Malme, švedski treći grad po svojoj veličini, smješten je na jugu ove države i broji danas oko 300 hiljada žitelja. U njemu danas žive građani 169 različitih nacionaliteta, između ostalih, znatan broj Bosanaca i Hercegovaca. Osnovan 1250 godine, danas je najprepoznatljiviji po Šveđaninu bosanskih korijena, fudbaleru Zlatanu Ibrahimoviću koji je u ovom gradu započeo svoju bogatu fudbalsku karijeru i postao švedska ikona, zatim jednoj od najvećoj i najljepših građevina u Evropi „Turning Torso“, viskoj 190 metara sa 54 sprata u velejljepnoj Zapadnoj lučkoj regiji Malmea, čiji dizajner je španski arhitekta Santiago Caltrava te „Oresundsbrunom“, mostom koji povezuje Malme sa Kopenhagenom. Malme je ujedno namlađi švedski univerzitet na kome studira 25 hiljada mladih ljudi.
Ako se vratimo malo u historiju, Malme je mjesto oko koga su se ,u 16 i 17 vijeku, vodile krvave borbe između Šveđana i Danaca. Više puta grad je bio u danskim rukama a zadnji pokušaj Danaca da ga osvoji 1 novembra 1709 godine je propao nakon poraza njihovih trupa kod Helsinborga.
Sada ćete se zasigurno zapitati kakve veze ima Malme sa Balkanom. Već u samom uvodu možete zaključiti sličnosti u krvavoj historiji ove države i Balkana ali…..
Mnogi se, danas pitaju da li Balkan ima budućnost i ako je ima na čemu se treba graditi. Čerčil (Churchill) je Balkan okarekterisao kao „mekani stomak Evrope“, mjesto na kome je Stari kontinenat najranjiviji jer proizvodi više istorije nego što može da konzumira.
Zašto je to tako i da li je njegova historija razlog današnjeg osjećaja neperspektivnosti, straha, apatije i nesvršenih ratova? Koliko još žrtava Balkan treba da podnese da bi se promijenila svijest njegovog žitelja u kojoj nema mjesta mržnji i netoleranciji? Danci I Šveđani su prestali da međusobno ubijaju jedni druge prije 310 godina uprkos svojoj krvavoj historiji i umjesto toga grade mostove koji ih zbližavaju jer blagodet jednih daje i blagodet drugima.
Da li ćemo se ubijati do poslednjeg Srbina, Hrvata, Bošnjaka, Albanca …? Sve dok jednog dana o nama ne budu pisali kao što to danas čitamo u „Posljednjem Mohikancu“? Negdje pročitah kako ratovi na Balkanu, u stvari, nisu bili ratovi već klasična ubijanja i pogubljenja svega onog što diše. Potpuno ispravno! Čemu nam onda služe Konvencije o poštovanju ljudskih prava, o ratovanju, ratnim zarobljenicima kada najviše stradaju i ginu nedužni građani bez puške u ruci i prolaze kroz najmorbidnije torture i silovanja koje ni nacistička Njemačka nije počinila na ovim prostorima. Čak su se i oni zgražavali na morbidnosti ubijanja domaćih kvinsliga u II svjetskom ratu. Čitav svijet je osudio morbidnost ubijanja gledajući televizijske snimke iz okruženog Sarajeva, Srebrenice,Omarske, Tomašice i mnogih drugih stratišta u kojima su stradali nevini ljudi.
Očigledno da, na Balkanu, još uvijek gori plamen mržnje u kome se potpiruje STRAH jednih od drugih i trećih. Strah prozilazi iz neznanja i niskog nivoa obrazovanja što našeg čovjeka čini podložnim manipulacijama i zavjerama. Mediji su posebna priča i koriste se u cilju dizanja i spuštanja tenzija ovisno kako to odgovara vlastima i političkim elitama generalno. Jedan nacionalizam hrani drugog, trećeg… U socijalnim medijima naći ćete bezbrojne primjere izljeva mržnje. Ali da li je riješenje na mržnju odgovarati mržnjom u stilu „ samo vratiti istom mjerom“? Upravo naša prošlost nas uči da nije. Primjer bošnjačkog naroda nad kojim je u poslednjem ratu počinjen genocid gdje se na mržnju nije odgovorilo osvetom i novom mržnjom.
Strahovi su poput vjetrova koji pušu iz raznih pravaca a plodno tlo nađu tamo gdje se mrak prenosi sa jedne na drugu generaciju devizom „pamti pa vrati“. Strah čovjeka prema čovjeku nije urođen već se
stiče na isti način kao i strah prema zmiji. On se prenosi vjerovanjima i širenjem straha kako na primjer, poskok skoči tri metra a smuk juri djecu.
Nakon završetka II svjetskog rata komunističke vlasti su pokušale da nađu adekvatan odgovor na grozote počinjenih zločina u II svjetskom ratu , razbiju strahove jednih od drugih i razviju povjerenje među ljudima različitih nacionalnosti. Zato su i stvorilu naciju „Jugoslovena“ kako bi se čovjek približio čovjeku i brisale zidovi među njima. No, to nije bilo dovoljno. Nacionalizam je tiho tinjao i reinkarnirao u svom najgorem obliku u poslednjem ratu. Riješenju „nacionalnog“ nije se prišlo iskreno uvažavajući „tuđe“ nacionalne i kulturne razlike. Parola bratstva i jedinstva, pod kojom se gradila Jugoslavija nikada nije zaživjela u svom punom smislu.
Kao što ranije napisah danas u Malmeu živi 169 različitih nacionalnosti u miru i prosperitetu, Danci i Šveđani uvažavaju jedni druge i grade mostove uprkos svojoj krvavoj historiji . Kako se i zašto onda 17 plemena na Balkanu nije se moglo ni dan danas dogovoriti kako živjeti zajedno u budućnosti? Šveđani su jednostavno razbili strahove jednih od drugih i spoznali prednosti koju sa sobom nosi raznovrsnost različitih nacija i kultura. Oni danas uživaju u indijskoj kuhinji, bosanskim specijalitetima, mađarskom gulašu, tajlandskom Wooku, japanskom Sušiju… U tom gradu studiraju mladi iz cijelog svijeta, naukom se stiče znanje i razbijaju predrasude, Zlatan je njihova ikona a Špance angažuju da im grade najznamenitije ustanove.
Kako to objasniti jednom našem Balkancu koji je, danas spreman pružiti vama najveće i najljepše gostoprimstvo u svijetu a sutra sa vama zaratiti?
Mr. sci. Edin Osmančević
bedrudingusic 