Njemačka preuzela predsjedanje EU

Posted: 4. Jula 2020. in Intervjui

Do 30.juna ove godine sa Vijećem EU predsjedala je Hrvatska, a od 1.jula do 31.12. 2020. predsjedava Njemačka

Vijećem EU svakih 6 mjeseci predsjedava druga članica i u tom periodu predsjeda sastancima Vijeća na svim razinama i osigurava kontinuitet u radu EU. Tokom  tog perioda blisko surađuje sa još dvije članice, sa kojima definira dugoročne ciljeve i priprema zajednički program i pitanja kojima će se Vijeće baviti narednih 18 mjeseci. Od 1.1. 2020 do 30.6. 2020. Vijećem EU predsjedavala je Hrvatska, a od 1.7. o.g. predsjedavanje EU od Hrvatske preuzela je Njemačka, uz asistenciju Portugala i Slovenije.

Podsjećamo da Evropskom unijom (EU) upravljaju tri glavne institucije : Europski parlament, Savjet Evropske unije i Evropska komisija, kao izvršni organ – Vlada EU. One donose različite pravne akte, uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja, od kojih su neke obavezujuće, a neke nisu, neke se primjenjuju na sve države EU, a neke na samo na jednu ili nekoliko njih. Neki od tih pravnih akata koji su do sada dondeseni  su: Uredba kojom se osigurava uvoz proizvoda u EU koji ne šteti proizvođačima iz EU koji proizvode slične proizvoide, Direktiva o pravima potrošača kojom se jačaju prava potrošača u EU, Odluka o sudjelovanju EU u radu organizacija koje se bore protiv terorizma, Preporuka za korištenje videokonferencija u području pravosuđa, te Mišljenje o paketu mjera za čist zrak u Evropi, itd. Predsjednik Evropskog parlamenta  do januara 2021.g. je David Maria Sassoli, predsjednik Europskog vijeća do maja 2022.g. je Chatles Michel, a predsjednik Evropske komisije do oktobra 2024.g. je Ursula von der Leyen.

EU se kontinuirano razvija, povezuje, štiti, utiče na druge. Zato je uloga predsjedavajućeg u mandatnom periodu veoma odgovorna za rješavanje gorućih problema 28 država članica, u kojima živi preko 500 miliona ljudi.

Povodom preuzimanja šestomjesečnog mandata Njemačke od Hrvatske za predsjedavanje EU ovih dana uredi Evropskog parlamenta u Zagrebu i Berlinu organiziorali su online briefing (informisanje) za medije na kojem su razmatrani rezultati koji je u vođenju vijeća i osiguranju kontinuiteta zakonodavnih procesa EU odradila Hrvatska i na prioritete koji čekaju Njemačku.

Presjedanje Hrvatske EU

Hrvatska je članica EU od 1.jula 2013.g. i još ne pripada Schengenskom prostoru. U Evropskom parlamentu Hrvatska ima 11 zastupnika. Njeni predstavnici su u Evropskom odboru regija, skupštini lokalnih i regionalnih predstavnika EU savjetodavnom tijelu o zakonima EU. U evropskom gospodarskom i socijalnom odboru, koji predstavlja poslodavce, radnike i ostale interesne skupine, je 9  predstavnika Hrvatske.  Dubravka Šuica je povjerenica i potpredsjednica Evropske komisije nadležne za demokratiju i demografiju. Hrvatska ima stalno Predstavništvo pri EU u Bruxellesu, koje osigurava djelotvorno zastupanje njenih državnih interesa.

Presjedanje Hrvatske EU obilježila je pandemija Covid-19, koja se u Evropi počela širiti u martu, pa ugrozila ekonomiju svih zemalja, ograničila kretanja i putovanja, onemogućila kontakte članica i njihovih predstavnika i prisilila ih na video-konferencije. Pandemija je otežala rad i uticala da se neka prioritetna pitanja stave u drugi plan. U fokusu hrvatskog predsjedavanja trebao je biti i Zapadni Balkan.

Priznanja i zamjerke hrvatskom predsjedanju EU

Predsjedanje Hrvatske došlo je u vrijeme velikih promjena u EU, u vrijeme povlačenja Ujedinjenog kraljevstva iz EU, u vrijeme masovnih migracija i klimatskih promjena, a na agendu zacrtanu pred Hrvatsko presjedanje sa EU od posebnog uticaja bila je pandemija Covid-19. Međutim, ostaće zapisano da je Hrvatska predsjedavala sa EU kada su se donosile odluke bez premca u povijesti EU. Bilo je to prvo virtualno predsjedavanje u svijetu sa puno izazova. Zato ga neki smatraju uspješnim, a neki katastrofalnim.

Važno je istaći da je hrvatsko predsjedavanje EU vratilo proširenje EU i Zapadni Balkan na  dnevni red EU. Najveći uspjeh Hrvatske je deblokiranje pristupnog puta Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, a svjetla tačka je i Deklaracija donesena u Zagrebu sa kojom se potvrđuje namjera EU da u neko buduće vrijeme u EU primi države zapadnog Balkana. Iako je sve ovo na duži rok, i moglo bi da se veliča i slavi, ako bi se mogle zanemariti i odbaciti kao neistinite tvrdnje Reufa Bajrovića i Čedomira Jovanovića, i ne samo njih, koji otvoreno izjavljuju da BiH i neke druge države nikad neće biti primljene u članstvo EU, jer EU smetaju muslimani.

Najveće zamjerke Hrvatskoj su propusti u vladavini prava. Odrazili su se kroz nazadovanje demokratskih standarda u samoj Hrvatskoj, popuštanjem u vladavini prava, kroz pokušaje razvlašćivanja parlamenta, sa progonom novinara, te na vanjskom planu kroz šutnju pred usponom autoritizma u Mađarskoj. Mada je predsjednik Mađaske Viktor Orban iskoristio pandemiju za ukidanje demokratije u zemlji, Hrvatska je to prešutjela i tretirala kao unutarnje pitanje Mađarske.

Neostvarena očekivanja BIH

Predsjedavanje Hrvatske EU Bosni i Hercegovini nije donijelo skoro ništa.

BiH nije očekivala mnogo, ali ni tako malo od predsjedavanja Hrvatske sa EU. Umjesto da joj pomogne, istakne evidentne specifičnosti dejtonskog ustrojstva BiH, Hrvatska je okrenula leđa svom susjedu, produbljujući nesporazume i širenjem neistina o terorizmu. Time je ugledu BiH u regionu i svijetu nanesena velika šteta.  Nismo zaboravili da je pred imenovanje za predsjedavajuću EU Hrvatska najavila kao prioritet ubrzanje pristupa BiH EU, što je ostalo mrtvo slovo na papiru.

BiH je trebala biti prioritet Hrvatske, ali Hrvatska nije imala ni želje ni volje pružiti više podrške u pristupnom procesu BiH prema EU. To uvjerljivo i argumentovano potvrđuju brojni analitičari. Ne samo da uloga BiH u novom vremenu nije predstavljena sa onim pozitivnim što je oduvijek oblikuje, već je uloga profanisana. Hrvatska se nije se ispričala i opravdala za UZP, niti priznala ništa od zla koje nam je nanijela u toku agresije. Šta je BiH mogla očekivati od EU i Hrvatske koja predsjedava EU, a ne poštuje međunarodno pravo, ne priznaje presude ICTY o udruženom zločinačkom poduhvatu prema BiH, ne poštuje presudu o arbitraži o granici sa Slovenijom, ima granične sporove sa susjedima, a EU na sve to šuti i šutke odobrava? EU je dala za pravo svojoj članici i pomogla joj finansijski i pravno da gradi Pelješački most, kojim se BiH oduzima prisup njenom moru, odobrava joj da nuklearni otpad baca na granicu BiH u kojem živi veći broj bh stanovništva. Državni zvaničnici Hrvatske ni danas ne priznaju Željka Komšića, legitimno i legalno izabranog Hrvata, za člana i predsjednika Predsjedništva BiH. A svoje naličje Hrvatska je pokazala prema BiH i u migrantskoj krizi. Iskoristila je svoj položaj da lobira za treći entitet i državama EU predstavi stanje u BiH kakvo odgovara težnji Zagreba i hrvatskim separatistima predvođenim Čovićem i njegovim HDZ. Dobrim dijelom i zbog svega toga tokom hrvatskog predsjedavanja EU BiH se nije ni za stopu pomjerila naprijed.

Na ovakvo stanje stvari u intervjuu TV Face ukazao je i  novinar Tvrtko  Milović, koji je govorio o statusu bh Hrvata, njihovom odnosu prema BiH i prema Hrvatskoj. Po njegovim riječima Hrvati BiH nisu od Hrvatske nikad dobili tretman kakav im pripada. Bosna treba biti primarni interes Hrvata u BiH. Treba promjeniti percepciju Hrvatske prema Hrvatima u BiH i percepciju Hrvata iz BiH prema Hrvatskoj.

Njemačko predsjedavanje EU

Tokom hrvatskog predsjedanja EU sve zemlje članice EZ susrele su se sa krizom, kakva do sada nije viđena. Od njemačkog presjedanja očekuje se da će više približiti članice, od kojih su neke dosta udaljene i ujediniti ih u naporima za prevazilaženje kriznog stanja.

Prioritet njemačkog predsjedništva u narednih 6 mjeseci određen je sloganom “Zajedno za oporavak Evrope”, a usmjeren je na 6 područja:

 

  • Dugoročno prevladavanje posljedica krize uzrokovane koronavirusom, te gospodarski i socijalni oporavak
  • Snažnija i inovativnija Europa
  • Pravedna Europa
  • Održiva Europa
  • Europa sigurnosti i zajedničkih vrijednosti
  • Snažna Europa u svijetu.

Za Angelu Merkel prioriteti su savladavanje krize izazvane koronom, obnova evropskog gospodarstva i Brexit.

Kako se uspjeh predsjedavanja mjeri prije svega kohezijskim uticajem, da svih 27 zemalja ide zajedno u odabranom smjeru, biće potrebno više raditi na postizanju kompromisa o ključnim pitanjima, kao što su oporavak ekonomije zbog korone, korištenje fonda za oporavak i drugih fondova EU, uz poštivanje vladavine prava i demokratizaciju društva. U uslovima kada neke članice mijenjaju dosadašnja stajališta o solidarnosti, biće potrebno preispitati i kriterije solidarnosti, te posvetiti dodatnu pažnju sigurnosti građana i granica EU.

Građani EU žele biti dio EU, a ne emigranti. Zato 6 država Zapadnog Balkana od Njemačke očekuje veću podršku u procesu proširenja, koji je tokom predsjedavanja Hrvatske skoro stao. Sve države EU nemaju isti stav prema proširenju, što će i ubuduće imati odraz na procese proširenja.

U ovom trenutku veće šanse za napredak imaju Albanija, S. Makedonija i Srbija. Države zapadnog Balkana od EU očekuju i novčanu pomoć za infrastrukturne projekte – puteve, željeznice, plinovode, naftovode…

Značajnu ulogu u ovim  procesima imaće Španjolac Josep Borrell, povjerenik za vanjsku politiku EU i Balkan i njegov izaslanik za Balkan  Miroslav Lajčak, slovački ministar vanjskih poslova. Iza plana ekonomskog oporavka  stoji i Europski povjerenik za ekonomiju Paolo Gentiloni, ali ne za krpanje već za nova ulaganja.

U narednom periodu Evropska unija je pred svojim najvećim iskušenjem od njenog nastanka, a odgovor na iskušenja na ekonomskom i drugom planu trebao bi biti “samo više Evrope, jedna jača Evropa i jedna Evropa koja dobro funkcioniše”. Ukoliko EU ne zaustavi i obuzda negativne tendencije, sve prisutnije kod nekih njenih članica, ne promjeni odnos prema muslimanima koji čine evropsko jezgro, ne poboljša onos prema migrantima, odustane od dvostrukog morala, ne samo da neće moći ostvariti zacrtane ciljeve, već će ugroziti i dovesti u pitanje sve što je stvorila od svog osnutka da danas.

Burlington, 4. jula 2020                                            Zijad Bećirević

komentara
  1. samo lucija kaže:

    FATIMA – STO GODINA POSLIJE
    4h ago
    Tako je počelo

    Dok se 13. svibnja 1917. godine po crkvama u svijetu čitalo pismo Benedikta XV. “Ponizna službenica Gospodnja”, a Europom bjesnio I. svjetski rat, zbilo se prvo ukazanje u Fatimi. Papa Benedikt XV. se spomenutim pismom „javno“ obraćao Isusovoj majci da zaustavi rat i zahtjevao je da se po cijelom svijetu organiziraju molitvene akcije za mir na čelu s dječicom. U istom dokumentu naređuje da se zaziv “Kraljice mira, moli za nas” i službeno uvrsti u Gospine litanije. Tog istog dana Eugen Pacelli, budući papa Pio XII. (za čijeg će pontifikata biti vođen najveći dio II. svjetskog rata – na koji se i odnosio velik dio fatimskih poruka), biva iz ruku pape Benedikta XV. zaređen za biskupa. Ne zaboravimo da je Portugal još od XII. stoljeća bio posvećen BDM, no u trenutcima fatimskih ukazanja odnosi između aktualne vlasti i Vatikana su bili u prekidu, a položaj Katoličke Crkve nezavidan.

    Po čemu se ukazanja u Fatimi razlikuju od ostalih Gospinih ukazanja? Ukazanja u Fatimi posebna su po tome što je Gospa dala velikom broju ljudi znak svoje prisutnosti. Po nekim izvještajima i do 100 000 ljudi svjedočilo je fenomenu nazvanom “Čudo sunca”, koji se dogodio prilikom posljednjeg Gospinog ukazanja, 13. listopada 1917. godine. Čak i novinari, koji su bili ateisti, izvijestili su o tom nebeskom događaju, pri kojem se sunce brzo kretalo nebom naglo mijenjajući smjerove, u nekoj vrsti “plesa”. U proteklih 100 godina znanstvenici su pokušavali objasniti taj događaj pomoću više teorija uključujući optičke i astronomske fenomene. Ipak, ta objašnjenja ne zadovoljavaju, jednostavno zato što je događaj vidjelo na desetke tisuća svjedoka pa se ne može tvrditi da im se svima to samo pričinilo. Događaj “Čudo sunca”, poznat u portugalskom tisku kao “O Milagre do Sol”, a u engleskom kao “Miracle of the Sun”, mogao se vidjeti u krugu od čak 18 kilometara od mjesta gdje se Gospa ukazala.

    Crkva je više puta protumačila da proroštva, pa i ona najgora, ne bivaju najavljena kao neizbježni događaji ako narod ostane vjeran Bogu, ako se moli i obrati. I Bog oprašta, ne želi nikada smrt grješnika, pred kajanjem, molitvama, darovima pravednih.

    Ivan Pavao II., u noći između 13. i 14. svibnja 1981., bio je na rubu smrti. To sada jako dobro znamo. Znamo da su svi bili uvjereni da će Papa te noći umrijeti pa je čak odlučeno pripremiti priopćenje o smrti, ali dogodilo se čudo. Proroštvo se nije ostvarilo jer je intervenirala molitva vjernika i majčinski zagovor Marije. Papa je bio uvjeren u sve to.
    Kardinal Angelo Amato, od 2002. do 2008. nasljednik kardinala Bertonea na mjestu tajnika Kongregacije za nauk vjere, koji je imao pristup cijeloj dokumentaciji sestre Lucije („imao sam privilegij držati u rukama i čitati originalne rukopise koji se tiču Fatimskih tajni i njihove poruke“) aktualizirao je treću tajnu u vrijeme pape Franje (tijekom predavanja na kongresu na papinskom sveučilištu Antonianumu 7. svibnja 2015. godine, na temu Fatimska poruka između karizme i proročanstva):
    „Kao što je papa Franjo često ponavljao, Crkva današnjega vremena Crkva je mučenika, onih kršćana koje bespomoćno svednevice ubijaju samo zbog mržnje prema njihovoj nepokolebljivoj vjeri u našega Gospodina Isusa Krista. Fatimska poruka na vizionarski način podsjeća na tu dramu, podižući zastor s konkretnih povijesnih događaja, gdje se dobrohotnoj Božjoj Providnosti suprostavlja zlokobna volja zla, onoga neprijatelja dobra koji, kao što se usudio kušati Isusa, tako i danas nastavlja iskušavati njegovu svetu Crkvu, uljevajući u ljudska srca osjećaje neprijateljstva i smrti. Fatima, sa svojom čuvenom tajnom, bez sumnje je najproročanskije ukazanje modernog doba, s konkretnim aluzijama na ratove, podjele, tragedije.“

    Zašto je Vatikan odlagao objavljivanje “Treće Fatimske tajne”? Sama je Gospa naredila Luciji da ne odaje Treću tajnu. Međutim, kad je 1943. Lucija bila teško bolesna i sigurna da će umrijeti, fatimski biskup Correija da Silva zamolio ju je, a poslije i zatražio da u poslušnosti sve zabilježi, da zapiše tu tajnu na papir kako ne ne bi bila izgubljena u slučaju njene smrti. Ona je čak i tada oklijevala, s obzirom da joj je Gospa bila rekla da ne otkriva tajnu. Između studenog i prosinca 1943. godine, čak je pet puta pokušala izvršiti taj nalog, ali bezuspješno: „Ne znam što je na stvari, ali u trenutku kada pokušam spustiti olovku na papir, ruka mi počne drhtati i nisam u stanju napisati ni riječ: čini mi se da to nije prirodna napetost jer kad sjednem pisati nešto drugo, ruka mi je mirna.(…) Ali ja želim biti poslušna, ne želim razočarati našega Gospodina i stoga se nadam da će mi on jednoga dana udijeliti tu milost.“ Ipak, na biskupovu direktnu zapovijed i s Gospinim dopuštenjem, zapisala je tajnu, ali ju je stavila u omotnicu na koju je napisala da može biti otvorena tek nakon 1960. godine. Kad su je upitali zašto baš nakon 1960. godine, izjavila je da joj intuicija govori da se prije te godine tu tajnu neće moći razumjeti. Kasnije su sami pape odlučili dodatno odgoditi objavljivanje Treće Fatimske tajne, jer je njen sadržaj prilično uznemirujuć i postojala je mogućnost da ga komunistička sovjetska propaganda iskoristi za napad na Katoličku Crkvu. Tek nakon što je došlo do pada komunizma u SSSR-u i Istočnoj Europi mogla je ta tajna biti pročitana javnosti. Godine 2000. papa Ivan Pavao II., sada sveti, dao ju je objaviti. To se dogodilo 13. svibnja, kada se u Fatimi održavala svečanost proglašenja blaženima Franje i Jacinte. Papa je u propovijedi naglasio kako je „fatimska poruka poziv na obraćenje, poziv ljudima da napuste zmajevu igru.(…) Konačni čovjekov cilj je nebo, njegov istinski dom u kojem nebeski Otac u svojoj milosrdnoj ljubavi svakog iščekuje.(…) U svojoj majčinskoj brizi Presveta je Djevica došla ovdje, u Fatimu, da zamoli ljude da više ne vrijeđaju Boga, našega Gospodina, koji je već mnogo izvrijeđan. Majčinska je bol potiče da govori; u pitanju je sudbina njezine djece.“ Tekst je bio predstavljen 26. lipnja na konferenciji za tisak koju su održali prefekt i tajnik Kongregacije za nauk vjere: kardinal Joseph Ratzinger i nadbiskup Tarcisio Bertone. Ovo je službeni prijevod portugalskog originala.

    „J.M.J. Treći dio tajne objavljene 13. srpnja 1917. u Cova da Iriji u Fatimi.

    Pišem iz poslušnosti Tebi, moj Bože, koji mi to zapovijedaš po njegovoj preuzvišenosti, biskupu Leirije, i po tvojoj i mojoj Presvetoj Majci. Nakon dva dijela koja sam već izložila, s lijeve strane naše Gospe i malo iznad nje, ugledasmo Anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci što je sijevao i sipao plamenove koji su izgledali kao da će zapaliti svijet, ali gasnuli su u dodiru sa sjajem što ga je iz svoje desne ruke prema njemu upravljala naša Gospa. Anđeo je desnom rukom pokazao na zemlju i povikao snažnim glasom: “Pokora! Pokora! Pokora!” I u beskrajnom svjetlu koje je Bog, ugledasmo:’ slično kako se ljudi doimaju kad prolaze ispred zrcala biskupa odjevena u Bijelo ‘predosjećali smo da je to Sveti Otac’. Mnogi drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, uspinjali su se na visoku planinu, kojoj je vrhu bio velik križ, kao izrađen od grubih greda hrasta plutnjaka. Prije nego je tu dospio, Sveti je Otac prošao velikim gradom koji je ležao napola u ruševinama te je nesigurna koraka i napol podrhtavajući, ražalošćen boli i tugom, molio za duše mrtvaca na koje je nailazio na putu. Stigavši na vrh planine i kleknuvši u podnožje velikoga križa, skupina vojnika ubila ga je metcima i strjelicama, a jednako tako pomriješe jedan za drugim i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, te razni vjernici laici, različitih staleža i položaja. Pod obje prečke križa stajao je po jedan anđeo s kristalnim škropilom u ruci. U njih su skupljali krv mučenika i njome škropili duše što su prilazile Bogu.

    Na samome početku teološkoga komentara, nakon što je pecizirao da se tekst „ovdje objavljuje u cijelosti“, kardinal Ratzinger je ustvrdio da će čitatelj „vjerojatno ostati razočaran ili začuđen zbog svih nagađanja koja su bila iznesena. Ne objavljuje se nikakav veliki misterij; ne razdire se zastor budućnosti.“ Tijekom hodočašća u Fatimu 2010. godine tadašnji papa Benedikt XVI. je ustvrdio 11. svibnja da je to bilo Marijino ukazanje „poput prozora nade koji Bog otvara kad mu ovjek zatvori vrata. (…) Osim velikog viđenja Papina trpljenja, koje u prvom redu možemo povezati s papom Ivanom Pavlom II. naznačene buduće stvarnosti Crkve koje se postupno razvijaju i pokazuju. Stoga je istina kako se osim naznačenog momenta u viđenju spominje i vidi potreba trpljenja Crkve, koja se naravno odražava u osobi Pape, ali Papa predstavlja Crkvu čime se, dakle, nagovješćuju patnje Crkve.“ Na koncu, na misi ispred svetišta 13. svibnja odvažio se izreći vrlo neočekivane riječi: „Bio bi u zabludi onaj tko bi pomislio da je proročko poslanje Fatime dovršeno. Na ovome mjestu ponovno oživljava onaj Božji plan koji poziva čovječanstvo od njegovih početaka: Gdje ti je brat Abel?(…) Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče! Čovjek je uspio pokrenuti kotač smrti i užasa, ali ne može ga zaustaviti.(…)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s