Svim našim građanima koji rekoše DA ovoga datuma, dana i godine, kao i borcima odbrane naše domovine, a posebno svima koji dadoše i sopstveni život u odbrani, SRETAN I ČESTIT DAN DRŽAVNOSTI, jedine nam voljene domovine!
Piše: Mr. Milan Jovičić. Mostarski Sarajlija, Bosanac !
Činom referenduma, prije 31 godine, građani Bosne i Hercegovine su odlučili da svoju budućnost grade u samostalnoj, nezavisnoj, slobodnoj i demokratskoj državi, u kojoj će svi narodi i građani biti ravnopravni.
Rezultati i odluka je ukazivala na nezavisnost Bosne i Hercegovine , ćime je i potvrđen njen višestoljetnai kontinuitet i pravo na postojanje.
Lijepo i dostojno preksnih snova za sve njene građane i narode, koji su ovom prilikom dali svoj odgovor sa DA.
Međutim naši pusti snovi su bili jedno, ali je naša sudbina i realnost života, postali nešto sasvim drugo i šta reći i napisati.
„ Istina, ona živi daleko od onog sna kako ju je 1 marta 1992 godine vidjelo 99,7 % njenih građana izjašnjavajući se za za njenu nezavisnost.
Danas, 28 godina nakon rata u BiH, ne treba biti veliki genije i primjetiti da je snaga i moć bh. demokratije u fazi regresije/slabljenja što u velikoj mjeri ograničava značajniji uticaj građanina na političke odluke vlastodržaca a time i gospodara njegovog života. Različita politička mišljenja su nešto što obilježava sva vremena u kojem smo živjeli. Ako bi ogledalo uspjeha demokratizacije bh. društva bio stepen izgradnje jednakosti njenih građana, onda je više nego jasno da je demokratija danas u opasnosti.
Demokratija je ključ u borbi protiv siromaštva i bijede . Demokratski procesi moraju poći upravo od ljudi koji žive i rade u našoj domovini i regionu i njihovi napori i angažman moraju biti usmjereni na jačanja civilnog društva, podrške neovisnim medijima , zaštiti prava na slobodu izražavanja te depolitizacijom pravosuđa.. / citat Mr.Edin Osmančević /.
Naša Bosna i Hercegovina nam je postala teška kao život, ali je volimo, kao jednu i jedinu nam domovinu.
Nastala agresija, koja je uslijedila nakon obnove nezavisnosti i međunarodnog priznanja naše države donijela je patnje i stradanja.
Međutim svi naši građani, koji su pokazali svoju ljubav prema njoj i svojim životima su stali u njenu odbranu, te na taj način odbranili i slobodu i voljenu Domovinu, u svakome slučaju zaslužuju i našu zahvalnost, slavlje i sjećanje i na mnoge naše stradale, koji ovom prigodom i nisu više sa nama.
Nikada ih ne smijemo zaboraviti, niti odreći, što je naš vječni dug prema svakom takvom čovjeku koji je svoj život ugradio u temelje ove nam voljene domovine.
Nebi smjeli niti trebali zaboraviti i njihove bliže porodice, posebno djecu, kada je njihova egzistencija u pitanju, uz primjenu razno raznih socijalnih mjera.
Moramo biti dosljedni naših ljudskih razmišljanja i ustrajati na putu našeg što ranijeg priključenja Evropskoj zajednici i NATO-u, kako bi i trejno osigurali ravnopravnost, slobodu i stabilnost svoga opstanka i postojanja.
U cjelovitom našem ludilu i zanosu, nikada ne smijemo niti zaboraviti nastanak genocidnih i zločinačkih tvorevina, u okvirima naše zajedničke domovine, misleći na Republiku srpsku i Herceg Bosnu, te se prisjećati i datuma, kao rođeni Sarajlija , u nastupajuće dane dane nezavisnosti/neovisnosti BIH, ne mogu a da se ne sjetim slike iz 5 aprila 1992 godine kada su na mostu Vrbanja, danas mostu Suade i Olge u Sarajevu pale prve žrtve suludog projekta podjele države, od istočnog suludog velikosrpskog agresora.
Isto tako, kao mostarski Sarajlija i stanovnik grada Mostara, u vremenima agresije sa zapada, ne sjećati se 09.maja 1993 godine i vandalskoga čina prema svojim komšijama Bošnjacima, progona i zatvora.
Bez obzira na svu tragediju, i nastupajuće događaje, svi ti datumi će ostati u našim sjećanjima kao neprijatni datumi „gubitka naše demokratije „ali će se spominjati ptrema svijetu, kao antiratne poruke i dani kada je demokratija ”ranjena” i zaustavljena na svom putu progresa i razvoja.
Međutim, u ove dane svetkovanja našeg dana državne nezavisnosti, sa tugom i bolum u duši, u mojim ličnim prisjećanjima, da sam časni i ponosni Bosanac, da smo živjeli i radili u našoj ponosnoj Titovoj i našoj domovini Jugoslaviji, kao slobodni i ponosni njeni građani, u multietničkoj zajednici bez obzira na mnoge naše etničke različitosti, sa poštovanjem i tolerancijom, uzajamnim poštovanjem i dobrim međuljudskim odnosima.
Naši ideali takvoga suživota uz životnu i planetrnu poruku našeg „ bratstva i jedinstva „ kao i poštovanje našeg idola u liku i djelu druga Tita, kao najvećeg borca protiv fašizma, sve je devalvirano i zamrlo, do nezamislivih granica suživota?
Zato me u ove dane slavlja naše nezavisnosti, kao Bosanca koji voli svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, redovno sustiže određena tuga i žal, a suština je upravo u prisjećanjima našeg uglednog i veoma poštovanog prijatelja i Univerzietskog profesora, Suada Kurtćehajića, koji za „ Slobodnu Bosnu „ kaže;
SUAD KURTĆEHAJIĆ O 1. MARTU: “Daleko bi bilo bolje da smo imali i volju srpskog naroda…”https://youtu.be/FWld4WsEK7Y / citat sa Interneta /.
Istinski priznajem, da kao Bosanski Srbin, nikako onaj iz kategorije “ dodikovaca “, ovakvu izjavu rijetko sam ili nikako imao prilike da poslušam ili pročitam, od ovakvih intelektualaca, Aferim poštovani Profesore!
Bravo, poštovani Porfesore, sasvim si u pravu i istinom iznio stav!
Kao dodatak ili povodom ovakve konstatacije, rado bih i knjigu napisao, ali možda drugom prilikom, samo bi se ukratko osvrnuo na povod ovoga naslova teksta, upravo radi ovakvog razmišljanja, moga šahovskog jarana, koji me je zaista, ovom prilikom i “ matirao “. Bravo.
Naime, u vremenu 1986/90, kao parlamentarac Skupštine BiH i Savezne skupštine SFRJ u Beogradu, uoći višestranačkog formiranja stranaka, ka oi početaka tzv . “ balvan revolucije “u Savznoj skupštini sam imao priliku polemisati sa Slobodanom Miloševićem i njegovoj ideji, kako to on ističe “ želju svoga Naroda “, poslije njegovog nastupa na mitingu u Gazimestanu na Kosovu.
Isto tako, u to vrijeme u Sarajevu, kao parlamentarca i pripadnika sunarodnjaka Radovana, bio sam interesantan pri formiranju njegove stranke SDS-a, te se isti interesirao i za moju ličnost.
Međutim, prilike su bile takve da se u počecima takvih zločestih dešavanja i međusobnih odnosa, pojavljivali i mnogi drugi likovi u zlim ili dobrim nakanama.
Veoma je interesantno za naše prilike i uslove, da su se lično u mnogome i rah. Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić, bili dobro angažovali u pozitivnim i dobrim razgovorima sa Miloševićem, u cilju dogovora i uspostavljanja korektnih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine.
Razlozi i povodi, kao i rezultati su za istoriju, a sudionici smo i živi svjedoci agresivnih događanja, koji su se dogodili, a koji su se mogli i morali izbjeći, uz veće i neposrednije angažovanje na brojnim relacijama odnosa i razgovora.
Raspadom Jugoslavije i sa nestankom i druga Tita, sve je krenulo sasvim drugim putem, gdjesu upravo brojne postojeće nacionalističke snage ojačale svoje pozicije i krenulo vse u zlobne agresorske nakane osvajanja , uzurpacija, progona i svega do konačnog genocida.
Dvije su podjednako kobne i značajne odrednice, u takvim odnosima prema našoj domovini sa osvajačkih i uzurpatorskih poteza, sa istoka od Srbije i sa zapada od Hrvatske , čime su njihovi lideri, vožd Slobodan i poglavnik Franjo, lično i dogovorili u Karađorđevu, aminovanjem njihovih crkvenih vjerodostojnika i ideološkim matricama njihovih akademija SANU i HAZ-u.
Na kraju, priupitajmo se, zašto se gospodin Kurti toliko bori i suprostavlja dogovorima sa Vučićem o samostalnosti Kosova, upravo što ne želi “ araepubliku srpsku “ na sjeveru Kosova, jer istu ima na djelu i primjeru naše Bosne i Hercegovine ?
Gospodin Vučić je izabrao lošeg savjetnika, koji mu gusla nacionalističke melodije iz Laktaša, iako je raspadom Jugoslavije preostalo svakoj republic ii pokrajini da krenu svojim sospstvenim putevima.
Nažalost, naš rah. “ babo “ i njegovi savjetnici nisu imali dovoljno sluha, ali za naše sevdalinke.
bedrudingusic 