O glavi nam dugo već rade mnogi, posebno ovaj desno sa slike. Ali, posljednjih godinu i po i ovaj drugi koji je na jednoj sasvim drugačijoj predizbornoj priči zajahao na Pantovčak. Da, o Miloradu Dodiku i Zoranu Milanoviću je riječ. Obadvojica su potekla iz crvenog ideološkog miljea i gurali su tu priču dok je njima to trebalo. Onda, kada se ukazala potreba da se osvoji vlast i(li) ostane na njoj, u čemu je Dodik najeklatantniji primjer, krenulo se u sasvim drugom smjeru – ne nacionalističkom nego i gore od toga – fašističkom.
Baja je toliko sažvakana i otrcana priča u svakom pogledu da se ne treba puno njime niti baviti. Naravno, treba utoliko da mu se staje na put u njegovim rušilačkim pohodima prema Bosni i Hercegovini, na sve moguće legitimne načine. Međutim, Zoran Milanović, kojega je, ruku na srce, i potpisnik ovih redova podržavao u njegovoj predsjedničkoj kampanji, ne zato što nije imao i do tada nekih grijeha, nego da pobijedi onu Kolindu, je toliko zabrljao u ovih skoro dvije godine mandata na Pantovčaku, da ga treba već analizirati ne samo s političke, ideološke i državničke tačke gledišta, nego i sa medicinske. Zar je normalno da se predsjednik jedne države skoro na dnevnoj bazi javno svađa sa premijerom iste te države, bez obzira što ne pripadaju istim političkim strankama? Zar je normalno da predsjednik nama susjedne države u svom javnom diskursu koristi jezik, ne bilo koje ulice, nego ulice iz mafijaških četvrti gradova u nekim državama gdje ni policija ne smije kročiti tek tako? Svakako da to sve nije moj problem niti problem ostalih građana Bosne i Hercegovine. Ali jeste naš problem kada taj tip skoro svakodnevno sa jedne od najviših pozicija u Državi vrijeđa moju Domovinu i etničku grupu kojoj i ja pripadam! To se po definiciji zove – FAŠIZAM! Tačka. Zar smo mi – Bošnjaci, a u krajnoj liniji svi lojalni Bosanci i Hercegovci krivi što taj Milanović i njegova država nose hipoteku presuđenog UZP-a? Ne, Hag nije presudio hrvatskom narodu i hrvatskim građanima, nego jednom režimu, jednoj politici i njenim protagonistima toga vremena, na čijem je čelu bio Franjo Tuđman. E, sada, ako Milanović ima potrebu da glumu Tuđmana za 21. stoljeće, to je opet njegov problem, ali neka to ne čini fašističkim i ekspanzionističkim uvredama prema našoj domovini i Bošnjacima kao narodu. Također, njegov problem i problem Hrvatske i njenih građana hoće li i koliko dopustiti tome Milanoviću udvarački odnos prema Rusima jer je ta matrica postala više nego očigledna s obzirom da se ka tom cilju uortačio s nikim drugim nego s Bajom iz Laktaša. Da li im je ostao nešto dužan pa sada, kako reče jedan hrvatski analitičar, polaže “popravni iz ruskog”, eno mu i eno im tamo. Ako Hrvatskoj i njenim građanima odgovara da im Rusi budu ne puškomet do Dubrovnika ili 80-ak kilometara južno od Zagreba, opet je to njihov problem.
Bilo kako bilo, dvojac Milanović-Dodik je školski primjer sunovrata dvojice političara iz jednog ideološkog miljea ka drugom, sasvim suprotnom, iz crvene do crne internacionale gdje im društvo danas prave Orban, Janša, Putin i njima slični. Do njihovog kraja prije nego načine veću štetu susjedima, regionu pa i sopstvenim građanima.
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 