Sa rahmetli Asimom Kapićem Sa prof. Filipom Ćorlukićem
Naravno, svi mi imamo hejbet svojih životnih priča, ispričanih ili neispričanih, objavljenih ili neobjavljenih, ali životnih. Po običaju, ja mnoge svoje dijelim sa prijateljima i poznanicima pa ću tako i ovu.
Dakle, već sam davno jednom napisao da sam se kroz ovozemaljski život, koji evo još traje, osim sa svojom generacijom, što je i logično, družio i sa mnogo mlađim od sebe (čak djecom) ili mnogo starijim. Za ovo druženje s djecom mogu potvrditi mnogi iz mog komšiluka sa banjalučkog Haništa gdje sam, kao oženjen čovjek, otac dvoje djece, često igrao u parkiću pokraj zgrade mali nogomet ili stolni tenis sa tadašnjim dječacima od 10-15 godina. Neki od njih bi mi čuvali sinove dok bih ja sa ostalima igao na male, ili igrao mečeve stolnog tenisa na betonskom stolu kojeg je u to vrijeme dao instalirati sportski radnik i entuzijast, također moj komšija i prijatelj Džabir Maglajlić. I predivno mi je bilo s tom djecom. Evo njihovih imena: braća Opolcer – Zlatko i Goran, Damir Badić, Erol Redžepović, Hakija Džinić, Ilija Lukenda, pokojni Željko Đurić, Haris Teskeredžić, Husein Sojtarić, Zlatko Paja Kobašlić i drugi.
Ali, kako rekoh, moje društvo su činili i ljudi stariji od mene 10, 15, 20 ili više godina. Mnogi od njih nisu više među živima, a jedan manji broj njih koji jesu živi i dalje čine dio mog društva i moje životne priče koja traje u kontinuitetu.
S tim u vezi hoću da se javno sjetim svih njih, kako onih kojih više nema, tako i ovih danas. Dakle, evo imena i prezimena ljudi koji su godinama i decenijama prijateljovali samnom i koji su, svaki na svoj način, obilježili i moj život a kojih fizički više nema, ali ima u mom srcu i mojim sjećanjima:
Adil Džanić, Asim Kapić, Sakib Demirača, Ismet Ramljak,
Salih Šeherčehajić,
Mustafa Višić,
Ismet Alagić,
Ishak Čavalić,
Aleksander Aco Ravlić,
Slavko Kovačević Bianchi,
Teufik efendija Hadžić,
Husein Pilica, Mustafa Čehić, Besim Velić, prof. dr. Anto Ćosić…..Vjerovatno sam neke nenamjerno ispustio vjerujući da bi mi halalili zbog toga, a ovim spomenutim želim Božiji rahmet pred njihove duše i počivali u miru Božijem moji Aco Ravlić, Slavko Kovačević i Anto Ćosić !
Rekoh da su neki ostali. To su: Rahmo Haračić, Bugojanac koji živi nedaleko od mene, Sulejman Sulejmanagić Bukovac iz Todorova koji živi u Los Angelesu, California, Halim Huremović, Banjalučanin (rođen u Orahovi) koji živi u Salt Lake City-ju, Utah i još jedan vrli Banjalučanin Hajrudin Beharić, koji živi u Perthu, Australija, profesor Filip Ćorlukić, Dervenćanin koji živi u Puli, prof. dr. Sedat Širbegović koji živi u Columbiji, Maryland i Bekir Bešić, Banjalučanin (rođen u Bosanskoj Otoci) koji živi u Švedskoj. Dakle, spala knjiga na sedam slova. I oni, kao i ovih gore petnaest koji su to činili dok su bili živi, čine moj život bogatijim i plemenitijim. Od njih sam imao i imam puno toga za naučiti, prije svega o moralnim i etičkim vrijednostima čovjeka što nas i jeste spajalo i spaja, ne samo kao suvremenike onoga i ovoga vremena, nego i kao prijatelje. Onda, nek’ traje ova moja životna priča dok traje njih šest, ili dok trajem ja!
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 