In memoriam: “Banjalučka Ferhadija – ljepotica koju su ubili” (7. maj 1993. – 7. maj 2012.) ZLOČIN BEZ KAZNE

S obzirom na funkciju na kojoj sam zatečen tog 7. maja 1993. godine, s obzirom na činjenicu da sam svjedok iz prve ruke događaja koji su uslijedili neposredno nakon rušenja banjalučke Ferhadije, zatim na moj vjerski, moralni i etički kod, te, na kraju krajeva, na javno djelovanje dvije decenije u kontinuitetu, imam pravo i obavezu da se javno sjetim dana koji je velikoj većini Banjalučana, ne samo Bošnjaka, odredio daljnje  životne sudbine i puteve i nakon kojega (dana) u Banja Luci ništa više nije i neće biti isto. Jer, Ferhadija je trajala 414 godina, bila banjalučki i krajiški orijentir u vremenu i prostoru od 1579. pa sve do tog 7. maja 1993. Bila je ne samo bogomolja, nego mnogo toga još – naročito simbol Ljepote za one koji vole Ljepotu i koji joj se hoće i znaju diviti. Ubili su je tog petka, 7. maja 1993. oni koji ne podnose Ljepotu (što je jedna od suštinskih odrednica barbarskog duha !), koji mrze svjetlo – ali vole mrak, koji mrze drugog i “drugačijeg” samo zato što taj komunicira s Bogom na drugačiji način od njega/njih, ako on/oni (mrzitelji Ljepote i drugog, “drugačijeg”) uopće komunicira/komuniciraju s Bogom i ako ga se iskreno boji/e, ili što krvna zrnca tog drugog ili “drugačijeg” nisu po njihovim mjerilima.

Evo nekoliko sličica koje, kao svjedok i sudionik, ne prvi put, prezentiram javnosti i koje su samo segmenti mojih ukupnih i nikad izbledjelih sjećanja na taj dan od prije 19 godina, kao i na neke dane poslije.

Telefonski poziv muftije Halilovića

Spavao sam u noći između 6. i 7. maja kod rahmetli Majke, u banjalučkom naselju Borik. Rano ujutro, 7. maja, zazvonio je njen telefon. Bila je brža od mene te podigla slušalicu. Iz njenih prvih reakcija, dok je razgovarala, sam spoznao da se nešto loše desilo. Ubrzo mi je i rekla, plačući : “Sine, evo Ibrahim efendija javlja da je srušena Ferhadija. Evo ti slušalica”. Nakon obostranog selama, najprije je nastao kratki muk i glasni uzdasi s druge strane žice. Prekinuo sam šutnju pitanjem: “Je li istina, mufti efendija”? Opet je duboko uzdahnuo i glasom koji se grčio, odgovorio je: “Jeste, istina je. Srušena je do temelja. Ostala je samo munara, iako je i ona oštećena. Dođi ovamo odmah”!

Pogled iz Dolca, stratište, susret sa muftijom u njegovoj kući

Išao sam svojim najomiljenijim prijevoznim sredstvom – biciklom. Za Banjalučane ću objasniti i maršrutu: vozio sam od Kajak kluba uzvodno, ulicom Save Kovačevića prema naselju Dolac. A već odatle se mogla vidjeti Ferhadija. Međutim, ovoga puta nije. Zapravo, vidjela se samo njena munara. Kada sam prišao mjestu zločina sa sjeverne strane, dakle došavši u ulicu Zdravka Čelara, prizor je bio stravičan, neopisiv.Mnoštvo ljudi je bilo okolo, niko nista nije govorio, samo su se čuli jecaji i pokoja kletva. Kompleks srušene Ferhadije je osiguravala policija sa sve četiri strane. A unutar kompleksa bageri su već ravnali teren. Skrhan, slomljen i očajan, nakon nekoliko minuta sam produžio do muftijine kuće koja je u Zagrebačkoj ulici, 50-ak metara od kompleksa Ferhadije. Kada sam mu pozvonio na vrata, dočekao me je suznih očiju. Nakon selama, čvrsto smo se zagrili. Unutra su bili došli neke džematlije. Tuga, nemoć i suze kod svih. Ubrzo je muftija predložio da odemo na lokalitet. Kada smo došli do trotoara ispred kafića “Ex”, u Titovoj ulici, preko puta glavnog ulaza u kompleks i pokušali prijeći ulicu s namjerom da kročimo na sami lokalitet, policajac je rekao da ne možemo dalje. Međutim, muftija ga je po nekoj inerciji odgurnuo, rekavši: “Ono tamo je naše”, te nastavismo preko ulice. Ni danas mi nije jasno zašto policajac nije reagirao, nego je ostao kao ukopan na mjestu gdje nas je pokušao spriječiti da idemo dalje. Tamo su bageri već užurbano radili svoj posao. Prišli smo jednom od bagerista pitajući ko mu je dozvolio da to radi, a on nas je uputio na svoga direktora (“Čistoće”). Potom smo otišli do lokaliteta Arnaudije, koja je bila sravnjena sa zemljom samo nekoliko sekundi nakon Ferhadije. Prizor je bio isti kao na rušilištu Ferhadije.

Džuma namaz u Gazanferiji

Po povratku muftijinoj kući, dogovarali smo se gdje klanjati džumu namaz i odlučili da to bude u Gazanferiji, preko Vrbasa. Bila je prepuna, mnogi su čak klanjali i u dvorištu. A na hutbi , sa mimbera te džamije, muftija hadži Ibrahim efendija Halilović je, između ostalog, odaslao u svijet (jer su ih prenijeli i mnogi svjetski mediji, potom) i ove, antologijske riječi: “Ako su mislili da će rušenjem Ferhadije uništiti islam u nama, prevarili su se. Jer, svaki musliman je pokretna džamija, a svaki imam pokretni šehadet…” Te riječi su u džamiji popraćene glasnim jecajima.

Poziv u SUP i rušenje minareta

Popodne sam podjelio tugu sa suprugom i sinovima. Navečer, tačno u 21:45 h, zazvonio je telefon u našem stanu. Zvali su iz SUP-a. Na liniji je bio čovjek koji mi se predstavio kao Branko Gudalo (danas je advokat u Banja Luci, u ulici Pave Radana) i koji je rekao da je “istražni sudija u predmetu rušenja Ferhadije i Arnaudije”. Pokušao sam izbjeći taj odlazak, navodeći, između ostalog, banalan razlog da se približava policijski čas. No, Gudalo je bio uporan rekavši da zna da stanujem blizu SUP-a, da mi pješice treba pet minuta, a da će me u povratku pratiti njihov čovjek. Otišao sam, nisam imao izbora, morao sam. Nije bilo struje u gradu, mrkli mrak unaokolo. U zgradi SUP-a je bilo struje. Na portirnici policajac mi reče da se javim u tu i tu sobu. Unutra ih je bilo petnaestak u policijskim uniformama, te jedan civil – Branko Gudalo. Pitao me takve stvari od kojih se čir na stomaku dobija u sekundi, kao naprimjer: “Kada ste obavili posljednju molitvu u Ferhadiji? Jeste li je zaključali po izlasku? Na koga sumnjamo…(uh, evo i sada me želudac boli kada se ovoga samo sjetim)…”…. i tako, sve u tom stilu – idiotluk do idiotluka? Odgovorio sam da smo sinoć u Ferhadiji klanjali akšam-namaz, da smo uredno zaključali i džamiju i njenu kapiju nakon toga, te ostišli kućama. Rekao sam također, diplomatski a naročito ironično,  da ne sumnjamo u nikoga te da očekujemo od njega – Gudala i njegovih kolega da će stručno i brzo provesti istragu i pronaći rušitelje. Potom mi je pokazao nekakav papir – takozvano Rješenje o potrebi rušenja minareta Ferhadije i kojeg je potpisala nekolicina njih u ime neke tzv. Komisije koju su oni toga dana ad hoc formirali i koja je kao imala zadatak da utvrdi stepen oštećenja minareta. I u tom Rješenju piše da je stepen ostećenja minareta toliki da prijeti samourušenju, pa prema tome ugrožava sigurnost građana, objekata i saobraćaja okolo te da ga (minaret) treba srušiti. Na moje pitanje zašto u Komisiji nema nikog iz Islamske zajednice, nijednog Bošnjaka…odgovorio je da su takve bile okolnosti da je slučaj “urgentan”, ma muljao je i tačka. Onda sam ga pitao zašto meni to pokazuje, a on odgovara da daje na znanje predsjedniku Islamske zajednice da je minaret opasnost po ljude i okolinu te da ga treba, kao legalno i legitimno, srušiti. Usprotivio sam se koliko sam mogao rekavši da će to biti novi zločin i da će za njega neko morati odgovarati. Znao sam da je to bila igra mačke i miša, da ih neću uspjeti spriječiti u njihovoj prljavoj nakani, ali sam rekao što sam rekao ne kalkulirajući, zaista, nimalo. Ništa im nisam potpisao, a nisu ni nudili da potpišem. Otpratio me kući njihov čovjek oko 23:00 h. Rekao sam svojima šta se sprema još te noći. Negdje oko 23:30 h, sa balkona sam ugledao reflektore uperene prema minaretu. Znao sam šta slijedi. I, uslijedilo je pola sahata nakon ponoći. Ta eksplozija kao da je i mene odnijela skupa s minaretom.

Borba Davida i Golijata u danima poslije

Danima potom su se bageri i teska mehanizacija komunalnih preduzeća “Put” i “Čistoća’ hrvali sa kamenim fragmentima srušene Ferhadije odvozeći ih na deponiju gradskog smetljišta. Doslovno ispred njih, naše vrijedne i hrabre džematlije, pod stručnim nadzorom prof. dr. Sabire Husedžinović, su ručno sklanjali manje fragmente i locirali ih u obližnjoj zgradi IZ-e (koja je također bila znatno oštećena u povodu rušenja Ferhadije, ali ne i srušena). Uputili smo nekoliko dopisa gradonačelniku Predragu Radiću i sekretaru za urbanizam Predragu Mitrakoviću tražeći da se zaustavi ravnanje lokaliteta Ferhadije i Arnaudije te odvoženje njihovih ruševnih ostataka izvan lokaliteta, ali sve je bilo uzalud. Oni čak nisu ni odgovarali na dopise. Bila je to klasična borba Davida i Golijata u kojoj se unaprijed znao ishod.

Mediji, SPC

Treba li u povodu ovog tužnog sjećanja spominjati kako su njihovi mediji propratili ove događaje? Bez obzira što ta njihova medijska priča izaziva tešku mučninu u stomaku od koje bi se i sam Goebls zacrvenio, mislim da treba i to spomenuti. Neka ostane zapisano! Svi, doslovno svi, kako printani tako i elektronski mediji, su u ultragoebelsovskom maniru (kao da im je mentor bio Rajko Vasić)  “informirali” javnost da “su najvjerovatnije sami muslimani srušili Ferhadiju i Arnaudiju kako bi izazvali reakciju svjetske javnosti protiv Srba…” Imam video zapis izjave potpukovnika Milovana Milutinovića, portparola Talićevog korpusa gdje, gledajući u kameru i ne trepnuvši, za jednu holandsku tv. kompaniju, kaže da su “muslimani, najverovatnije, sami srušili te džamije, ali će istraga uskoro to i potvrditi…” Komentar? Ma, jok,  ali čovjek je to rekao i ostao živ.

Ne može se zaobići niti sjećanje na ponašanje čelnih ljudi SPC u povodu tog događaja. Naprimjer, kada je jedan novinar britanskog “Guardiana”, nekoliko dana nakon rušenja Ferhadije, pitao episkopa banjalučkog Jefrema Milutinovića za komentar, ovaj je odgovorio: “Bila je na pogrešnom mjestu”! A nekoliko mjeseci potom, kada je polagan kamen-temeljac za obnovu crkve Svete trojice na prostoru između Doma kulture i zgrade Skupštine opštine, patrijarh Pavle je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Nije trebalo rušiti džamije i katoličke crkve….” Kasno Pavle u Banja Luku (i Bosnu) dođe! Da je htio, pravu ali pravovremenu poruku mogao je odaslati iz Beograda, ali nije. Njegova izjava u Banja Luci je toliko licemjerna da me hipotetički asocira na situaciju da kada neko posjeti svoga prijatelja i zatekne ga da je taj netom ubio čovjeka, “prekori” ga riječima: “Ma, nisi ga trebao ubiti”!

Obnova Ferhadije

Puno je sjećanja na te dane i mjesece i zaista trebala bi cijela knjiga da ih se sve uvrsti u tu priču o srušenoj Ferhadiji. Nje više nema, kao što nema ni Banja Luke koju smo voljeli.  Ali, kao ptica Fenix,  uz pomoć dobrih ljudi uspravlja se kopija Banjalučke ljepotice koja u nama budi tihu nadu da će Banja Luka, koliko-toliko ponovo početi da liči na samu sebe, jer joj se vraća Ljepota i – Ljepotica. Za srušenu Ferhadiju je bio ispostavljen račun onima čije su institucije odgovorne za njeno rušenje, ali su odbili da ga plate. Naveli su da je “slučaj zastario”. Naravno, prema pravnim normama svih civiliziranih zemalja na svijetu krivično djelo zločina ne zastarjeva, tako da ostaje nada da će neke svjetske pravosudne instance presuditi u korist tužitelja, odnosno u korist Islamske zajednice Banja Luka i prisiliti Dodika i društvo da nadoknade štetu zbog porušenih, svih 16 banjalučkih džamija, uključujući i Ferhadiju. Dok se tako nešto ne desi, ovaj zločin će i dalje egzistirati bez kazne. A historija nas uči da svaki zločin koji nije kažnjen, ima realne šanse da se i ponovi. Ne dao Bog da se ponovi, kako u mojoj i našoj Banja Luci, tako niti bilo gdje drugdje. A dao Bog da popovi SPC-a  započnu učiti svoje vjernike da je rušenje tuđih bogomolja svetogrđe i da nije u skladu sa načelima niti hrišćanske religije. Zašto ovo kažem? Zato što itekako znam da je SPC jedan od najvećih generatora mraka na Balkanu posljednjih 200 godina, uz čast časnim izuzecima.

Ni njih ne smijem zaboraviti

Prilika je da se javno sjetim i dvojice imama Ferhadije za kojima sam godinama klanjao u njoj: rahmetli muftije hadži-hafiza Mehmed efendije Zahirovića, čovjeka koji je bio jedan od potpisnika rezolucije banjalučkih muslimana iz novembra 1941. i kojom se od Pavelića tražilo da se zaštite banjalučki Srbi od daljnjeg ustaškog terora,  čovjeka koji je na vijest o rušenju Ferhadije reagirao ovako: “Uh, uh, hvala Bogu da mi njima nismo srušili njihovu crkvu”…, te rahmetli hadži Ibrahima efendije Halilovića, moga bliskog suradnika i prijatelja. Koristim priliku i povod da se javno sjetim i dvojice banjalučkih velikana, ljudi koji su se kao malo ko, pisanom rječju divili Ferhadiji i njenoj ljepoti – pokojnika Ante Ćosića i Aleksandera Ace Ravlića. Spomenuo bih i neke džematlije s kojima sam godinama bio rame uz rame u safu u Ferhadiji (neka mi halale drugi koje ne stigoh spomenuti, a ima ih puno): rahmetli hadži Mehagu Jakirlića, rahmetli hadži Hamzaliju Kapetanovića, rahmetli Ibrahima Hadžića (izdahnuo u Ferhadiji za vrijeme ikindije namaza, neposredno prije rata), rahmetli Mehmeda Isića, rahmetli hadži Safeta Kurspahića, rahmetli dr. Habiba Abasheka, rahmetli Saliha Šeherčehajića, rahmetli hadži Muharema Ibrahimbegovića, rahmetli Bakira Ibrahimbegovića (dugogodišnji predsjednik Odbora IZ-e Banja Luka), rahmetli Selim efendiju Kovačevića, rahmetli Jusuf efendiju Dedića, rahmetli Ramadana Karađoza, rahmetli Redžepa Sobu…., Aliju Mahmutovića, dr. Emira Bišćevića, Mustafu Čehića, hadži Mehmeda Mešinovića, braću Muhameda i Ćazima Pobrića, braću Hašima, Asima i Mustafu Bečića, braću Muharema i rahmetli Huseina Husku Kadića, Ejuba Bubu Prilipliju (moj prethodnik na funkciji predsjednika OIZ-e Banja Luka), Jusufa Pašića, Irfana Limanija…., zatim legendarnog mujezina, rahmetli Samiju Kadenića, drugog legendarnog mujezina Abdulah efendiju Joldića…, moga rahmetli babu, hadži Hivzu efendiju Gušića, te mnoge, mnoge druge. Uspomene na njih, kao ni na Ferhadiju, nikad neće izbledjeti.

Na smom kraju, dužan sam objasniti i nadnaslov te navodnike u njemu: posudio sam ga od svog prijatelja i sugrađanina, pokojnog Ace Ravlića, jer je to naziv jedne od njegovih znakovitih monografija o Ferhadiji. A naslov? Blag je, mogao je biti i žešći, kao naprimjer: “Nagrađeni zločin”, imajući u vidu da su oni koji su ubijali, silovali, rušili i palili institucionalno i ustavno nagrađeni za to.

Bedrudin GUŠIĆ