Piše: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac !
Ništa čudno, niti nepoznato, ako se razotkrije aluminijska folija, na vidjelo će izaći grobari,razbijači, rušitelji, koji su nekada ranije dobro osmislili kako da upropaste veliki „ Energoinvest „ -ov gigan, Aluminij u Mostaru.
Nije slučajno, poslije Dejtona na ulazu u ovu firmu pisalo; „ Srbima, Bošnjacima i psi, ulaz je zabranjen „ što je vjerovatno i bio slogan najveće nacionalističke stranke u Hrvata HSZ-a sa Mijom Brajlovićem, Draganom Čovićem, Ivom Bradvicom i brojnim njihovim saradnicima, sve pod pokroviteljstvom „ oca nacije „ krivousnog generala Franje Tuđmana.
Sve je to bilo i radi interesa države Hrvatske, čiji su bojovnici, uostalom i uzurpirali ovu veliku bosanskohercegovačku firmu.
Svakako, pomalo radi istorijata i kontinuiteta događaja sa firmom Aluminij, unutar i oko nje, sa našom vlašću i njihovim „ ulizicama „ po definiciji našeg Meše Selimovića.
Od Edhema Bičakčića do Nermina Nikšića, spremala se društvena i nezapamćenja „dženaza“ Aluminiju.
Krajnje je vrijeme za naš pravni sistem, sa tužilaštvom i sudstvom, da se konačno otvori „ kriminalna alumini8jska folija „ neće li iz nje ispasti isti, od Edhema Bičakčića do ponovnog povratka, na mjesto zločina i novog starog premijera Nermina Nikšića.
Dolaskom u Mostar 1970 godine, kao stručnjak elektroinžinjera, na temelje budućeg zamišljenog aluminijskog kompleksa, od strane idejnog tvorca Emerika Bluma i njegovog giganta Energoinvesta, mogao sam samo sanjati o ličnom doprinosu ovome grandioznom privrednom poduhvatu.
Poslije završenih kapaciteta elektrolize bakra i nove zlatare, u industrijskom kompleksu RTB Boru, u južnom dijelu Srbije, ispala mi je prilika da putem konkursa, dočekam i povratak u lijepo i sunčano podneblje, sopstvene domovine i blizine rodnoga grada Sarajeva.
Bili su to trenutci iskrene radosti i porodičnog zadovoljstva, da se riješimo i veoma zagušene industrijske atmosfere ovoga poznatog i značajnog industrijskoga kapaciteta, u zemlji Jugi u ona vremena ?
Započinje izgradnja i prvoga tehnološkog kompleksa, tvornice glinice u Mostaru, starta se sa izgradnja, kao i obezbjeđenjem potrebnog stručnoga kadra za buduću proizvodnju.
Primljena i pridošla prva garnitura stručnih kadrova, svih profila majistora, tehničara, tehnologa i inžinjera, odlazi na stručnu obuku u Francusku, kod poznate firme „ Pechiney“, sa kojim je i započeo ugovorni odnos za tehničku i kadrovsku ispomoć.
Uz upoznavanje sa tehnološkim procesom, teorijski i praktično u Gardannu ( kod Marsela ), dva mjeseca se uči i francuski jezik na Univerzitetu u Montpeljeu.
Po završetku ove specijalizacije, sa grupom svojih tehničara za automatiku, odlazimo kod „ Siemens-a „ u Njemačkoj ( grad Karlsruhe ) radi upoznavanja njihovog mjernog sistema i dijelova za automatsko vođenje procesa u ovoj tvornici, kao isporučioca navedene opreme.
To je zaista bila idealna priprema stručnoga kadra, za tvornicu Glinice, koja je po završetku izgradnje, u kojoj su učestvovali i svi ovi stručni kadrovi, proizvodnja je mogla krenuti na zadovoljavajući i bezbrižni način, uspješnosti i dobrih rezultata.
Istina je, da su ostali kapaciteti u proizvodnji sirovog aluminija, elektroliza, livnica i tvornica anoda, nešto malo kasnila u kontinuitetu, sa proizvodnjom glinice, ali po završetku istih, nastavljena je sasvim uspješna i normalna proizvodnja u nekadašnjem zamišljenom aluminijskom kompleksu, u okvirima sarajevskog „ Energoinvest“-a.
Svakako, u zamišljenim idejnim riješenjima bili su i valjaonica aluminija, kao i brojni finalni kapaciteti za proizvodnju finalne proizvodnje, koja je i trebala da valorizuje i znatnu korištenu električnu energiju, kao i ekonomsku opravdanost izgradnje svih ovih kapaciteta, radi uspješnog i rentabilnog poslovanja.
Istina je, da se na sve mislilo i sve se radilo i pripremalo, prije svega zahvaljujući gospodinu Blumu i njegovim brojnim izuzetnim kadrovima, sa svim stručnim projektantskim biroima i snažnom kadrovskom podrškom i njihovoj ispomoći i nama „mostarcima”.
Dakle, nešto idealno zamišljeno sa uspješnim počecima i kontinuitetu završavanja, uz domaće rudnike boksita i domaćom radnom snagom, do krajnjih kapaciteta, kako su po prirodi svojih tokova i ostvarivani.
Međutim, na društveno- političkoj sceni nastaju turbulencije nezamislivih uzroka i razloga, iz već znanih istorijskih okolnosti, vremena agresije na našu domovinu, uz genocid i urbicid, kako to i naša istorija bude tretirala.
Naši agresori sa istoka i zapada, napadaju i uništavaju i našu domovinu, grad Mostar i brojne naše velike industrijske kapacitete, pa i „ hercegovački gigant „ Aluminij i Soko, kako ih je već godinama, naša informativna propaganda prikazivala?
Dolazi i nova vlast, kao i novi uzurpatori sa strane hrvatske politike i realizacije njihove, poodavno pripremljene ideološke matrice sa HDZ-om i njenim poglavnikom Franjoim Tuđmanom i brojnim doglavnicima, velikim nacionalistima i kriminalcima,od Mije Brajkovića, Ive Bradvice, Mladena Galića, Vlade Božića i inih njihovih saradnika.
Firma Aluminij je postala interes Hrvatske, kako to u Mostaru izjavi Franjo Tuđman.
Koalicioni partneri, kadrovi SDA sa HDZ-om, počinju sa politikom „ ko je šta jamio jamio je „ ili podjela državne imovine, bez miješanja jednih sa drugima.
Kako to svojevremeno, kao premijer vlade Federacije gospodin Branković izjavi, da su oni sve to činili, što se tiče Aluminija,kao politički kompromis, radi mira u kući, te se državne institucije nisu uopšte zainteresovale za poslovanjem firme Aluminij, sve su na upravljanje i predali kadrovima HDZ-a.
Kako je premijer Bičakčić predao Herceg Bosni hidrocentralu „ Mostar „ koju su inače držali i oslobodili borci Armije BiH, od sgresora sa istoka, istu su prepustili HDZ-u i dozvolili formiranje EPHB, kao i poslovanje šumama, tako su činili i sa firmama u Hercegovini, posebno Aluminij.
Da bi konačno premijer, rah. Hadžipašić sa svojom vladom Federacije, dogovorio sa planetarnim kriminalcem, velikim nacionalistom „ ustaških gena „ Mijom Brajkovićem , konačno i dogovorio podjelu sveukupne imovine, bez analize ili revizije njene finansijske vrijedno0sti, sa 44% kapitala tzv. radničkog, 44% kapitala državi ili Federaciji BiH i 12% nekog već korištenog od firme iz Šibenika tj. Hrvatskoga.
Uspjeli su između ostaloga to sve da ozvaniče na njihovom parlamentu Federacije, gdje su kao vodeća stranka imali i svoju većinu SDA, parlamentaraca.
Dolazi, premijer Nermin Nikšić, koji bi se evo opet vratio na mjesto zločina, jer je svojom odlukom da jaranu , kriminalcu i lopovu Miji Brajkoviću, dodjelio onih 44% radničkog kapitala i zvanično, koji je po svojoj sospstvenoj metodi dodjelio kao dionice svojim radnicima Hrvatima, veoma obilato, Bošnjacima mizernih po sedam dionica, a radnicima srpske nacionalnosti, duplo golo, po nula dionica.
Ovim kriminalnim činom, sa svojim „ ustašama „ zvanično je i potvrdio postojeću „ ustašku „ poruku na ulazu u firmu; „ Srbima i psima, ulaz je zabranjen „, čime su i ostvarili svoje nakane i ciljeve, bez Srba.
Zato se i kadrovi iz koalicije kod Bošnjaka sa SDA, ne nastoje da se interesuju za poslovanjem firme Aluminija, a „ borac za čovjeka i državu „ kao „ crveni „ u svome sloganu, premijer Nermin Nikšić i zvanično odobrava agenciji za upis dionica, da sve zvanično verifikuje, kao ispravno riješenje.
Tako su radnici srpske nacionalnosti ili Srbi, ali ne ovi „ dodikovci „ već oni „ rezervni ili ostali „ kako su ih i krstilili vladika Grigorije i guslar Milorad iz Laktaša, jer oni nisu pucali i ubijali sa čobanovog polja i podveležja, nisu stvarali genocidnu RS, a jaranu Draganu Čoviću i njegovom HDZ-u, to je sve veoma odgovaralo.
Tako su Srbi ostali bez dionica, bez ikakvih dioničarskih prava učestvovanja u upravljanju, bez bilo kakvog obeštećenja, već su upućeni godinama sudovima, u kojim im po starinskom ; „ Kadije ga tuže, kadije im sude „, šta očeki8vati od države, koja nije postala još normalna pravna država, već država kriminalaca, uzurpatpra, lopova, ulizica, papaka i što je najgore velikih nacionalističkih elemenata, na svim nivoima vlasti i državnih institucija.
Kriminalna vlada Fadila Novalića, sa ministrima Nerminom Džindićem i Jelkom Miličević, maksimalno je uzela svoj udio u daljem kriminiziranju i pljački državne imovine, kao ignorisanju radničkih prava svih radnika ravnopravno i da bi sve prikrili lopovluke , pljačku, silne gubitke i nastavak procesa otuđenja imovine, nikada nisu htjeli stečajni postupak.
Bilo im je prihvatljivije, sve dalje prepustiti na upravljanje kadrovima HDZ-a i Draganu Čoviću, koji ne bez razloga sa svojim partnerom i veliko srpskim nacionalistom Miloradom Dodikom, odlazi u Izrael, da se ko „ fol „ zajednički isplaču na zidu plača i da dovedu u firmu svoje Jevreje, jer smo mi svi za njih , neki drugi Palestinci.
bedrudingusic 