Arhiva za 7. Avgusta 2020.

Otišla je još jedna živuća bosanskonovska legenda – Zarif Safić – Zare (75) – koja će trajno svijetliti nad gradom gdje se spajaju Una i Sana

Nazvala me kćerka: “Stari, pripremi se za jednu stresnu vijest… Umro Ti je Zare!” Kao da mi se sav svijet sručio na glavu. Crnilo mi izbilo pred oči. Zanijemio sam. Jauk u srcu. Tuga me stegla… Bili smo radne kolege, u istoj kancelariji godinama sjedili, prijateljevali, dijelili dobre i loše trenutke iz novinarske profesije, ali i one životne. Bez obzira na to što sam znao da je bolestan, vijest me užasnula. Zapanjila… Prolazio je Zare kroz mnoge teške kušnje. Umirao nekoliko puta, ali uvijek bio jači od smrti. Pakao od života imao. Ponajgori, onaj s početka posljednjeg ratnog belaja, godine 1992. Prvo su na njegovu porodičnu kuću u sred bijela dana bacili eksploziv. Potom, dok je gledao kako mu u plamenu gori njegovo naselje Prekosanje, vozali su ga u autu da pokaže na kojem će ga mjestu ubiti. Bubreg mu odvalili, rebra polomili, mislili da je mrtav, a On živ ostao. Valjda u najgorim trenucima prevagne ono koliko si na ovom dunjaluku dobrih djela imao. A Zare je bio insan dobre duše, pravičan, velikog srca i suosjećajan. Ako su to neka od mjerila, gotovo da sam siguran da će mu Gospodar svjetova osigurati lijepi džennet.

Kada je poslije završene gimnazije otišao na studije u Zagreb, mnogi su vjerovali da je to i njegov rastanak s rodnim gradom. Prevarili su se. Zare se nakon pet godina vratio na obale Une i Sane, u svoj Bosanski Novi. Zaposlio se tek u novootvorenu Radio-stanicu Bosanski Novi, koja će, zahvaljujući prije svega njemu, postati jedna od najboljih u Bosni i Hercegovini. Osim novinarskih poslova, tijekom dugogodišnjeg radnog staža obnašao je funkciju glavnog i odgovornog urednika i direktora. Dva mandata bio je profesionalni sekretar Radio-difuzije Bosne i Hercegovine. Iako je trebao imati sjedište u Sarajevu uvjetovao je svoj dolazak na tu odgovornu funkciju da mu centrala bude u Bosanskom Novom. Za vrijeme agresije na Bosnu logističar je u VII Korpusu Armije BiH. U poratnom razdoblju živi u glavnom gradu obavljajući poslove u PIO/MIO Federacije BiH, odakle odlazi u mirovinu. Njegova posljednja želja, prije preseljenja na Ahiret, bila je ta da mu se dženaza klanja u rodnom gradu (danas, 07.08.2020.) i da mu tu bude vječna kuća.

Radio je kao dopisnik za mnoge radijske i televizijske kuće, te štampane medije. Imao je tečan i melodičan glas. Bio je vjerodostojan prilikom izvještavanja, genijalan u pisanju reportaža, briljantan u stilskom razvrstavanju tekstova, ispravno prosuđivao komentare… Inspiraciju, kako je kazivao, pronalazio je među običnim ljudima, seljacima, radnicima… Mnogi njegovi zapisi ostali su kao trajno svjedočanstvo vremenskih zbivanja. Prvi je poslao u svijet tv-slike sudara vozova kod Bosanske Otoke, s katastrofalnim posljedicama povrijeđenih i poginulih. Prenosio direktno iz Rovinja fudbalsku utakmicu kada je “Sloboda” izborila ulazak u Drugu Saveznu ligu Jugoslavije. Ni ugledni stručnjaci i filozofi ne bi mogli definirati u šta je Zare bio više zaljubljen: Bosanski Novi, “Slobodu”, Unu, novinarstvo… Život mu je, izuzimajući porodicu, bio čvrsto vezan za rodni grad, za fudbal, za najljepšu rijeku. Od 1967. godine biran je u Upravu “Slobode”, najstarijeg bosanskohercegovačkog fudbalskog kolektiva u kojem je bio “alfa i omega” i jedan od najboljih pregovarača u dovođenju velikih fudbalskih imena u grad gdje se ljube Una i Sana.

Allahu Milostivi, primi mog dragog, dobrog Zaru u džennetske dvore, a familiji podari sabur! El-Fatiha!

Ferhat KORAJAC