Nekrolog mornaru bez mora

Posted: 21. Februara 2021. in Intervjui

70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća  Banjaluka i Novi Sad  su uvijek imali neku posebnu vezu, rekao bih bratsku.  Kada bih posjetio Novi Sad osjećao sam se kao kod kuće. Vojvođanska gostoprimljivost dobrih ljudi neodoljivo me podsjećala na gradski duh Banjaluke .  Umjesto mog Kastela u Novom Sadu bi našao Petrovaradinsku tvrđavu. Umjesto mirisa lipa osjećao sam miris bagremova.   Preko ljeta  bi noću , poslije žarkih vrućina,  vjetar sa Dunava mamio ljude u grad na korzo a iz obližnjih kafića bi se čuo grohot smijeha i žamor vesele i razdragane mladosti. Baš kao i u Banjaluci kada bi smo se u predvečerje okupljali u Gospodskoj ulici ili Zanatskom centru a prijatna  svježina koja je dolazila  sa Vrbasa nas neodoljivo privlačila na njegove obale. Tih godina  su Vojvodina i Borac bili ljuti rivali i onda kada su se borili za opstanak u Prvoj fudbalskoj lizi  ili za gornji dio tabele i izlazak na europsku scenu.  Bili smo sretni i zadovoljni našim životima i vjerovali smo u budućnost!

Smrt Đorđa Balaševića me je zadesila u Geteborgu, u Švedskoj, daleko od Novog Sada i Banjaluke. Premda Đorđa nikad nisam imao priliku da upoznam, njegova smrt me je pogodila kao da sam izgubio nekog svog bližnjeg, nekoga koga sam tih 70 i 80-ih svakodnevno sretao u našoj Banjaluci i našem Novom Sadu. I taj osjećaj tuge i žalosti ovih dani dijele mnogi  ljudi dobre volje  širom svijeta od Sarajeva, Novog Sada, Zagreba pa do  Štokholma, Berlina, Kopenhagena, Čikaga, Toronta, Sidneja….

Đole je oduvijek bio naš a svjetski!On je uvijek sa nama,  bez obzira o kojoj se paraleli i meridijanu  geografske širine i  dužine radilo i gdje se ko nalazio .  Daljina , u stvari , više nije ni važna. Ona, kao i granice među ljudima  su izbrisane Đoletovim umjetničkim, buntovničkim i revolucionarno-filantropskim duhom .  Rođen kao panonski mornar bez svog mora kako bi ostao zauvjek sa nama. Besmrtan!

Danas sam zahvalan nekolicini entuzijasta SDPa u Banjaluci na čelu sa potpredsjednikom Vojinom Mijatovićem koji je okupio časne Banjalučane kako bi se „oprostili  od svog vojnika“.  Svakako bih bio s njima da sam bio prisutan u našem rodnom gradu kao i mnogi drugi Banjalučani razasuti širom svijeta.

Oni su se zaslužni što svojim činom nisu dozvolili da  Banjaluka po ko zna koji put   umre od stida  usidrena u  crnoj rupi ovozemaljske kugle!

A Ti, dragi Đole, putuj  onako kako si to uvijek i činio; hrabro i bez straha, sa podignutim sidrom  ne plašeći se mraka! Tamo gdje Ti ploviš je vječno svjetlo. Bit ćeš i ostati u našim srcima.

Zauvjek!

Mr. sci.Edin Osmančević

komentara
  1. Hamdija Todorovac kaže:

    Ucenici Industrijske skole su 1966-e godine posjetili svoje vrsnjake u Novom Sadu gdje su bila organizovana i sportska takmicenja. Nakon toga gosti iz Novog Sada su rado posjetili Banja Luku. Od strane Edina ovo je sasvim fino ukazato postovanje prema jednom dobrom covjeku, estradnom umjetniku. Djole, pocivaj u vjecnom miru.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s