Moj skromni prilog sastavljanju jednog mozaika: OVAKO JE, IZMEĐU OSTALOG, NASTAJALA REPUBLIKA SRPSKA!

Posted: 7. Januara 2023. in Intervjui

Znamo šta spremaju prekosutra, znamo šta piše u Ustavu kao i šta je Ustavni sud rekao, ali papir trpi sve. Znamo i to ko ih može u tome spriječiti, da, baš oni koji se kunu u vladavinu prava i druge nazovi vrijednosti nazovi modernog svijeta, ali neće prstom mrdnuti da ih spriječe. A znamo i to ko s njima takvima tikve sadi ali o njima u slijedećem tekstu, sutra.

Nego, stotine hiljada naših sugrađana i većinom sunarodnika koji nisu mogli birati ni roditelje ni mjesto gdje će se roditi, a rodili su se i živjeli na onih 49% teritorije RBiH, ima svoju priču o golgotama koje su preživjeli 1992-1995. Imam i ja svoju i upravo ovdje i sada želim da ispričam samo tri, od mnogo većeg broja vlastitih iskustava kojima mogu svjedočiti kako su pravili tu Republiku srpsku od tog 9.januara 1992. pa sve do 21. novembra 1995, kada je, neki kažu, postala legitimnai i legalna. Naime, navest ću svoja iskustva sa trojicom izvršioca radova jednog zločinačkog projekta čiji su arhitekti bili negdje u Beogradu, a njihove filijale na Palama i u Banja Luci.

Evo u nekoliko rečenica skice za portret trojice Karadžićevih potrčkala s kojima sam se, ne svojom voljom, sretao u Banja Luci od početka njene okupacije pa do kraja 1994.

  1. SRETO ANIČIĆ – ŠOŠA

Bit ću ovdje izuzetno kratak, s velikim razlogom. Naime, taj bivši Titov omladinac kada je, glumeći nekog isljednika pri SDB tada fantomske Rs mene četiri puta privodio i isljeđivao. Neću ovdje uopće o detaljima jer bi bilo neskromno, pa čak možda i licemjerno od mene da ja ovdje govorim o sebi i tretmanima koje sam imao u septembru, oktobru i novembru 1994. kada je toliko hiljada drugih doživjelo golgote konc-logora, drugih vrsta mučenja i kada su, na kraju krajeva, desetine hiljada njih skončali svoje živote u raznim mučilistima. A da ne govorimo o žrtvama genocida kojeg je presudio Međunarodni sud u Hagu, te genocidima u drugim dijelovima RBiH koji su se također desili, a nisu međunarodno-pravno kvalificirani. Ovog tipa sam potretirao u svome feljtonu “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci” objavljenog u pet nastavaka u Evropskom izdanju “Oslobođenja” mart-april 1995., a sadržaj istog, pa i iskustva sa tim Šošom, se također nalaze u jednom spisu Haškog tribunala. Ali, ovdje ga spominjem samo ovlaš kao jednog od mojih kamenčića u pravljenju mozaika nastajanja Republike srpske.

2. JOVO TURANJANIN

Prvi put sam se sreo s njim u kući rahmetli muftije Ibrahima ef. Halilovića 7. maja 1993., odnosno na dan rušenja Ferhadije i Arnaudije. Čovjek je došao muftijinoj kući i predstavio nam se kao “pomoćnik ministra za nepravoslavne vjere” u tadašnjoj nekoj njihovoj Vladi. Došao je s Pala. Glumio je da mu je žao tih dviju naših, netom srušenih najpoznatijih džamija, da “šta god nam treba, da se njemu obratimo…” Naravno da smo odmah shvatili da se ne radi o iskrenom čovjeku već nekome koji je trebao da kod nas glumi nekog drugačijeg nego što on to jeste a pogotovo nego što jeste režim čiji je dio bio, s jedne strane, a s druge strane oni su još tada glumili državu prema vani pa kao eto, postoji multikuluralnost i multikonfesionalnost u najvećem gradu te njihove tvorevine. Nismo mogli izbjegavati susrete s njim. Nakon rušenja tih dviju džamija, rušene su i paljene i preostale u Banja Luci a on bi uvijek dolazio da kao izrazi “žaljenje”. Jednom je čak iz naše kancelarije, nakon rušenja jedne od džamija, zvao načelnika policije i njemu doslovno rekao: “Ko to ruši džamije, daj ‘apsite, čovječe”! Trebalo je slušati te idiotluke i ne povratiti (da ‘prostite). Ali, jedan bizarni detalj će možda ponajbolje portetirati ovog “pomoćnika ministra za nepravoslavne vjere” i simbolizirati režim kojeg je predstavljao. Naime, jednom nam je došao sa molbom da “ako znamo da neko iseljava iz Banja Luke (majko moja mila, zar je i takvih bilo!?) i ako ima kod kuće keramičkih pločica, ljepila i tapeta, da njemu, Jovi Turanjaninu, pomoćniku ministra za nepravoslavne vjere, pokloni…” Ama treba li dalje i više? Mislim da ne treba. I s ovakvim , visokopozicioniranim likovima je pravljeno ono što će oni prekosutra protuustavno ponovo obilježiti.

3. BRANKO GUDALO

I njega sam prvi put sreo istoga dana kao i prethodnog – pomoćnika ministra…I istim povodom – rušenja Ferhadije i Arnaudije. Naime, bio sam pozvan 7. januara 1993. u 21:45 h u SUP. Nisam mogao ne otići jer bi došli po mene. Nije bilo struje te noći, pa ni ulične rasvjete, te sam nekako po mrklom mraku stigao do SUP-a koji je oko 200 metara udaljen od zgrade u kojoj sam stanovao. Tamo su me dočekalo njih 15-ak policajaca i među njima jedan u civilu. Predstavio mi se kao Branko Gudali – “istražni sudija u predmetu rušenja Ferhadije i Arnaudije”. Pitao me takve nebuloze od kojih se zaista povraća, kao naprimjer: “Na koga sumnjamo…”?, “Kad smo posljednji put obavili molitvu u njoj i jesmo li je zaključali potom…?” Ma da povratiš od muke! Ali, pravi razlog što me je zvao bio je kada su mi, kao predsjedniku OIZ-e Banja Luka, on i društvo pokazali “Rješenje o potrebi rušenja minareta Ferhadije” kojeg “neki” nisu uspjeli srušiti prethodne noći skupa sa džamijom. Protivio sam se, upozoravao da ako to sada legalno sruše da će počiniti zločin, ali, naravno, ništa nije pomoglo. Oni su smatrali da imaju legitimno pravo da sruše minaret ako su meni to prethodno dali na znanje. I naravno, učinili su to i o tome sam toliko puta pisao, posebno u spomenutom feljtonu a i to svjedočenje se nalazi u spisima Haškog tribunala u tri njihova predmeta,.

A tog Gudala, nismo se, kao ni Turanjanina, mogli osloboditi za duže vrijeme jer je često dolazio u naše prostorije glumeći “istražnog sudiju” a najperverznje je bilo kada nas je pitao za financijsku vrijednost Ferhadije. Trebalo je izdržazi i taj cinizam!

Taj Gudalo je danas advokat u Banja Luci. I može i on u prvi saf na bini bala vampira u povodu obilježavanja onoga što oni kažu da je nastalo 9. januara i što priznaju samo oni, Beograd i Moskva, a možda i još neki, ali prećutno.

Eto, to bi bio moj skromni doprinos ovom mozaiku.

Bedrudin GUŠIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s