Piše: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac !
Za uvod, poslužiću se citatom, moje prijateljice, iz našeg voljenog rodnoga Sarajeva.
„ Meni je Bosna više od Domovine, više od ljubavi, više od mašte. Meni je Bosna više od pjesme i zapisa o zemlji. Bosna je meni više od otkucaja srca, suze u oku, sjećanja na slavnu prošlost, na pretke koji uspravno stoje i čija podignuta ruka sa ispruženih pet prsta predstavlja otvorenost bošnjačke duše, dobru namjeru ovdašnjeg čovjeka, osjećaj prihvaćenosti svakog onog ko čistog srca i iskrenog nijjeta svojom nogom kroči u ovu brdovitu zemlju koja liči na preslikano parče Dženneta.“ /Elmedina Muftić /.
Evo me danas vremešni penzioner, koji je kao visoki intelektualac pošteno zaradio svoju penziju, te poštujući i slušajući svaku našu starinsku poruku, svaka je pametna i na svome mjestu, „ Pita starost, šta je radila mladost „.?
Nikako nemam alibi niti razloga da se požalim, na sve što sam u životu radio i postigao do današnjih turobnih i veoma žalosnih nerazumnih trenutaka, našeg zajedničkog bitisanja i kuknjave večine mojih sugrađana.
Pitam se, da li im je većini nedostajalo dovoljno pameti i razuma, tolerancije i poštovanja naših različitosti, nerada i ljenčarenja, bolesnih ambicija i drugih različitih i loših navika i običaja, te nisu ostvarili i mnoge svoje snove za srećniju budućnost življenja.
Jorgovani iz avlije i danas mirišu u našim dušama i sjećanjima.
Prisjećajući se mladalačkih i gimnazijskih dana, naše divne avlije sa cvijećem i posebno mirisnim jorgovanom, kojeg sam sa uživanjem i radošću ubirao svakog mjeseca maja, unosio u kućne prostorije i tako mirisao svaki prostor, a taj je miris još uvijek u mojim čulima ljubavi i poštovanja?
Kakvo li i koje poštovanje, prije svega prema prvom komšiji, dragom i poštovanom Bošnjaku ( u ona vremena Muslimanu ), njegovoj cijeloj porodici i našim izvanrednim međukomšijskim odnosima.
Naše dvije avlije, dijelile su oniže tarabe, preko kojih sam kao dječak mogao mnesmetano verati se na njihov dud i ubirati zrele plodove, a naš komšija je redovno i nesmetano trgao grančice našeg jorgovana i isto tako, mirisao svoje kućne prostorije ?
Slavili smo zajednički i mnoge praznike, od Božića, Vaskrsa i slava, do Bajrama i jednog i drugog, a brojni kurbani na demirlijama prekriveni sa divnom bijelom izvezenom prekrivkom, stizali su u naš dom.
Pečenja, sarme, pita, baklava i brojnih drugih specijaliteta nikada nije mnjkalo višestrano, na našim trpezama, cjelovitog našeg komšiluka, sa divnoga i nezaboravnoga Vratnika, koji je uvijek i pjevušijo, jer kako to i pjesma govori „ Šta bi Sarajevo bez Vratnika… „.
Prisjećao sam se kao mlađani gimnazijalac, odličan učenik, koji sam pomagao i mnogim jaranima recimo u matematici, fizici i drugim predmetima, tako sam stekao i velike simpatije i iskrenu ljubav mnogih matera mojih jarana iz komšiluka ?
Istina je, da tada i nisam nešto posebno razmišljao o tome, da smo u našim školskim dnevnicima imali i predmet „ S-H“ jezika, a šta je sa našim komšijama i recimo njihim jezikom, zvao se on Bosanski ili prema njihovim željama, nije niti bitno ?
Međutim, tada ni mnoge druge stvari nismo bili spremni, umni i razumni da shvatimo, tako niti odgovore na ovakvo pitanje .
U poznijim godinama sopstvenoga intelektualnog razvoja i dostignuća, savjesno i razumno mi se otvaraju oči i lične razumne vijuge i spoznaja razvoja društvene zajednice, u kojoj smo mirno, dostojanstveno u različitostima živjeli i radili, sa poštovanjem i dostojanstveno.
Pored ličnog stručnog obrazovanja i ličnih dostignuća u cjelovitom radnom vijeku, kao stručnjak, graditelj, profesor i poliglota, kao svjetski čovjek, shvatio sam da je pristiglo vrijeme značaja i prozivki, ko li je veći Srbin, Hrvat, Bošnjak i ostali, a čovjek ili ljudina kao personifikacija izvanredne dobrote karaktera ličnosti, sa svim njegovim umnim i razumnim znanjima i poštivanjima, dolazio je u drugi plan ili je bila sporedna odrednica identiteta ličnosti.
Sasvim razumno, istinski počeo sam i razmišljati, zašto i u tome mome gimnazijskom periodu, pored jezika“ S-H „ nije u našem dnevniku pisalo i jezik „ B „.
Lično sam se pitao, već kao aktivni parlamentarac BiH u Sarajevu ili Savezni u Beogradu, nije li bilo dovoljno znanih, poznatih, uticajnih i iskreni patriota tadašnje nam zajedničke domovine Jugoslavije, koji su trebali i mogli i to pitanje staviti na dnevni red meritornih institucija.
Prisjetio sam se Avde Hume, Džemala Bijedića, braće Pozderac, Muhameda Filipovića i brojnih inih intelektualaca, koji su mogli i trebali i to pitanje staviti u opticaj , jer su svojim uticajima i doprinosima to i zaslužili.
Pretpostavljam u startu, da će biti naših „ dušebrižnika „ koji će to apriore osuditi kao nemoguće u tzv. komunističkome periodu djelovanja jedine partije SKJ, što apsolutno nije tačno niti vjerodostojno.
Istinski i pravi vjernici su mogli normalno ići u svoje bogomolje, bilo Crkvu, Džamiju, Katedralu, Sinagogu ili bilo koji ndrugi vjerski hram, ali je postojala jedna stranačka „ deviza „ da se nije moglo sjediti na dvije stolice, što je našoj javnosti bilo poznato ?
Međutim, budimo iskreni i pošteni, da je u današnjem vremenu, pojavom i dolaskom u naš društveno politički život i na našu vlast, odrasli, razvijeni i već metastazirani veliko srpsko hrvatski nacionalizam i njegovi nacionalisti, koji su u onom „ komunističkom „ periodu bili pritajene bubice, gmizavci, ulizice ili životinjice svoga roda i poroda, te je njihovom agresijom na sve naše vrijednosti i došlo njihove vrijeme“.
Došlo>je upravo vrijeme, kada su isti ti nacionalisti započeli osporavanje učenicima Bošnjacima da uče i upisuju i taj svoj Bosanski jezik, dok su djeca sa hrvatskim programom učili u tzv „ dvije škole pod jednim krovom „ i na taj način u temeljnom osnovnom obrazovanju dolazi do diobe učenika po nastavnom programu, ustoličava se i nacionalna podjela i oblikovanje nacionalističkih težnji i stvaranje zla mržnje i netrpeljivosti u međusobnim društvenim odnosima.
Dobro je i jednom prilikom lijepo istinski rekao uzoriti Papa Franjo, ; „ Da nikada nije bilo više vjernika, ali sve manje vjere „ jer su se upravo u prvim redovima misa, bogosluženja i drugih vjerskih običaja, upravo nalazili ti tzv. „ skriveni nacionalistički komunisti „ koji u ova naša današnja vremena rade na rušenju i jedine nam domovine, naše lijepe ponosne i prkosne Bosne i Hercegovine.
Istina je, da su nas nacionalističke politike, sa prikrivenim tobožnim nacionalistima članovima komunističke stranke, u agresiji sa skrivenim knjižicama, a danas su sa kletvama i povikama na Tita i njegove borce patriote, koji su se borili protiv fašizma, spremni naturiti sve nedaće koje su nas snašle.
Zašto se danas u ovom vremenu, sa uzrocima nepodnošljivog stanja u državi, od nacionalizma do korupcije, kriminala i lopovluka, zamajavati sa nepoželjnim temama, da bi ti isti profiteri, „ lažne patriote“ u foteljama vlasti nesmetano ostvarivali svoje sulude nakane.
Bez radnih mjesta, normalne egzistencije, pozitivne ekonomije i normalne ljubavi i odnosa prema jedinoj nam domovini, ovi naši „ kvazi patrioti i kvazi demokrate „ bore se za ministarske fotelje i lagodan život sa primanjima do „ bijelog hljeba „.
Ugledni reditelj Haris Pašović, u intervju kaže:
„Treba da se borimo.Ovo što se sada dešava nije dobro jer vrlo veliki broj ljudi odlazi, zemlja je uništena nacionalističkim politikama koje su je dovele na ivicu ambisa. To što smo dobili status kandidata neće ništa značiti ukoliko ni mi ni Evropska unija ne poduzmemo značajne i brze korake da se priključimo evropskoj zajednici. U protivnom taj kandidatski status neće imati nikakvu funkciju.
Naglasio je da se geostrateški oblik svijeta mijenja, a da su krize s klimom i ekonomijom evidentne.
Drugo, imamo problem što, kada je u pitanju osmorka, imam osjećaj da im je više stalo do funkcionerskih pozicija nego do riješenja. Barem većini njih. Treće, ne vidim koje su to promjene koje se dešavaju u HDZ-u i SNSD-u, a koje se na značajan način ne distanciraju od njihovih nacionalističkih politika u proteklome vremenu. To je sada jedna dramatična situacija koja mora vrlo brzo da se rješava „ / završen citat /.
Međutim, prisjetimo se umnog i razumnog našeg velikog filozofa i istoričara,diplomatu, iskrenog patriotu ove nam domovine rah. Muhameda Filipovića, koji je govorio:
Isto tako i moja uvažena prijateljica i veliki borac za Istinu, sa svojim romanom, za adekvatan i pošten indentitet svoga naroda sa romanom „ PAMTI BOŠNJAČE „inače aktivna, vrijedna i česti kolumnista portala“Bošnjaci.net „ gospođa Elmedina Muftić, sa promocije u našem rodnom Sarajevu, gradu heroja.
Ovu knjigu pisala sam iz potrebe da generacijama koje dolaze ostavim jedan podsjetnik ko su, šta su, odakle su i kome pripadaju naši heroji, istakla je Elmedina Muftić. Vjerujem kako će ona bar malo doprinijeti da se neki događaji i ljudi ne prepuste zaboravu, kako bismo učili iz historije i imali uzore prema kojim ćemo se ponašati u budućnosti. Mi nismo samo narod kojeg stoljećima ubijaju u genocidima nego smo narod koji rađa najčasnije, najhrabrije, najponosnije i najdostojanstvenije sinove.
MUFTIĆ: Mi smo narod koji rađa najčasnije, najhrabrije, najponosnije i najdostojanstvenije sinove.
Ovom prilikom i jedan od znanih promotora govorio je ;
„ Pred nama je knjiga koja govori herojstvu onih koji su u najtežim vremenima, bezrezervno, branili svoju zemlju i koja nas napaja snagom da je mi danas i u vremenu pred nama branimo istim žarom, istakao je Salko Bukvarević. Bosna i Hercegovina pripada svakom građaninu i nikome nećemo dati da je dijeli. Oni koji atakaju na njenu cjelovitost moraju znati da i danas ima dovljno patriota koji će znati da svoju zemlju Bosnu i Hercegovnu brane od svih nasrtaja“ /završen citat / .
bedrudingusic 