Prof. dr. Mile Lasić – profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru: S LAGUMDŽIJOM I KOMŠIĆEM ČUDA NEĆE DA SE DESE

Komšićeva ostavka se, dakle, može ozbiljno tumačiti jedino neozbiljno, dakle kao lakrdija…..U ovom loše odigranom političkom igrokazu je izgubio ponajviše Komšić, ali je u dramoletu s navodnim happyendom demaskiran konačno i naduveni Lagumdžija, čovjek skromnog politološkog znanja, ali beskrajno velikih ambicija…..Ali, glede oporavka bh. socijaldemokracijebi morala još mnoga čuda da se dese, i da Miljacka mostove odnese, da SDP BiH postane istinskom alternativom u zemlji….. U popriličito nadmenim i kratkovidim bošnjačkim krugovima rezonira se otprilike ovako: – Obzirom da Srbi imaju „državu u državi“, Republiku Srpsku, moramo imati našu bošnjačku ili bosansku državu. I hrvatski nacionalisti žele, dakako, svoju nacionalnu državu u BiH, taj treći entitet, ili federalnu jedinicu, jer nacije žele kontrolu teritorija, pa ma kolika bila, i eto ti vraga……Pa, logično je, „premijer s minđušom“ je „partijski čovjek“, ovisan o političkoj volji onih koji su ga i progurali na to mjesto, pa je red da se ureda poslije njih. Španjolskom kralju su sva lica iz tog mostarskog dramoleta ionako ista, zaboravio ih je i prije nego što ih je upamtio…..Dobit ćemo situaciju da se i lokalni izbori odlučuju na temama tzv. visoke politike, a i dalje ćemo gaziti blato „gradskih“ ulica…. Rekao bih da je Vuk Jeremić političko nedonošče, da ne kažem diplomatski diletant ili kreten. Iliti, po srpski, puno je za mačka goveđa glava…. Ja sam, čini mi se, jednostavno demonstrirao što znači biti europski, a ne balkanski socijaldemokrat, što znači biti privrženik ideja ZAVNOBiH-a, što sam sve bio dužan i Mikuliću i mojem ocu, i zemlji Bosni i Hercegovini, a oni su se odlučili za fotelje i nagrade….. 

 

Dr. sc. Mile Lasić je rođen 25.02.1954. godine u Uzarićima. Školovao se u Širokom Brijegu, Mostaru i Sarajevu, te u SR Njemačkoj. Prijeratni radni vijek proveo u Sarajevu i Beogradu. Rat ga zatekao kao jugoslavenskog, pa potom i bosanskohercegovačkog diplomatu u SR Njemačkoj. Bio prisiljen napustiti diplomatsku službu, pa potom deceniju i pol proveo u svojevrsnom duhovnom egzilu kao neovisni free lancer, slobodni publicista, kolumnista i prevoditelj. U akademskoj 2009/2010. godini započeo kasnu profesorsku karijeru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Predaje skupinu kolegija koji se tiču međunarodnih odnosa, teorije i prakse diplomacije, europskih integracija, kulture u politici i političkih teorija. Autor je brojnih politološko-socioloških eseja i studija, kao i knjiga „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi“ (Sarajevo Publishing, 2009.); „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010.); „Uvod u znanost o politici“ (Filozofski fakultet Sve-Mo, mostar 2010., 2012. ), „Kultura sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo 2011.); „Europe Now – Europa sada ili nikada“ (Kult B / DEPO, Sarajevo 2011.) i „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, 2012.). Član Odbora za sociološke znanosti Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Kako komentirate nedavnu ostavku Željka Komšića na sve funkcije u SDP-u?

Prof. dr. LASIĆ:  Kao lakrdijaški čin nezrelog političara i čovjeka koji se muči s razumijevanjem kompleksnog svijeta moderne socijaldemokracije i s plurimorfnom nacionalnom kompozicijom Bosne i Hercegovine. Sve bi to bila njegova privatna stvar da ne obnaša funkcije koje obnaša. Još je više zapanjujuće što ga toliki broj ljudi obožava. Trebalo bi, ipak, jednom vidjeti zbog čega ga obožava „sarajevska raja“, ili što je to Željko Komšić uradio dobro na visokim funkcijama. U aktualnomu osvrtu na ovu fingiranu ostavku, pod signifikantnim nazivom „Lakrdija Komšić“, vjerojatno najlucidniji živući um kojeg imamo u BiH, književnik, etnolog i enciklopedista Ivan Lovrenović se pozvao na svoj komentar iz 2006. godine povodom prvog Komšićeva biranja u Predsjedništvo BiH, jer je već tada u njemu ustvrdio: „Ima nešto suspektno u načinu na koji Komšić gotovo s indignacijom odbija nacionalni moment. Komšić je tipičan predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualno-politički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to biti i najveći problem Željka Komšića.“ U biti se i nema što dodati tomu što je ovaj naš Krleža i Gotovac u jednoj osobi već tada uočio. Samo je drugi Komšićev izbor prisilio još nekolicinu bh. intelektualaca, spomenuo bih E. Kazaza, I. Vukoju, Ž. Papića, uključivo i moju malenkost, da otvoreno govorimo o posljedicama ovih Lagumdžijih i Komšićevih stupidnih igrarija s izbornim zakonima po radikalizaciju hrvatskog pitanja u BiH i stabilnost BiH. Ovim se putom SDP BIH, dakle, očitovala strankom koja ne razumiju ni ideju socijaldemokracije ni složenu strukturu svoje zemlje, da bi se za kratko vrijeme utopila do neprepoznatljivosti u bh. političku, etnokratsku kaljužu. Nije, dakako, SDP BiH, kao ni SNSD, kriv za ono što su od BiH uradile etnokratske vlasti u ratu i poraću, ali je itekako kriv što je postao stranka klijentelizma, „reketaranja“ i nepotizma, što se tim putom izjednačio s onima kojima je trebao biti alternativa. Ako se svemu tomu doda i neupitna autoritarnost „mudrog vođe“, postaje slika „socijaldemokracije s brkovima“ i bezalternativnosti jasnija, a odgovornost SDP BiH veća, posebice prema onima čije su nade iznevjerili. Moje nisu, jer sam po povratku u BiH nakon 18 godina života u europskoj političkoj kulturi bez napora prepoznao ove demokraturske boleštine kod tobožnje bh. socijaldemokracije i odlučio o njima javno govoriti. Sada mojim rječnikom govore „i vrapci na grani“, ali mene su „neprijatelji otvorenog društva“ s lažne ljevice već bezmilosno propustili kroz virtuelnog „toplog zeca“. Ozbiljni ljudi im – unatoč trudu – nisu nikad povjerovali da sam ono što nisam. Komšićeva ostavka se, dakle, može ozbiljno tumačiti jedino neozbiljno, dakle kao lakrdija …

A kako njeno brzo povlačenje? Ko je tu, eventualno, profitirao a ko izgubio?

Prof. dr. LASIĆ: U ovom loše odigranom političkom igrokazu je izgubio ponajviše Komšić, ali je u dramoletu s navodnim happyendom demaskiran i naduveni Zlatko Lagumdžija, čovjek skromnog kulturološko-politološkog znanja, ali beskrajno velikih ambicija. Odala ga ponajviše rečenica kako su na partijskom gremiju s Komšićem „razgovorali o svemu, a i šire“, ravna onoj kada je nesretnom Kukanjcu priznao da je „slučajni prolaznik“. Izgubila je cijela SDP BiH, nažalost, što će pokazati već prvi naredni izbori, oni lokalni na jesen, ukoliko ih uopće bude, ili opći kad ih jednog dana bude. Taj očekivani gubitak bi mogao, možda, biti šansa i za novi početak socijaldemokracije u BiH. Ali, glede oporavka socijaldemokracije bi morala još mnoga čuda da se dese, i da Miljacka mostove odnose, kako bi SDP BiH postao istinskom alternativom u zemlji. S Lagumdžijom i Komšićem čuda neće da se dese …

Postoji li “hrvatsko pitanje” u BiH i ako postoji, kako ga riješiti? Da li je III entitet rješenje?

Prof. dr. LASIĆ:  Opet moram odgovoriti uz pomoć Ivana Lovrenovića: „Svi koji danas uzdišu za političkom jednosti, tražeći uzore u „normalnim evropskim državama“, mogli bi znati da Bosna i Hercegovina po povijesnoj formaciji (s vrlo živim današnjim refleksima) spada u drukčiji kontekst, u krug onakvih višereligijskih i višekulturnih zemalja – poput Libanona – koje su se na političkoj mapi ukazale nakon epohalne civilizacijske i političke oseke, po propasti posljednjih velikih imperija, otomanske i habsburške (te u našemu slučaju – i jugo-federacije, kao manje pseudoimperije), i da je u takvim zemljama nametanje bilo kakve političke jednosti loš, opasan i u krajnjoj liniji kontraproduktivan posao.“ (vidjeti, Lakrdija Komšić, www.ivanlovrenovic.com). Hrvatsko pitanje u BiH je nerješeno nešto malo više nego druga nacionalna pitanja, jer su u BiH još uvijek u tijeku najmanje tri etnokratske revolucije s nesagledivim ishodima. Hrvatsko pitanje je samo dodatno artikulirano „fenomenom Komšić“, dakle s time što se ogolilo do prostote kako Bošnjaci biraju i svoga i tzv. hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ogolila su se, također, velebošnjačka nastojanja da se Hrvate svede na etničku skupinu u Federaciji, iako su oni čvrsto formirana bh. nacija. U RS-u ih skoro i nema, oni su tamo već svedeni na beznačajnost. U popriličito nadmenim i kratkovidim bošnjačkim krugovima rezonira se otprilike ovako: – Obzirom da Srbi imaju „državu u državi“, Republiku Srpsku, moramo imati našu bošnjačku ili bosansku državu. Ali, i hrvatski nacionalisti žele svoju nacionalnu državu u BiH, taj treći entitet, ili federalnu jedinicu, jer nacije žele kontrolu teritorija, pa ma kolika bila, i eto ti vraga. Treći ili peti entitet, kazala je jedne prilike Vesna Pusić, o tomu se treba početi razgovarati u BiH. Zemlja, doista, vapi za alternativom, a nje nema. Nitko nije u stanju organizirati smislene razgovore o alternativnim putovima. Razgovor o konsocijacijskom modelu kao oprobanom putu izlaska nestabilnih ili višenacionalnih zajednica u stabilna društva se apriori odbija, pa se u BiH živi tzv. javašluk konsocijacija koja odgovara samo političkim elitama. Vidjeti, kako se bahato ponaša „šestorka“. Da tragedija bude još veća, smislenu alternativu ne nude ni liberali, oni koji se pozivaju na nužnost razlikovanja „ethnosa“ i „demosa“ kao temeljne odlike u formiranju modernih političkih zajednica. Radili to iz najčestitijih namjera, kao poštovani kolega Tarik Haverić, ili iz manje časnih, antinacionalističko-nacionalističkih, antimultikulturalističkih, kako radi čitava plejada sarajevskih intelektualaca, oni previđaju upravo ono o čemu je govorio Ivan Lovrenović. Zemlja kao BiH ne trpi ništenje nacionalnih identiteta, niti nametanja koncepta modernih političkih zajednica. U brojnim europskim zemljama, pa i u SAD, je moguće biti pripadnik političkog naroda, demosa, i ako ste useljenik i niste krvno ili kulturološki pripadnik većinske nacije, ali se na Balkanu, posebice u BiH priča o „demosu“ pretvara u obračun većinskog ethnosa s manjinskim ethnosom, tj. majorizirajuća tlačenja nacionalne većine nad manjinama, ma koje one bile. Osobno vidim rješenje hrvatskog i drugih otvorenih nacionalnih pitanja u jednakopravnosti, u mješovitom modelu koji bi omogućio artikulaciju i nacionalnog i građanskog u bh. političkom životu. Vidim, naime, kako je upravo Europska unija zbog njezinih načela i vrijednosti spasonosna obala i za razrješenje tri bh. nacionalna pitanja i državno-političkog pitanja BiH. Još samo da i drugi progledaju …

Kako komentirate, kako neki nazvaše, “diplomatski incident”, od prije dva dana kada se u povodu posjete španjolskog kralja Juana Carlosa Mostaru predsjedavajući VM BiH Vjekoslav Bevanda tek nakon Čovića i Ljubića rukovao sa istim (kraljem)?

Prof. dr. LASIĆ:  Pa, logično je, „premijer s minđušom“ je „partijski čovjek“, ovisan o političkoj volji onih koji su ga i progurali na to mjesto, pa je red da se ureda poslije njih. Španjolskom kralju su sva lica iz tog mostarskog dramoleta ionako ista, zaboravio ih je i prije nego što ih je upamtio.

Šta mislite o inicijativi Dodika i Tihića da se odlože lokalni izbori u BiH predviđeni za jesen ove godine?

Prof. dr. LASIĆ: Sa stanovišta proračunskih troškova njihova inicijativa o odlaganju lokalnih izbora i/ili njihovom spajanju s općim izborima ima logike. Spajanju se protive zahtjevi demokracijske igre. Dobit ćemo situaciju da se i lokalni izbori odlučuju na temama tzv. visoke politike, a i dalje ćemo gaziti blato „gradskih“ ulica. Lokalni političari bi morali, pak, početi se miješati u svoj posao, te polagati račune biračima za sveprisutni ekološki barbarizam ili enormnu nezaposlenost …

 

Kako ste Vi vidjeli premijernu posjetu hrvatskog premijera Zorana Milanovića BiH, te Mostaru? Kako komentirate gaf Zlatka Lagumdžije da je izbjegao susret sa visokim gostom iz RH?

Prof. dr. LASIĆ: O tomu sam se već javno očitovao u više navrata. Ponovit ću djelić onoga što sam kazao u razgovoru s kolegom profesorom dr. Enesom Osmančevićem za portal www.vidiportal.ba: – Radi se i o krivoj procjeni i o političkoj sljepoći velikog formata, u krajnjem o nesposobnosti korekcije vlastitih političkih poteza Zlatka Laumdžije. Aktualnom bh. MIP-u se i zbog toga i zbog svega što je radio u proteklih 16 mjeseci cijela zemlja i Regija smiju, jer je postalo bjelodano jasno kako pati od neskrivane nadmenosti, oholosti i bahatosti. Ili, možda, bh. građani ne razumiju njegove enormne napore da sve drži u svojim rukama, da pored političkih i profesorskih dužnosti uređuje večernji dnevnik FTV, ili posredno upravlja Elektroprivredom BiH, prodajući struju u vlasništvu jedne federalne firme iz Sarajeva drugoj federalnoj firmi iz Mostara, preko posrednika iz Beograda? Umjesto očekivane zahvalnosti primijećeno je u nezahvalnom građanstvu, a sutra će i u SDP-članstvu, potcjenjivanje i Lagumdžijinih promišljenih nastupnih posjeta Banjaluci i Sarajevu, u ulozi MIP-a. Nije mu, dakako, zamjeriti ni što se izbjegao susresti sa socijaldemokratskim premijerom Hrvatske u Sarajevu, jer je taj dan imao važniji susret s predsjednikom jednog odbora u turskom parlamentu, pa ako se više nitko i ne sjeća imena tog Turčina. Milanoviću je naš MIP i takorekući „mudri vođa“ zamjerio što mu je program nastupnog posjeta BiH „isuviše nacionalan“, mada bi se upravo Lagumdžiju moralo upitati što radi u vrhu Bošnjačkog instituta, dakle nulte nacionalne institucije kod Bošnjaka, zašto su mu partneri SDA a nisu BOSS i slične stranke ispred Bošnjaka, ako se naduravao s HDZ-ovima, uzimajući minorne HSP i „Lijanoviće“ u federalnu vlast, kako bi na kraju popustio i suglasio se s HDZ-ovcem Bevandom kao predsjednikom Vijeća ministara? Nije hrvatski premijer, nego je naš MiP i predsjednik SDP BiH brojnim potezima pokazao kako je „isuviše nacionalno“ obojen, a ponajviše zato što je SDP BiH sveo ne na „bošnjačkocentričnu“, kako je to formulirao uvaženi profesor Enver Kazaz, nego na dominantno bošnjačku socijaldemokraciju, s par „ukrasa“ u vrhovima „da se Vlasi ne dosjete“. A oni se, sram ih bilo, dosjetili, pa ne zarezuju Lagumdžiju više ni za jotu…

A kako komentirate da je ministar vanjskih poslova BiH svoju prvu zvaničnu posjetu načinio Banja Luci?

Prof. dr. LASIĆ: To je dio priče o javašluk konsocijaciji, o tomu kako „šestorka“ ponižava sve druge političke subjekte, svoje zastupnike, svoje članove Predsjedništva BiH, svoje birače, nas sve zajedno…

Javnost je već upoznata da je Lagumdžija, u povodu svoje posjete Beogradu, između ostalog obećao podršku Vuku Jeremiću u povodu njegove kandidature za predsjedavajućeg Generalne skupštine OUN. Komentar?

Prof. dr. LASIĆ:Rekao bih da je Vuk Jeremić političko nedonošče, da ne kažem diplomatski diletant ili kreten. Iliti, po srpski, puno je za mačka goveđa glava…

A kako komentirate da je RH, putem svoje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, obznanila da će za istu tu funkciju pri OUN dati podršku kandidatu iz Litvanije?

Prof. dr. LASIĆ: E tako se to radi u diplomaciji kad se ne smije ili ne želi kazati ono što sam ja kazao u prethodnom odgovoru.

Dešavaju li se, tu i tamo, neke zabune zbog činjenice da imate “dvojnika” po imenu i prezimenu? Je li to prouzrokovalo neke Vaše javne polemike sa fra Lukom Markešićem ili se radi (i) o nekim drugim uzrocima?

Prof. dr. LASIĆ: Da, tu i tamo, i još uvijek. Mene je mrzilo da se po povratku u BiH i nakon 35 godina izbivanja iz Mostara i Hercegovine, te deset tisuća objavljenih stranica po svim meridijanima, potpisujem drugačije nego što sam se do tada potpisivao. A na Sveučilištu u Mostaru, u istom zvanju kao i ja, samo na Pravnom fakultetu, postoji čovjek s istim imenom i prezimenom, samo deset godina mlađi. Mislio sam, taj mlađi dr. Mile Lasić je bio HDZ-ov zastupnik u više navrata u Sarajevu, predsjednik je Hrvatskog intelektualnog zbora, itd., tko će ga još pobrkati s „komunjarom“, čovjekom koji je bio šef kabineta Branka Mikulića, koji je „živio Jugoslaviju“, bio jugoslavenski i bh. diplomata. Ali, dogodilo se da sam ja, a ne taj drugi dr. Mile Lasić, vodio polemike s mojim dojučerašnjim prijateljiama u Krugu 99, SDP-u ili HNV, jer su oni završili u „ahdnamaštvu“, neojakobinizmu i neostaljinizmu. Oni su, pak, izabrali da šute o „socijaldemokraciji s brkovima“, a ja sam kao europski socijaldemokrata „lajao na zvijezde“, smatrajući to svojom obvezom već kao profesor europskih integracija i privrženik filozofije „otvorenog društva“. U suštini našeg razlaza ili prijepora je, dakle, šutnja mojih bivših prijatelja glede iznevjerenja plurimorfne kompozicije BiH i svođenja Hrvata na etniju, ali i razlike u poimanju metoda političke borbe. Ja sam, dakle, jednostavno demonstrirao što znači biti europski, a oni što znači biti balkanski socijaldemokrat. Ja sam se potvrdio kao privrženik ideja ZAVNOBiH-a, što sam sve bio dužan i Mikuliću i mojem ocu, i zemlji Bosni i Hercegovini, a oni su se odlučili za preuređenje zavnobihovske svete formule, za fotelje dekana i rektora, za nagrade. Oni su u žiži, i u gomili, a ja sam sam i na margini. Nisu me, ipak, pokolebali u nastojanju da doprinosem koliko mogu zajedničkoj borbi onih koji bi BiH željeli ponovno učiniti kulutorološki i politički lijepom koliko je sada samo u zemljopisnom pogledu.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Prof. dr. LASIĆ:  Hvala Vama za ovu prigodu. Pisao sam godinama za dijasporski list Bosanska pošta iz Osla i preko nje znadem za SABAH. Uostalom, siguran sam kako među Vašim čitateljima ima i onih koji su me tijekom rata upoznali u Ambasadi Republike BiH u Bonnu ili u nekim gradovima sjeverne Njemačke. Pozdrav i njima i svim Bosancima i Hercegovcima s druge strane oceana…

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (345)