Arhiva za 5. Avgusta 2020.

Razumijem i podržavam oslobađanje svačije okupirane zemlje, pa i 1/4 Hrvatske koju su bili okupirali Martić i društvo 1991. godine i koji su tada počinili zločine nad domicilnim hrvatskim stanovništvom na teritoriju tzv. Republike Srpska Krajina. Čak sam se i lično u nekoliko navrata, odlazeći konvojima “Merhameta” u Zagreb ranih 90-tih, uvjerio kakav ološ je bio okupirao dio hrvatskog teritorija jer su nas kod Novske uglavnom pljačkali i pokazivali mišiće, čak i pred predstavnicima UNPROFOR-a. Da skratim, jesam bio za oslobađanje okupiranog dijela Hrvatske ali….

Ali zar je trebalo činiti zločine nad civilima?

Zatekao sam se u Hrvatskoj i u vrijeme “Bljeska” i Vojno-redarstvene operacije (kako su je službeno nazvali hrvatski zvaničnici) “Oluja” i bio svjedokom maltene tv. prijenosa uživo oslobađanja po nekoliko gradića ili mjesta dnevno. To samo po sebi govori o “otporu”, i, uvjetno rečeno, druge strane. Pa i ptice na grani znaju da su i Martić i pripadnici oružanih snaga hrvatskih Srba prije “Oluje” pobjegli u Srbiju, a i mnogi civili čije smo konvoje traktora bezbroj puta gledali na raznim tv. kanalima, što je bilo rezultat poznatog deala Milošević-Tuđman.

Nisu napustili svoga ognjišta, odnosno ostali su, uglavnom stariji i nemoćni ljudi.  Kasnije će se saznati da su nad njima počinjeni ratni zločini. Neosporno je da su i ti zločini obilježili “Oluju”. Poznaje li ijedna ratna doktrina na svijetu primjere oslobađanja po nekoliko gradova, sela ili mjesta dnevno? Oslobađanje Drniša, Obrovca i drugih mjeta u Dalmatinskoj Zagori prije bi mogli priličiti nekom filmu sa Batom Živojinovićem u glavnoj ulozi nego sadržaju neke ratne doktrine. Vrhovnik je “Oluju” proširio i na pojas u zapadnom dijelu Bosne, kada su HV i HVO oslobodili Drvar, Glamoč i Bosansko Grahovo, naravno sa ciljem da podeblja “kiflu”. Pa bilo je i tragikomičnih situacija na Hrvatskoj televiziji tih dana. Nikada neću zaboraviti jednog krezubog bojovnika nakon oslobađanja Bosanskog Grahova kada se unio u kameru rekavši: “Grahovo nikada nije bilo srpsko, jer da jeste zvalo bi se Pasuljevo..” Istu izjavu je dao i general Ljubo Ćesić Rojs. Nije problem sa tim isfrustriranim i primitivnim bojovnikom, pa ni bivšim kamiondžijom, potom generalom Rojsom, već sa televizijom koja je prenijela takve budalaštine. Ali, to je bila televizija pod kontrolom Tuđmana i Šuška!

Farsa u Sremskoj Rači

Koliko god mi je bilo muka gledati današnji kič u Kninu, jednako tako mi je muka bilo gledati i slušati jučerašnju farsu od parastosa u Sremskoj Rači za srpske žrtve “Oluje”. Naime, ti popovi, na čelu sa patrijarhom Irinejem, Vučić i njegova kalakotra, s jedne strane nariču nad srpskim žrtvama, ali se nisu udostojili obuhvatiti u svojim “dovama” i hrvatske žrtve Martićeve paradržave. A pogotovo mi je muka gledati i Knin i Sremsku Raču a znam da i jedna i druga strana na svojim teritorijima ne procesuira mnoge zločince nad civilima, bilo Hrvatima bilo Srbima. Naprotiv, oni su i u jednoj i drugoj državi nacionalni heroji.

Gdje je Bosna u igrokazu iz Sremske Rače i Knina?

Bosna je za aktuelni režim u Srbiji ono što Dodik redovno govori pred Vučićem, a ovaj prešuti. Pogotovo njenih 49% teritorija koji jeste ratni plijen istočnih agresora. Naša zemlja, odnosno jedan njen dio, je istovremeno željeni ratni plijen Vrhovnika i gotovo svih režima u RH nakon njega (izuzimajući predsjednikovanje Mesića i Josipovića). Gotovo svaka obljetnica “Oluje”, pa i ova, je popraćena olujama sa Pantovčaka ili sa Markova trga, te disonantnim tonovima na račun Bosne. Jednostavno, presuđeni UZP se ignorira i od ovog Milanovića, odnosno od strane službene RH. Da, presude međunarodnih sudova, kao i u Beogradu, se ne priznaju ni u Zagrebu, prijestolnici zemlje-članice EU. Može im se. I za današnji zvanični Zagreb BiH je samo susjedni teritorij, ali ne i međunarodno priznata i suverena država. To se pokazalo u bezbroj slučajeva ranije, pa i u ovom u povodu 25. obljetnice “Oluje” kada je Milanović arogantno, u svom stilu, ignorirao UZP ne pokazujući nikakvu želju da uspostavi dijalog sa susjedom s kojim ima najdzužu kopnenu granicu. I on, kao i njegova prethodnica te Plenković, nas gledaju “odozgo”. Realno gledajući, oni imaju problema sa vlastitim kompleksima jer su inferiorni u EU pa mišiće pokazuju nad nama – Bosancima i Hercegovcima. Zaboravio je Milanović kao i oni prije njega da su za slobodnu Republiku Hrvatsku svoje živote položili 1125 Bošnjaka!

Politizacija slučaja Zlatana Mije Jelića, s obje strane

Slučaj uručivanja odlikovanja postrojbi Specijalne policije kojom je rukovodio Zlatan Mijo Jelić, osumnjičen za ratne zločine počinjene nad bošnjačkim civilima u Mostaru, je s obje strane dobio svoju polittičku dimenziju. S jedne strane Milanović, arogantno kako samo on to zna, disonantnim tonovima ignorira pozive da preispita svoju nakanu da odlikuje postrojbu sa takvim Jelićem na čelu, a s druge Džaferović i Komšić traže od njega nemoguće. Zašto nemoguće? Zato što je to s aspekta međunarodnog prava unutarnja stvar Republike Hrvatske i njeno suvereno pravo koga će odlikovati a koga ne. Druga je stvar moralnost u tom odlikovanju. A moralno pravo da traže tako nešto od hrvatskog državnog vrha imaju samo žrtve Zlatana Mije Jelića i pripadnika njegove postrojbe. Bilo bi suvislo od tog Džaferovića da kadkad navrati u Banja Luku i uvjeri se kako žive njegovi sunarodnici u tom gradu. Možda je samo prošao kroz grad na Vrbasu prije nekoliko mjeseci kada je išao u Bosanski Aleksandrovac na sahranu Bajinog oca Bogoljuba. A možda nije ni to ako je putovao preko Doboja i Prnjavora, naprimjer. Naravno, to važi i za njegovog šefa, pa i Komšića.

Bedrudin GUŠIĆ