U Srebrenici, Bosni i Hercegovini i širom svijeta 11. Jula obilježeno je 25 godina Srebreničkog genocida, u kojem su ubijena 8.372 Bošnjaka Srebrenice i Podrinja. Podrške žrtvama sa osudom genocida stižu sa svih strana, samo ne od vlasti Srbije i Rs.
Jedanaestog jula ove godine, prigodom obilježavanja 25 – godišnjice genocida u Srebrenici, koji sve veći broj država prihvata kao dan sjećanja na žrtve, obavljen je ukop još 9 identifikovanih žrtava srebreničkog genocida, ubijenih u julu 1995.godine. Dženazu namaz predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH Husein ef. Kavazović. Na dan ukopa u Potočare su stigli brojni zvaničnici i učesnici tradicionalnog Marša mira, u kojem je ove godine radi pandemije korone učestvovao ograničen broj učesnika. Zbog ograničenja uslovljenih Covidom-19 komemoracija je obavljena uz video link i čitanjem pisanih poruka međunarodnih i domaćih političkih zvaničnika.
U Srebrenici su ubijena 8.372 Bošnjaka. Još uvijek se traga za preko 1.000 nestalih. Do danas su u Srebrenici i okolnim opštinama ekshumirane 94 masovne grobnice, iz kojih je identifikovano 6.900, a ukopani posmrtni ostaci 6.610 žrtava.
Obilježavanje 25. godišnjice srebreničkog genocida, više nego do sada, stavilo je u fokus i neke svjetske lidere iz 90-tih godina prošlog vijeka, koji su odlučivali i odlučili o sudbini Bosne i Hercegovine, napadnute od dva susjeda, prvo od Srbije a potom i Hrvatske. To su oni koji su srpske agresore na BiH i počinioce genocida nad Bošnjacima nagradili sa 49% bh teritorija i pomogli im da na tom teritoriju uspostave genocidni entitet kao drugu srpsku državu, prisvoje sve što je u njoj pripadalo i drugim narodima i nazovu je Rs.
Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada. Srbija je pala dublje nego što misli, pala u masovne grobnice širom Bosne, dublje nego njene žrtve bačene u te jame. Upala je toliko duboko, da će se teško moći izvaditi, a i ako se izvadi svoj ukaljani obraz nikad neće oprati.
Srpski okupator nije zaustavljen u Srebrenici. Nije u njoj zaustavljen ali je u njoj ostao zarobljen, kao desetine hiljada srebrenčana i drinskih muslimana, koje su držali u Kiklopovoj pećini, izvodili na stratišta i streljali kad su koliko htjeli.
Genocidna Rs nema budućnosti
Ako se do sada nisu mogli uvjeriti da Rs, kao okupirano područje BiH, ne može ostati pod njihovom vlašću, jer svijet pravednika se nikad neće moći pomiriti s tim da oteta zemlja sa koje su protjerani Bošnjaci i na kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima, ostane u posjedu izvršioca genocida, mogli su to zaključiti iz brojnih izjava političkih i drugih državnih zvaničnika različitih zemalja svijeta datih 11. Jula o.g. povodom obilježavanja 25. g. Srebreničkog genocida.
Na pitanje – Kako se može srpskim agresorima dati država i dozvoliti da je nazovu srpskom i instaliraju na okupiranom teritoriju BIH, s kojeg su protjerali sve koje su mogli protjerati, na kojem su pobili sve sto su mogli pobiti i na kojem su počinili genocid nad Bošnjacima? Odgovor je – To je teško popravljiva greška MZ, koja se sve više kaje i osjeća sve više griže savjesti, ali je još uvijek nespremna i nemoćna da grešku ispravi. Ali će morati!
Kako svijet, koji se ponosi civilizacijskim dostignućima i demokracijom, može dozvoliti da postoji i razvija se u državu genocidna tvorevina podignuta na genocidu ? Kako razvijene i napredne države koje proklamuju i šire demokratiju i hvale se njenim dostignućima, mogu toliko skrenuti s puta i podržati zlo koje se sada sve više koti i u njihovim njedrima?
More bijelih nišana u Srebrenici i širom BiH je potsjetnik, opomena i pouka svima kuda nas i dokle mogu odvesti pohlepa i mržnja.
I ove godine malo je bio onih u Potočarima i uz male ekrane koji nisu uzdahnuli i pustili poneku suzu dok su slušali emitovanje ilahija i pjesama o Srebrenici, “Šehidi, gdje ste vi”, “Bosno moja ti si moja mati, Srebrenica sestro”, “Srebrenički inferno” po tekstu Džemaludina Latića…
Iako Srbija i Rs uz pomoć saveznika svoje secesionističke težnje konstantno protežiraju i prijete odvajanjem, neki još uvijek pogrešno misle da BiH koristi imidž žrtve i drži ga preko Srebrenice.
Prema izjavama odgovornih zvaničnika od bh tužilaštva se očekuje da nastavi tamo gd je je stao Haški sud, da izvede pred sud više hiljada počinilaca najtežih zločina i zločina genocida, koji slobodno šetaju ulicama naših gradova, ali ono nije sposobno za to, jer je pod kontrolom i u šaci okupacionih vlasti Srbije i Hrvatske.
Negiranje genocida
Od nastanka Dejtonske BiH svjedoci smo da se javna rasprava i polemika u BiH najčešće vodi o sporednim pitanjima i u pogrešnom smjeru. Nijedan ozbiljniji problem se ne može riješiti, jer je ključ rješenje u rukama onih koji su ga proizveli. Zadnjih mjeseci i dana, sa 25 godina zakašnjenja, kao problem broj jedan postavlja se donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida, od kojeg se očekuje da zaustavi negiranje genocida i porazi zlikovce…I dok se o tome širom BiH i u regionu sve više govori, u Srbiji i Rs se genocid otvoreno negira i slavi. Počinioci genocida proglašavaju se srpskim nacionalnim herojima. Podrškom genocidu i njegovim izvršiocima srpski političari jačaju svoju političku poziciju i osiguravaju reizbor.
Da postoji Zakon o negiranju genocida, žrtve i porodice žrtava imale bi valjano pravno sredstvo, kojim bi se uspješno suprostavile provokacijama i prijetnjama sa kojima im prkose i sa kojima ih zasipaju njihovi katili.
Krivica MZ je i u tome što za 25 godina nije učinila ništa da spriječi negiranje genocida, koje dolazi i koje je podržavano iz Srbije, jer u državnom aparatu Srbije ključne pozicije drže učesnici agresije na BiH. To zločincima skrivenim u Srbiji i Hrvatskoj omogućuje da budu mirni i nastave po svom. Pri tome se zanemaruje i ignoriše to da je pružanje zaštite zločincima i prikrivanje njihovih zločina krivično djelo. Regionalna saradnja preko državnih institucija ništa u tome nije promijenila, a neće se ni promijeniti bez ozbiljnijeg pritiska MZ i sankcija.
Lično mislim da se Zakon o zabrani negiranja genocida, ako ne na nivou države, Rs ili FBiH, može donijeti na nivou nekih kantona. Pa neka se primjenjuje makar lokalno. Time bi se djelovanje negatora oslabilo i ograničilo na uže područje.
Negiranje genocida strateški projekat Srbije
Već duže vrijeme se pouzdano zna da je negiranje genocida strateški projekat koji se vodi iz Beograda. To se moglo čuti i kroz obraćanje brojnih najviših zvaničnika povodom 25. godišnjice Srebreničkog genocida. Skrivanjem i krivotvorenjem istine, tempiranim procesima i nebrojenim lažima Srbija dovodi sebe u situaciju da joj se sve manje vjeruje. Nažalost, taj projekat zasnovan na lažima i lažiranju istine, u Srbiji i Rs je inkorporiran u odgojni proces, na kojem odrastaju nove generacije.
Kako se može zvati samo srpskim područje bh napadnuto i okupirano od strane Srbije, sa kojeg su protjerani Bošnjaci, Hrvati..? Službene institucije države BiH, institucije, organi ali odgovorni lideri, svako iz svog djelokruga rada, trebaju postaviti pitanje – prvo Međunarodnoj zajednici, Vijeću sigurnosti UN, pa Americi i EU, i drugima…kako su mogli, po kakvom pravnom osnovu, sa kavim moralnim pravom, nagraditi srpskog agresora za izvršenu agresiju i počinjeni genocid, nagraditi ga sa 49% bh teritorija i dati mu pravo na entitet u formatu države, koji dok postoji prijeti miru i sigurnosti na Balkanu i ne može biti ništa drugo do – neodrživa genocidna tvorevina?!
UN su dozvolile srpskom agresoru da na teritoriji slobodne i nezavisne BiH formira drugu srpsku državu, a nisu ni prstom makle da sriječe progon Bošnjaka sa njihovih ognjišta, iz njihove države, jer bi Bošnjaci da su u njoj ostali bili većina, a dozvolili su da srpski agresor na teritoriji slobodne i nezavisne BiH formira drugu srpsku državu. O tome se na takav način do sada govorilo samo šapatom, a sada je sve više onih koji protiv takve diskriminatorske politike EU dižu svoj glas.
MZ instalirala počinioce zločina u institucije vlasti
Samim time što je srpskom agresoru i počiniocima genocida nad Bošnjacima za nagradu dala entitet, međunarodna zajednica je svjesno u sve nivoe vlasti, prije svega u vladajuće strukture entiteta, uvela najodgovornije za zatvaranje, progon i ubijanje Bošnjaka i time im omogućila da u uslovima nepravednog Dejstonskog mira nastave svoj krvoločni naum. Nikad se u historiji nije dogodilo da nosiocu i izvršiocu agresije, izvršiocu najstravičnijih zločina i zločina genocida, budu žrtve i porodice žrtava ostavljene kao roblje, na milost i nemilost. U genocidnom entitetu, tzv. Republici srpskoj, svi osim Srba su roblje, već 25 godina izloženo progonu srpske policije, teroru srpskih vlasti i segregaciji kakva je postojala samo u Južnoj Africi. Roblje su ne samo ljudi, već i gradovi. Roblje je Srebrenica. To sve vidi i zna MZ. I ko razuman od tih vlastodržaca punih mržnje i krvavih ruku, podržanih i opunomoćenih od MZ, koji otvoreno rade protiv države BiH i protiv Bošnjaka, može očekivati da se odreknu privilegija, priznaju što su uradili i dobrovoljno sjednu na optuženičku klupu, svjesni da će ih svaki pravedni sudija osuditi na duge godine robije.
Priznanje genocida
Svima u BiH, svima u MZ mora biti jasno da Srbi u Srbiji, kao i Srbi u Rs, nikad neće priznati da je u BiH počinjen genocid. Neće, jer ako priznaju da su počinili genocid, iz takvog priznanja proizilazi da ne može opstati ništa što je nastalo u tom genocidu, što je proizvod tog genocida. To bez dileme znači da Rs mora biti ukinuta? I tu nema nikakvih dilema, to je samo pitanje vremena.
Toga su svjesni svi u Srbiji i Rs, jer znaju da je Rs stvorena na na bošnjačkoj krvi, na genocidu počinjenom u Srebrenici i širom BiH. A te opštine i ti gradovi u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima, dio su Rs. Svako zna da ni jedna država stvorena na genocidu ne može opstati. Što se to prije shvati i prihvati, prije će zavladati mir na ovim prostorima, i biće moguće okrenuti se od prošlosti ka budućnosti. A o monstruoznosti počinjenog genocida u BiH nad Bošnjacima ne govore samo brojevi i imena žrtava genocida, već njihovo skrnavljenje i komadanje pri prebacivanju tijela iz primarnih u sekundarne grobnice, da se prikrije trag svirepih zločina.
Repriza licemjerja MZ
Licemjerje MZ prisutno je u BiH svih postejtonskih godina. Vidljivo je iz nebrojenih izjava, obećanja i postupaka najviših lidera MZ. Međunarodna zajednica je izdala BiH 90-tih godina prošlog vijeka, na putu izdaje je i danas. Drži BiH čvsto svezanu, a licemjerno od nje traži da se pokrene. Međunarodni predstavnik u BiH Inzko je definitivno još jedno oličenje te izdaje. Iako zna da se od njega očekuje da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida on ponovo bez imalo strama i stida traži da se političari tri potpuno suprostavljene strane u BiH o tome dogovore i usvoje Zakon, koji je godinu ranije on obećao donijeti. Pa kako ga nije sramora to reći, jer on najbolje zna da se te tri strane do sada ni očemu nisu mogle dogovoriti niti će to moći. U svojoj posljednoj izjavi moli da se jave oni koji znaju mjesta masovnih grobnica i navodi da se BiH suočava sa prekrajanjem historije, relativizacijom zločina i glorificiranjem osuđenih ratnih zločinaca. A to je pjevanje pjesme, koju niko ne sluša.
Najmanje što je MZ bila dužni učliniti u BiH, ne sada, već 20 godina unazad, je nametnuti Zakon o zabrani negiranja genocida, koji bi natjerao i bahatog Dodika da uvuče glavu u jaku. Svjesno odbijanje da se takav zakon donese dodatno je ohrabrilo zločince u vlasti Rs da nastave sisati krv svojoj žrtvi.
Ako Međunarodni predstavnik Inzko neće ili ne može koristiti bonske ovlasti, može i dužan je raditi svoj posao za koji ga plaćamo. Može spriječiti nagrađivanje osuđenih ratnih zločinaca, može sankcionisati one koji im daju odlikovanja, može spriječiti da im se daju pare šakom i kapom iz entitetskog budžeta i raznih fondova. Može i dužan je sam ili preko Vijeća za implementaciju mira skinuti table sa studenskog doma u Banja Luci i gradskih ulica koje nose imena osuđenih zločinaca Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih.
Obraćanja i poruke domaćih i stranih zvaničnika
Obzirom na ograničenja kretanja i kontaktiranja uslovljena pandemijom Korone, uz reduciran broj direktnih obraćanja povodom 25-godišnjice Srebreničkog genocida, mnogi svjetski lideri, predstavnici država, šefovi diplomatskih misija i drugi zvaničnici obratili su se video porukama i izrazli saosjećanje sa žrtvama i porodicama žrtava Srebreničkog genocida, odali su počast žrtvama genocida i poslali poruke ohrabrenja i podrške. Većina njih je u svojim izjavama jasno naznačila šta misli i na kojoj je strani.
Citirati date izjave, od kojih su mnoge dosta opširne, zauzelo bi mnogo prostora, pa u tekstu koji sjedi izlažem njihov sažetak.
Ursula von ser Leyen, predsjednica Evropske komisije, rekla je da je i nakon četvrt stolječa Srebrenica otvorena rana na evropskoj savjesti, a podpredsjednik Evropske komisije Josep Borrell da je prije 25 godina u Srebrenici ispisana najmračnija stranica evropske povjesti. Srebrenčani su računali na UN i zaštićenu zonu, u kojoj su postali žrtve genocida.
Antonio Guterres, generalni sekretar UN, rekao je da je Srebrenica najveći zločin nakon II Svjetskog rata, da su UN i MZ iznevjerile Srebrenicu i da će to zauvijek opteretiti povijest. Ključni korak je suočavanje s prošlošću i izgradnja povjerenja, za koje je potrebno suprostavljanje govoru mržnje i pomirenje, jer je mir u BiH još krhak.
Glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Serge Brammertz poručio je da treba stati u kraj negiranju genocida, da genocid neće nestati negiranjem, da hiljade izvršilaca genocida treba procesirati i izrazio zabrinutost zbog utočišta koje Srbija pruža najvećim zločincima, pa ponovo poziva srpske vlasti i Vučića da ih izruče. On je potsjetio da su međunarodne sudije potvrdile da je genocid bio planiran, s ciljem da se uništi muslimansko stanovništvo. “Da bismo poštovali prošlost, Srebrenicu moramo nazvati pravim imenom. Tamo se dogodio genocid. Ugašeni su životi više od 7.000 muškaraca i dječaka, više od 30.000 je protjerano.”
U video poruci predsjednika Turske Recep Tayyip Erdogana se kaže da da je Srebrenica jedne od najsramnijih stranica historije, da su danas zajedno u Srebrenici da se prisjete žrtava genocida i porodicama ubijenih uputio riječi saosjećanja i sućuti.
Američki državni sekretar Majk Pompeo potsjetio je da su se SAD obavezale da neće zaboraviti tragediju u Srebrenici. “Zajedno moramo osigurati da se tragedija poput Srebrenice nikada ne ponovi”, poruka je Ambasade SAD u BiH.
Emmanuel Macron, pred. Francuske, odaje počast žrtvama i pozdravlja preživjele genocida: “Nema prostora za nagrađivanje zločinaca. BiH ima pravo na pravdu i pomirenje u ime budućnosti”.
Hassan Rouhani- Iran je rekao da je tragedija Srebrenice lekcija i pouka MZ, i zbog primjene dvostrukih aršina.
Sa porukama iz Njemačke pozivaju se lideri da se suoče sa istinom.
Bio je to genocid, pljačke, ubistva, silovanja.., što nije zapamćeno od II svjetskog rata. Na rane iz 90-tih nastavljaju se patnje žrtava i produbljuju podjele.
Milo Đukanović, predsjednik C. Gore, ističe da monstruozna misao o istrebljenju jednog naroda i danas postoji u ideologiji i sljedbenicima ideologije i odaje priznanje porodicama žrtava.
Charles, princ od Velsa, je rekao da je MZ iznevjerila ubijene, preživjele i one koji su izgubili najmilije. “Sjećanje na bolnu prošlost je lekcija”.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović naglasio je da najveći krivci nisu kažnjeni i to je odgovornost svih.
Sauli Ninisto iz Finske je rekao da je sjećanje na ono što se dogodilo u Srebrenici dužnost svih da se odgovorni dovedu pred lice pravde, da se nešto slično opet ne dogodi.
Reis Kavazović je poručio da treba prihvatiti istinu kao vodilju, ne šutjeti, već govoriti o zlu i osuditi ga, kako se ne bi opet dogodilo. Srebrenica treba da postane mjesto kulture sjećanja. Posjeta Srebrenici je zavjet da ćemo se posvetiti miru među ljudima, a molitva je posljednja riječ žrtvi. Bijeli nišani u mezarima su svjedoci koji će svjedočiti. Istina poput sunčevih zraka razgoni tamu u Srebrenici…
Predsjednik Predsjedništva BiH Šefik Džaferović je u svom obraćanju potjetio da ispraćamo još 9 žrtvava ubijenih samo zato jer su bili Bošnjaci, a nisu bili nikom nizašto krivi. Naša obaveza je da pamtimo šta se dogodilo i potsjećamo. Istina o Srebrenici se zna iz presuda. Bio je to planiran zločin u cilju istrebljenja Bošnjaka, a dogodio se pred očima cijelog svijeta, a nije zaustavljen ni spriječen. Rezultati su bijeli nišani i opomena da ne smije biti kalkulacija u suprostavljanju zlu. UN su propustile. Srebrenica je sinonim stradanja. Kod lidera svijeta ne postoji dilema o odgovornosti. Planski se pokušava negirati genocid, kao što je planski i učinjen, što je posljednja faza genocida, koja još traje. Negatori genocida nam šalju poruku da nisu odustali. Krajnje je vrijeme da nam se pomogne i nametne Zakon o negiranju genocida, a to je pitanje cijelog svijeta za sviju nas. Povjerenja ne može biti dok se slave počinioci zločina. Poziva srpski narod da se ogradi od ideologije i suoči sa istinom i ne ostavlja to teško breme novim generacijama.
Munira Subašić, predsjednica udruženja “Pokret majki enklave Srebrnica i Žepa” poručila je zločincima, negatorima genocida i političarima BiH, EU i svijeta – zločincima da će ih proganjati i neće nikad posustati, da ne postoji mjesto na kom će se moći sakriti – negatorima genocida da neće uspjeti u svom naumu, da će generacije njihov put nastaviti. Pozvala je Vijeće za implementaciju mira u BiH ( PIC) da donesu Zakon o negiranju genocida, kojim će poraziti ratne huškače i zaštititi vrijednosti uspostavljene u BiH, te pozvala političare da grade mir i povjerenje. Pozvala je i Vučića kao najodgovornijeg, koji štiti i nagrađuje zločince i daje im utočište u Srbiji.
“Borimo se i čekamao na pravdu. Istina je naše najjače oružje. Ako jedna generacija ne progovori- sljedeća će zaboraviti”.
U znaku saosjećanja, osude genocida i podrške žrtvama bila su obraćanja Steve Pendarovskog, predsjednika Sjeverne Makedonije, Linasa Linkevičuisa, ministra vanjskih poslova Litvanije, premijera Kosova Avdullaha Hotija, bivšeg kosovskog premijera Albina Kurtija, predsjednika Albanije Ilira Meta, ministra vanjskih poslova Turske Mevluta Čavašoglua….i mnogih drugih. Samo je muk vladao u Srbiji i Rs.
Ove izjave navodim jer znam da će mnoge već danas, kao i one izrečene ranije, biti zaboravljene.
Svijetu je poznata uloga Srbije u agresiji i genocidu
Uloga Srbije u agresiji na BiH, izvršenju najtežih zločina i zločlina genocida nad Bošnjacima ostala je do današnjih dana prikrivena, iako skoro svi u svijetu znaju da je Srbija bila mozak svega što se događalo u BiH, a što se događa i danas. Poznato je da je u presudi Haškog suda proglašena krivom što nije spriječila genocid, ali takva kvalifikaciija Srbiji kako agresoru i učesniku u genocidu nije nimalo naudila, već joj pružila zaštitu od daljeg ispitivanja njene uloge i dala joj krila da nastavi agresiju mirnodopskim sredstvima. Time je pravosudnim organima poslana poruka da na tome ostanu. O umješanosti i odgovornosti Srbije na više strana postoje brojni dokazi, ali se po zapovjedi šuti. A nema grada u BiH od prvih dana agresije, još u ljeto 1991, u kojem građani tog grada nisu prepoznavali i susretali vojnike iz Srbije, ne samo dobrovoljce, već pripadnike raznih jedinica. Tako je Srbija, najodgovornija za sve zlo pričinjeno državi i narodu BiH od 1991 – 1995, ali i sve do danas, prošla nekažnjeno.
Dužna zahvalnost majkama Srebrenice
Srebrenica je posljedna etapa genocida nad Bošnjacima BiH započetog u Prijedoru u proljeće 1992.godine, nastavljenog u Ključu, Sanskom Mostu, Bratuncu, Foči, Višegradu, Zvorniku…Ono što se dogodilo u Srebrenici jula 1995. godine do tada se događalo širom BiH, po istoj matrici, samo više skrivano i često drugačije predstavljano preko svjetskih političkih centara moći i njihovih medija. U Srebrenici se i nebo otvorilo da progovori.
Majke Srebrenice, na nebu iznad Srebrenice, neutješne za svim što su izgubile, ali odlučne i nepokolebljive u borbi za istinu i pravdu, bile su svih ovih 25 godina srebreničke agonije i agonije države BiH najveća prepreka i barijera srpskom agresoru, svjetlo na dnu tunela i zvijeda Danica na sumornom srebreničkom nebu…Svakoj majci veliko hvala, za sve što je od sebe dala.
Majke Srebrenice izgubile su sve i ostalo im je samo da se bore i mi smo im dužni pomoći. Bez njih bi sve bilo drugačije. One su prkos, ponos i idol ovog vremena u Evropi i svijetu. Bez njih mnoge žrtve ne bi našle svoj smiraj i ne bi bile okajane.
Izložba Safeta Zeca, bh akademskog slikara i dizajnera, o njihovoj ulozi govori rječitije od svakog teksta. Ne manje uvjerljivo, svaka za sebe, ali sa jedinstvenom osudom genocida, govore karikature karikaturista širom svijeta o onima koji su ga izveli, koji su mu kumovali i koji su ga ošutjeli.
Podrške žrtvama i porodicama žrtava genocida u Srebrenici stižu sa svih strana, samo se u Srbiji i Rs negira genocid i odbija suočiti sa istinom i priznati učinjeno.
Dasnas, nakon 25 godina stradanja i nadanja, molimo te Bože da istina i pravda u Bosni pobjede, da zlo bude iskorijenjeno, da mir Bosnom opet zavlada. Pomozi Bože da se prognani vrate, da Bosna opet bude jedinstvena, mulietnička, cijela, sastavljena od prirodnih geografskih regija, bez etničkih podjela.
Molimo Te, Bože da se više nikome ne dogodi Srebrenica.
Burlington, 14.jula 2020
Zijad Bećirević
bedrudingusic 
E moj Zijad ali iti toga nabraja i previše.A bez potrebe Pišeš tolko šta je reko Taj Otpadnik Rejs Licemjer Kao i taj Šefik Bakirov sluga.A onisu upravo nasljednici i Čuvari te Republike Srpske.Jer to je Alije Potpiso tako da znaš.Da su oni naj više krivi.Puno više od Mz.Eto Poslušaj šta ti kaže taj Licemjer….Fujjj…..https://youtu.be/LwBFn7vLvMg
FATIMA – STO GODINA POSLIJE
4h ago
Tako je počelo
Dok se 13. svibnja 1917. godine po crkvama u svijetu čitalo pismo Benedikta XV. “Ponizna službenica Gospodnja”, a Europom bjesnio I. svjetski rat, zbilo se prvo ukazanje u Fatimi. Papa Benedikt XV. se spomenutim pismom „javno“ obraćao Isusovoj majci da zaustavi rat i zahtjevao je da se po cijelom svijetu organiziraju molitvene akcije za mir na čelu s dječicom. U istom dokumentu naređuje da se zaziv “Kraljice mira, moli za nas” i službeno uvrsti u Gospine litanije. Tog istog dana Eugen Pacelli, budući papa Pio XII. (za čijeg će pontifikata biti vođen najveći dio II. svjetskog rata – na koji se i odnosio velik dio fatimskih poruka), biva iz ruku pape Benedikta XV. zaređen za biskupa. Ne zaboravimo da je Portugal još od XII. stoljeća bio posvećen BDM, no u trenutcima fatimskih ukazanja odnosi između aktualne vlasti i Vatikana su bili u prekidu, a položaj Katoličke Crkve nezavidan.
Po čemu se ukazanja u Fatimi razlikuju od ostalih Gospinih ukazanja? Ukazanja u Fatimi posebna su po tome što je Gospa dala velikom broju ljudi znak svoje prisutnosti. Po nekim izvještajima i do 100 000 ljudi svjedočilo je fenomenu nazvanom “Čudo sunca”, koji se dogodio prilikom posljednjeg Gospinog ukazanja, 13. listopada 1917. godine. Čak i novinari, koji su bili ateisti, izvijestili su o tom nebeskom događaju, pri kojem se sunce brzo kretalo nebom naglo mijenjajući smjerove, u nekoj vrsti “plesa”. U proteklih 100 godina znanstvenici su pokušavali objasniti taj događaj pomoću više teorija uključujući optičke i astronomske fenomene. Ipak, ta objašnjenja ne zadovoljavaju, jednostavno zato što je događaj vidjelo na desetke tisuća svjedoka pa se ne može tvrditi da im se svima to samo pričinilo. Događaj “Čudo sunca”, poznat u portugalskom tisku kao “O Milagre do Sol”, a u engleskom kao “Miracle of the Sun”, mogao se vidjeti u krugu od čak 18 kilometara od mjesta gdje se Gospa ukazala.
Crkva je više puta protumačila da proroštva, pa i ona najgora, ne bivaju najavljena kao neizbježni događaji ako narod ostane vjeran Bogu, ako se moli i obrati. I Bog oprašta, ne želi nikada smrt grješnika, pred kajanjem, molitvama, darovima pravednih.
Ivan Pavao II., u noći između 13. i 14. svibnja 1981., bio je na rubu smrti. To sada jako dobro znamo. Znamo da su svi bili uvjereni da će Papa te noći umrijeti pa je čak odlučeno pripremiti priopćenje o smrti, ali dogodilo se čudo. Proroštvo se nije ostvarilo jer je intervenirala molitva vjernika i majčinski zagovor Marije. Papa je bio uvjeren u sve to.
Kardinal Angelo Amato, od 2002. do 2008. nasljednik kardinala Bertonea na mjestu tajnika Kongregacije za nauk vjere, koji je imao pristup cijeloj dokumentaciji sestre Lucije („imao sam privilegij držati u rukama i čitati originalne rukopise koji se tiču Fatimskih tajni i njihove poruke“) aktualizirao je treću tajnu u vrijeme pape Franje (tijekom predavanja na kongresu na papinskom sveučilištu Antonianumu 7. svibnja 2015. godine, na temu Fatimska poruka između karizme i proročanstva):
„Kao što je papa Franjo često ponavljao, Crkva današnjega vremena Crkva je mučenika, onih kršćana koje bespomoćno svednevice ubijaju samo zbog mržnje prema njihovoj nepokolebljivoj vjeri u našega Gospodina Isusa Krista. Fatimska poruka na vizionarski način podsjeća na tu dramu, podižući zastor s konkretnih povijesnih događaja, gdje se dobrohotnoj Božjoj Providnosti suprostavlja zlokobna volja zla, onoga neprijatelja dobra koji, kao što se usudio kušati Isusa, tako i danas nastavlja iskušavati njegovu svetu Crkvu, uljevajući u ljudska srca osjećaje neprijateljstva i smrti. Fatima, sa svojom čuvenom tajnom, bez sumnje je najproročanskije ukazanje modernog doba, s konkretnim aluzijama na ratove, podjele, tragedije.“
Zašto je Vatikan odlagao objavljivanje “Treće Fatimske tajne”? Sama je Gospa naredila Luciji da ne odaje Treću tajnu. Međutim, kad je 1943. Lucija bila teško bolesna i sigurna da će umrijeti, fatimski biskup Correija da Silva zamolio ju je, a poslije i zatražio da u poslušnosti sve zabilježi, da zapiše tu tajnu na papir kako ne ne bi bila izgubljena u slučaju njene smrti. Ona je čak i tada oklijevala, s obzirom da joj je Gospa bila rekla da ne otkriva tajnu. Između studenog i prosinca 1943. godine, čak je pet puta pokušala izvršiti taj nalog, ali bezuspješno: „Ne znam što je na stvari, ali u trenutku kada pokušam spustiti olovku na papir, ruka mi počne drhtati i nisam u stanju napisati ni riječ: čini mi se da to nije prirodna napetost jer kad sjednem pisati nešto drugo, ruka mi je mirna.(…) Ali ja želim biti poslušna, ne želim razočarati našega Gospodina i stoga se nadam da će mi on jednoga dana udijeliti tu milost.“ Ipak, na biskupovu direktnu zapovijed i s Gospinim dopuštenjem, zapisala je tajnu, ali ju je stavila u omotnicu na koju je napisala da može biti otvorena tek nakon 1960. godine. Kad su je upitali zašto baš nakon 1960. godine, izjavila je da joj intuicija govori da se prije te godine tu tajnu neće moći razumjeti. Kasnije su sami pape odlučili dodatno odgoditi objavljivanje Treće Fatimske tajne, jer je njen sadržaj prilično uznemirujuć i postojala je mogućnost da ga komunistička sovjetska propaganda iskoristi za napad na Katoličku Crkvu. Tek nakon što je došlo do pada komunizma u SSSR-u i Istočnoj Europi mogla je ta tajna biti pročitana javnosti. Godine 2000. papa Ivan Pavao II., sada sveti, dao ju je objaviti. To se dogodilo 13. svibnja, kada se u Fatimi održavala svečanost proglašenja blaženima Franje i Jacinte. Papa je u propovijedi naglasio kako je „fatimska poruka poziv na obraćenje, poziv ljudima da napuste zmajevu igru.(…) Konačni čovjekov cilj je nebo, njegov istinski dom u kojem nebeski Otac u svojoj milosrdnoj ljubavi svakog iščekuje.(…) U svojoj majčinskoj brizi Presveta je Djevica došla ovdje, u Fatimu, da zamoli ljude da više ne vrijeđaju Boga, našega Gospodina, koji je već mnogo izvrijeđan. Majčinska je bol potiče da govori; u pitanju je sudbina njezine djece.“ Tekst je bio predstavljen 26. lipnja na konferenciji za tisak koju su održali prefekt i tajnik Kongregacije za nauk vjere: kardinal Joseph Ratzinger i nadbiskup Tarcisio Bertone. Ovo je službeni prijevod portugalskog originala.
„J.M.J. Treći dio tajne objavljene 13. srpnja 1917. u Cova da Iriji u Fatimi.
Pišem iz poslušnosti Tebi, moj Bože, koji mi to zapovijedaš po njegovoj preuzvišenosti, biskupu Leirije, i po tvojoj i mojoj Presvetoj Majci. Nakon dva dijela koja sam već izložila, s lijeve strane naše Gospe i malo iznad nje, ugledasmo Anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci što je sijevao i sipao plamenove koji su izgledali kao da će zapaliti svijet, ali gasnuli su u dodiru sa sjajem što ga je iz svoje desne ruke prema njemu upravljala naša Gospa. Anđeo je desnom rukom pokazao na zemlju i povikao snažnim glasom: “Pokora! Pokora! Pokora!” I u beskrajnom svjetlu koje je Bog, ugledasmo:’ slično kako se ljudi doimaju kad prolaze ispred zrcala biskupa odjevena u Bijelo ‘predosjećali smo da je to Sveti Otac’. Mnogi drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, uspinjali su se na visoku planinu, kojoj je vrhu bio velik križ, kao izrađen od grubih greda hrasta plutnjaka. Prije nego je tu dospio, Sveti je Otac prošao velikim gradom koji je ležao napola u ruševinama te je nesigurna koraka i napol podrhtavajući, ražalošćen boli i tugom, molio za duše mrtvaca na koje je nailazio na putu. Stigavši na vrh planine i kleknuvši u podnožje velikoga križa, skupina vojnika ubila ga je metcima i strjelicama, a jednako tako pomriješe jedan za drugim i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, te razni vjernici laici, različitih staleža i položaja. Pod obje prečke križa stajao je po jedan anđeo s kristalnim škropilom u ruci. U njih su skupljali krv mučenika i njome škropili duše što su prilazile Bogu.
Na samome početku teološkoga komentara, nakon što je pecizirao da se tekst „ovdje objavljuje u cijelosti“, kardinal Ratzinger je ustvrdio da će čitatelj „vjerojatno ostati razočaran ili začuđen zbog svih nagađanja koja su bila iznesena. Ne objavljuje se nikakav veliki misterij; ne razdire se zastor budućnosti.“ Tijekom hodočašća u Fatimu 2010. godine tadašnji papa Benedikt XVI. je ustvrdio 11. svibnja da je to bilo Marijino ukazanje „poput prozora nade koji Bog otvara kad mu ovjek zatvori vrata. (…) Osim velikog viđenja Papina trpljenja, koje u prvom redu možemo povezati s papom Ivanom Pavlom II. naznačene buduće stvarnosti Crkve koje se postupno razvijaju i pokazuju. Stoga je istina kako se osim naznačenog momenta u viđenju spominje i vidi potreba trpljenja Crkve, koja se naravno odražava u osobi Pape, ali Papa predstavlja Crkvu čime se, dakle, nagovješćuju patnje Crkve.“ Na koncu, na misi ispred svetišta 13. svibnja odvažio se izreći vrlo neočekivane riječi: „Bio bi u zabludi onaj tko bi pomislio da je proročko poslanje Fatime dovršeno. Na ovome mjestu ponovno oživljava onaj Božji plan koji poziva čovječanstvo od njegovih početaka: Gdje ti je brat Abel?(…) Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče! Čovjek je uspio pokrenuti kotač smrti i užasa, ali ne može ga zaustaviti.(…)
Sveti Šarbel – zaštitnik obiteljske molitve i svetac mira na čiji grob hodočaste i muslimani
Aug 31, 2019
Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Sveti Šarbel veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.
Sveti Šarbel
Što bismo mogli reći o divnom cvijetu svetosti, koji je procvao na jednoj grani stare istočnjačke monaške tradicije. On povezuje naš svijet pun bogatstva i komfora sa svijetom siromaštva, pokore i askeze koja oslobađa dušu da se uzdigne prema Bogu. (papa Pavao VI.)
Svećenika redovnika Šarbela Machlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom. Veliki je zaštitnik obiteljske molitve. Časti se kao “svetac mira”.
Pripadao je Crkvi maronita
Oni se nikada nisu odvojili od Petrove Stolice. Maroniti su jedni od sjedinjenih istočnih Crkava, kojima je biskupijski poglavar, Patrijarh, stolovao neko vrijeme u Antiohiji. Oni imaju svoje istočne obrede, a čuvaju čistoću vjere i sakramenata. Ime im potječe od pustinjaka Marona koji je umro na glasu svetosti u petom stoljeću, prije 423. godine. Poznat je iz jednog pisma sv. Ivana Krizostoma. U šestom je stoljeću postojao jedan samostan posvećen sv. Maronu između mjesta Apame i Emese. Bilo je mnogo mučenika zbog čuvanja čistoće vjere u vremenima teških progona od monofizita i nestorijanaca. Jedan od opata samostana, Ivan Maron, bio je izabran za patrijarha u Antiohiji, u vrijeme jedne prazne patrijarške Stolice između 636. i 742. godine, jer točno vrijeme nije poznato. Maroniti su tijekom povijesti teško trpjeli u progonima od muslimana, koji su često provaljivali kako bi pljačkali, ubijali i odvodili u ropstvo. Za samu Crkvu maronita značajna je ličnost Šar Allia, koji je bio izabran za biskupa u Bejrutu 1716. godine. Ivana Marona drže utemeljiteljem Maronitske Crkve, a Šar Alli je bio reformator posebno u odnosu na ustrojstvo samostana. Po njegovu se sudu morala pružiti mogućnost mladim redovnicima da obave svoj novicijat na Istoku i to zbog dva opravdana razloga: prvi – da oni koji su svoju školu, odgoj i običaje stekli u Rimu nisu prikladni za tvrde i nimalo lagane prilike u domovini; drugi – budući da su svoje studije obavili u Rimu, primili su tako jedan kompleks, koji im smeta kad se vrate u domovinu, npr. da im teško pada poslušnost prema poglavarima u svojoj sredini.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Otac Nematalla (1808. – 1858.)
To je prethodnik, uzor i učitelj svetom Šarbelu. Nematalla je na krštenju primio ime Josip kao i njegov nasljednik u svetosti. Njegov otac Gerjis (Juraj) Kassah bio je jednostavan čovjek i dobar vjernik, koji je svojoj djeci pružio pravi kršćanski odgoj u pobožnosti i ljubavi prema Bogu. Sin Josip je čeznuo za samostanskim životom, a otac mu je, iako siromašan, omogućio polazak u školu. Otac Nemetalla položio je vječne redovničke zavjete 1830. godine pred opatom Makariosom. Iza toga je bio poslan u samostan sv. Ciprijana u Kfifanu da izuči potrebne nauke i postane svećenik. Svećenički red je primio od vikara patrijaršije mons. Simona Zouainsa. Prema sudu svih koji su ga poznavali, živio je više kao anđeo nego kao čovjek. Glavna mu je zauzetost bila da što dostojnije služi svetu misnu žrtvu. Posebno se pripravljao za svetu misu tako da je razmatrao u sabranosti klanjajući se pred Presvetim oltarskim sakramentom.
Mladost Josipa Machlufa
Na podnožju visokog brijega Fam el Meizah Libanonskog gorja i na nadmorskoj visini od 1600 metara nalazi se malo maronitsko selo Beka’ Kafrah. Stanovnici su većinom u rodu i gotovo svi nose prezime Machluf. U blizini su šume moćnih libanonskih cedara. Početkom devetnaestog stoljeća živio je u tom selu mali zemljoradnik Antun Zaarur Machluf. Bio je oženjen Brigitom, kćeri Eliasa Jakoba Chidiaka iz mjesta Bicharri. Obitelj ovih siromašnih, vrijednih i bogobojaznih ljudi imala je tri sina i dvije kćeri. Sinove Hanna, Bichara i Jussefa, a kćeri Kune i Wardah. Najmlađi se sin Jussef (Josip) rodio 1828. godine.
Teška je žalost pogodila obitelj kada je 8. kolovoza 1831. godine umro otac hranitelj. Tada je skrbništvo i brigu nad obitelji preuzeo stric djece Thanice Tarur Machluf. Na neko su vrijeme prešutjeli malom Josipu očevu smrt. Stric je ozbiljno shvatio svoju dužnost, te se uz materijalno uzdržavanje pobrinuo i za solidan kršćanski odgoj djece. Zato mu je najzahvalniji bio mali Josip, koji se još kao dijete oduševio za redovnički život. Imao je i primjere u dvojici ujaka, Augustinu i Danijelu Chidiaku, koji su živjeli u samostanu Quzhaya. Zapreka njegovoj želji bio je sam stric koji se vjerojatno u onim za Libanon nesigurnim vremenima bojao za dječaka.
Maronitima je prijetila velika opasnost od druza, sekte koja je na prvi pogled pripadala islamu, ali koji su u nekim propisima bili u naglašenoj suprotnosti s Kuranom. U širokim se slojevima tog plemena, između ostalog, vjerovalo u seobu duša poslije smrti (dobrih u svoju djecu, a zlih u pse). U početku su oni bili prijateljski prema maronitima, ali su sredinom i u drugoj polovici devetnaestog stoljeća postali neprijateljski. Nerijetko slabi autoritet vlasti u Istanbulu dao je priliku ratobornim druzima da budu gotovo samostalni, ne samo u prostoru svog plemena nego i preko granica. Maroniti su zbog toga teško stradavali, pogotovo kad su se druzi složili s turskom vlasti. Te su se prilike osobito ostvarile nakon tzv. Mladoturske revolucije 1909. godine kad je bio svrgnut i interniran despotski sultan Abud ul Hamid.
Josipov skrbnik nije htio da mladić bude izložen nesigurnoj i tvrdoj sudbini kršćanskog redovnika, ali je ovdje kao i uvijek vodio Božji Duh po svojoj svetoj volji. Jednog je dana mladi Josip jednostavno iščeznuo iz roditeljske kuće i otišao u samostan Anaju, koji se nalazi na 1200 metara nadmorske visine. Zamolio je predstojnika samostana da ga prime, kako bi se pridružio slugama svemogućeg Boga koji se postojano mole i čine pokoru.
Moliti se dragom Bogu i činiti pokoru bio je ideal mladog Josipa još od vremena kada je čuvao stado na bregovitim padinama rodnog mjesta. Iz tog je vremena zabilježeno sljedeće:
Jednog dana dok je pasao stado pristupi mu nepoznati siromašni redovnik, bos i u poderanom habitu. On je začuđenom pastiru počeo govoriti o milosti potpunog siromaštva kada se život i sudbina u cijelosti predaju volji svemogućega Boga. Ova je spoznaja oduševila Josipa do dna duše, ali je pomislio kako njemu to nije moguće ostvariti, zato je odgovorio redovniku:
“To nije za mene. Za to sam još premlad.”
Redovnik je na to rekao:
“Moraš se samo odlučiti na to da u potpunosti slijediš našeg Spasitelja.”
Josip se branio:
“Ja sam siromašan, i mi kod kuće ništa nemamo. Osim toga, ja sam pastir moga strica.”
Redovnik ga je podsjetio da i najsiromašniji čovjek ima još stvari koje posjeduje i kojih se može odreći iz ljubavi prema Bogu: osjećaja, strasti, volje, želja. Zatim ga je podsjetio kako se malo prije njihova susreta, dok je još sam na pašnjaku čuvao stado, Josip prijateljski nasmiješio ljupkoj mladoj djevojci koja je niz brdo vodila svoje stado koza i prolazeći njemu predala jednog kozlića koji je pripadao njegovu stadu.
Mladić se na to zarumenio i pomislio: “Zar nisam morao preuzeti kozlića koji pripada mojoj obitelji?” Redovnik se nasmiješio zbog nesporazuma, a bila mu je draga nevinost mladića, kojega je doista Gospodin Bog morao voditi do ove dobi. “Đavao”, razložio mu je redovnik, “nerijetko uzima ljudsku priliku da bi nas napastovao. Zaštitu možemo naći samo kroz samoću u molitvi. Samoća odijeljene samostanske ćelije donosi obilje svjetla. Kaži mi: što posebno moliš?”
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Josip je odgovorio: “Govorim molitve koje su me naučili, iz sveg srca, u postojanoj povezanosti s Bogom.”
“Je li to sve?”
“Ah, moj oče, sigurno sam nepravedan, grešan svojom ohološću. Ja sam također sam sastavio molitve. Skupljao sam riječi bez reda kako su mi dolazile na pamet. Sigurno sam mnogo toga smeteno i izmiješano govorio dragom Bogu.”
Pustinjak ga je poučio: “Naprotiv! Gospodinu je veoma ugodna ova vrsta molitve. On je Otac koji se veseli kad njegovo dijete čini prve korake da bi mu se bacilo u ruke.”
“Ali, kako se najbolje moli?”
“Molitva je sam život. Molitva je razgovor s Bogom. Napusti sve: sve kuda si lutao i gdje si pogriješio, sav zemaljski teret. Kad se na kraju potpuno izgubiš u Bogu, u Svetom Miru, tada će doći Kraljevstvo Božje, koje će ti se otkriti.”
“Vi ste, oče, po svoj prilici zalutali na putu?”
“Nema na zemlji slučaja. Onaj o kome sve ovisi upravio je moje korake.”
Sada je nepoznati redovnik uzeo glavu mladog pastira Josipa u svoje ruke, pogledao ga u oči i progovori mu kao da iz njegovih očiju čita budućnost: “Kada se Mir Kristov jednom ukorijeni u tebi, tada ćeš drugima donositi mir, liječiti ih od njihovih strahova u životu i od njihovih sumnji. Snaga žarke molitve ima tisuću puta veću moć od svih ljudskih lijekova, od sve zemaljske moći. Hajde, sine moj, i misli o ovome što sam ti rekao.”
Nakon što je potaknuo Josipa da se sasvim preda Božjoj volji, tajanstveni redovnik se uputio u osamu penjući se prema gore. Nasuprot njegovu hodu, ona hitronoga djevojka se spuštala niz brdo sa svojim kozama. Josip je gledao za redovnikom kako polako odlazi, a duša mu je do dna bila potresena.
Sljedeće nedjelje, nakon večernje službe Božje, Josip je molio u duši za oproštenje svoju majku, a iste noći je neprimjetno izašao iz kuće bosonog, bez komada kruha i uputio se u smjeru onog samostana o kojem je čuo da se nalazi daleko na zapadu, tamo gdje sunce zalazi iza bregova.
Njegova majka i stric su odmah pošli na put da bi nakon dva dana našli bjegunca u samostanu. On je na njihove pozive odgovorio s poniznom molbom da smije ostati. Stric nije htio popustiti. Mislio je na potrebe domaćinstva, ali majka je na kraju privoljela s riječima:
“Neka se vrši Božja volja, i neka Njemu bude ugodna moja žrtva.” Tako je Josip svojom čvrstom odlukom potpuno otklonio nastojanja svojih najbližih da ga dovedu kući, te je ostao u samostanu Anaji.
Bog je pozvao Josipa Maklufa u osamu samostanskog života na jedan tako neodoljiv i dramatičan način, a mladić je postao veliki Božji čovjek koji je poznavao samo jednu strast: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama i čitavim svojim bićem. Postao je sličan svojem učitelju Kristu kao njegov Svetac koji privlači kao magnet poslije svoje smrti kršćane i muslimane. Stotine osoba izliječilo se na njegovu grobu, onih koji su s vjerom i ufanjem molili Boga po zagovoru njegova Sveca. Dolazili su k njemu u raznim potrebama dok je još živio na zemlji.
Redovnički život
Naskoro, kako je primljen u samostan, primio je po pravilima Reda redovničko odijelo. Na Zapadu primaju novi redovnici uz odijelo i novo ime, bilo istaknutog sveca bilo čovjeka koji je u crkvenom životu imao značajnu ulogu, a na Istoku je to prilikom polaganja zavjeta nakon godine kušnje. Josipu su dali ime Šarbel (koje se na maronitskom jeziku izgovara Karbel ili Harbel, no prema francuskom jeziku prisutnom u Libanonu, na Zapadu se to ime izgovara Šarbel).
Šarbel je ime biskupa i mučenika koji je dao svoj život za Krista i Crkvu 107. godine, kada je vladao car Trajan (98. – 117.). Maroniti slave svetog bisupa Šarbela 5. rujna.
Opat samostana Anaje uočio je sposobnosti mladog redovnika Šarbela i njegov smisao za napredak u krepostima, zato je odlučio da novog brata što prije pošalje na studij bogoslovije. U redovima nije bilo mnogo svećenika, a maronitski kršćani, opkoljeni muslimanima i drugim inovjercima, bili su i trebali su ostati svjetionik istinske religioznosti u duhu Kristova evanđelja. Samostani su morali biti uzor povezanosti s Bogom na ozbiljan, dubok i profinjen način, uzor svetosti.
Josip je kao novak bio izložen tvrdim kušnjama kako bi očvrsnuo u odluci i ustrajao u zvanju. Vršio je sve poslove: pripremao drva, ložio vatru, pomagao u kući kod raznih poslova, radio u vrtu i na polju, čak je u nedostatku životinja za vuču vukao i plug i druga oruđa na oranici. Hranio se starim prepečenim kruhom koji nitko nije mogao jesti. Sva mrtvenja je prihvaćao kao normalni dio posluha i predanosti sretan u svojoj nutrini da vrši Božju volju.
Opat je mladom bratu, nakon što je ocijenio njegove sposobnosti i kreposti, naložio da pođe u Kfifani u školu svetog Ciprijana. On je jednako revno i savjesno poslušao ovu odluku isto kao što je i prije slušao opatove naredbe. Već se tada sve više govorilo o njegovim krepostima, a to je Josipovoj poniznosti bilo posebno teško, pa mu je ova odluka o odlasku na studij bila i zato osobito draga. Mudri opat samostana je brzo spoznao da se Josip razvija u redovnika osobitih vrijednosti i zato je u sebi stvorio odluku da ga baš taj redovnik jednog dana naslijedi u odgovornoj i teškoj službi predstojnika zajednice redovnika.
Redovništvo na Istoku nije po svom ustrojstvu istovjetno onom na Zapadu. Na Istoku ima mnogo braće laika, a posebna je odlika kojom predstojnici izabiru pojedince ocjenjujući njihove kvalitete, kako moralno-etičke tako i intelektualne, da bi ih preko studija pripremili za uzvišenu službu Kristu za sveti svećenički red. Istočno bogoslovlje je pisano drugim jezikom nego zapadno. Sirijska Crkva ima u tijeku svoje povijesti bogatu literaturu vrijednu studija. Tu su djela (pisma) sv. Efrema Sirca(306. – 373.). Spisi ovog velikog čovjeka ušli su dobrim dijelom u maronitsku literaturu. Oni ga zovu harfom Duha Svetoga. Bio je osobiti štovatelj Majke Božje. Tako u njegovim spisima nalazimo tisuće stihova posvećenih velikoj časti Marijina djevičanstva. Takav je studij bio veoma drag mladom novaku koji je njegovao nadasve veliko poštovanje prema Presvetoj Djevici. Svi maroniti časte Presvetu Djevicu, nazivaju je “Draga Gospođa od Libanonskih bregova”.
Tada se u svakoj kršćanskoj kući nalazila slika Blažene Djevice Marije. Europljani bi se iznenadili kad bi znali s kakvom su se snagom vjere i srdačnošću u to doba obavljale svibanjske pobožnosti po svim gradovima i selima gdje žive maroniti. Otac Šarbel kasnije je kao svećenik najradije služio svetu misnu žrtvu s liturgijskim obrascem posvećenim Bogorodici. Čvrsto je vjerovao da ona spašavao onoga koji nju časti. U maronitskom obrascu svete mise moli se neposredno uz Posvećenje:
“Majko Gospodina našega Isusa Krista, moli za me kod svog Jedinorođenog Sina da mi oprosti grijehe i da primi svetu žrtvu iz mojih grešnih ruku koju na ovom oltaru prinosi moja slabost. O sveta Majko, zaštiti me svojim molitvama.”
Kod večernje pobožnosti se u prve nedjelje pjeva himan:
“Blagoslovljena budi, o Marijo, i neka bude blagoslovljena tvoja duša predostojna Slave, jer u svom Blaženstvu nadvisuješ sve Svete!”
“Blagoslovljena budi, jer ti si Njega nosila, milovala i ljubila, kao malo dijete, Njega Svemogućega, koji u svojoj ruci drži cijeli svijet.”
Tu treba navesti još hvalospjeve:
“Blagoslovljena budi jer je iz tvog krila izašao otkupitelj poput presjajnog svjetla! On je svezao sotonu i donio mir svojem svijetu.”
“Blagoslovljena budi, jer su se tvoja prečista usta odmarala na ustima onoga kojega se slava odražava na licima serafa!”
Budući da je mladi Šarbel bio poslan na studije, predstojnik mu je stavio na srce sljedeći način obavljanja dužnosti:
“Ti sada ideš u Kfifasni i svaki dan trebaš vršiti dužnosti svoga studija, ali i noć moraš učiniti korisnom, koliko to dopuštaju tvoje sile, a i mi ćemo se moliti za tebe.”
Mladi redovnik je ponizno slušao te pouke, kleknuo i poljubio ruku svom opatu.
Odgovorio je:
“Bit ću poslušan tvojoj naredbi, ja trebam samo malo sna jer me namjesto njega osvježuje molitva.”
Josipov učitelj u Kfifaniu je bio sveti svećenik Maronitske Crkve otac Nematalla Al Kafri. To su mišljenje o njemu imali stanovnici mjesta i okolice. Otac Nematella je vjerovao da mu je mladog Josipa poslala Božja Providnost.
Kazao mu je:
“Star sam i naskoro ću umrijeti, pa su moje misli usmjerene na susret sa Svemogućim Bogom, zato mi je tebe i poslao da od mene preuzmeš baklju pravovjerna nauka i da ga nosiš dalje.”
U travnju 1859. godine Šarbel je primio svećenički red od biskupa Josipa Almaride. Otac Šarbel je imao tada 31 godinu. Njegov učitelj otac Al Kafri preminuo je 14. prosinca 1859. godine.
Tada nije bio običaj u samostanima Maronitske Crkve, da se vode dnevnici o životu pojedinaca, jer nitko nije ni slutio u to vrijeme, kakav će značaj imati život mladog svećenika, pa o njemu nije ništa zabilježeno. Sve se može ukratko svesti na činjenice studija i datuma zabilježenih s napomenom kojom iskusni učitelj vidi u ovom studentu svog budućeg nasljednika.
Svećenik Šarbel Machluf
Odmah poslije svećeničkog ređenja bio je otac Šarbel pozvan u svoj matični samostan. Proveo je punih 16 godina u zajednici s braćom, ponizan i čedan, strogo odan pravilima Reda. Njegov život u molitvi i mrtvljenju nadilazio je svaku mjeru inače ozbiljnih pravila tamošnjeg redovničkog života. Najradije je klečao u kapeli pred Presvetim oltarskim sakramentom. Njegova odijeljenost od svijeta bila je tako potpuna da je izbjegavao vidjeti i najbliže rođake.
Jednom zgodom je Šarbela posjetila njegova majka. On ju je zamolio za oproštenje i izmijenio s njom samo nekoliko riječi kroz vrata kapele. Nije ju vidio, niti joj se sam pokazao. Na njezinu bolnu primjedbu: “Jesi li ti moj sin koji ne želi da ga vidim?”, otac Charbel je odovorio:
“Ako je Božja volja, gledat ćemo se u nebu kroz cijelu vječnost.”
Maronitski redovnici žive strogo pokorničkim životom. U pola noći ustaju na zajedničku molitvu u koru. Kada bi se drugi redovnici nakon završetka molitve povukli u svoje ćelije na počinak, otac Šarbel bi ostajao u kapeli da moli i razmatra. Svakodnevno bi bio nazočan kod svih svetih misa svoje braće, a zatim bi on sam sa strahopoštovanjem služio svetu misnu žrtvu. Bio je precizan i veoma predan u svetim obredima. Nastojao je i želio da svi prisutni vjernici sudjeluju što sabranije i dostojnije. Svakodnevno je Šarbel molio svetu krunicu.
Otac Šarbel bio je najsiromašniji među siromašnim redovnicima samostana Anaje. Nosio je najgrublji, najstariji i najneudobniji habit koji su imali u samostanu. Ljubio je svaku čistoću duše i tijela, a i njegova odjeća je uvijek bila besprijekorno čista. Sam ju je prao. U libanonskom gorju je zima oštra, ali on je uvijek nosio istu tanku odjeću nezavisno o vremenu i godišnjim dobima. Posebno nije htio u ruke uzeti novac. Zavjeta siromaštva držao se savršenom točnošću.
Sveti Šarbel pustinjak
Pustinjaci ili eremiti se povlače u tišinu pustinje, pećine, šume… kako bi potpuno mogli biti odijeljeni od svijeta i živjeti samo s Bogom. Pustinjaci su u ranim vjekovima kršćanstva živjeli samostalno. Brinuli su se sami za svoj duhovni život usmjeren prema kršćanskom savršenstvu oslanjajući se samo na Božja nadahnuća. Sastajali su se samo nedjeljom i blagdanima da budu na svetoj misi i da prime svetu pričest. I nakon pojave organiziranog redovništva sa samostanima, u sklopu redovničke zajednice postojala su samotišta u kojima bi neki redovnici provodili pustinjački stroži način pokore. Kako na Zapadu tako i na Istoku postojala je praksa pustinjaka koji su organizacijski i duhovno povezani uz neki red u Katoličkoj Crkvi. Tako su pustinjaci kod maronita u 19. stoljeću bili vezani uz matični samostan duhovno i materijalno (poslušnost poglavaru samostana, te u hrani i njezi u slučaju bolesti). Opat samostana ima pravo i dužnost da poslije smrti jednog pustinjaka odredi novog između onih koji izraze tu želju.
Sveti Šarbel je čeznuo za životom pustinjaka, da bude sam s Bogom. Ta je želja bila osobito jaka kad god bi se uspinjao strmom stazom prema pustinjačkoj nastambi posvećenoj apostolskim prvacima svetom Petru i Pavlu, a koja pripada samostanu Anaji. Nalazila se 200 metara iznad samostana, to jest 1400 metara nad morem. Krunila je vrh brijega Anaja po kojem je samostan dobio svoje ime. S tog se mjesta mogla vidjeti ljepota Božje prirode: bregovi, doline, šume i rijeke, a pogled je obuhvaćao prostranstvo od pustinje do mora.
Šarbelova se želja ispunila 1872. godine, jer je tada umro jedan pustinjak samostana, koji je tamo živio. Opat je dobro poznavao oca Šarbela, znao je njegovu želju i očekivao njegovu molbu. Dao je svoj pristanak, ali jer iz dobrih razloga svaki novi kandidat mora proći tešku kušnju, odredio je i za oca Šarbela u trajanju tri godine. Prvo se od Šarbela tražilo da se povuče iz zajednice, a uz to je bilo određeno više mrtvenja i pokore. Trebalo je još strože držati propise šutnje, budući da odvojenost od zajednice još nije bila potpuna.
Godine 1875. uputio se otac Šarbel u zapuštenu i gotovo ruševnu kolibu, koju nije više ostavio do svojeg prijelaza u vječnost. Ćelija kolibe u kojoj je stanovao bila je duga 2,75 m, široka 2,10 m i visoka 2,55 m. Namještaj se sastojao od jednog kotla za kuhanje, vrča za vodu, slamarice ispunjene hrastovim lišćem, suknenog pokrivača. Komad drveta pokriven platnom služio je kao jastuk. Uz kolibu je bila prislonjena kapela 6 x 9 m. U kapeli je kao klecalo služilo nekoliko cjepanica drveta pokrivenih platnom, slično njegovom uzglavlju u kolibi.
Najprije je morao krčiti i čistiti vrt sav zarastao u korov. Obrađivao je jedan dio vrta, koliko je mogao, da bi sadio povrće i ljekovito bilje. Vrijedne su bile ruke oca Šarbela tako da je sve lijepo uspijevalo. Opat se imao razloga veseliti, jer je kuhinja samostana primala obilja povrća, a ljekovito bilje je pribavljalo prilične iznose u novcu, koji je ublažavao potrebe siromašne zajednice.
Otac Šarbel je spasio svoj kraj oko Anaja od pošasti skakavaca. Uz molitvu je poškropio blagoslovljenom vodom na sve četiri strane s kojih su navirali. Taj događaj su potvrdili svjedoci i o tome postoji dokument.
Sveti Šarbel je dolazio po potrebi vrlo rijetko u samostan. Godine su ostavile trag na njemu. U brizi za njega i njegovo zdravlje opat je odredio jednog redovnika da bude uz njega, a jedanput na dan primao je skroman obrok iz samostana. Meso i mast nije trošio. Jeo je isključivo sirovo ili kuhano povrće, u rijetkim zgodama začinjeno uljem. Dan i noć provodio je u molitvi klečeći pred Presvetim oltarskim sakramentom ili čitajući životopise svetaca.
Herojske kreposti svetog Šarbela
Kod pustinjaka Šarbela nalazimo kreposti u herojskom stupnju. Kreposti se pokazuju u neočekivanim trenucima. Kako tko misli, govori, postupa, tu se pokazuje slika duše. Imao je uspravan hod, ljubezno se smiješio, a rijetka siva brada nije smetala vedrom izrazu lica. Veselio se kada je čuo da su žene okolice odlučile da podalje zaobilaze mjesto njegova boravišta.
Jednom se otac Šarbel bez uspjeha trudio da otjera vola koji je iznenada provalio u vinograd i učinio štetu. Brat Marko se na tu nezgodu obratio ocu Šarbelu s prijekorom: “To je tvoja krivnja! Prava katastrofa!” Otac Šarbel je bez obrane protiv nepravedne optužbe pao pred brata na zemlju s prekriženim rukama na prsima i zamolio:
“Oprosti mi iz ljubavi prema Kristu!”
Kod svetog Šarbela je jasno naglašena duboka pobožnost prema Presvetom oltarskom otajstvu. Otac Šarbel je savršeno spoznao uzvišenost službe svećenika. Trudio se da što dostojnije prikaže najuzvišeniji Dar nebeskom Ocu. Redovito je služio svetu misu u 9 sati. No već od buđenja, a to je bilo rano, pripravljao se za taj najuzvišeniji čin. Poslije svete mise se ponizno zahvaljivao klečeći pred svetohraništem. Kod svetog Šarbela nalazimo jako naglašeno žrtveno doživljavanje svete mise. To je on poprimio iz maronitske liturgije. Tako se nakon Pretvorbe moli kod maronita:
“O hostijo, koja sebe žrtvuješ za nas!
O pomirbena žrtvo, koja sebe prinosiš svojem Ocu!
O Janje, koje si bilo svećenikom svoje Žrtve!
Neka bi naše molitve, po Tebi, o Kriste, i po Tvojoj Dobroti bile prinesene poput goruće Žrtve Tvojem Ocu!”
Prilikom podizanja hostije i kaleža mole maroniti:
“O Oče Istine, ovdje je Tvoj Sin, jedina žrtva koja ti se sviđa! Ovdje je žrtva! Udostoj se primiti je! Za mene je pretrpio smrt da me otkupi!
Ovdje je Žrtva! Primi je iz mojih ruku i budi milostiv prema meni i oprosti moje propuste, koji su pred Tvojim očima! Ovdje je Njegova Krv prolivena na Golgoti za moj spas! Ona glasno vapi prema Tebi za Milosrđe prema meni! Pogledaj Njegove zasluge i prihvati moju žrtvu! Koliko god bili brojni moji grijesi, toliko ih nadvisuje Tvoja dobrota! Ako ih oprostiš, bit će Tvoje milosrđe ogromno kao planina!”
Evo još nekoliko zaziva koje je sveti Šarbel molio:
“Gledaš li na grijehe, pogledaj u isto vrijeme na goruću Žrtvu prinesenu da ih uništi!
Žrtva može iskorijeniti grijehe! Ako sam ja griješio, Tvoj preljubljeni Sin pretrpio je muku čavala i koplja! Neka ti Njegova muka bude zadovoljština i neka ti se svidi, da bi mi poklonio Život!”
Često je običavao govoriti:
“O moj Bože, Ti si mi sve poklonio!”
Šarbelova posljednja misa
Velika pokora, tjelesni rad i bolest bubrega iscrpli su životne snage svetog Šarbela. Braća su mu pomagala oko poslova u vrtu ili vinogradu, cijepali drva i obavili druge teže poslove. Šarbel je te usluge primio ponizno i zahvalno. Za hranu je uzimao samo ostatke siromašnog jela.
Od bolesti i slabosti 16. prosinca 1898. Charbel je klonuo kad je počeo služiti svetu misu. Otac Makarije ga je prenio u kolibu na ležaj. Poslije nekoliko minuta je Šarbel došao k sebi i izrazio želju da nastavi svetu misu.
Rekao je ocu Makariju: “Pomogni mi da ustanem. Bog ne smije čekati!” No otac Makarije je vidio da je otac Šarbel preslab pa mu nije pomagao. Tada se otac Šarbel ustane te oslanjajući se na zid uđe u kapelu. Ponovno obuče misno odijelo. Otac Makarije ga je sa strahom pratio.
Nesigurnim glasom počeo je otac Šarbel uvodnu molitvu maronitske mise:
“O pravedni i u pomoći bogati Oče!”
Dalje nije mogao nastaviti. U ruci je još držao kalež u koji nije stigao uliti vino, budući da je ponovno klonuo.
Odmah se proširila vijest o teškom stanju oca Šarbela. Župnik Mihhail Abramia je uz asistenciju oca Makarija podijelio teškom bolesniku bolesničko pomazanje.
“Sada je došašće…”
Sa željom da pomogne teškom bolesniku opat je poslao na Badnjak 1898. Šarbelu juhu od mesa. Kada je otac Šarbel osjetio miris te juhe odbio ju je riječima:
“Sada je došašće, vrijeme kada moramo postiti!”
Sa smiješkom na usnama tiho je izgovorio molitvu: “O pravedni i u pomoći bogati Oče!”
Iza toga je blago preminuo u Gospodinu. U Kronici samostana svetog Marona u Anaji zapisano je:
“Na dan 24. prosinca 1898. Bog je pozvao svojim Srcem bogatim Milošću pustinjaka oca Šarbela Maklufa k sebi. Umro je od paralize i predao svoju dušu Bogu. Pokopan je u samostanskom groblju. Imao je 70 godina. Bilo je to u vrijeme kad je otac Antun Mishmnishani bio predstojnik.”
Na dan pokopa bilo je više pljuskova kiše. Lijes su stavili u grob pun vode.
Čudesno ozdravljenje kod relikvija
Na dan smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Anaju upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg sluge i da ga dotakne. Oko tri sata poslijepodne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Šarbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav. Oko Šarbelova groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Šarbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Šarbelova groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani.
Šarbelovo tijelo neraspadnuto
Zajednički opat svih samostana Libanonskog područja izvijestio je patrijarha Maronitske Crkve Eliasa Hoyeka o glasu svetosti i uslišanjima na grobu oca Šarbela. Zamolio je dozvolu da se otvori grob i njegovo tijelo prenese u novu grobnicu. Patrijarh je to odobrio. U nazočnosti opata samostana i mnoštva vjernika otvorili su Šarbelov grob. Mrtvo tijelo oca Šarbela našli su potpuno netaknuto, kakvo je izgledalo na dan njegova prelaza u vječnost. Njegovo redovničko odijelo je bilo uredno premda je kod ukopa lijes položen u grob pun vode. Svi prisutni kod iskapanja su jasno prepoznali tijelo pokojnog tijela oca Šarbela. Narod je govorio: “Ovo je mrtvo tijelo svetog Šarbela.” Tijelo je bilo podignuto, položeno u drveni lijes i postavljeno u nišu samostanske kapele.
Uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Šarbela bila je i još jedna pojava. Tijelo pokojnog Šarbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Od tada su se vjernici još više utjecali zagovoru oca Šarbela u svim potrebama i iznenadnim opasnostima.
Otvoren informativni proces
Zajednički opat svih maronitskih redovnika poslao je papi Piju XI. molbu da bi odredio početak istražnog procesa za proglašenje blaženim oca Šarbela Maklufa. Papa je prihvatio molbu i opata uputio da se obrati patrijarhu Maronitske Crkve, koji je upravitelj Crkve u kojoj je živio i umro sluga Božji Šarbel. Papa je poslao pismo patrijarhu u kojem odobrava istragu i traži od patrijarha da prihvati molbu redovnika. Molba je službeno predana 28. siječnja 1926. patrijarhu, koji je imenovao komisiju. Prva je sjednica održana dana 4. svibnja 1926. u Patrijarhovu dvoru. Tada se zaključilo otvaranje informativnog procesa.
Novi grob oca Šarbela
Komisija je odlučila da se mrtvo tijelo oca Šarbela, koje je do tada bilo javno štovano bez službenog odobrenja Crkve, prenese u novi grob.
Prijenos tijela u novi grob izvršen je 24. lipnja 1926. Bio je nazočan veliki broj crkvenih i svjetovnih predstavnika vlasti. Na arapskom jeziku bio je pročitan kratki životopis, smrt, prvi i drugi ukop časnog Božjeg sluge Šarbela. Dokument su potpisali članovi komisije.
Zatim je pročitan na francuskom jeziku stručni nalaz liječničke komisije o tijelu Božjeg sluge. Pretrage su izvršili poznati znanstvenici: dr. Armend Jouffrey, profesor na francuskom Medicinskom institutu u Bejrutu, njegov asistent dr. Balthazar Malconien, a bio je nazočan i član informativne komisije, takozvani branitelj vjere. Zatim je istražna komisija prihvatila liječnički nalaz i potpisala ga kao pravovaljanog. Oba su dokumenta tada zatvorena u valjak od cinka. Lijes je stavljen na dva uzdignuta kamena kao na postolju, a ulaz u grob bio je zazidan komadima kamena. Novi grob je bio čašćen od redovnika i vjernika.
Neobična tekućina iz groba
Početkom svete jubilarne godine 1950. primijećen je neobični fenomen na Šarbelovu grobu. Iz jednog kuta groba tekla je nekakva ljepljiva tekućina. Postajala je bojazan da uzrok te pojave dolazi izvana te da bi mogao oštetiti tijelo Božjeg sluge. Tekućina je iz donjeg dijela lijesa tekla na pod, usmjerila se prema zapadnom zidu, prodrla van i pojavila se u oratoriju. Na osnovu službene izjave opata samostana, crkvena je vlast odredila temeljitu istragu.
Ponovno otvoren grob
Novoosnovana komisija sastala se 22. travnja 1950. uz nazočnost triju medicinskih stručnjaka: dr. Vhikrija Bellona, generalnog direktora zdravstva u Libanonu, dr. Josipom Alhittijem, poslanikom u libanonskom Parlamentu i dr. Teofilom Marounom, profesorom medicine na Francuskom medicinskom fakultetu u Bejrutu. Lijes je bio donesen u lađu samostanske crkve i tamo otvoren. Stari redovnici koji su poznavali oca Šarbela za života i drugi koji su bili nazočni kod otvaranja groba 1926. nisu primijetili ni najmanju promjenu na mrtvom tijelu. Utvrdilo se također, da od iskapanja tijela 1899. godine nije prestalo znojenje krvlju, kroz cijelo proteklo vrijeme. Od toga je bio oštećen dio odijela, a valjak od cinka nagrižen. Ista se šteta pojavila kod nogu na lijesu, kako na drvenom tako i na vanjskom limenom oblogu. Zato je krv tekla van prema zapadnoj stijeni. Učenjaci su utvrdili da je odijelo ostalo neoštećeno kao i oba dokumenta u cinčanoj tubi. Komisija je još utvrdila da se tekućina proširila preko čitavog tijela i da je u krutom stanju, ali da je tijelo ostalo meko i gibljivo, posebno ruke i noge. Istražni protokol je zaključen 18. svibnja 1950. i unesen pod brojem 739 apostolske komisije za Maronitski red s istim datumom.
Dva čudesna ozdravljenja
Do godine 1957. bilo je prijavljeno preko 1200 čudesnih intervencija zagovorom svetog Šarbela Maklufa. Uz onaj spomenuti na dan svečeve smrti, evo još dva poznata slučaja:
Dvadesetpetgodišnji Akel Josip Wakim je godine 1934. pao s bicikla. Posljedica je bila skraćeni zglob na lijevoj nozi. Liječio se kod europskih, američkih i arapskih liječnika. No bez uspjeha. U pratnji majke, brata i ujaka hodočastio je 4. svibnja 1940. u Anaju na grob sluge Božjega Šarbela Machlufa. Bolesnikova majka je dotaknula grob čudotvorca Šarbela, a zatim protrljala defektnu nogu svoga sina. Ostali su u usrdnoj molitvi oko pola sata. Nato su u kapelu ušli redovnici pjevajući pohvale u čast Majke Božje. Što se dogodilo tada svjedoči bolesni mladić: “U času ozdravljenja osjetio sam u koljenima nepoznatu silu, koja je prošla kroz koljeno. Digao sam se i bez ičije pomoći hodao.” O tom ozdravljenju postoji liječnička potvrda dr. Henna Riachia.
Redovnica Mirjam Abel, koja je 1929. sa 16 godina stupila u samostan u Bikfayi bila je zdrava do 1936. Od tada je bolovala na želudcu. Uzrok bolesti nije odmah ustanovljen. U ljeto 1936. pregledao ju je rendgenom egipatski stručnjak dr. Marajil i ustanovio čir na želudcu. Njegovo liječenje bilo je bez rezultata. Treći specijalist dr. Elias El Ba’aklini izvršio je operaciju poslije koje se sestra Mirjam osjećala još lošije. Od 1940. godine ostala je ležati nepokretna. Bolesnicu su otpratili 11. srpnja 1950. u samostan Anaju na grob Božjeg sluge Šarbela Machlufa. Ona je tada namočila rupčić u tekućinu koja je izlazila iz lijesa. Njime je doticala čitavo svoje tijelo i trenutačno ozdravila.
*Ovaj prikaz sveca i čudotvorca iz Libanona oca Šarbela Maklufa sastavljen je prema knjizi prof. dr. Ernesta Josepha Görlicha, Der Wundermönch vom Libanon: Das Leben des Heiligen Schaarbel Machluf, Christiana Verlag, Stein am Rhein, 4. Izdanje – 1991.
Izvor: Sveci.net