Na otpadu ljudske istorije!

Posted: 7. Septembra 2022. in Intervjui

Nakon smrti ratnog zločinca Radoslava Brđanina nisam imao namjeru da na bilo koji način posvetim jedan jedini trenutak u razmišljanju o (ne)čovjeku koji ni po čemu nije ni zaslužio da ga spominjemo niti po nečemu dobrom da ga pamtimo.
Njegovo ime i prezime bit će upisano crnim slovima kao o ratnom zločincu koji je etnički očistio Banjaluku i mnoge druge gradove provodeći politiku ruralnog urbicida. U jednom od svojih komentara moj prijatelj Emir Tukušić s pravom reče da je Brđanin „dobio neuništivu titulu ratnog zločinca i kao takav ide na otpad ljudske istorije!“. Njegovim izborom 1991 godine za čelnika Kriznog štaba za takozvane zajednice opština Bosanske Krajine započeta je apokalipsa urbane Banjaluka i progon „nekrsti i poganina“, kako je to javno Brđanin i govorio. Nakon Brđanina Banjaluka više nikad nije vratila svoj prijeratni sjaj.
Živimo u veoma „kreativnom“ vremenu dugotrajne duhovne agonije. Mane postadoše vrlinama, kriminal i grabež statusni simboli dok ratni zločinci preko noći postadoše heroji. Oni koji se zločinima suprostavljaju nazvaše se izdajnicima. „Kreativno“ vrijeme koje iznjedri poseban soj ljudi zla, duhovne bijede i duhovnog siromaštva čiji je zajednički nazivnik ; nitkovi i ljudsko smeće.
Poznata bosansko–hercegovačka novinarka Gordana Katana u svom komentaru na njenom Facebooku profilu hirurški precizno saže društvenu duhovnu bijedu u sljedeću konstataciju; „Pratim po medijima i drušvenim mrežama gotovo identično srpsko javno žalovanje za ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom. I na prvu se pitam kako mogu? A onda se sjetim Tomašice. I 21 godine šutnje o njenom postojanju. Šutnje ljudi koji su živjeli i žive ni na 200-300 metara od te najveće masovne grobnice s posmrtnim ostacima ubijenih bošnjačkih civila s prijedorske regije. I koji su bez truna obraza gledali patnju onih koji su tražili svoju djecu, očeve, braću, sestre, muževe. I pitali zna li iko gdje su? A znali su i nije ih bilo briga. E za mene su su svi koji danas oplakuju ratnog zločinca ti isti ljudi koji žive i živjeli su uz Tomašicu. „
Filip David je bedastoću nazvao najtežim oblikom bolesti ljudskog duha u kojoj su plodovi bijede vidljiviji nego ikada ; naopaki redosljed vrijednosti, uništavanje kulturne tradicije , depresije, brisanje razlike između uzvišenog i niskog. „ Ne misli svojom glavom , nego glavom onog od koga zavisiš. Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist – to su životne devize koje eleminišu i ponos i čast, i stid i sram. Zato su na ceni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojim verom. U svojoj krajnjoj posljedici filizofija bede pretvara se u filozofiju zla, u diktat nad životom gdje se guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš; duhovna i fizička. „
Zato ne čude izjave na drušvenim mrežama i medijima nakon Brđaninove smrti koje vrijeđaju ljudski um poput one „kako Banjaluka nikad nikog nije otjerala a Sarajevo jeste“. Ili kako je njegova smrt urota Haaga kako bi se trovali i ubijali Srbi. Moralna bijeda ne poznaje ljudsku katarzu i samopokajanje , ona postaje prirodno stanje u kojoj se više vjeruje demagogiji političkih vlastodržaca nego sopstvenim očima i pameti.
I ne ćute samo Prijedorčani zavjerenički kako to Gordana ranije napisa. Ćute i Banjalučani kao što su ćutali prije trideset godina kada su njihove komšije protjerivane iz svojih domova, na pljačke i otimačine, ubistva preko 400 Bošnjaka i Hrvata mimo bilo kakvih ratnih dejstava.
Biti slijep i glup kod zdravih očiju i ušiju je ozbiljna bolest. Bolesno društvo zasnovano na lažima je društvo bez istinske nade.
Tekst posvećujem svim onim kojih više nema a bile su žrtve Brđaninova režima u Banjaluci i Bosanskoj Krajini. Posvećujem ih mojim roditeljima, prije svega mom ocu koji je kao rođeni Banjalučanin tjeran na radnu obavezu da kupi pikavce kao invalid sa slomljenom rukom i šinom u ruci . Rođacima koji su bili živi štitovi i kopali rovove na prvim linijama, prijateljima koji su se po tavanima krili od mobilizacije i ratnih represalija, kao i onim koji su završili u logoru i Crvenom kombiju!

Mr. sci. Edin Osmančević

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s