Uz 51. obljetnicu katastrofalnog zemljotresa u Banja Luci: DANI KAD JE ZEMLJA ITEKAKO DRHTALA!

Posted: 26. Oktobra 2020. in Intervjui

Svake godine manje je nas koji smo doživjeli te katastrofalne potrese 26. i 27. oktobra 1969. u Banja Luci. I zato, bar nas ovo što nas je ostalo, evocirajmo pisanom rječju ili na druge načine uspomene na kraj oktobra te godine u našem gradu kada je, “zemlja drhtala” (citiram naslov knjige, ali u perfektu, pok. profesora Jovana Spreme, moga razrednika iz Gimnazije). A drhtala je silno, žestoko… pri čemu je Gradu i njegovim žiteljima pričinjena ogromna materijalna šteta, neki su izgubili i vlastite živote a nekima je, kao posljedicu, zemljotres odredio i daljnje živote sudbine. Ali, te dane, mjesece i koju godinu poslije potresa lično ću pamtiti kao primjer solidarnosti ne samo drugih koji su na razne načine pomogli našem gradu i njegovim žiteljima kada nam je bilo najteže, nego i po solidarnosti samih građana, kada nikome na pamet nije padalo da prebrojava ičija krvna zrnca, već smo se zaista međusobno pomagali i kao komšije i kao sugrađani. Jer ista nas je muka bila zadesila.

Svi mi koji smo živjeli u Banja Luci prije potresa i koji smo živi i danas možemo svjedočiti da je do tada Grad bio nekako potaman za sviju, da je imao svoj duh i dušu, odnosno prepoznatljivi image. Ne samo zbog svoje arhitekture u kojoj su se dodirivali Istok i Zapad, nego i zbog kulture, tradicije i posebnosti njegovih žitelja.

I onda je taj kobni zemljotres promijenio mnogo toga. I ne samo zemljotres, da se ne lažemo. Neki su tu prirodnu kataklizmu iskoristili da sruše neke banjalučke reprezentativne objekte iz samo njima poznatih razloga, poput Gimnazije, naprimjer i mnogih drugih.

Ali, svaki objektivni kroničar koji se javno sjeća te banjalučke prirodne kataklizme od prije 51 godinu će kronološki i posljedično zabilježiti da je Banja Luka u povodu svoje postpotresne obnove i izgradnje doživjela i svojevrstan demografski salto mortale jer se na čelu Grada nalazio čovjek koji je najviše doprinjeo za drastičnu promjenu krvne a posebno kulturološke slike njegovih žitelja. Svi koji su tada živjeli u Banja Luci a živi su i danas, bez obzira gdje su, znaju o kome i o čemu govorim. Banja Luka do potresa i poslije njega, u demografskom i kulturološkom smislu, nije više bila isti grad.

A da li je nama poznati Zmijanac to radio po nekim svojim ličnim kriterijima ili je bio izvođač radova nečijeg projekta, to je možda pravo pitanje? Da li je odgovor na to pitanje stigao 20-ak godina poslije, odnosno ranih 90-tih, eto nagradnog pitanja za milion eura ili dolara! Ali znam pouzdano samo jedno: dok smo svi mi Banjalučani položili ispit iz solidarnosti u povodu prirodne kataklizme oktobra 1969. i poslije, odnosno kada je zemlja ispod svih nas itekako drhtala, to se ne može reći i za rane 90-te kada smo desetine hiljada nas protjerano iz vlastitog grada u kojem nije bilo rata, a niko bar meni nije ni šapnuo na uho i rekao: “Žao mi je, nisi to zaslužio, ne mogu ništa…” A pogotovo nije niko ponudio ono što su 12. novembra 1941. načinili 72 časna banjalučka muslimana, među kojima i tri moja Gušića kada su, izlažući se životnoj opasnosti, stali u zaštitu svojih pravoslavnih komšija.

Ova paralela nije nikakva politika niti politikanstvo, već nužna činjenica koja se ne smije prešutjeti. A neka svako izvlači pouke iz nje, ako hoće.

Bedrudin GUŠIĆ

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s