Arhiva za 21. Novembra 2019.

Novaliću, jel’ ti žao?

Posted: 21. Novembra 2019. in Intervjui

Nakon potresnih slika iz Pazarića teško je sa bilo kojom riječi opisati duboki osjećaj gnjeva koji svako normalan preživljava. Ali istovremeno i nemoći jer oni koji bi trebali da o tome brinu negiraju istinu na isti onaj način na koji se kod nas negira i genocid. Lažu vas i izmišljaju razno razne stvari kako bi sa otcranim, ali prozirnim lopovskim manifetlucima sačekali da sva fortutma prođe i prašina se slegne, pa da nastave tamo gdje su stali. Na socijalnim medijima je „prokuhalo“ a oni najsavjesniji su se okupili ispred zgrade Federalnog parlamenta kako bi izrazili svoju frustraciju. Svaka vam čast, volim vas! Političari su na Dan diječijih prava sramno glasali da se muke štičenika Zavoda u Pazariću stave na dnevni red . Ne čude me stranke poput SDA, HDZa, SNSDa ali što, Željko, bolan DF?
Te muke nisu od juče, o tome je još prije 10 godina pisala tadašnja novinarka Federalne televizije Nerminka Emrić, no reakcije gotovo nisu bile nikakve. Hrabre žene, koje susvjedočile o tome kako se određeni krugovi bogate na račun tih štićenika i koje stale u odbranu štičenika, kažnjene suumanjenjem plaća i slično. Kažnjena je i novinarka Emrić tako što ju je tadašnji sekretar Ministarstva za rad Fehim Bekan tužio i sud je presudio u njegovu korist. Njene priče od prije 10 godina su se pokazale istinitim što je možda jedna njena moralna satisfakcija ali ono što je još važnije je što ono budi naš moralni sud sa bezbroj neodgovorenih pitanja.
Činjenica je da je Zavod u Pazariću kao i mnogi drugi zavodi postali mjesta kriminala i korupcije iz kojih se godinama izvlačio novac za izgradnje, dogradnje, restauracije, renoviranja i ko zna čega. Broj uposlenika, njihova struktutra naspram boja štićenika govori o svom jadu i čemeru te ustanove. Najveća tragedija su prije svega djeca štićenici koja su prepuštena na milost i nemilost upravnika i raznihvlastodršaca i koja nisu niti glupa niti luda da shvate što se oko njih dešava. Još ih za „nagradu“ upregnu da rade raznorazne poslove kod pojednih uposlenika, jer „treba to zaslužiti brale“! Kako neko može bit zdrav u zatrovanoj sredini? Koja moralno čista osoba može to gledati? Kako se osjećaju roditelji te iste djece koja nisu u mogućnosti da im pruže bolji i ljepši život?
Sada zamislite da kao roditelj tog istog dijeteta štićenika dođete u Pazarić i zateknete ga kako vam je vezano, navučena mu „košulja i kako plače bez vjere u odrasle, vjere u život dostojnog čovjeka i osjećaja sigurnosti. Mogu li se takva djeca na taj način tretirati bez adekvatne profesionalne pomoći gdje nedostaju logopedi, psiholozi i drugi stručni kadar ali zato imate četu ekonomista? Jer, brale, treba voditi računa o parama a ne djeci.
Onda kao roditelj bespomoćno dođete kod razno raznih direktorčića, upravnika i bilo koga i tražite zaštitu i pomoć a on vam u stilu načelnika Ilidže Senaida Memića kaže kako ste o tome trebali misliti prije nego što se dijete rodilo ili promjeniti ženu pa bi vam se rodilo normalno dijete. Još vam nabije osjećaj krivice što vam se takvo dijete rodilo i laže vas u lice kako vi lažete a ne on??? Aferim, zbogom stide, dobrodošla gluposti!
Naravno da uvijek ima i poštenih ljudi koji časno i pošteno rade i ne mogu gledati što se oko njih dešava. To su ljudi koji su rekli NE moralno pokvarenom ološu i koji zaslužuju našeiskreno divljenje. I vas volim!
Društvena (ne)odgovornost je ogromna, ili bolje rečena zakonom krivična. Javna je tajna da se zna da su mnoge javne ustanove „male porodične firme“ u kome vlada nepotizam i gdje vladaju i gazduju mame, tate,supruge, djeca, dajdže, dajdžići i ko zna ko. Iz tih istih javnih ustanova „izvlači“ novac i stavlja na račune tajkunskih stranaka kao cijena lojaliteta. Ta suma se kreće između 5-10 % isplačenih buđetskih sredstava namjenjenih kao redovno finansiranjetekućih troškova. Ostatak tih sredstava se dijelom utoši na plate uposlenika i potrebe štičenika a nađe se i „viška“ za potrebe direktora, upravnika i slićnih izmišljenih funkcija. To zna skoro svaki stanovnik Sarajeva ali i drugih bh. gradova ali „mudro“ćute.
Nerminka je čekala 10 godina da istina ispliva ili bolje rečenona „domaće smeće“. Njen primjer upravo pokazuje gdje je najveći problem države. Korumpirano pravosuđe koje ne radi svoj posao i štiti mame, tate, dajdže, dajžiće i ostalo ljudsko smeće. Sumnjam da će sudija koji je presudio protiv novinarke Emrić odgovarati za svoju neodgovornost i svu pretrpljenu duševnu i i svaku drugu bol štićenika ovih 10 godina. Za mnoge od njih je možda ova spoznaja prekasna? Kada se to desi znaću da je moja država na putu da postane pravna država. Da, umalo da zaboravim, da li je neko čuo da se Novalić oglasio? Pa kako bi , kad su mu partijske kolege u pitanju a treba bogami sačuvati i stranački buđet.
Međutim ima jedna dobra stvar koja potkrepljuje moje životno uvjerenje i stav. Slučaj novinarke Emrić u kome se čekalo na istinu 10 godina pokazuje da će doći vrijeme kada će se početi preispitivati (ne)odgovornost. Tito je 1943 napravio historijsku grešku kada je četnicima dozvolio da obuku partizanske uniforme. I devedesetih su, ali mi smo lekciju naučili. Nikave partijske uniforme neće sakriti onaj šljam koji je svojom deumaniziranom osornošću oskrnavio diječja prava štičenika Zavoda u Pazariću ali i svih drugih javnih ustanova.
Živim za to vrijeme kada ćete toj djeci jednog dana pogledati u oči!

Mr. sci. Edin Osmančević