Da, šta nama i civiliziranom dijelu svijeta poručuje ta Srbija kada dozvoljava legalnu prodaju dukserica i majica sa natpisom u kojem nedostaje još samo jedna ključna riječ, a podrazumjeva se: SREBRENICA? Poručuje da s jedne strane, de iure, ne priznaje genocid u Srebrenici a s druge strane ovakvom izrekom ga, zapravo, de facto, priznaje. Poručuje nam i mnogo toga još, kao naprimjer da tamo ne samo da nema ni na pomolu karatrze ili kajanja, nego, naprotiv, brutalna likvidacija preko 8 hiljada srebreničkih civila – Bošnjaka, što je u svojim pravosnažnim presudama Međunarodni sud za ratne zločine nazvao pravim imenom – genocidom, se danas masovno i legalno veliča u toj Srbiji. I, što je najgore, ne samo za preživjele žrtve tog genocida i njihove sunarodnike ma gdje da jesu, nego i za samo srpsko društvo u cjelini, oni te majice i dukserice prodaju u svim veličinama, čak i dječjim. Tako oni odgajaju svoje nove generacije!
Ovdje se paralela nameće sama po sebi, a ona je da su nakon Drugog svjetskog rata i Njemačka i Austrija zakonski zabranile upotrebu nacističkih simbola u javnom prostoru kao i vokabulara koji je korišćen za vrijeme Hitlera. Znamo i za klečanje Willy-ja Brandta kada se poklonio žrtvama Varšavskog geta i izvinuo Židovima. Ali, Njemačka je davno prošla kroz svoju katarzu i kao takva mogla je iznjedriti takvu gromadu od kancelara i državnika. A kako tako nešto očekivati od ovakve Srbije čije se društvo indoktrinira kroz obrazovni sistem, SPC, medije a evo, sada, kako vidimo, i putem businessa? “Tamo, daleko…” ne samo da ne postoji zakon o zabrani negiranja genocida (doduše, ne postoji ni u BiH), nego je čak DOZVOLJENO njegovo veličanje.
Mogli bismo sada reći: “Eno im tamo, neka budu u mraku jer su sami izabrali…”, ali je problem što taj mrak dotiče i njihov komšiluk. Dugo je još do svanuća!
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 