Sedmog maja 2024.g. u australijskom gradu Melbournu na onaj bolji svijet preselio je Hidajet Hido Berberović, suprug Marije, otac Azre i Nađe. Bio je to veliki građanin male bosanske varoši, istrajan borac, drag sugovornik, sportski entuzijasta… Sa njegovog lica nikad nije silazo vedar blagi osmijeh. Voljela ga djeca, cijenili i poštovali ljudi. Bio je vrstan fudbaler, cijenjen trener, omiljen građanin. Hido je bio gromada od čovjeka. Za njim žale njegova supruga Marija, kćerke Azra i Nađa, unučad, ali i brojni građani Bosanske Dubice, Bosanskog Novog…i čitava plejada sportista i sportskih radnika širom Bosne i Hercegovine, regiona bivše Jugoslavije, kao i raseljeni širom svijeta.
Dženaza Hidajeta Hide Berberovića obaviće se 9. maja (četvrtak) poslije podne namaza u 12: 20, a ukop u Fawkner u 3:30 ulaz na Maz st. Glenroy, Par cela Snow gum B.
Na ovoj slici je naš Hido u svojoj punoj veličini. Vedar, nasmijan, optimističan, blizak i drag, sa snagom duha koja je zračila i plijenila sviju s njim i oko njega. Bio je to harmoničan spoj ljudske prirode i sportskog duha, kakav prepoznajemo u najboljim.
Hido je bio osoba kakvu je svako želio imati. Oko sebe uvijek širio vedro raspoloženje, ljubav, prijateljstvo. Sa njim sam proveo toliko finih nezaboravnih sati, dana…Svojoj porodici, svojoj Bosanskoj Dubici, svakoj sredini dao je toliko dobrog da ga s razlogom imamo pamtiti. Nenadomjestiv je njegov doprinos porodičnom životu, sportu, prijateljstvu, radnom elanu i društvenom životu. Njegov vedar osmijeh i dobročinstvo za svakog bio njegov ajdi. Hido je nenadomjestiv dio svih nas koji smo ga imali i poznavali. Rahmet njegovoj dobroj duši, a sabur njegovoj porodici, rodbini i prijateljima, svijetu sporta kojem je srcem i dušom pripadao.
O liku i djelu Hidajeta Hide Berberovića više je napisano na strani 343 do 345. Monografije 55 Fudbalskog kluba Borac 1936-1991. na osnovu razgovora koji je s njim obavio dubički novinar r. Emir Tabaković.
Hidajet – Hido – Berberović je najbolje godine života dao FK “Borac”.Već kao golobradi dječak, a kasnije kao srednjoškolac zavolio je sport. Nogomet je bio na prvom mjestu i počeo je igrati prije srednje škole. Redovno je sa svojim DIDOM išao na utakmice “Borca” navijao i maštao da jednog dana obuče crno – crveni dres FK “Borac”. U generaciji svojih drugara i školskih prijatelja Berberović je nastavio svoju nogometnu karijeru. Bila je to čaršijska raja koja je voljela sport i cijela Bosanska Dubica je živjela za svoje ljubimce, igrače FK “Borac”: Muhameda Hidića – Jumija /rahmetli/, Omera Torića – Čiču /rahmetli/, Emira Tabakovića – Kneza, Ibrahima Ajvaza- Bajku, Edhema Talića – Talu, Sulejmana Čauševića /rahmetli/, Luku Sabljaka /pokojni/, Ratka Marčetića /učenik Poljoprivredne škole iz Prijedora/, Bekić Ratka – Zeku /učenik poljoprivredne škole iz Banata – Zrenjanin/, Svetka Ivanića – Veku / Poljoprivredna škola Sanski Most /, Safeta Samardžića – Čelu /rahmetli), Muharema Ljubijanca – Čarija, Sulejmana Hašića /rahmetli/, Sejfu Seferovića – Zorana.
Prvi trener ove generacije bio je Dragoljub Vesić, koji je došao u Dubicu sa familijom da radi i ostao je nekoliko godina. Bio je radan,vrijedan i volio je rad sa mladim sportistima. Slobodno možemo kazati da je ovo bila najtalentovanija i najbolja generacija bosanskodubičkog “Borca”. Juniori su trenirali tri puta sedmično na stadionu “Đolovi“, a petkom je po običaju igrao seniorski sastav “Borca” protiv juniora. Bile su to zanimljive i borbene utakmice, gdje su juniori često pobjeđivali svoje starije drugare. Poraz seniori nisu mogli primiti, pogotovo ne Fadil Kišmić- trener, koji nije svirao kraj dok seniori ne izjednače ili zabilježe minimalnu pobjedu. Juniori FK “Borac” igrali su sa svojim vršnjacima iz Prijedora, Bosanske Gradiške, Banja Luke, Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Ključa i još nekih juniorskih ekipa iz Bosanske krajine. Trener Vesić je odlično pripremio ekipu koja je sve svoje protivnike pobjeđivala kao od šale. Juniori “Borca” postali su ljubimci „armije“ navijača, koji su bezbroj puta gledali samo predigru juniora i napuštali stadion, jer su seniori tih godinana bili u velikoj takmičarskoj krizi. Juniori dubičkog “Borca” bili su prvaci Podsavezne lige Banja Luka. Veliki rival i protivnik juniora “Borca” bili su juniori prijedorskog “Željezničara”, kojeg su predvodili sjajni igrači Idriz Hošić, Emir Babić i Šore Hadžialić. ”Borac” je nadmoćno osvojio prvo mjesto.Trener seniorske momčadi Fadil Kišmić je pozvao juniore Hidu Berberovića, Muhameda Hidića, Emira Tabakovića, Sulejmana Čauševića, Ibrahima Ajvaza, Luku Sabljaka, Edu Talića , Omera Torića da treniraju sa prvotimcima. Bilo je to veliko priznanje talentovanim juniorima, ali i njihovom treneru Vesiću.
Hido je sa vratarom Hidićem prvi “uskočio“u seniorski sastav. Debitovao je na derbiju u Sanskom Mostu “Podgrmeč – Borac”. Trener Kišmić mu je dao težak zadatak da čuva golgetera i najboljeg igrača Sanjana Tehvida Jakupovića. Imao je Hido tremu, trebalo je čuvati sansku legendu i najboljeg golgetera FK “Podgrmeč”. Kad su istrčali na teren nekoliko hiljada gledalaca, među njima veliki broj Dubičana koji su doputovali u Sanu, nisu mogli vjerovati kad su vidjeli golobradog Berberovića da čuva kapitena i prvu violinu ekipe Tehvida Jakupovića. Treme je nestalo i kad je sudija Ivica Bastijančić – Kišobran iz Banja Luke dao znak da utakmica počne Hido je stao uz Jakupovića, nije mu dao oka otvoriti; igrao je “flastera“ i stavio ga u “džep“. Svaki vazdušni duel Berberović je dobio u duelu sa ljubimcem sanske publike. Bez treme, straha ali iskusno i borbeno, Berberović je sjajno odigrao svoju prvu utakmicu, koja je završena bez pobjednika 1:1, a izvještač iz Sanskog Mosta Sejfo Krantić ocjenio je Berberovića ocjenom 9 i proglasio ga igračem derbija. Niko nije bio sretniji od debitanta – golobradog i neustrašivog Hidajeta Berberovića. Primao je Hido od svojih suigrača čestitke, a navijači su ga na rukama iznijeli sa terena. Trener Fadil Kišmić je čestitao debitantu Berberoviću i rekao mu: “Obezbijedio si mjesto štopera u seniorskom sastavu”.
Berberović je na svakom koraku primao čestitke od navijača “Borca”. Novo nogometno ime na terenima Bosanske krajine pojavilo se u dubičkom “Borcu”. Od utakmice u Sanskom Mostu Hido je postao standardni prvotimac, pružao je sjajne partije u dresu “Borca” i ni jedan nogometaš se nije naigrao lopte kraj “Borčeva” štopera, velikog borca bez straha i mane, Hide Berberovića. Odlika njegove igre bila je borbenost i odlična igra glavom; vazdušne duele ni jedan centarfor nije mogao dobiti u borbi protiv Berberovića.
U dresu “Borca” odigrao je Hidajet nekoliko stotina prvenstvenih, kup i prijateljskih utakmica. Postigao je preko dvije stotine zgoditaka, na mnogim utakmicama bio odlučujući. Igrao je i bio je kapiten Reprezentacije Krajiške zonske lige. Nastupao je u Reprezentaciji Krajine protiv Reprezentacije novinara – predigru utakmici “Borac”- Reprezentacija eks države”. Bila je to prva noćna utakmica pod reflektorima na zelenom tepihu Gradskog stadiona u Banja Luci.
Odlične igre Berberovića pratili su brojni veliki klubovi i zvali ga u svoje redove, nudili odlične uslove, ali nije Hido mogao napustiti svoju Dubicu, svoj “Borac”, raju, Unu, Adu i dubičko korzo. Kao student Pedagoške akademije u Pakracu igrao je za momčad NK “Hajduk” i za kratko vrijeme postao najbolji nogometaš “Hajduka” i ljubimac navijača.
Po završetku igračke karijere Berberović nije mogao bez stadiona, utakmica, treninga, pa se posvetio nezahvalnom trenerskom pozivu. Teško je bilo na “vrućoj“ trenerskoj stolici zamijeniti legendu Bosanske Dubice i Krajine Fadila Kišmića. Ali, uprava kluba na čelu sa predsjednikom FK “Borac” Abdulahom Zubovićem, imala je povjerenje u mladog ali neiskusnog trenera, kome je palo u zadatak da izvrši smjenu genaracija. Nije to nimalo bio lagan i jednostavan posao. Ali, Berberović je vjerovao u mlade nogometaše, koji ga nisu razočarali. Kao trener, bio je vrhunski strateg, taktičar, osjećao je damar igrača i znao koje poteze treba povući da promijeni tok utakmice. Od igrača je tražio da bude “na Ti” sa loptom, jer ako nije, gubi je.
Igrao je “Borac” dobro u vrlo kvalitetnoj Krajiškoj zonskoj ligi. Nije bilo “rasprodaje“ bodova na zelenom travnjaku stadiona “Đolovi“. I mnogo kvalitetnije momčadi od “Borca”, po završetku utakmice, napuštale su stadion pognutih glava, čestitajući domaćima na pobjedi.
Berberović je igračka i trenerska legenda bosanskodubičkog “Borca”. Njegovo ime treba biti “zlatnim“ slovima upisano u povijesti dubičkog “Borca” i bosanskodubičkog i krajiškog sporta uopšte. Dobitnik je brojnih priznanja, plaketa, zahvalnica, pehara.
Hido i njegova žene Marija bili su cijenjeni i poštovani građani Bosanske Dubice. U sretnom braku stekli su dvije kćerke Azru i Nađu. I on i supruga su nastavnici, a Hido je jedno vrijeme radio u Službi SO-e nadležnoj za imovinske poslove. Tokom rata u BiH Hido je napadnut u svojoj kući i zadobio teške povrede sa trajnim posljedicama. Spašen je urgentnom intervencijom kumova i prijatelja. Da nije bilo njih, Hido i Marija ne bi preživjeli. Već preko 20 godina Berberovići žive u Australiji, gradu Melbourneu.
Kad je čuo da se priprema Monografija kluba, Hido je samo kratko prokomentarisao: “Klub svijetlih tradicija, kakav je bosanskodubički “Borac”, zaslužuje jednu kvalitetnu Monografiju, jer je bio ponos i dika Bosanske Dubice. A ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Ja želim da moja familija, djeca i unučad znaju ko i šta im je djeda bio i šta je radio, kad je bio mlad”.
Ako se vrijednost sportiste može mjeriti zlatom, onda s punim pravom možemo reći da je Berberović Hidajet – Hido bio borčev dijamant.
Iz pera Emira Tabakovića, Nihada Krupića, Zijada Bećirevića- Razgovarao Emir Tabaković
Burlington, 9.maja 2024.
Zijad Bećirević
bedrudingusic 