Pomen na ”banjalučki crveni kombi“ kod mnogih moji sugrađana još uvijek izaziva dozu straha i podozrenja u jednom vremenu kada su etičke, humanističke vrijednosti bile na udaru ratnog bezumlja.
Premda je od 1992 prošlo gotovo 28 godina od sijanja strah i panike po Banjaluci uspomene žrtava fizičkog maltretiranja, ponižavanja, pljačke, silovanja i ubijanja još su sviježe.
U ranim jutarnjim satima 3. aprila 1992. godine, naoružani pripadnici srpskih odbrambenih snaga (SOS-a) podigli su barikade i blokirali Banju Luku – nekad otvoreni grad, grad sa dušom, poznat po svojoj ljepoti i dobrodošlici svakom putniku namjerniku. Te 1992 godine u grad su došli neki drugi (ne)ljudi poput Nenada Stevandića, rodom iz Drvara, danas državni zastupnik u Predstavničkom domu PS BiH. S njihovim dolazkom nadvili su se i tmurni oblaci nagovještavajući nesreću i zlo kakvo nije zabilježeno ni u II WW. Pripadnike SOS-a su uglavnom sačinjavali lokalni kriminalci ili siledžije. Brojao je oko 200 pripadnika. Među vođama srpskih odbrambenih snaga bili su Slobodan Dubočanin, pomenuti Nenad Stevandić, Ljuban Ećim i Zdravko Samardžija. Pripadnici SOS-a su opkolili zgradu Opštine, podigli kontrolne punktove i dali izjavu za štampu u kojoj su pozvali predsjednika Opštine da uspostavi krizni štab u svrhu ostvarivanja više ciljeva. Opštinski organi vlasti prihvatili su zahtjeve SOS-a. Poslije podizanja barikada 3. aprila 1992. godine, SOS je počeo da izvodi napade na nesrbe i njihovu imovinu, dižući im u vazduh kuće i poslovne objekte dva do tri puta sedmično, uglavnom noću.
Od aprila 1992. pa do kraja te godine, grupa od desetak ljudi vozila se Banjom Lukom u crvenom kombiju. Ta grupa sastojala se od milicionera odjevenih u plave maskirne uniforme – imenom i prezimenom Nenad Kajkut, Radojica Kajkut, Danko Kajkut, Jadranko Mikić , Boran Makivić i drugi vršila je pretrese, tukla, šikanirala i hapsila nesrbe i krala im imovinu. Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove ruke su stradali, između ostalih Ivica Beneš – brat Marijana Beneša, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Demirović, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah;
Jedan od svjedoka mi piše; „Moj brat je pratio curu. Odjednom se pojavio crveni kombi, brat je imao „pogrešno ime“ zbog čega su ga tukli čitavu noć u banjalučkom Supu. Slomljeno mu je pet rebara, vratio se kući sutradan , onako u crvenoj majci i trenerci. Davala sam mu vodu na kaščicu , previjali ga u kožu, fizički opis mu je toliko bio izmjenjen da ga nismo mogli ni prepoznati. Sada, nakon toliko godina osjećam strah, strah od prošlosti i strah od budućnosti. Ispunjeni strahom i poniženi „odjavili“ smo se i „dobrovoljno“ preko transportne agencije „Perke“ napustili Banjaluku. Moja četiri brata nikada nikog nisu povrijedila prije rata, u toku rata i poslije rata. Spavamo na na najljepšem jastuku koji se zove „čista savjest“ i nikoga ne mrzimo“.
„Što se tiče ratnog zločinca Stevandića on me je lično tukao zajedno sa jednim borcem RSa sa Lauša. Uništili su mi zdravlje i moju mladost. Vratio sam se kući i gledam ta g….. svaki dan. Živim samo što moram da živim sa tim zvjerima!“ , piše mi S.A
Za razliku od svijedoka čija je savjest „čista“ siguran sam da Nenad Stevandić, ne zna što je to „savjest“. Tamo gdje nestane stida nema niti obraza niti ljudskosti. I pored svih navedenih činjenice nikad nisu podignute optužnice za ratne zločine protiv Nenada Stevandića ali i drugih naredbodavaca SOS-a.
Najdirektniji u osudi Nenada Stevandića bio je Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP-a nazvavši ga najvećom sramotom Banjaluke i srpskog naroda; „Već tri decenije srpski narod vode pogrešni ljudi, oni koji predstavljaju samo dno društva. Krvavih 90-ih ti ljudi koji prije rata nisu postojali sem u rodnom list, na pljačkama progonima, ubistvima, postaju društveni faktori koji i dan danas uvijeni u kravate i odijela, jašu cijelu naciju. Najočitiji primjer takvih je Nenad Stevandić, ratni junoša i potrčko Ljubana Ećima, a danas udarna igla za prljave poslove Milorada Dodika….. Banjaluka 2020 ne smije da ćuti i mora se obračunati sa Stevandićem i njegovim političkim projektom.“
Koliko gorke istine leži u Mijatovićevoj izjavi jeste još gorča činjenica da zahvaljujući nekažnjenim ratnim zločinima i profiterima još uvijek živimo u ratnim devedesetim, ostajući žrtvama i zatočenicima ograničenog nacionalističkog uma, sposobnog jedino da stvara nove sukobe.
Mir se samo može postići ako se pravda zadovolji. Digne li se glas protiv zločina i zločinaca neovisno sa koje strane dolazio – onda još uvijek ima nade.
Mr. sci. Edin Osmančević
bedrudingusic 