U predvečerje 25. obljetnice rušenja najpoznatije banjalučke džamije – Ferhadije, osjećam i pravo i obavezu da se prisjetim nekih trenutaka i ljudi iz tog vremena i vremena neposredno poslije, naprosto zato što sam jedan od malog broja živih svjedoka i što sam jedan od dvojice živih koji su bili “in”, odnosno onaj koji je bio u sistemu Islamske zajednice Banja Luka, pa kao takav sam i mogao izbliza vidjeti zlo i njegove protagoniste, ali i uvjeriti se u odavno poznatu tezu da je taj zločin nad banjalučkom ljepoticom bio dio plana i programa rušitelja R BiH, njene multietničnosti i multikulturalnosti. U poljeće 1995. sam dao objaviti feljton u evropskom izdanju sarajevskog “Oslobođenja” u pet nastavaka pod naslovom “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci” i znam da su mnogi pročitali taj feljton, ali i znam da mnogi i nisu, pogotovo oni koji tada nisu bili ni rođeni. A u njemu je posebno poglavlje posvećeno upravo rušenju Ferhadije od strane Vojske RS kojom je komandovao ratni zločinac Ratko Mladić, da je zločin rušenja Ferhadije kao i svih preostalih 15 banjalučkih džamija i nekoliko stotina drugih širom BiH vršen po programu SDS-a sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem na čelu i da je uništavanje svih 16 banjalučkih džamija, znači i Ferhadije, osiguravala policija Centra službi bezbjednosti Banja Luka na čijem je čelu bio ratni zločinac Stojan Župljanin. Ovo će biti kratko prisjećanje na 7. maj 1993. i dane poslije, danas, 25 godina poslije. Ali, sjećanja su toliko svježa da mi se doimlje kao da se desilo jučer. Ovo javno prisjećanje je uzrokovano i lažnim tvrdnjama pri nekim medijskim nastupima bivšg i aktuelnog predsjednika IO Medžlisa IZ Banja Luka Kasima Mujčića koji obmanjuje javnost da su “oni tog 7. maja bili tu i tu…”, da su “oni sklanjali ruševne ostatke Ferhadije ispred bagera…”, da su “oni radili to i to…”. Potpuna laž! On i “oni” nisu dolazili u Ferhadiju dok je postojala, niti su bili dio priče u povodu njenog rušenja. Njega i “njih” nije bilo ni na mapi. Nisu luk niti jeli niti ga mirisali! Druga je stvar što on i oni hoće da kažu da sve potječe od njih, a da prije toga nije bilo ni Zajednice ni nekih koji su obnašali neke funkcije u njoj. Eh, neće moći!
Evo mojih sjećanja na taj 7. maj 1993. koja sam objavio u spomenutom feljtonu ali i prezentirao istražiteljima Haškog tribunala u nekoliko predmeta.
Telefonski poziv rahmetli muftije Halilovića i vijest o rušenju Ferhadije i Arnaudije
Noć uoči 7. maja (četvrtak na petak) sam spavao kod rahmetli majke u naselju Borik. Rano ujutro je zazvonio njen telefon. Ona je i podigla slučalicu. I mene je već bio probudio taj poziv. Čuo sam majkine riječi sugovorniku: “Ah, dragi Ibrahime efendija, zar je to moguće? Je li do temelja…?” Ustao sam i došao blizu nje. Prije nego što je i završila razgovor sa muftijom Halilovićem meni je rekla: “Sine, srušene su Ferhadija i Arnaudija. Do temelja..”! Bili smo obadvoje u šoku. Odmah sam se potom biciklom uputio preko naselja Dolac prema mjestu zločina. Na domak tom naselju, na jednom mjestu sam stao jer se mogao vidjeti dio grada gdje je Ferhadija. Nije se tog trenutka mogla vidjeti jer je zbrisana. Vidio se samo njen osakaćeni minaret. Nakon par minuta sam bio na mjestu zločina. Puno je svijeta bilo u krugu oko kompleksa Ferhadije i kojeg su osiguravale brojne policijske snage. Na rušilištu su bageri ravnali teren a kamioni odvozili ruševne ostatke. Osim zvuka bagera i kamiona čuli su se jecaji stotina naših sugrađana i pokoja kletva. Otišao sam do kuće u kojoj je muftija stanovao, u Zagrebačkoj br. 4, nedaleko od Ferhadije. Kada sm kročio u njegov dom, on je izišao pred mene i uz obostrani muk smo se čvrsto, bratski zagrili. Bilo je već nekoliko džematlija unutra. Tuga, šok i muk su bile glavne odrednice atmosfere u muftijinom domu. Nakon nekoliko minuta smo krenuli prema obližnjem mjestu strave i užasa. Na trotoaru preko puta glavnog ulaza u dvorište Ferhadije bilo je puno svijeta, a policija nije dozvoljavala da se prilazi bliže kompleksu, odnosno da se ne prelazi ulica i kroči na trotoar gdje je glavni ulaz. Muftija je išao ispred mene i zakoračio preko ulice (taj dio Titove je bio zatvoren za saobraćaj), ali ga je jedan policajac pokušao spriječiti. No, muftija ga je odgurnuo i nastavio prelaziti ulicu, rekavši: “Ne možete me spriječiti, ono tamo je naše”! Nastavio sam za njim. Policajac nije više reagirao, ali ni danas ne znam zašto (jer, ipak, sila je to)? Tamo su bageristi i kamiondžije radili svoj dio prljavog posla. Uzalud, naprosto utopistički smo pokušavali da im damo na znanje da i tim radnjama čine dodatni zločin, ali su nas učtivo uvjeravali da “oni samo izvršavaju naredbe svojih nadređenih…”. Naravno, nije se tu moglo ništa učiniti. Potom smo otišli na rušilište Arnaudije i zatekli također stravičan prizor. I tamo je bilo i bagera i bagerista i kamiona i kamiondžija. Ali, i puno Banjalučana unaokolo, te policije. Osim zvukova teške mehanizacije i ovdje su se čuli jecaji i kletve.
Džuma sabura i dostojanstva u Gazanferiji
Nakon što smo se vratili muftijinoj kući, dogovorili smo se da ćemo džumu namaz klanjati u Gazanferiji, preko Vrbasa. Imao sam još malo vemena da odem svojoj kući u ulici Duška Koščice, da podijelim tugu sa suprugom i sinovima, te da se pripremim za džumu. Preko Vrbasa sam se uputio skupa sa muftijom i još nekoliko džematlija. Na prilazima dvorištu Gazanferije i u samom dvorištu vrvilo je od naših ljudi. Uglavnom su svi bili skamenjeni, muk je bio u njima i oko njih, ali i dostojanstvo je zračilo iz njihovih lica. Hutbu koju je muftija Halilović održao u toj džamiji i toga dana neću nikada zaboraviti. Dok je govorio s mimbera, naravno o rušenju Ferhadije i Arnaudije, čuli su se jecaji u džamiji. U jednom trenutku je odaslao, ne samo nama, prisutnima u džamiji, nego i javnosti, ovu antologijsku poruku: “Ako misle da će rušenjem Ferhadije i Arnaudije uništiti iman (vjeru) u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki naš musliman je pokretni šehadet”!
Posjeta biskupa Komarice
Popodne sam proveo u muftijinoj kući. U jednom trenutku je došao biskup Franjo Komarica i ljudski, svećenički i lokalpatriotski htio, ne da nas utješi, jer utjehe nije bilo, nego da podijeli s nama našu veliku tugu. Ni njegove riječi koje je izgovorio na sebi svojstven način, nikada neću zaboraviti. A, rekao je, između ostaloga: “Draga braćo, dragi prijatelji, u ime svojih vjernika i svećenstva te u svoje osobno, upućujem vam izraze naše iskrene sućuti zbog ovog vandalskog čina učinjenog u ime sotone i hoću s vama da podjelim vašu tugu. Jer, kao što je poznato, podijeljena radost među prijateljima je dupla radost, a podijeljena tuga, kao što ja sada slučaj – pola tuge”!
Poziv u policiju i rušenje minareta Ferhadije
Tih dana nije bilo struje u gradu. Nakon uistinu teškog dana pokušao sam otići na počinak oko 21:45 h. Ali, iznenada mi je zazvonio telefon. Supruga je podigla slušalicu i rekla mi je da me zovu iz policije. Kada sm preuzeo razgovor, taj koji me zvao je rekao da trebam doći kod njih. Pokušao sam se izvaditi na skori početak policijskog časa i sl. No, uzvratio je da meni treba pet minuta hoda do SUP-a, a da će me u povratku dopratiti njihov čovjek. Naravno, nisam imao izbora pa sam otišao.Bio je mrkli mrak. No, približavajući se zgradi SUP-a već se bolje vidjelo od odsjaja svjetala iz nje same, jer oni jesu imali struju. Na portirnici sam rekao ko sam i da sam pozvan, da bi me ovaj uputio u obližnju kancelariju koja je također bila u prizemlju. Unutra ih je bilo 15-ak. Jedan od njih, koji je bio u civilnom odijelu, mi se predstavio kao Branko Gudalo, “istražni sudija u predmetu rušenja džamija Ferhadije i Arnaudije…”
On je, zapravo, i bio zadužen da razgovara samnom. Najprije mi je postavljao takva idiotska pitanja od kojih se stvara mučnina u stomaku, kao naprimjer: “Kada ste posljendji put obavili molitvu u Ferhadiji? Jeste li je zaključali nakon toga? Na koga sumnjate…”?! Prihvatio sam, uz grčeve u stomaku, da s njim razgovaram ironično, pa sam mu na pitanje na koga sumnjamo odgovorio: “Ne sumnjamo ni na koga, vjerujemo da ćete vi izvršiti profesionalnu istragu i doći do počinitelja i adekvatno im presuditi. Ako uopće postoji adekvatna kazna za ovaj zločin”! Onda sam ga u jednom trenutku pitao zašto je, zapravo, mene zvao. Eh, tek tada smo došli do “glavne tačke dnevnog reda”. Naime, taj Gudalo je uzvratio da su me zvali da mi kao predsjedniku IZ daju na uvid neko Rješenje o potrebi rušenja minareta Ferhadije jer je oštećen prilikom rušenja džamije prethodne noći i ugrožava siugurnost ljudi i objekata oko kompleksa Ferhadije (parafraziram sadržaj Rješenja). I taj su papir potpisali članovi neke njihove, kao stručne komisije. Nisam se složio sa sastavom komisije (bez sudjelovanja naših ljudi, čak i stručnih), a pogotovo sa izrekom da minaret treba “pod hitno srušiti”. Zaista je s njihove strane bilo naivno što su činom pokazivanja meni takvog papirića mislili da imaju legalitet rušenja minareta. Ponovio sam mu nekoliko puta da neću nigdje ništa potpisati, da ne ruše minaret jer “to će biti novi zločin…” Naravno, to su bili samo vapaji žednog u pustinji. Oni su odlučili da sruše minaret te noći. Do kuće me, oko 23:45 h, otpratio njihov čovjek. Svojima sam rekao šta će se ubrzo desiti i svi smo s nespokojstvom čekali novu eksploziju nekih 300 metara daleko od našega stana. Sa balkona smo gledali u pravcu lokaliteta Ferhadije. Koji minut potom je snažnim reflektorom osvijetljen minaret, a 30 minuta iza ponoći odjeknula je detonacija koja kao da je i mene samoga raznijela. Sa Bulevara revolucije se čula vriska i pucnjava oficira “Jugoslavenske (ne)Narodne Armije” koji su se radovali rušenju minareta Ferhadije.
Ali, za tog Gudala još da dodam: umjesto da ga neki istražni organi ganjaju zbog ratnog zločina (rušenje Ferhadije), u kojem procesu bi mogao biti barem dobar svjedok i odmotati do svojih nalogodavaca, eno ga u Banja Luci i ima advokatsku kancelariju u ulici Pave Radana br. 2. Eh, da je jedini…
Dno dna novinarstva od strane “Glasa srpske” i drugih režimskih medija
Ono što su tih dana pisali “Glas srpske” i kako su izvještavali drugi režimski mediji pod Karadžićevom kontrolom pripada dnu dna novinarske profesije. A pisali su i govorili kako su “muslimani sami srušili Ferhadiju…” Dno je probijeno i svaki komentar na ovu perverziju od novinarstva bio bi suvišan pa i kontraproduktivan. I vrijeđao bi našu inteligenciju i razum. Jednostavno, treba ih baciti na smetljište historije žurnalistike. I tačka!
Aboliranje rušitelja i obnova Ferhadije
Kao što znamo, obnova Ferhadije je trajala nepunih 15 godina i finansirana je iz mnogih izvora, a samo malim dijelom budžetskim sredstvima entiteta u čije temelje su ugrađeni ruševni ostaci njenog originala. Dakle, IZ BiH i SDA, kao njihov mentor, su abolirali rušitelje svih 16 banjalučkih džamija, pa i Ferhadije. Zapravo, učinili su jednu farsu od sudskog gonjenja tog entiteta, jer ako u taj proces nisu bili pozvani pravi svjedoci, a nisu, onda se to moglo zvati samo farsa od tužbe koja je i završila kako je završila – ODBAČENA JE!
Njih nikad ne smijemo zaboraviti
Na današnji dan, 25 godina nakon ušenja Ferhadije, kao i trajno, trebamo se sjetiti nekih ljudi koji su dali svoj obol toj znamenitoj banjalučkoj džamiji – svaki na svoj način. Ili su, pak, nakon njenog rušenja, doprinjeli sklanjanju barem dijela ruševnih ostataka bukvalno ispred bagera kako bi ih se lociralo unutar prostora zgrade IZ Banja Luka. Ili su, pak, javno svjedočili o njenom rušenju i posljedicama istog, plativši određenu cijenu za to. Dakle, sjetimo se rahmetlija Ibrahima ef. Halilovića, muftije banjalučkog, koji je čitav svoj radni vijek proveo u toj džamiji i koji nije doživio njenu obnovu. Zatim, sjetimo se rahmetli muftije hadži hafiza Mehmed ef. Zahirovića, pa rahmetli prof. dr. Sabire Husedžinović koja je svojim pregalaštvom i hrabrošću rukovodila akcijom sklanjanja ruševnih ostataka, pa rahmetli dipl. ing. Seada Zahirovića, koji je projektirao i nadzirao izvođenje radova na unutarnjoj adaptaciji itekako devastiranog objekta IZ Banja Luka, posebno prizemlja pretvorenog u mesdžid, zatim rahmetli Murata Badića, iz Cazina, kojeg su kamenjem ubili razulareni četnici 7. maja 2001. u prvom pokušaju postavljanja kamena-temeljca Ferhadiji (i niko nije odgovarao za to ubistvo, naravno). Ali, i sjetimo se i pokojnih naših sugrađana – ljudi od pera, Aleksandra Ace Ravlića, čovjeka koji se u brojnim svojim knjigama i tekstovima divio Ferhadiji, uključujuću i monografiju čiji sam naslov posudio za nadnaslov ovog osvrta, zatim prof. dr. Ante Ćosića koji se također svojom pisanom rječju, kao književnik divio Ferhadiji. Sjetimo se i mnogih drugih, koji nisu živi ili onih koji jesu, a koji su neodvojivi dio priče o banjalučkom orijentiru u vremenu i prostoru – zdranju Ferhad-paše Sokolovića. Jedan od njih je svakako i prof. dr. Sedat Širbegović koji je, negdje u prvoj polovici 1994. kada je još radio kao profesor na Elektrotehničkom fakultetu, uz još nekoliko svojih kolega koji su također radili, bio pozvan od strane RTRS da da izjavu vezano za pitanje “Kako je danas muslimanima u Banja luci”? Za razliku od svojih kolega, koji su govorili da se na njihovom primjeru (pošto rade) može vidjeti kakav je položaj muslimana u Gradu, on je preko puta rušilišta Ferhadije rekao u mikrofon i kameru: “Kako je muslimanima ovdje vidi se i po ovom lokalitetu gdje je do prošle godine bila Ferhadija, a sada je više nema. Kao što nema više ni nekoliko desetaka hiljada muslimana u Banja Luci. Eto, kako im je.” Naravno, sutradan je platio cijenu za tu izjavu. I ne smijemo zaboraviti frontmena benda “Ekatarina Velika” iz Beograda Milana Mladenovića koji je te iste 1993. odbio da nastupa u Banja Luci jer, kako je sam rekao da “ne želi svirati u gradu u kojem je srušena džamija…” Eto, ako na srpskoj estradi imamo Boru Đorđevića ili Miroslava Ilića koji su se svojom muzikom identificirali sa kvislinzima, postoje i ovakvi poput Mladenovića koji su stali na stranu antifašizma.
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 