Dokle ćemo više živjeti na milostinji koju nam svijet udijeli? Nakon dolaska pandemije domaći političari se utrkuju kako bi, valjda uslikani pored novopristiglih humanitarnih transporta medicinske opreme, pokazali koliko su ”uspješni i sposobni”. Oprostite, da je li humanitarna pomoć i donacija uspjeh ili neuspjeh bh. politike?
Istina, imamo i mi konja za trku! Iz entitetskog budžeta Federacije izdvoji se 5,3 miliona eura za nabavku respiratora iz Kine koji su se pokazali neupotrebljivim u bolničkim odjelima za intenzivnu njegu. I to sve uz posredovanje firme ”FH Srebrna malina” koja nikad ranije nije nabavljala medicinsku opremu. Halal nam vjera, kako nam zakon o javnim nabavkama dobro i efektivno funkcioniše. Kupuju respiratore, doduše još i pogrešne i to je uspjeh?
Đah, Vlada Japana uruči lijek ”Avigan” u količini neophodnoj za liječenje 100 pacijenata oboljelih od korona virusa . Uprkos činjenici što je jednom veleposlanik Japana u Bosni i Hercegovini Hideo Yamazaki pristojno i odmjereno očitao lekciju političarima u toj zemlji, poručivši im da su korumpirana i bezobzirna kasta koja vodi računa samo o vlastitim interesima, oglušujući se o potrebe siromašnih.
Đah nam se Evropska unija (EU) smiluje i uruči novi kontigent medicinske pomoći u bolničkim respiratorima namjenjenih teškim pacijentima oboljelih od CVID-a 19. Pa ponovo EU izdvoji ”čak” sedam miliona eura za hitnu medicinsku pomoć, koja uz respiratore znači i nabavku EKG-a, rentgena i uređaja za ultrazvuk te znatne količine zaštitne medicinske opreme. Đah nam uruče i vrijednu donaciju medicinske opreme iz Ujedinjenog Arapskih Emirata (UAE). I tako dalje i tako dalje. Pljeskati političaru zato što je obezbjedio donacije i pomoć je licemjerno i pokazuje svu pogubnost jednog vremena iskrivljenih i zaglupljenih vrijednosti.
U zapadnim zemljama pandemija je mnogim građanima otvorila oči. Nestanak važnih lijekova, prazni rafovi u apotekama, nedostatak bolničkih kreveta i medicinske opreme. Zašto nismo spremni da se suprostavimo ovoj i budućim nadolazećim krizama? Jesmo li se previše opustili i prepustili blagodatima života u kojima su isključene pandemije, ratovi, zemljotresi, šumskih požari, poplave? Je li nam pamćenje zaista toliko kratko ili je ravnodušnost nadvladala svijest kataklizmičkih nepogoda? Kako je moguća nestašica medicinske opreme u zemljama, gdje je Brutto nacionalni proizvod (BNP) nekoliko puta veći nego što je to u BiH?
Još je jednom isplivala na vidjelo spoznaja, koliko je važno da se budžetska sredstva poreskih obveznika kontinuirano i pravilno preraspodjele te upotrebe za finansiranje javnog zdravstva kao javnog dobra. Odjednom se shvatila pogubnost prošlih poreskih politika koje su favorizirale razvoj i investiranje u privatni zdravstveni sektor na štetu javnog zdravstvenog sektora. Manje priliv investicija u javni zdravstveni sektor slabio je njihovu infrastrukturu, zdravstveni kapacitet i kvalitet i nivo obrazovanja zaposlenog osoblja. U vrijeme pandemije sva odgovornost za pacijente oboljele od COVID-a 19 se svalila na javni zdravstveni sektor pokazujući su svu njegovu ranjivost .
Hvala u svakom slučaju međunarodnoj zajednici u ime onih koji trebaju pomoć. Ali gdje smo tu mi i gdje je naša odgovornost, gdje završava naš novac koji uplačujemo u vidu poreza i socijalnih obaveza i kako se on preraspodjeljuje? Najmjerodavniji da daju odgovor na ovo pitanje su upravo Fadil Novalić i VD ”FH Srebrna malina”. Od nekadašnje države, koja je bila ekonomski samodrživa, u kojoj se proizvodilo sve od igle do lokomotive, od bicikla, preko tenka do aviona postali smo teški ovisnici koji preživljava na milostinji i infuzijama međunarodne zajednice.
Kako otvoriti oči građanima Balkana kad samo na Balkanu građani prave mitove od političara? Samo na Balkanu građani pljeskaju političarima zato što im je obezbjedio donaciju, ili izgradio bolnicu, školu i cestu javnim novcem.
Kao što neko primjeti ”to vam je isto kad da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vlastiti novac”.
Mr. sci. Edin Osmančević
bedrudingusic 