SUSRET SA PJESNIKOM KEMALOM COCOM

Posted: 7. Aprila 2022. in Intervjui

K.Coco je bio pjesnik, prozaist, novinar, urednik

Tog dana 29.marta 2001.g. u Bihaću je bilo kišovito i prohladno. Moj sestrić foto-reporter i novinar Rusmir Karat ugovorio nam je susret sa urednikom Unsko-Sanskih novina Kemalom Coco. Čuo sam za njega i čitao njegove pjesme, ali ga nisam lično poznavao. Dok smo pili kahvu koju nam je pripremio jedan od njegovih saradnika Kemal nam je pričao o poslu koji obavlja, novinama koje uređuje i svom dugogodišnjem iskustvu stečenom u tiskanim medijima širom Bosne i Hercegovine- Sarajevu, Banja Luci, Bihaću…Kako nam reče, u šali ili zbilji – Bilo ga je svugdje,  pa je “bio svačiji i ničiji”. 

Od našeg susreta prošlo je 20 i više godina. Možda bi taj susret ostao  samo u dragom sjećanju, da mi baš danas ne dođe pod ruku Kemalova zbirka  pjesama “Ničiji pjesnik”, koju mi je poklonio na rastanku. Kad je pisao pjesmu “Ničiji pjesnik”, po kojoj je nazvao zbirku, nije znao niti mogao znati koliko je zaista bio naš pjesnik i koliko će dugo to biti. I već u prvoj pjesmi iz ove bogate zbirke “ Ne peglaj košulju”  Sabira – promocija ove knjige nigdje neće biti. Ti znaš dasmo mi tuđinci u svojoj Bosni”. A samo nekoliko stranica dalje umjesto aluzije “svačiji i ničiji” u pjesmi “Ničiji pjesnik” probuđena nostalgična težnja za zavičajem. 

Ničiji pjesnik

Ni naš

ni njihov

ni svoj

ni pasji

ni zvjerski

ničiji

baš ničiji

Niko me ne želi 

ni tvoji

ni njihovi

ni moji

ni daljine

ni tuđine

ni živi

ni mrtvi

ni pijanci

ni propalice

ni bogati

ni rogati

niko

i nikada

Po svijetu lutam

izgubljen

među svojima

među tvojima

među njihovim

među našim

među zvjerima

među psima

među ljudima

među neljudima

Po svijetu lutam

kao sjena

kao stari panj

samujem

među beskućnicima

među sretnicima

među nesretnicima

na zemlji

ničijoj

ničije

pjesme pjevam

A toliko bih volio

u svojoj zemlji

i svom gradu

pjevati svoje pjesme

Napisao je Coco desetinu knjiga poezije i proze. Prvu zbirku pjesama “Valovi na Uni” posvetio je Bihaću i rijeci Uni (1963). Zbirku “Crni okvir” objavio je 1970, “Da mi je znati” 1974, “Čestitka za mamu” 1976, “Bosni u pohode” 1981, “Krivonogi” 1982, “Pjesme izbjegličke” 1999, “Šašavi razred” 1999, “Zvijezde i svici” 2001 i “Smotanko” 2001. U zbirci “Soko” ispričao nam je 28 impresivnih životnih priča prepisanih iz samog života.

Kemalov bogat, sadržajan i vrijedan književni opus brzo je našao svoju publiku i dobio društvena priznanja. Nagradu “Veselin Masleša” i Zlatnu plaketu grada Banja Luke dobio je 1981, Knjževnu nagradu  “Skender Kulenović” 2001, a  nagradu “Nasiha Kapidžić Hadžić”- Vezeni most”  B.Luka 2012.g 

Kemal Coco je rođen u Banja Luci juna 1936.g. Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu, a 1957. preselio u Sarajevo i radio kao saradnik u više novina i časopisa; jedno vrijeme u redakciji lista “Čuvari Jadrana”. Od 1962.g. vratio se u Bihać i zaposlio kao novinar u listu “Krajina” gdje ostaje do 1970, kada prelazi u Banja Luku u list “Zadrugar” i dopisništvo “Politike expres” za Bosansku Krajinu. 

Godine rata 90-tih Kemal je proveo u Banja Luci u kućnom pritvoru i izbjegličkom kampu Gašinci u Hrvatskoj. Iz milionske kolone bh izbjeglica i prognanika vratio se u Bihać na mjesto urednika “Unsko-sanskih novina” u kojima je ostao do penzionisanja.

Kroz vrijeme i događaje, koji se smjenjuju u njegovoj poeziji kao na filmskoj traci, ostaje njegov jednostavan ali upečatljiv  književni izraz, pun duhovne snage i emocionalnih izliva, koji na čitaoca ostavlja jak i nezaboravan dojam. 

U pjesmi “U sebi nešto nosim”..Sve mi se čini da sam na uzburkanom moru i da sam nečija mala igračka, koja se i sama igra ovim životom kao tuđim…

Pjesmu “Život i ja” završava sa  …meni se i sada pojavi želja da lutanjem živim svoj život, onakav kakav sam odavno proživio

“U Rodnom  gradu”… Šetam rodnim gradom, susrećem nepoznate prolaznike – ili sam ja zalutao ili oni?…

U pjesmi “Moj brat”… Ujutro su ga odveli na prisilni rad, u podne je bio mrtav

U pjesmi “Šta je kome ostalo od mog brata”… piše da je ubijen 11.11.1994, na radnoj obavezi, a ja znam da nije tako, i da je ubijen na prisilnom radu.. da njima ostane mercedes, a nama tuga i sjećanje

U pjesmi “Jesen u centru Gašinci”…stotine izgubljenih duša i tijela čekaju autobuse, za odlazak u nepoznato….a nismo znali da se kada autobus krene, nećemo više nikada vidjeti

Kroz pjesmu “Tuđe”… U tuđini sve je tuđe

U pjesmi “Zakon tuđine”… meni ovdje mnogi ne vjeruju da sam imao svoju zemlju, i svoje rijeke, i planine, i sve svoje, i više nego što oni imaju… Oni meni ništa ne vjeruju, a ja njima moram sve 

U pjesmi “Pismo mrtvoj majci”… Ti si majko sretna, mada nisi među živima, pokriva te bosanska zemlja, a čija će mene?…

Nakon pjesama iz 1980-tih “Kad sam Bosnom hodio”: Višegrad, Derventa, Tešanj, Livno, Travnik, Velika Kladuša, Kulen Vakuf,  Ključ… kaže-  Otišli su moji ljudi došli su novi, obala pusta, jedino je voda ista

A tih martovskih dana 2001. Bihać se budio iz zimskog sna. Plješavica se još skrivala u magluštini, a od Une strujao hladan zrak. Ja i moj Rusmir smo odlazili na kahvu u neki od kafića u centru grada. Prilazili su nam njegovi prijatelji i poznanici, da nas pozdrave. A njega su svi znali, jer su redovno pratili njegove reporterske izvještaje sa kulturnih, sportskih i drugih događaja. Bio je foto reporter i novinar. Tim poslom se bavio preko 20 godina. Nažalost, nema više među nama reportera i novinara Rusmira Karata, nema pjesnika, književnika, urednika više novina i časopisa Kemala Coce. 

Moje sjećanje na njih čini me tužnim i sjetnim, ali i sretnim što sam ih imao kao drage i svoje. 

Poezija Kemala Coce opipava  puls, liječi dušu kad je otrovana, blaži bol srca kada srce boli, ublažuje tugu kada tuga mori. Glas njegove pjesme je glas vremena u kojem je živio i stvarao. Njegove pjesme su traganje za životom, u kojem su porodična ljubav i harmonija nezamjenjivi. Njegove pjesme su njegova duša. I kad je osjetio da život gubi smisao, da tijelo počinje da pada, ona ga je pokretala vodila i održala. Ljubav i snaga njegove poezije nije samo u jezičkom izrazu, već i u tome što reafirmiše životne vrijednosti i daje im smisao u vremenu kojem pripadaju.

Pjesnik, prozaist, novinar Kemal Coco je umro 21.6.2016. godine od posljedica moždanog udara, a sahranjen na groblju Harmani  u Bihaću. Njegova bogata književna ostavština je trajan spomenik koji je sebi za života podigao. 

Burlington, 6. aprila 2022.               

Zijad Bećirević

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s