađeni njihovi zemni ostaci?

OMEROVIĆ: Logor Sušica je jedno od najmračnijih mučilišta zatočenika u Bosni i Hercegovini. Formiran je Naredbom tadačnjeg majora Svetozara Andrića, oficira JNA, a kasnije generala Vojske Jugoslavije. Logorom su upravljale Vojska i Policija tadašnje Republike srpskog naroda, a kasnije Republike Srpske. Upravnik logora je bio Veljko Bašic, penzionisani policajac, a njegov zamjenik je bio Vidosav Mladenović, a stražari logora su bili pripadnici MUP-a i VRS, a komandir stražarima, ondosno, komandant logora bio je Dragan Nikolic, zv. Jenki. Dakle, ovaj logor je bio pod direktnom kontrolom civilnih, vojnih i policijskih snaga opštine Vlasenica, što potvrđuje činjenicu da su zločini nad Bošnjacima vršeni planski, organizovano i sistematski. Kroz logor Sušica od njegovog formiranja do zatvaranja, tj. od kraja maja do kraja septembra 1992. godine prošlo je oko 8.000 zatočenika Bošnjaka, civila. Torturama u logoru bilo je izloženo oko 700 žena, od kojih su mnoge silovane i ubijene. U logoru je ubijeno oko 280 dječaka mlađih od osamnaest godina. Dželati iz reda srpskog naroda su u logoru primjenjivali najbrutalnije metode prema zatočenicima, počevši od premlaćivanja zatočenika metalnim šipkama, kundacima, dugotrajnog fizičkog mučenja, ubijanja, silovanja zatočenica, pa do ubijanja djece, pa čak i beba u logoru. Mnogi od zatočenika su od zadobijenih udaraca umirali u teškim mukama. Jedan od svjedoka je kazao da su: Dragan Nikolic, Ljubinko Đurić, Goran Tešić, Zoran Obrenović i Slavoljub Pajić izveli iz hangara logora Sušica: Šaric Dževada, Zekić Ismeta (Musa), Kolarević Muharema i jedno lice (ne zna mu ime) iz Piskavica i sve četvericu ih ubili ispred hangar iz vatrenog oružja. Od težine udaraca nogama i kiundacima u logoru su umrli: Zilđić Asim i Handžić Durmo.

Na osnovu podataka Udruženja “Porodice žrtava rata – Vlasenica 1992-1995”, u i oko logora je ubijeno oko 1.600 bošnjačkih civila. Važno je naglasiti da je među zatočenicima i žrtvama zločina u logoru Sušica bilo i zatočenika iz susjednih opština, kao što su: Han Pijesak, Sokolac, Žepa, Rogatica, Šekovići, Bratunac, Zvornik, Osmaci i Kalesija. Još uvijek se traga za polovinom od ukupnog broja Bošnjaka, koji su bili zatočenici logora Sušica.

Vlasenica-1

Do kakvih si podataka došao o zločinima nad Bošnjacima u selu Zaklopača, također u opštini Vlasenica? Mogu li se zločini u tom selu smatrati paradigmom stradanja Bošnjaka vlaseničkog kraja, općenito?

OMEROVIĆ: Bosnjačko selo Zaklopača, koje se nalazi nadomak Vlasenica u pravcu Milića, srpske snage su napale 16.05.1992. oko 17,00. Prema riječima jednog od preživjelih svjedoka, u selo je ušlo deset vozila u kojima je, pored navedenih, prepoznao: Savkić Tomislava, predsjednika SDS-a Milići, inače predratni profesor u Srednjoškolskom centru Vlasenica,  Vukotić Nenada, sina Marka, Bojanić Dragana, sina Radomira; Trišić Trišu zv. „Trile“, Vasiljević Peru, sina Save, Zekanović Milenka, sina Radovana, Petrović Boru i Raju, sinove Nikole, Gojgolović Novicu, sina Cvike, Lošić Nikolu, sina Mirka, Slijepčević Duška, sina Cvijetina i druge. . U pratnji ovog vozila kretalo se vozilo milicije“ u kojem su mještani prepoznali Bjelanović Radu, sina Rajka, načelnika SUP-a i druge.

Isti svjedok je kazao da je na jednom od ovih automobila bila ispisana velikim slovima riječ POKOLJ. Sva ova vozila su bila puna ljudi, a na nekim su sjedili i na krovu. Bilo ih je oko pedeset.

„Ljudi iz vozila opkolili su selo i zatvorili sve izlaze.“ Oko 17:00 sati došlo je do pucnjave, koja je, bez prekida trajala petnaestak minuta.

Za nepunih petnaestak minuta koliko je trajala pucnjava ubijeno je, prema rezultatima mog istrazivanja, 97 Bošnjaka – civila. Među njima je bilo petnaestoro djece.

Nekoliko kuća je bilo zapaljeno, u kojima, između ostalih, su ubijeni članovi porodica: Šaban Avdić sa dva sina, suprugom, snahom i dvoje unučadi, Ibiš Hodžić, njegova supruga, njihova dva sina, dvije snahe i 4 unučadi; Enisa Hodžić, njeno dvoje djece, 3 sestre, njen otac, majka i još jedan N.N. muškarac; Fatima Berbić i njen muž ubijeni su u zapaljenim kućama.

Od pucnjave u selu, iz samo jedne porodice Hodžić ubijeno je 29 civila, a iz porodice Hamidović 10 civila. Ubijen je Ibro Hodžić sa svojim petoricom sinova: Bećirom, Husom, Hasom, Hamdijom i Safetom, te šesnaestogodišnjom unukom Mersudinom.

Da se radilo o planiranom zločinu genocida nad Bošnjacima sela Zaklopače, potvrđuje Izvještaj Bačić Milana, dežurnog policajca u SJB na dan 16. maja 1992. godine. U svom Izvještaju Bačić je napisao da su svi policajci toga dana, “zbog čišćenja terena, bili na zadatku, te da su Leković Mirko i Borić Radenko koristili vozilo GOLF zbog pratnje kamiona i autobusa.” Ovo je neoboriv dokaz da su vlasti Vlasenice, odnosno Milića organizovano i s namjerom upotrijebile policiju za uništenje Bošnjaka Zaklopače samo zato što su pripadali drugoj etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj skupini i da su nad njima izvrsile genocid.

Zoran-Jovanovic210213Bivši šef Drinskog korpusa – Informacijski servis; Zoran Jovanović “Glavonja”

Mnoge žrtve iz ovog sela pronađene su 2004. godine u jednoj od sekundarnih masovnih grobnica nadomak Zaklopače, gdje su ekshumirana 42 kompleta i 39 nekompletnih tjela. U Zavodu za sudsku medicinu u Tuzli obavljena je sudskomedicinska obrada žrtava, kojom prilikom je ustanovljeno da je u Zaklopači ubijeno 15 djece, od kojih 12 dječaka i 3 djevojčice, čija je starosna dob bila od 4 do 16 godina. Utvrđeno je da je ubijeno i 10 žena starosne dobi od 26 do 72 godine, dok su ostale žrtve bili muškarci. Ekspertizom je ustanovljeno da su sve žrtve ubijene iz vatrenog oružja, pucnjima u glavu iz neposredne blizine.

Ajka Hodžić je prepoznala nekoliko počinitelja masakra u Zaklopači. Među njima su: Milomir Milošević, aktivni policajac iz Milića, Janković Ilija, Lošić Nikola, Lošić Mirko, čovjek po imenu Nešo, Brane i jedan kojeg su zvali Jolcan.

Prema izjavi Ferida Hodžića, za ubistva Bošnjaka sela Zaklopača odgovrni su: Mane Đurić, načelnik SJB Vlasenica, Milenko Đurić, zv. Gorčin i Radomir Đinkić, jedan od vojnih komandanata na tom području.

Apsurdna je činjenica da je, pored navedenih primarnih izvora o zločinima u selu Zaklopača, Pretresno vijeće u predmetu Slobodan Milošević, usvojilo prijedlog amici curiae (prijatelji suda) da „nema dokaza“ koji potkrepljuju navod o zločinu u selu Zaklopača. Jos apsurdniji je podatak da protiv počinilaca zločina u Zaklopači nije podnesena niti jedna krivična prijava.

Poznata je činjenica da su srpske snage u mnogim okupiranim mjestima rušile vjerske nesrpske objekte, da li je takav slučaj bio i Vlasenici?

OMEROVIĆ:Po istoj matrici srpske snage su i na području opštine Vlasenica porušili sve vjerske objekte koji su simbolizirali vjersku pripadnost Muslimana ovog kraja. Naime, 19. avgusta 1992. godine,na dan velikog pravoslavnog praznika Preobraženja Gospodnjeg, srušena je čuvena Hajrija džamija u Vlasenici, mesdžid, nova vakufska kuća u kojoj su se nalazila dva imamska stana, sala za vjersko poučavanje djece, te poslovne prostorije odbora Islamske zajednice. Bitno je naglasiti da je pomenuta džamija sagrađena davne 1892., odnosno 1310 godine po hidžri. Nekoliko dana nakon rušenja džamije, „vađeni su njeni temelji, poslije nišani oko džamije, iz harema, zatim je sav lokalitet uzoran i poravnat i na tom je prostoru zasađeno drveće.“

Inače, na području opštine Vlasenica, odnosno, Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica srpske snage su do temelja porušile sve vjerske objekte, i to, džamije: 1. u Derventi – selo Pomol (maj 1992), 2. u selu Rovaši (mart 1993), 3. u Cerskoj (mart 1993), 4. u Novoj Kasabi – Mustafa-pašina džamija, sagrađena 1642/3. Popred navedenih džamija, velikosrpski agreor je srušio mesdžide u selima: 1.Skugrići, 2. Neđeljišta, 3. Sebiočina, 4. Raševo, 5. Maćesi, 6. Vrsinje, 7. Zaklopača, 8. Šadići, 9. Turalići i 10. Gerovi.

Vakufske kuće:1. Vlasenica (zgrada sa tri stana, mekteb, dvije kancelarije, četiri podruma, kuća na sprat sa abdesthanom i gasulhanom), 2. Nova Kasaba (zgrada sa stanom, mektebom i poslovnim prostorom, 3. Cerska, 4. Rovaši.

 Da li si u svom istraživačkom radu bio upućen da koristiš stručne/administrativne  usluge lokalnih organa vlasti opštine Vlasenica i jesu li ih, eventualno, pružili profesionalno?

OMEROVIĆ: Želim ovom prilikom da kažem da sam od opštinske administarcije Vlasenica dobio na uvid matične knjige umrlih koje su mi poslužile za djelimično sravnjavanje spiskova ubijenih Bošnjaka i Srba sa prostora ove Opštine. Ovu aktivnost sam izvršio sa osobljem Matičnog ureda u njihovim prostorijama. Takoder, želim da naglasim da nije lahko išlo sa dobivanjem dozvole od načelnika opštine Vlasenica, ali je mojom upornošću i mojim pozivanjem na Zakon o pristupu informacijama BiH i Zakon o čuvanju tajnih podataka u kojima postoji zakonsko uporište za davanje na uvid pomenutih knjiga, potpisao Rješenje o pristupu i sravnjenju podataka o umrlim (ubijenim) osobama sa područja opštine Vlasneica u periodu od 1992. – 1995. godine.

Kolika je, prema tvojim saznanjima i rezultatima istraživanja, odgovornost međunarodne zajednice za zločine koji su počinjeni nad Bošnjacima opštine Vlasenica, Srebrenice te u drugim dijelovima R BiH?

_39850401_1morillonap203credOMEROVIĆ: Nakon što su srpske agresorske snage ušle u posljednje branjeno mjesto opštine Vlasenica, Cerska, komandant UNPROFOR-a , general Philippe Morillon dolazi u Cersku, Donju Cersku, koju su snage Armije Republike Bosne i Hercegovine držale pod kontrolom do 07.03.1993. godine.  Umjesto da naredi obustavu napada srpskih snaga na zaštićene ciljeve (civilno bošnjačko stanovništvo), a u skladu sa odredbama Konvencije o genocidu, general Morillon savjetuje lokalnim komandantima Cerske da se povuku prema Srebrenici, pod izgovorom da će on sa komandom korpusa Vojske Republike Srpske u Zvorniku obezbjediti prekid ratnih dejstava.

To je bilo samo još jedno od lažnih i licemjernih obećanja pripadnika snaga UN, a istina je bila da su isti davali prećutnu saglasnost agresorskim snagama da sprovedu svoj plan do kraja, u ovom slučaju, na područje Cerske. Na primjeru logora Sušica i okupacije Cerske potvrđena je cinjanica da međunarodna zajednica nije imala, niti konsenzus, niti interes, niti volju da sprovede u djelo odredbe Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, na što je imala obavezu i odgovornost. Na ovom primjeru i mnogim drugim u Bosni i Hercegovini ispoljena je sva hipokrizija “moćnih” sila, a istovremeno potvrđena činjenica da “jači” i dalje uništavaju “slabije”, ne mareći za činjenicom da otvoreno krše konvencije, deklaracije i druga dokumenta o ljudkim pravima svakog čovjeka, koje su oni donijeli, odobrili i obavezali se da će ih sprovoditi u djelo.

Imajući u vidu ponašanje relevantnih subjekata međunarodne zajednice u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, moramo se upitati: je li moguće da na jednoj strani krajem 20. stoljeća imamo progres nauke, tehnologije i različitih naučnih disciplina, a na drugoj masovna ubistva civila, različite vrste zločina, pa i zločin genocida? Je li moguće da ovaj svijet opstane na ovako nemoralnim principima? Je li moguće da ova i ovakva civilizacija opstane, ako se ne štite najveće vrijednosti koje postoje, a to je ljudski život. Problem je u državama, članicama UN-a i njihovim politikama nesprječavanja oružanih sukoba. Politika je, nažalost, prevazišla okvire i interese morala. Za istaći je da je Bosna i Hercegovina bila članica UN-a, te da su ostale članice bile dužne braniti njen teritorijalni i drzavotvorni integruitet.

Međutim, počinjeni zločini genocida, čak i u dijelovima BiH koji su potvrđeni presudama na dva međunarodna suda u Hagu se negiraju od strane najviših dužnosnika manjeg entiteta. Paradoksalni ustavno-pravni ustroj naše zemlje upravo daje pravnu mogućnost Dodiku i njemu sličnima da uporno negiraju, čak i genocid u Srebrenici. Kako izići iz te pat pozicije? Vjeruješ li da će osvanuti dan kada će se i u Parlamentu BiH usvojiti Zakon o negiranju genocida te 11. juli proglasiti Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici? 

OMEROVIĆ: Tvoje pitanje je sasvim logično i osnovano. Međutim, imajući u vidu, prije svega, dosadašnje ponašanje relevantnih međunarodnih faktora po osnovu počinjenih zločina nad civilima u Bosni i Hercegovini i ne/implementaciju međunarodnih presuda, nameće se opravdano pitanje: Hoće li iste presude ikada biti implementirane i hoće li brojni izvršioci zločina biti procesuirani. Zbog inertnosti odgovornih međunarodnih subjekata, imamo i bahato ponašanje određenih srpskih predstavnika, među kojima prednjači aktuelni predsjednik manjeg bh. entiteta, Republike Srpske. Podsjećanja radi, prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS), srpski predstavnici u Bosni i Hercegovini su uporno negirali isti i blokirali njegovu implementaciju. Danas, kada su se uvijerili da ne mogu dobiti vise teritorije i ovlasti izvan ovog Sporazuma, oni uporno insistiraju na implementaciji istog, a istivremeno negiraju zločine koje su počinile srpske snage nad nesrpskim stanovnistvom, a dominantno Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Nažalost, takva politika prolazi kod predstavnika medunarodne zajednice i kod nekih inertnih političkih predstavnika iz reda bošnjačkog naroda.

Ratni sef Vlasenice Milenko Stanic danas profesor...Ratni šef Kriznog štaba Vlasenice Milenko Stanić danas je profesor na Pravnom fakultetu u Banja Luci

Imajući u vidu navedene činjenice, nisam optimista da će se u Parlamentu BiH u skorije vrijeme usvojiti Zakon o negiranju genocida, kao i da će se 11. juli proglasiti Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Ja bih ovom prilikom, dodatno, potencirao pitanje očuvanja od zaborava genocida nad Bošnjacima sigurtne zone UN-a Srebrenica 1995. i svih drugih okupiranih mjesta, jer je zaborav najteža vrsta zločina.

Hvala ti velika za ovaj razgovor.

OMEROVIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa tobom na ovu, po meni, veoma važnu temu. Nadam se da će naš razgovor biti dostupan brojnim čitaocima, a naročito Bošnjacima, u SAD putem lista “Sabah” i da će oni biti u prilici da saznaju pravu naučnu istinu o zločinima nad Bošnjacima vlaseničke opštine, kao i nad nekim Bošnjacima iz susjednih opština koji su, zarobljeni od strane neprijateljskih snaga, dospjeli u vlaseničke kazamate.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (583)

plitvice-ferhadija

Poziv na akciju i humanost

Posted: 16. Maj 2014. in Intervjui

sdbih

Povodom katastrofalnih poplava u našoj domovini pozivamo cjelokupnu bosansko-hercegovačku dijasporu i sve građane dobre volje da iskaže svoj patriotizam i humanizam,  sad kad je našem narodu najteže, te  da se odmah počne sa prikupljanjem novca za hitnu pomoć ljudima u najugroženijim područjima zemlje. Takođe pozivamo bosanko-hercegovačka udruženja, saveze, zajednice i druge organizacije u inostranstvu da se  odazovu ovom pozivu!

Stranka dijaspore BiH će humanitarnu  pomoć skupljati preko svojih mjesnih i gradskih  odbora ili direktnom  uplatom na račun  Udruženja B-H dijaspora, Swedbank AB, Iban SE81 8000 0810 5991 4562 1125, Bic SWEDSESS, sa naznakom za Pomoć  građanima BiH.

Predsjedništvo Stranke Dijaspore Bosne i Hercegovine

hum6.jpg (1)

Ovih je dana na Kickstarterovim stranicama

https://www.kickstarter.com/projects/center4civilcourage/humanism-for-children započela najnovija kampanja za prikupljanje novčanih priloga za projekt koji potječe iz Hrvatske. Radi se o knjizi „Humanizam za djecu“ koja predstavlja prvu ireligioznu i humanističku knjigu za djecu u Hrvatskoj, pa i u regiji. Autorica knjige Nada Topić Peratović upoznaje djecu sa svijetom humanističke misli na njima primjeren način. Humanistička misao upotpunjena je feminističkim i ljudskopravaškim vrijednostima.

Knjiga „Humanizam za djecu“ izlazi u nakladi feminističke i slobodnomisliteljske udruge Centar za građansku hrabrost uz dobrovoljnu novčanu potporu svih entuzijasta iz Hrvatske i inozemstva. U promociju ove akcije uključile su se udruga Protagora, Međunarodna unija za humanizam i etiku, Međunarodna ateistička alijansa, Udruženje slobodnih mislilaca Švicarske i mnoge druge međunarodne humanističke organizacije. Engleski prijevod knjige bit će predstavljen na sljedećem Svjetskom kongresu humanista u kolovozu, u Oxfordu.

Centar za građansku hrabrost već drugu godinu zaredom organizira humanističke radionice za djecu ireligioznih roditelja, dok njima samima nudi sekularno savjetovanje popraćeno tiskanim materijalima o pravima koja im pripadaju, posebice kada je riječ o školovanju njihove djece.

Novčani prilozi koji će omogućiti tiskanje ove knjige prikupljaju se preko internetske stranice www.kickstarter.com ili direktno uplatom na račun Udruge. Sve potrebne informacije, pa i o budućoj prodaji knjige, možete pronaći na internetskim stranicama udruge Centar za građansku hrabrost (www.civilcourage.hr). Knjiga će se tiskati u nekoliko izdanja – za Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te za englesko i njemačko govorno područje. Već za uplatu od 5 funti (oko 45 kn) Centar nudi digitalni primjerak knjige. Oni koji se pak odluče odriješiti kesu za 10 funti (oko 90 kn) dobit će tiskani primjerak izdanja za Republiku Hrvatsku ili BiH te za 20 funti knjigu na engleskom ili njemačkom jeziku. Preko Kickstartera Centar nudi i mogućnost da se nekoliko primjeraka knjige pokloni određenim osobama ili ustanovama prema željama donatora novčanih priloga. Na taj način donatori sami pomažu u širenju humanističke svijesti.

Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio knjige objašnjava društvenopolitičku zbilju u kojoj većina djece živi, ali i vrijednosti koje njihove obitelji cijene i koje su često u raskoraku s tom zbiljom. Time se djeci nudi stvarna slika, ali i kroz valjane argumente osnažuje svjetonazor njihovih obitelji. Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim vrijednostima.

Ova knjiga služi osnaživanju svih nas “drugačijih” koji ne odgovaramo zadanom obrascu „većine“ u društvu, tj. identitetu čovjeka određene (bijele) rase, određene (heteroseksualne) orijentacije, određene (čistokrvne) nacionalnosti te svakako određenog religijskog svjetonazora kao i određenog domoljubnog pogleda na nedavna ratna događanja. To je i razlog zbog kojeg, osim ateističko-agnostičkih, sekularnih i humanističkih vrijednosti, ova knjiga sadrži i taj “drugačiji”, ali ništa manje vrijedan, pogled na svijet kao i feminističke i ljudskopravaške vrijednosti, pa čak i pomalo otvara osjetljivo područje kulture odgovornosti i suočavanja s (nedavnom) prošlošću. Svi smo mi “drugačiji” od “većine” i u društvu i u politici na marginama moći. Stoga ne čudi da toliko ireligioznih roditelja i danas šalje svoju djecu na školski vjeronauk. Strah od stigme ili diskriminacije još uvijek je jak. S pravom, jer posljednjih smo godina svjedoci jačanja ove norme.

Ipak, istovremeno jača i svijest svih nas koji se ne uklapamo u oktroiranu normu. Ateisti i agnostici u Hrvatskoj i Srbiji susreću se i druže, osnivaju se udruge/inicijative i pokreću peticije i akcije. Povorke ponosa su sve posjećenije. Građani, među njima i vjernici, postaju sve svjesniji važnosti očuvanja sekularnosti koja je stalno pod udarom najsnažnijih religijskih organizacija.

Pripremljena i informirana djeca bolje razumiju svijet u kojem žive (recimo zašto ne pohađaju vjeronauk ili ne slave neke religijske praznike), društvo ih ne može zavesti i teže ih može povrijediti, a i spremnija su i sigurnija obraniti svoj identitet. Informirana djeca izrastaju u samopouzdaniju djecu.

Za dodatne informacije obratite se na e-adresu: center4civilcourage@gmail.com ili na broj Udruge: 00385-(0)95-526 9000

U privitku vam šaljemo i nekoliko ilustracija iz knjige.

Objavom ove vijesti i pozivom na donaciju budite dio našeg humanističkog aktivizma.

Zahvaljujemo na vašem trudu i povjerenju!

Zeljko Peratovic

investigative journalist, independent blogger & secular activist
RWB correspondent for Croatia
Memberships: Croatian Journalist’ Association – CJA, International Federation Journalists – IFJ /  vice president of Center for Civil Courage / member of Atheist Alliance International / In 2003, received a press freedom award from the Austrian Section of Reporters Without Borders /

Zvonigradska 33
10 000 Zagreb
Croatia

web addresses:

http://www.45lines.com

http://www.45lines.com/45lines2
http://45lines.com/index.html
http://peratovic.blog.hr/
http://45lines.blogspot.com
http://pollitika.com/blog/45-lines/
http://www.youtube.com/user/peratovic

phones:
home: +385 1 606 1570
country-life villa: +385 47 713 250
fax: +385 1 606 1569
gsms: +385 91 22 999 66

Evo nekoliko ilustracija:

hum1.jpg (1)

—————————————————————————————————————————————————————

hum2

————————————————————————————————————————————————————hum4.jpg (1)

————————————————————————————————————————————————————–

hum5.jpg

 

 

 

logo SBiH

Kantonalno vijeće Stranke za BiH TK

Đure Đakovića 19, Zlokovac 75000 Tuzla,tel: +38735/362-440,  tel-fax:035/ 362-441

e-mail:strankazabih.tz@bih.net.ba ; strankazabihtz@gmail.com

 

Tuzla:   15.05.2014 godine

                                                                                                     -       MEDIJIMA

 

SAOPĆENJE POVODOM 15. MAJA

DANA ODBRANE TUZLE

Tuzla. Od prvog pomena svoga imena Tuzla je branik domovine. Ovaj naš kraj tuzlanski od vajkada je ponosito odolijevao agresorima, osvajačima i okupatorima. Ne tako davno, 15.maja 1992. godine, Tuzla je odlučno i hrabro kazala „NE“ srbijansko-crnogorskoj agresiji koja se tih dana kao crna slutnja nadvila nad Tuzlom. Najveće tuzlanske patriote su tog dana riješile pitanje budućnosti svoga grada za neka naredna, daleka vremena. Agresor je htio raščupati snažno tkivo multikulturalne i multietničke Tuzle. Namjere mu se nisu ostvarile. Patrioti Tuzle, predvođeni zakonodavnom i izvršnom vlašću, odbranile su čast, tradiciju i ugled najbosanskijeg grada u Bosni i Hercegovini.

Agresori su se hinjski provukli, a zatim, sa distance, četiri godine napadali naš grad. Tuzla se odbranila. Najbolji sinovi Tuzle dali su svoje živote za čast i slobodu koju danas imamo.

Ovu slobodu moramo više cijeniti, jer je izvojevana na najhumaniji način.

Svim braniteljima Tuzle, svim građankama i građanima grada na zrnu soli čestitamo 15. maj, Dan kada je odbranjena Tuzla, i dan koji je postao simbolom slobode Tuzle i cijele Bosne i Hercegovine.

Hvala herojima Tuzle. Tuzlanke i Tuzlaci, sretan vam Dan odbrane grada Tuzle.

PRESS služba KV SBiH