Arhiva za 23. Marta 2022.

Srbija i Hrvatska uz pomoć međunarodne zajednice, evropske i američke administracije, drže BiH u žicama, kao što su njene građane držali u logorima tokom agresije izvršene tokom 1992-1995.g. Nakon neuspjelog pokušaja da se izmjenom Izbornog zakona BiH po modelu Čovićevog HDZ BiH otvori put za obnovu paravojne tvorevine Herceg Bosne, preko Udruženja hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata  nastavlja se sa Čovićem “Planom B”, kojim se želi oživjeti projekat osuđen kao dio UZP, kako bi i on kao Dodik ozvaničio svoj feud.

Bosna i Hercegovina se 90-tih godina prošlog vijeka uspjela odbraniti od srpske i hrvatske agresije i preživjeti četiri godine smrtne ratne agonije, ali se i 30 godina kasnije ne uspijeva istrgnuti iz smrtnog zagrljaja agresora – Srbije i Hrvatske, jer ih podržava Međunarodna zajednica, što je zadnjih mjeseci ponovo potvrđeno pristrasnim posredovanjem tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH.

Međunarodna zajednica je državu i građane BiH zatvorila u Dejtonski tor i prepustila vukovima da ih čereče i rasturaju. Nakon najnovijeg Dodikovog udara na ustavni poredak BiH države u sprezi sa Čovićem najavljivane sankcije vođama srpskog i hrvatskog separatizma Dodiku i Čoviću ostale su u ladicama OHR i birokratije EU, a prijem BiH u EU i NATO ne samo nemoguć već i bespredmetan.

Nevolje BiH dolaze iz Beograda i Zagreba

Već 30 godina se očekuje od OHR, Međunarodnog predstavnika, OSCE, Vijeća za implementaciju mira, američke administracije da zaustave Srbiju i Hrvatsku, začepe im usta i kažu im da oni nisu nikakvi garanti Dejtonskog sporazuma, već agresori na BiH, koji su se svojim potpisom Dejtonskog sporazuma obavezali poštivati suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Takav jasan odgovor još nikad nije stigao, da jeste spustio bi na zemlju srpske i hrvatske separatiste i za sva vremena ih udaljio od BiH i prisilio ih da umjesto u tuđe dvorište gledaju u svoje.

U listu Oslobođenje od 20.3.2022.g. u tekstu Mehmedagić oštro : “Nakon propalih pregovora Escobar je doživio fijasko, on mora otići, govori kao Tuđman”…kojim je najotvorenije i argumentirano predočena poznata istina da “ Nama u Bosni, bar zadnjih 30 godina nevolja dolazi iz Zagreba i Beograda.”  

Da li se EU budi?

Nakon dugogodišnjeg zanemarivanja stanja u BiH, koje je iz dana u dan sve trustnije, u EU kao da počinju shvatati da su Dodik i Čović ozbiljan problem ne samo EU već i Evropi. Ali umjesto da ih zaustavi EU ih još uvijek tapše po leđima, pomaže ih finansijski, stavlja se na njihovu stranu, pa čak od njih prima zadatke, što je tokom propalih pregovora o Izbornom zakonu BiH uvjerljivo pokazala direktorica Evropske službe za vanjske poslove Angelina Eichorst otvorenim lobiranjem za Čovićev projekat izmjena Izbornog zakona BiH.

Tim povodom u gostovanju na TV  Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP -a BiH je izjavio : “Gospođo Eichhorst, nećete uspjeti, džaba vam zavrtanje ruku i laži, uskoro će svi saznati za koga radite .. da li znate da podržavate kriminalno političke strukture u našoj zemlji, da li znate da podržavate nacionalističke politike u BiH koje zagovaraju rat i raspad nezavisne države”…Sa istom namjerom Miro Lazović, zastupnika Doma naroda FBiH podsjeća EU da se “u BiH brane temelji EU”. 

BiH treba značajnije promjene Dejtonskog ustava

Ograničene izmjene Ustava i izbornog zakonodavstva, za koje se zalažu EU i SAD, nije dobro rješenje, jer se time ne rješavaju ključni problemi u odbrani suvereniteta i funkcionisanja države. Bosna i Hercegovina treba izmjene Dejtonskog mirovnog sporazuma sa kojima će se ukinuti konstitutivni narodi (kategorija koju ne poznaje međunarodni pravni poredak), ukinuti entiteti (uzrok svih bh podjela), kantoni, troglavo predsjedništvo, ukinuti entitetske a ojačati državne granice, objediniti državni teritorij, objediniti policija i pravosuđe, zabraniti nacionalne stranke koje siju i šire nacionalnu mržnju…U sadašnjim političkim prilikama, kada rat u Ukrajini bjesni, SAD-e  i MZ-a nemaju vremena za to, ali ga ni do sad nisu imali.

Nismo nezahvalni, ali prestanimo više hvlaliti ulogu Amerike, kojom je u BiH nakon četvorogodišnjeg rata zaustavljeno krvoproliće i okončan rat. Podrška SAD bila je potrebna jučer, trebamo je danas, a vjerovatno i sutra da se podrži i zaštiti krhki mir uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom i zaustave agresori Srbija i Hrvatska, koje ne odustaju od težnji radi kojih se pokrenuli agresiju. Ali te podrške ima i nema. Nedovoljna je.  Pred očima cijeloga svijeta srpski i hrvatski agresor nastoje u uslovima nesigurnog mira ostvariti neostvarene ratne ciljeve, rasturiti BiH državu, podjeliti je i pripojiti Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto konkretne podrške državi BiH i dalje se se mešetari sa srpskim i hrvatskim separatistima i dopušta Srbiji i Hrvatskoj da se otvoreno miješaju u unutarnje stvari zemlje.

U ovom trenutku BiH treba i izmjenu Izbornog zakona, ali ne po modelu HDZ BIH i Dragana Čovića;  treba obuhvatnije a ne samo ograničene ustavne promjene, sa kojima se dodatno učvršćuje etnička podjela i narod drži zarobljen u etničke torove.

Nema ni jedne države na svijetu u kojoj ne žive makar dva naroda i više narodnosti, ni jedne koja je potpuno etnički čista, ni jedne u kojoj dominiraju tzv. konstitutivni narodi, samo BiH. Naprosto je neshvatljivo da se za toliko godina, ne može implementirati izborni model koji će unaprijediti zajednički život tri bosanska naroda i narodnosti, koji su skladno živjeli stoljećima i nema razloga da tako ne bude dalje.

Ovih dana jasnije nego ikad izlaze na vidjelo najveće greške Dejtonskoskog sporazuma, a najveća od njih je podjela države na entitete. Tom podjelom srpski agresor je nagrađen za agresiju, progon i genocid nad Bošnjacima, a hrvatskom ostavljena mogućnost da u odgođenom roku ostvari neostvareno. I na tome istrajno radi. Veliki je propust što Federacija Hrvata i Bošnjaka, (koja je imala opravdanje za odbranu od srpskog agresora), nije ukinuta odmah po završetku rata, jer kao takvu Srbi je s pravom doživljavaju kao savez dvojice protiv trećeg, iako se takva ne doima, ali predstavlja stalni izvor antagonizama i potencijalno  žarište sukoba. Zato ukidanje entiteta FBiH i Rs nema alternative za miran i siguran život građana u BiH.

Zato SAD trebaju priznati nedostatke Dejtonskog sporazuma. Time neće umanjiti njegovu vrijednost, već je uvećati i valorizovati izmjenama koje su se pokazale  opravdanim i nužnim, ako pomognu da se izmjene provedu. 

A na nedostatke Dejtonskog ugovora ovih dana ukazao je i Šemsudin Mehmedović, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH: “Dejtonski ugovor već 27 godina skriva agresore Srbiju i Hrvatsku i nagrada je agresorima”…., jer nije rekao ko je agresor, nije stao na starnu žrtve, niti osudio agresore da plate odštetu. 

BiH je sita evropske birokratije 

Evropske birokrate ne napuštaju BiH, kruže i slijeću kao ptice grabljivice…Korisno bi bilo da je to diplomatija, ali uz časne izuzetke to je samo birokratija. Da su njihove namjere dobre i da ono što vide i čuju prenesu u svoje institucije i založe se da se Bosni i Hercegovini  otklone prepreke koje koče i blokiraju njen razvoj, ne bi više trebali dolaziti. Nisu nam dovoljne verbalne osude separatističkih postupaka, već trebaju konkretne mjere podrške. 

Mnogi nisu zadovoljni načinom i postupcima međunarodnih posrednika, koji izazivaju nepovjerenje i nemir kod građana. Evropska birokratija je umjesto da pomogne dodatno otežala  situaciju u BiH, dodatno zatrovala klimu, da nas sve više truje i guši. 

Više je nego očigledno da birokratija EU snažno podržava srpski i hrvatski separatizam i nehatom ili svjesno podređuje mu još uvijek krhku bh demokratiju. Ulaskom u EU Hrvatska se komodirala, umislila i osilila, a Srbiju pripremaju za lidera Balkana, iako znaju da Vučićev apsolutizam neće  širiti demokratske procese. Ne slažu se u mnogo čemu sa Dodikom, ali ga puštaju da dovrši secesiju i izdvoji Rs, kako bi hrvatski separatisti predvođeni Čovićem stekli pravo na obnovu Herceg Bosne. To svi vide, svi to znaju, ali ne haju.

Građani BiH žele pomirenje

Bosna i Hercegovina mora ujediniti svoje narode i građane. Građani  BiH treba da rade na pomirenju, i velika većina to želi, a kako kad su podjeljeni,  zatvoreni u torove, filovani mržnjom, stranački podijeljeni, podjeljeni obrazovnim školskim programima…

Narodi u BiH se nisu svađali i nisu posvađani.  Oni se ne mrze. Svađaju se lideri i to ne zbog interesa naroda, već iz stranačkih ali i ličnih interesa. Nagrizaju ih separatizmi potsticani iz Srbije i Hrvatske, stalno podgrivani lažima. Ima i teško oboljelih, ali se to zajedničkim naporima da liječiti. Čim se sruše ograde etničkih torova, narod će se više susretati, prožimati i za par godina  ponovo zbližiti. Ali za to trebaju radilakne promjene Dejtonskog sporazuma.

Nije tačno da se građani mrze, mada se mržnja stalno sije i na razne načine potstiče; nije tačno ni da su podjele vjeske prirode…Podjele su stvorili, potstiču ih i drže nacionalne stranke…Da se one ukinu više ne bi bilo priče o međusobnoj netrpeljivosti i mržnji… 

Maske počinju da padaju

Propali pregovori o izmjenama Izbornog zakona (ma koliko to bilo šteno i posljedično) jasnije i glasnije neko ikad pokazali su svima u BiH,  EU i svijetu, uključujući i SAD, da nas nikakvi zahtjevi koji nisu dobronamjerni, nikakvi  pritisci ne mogu prisiliti da radimo protiv svog naroda i svoje zemlje. Sa ovim će defintivno početi da se otapa i ruši dominacija srpskog i hrvatskog ekstremizma. 

Uprkos svemu da se zaključiti da maske počinju da padaju. Centrale nacionalizma u Beogradu i Zagrebu moraće zatvoriti svoje kapije. Protagonisti mržnje su pročitani. Dodik je već danima ko bubica, a Čović sve češće počinje da bunca. Uzalud njegova pisama evropskim liderima, kojima im zamazuje oči. I Dodik i Čović mogu se smatrati ružnom prošlošću. Najnoviji zatvor u Zenici sa svim konforom ih čeka da ih prihvati i ugosti. A njihovi guzicolisci sa bošnjačke strane mogu zaboraviti svoju političku karijeru i “objesiti kopačke o klin”. Ipak, ne treba ostati u zabludi. Neće oni biti zaboravljeni od svojih sponzora, niti sami odustati od svojih nakana, oni moraju biti zaustavi i sankcionisani.

Strateški kompas EU zaštita BiH ili podrška hrvatskom  separatizmu?

Agresija Rusije na Ukrajinu u prvi plan BiH stavlja i pitanje sigurnosti. Region Zapadnog Balkana se tretira kao potencijalno žarište. I to se ne smije zanemariti.  Na to upućuje i raketa koja je nedavno pala u Zagreb, bez obzira da li je to slučajnost, upozorenje ili otvorena prijetnja regionu. Iz tog razloga od posebnog značaja za sigurnost u BiH je relaksirati i stabilizirati odnose sva tri bh naroda i narodnosti, a ne samo odnose između Bošnjaka i Hrvata, kako se to u posljednje vrijeme ističe.

Ovih dana posebnu pažnju javnosti skeće na sebe EU donošenjem Strateškog kompasa, kojim definira buduću zajedničku vojnu strategiju odbrane EU do 2030. godine, kojom obuhvata i zemlje Zapadnog Balkana. Kapacitet zaštite EU po Strateškom kompasu je 5.000 vojnika spremnih za hitna dejstva. Pod uticajem ili pritiskom Hrvatske u Strateški kompas je uneseno “da je strateški interes EU suverenitet, jedinstvo i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine na temelju principa ravnopravnosti i nediskriminacije svih građana  i konstitutivnih naroda, kako je zapisano u ustavu BiH i reformskom procesu na njezinom putu”. 

Dobro bi bilo kada bi se moglo vjerovati da je Strateški kompas EU zaštita BiH a ne samo podrška hrvatskom separatizmu. Događaji iz 90-tih i do sada stečeno iskustvo na to ne upućuju. Ako u EU za 30 godina nisu našli za shodno da stanu na rep srpskom i hrvatskom separatizmu, da nas makar za stopu približe savezu EU, kako očekivati da nam budu uzdanica u daleko težim okolnostima, kakve se mogu dogoditi? 

Zato bi za sviju nas bilo poželjno da je EU građanima BiH dala odgovor na pitanje koje se čeka 30 godina: “Dokle će nas MZ, dokle će nas EU, držati u kandžama Srbije i Hrvatske, u kandžama srpskog i hrvatskog separatizma?

Burlington, 23.03.2022                                 

Zijad Bećirević