JEZGRO DUBIČKE PUHALSKE MAHALE

Posted: 29. Oktobra 2019. in Intervjui

Poštovani Dubičani, komšije i prijatelji iz drugih gradova i regija. Danas pokrećem jedinstven mali projekat, kakav je rijetko u praksi, pod imenom “Jezgro Puhalske mahale” sa kojim želim pomoći da se sačuva uspomena na ljude i život ljudi koji su živjeli i koji sada žive u dijelu dubičke mahale Puhalo, koji sam nazvao jezgro Puhalske mahale. U tekst koji slijedi unio sam prema svojim saznanjima ono najosnovnije o svakom porodičnom domu i porodici koja je u tom dijelu ulice živjela ili danas živi. Na vas apelujem da tekst ili dio koji vas zanima pročitate i preko FB me obavjestite ako želite svoja saznanja o nekoj porodici ili njenim članovima dopuniti, ispraviti ili izbrisati. Na taj način ja i vi ćemo zajedno raditi na ovom projektu, ispisivati historiju, koja će po meni biti vrijedan dokument o ljudima i vremenu Dubice i Dubičana. Dakle “Jezgro Puhalske mahale” je naš zajednički posao. Kada tekst dobije konačnu verziju možemo dodati prikladne fotografije i ilustracije, pa zajedno odlučiti gdje još i na koji način ga publikovati. Možda ovo potstakne druge da prošire projekat na cijelu ulicu Puhalo i druge dijelove grada Bosanska Dubica.

JEZGRO DUBIČKE PUHALSKE MAHALE

U jezgru Puhalske mahale
svo prošlo vrijeme je stalo
i dovoljno životnog prostora
za sadašnje i buduće generacije ostalo.

Posebnu draž životu Dubice i Dubičana oduvijek su davale dubičke mahale, jer su odisale komšijskom ljubavlju, životnom toplinom, harmonijom, romantičnim zanosom i gostoprimstvom. Svaka od njih je nosila u sebi neka posebna obilježja, kojima su se ponosili njeni stanovnici. Jedna od njih je dubička mahala Puhalo.

U Puhalskom jezgru sa nasljeđem

U ovom tekstu predstavljam vam ljude, moje Dubičane, Puhalčane, koji su gradili svoj i naš svijet, a od kojih mnogih danas više nema. Želim ih oteti od zaborava. Oni su bili izvor života. S njima je nastao životorodni dio njihova svijeta, koji za nas i druge iza nas ostaje, a koji vrijedi sačuvati i oteti zaboravu. Dok se ne napravi digitalna dadoteka da čuva njihove dragocjene iskustvene spoznaje i stvaralačke vrijednosti, ove bilješke nekima će poslužiti da taj dio stvaralaštva ugrade u naša vrijedna životna dostignuća i ne dozvole da ih oduvaju vjetrovi i pokrije prašina zaborava. Oni su stvarali, uzdizali, obogaćivali i mijenjali ovaj svijet, naš grad, ulice našeg bitisanja, kako bi za sve nas postali i bili osnov životne sreće i izvor nadahnuća.

A mijenjanjem grada mijenjala se i dubička mahala Puhao, u kojoj sam nekad i ja živio, mijenjala se ali je i do danas očuvala svoju prepoznatljivu urbanu strukturu, inkorporiranu u kičmu skeleta grada Bosanske Dubice.

Moja mahala Puhalo, o kojoj vam pišem, proteže se od centra grada, sa raskrsnice puteva Prijedor – Kostajnica do naselja Krivdića Brdo, u dužini od oko 800 metara. Za vrijeme Titove Jugoslavije zvala se Ul. Mile Mećave, što je više bila poštanska adresa nego ime, jer je narod uvijek to gradsko područje zvao Puhalo. Čak je i novo stambeno naselje, koje je niklo osamdesetih godina prošlog vijeka na baštama Puhalčana s desne strane ulice dobilo naziv Novo stambeno naselje Puhalo. Agresijom na BiH i stvaranjem Republike srpske okupatori su promijenili ime grada Bosanska Dubica u Kozarska Dubica, a moje Puhalo, Ul. Mile Mećave, postala je Kninska. U ovom tekstu, sa galerijom likova iz vremena koje pamtim, predstavljenih samo u kratkim crtama, želim opisati dio Puhalske mahale, od početka do Puhalske džamije, koji sam uslovno nazvao Jezgro Puhalske mahale.

Molim svakog od vas, koji o ljudima i stvarima o kojima govorim imate važne šire spoznaje od mojih i želite ih dodati ili ispraviti neki pogrešan podatak, dodati neko zaboravljeno ime, da me obavjestite u komentaru preko FB ili na moju ličnu adresu, kako bi ovaj tekst dopunio i učinio potpunijim i sadržajnijim.

Jezgro Puhalske mahale

Puhalo je stara dubička mahala. Počinje iz centra grada, sa raskrsnice puteva prema Bosanskoj Kostajnici i Prijedoru, a završava pred Krivdića brdom, od kojeg nastavlja magistralna cesta ka Prijedoru. Negdje u sredini mahale, ali malo bliže centru, nalazi se Puhalska džamija sa mezarlucima, kraj kojih put vodi u dubičko naselje Binječka. Jezgro ove mahale čine kuće, poslovni i drugi objekti izgrađeni od raskrsnice na centru do džamije. Kada pođete iz centra grada ulicom Puhalo, iznenadite se koliko se za nepunih pola stoljeća promjenilo naselje i struktura stanovništva u njemu. Sve kuće u mahali, osim džamije i škole na početku ulice, uvijek su bile privatno vlasništvo u posjedu dubičkih muslimana, osim dvije kuće. Jedna od njih uz samu školu pripadala je kožaru Milanu Koteksu, koji se tu doselio 70-tih, a u drugu, do tada u posjedu porodice Pezić, doselili su 60-tih godina prošlog vijeka Drljići.

Puhalo od postanka nije značajnije mijenjalo svoj urbani izgled, osim što je osamdesetih godina prošlog vijeka sa desne strane ulice, na baštama i njivama Puhalčana, koje su od njih nacionalizovane, izgrađeno novo stambeno naselje Puhalo sa nekoliko stambenih zgrada i poslovnih objekata. U jednoj od njih su kancelarije Zajednice penzionog osiguranja. Na trotoaru, sa lijeve strane ulice, omladinci Puhala su 1963. godine zasadili drvored, koji je samo djelimično sačuvan. Puhalo je među prvim gradskim ulicama dobilo asfalt.

Većina puhalskih kuća do glavne ceste, kojom se odvijao frekventan saobraćaj prema Prijedoru, bila je ograđena drvenom tarabama. Dvorište ograđeno metalnom ogradom imale su samo kuće Ibre Babića, Halisa Delića, Enesa Delića... a kasnije i neke druge. Skoro svaka kuća je imala dvorište i baštu sa voćnim stablima. Najviše je bilo stabala šljive. Voćnih stabala, poglavito šljiva, bilo je na komšijskim međama. U dvorištu Hide Delića i Ice bio je crveni dud. Ponegdje je bilo i bijelih dudova.

Po završetku II Svjetskog rata u jezgru dubičkog naselja Puhalo mnoge porodice su ostale bez glave porodice. Domaćinstva su ostala na nezaposlenim udovicama i nedorasloj djeci. To se na drastičan način ponovilo i nakon agresije na BiH 1991-1995.g. Od početka srpske agresije na BiH, pa i nakon zaključenja Dejtonskog mira, mnoge kuće Puhalskog jezgra ostale su prazne ili je iz njih virila samo po jedna, obično ženska glava. Nažalost, ni danas nije drugačije, što ćete shvatiti kada pročitate tekst koji slijedi.

Tokom agresije na BiH, koja je u Bosanskoj Dubici počela već s proljeća i ljeta 1991. godine, svi muslimani Puhalske mahale, kao i drugi u Dubici, morali su svoju nepokretnu imovinu ostaviti srpskim vlastima i potražiti novi dom negdje u svijetu. Njihove stambene i poslovne objekte, zemlju i vrednije materijalne vrijednosti prisvojili su domaći i pridošli Srbi i neovlašteno koristili desetak godina. Tek nekoliko godina po uspostavi Dejtonskog mira, intervencijom Međunarodne zajednice, pretežan broj prognanih Bošnjaka vratio je otetu imovinu, ali se svojoj kući vratio samo neznatan broj njih, i to prvenstveno starijih. Žele okončati život ondje gdje su ga započeli. Materijalne vrijednosti, koje su do tada posjedovali, kao kućni namještaj, poslovni inventar, opljačkan je, a ako i nije pojeo ga je zub vremena. Dubičke vlasti se ni do danas za počinjeno nisu izvinile svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima, niti im omogućile siguran povratak, predviđen Dejtonskim mirovnim ugovorom.

U težnji da otmem od zaborava ovaj dio grada, u kojem sam se rodio, odrastao, radio i stvorio porodicu, sačuvan uspomenu na komšiluk i u vašem sjećanju oživim drage ljude koji su na neki način bili i ostali dio našeg života, pišem ovaj tekst. Svi oni su dio nas, ali i onih koji će iza nas doći.

Lijeva strana Puhalske mahale

Kada krenete iz centra grada i dođete na raskrsnicu puta koji vodi prema Prijedoru, s ljeve strane ćete vidjeti manji Spomen park sa visokim platanima. Na tim platanima i na vješalima postavljenim pored njih tokom Drugog svjetskog rata, na prvi dan bajrama 20.9.1944.g. ustaše su objesile 17 osoba sve tri vjeroispovjesti, tri skojevske muslimanke, katolkinje i pravoslavke. Na tom mjestu je do 70-tih godina prošlog vijeka bila pijaca poljoprivrednih i zanatskih proizvoda, dok nije preseljena na obalu Une. Do agresije na BiH taj dio grada pripadao je “Trgu Fadila Šerića”, narodnog heroja iz NOR-a. Prije drugog svjetskog rata tu su se u nizu pružali manji poslovni objekti: Klajina trgovina, Šnjacina krojačka radnja, Rizina kafana, Junuzova bosanska kuća “Inat” sa Husinim servisom za opravku radija i TV, a do njih je bila starija stambena zgrada na sprat, koja je pripadala preduzeću ŠIP “Kozara”. U prizemlju te zgrade jedno vrijeme je stanovao moj sestrić Rusmir Karat, dubički foto reporter i novinar, a na spratu familija Sekeli, iz koje ponikao poznati rukometni golman Vesna Sekeli Čaušević. U toku agresije Rusmirova familija je protjerana, stan im otet i trebalo je uložiti dosta truda i para da se stan vrati u posjed.

Prva zgrada na ulazu u ulicu Puhalo s ljeve strane bila je zgrada Osnovne škole sa prostranim dvorištem. Na njemu smo, dok smo bili đaci te škole, igrali lopte i pod nadzorom nastavnika Edhema Kalabića vježbali atletske vježbe. Školska zgrada je ozbiljnije oštećena u zemljotresu, koji je 26. i 27.10.1969. teško pogodio Bos. Krajinu i Bosansku Dubicu, pa je morala biti porušena. Neko vrijeme nakon rušenja školske zgrade, na tom prostoru je bila Autobuska stanica.

Na mjestu gdje se završavalo školsko dvorište,do školskog zahoda, bila je izgledna prizemnica, koja je mijenjala namjenu i stanare. Jedno vrijeme u njoj je bila apoteka. Nacionaliozvana je od nekog Hadžikadića i data na korištenje učiteljici Danici, a kasnije je u njoj živjela porodica općinskog činovnika Halida Torića. Kad su Torići preselili u svoju kuću, jedno vrijeme tu je bila brijašnica. Pored nje, uvučenu malo od ceste, sedamdesetih godina prošlog vijeka veliku kuću na sprat napravio je Milan Radmanović, kojeg su zvali Koteks, jer se bavio preprodajom kože, a u prizemlju kuće kasnije je otvorio gostionu. Njegovu familiju su sačinjavali supruga Manda, prijatna korpulentna žena i kći Dragica, koja se kasnije udala za jednog od dva sina trgovca Enesa Delića. Dragica je umrla i kuća je sada u ruševnom stanju i prazna. Jedna od najvećih i najljepših kuća Puhala sada je oronula, opustjela i zarasla u rastinje i korov.

Do Koteksove kuće u manjoj kući sa baštom punom voćki, živio je Hasan Vojniković, ćevabdžija, koji je ćevape prodavao ispred Gradske džamije. Stari Hasan je sam živio u toj kući. Bio je gluh ko top. Nije bio ženjen niti je imao familiju. Imao je samo nekoliko mačaka. Umro je od raka. Imao je rodbinu u Vojnikovićima, ali mu je blizak rod bila i moja tetka Senija Hasančević, koju je Hasan često posjećivao. Tamo sam ga bliže upoznao. Mene je ponekad zvao da mu dođem u kuću pomagati praviti ćevape, a s njim sam više puta išao i na zbor u Milića gaj. Nakon njegove smrti njegov posjed nasljedili su rođaci Vojnikovići. Krojač Muris Vojniković srušio je staru Hasanovu kuću i napravio veliku kuću na sprat za svoju familiju. Muris je bio krojač konfekcionar, oženjen s Nurom Čustić.

U daljem nizu, uz Hasanovu kuću, bila je izgledna kuća u modernom stilu, prava vila, sa bogatim stepenišnim ulazom s prednje i istim takvim sa zadnje strane, uz koju je bio veliki voćnjak sa raznim vrstama voća, od kojih su bile najdraže jabuke petrovke. Kao djeca dolazili smo ih krasti, a ispod jabuke je obično bio svezan ljut pas Reksi. U kući je živio Ibro Babić, vozač i automehaničar, sa suprugom Sekom i djecom Idrizom-Hidom i Fehimom. Uz kuću je bilo prostrano dvorište ograđeno klasičnom metalnom ogradom. Bila je to jedna od najljepših kuća u Puhalu. Obzirom da je kuća bila velika, sa širokim hodnikom, u jednom dijelu kuće Babići su povremeno držali podstanare. Više godina tu su stanovali Drago Pocrnić, visoki finansijski službenik u dubičkoj opštini, sa ženom i kćerkom. Njegova žena je bila svima draga i plemenita, da si je mogao na ranu previti. Kad je Drago umro, žena i kći su odselili. U toj kući, negdje 1965.g. nakon stupanja u brak, tu su stanovali moji dragi prijatelji Omer i Mirsada Karabegović. Ja i moja supruga smo ih tu posjećivali. Ibro je bio veoma popularan među nama djecom, jer smo od njega dobivali gumu iz točkova automobila, od koje smo pravili gumene praćke. A praćka je u to doba bila redovan rekvizit svakog djeteta. Ibrin stariji sin Hido oženio je kćerku poznatog sportskog radnika Smaila Tabakovića Emiru, koju svi zovu Seka. Oni žive u Zagrebu. U braku su stekli sina Edina, koji je inž. Informatike i Denisa, koji je filmski producent.

Kad pominjem Babiće, ne mogu se ne sjetiti dana 25.6.92. kada smo ja i moja supruga Hatemina iz avlije Zuhre Ćehajić, kod koje smo bili u posjeti, gledali kako četnici guraju rukama i udaraju nogama Ibrina sina Fehima u crvenu “Maricu”, koja je (kako smo kasnije saznali) kupila dubičke mladiće i odvozila ih u banjalučki logor Manjača. Fehim je bio samo jedan od 42 prekrasna dubička mladića koji su tog dana odvedeni u logor Manjača, iz kojeg su pušteni tek po završetku rata, i raseljeni u treće zemlje.

Skoro svako domaćinstvo sa obe strane ulice Puhalo imalo je iza kuće poveliku površinu zemljišta, koju je koristilo za sadnju povrća i sijanje različitih usjeva, najčešće kukuruza. Na tom zemljištu, izuzetom radi opšteg (opštinskog) interesa od vlasnika u vrijeme Titove Jugoslavije za smiješno nisku nadoknadu, izgrađeni su Srednjoškolski centar (koji je Dubica dobila kao poklon od Srbije nakon zemljotresa) i Gradska sportska dvorana.

Po okončanju rata jedan od moćnih srpskih preduzetnika je otkupio kuću i zemljište Babića i njihovih susjeda Ćehajića – Zuhre i njene kćerke Aide (čija je kuća u ratu devastrirana) na obližnjem Trgu “Fadila Šerića” i izgradio veliki stambeni objekat koji je povezao Puhalo sa Trgom “Fadila Šerića”, na kojem su i danas biste poznatih heroja NOR-a, među njima i bista narodnog heroja Fadila Šerića.

U dvorištu Ibre Babića, odmah uz kuću Džafera Šerića, šezdesetih godina prošlog vijeka izgradili su kuću sa lokalom, Muharem i Haska. Ne sjećam se njihova prezimena. Zemljište su otkupili, mislim, od Babića. Imali su više djece, kćerke Seniju, Murisu, Emsu i sinove Muhameda i Husu. Najstariji od njih bio je Muhamed, povisok mladić. Bili su to veoma pošteni i marljivi ljudi, koji su se brzo uklopili sa Puhalčanima. U prizemlju novoizgrađene kuće instalirali su “vatreni” mlin, koji je radio nekoliko godina, a kada im se kasnije pokazao nerentabilnim otvorili su prodavnicu, koja je pred rat zatvorena. Muharema su svi zvali Muharem mlinar. Sa mojom sestrom Najom bili su u prisnim prijateljskim odnosima. Ispred njihove kuće neko od članova obitelji je izgradio kuću na sprat, u kojoj je u prizemlju bila trgovina sa voćem i povrćem. Po okončanju agresije na BiH u njihovoj kući je otvorena pekara u kojoj se kruh i ukusno pecivo moglo kupiti preko cijelog dana.

Do njihove kuće, malo uvučena od ceste, sa grožđem ispred, bila je kuća obućara Džafera Šerića, koji je imao obućarsku radnju u Petrinji, nedaleko od Ćetavine ćevabdžinice. Na istoj lokaciji rođen je i živio Džaferov otac Suljaga. Džafer je rođen 1900, a preselio 1974.g. Sa ženom Šuhrom r. Mujagić, koja je bila veoma pametna i pronicljiva, Džafer je stekao sinove Ahmeta, Sakiba, Sabita i kćerke Hatidžu- Tidžu i Mirsadu. Svi su voljeli sport. Muški igrali u FK “Borac”, a ženske se u “Partizanu” bavile gimnastikom. Svi su stekli za to vrijeme zavidan stepen obrazovanja i imali zahtjevna zanimanja. Marljivo su radili, a muški su počeli formirati svoje porodice. U težnji da unapijede život Šerići su odlučili da sele. Kuću su prodali komšijama Krivdićima i preselili u Banja Luku. Sa njihovim odlaskom Puhalo je mnogo izgubilo. Prvi je Dubicu još u mladim danima napustio Ahmet, radi školovanja u Tehničkoj školi. Tamo se zaposlio, oženio se sa Tahirom i dobio blizance Amira i Admira, koji sada žive u Danskoj. U Banja Luku su za Ahmetom preselili Sakib, Sabit i Mirsada, a nakon Džaferove smrti i Šuhra. Sakib ima dvije kćerke i živi sa suprugom u Danskoj. Imaju četvoro unučadi. Sabit je do odlaska u Banja Luku radio u dubičkoj poreskoj upravi i bio oženjen s Banjalučankom Nermanom. U braku su stekli kćer. Iz Banja Luke su preselili u Rijeku, gdje je Sabit rano umro, a Nermana, Ahmet i njegova Tahira preminuli su u Danskoj. Ahmet je bio rukovodilac u banjalučkoj privredi, a Sakib je radio u knjigovodstvu.Tidža se 1965. u Banja Luci udala za banjalučkog profesora Fuada Galijaša i stekla s njim kćerku Arminu, koja sada živi u Gracu. Armina je udana za Dinu i imaju kćerku Enu. Nakon progona iz Banja Luke Tidža se nastanila u Danskoj, ali i sada rado posjećuje Banja Luku i misli na Dubicu. Najmlađa, Mirsada se u dala za Zulfikara Gačića – Edu i s njim je rodila sinove Mirsada i Seada. Nakon rata svi su živjeli su u Chicagu. Mirsada je u Avio kompaniji stekla penziju, nakon čega su se ona i muž vratili u Sarajevo, gdje i sad žive. Sinovi su im ostali u Chicagu. Sead je oženjen sa Elvisom.

Do Šerića su živjeli Halid i Havka Torić, a s njima i Halidova majka Rasima, starica dobrog zdravlja. Uz kuću su imali dvorišni objekat u kojem se ljeti kuhalo i boravilo, a u produžetku baštu, koja je dosezala do Pezića mezarluka. U toj kući nakon NOR-a su stanovali borci, a posljednji od njih bio je neki Stojaković. Kuća je ranije pripadala porodici Hadžikadić. Torići su u kuću doselili od kuće kod škole, na ulazu u Puhalo. Halid je bio službenik u dubičkoj opštini, radio na finansijskim poslovima i statistici. Imao je takav rukopis, da je pravio natpise za firme. Halid i Hatka su u braku stekli 4 sina i kćerku. Sinove Mustafu, Omera, Besima, Sulejmana i kćerku Nevzu. Mustafa je postao doktor – stomatolog, Omer bio klasan fudbaler, vrstan dribler, dubičkog NK “Borac”, a Besim je postao rudarski inžinjer. Jedno vrijeme radio u Rudniku Ljubija. Nevza se udala za nekog van Dubice, a Sulejman je bio automehničar i oženio se sa …. Omer je bio oženjen Asimom-Simkom Sevlić, kćerkom trgovca Rifeta –  Bikinog. Torići su bili dobri i karakterni. Volio ih je cijeli grad.

Do Torića kuće bila je fina prizemnica u kojoj je jedno vrijeme živio Ismet Pezić sa ženom Sijom i sestrom Ćamkom. Ismet i Sija su poznate dubičke sajdžije. Uz kuću je bila velika štala, u kojoj je Ismet imao konje, kakve je malo ko imao u Dubici. Tome svjedoči izreka, koja se mogla često čuti na sjelima, “Ismetovi konji asi”. Šezdesetih godina prošlog vijeka kuću su prodali srpskoj familiji Drljić Đuri i Radojki. Oni su držali krmke, i to je bila prilika nama djeci da ih vidimo uživo. Jedan od njihovih rođaka … bio je pripadnik organizacije “Mlada Bosna” i učesnik atentata na Ferdinanda. Drljići su nekud odselili… a njihovu kuću i zemljište je nakon ovog rata otkupio sin trgovca Sakiba Sevlića Ćeno, zet Bilježnikovce, oženjen sa Sakibinom kćerkom Nađom.

A na tom prostoru, do Drljića, bile su dvije kuće Mujičić Rasima i Fatime. Rasim je bio opštinski bilježnik, pa su njegovu Fatimu po mužu svi zvali Bilježnikovce. Imali su punu kuću djece: sinove Taiba, Saima, Sakiba, Muhameda kojeg su zvali Čik i Ahmeda kojeg su zvali Žilo, te kćerke Šemsu, Sakibu i Razu. Do ceste su imali visoku kuću na sprat sa dva ulaza obojenu žutom fasadom i drugu veliku u dvorištu, na koju se nastavljao voćnjak. Ova druga je porušena krajem šesdesetih, iako nije bila u ruševnom stanju. Na mjestu te kuće Bilježnikovce sin Ahmed – Žilo, kada je oženio Midhetu, kćerku puhalskog hodže Medanhodžića, napravio je dugu prizemnicu za svoju familiju.U toj kući je rođen Mirza, koji se oženio Jasnom Haskić, kćerkom brice Avde Haskića. Oni žive u Chicagu. Iza voćnjaka je bila bašta koja se protezala prema naselju Binječka. U voćnjaku su imali šadrvan, u kojem su Mujičići provodili popodneve, a muški pili i kartali. Muhamed Čik je bio priznat privrednik i uspješan direktor Građevinskog preduzeća, koje je u njegovo vrijeme bila nauspješnija dubička firma. Iz Dubice je otselio u Zagreb. Šemsa se bavila rukotvorinama i izdavala ženama vez, od kojeg su mnoge porodice ostale bez muževa u toku II svetskog rata nekako preživljavale. Druge mogućnosti za zaposlenje nije bilo. Izdavanjem veza bavili su se još Metić Rifat, Meleća, Daudova žena Eka, a kasnije i neki drugi. Moja sestra Naja je u vezu imala dugogodišnje iskustvo, pa je pretežno kreirala mustre (otpočinjala nove modele) i vršila popravke. To je bilo nešto bolje plaćeno. Vezlo se na đerđefu (drveni četvrtasti okvir u obliku stola, sa nogarama) i na tromilu (okrugli drveni obruč, pravljen od sita). Vezli su se stoljnjaci sa maramicama, vezle i kerale maramice za kićenje na svadbama, ženske bluze, peškiri…Zarada od keranja i veza bila je značajan prihod za žene, za koje nije bilo druge mogućniosti zaposlenja. Sve se to preko Zagreba i Ljubljajne izvozilo vani. Sjedište Šemsine firme bilo je u Zagrebu i Dubrovniku.
Saim je bio je stolar i imao dobro opremljenu stolarsku radnju, koja je jedno vrijeme bila u prizemlju kuće, sa ulazom od Veletalnića. U tom prostoru 70-tih godina Žilo je držao gostionu, sa baštom pod krošnjama šljiva i pečenjarom, gdje smo rado odlazili u predvečerja na jagnjetinu s ražnja. Saimov sin Naim živi u Rusiji i donirao je značajna sredstva za obnovu Čaršijske džamije, koja je porušena tokom agresije. Jedno vrijeme u kući je živio i Spahić Edhem – Spahija, opštinski tržni inspektor oženjen sa Zumrom, a imao je posinka Hidajeta i sina Raifa. Hidajet je bio dr.-stomatolog, a Raif vrstan rukometaš dubičkog “Partizana”. Iz Dubice je odselio, mislim, u Novi Sad. Tamo sam ga jednom prilikom susreo. Raza je teško oboljela i mlada umrla.

Bilježnikovce kuća je jedna od rijetkih u Puhalu, koja je tokom II svjetskog rata imala podrum, u koji su se na dan oslobođenja Bos.Dubice 27.4.1945. sklonile mnoge komšije. Tog dana su partizani iz Srbije sa domaćim sve muške izveli na trotoar ispred kuće i streljali, a spasili su se Veletalnić Meho i Alijagić Abdurahman, otac Uzeira Alijagića, koji je bio jedno vrijeme i predsjednik dubičke opštine, a umro 2018.g. u Chicagu kao izbjeglica. Tog dana je u Puhalu od Talića i Lelića kuća do centra, Leptihoru i Zulića mahali ubijeno 169 muslimana. Sve te Mujičića kuće više ne postoje. Nakon ovog posljednjeg rata, Mujičića zet Ćeno Sevlić, oženjen Sakibinom kćerkom Nađom, koji živi u Zagrebu, otkupio je zemljište od Boškovih nasljednika, Žilinih i drugih suvlasnika i na cijelom tom prostoru na kome su bile tri kuće izgradio veliku zgradu,u kojoj sada niko ne živi, a obilaze je samo ljeti i povremeno.

Između Mujičića kuće i kuće Mehe Veletalnića bila je bašta, koja je pripadala Mujičićima. Meho je bio mesar, oženjen sa Alemom. Imao je svoju mesnicu. I on je preživio streljanje ispred Bilježnikovce kuće, ali nije živio dugo nakon oslobođenja. Iza kuće su imali kuruzanu, dvorište, na koje se u širini oko 15 m nastavljala bašta prema Binječki. Na sred bašte je bila jabuka zelenika. Imali su sinove Muhameda i Ahmeda i kćerke Mevlidu i Feridu. Mevlida se udala za Behzada Bećirevića i od tada žive u Zagrebu, a Ferida se nije udavala. Muhameda su zvali Žicko. Bio je šef računovodstva u DRM, a imao rukopis za muzej. Za svoje preduzeće ali i za druge je ispisivao firme i razne obavjesti. Njegov brat Ahmed, koga su zvali Tanle, je imao te iste vrijednosti, bio boem. Pune 4 godine čekao je red za studij slikarsttva u Parizu. Živio je u Zagrebu, a preko ljeta dolazio u Dubicu i rado kopao u bašti. Muhamed je oženio kćerku Salke Šerića, zidara iz Pezića mahale, Najilu i s njom stekao sina Darmina i kćerku. Darmin je u Parizu završio Akademiju umjetnosti i postao cijenjen umjetnik. Ahmed se nije ženio. Nakon rata je dolazio u Dubicu i rado odlazio na Unu. Volio je voziti čamac sa dajakom. Jednom prilikom se nije vratio, pao je u vodu i ugušio se u plićaku, iako je bio izvrsan plivač. U Veletalnića kući sada živi samo Ferida. Kuća je nakon rata obnovljena, ali u istim gabaritima i na istom mjestu gdje je bila stara kuća.

Do Veletalnića kuće je bila Horozovića kuća, Mehmeda i Sulejmana- Sulje, sa dva ulaza sa strane. Na ulazu do Veletalnića živio je Mehmed Horozović, oženjen sa Hasibom, koju smo zvali Eba, a na drugom Suljo Horozović, oženjen s Fatimom. U ono doba žene su rijetko zvate po njihovim imenima. Tako su Ebu svi zvali Mehmedovce a Fatimu Suljince. Valjda zato što nisu radile u nekom preduzeću, već bile domaćice. I Mehmed i Suljo bili su obućari. Suljo Horozović je za ono vrijeme živio dugo. Umro 1962. godine, mislim u 76. godini života. Njegova djeca su sinovi Adem, Muharem i Ilijaz i kćerke Asija, Naima i Hata.

Mehmed je rano umro. Iza njega su ostali njegova žena Hasiba- Eba i sin Šaban. Eba je bila jako pogurena. Kad su u bosanske kuće umjesto sećija počeli unositi stol i stolice, modernizirao se i Šaban. Jedne prilike kad je Eba pošla sjesti na stilocu, neki nestaško joj je izvukao solicu, a ona pala na grbu i jedva došla sebi. Ali se sve dobro završilo. Kad je Šaban oženio trgovkinju Zubejdu, kćerku trgovca Mustafe Lelića, koga su zvali Prljak, iza stare kuće su izgradili sebi novu kuću. Šaban je radio kao majstor na TI “Knežopoljka”, a Zubejda bila trgovački poslovođa. Novu kuću iza stare, na svojoj strani, izgradio je i Muharem, koji je oženio Lutviju. Šaban i Zubejda su rodili dvije kćerke, Merimu i Samiru, a Muharem i Lutka sina Nedžada i kćerku Majdu, koja se udala u Zagreb za Branka. Tamo i sad živi.

Najstariji sin Sulje Horozovića Adem je nakon ženidbe sa Subhom izgradio kuću na bašti. U njoj su rođeni sin Edvin, kćerke Aida i Maida. Adem je radio u ŠIP “Kozara” kao činovnik, a njegova žena Subha bila daktilograf u opštini. Kada je njihova kuća srušena radi izgradnje škole, preselili su Banja Luku, gdje su izgradili kuću. Najstarija Suljina kćerka Asija udala se za Aziza Muftića. Živjeli su u Banja Luci, gdje su rođena njihova djeca – kćerke Menka i Zlatka i sin Zlatan – Zlatko. Mlađa od Asije Naima udala se u Veliku Kladušu za Đemala, kojeg smo zvali Ljudo i s njim stekla kćerku Mirsadu i sina Senada, koji je poginuo u posljednjem ratu. U Banja Luku se udala i najmađa Hata. U braku s Mujom rodila je kćerku Edinu. Muharem je jedno vrijeme bio obućar, a nakon toga službenik za osiguranje. Ilijaz je već u srednjoj školi preselio u Banja Luku, oženio se sa banjalučankom Džemkom. Njihova djeca su sin Emir i kćerka Lejla. Niz godina, sve do agresije na BiH, Ilijaz je bio Šef budžeta u opštini Banja Luka. Tokom rata izbjegli su u Ameriku, državu Vermont, gdje i sada žive. Emir i Lejla su stekli visoko obrazovanje i formirali svoje porodice. Šaban i Zubejda borave u inostranstvu, kao i njihove kćerke. Njihova kuća je prazna i oni u njoj borave samo neko vrijeme preko ljeta. Isti slučaj je i sa Muharemovom kućom. Lutka i Muharem žive u Americi na Floridi i samo povremeno dolaze kući u Dubicu. Tragičnim slučajem su ostali bez sina Nedžada, a njihova kćerka Majda je udana za Hrvata i živi u Zagrebu. Kuća Šabana Horozovića nakon rata u BiH ostala je prazna. U njoj borave samo neko vrijeme preko ljeta

Moj otac Sulejman Bećirević bio je prvi komšija Horozovića. U prvom braku mu je umrla žena, a drugi sa Lelić Fatmom okončan razvodom. Kada se udala za mog oca Fatma je imala iz prvog braka sinove Omera i Smajla i kćerku Ifetu, koji su 60-tih otselili u Zagreb i tamo ostali. Treći brak, u kome sam ja rođen, moj otac je sklopio sa Adilom Hasančević, koja je prije toga samo dva mjeseca bila udana za Dizdar Huseina. Husein je bio vrlo bogat. Imao je nekoliko kuća, a jedna od njih kasnije je postala Ćetavina pekara. Husein je zbog bračih razmirica prodao svu svoju imovinu i 1929. otputovao u Argentinu, iz koje se nikad nije vratio. Kratko po njegovu odlasku dobio je kćerku Naimu – Naju, koja nikad nije vidjela čak ni sliku svoga oca.

Ja, Zijad Bećirević, rođen sam, odrastao i oženio se u porodičnoj kući moga oca u ul. Mile Mećave, na broju 23 i u njoj proživio teške ali presudne godine za moju porodicu i porodicu moje sestre Naje. Novu kuću kod Une počeli smo zidati u junu 1970.godine. Temelj smo izgradili godinu ranije. Očeva kuća je srušena 25.7. 1974.g. jer je trebalo proširiti put koji je kraj nje vodio novoj školi. Pomogli su nam rušiti Tomić Josip i neki Franjo – Franc. Iz istog razloga srušena je kuća nane Mustafince u sokaku koja se našla na sred puta prema školi i kuća Adema Horozovića, koja je bila izgrađena na bašti. Ne zna se tačno kada je moj otac napravio kuću. Pretpostavlja se da je to bilo 30-tih godina prošlog vijeka. Vrijedi znati da je kuća u to vrijeme imala kanalizaciju i sergen ili hamam, koji je korišten kao kupatilo, u kojem se moglo prati i suđe. U toj kući ja sam rođen početkom Kozarske ofanzive 18.2.1942.g. U njoj je umro moj otac 1952.godine, kad sam imao nepunih 10 godina. U njoj sam odrastao i oženio se sa Hateminom Hatipović 29.11. 1966.godine. Godinu prije smrti (1951) moj otac je u kuću primio moju sestru Naju sa troje djece, Rusmirom, Azizom i Sulejmanom, koju je kad se razboljela ostavio suprug Rasim Nezirević, rodom sa Sane. Od tada smo imali samo jednu godinu sretnog zajedničkog života. Poslije očeve smrti nas šestoro je živjelo u kuhinji i predsoblju, bez ikakvih sredstava za život. Jedini prihod bila nam je kirija za sobu koju smo izdavali i zarada moje sestre Naje od veza. Sestra je imala obolenje kostiju, pa je nekoliko godina bila na liječenju u Kraljevici i Biogradu. Pune 2,5 godine morala je nositi željezni mider na leđima i ležati u drvenom koritu. I sada mi suze udare na oči, kad o njoj pišem. Bila je najveći patenik u Dubici. Taka bolesna morala je raditi. Čitav dan i noću uz gazenu lampu bocala je iglom, samo da nas prehrani. A kad joj je malo svanulo, kad je poodrasto njen sin Sulejman, napravio sebi kuću na mjestu moje stare kuće, ubiše ga, a time i i nju dotukoše. Imali smo mi i bašču, ali nam je oduzeta do kućnog praga za izgradnju nove škole. Opština nam je oduzela i prizemlje i postavila stanare, a mi dobivali kiriju u vrijednosti 1 kg govedine. Prva živa para i prva fasunga ušla je u našu kuću avgusta 1961. kada sam ja završio Ekonomsku školu u Prijedoru i počeo raditi u dubičkoj opštini. Neko vrijeme poslije sestrin sin Rusmir završio je zanat i počeo raditi, a par godina kasnije i kćerka Aziza. Bili su to dani obnove i procvata. A svih tih teških godina u našoj kući su mnogi stanovali, proveli sretne godine života i iz nje napravili najznačajnije korake u budući život. Bile su to porodice: Mustafe Kive – Spahića, opštinskog činovnika Muharema Ljubijanca, krojačica Zuhre i Zilhe Ćejvan, mesara Sulje Delića i ledični stanari, samci: vererinarski tehničar Milan Petrović, sekretar dubičke Zem. zadruge Pero Gligić, učiteljica Olgica Pušibrk, nastavnica Dragica Vukelja, neki Milorad, a potom prve komšije Idrizovići dok su srušili staru a gradili novu kuću. Pored naše kuće se išlo u sokak u kojem su bile kuće Murata Metića, koji je bio gradski telal, Kemala i Taze Delić, pekara i kuća Sulje Ćejvana, kuća nane Mustafince, a zadnja u tom redu bila je kuća Hašima Jahića, a do nje kuća Ibre i Razije. Od tih kuća ostale su samo neke, a i te su prazne. Ko želi znati više o ovom dijelu Puhalskog naselja može naći na Google pod naslovom “U sokaku nane Mustafince”.

S druge strane sokaka bila je kuća Ibre Ključaninina, a do nje uz glavnu cestu, Delića kuća, na sprat sa dva ulaza. U njoj su živjeli Omer Delić i Omerovce sa porodicom. Na ulazu do sokaka u prizemlju je živjela Hida Delić sa kćerkom Rasimom, a na spratu je bila Bisera Delić. Obe su tokom rata ostale bez muževa. Hida je imala kćerku Rasimu i sina Ibrahima, koji je poginuo u JNA prilikom iskakanja iz aviona padobranom. Rasima je bila krojačica, a udala se za Gradiščanca Litrić Đulagu, koji je radio u štampariji dubičke Papirnice kao slovoslagač. U braku su stekli sinove Ibrahima i Zlatka. Obojica su tokom rata otjerani u banjalučki logor Manjača, koji su preživjeli, a potom iseljeni u treće zemlje.

Na drugoj strani Delića kuće živjela je Delić Mina, koja je rano ostala bez muža Omera. S njim je rodila sinove Enesa i Ediba i kćerke Minu i Asimu. Mina je bila učiteljica, a udala se u Ljubiju za čovjeka koga su zvali Tarzan. Asima je jedno vrijeme živjela u staroj kući, a nakon udaje preselila u novi stan u stambenom naselju Puhalo, koji je dobila od firme. Tokom rata iz stana je istjerana, ali ga je nekoliko godina kasnije po završetku rata vratila u posjed. Enes i Edib su bili poznate trgovačke poslovođe. Svaki je sebi napravio kuću. Enes je oženio Sajdu Travačnić i s njom pored stare kuće izgradio lijepu prizemnicu, u kojoj su rođeni sinovi Enko i Nerko i kćerka Nerma. Pred rat Nerko je obolio i umro. Bio je oženjen kćerkom Milana Koteksa Dragicom. I Dragica je umrla. Nerma je u Zagrebu završila pravo, tamo se udala i ostala tamo živjeti. U trgovini je radila i prijedorčanka Timka, koju je Edib oženio. Doveo je u staru kuću, a kasnije su preselili na Urije, u Moštaničku ulicu, gdje su izgradili prizemnicu. U njoj su rodili kćerku Murisu, koja se udala za Velimira, sina prosvjetnih radnika Đorđa i Dragice Kučinar.
Tokom rata Delića kuća je porušena, a Ibrahim, koji se vratio u Dubicu počeo je na istoj lokaciji graditi drugu, koja je još nedovršena. Ibrahim sa suprugom i danas živi u kući Tabakovića, izgrađenoj na bašti Suljage Tabakovića. Jedno vrijeme nakon II Svjetskog rata u Delića kući je živjela i Hanife, sestra Hidina, koja se udala u Prijedor, i njeni sinovi Fikret, po zanimanju konobar, Hikmet i Ismet- Itan Avdić, koji je radio u Elekto Bos.Dubica i bio oženjen Gordanom.

Uz Delića kuću, nešto povučenije od ceste, kuću je izgradio zidar Pekić Ibrahim, iz Brčkog. U braku sa Esmom Kišmić, ženom velikog veselog srca, stekao je sinove Fuada i Zijada. Fuad je jedno vrijeme radio kao ložač u opštini, a kasnije u TI “Knežopoljka”, a Zijad je bio veoma ugledan trgovac, aranžer i firmopisac u trgovačkom preduzeću DRM. Ibrahim je kao vrstan majstor izvodio različite građevinske radove, izgradio i opravio mnoge kuće u obe Dubice. Njegovo djelo je bakarni krov na Manastiru Moštanica u planini Kozari. Ja i moj drug Spahić Salih, dok smo išli u srednju školu, asistirali smo mu pri uređenju vanjske fasade na kući Bekira Seferovića. Jedno vrijeme Fuad je živio u očevoj kući, a kasnije izgradio kuću na Urijama i u nju preselio. Zijad je nakon ženidbe sa Ezitom Lelić na širokom prostoru do ceste izgradio katnicu, u kojoj i sada živi, ali u drugom braku, jer mu se prvi raspao tokom rata. Nakon Ibrahimove smrti samo nekoliko dana kasnije umrla je i njegova žena Esma, što je bilo šokantno za sve građane Puhala, ali i Dubice. Roditeljska kuća je ostala prazna i u njoj niko ne živi, a održava je Zijad Pekić, koji je sa suprugom boravi u vlastitoj kući, u kojoj je preživio rat. A slično se dogodilo i sa bračnim parom Čaušević Ilijazom i njegovom suprugom Zumrom. Kratko vrijeme po smrti Ilijaza od tuge je presvisnula i njegova supruga Zumra. Njihova povezana smrt je pokazala koliko je bila jaka njihova ljubav, koja ih je do smrti držala u braku.

Mnogo vremena ranije, prije nego su Pekići izgradili svoje kuće, zadnja kuća do sokaka, koji se zvao Islića sokak, bila je kuća u kojoj je živjela Meleća Kišmić, majka krojača Mustafe Kišmića. Po završetku NOR-a u njoj je održavana mektebska nastava. Tu kuću su od Kišmića kupili Jogići, koji su u Dubicu doselili iz Bužima. Moglo je to biti 1963/64. Porodicu Jogić sačinjavali su Ibrahim, njegova žena i dva sina, Izet i Ismet. U kući je ostao mlađi Ibrahimov sin Ismet, a stariji Izet, koji je bio borac ABiH, sada živi u Bihaću sa svojom porodicom.

Sa jedne strane Islića sokaka su Puhalski mezarluci i džamija, a u dubini sokaka, uz same mezarluke, je kuća Razimovce Islića. Njeno ime je bilo Mina. Zašto su je zvali Islića, ne zna se, jer njen muž je bio Razim Tuzluković. Pred njihovom kućom je bio visoki dud. Njihova djeca su sin Ćazim i kćerka Asima. Ćazim je bio vatrogasac i svirao u vatrogasnom orkestru. Stasitog i visokog bilo ga je fino vidjeti sa pleh muzikom na Prvomajskoj paradi, priređivanoj svake godine za uranak. Ćazim je oženio Asiju, koju su svi zvali Sija, a bila izuzetno cijenjern ugostiteljski radnik, i s njim stekao sinove Lalu i Faruka. Sijin odnos prema mušterijama, kad je radila u dubičkomn Zdravljaku, hvali i Dilista Međedović u svojim memoarima “Biseri Bosanskodubičke sehare”. Oni su živjeli u prizemlju kuće, a na spratu je bila nane Rasima i njena Asima sa svojom familijom. Asima se udala za Osmana Dautovića, iz Bužima, koji je nakon onog rata bio sekretar dubičke opštine. U braku s njim rođen je sin Hazim, poznatiji kao Majki i kćerke Vasvija – Seka i Hasnija. Vasvija se udala za dr. Hazima Oreščanina, a kad je 1991. počela agresija na BiH stavila se na čelo Mirovnog dubičkog pokreta u pokušaju da se zaustavi rat i bila prva koja je svoj život posvetila zbrinjavanju prognanih Dubičana u Njemačkoj. Zahvaljujući njoj u spašavanju i zbrinjavanju prognanih Dubičana u Njemačkoj posvetio se humanista Martin Fischer. Njegovim konvojima iz Dubice je izašlo blizu 3.000 prognanih. Nakon rata Vasvija je živjela s mužem i djecom u Austriji, a 2019.g. je iznenada umrla. Njena sestra Hasna, medicinska sestra, sa djecom i unučadi živi u Linzu, Austrija. Šok za njihovu cijelu familiju i cijeli grad bilo je ubistvo (s početka rata) njihova brata Hazima poznatog kao Majki. Njegov ubica Stojan Zgonjanin je amnestiran odgovornosti, što je dodatni bol zadalo svima u familiji. Hazim je bio oženjen sa Gordanom i s njom stekao dvoje djece. Živjeli su u kući izgrađenoj neposredno uz staru Razimovce kuću. Nakon ovog rata njihove kuće su porušene i ostale su samo ruševine.

Nekoliko desetina metara dalje od Razimovce kuće ranije je bila mala prizemna kuća stare nane Zibe, uvijek svježe okrečena u bijelo. Ziba je svekrva Razimovce. Imala je dva sina, Razima i Teufika, koji je davno napustio Dubicu. Sa Zibom su živjela dva njena unuka, sinovi od Teufika Tuzlukovića. Stariji Šefik i mlađi Hasan. Njihova majka je bila iz Bos. Krupe. Stariji je još kao mlad nekud otselio. Ziba je u Dubici bila poznata kao najbolja za salivanje strave, pa su joj svi dolazili i dovodili svoju djecu, da ih oslobodi stresa. Malo koje dijete je odraslo, a da mu nije salivana strava. Bilo je to kao vakcinacija, samo ne prije već nakon stresa. Zibin unuk Hasan je završio automehaničarski zanat kod Banjca (pokretača i voditelja Autoškole) i jedno vrijeme radio kao automehaničar. Nakon njegova odlaska u Zagreb i smrti nane Zibe u njihovoj kući, dok nije porušena, jedno vrijeme je živio Paratušić Derviš- Dedo iz Kozarca sa svojom familijom.

A do Zibine kuće, na bašti, koja se pružala prema cesti, u maloj kućici živjeli su Fata i Ahmet, koji su došli iz Sunje. Njihova kćerka Zlata se udavala tri puta. U prvom braku je stekla sina Šerifa, u drugom sa nekim Hadžićem iz Kozarca Šefika, a u trećem sa Dervišem- Dedom Paratušić, koji je bio pružni radnik, kćerku Adilu. Njihova kuća je srušena. U Dubici sada živi samo Šefik sa svojom porodicom, a napravio je kuću negdje na obilaznom putu. Jedno vrijeme je bio u Njemačkoj, ali se vratio. Njega Dubičani znaju kao Šefika Zlatinog.

S ljeve strane Islića sokaka bile su još dvije kuće. Jedna od njih izgrađena u bosanskom stilu je vakufska i u njoj su stanovali imami Puhalske džamije. Sada je prazna i obnavlja se. Jedan od prvih imama Puhalske džamije kojeg pamtimo od 1937.g. bio je Omer Taletović, a 1946/47 naslijedio ga je Muhamed ef. Medanhodžić, kojeg se i ja sjećam. Imao je sina Midhata, koji je postao visoki oficir JNA i kćerku Midhetu. Midheta se udala za Mujčić Ahmeda – Žilu i s njim rodila troje djece. Medanhodžića je 1957. zamijenio ef. Barak, a ovoga 1959. g. Hivzo ef. Gušić, koji je došao iz Bužima. Ef. Gušić je bio oženjen sa Dervišom r. Dedukić i s njom je stekao sina Bedrudina i kćerke Bedriju, Suadu i Azru. Himzin sin Bedrudin je poznati bh. novinar i jedan od najvećih patriota BiH, koji se i danas preko svoga internet portala aktivno bori za dobrobit Bosne i njenih naroda. Postigao je svojevrstan rekord, obavio i objavio preko 1000 intevjua sa poznatim ličnostima kulturnog i političkog života BiH i okruženja. Oženjen je sa Mirsadom i imaju dva sina, Dženana i Saida. Iz Dubice su Gušići preselili u Banja Luku, u kojoj je do pred sam rat Bedrudin bio predsjednik IZ-e. Nakon progona iz Banja Luke on i njegova porodica nastanili su se u Americi, gdje i danas žive. Kada je (25. 8. 1965). Himzo ef. Gušić preselio u Banja Luku, kraće vrijeme je službovao neki visok mršav hodža iz Krajine, a poslije njega je došao Mustafa Aljević iz Trnova i ostao u Dubici do agresije. Aljević je obavljao vjerske obrede u više dubičkih džamija, a ostao je na dužnosti imama punih 28 godina, sve do maja 1993.g. kada je sa ostalim dubičkim Bošnjacima protjeran u Njemačku, gdje i sad živi.

Druga, manja prizemna kuća u Islića sokaku, tek kasnije adaptirana, pripadala je Adeviji Ćejvan, koja je tokom rata ostala bez muža, sa puno djece. Radila je kao podvornica u Osnovnoj školi “ Franjo Kluz”. Sa malom platom teško je bilo prehraniti kćerke Seniju i Sakibu i sinove Omera i Ibrahima, poznatijeg po nadimku Banja. Najstarija Senija se udala za željezničara Salku i s njim rodila više djece, kćerku Izetu, sina Iska. Živjeli su na Urijama gdje su izgradili kuću. Omer se oženio sa sisčankom i preselio u Zagreb, gdje je radio kao vozač tramvaja. Banja je bio krojač, a radio je u TI “Knežopoljka”. U braku sa Novljankom Zumretom stekao je sina i kćerku. Živjeli su na Urijama gdje su izgradili kuću. Banja je imao prirodni dar za slikanje, a bio je i dobar pjevač. Prerano je napustio ovaj svijet. Zidovi nekih dubičkih kuća i danas su ukrašeni njegovim slikama. Sakiba je u braku sa Hazimom Džinićem iz Žepča stekla sina Muhameda, koji se već u prvim danima agresije na BiH oglasio u poznatom časopisu “Dani” s tekstom “Život u okupiranom gradu – Bosanska Dubica”. Sakiba i Hazim su prerano umrli, a Muhamed napustio kuću koja je nakon rata ostala prazna. U njoj trenuto živi stanarka Savka.

U prvoj kući do džamije, na skretišu u Binjačku, živio je Edhem Edo Dizdar. Bio je oženjen s Maricom, koja je bila učesnik NOR-a i aktivna u radu SUBNOR-a. Stekli su sinove Edu i Zlatka, a ovaj prvi je pšoginuo u saobraćajnoj nesreći 1980. u 30. godini života. Kad je Marica umrla, Edo se oženio s Muhibom, za koju mislim da je došla iz Bužima.

Jezgro ulice Puhalo, koje želim predstaviti ovim tekstom, završava se Puhalskom džamijom. Ova džamija je jedna od četiri dubičke džamije. Izgrađena je 1892.godine, a obnovljena 1903.g. Ispred džamije su visoka lipa, naknadno dograđena mejthana i ulazna kapija s glavne ceste. Sa lijeve bočne strane su mezarluci, koji se protežu do Ćejvana i Dautovića, a s desne put koji vodi u dubička naselja Binjačku i Urije. Puhalska džamija je obnovljena tokom 1963.godine, kada je podignut debeli zidani minaret, kasnije zamijenjen novim prilikom gradnje mejthane.

U toku agresije na BiH porušene su sve dubičke džamije, a među njima i Puhalska. Nakon rata je ponovno obnovljena i otvorena 6. Avgusta 2006.godine. Za obnovu džamije sredstva su obezbjedili prognani Dubičani. Dr. Faruk Tabaković je donirao novac za minaret, a Sefer Denijal sa još nekima pomogao da se postavi nova ograda oko mezarluka. Dr. Faruk živi u Bihaću i već je nekoliko godina je u komi, nakon saobraćajne nesreće koju je doživio u Bihaću dok je vozio bicikl.

U dijelu ulice Puhalo, koji se proteže od Puhalske džamije do Krivdića brda živi približno isti broj stanovnika kao u prednjem dijelu. Ne poznajem sada dovoljno taj prostor ni strukturu stanovništva u njemu, pa sličan opis ovom mom ostavljam u amanet nekom drugom, ko bolje pozna to područje. U ovom tekstu navodim samo nekoliko bitnih činjenica. Nedaleko od Puhalske džamije, na desnoj strani od Prijedorske ceste, do šesdesetih godina prošlog vijeka bilo je nogometno igralište NK Borac, a par stotina metara dalje Gradska ciglana, koja je prestala s radom 70-tih, a na tom prostoru, koji je sa objektima otkupio DRM, izgrađen je savremeni Distributivni centar za snabdjevanje i skladištenje robe. Stotinjak metara dalje uz desnu stranu Prijedorske ceste je Benzinska pumpa, a na okuci, na kojoj se zavržava Puhalo, je kuća Mehmedalije Majdanca, u kojoj je godinama bila prodavnica prehrane.

Desna strana Puhalske mahale

Prva zgrada s desne strane ulice Puhalo, kada se ide u pravcu Prijedora, je bila u vlasništvu Škara Stojana. Mislim da je od iz sela Verije. Jednom stranom pripadala je ulici Puhalo, a drugom ulici Petrinja. Stojan je stanovao sa ženom na spratu. Prizemlje zgrade prema ulici Petrinja sastojalo se iz dva manja lokala. Jedan sa dvorištem iznajmljivao je Sodar (kojem sam zaboravio ime) i koristio za proizvodnju sode, koju je u specijanim flašama isporučivao svim dubičkim ugostiteljima. Njegov specijalitet bio je obojeno piće kraher, koji su rado pili stariji, a mi djeca obožavali. U omanjem drugom lokalu bila je prodavnica kruha, pred kojom sam više puta satima čekao da kupim kruh, a kada se rasproda, a mene ne zapadne, odlazio kući plačući i promrzao od zime. Bilo je to u godinama od 1955. do 1960.g. Tada je Stojan preuredio prostor i napravio lokal u kojem je Nafija Alijagić otvorila frizersku radnju i u njoj ostala sve do rata. Sa Nafkom je jedno vrijeme radila frizerka Asima, sestra dubičkog šarmera Ace, a kasnije njena sestra Šaha. Na drugoj strani zgrade izvjesno vrijeme bila je fotografska radnja nekog fotografa Stakića, a kasnije gostiona, koju je duži period držala zgodna crnka Paula, udana za Miću Jaginog, koji je radio u poreskoj upravi. Pred tom gostionom dogodilo se prvo ubistvo s kojim je naznačen raspad Jugoslavije i najavljeno krvoproliće nad muslimanima. Ubijen je Nezirević Sulejman, dubički mesar, otac troje djece, a ubili su ga 23.8.1989.godine prvoobučeni dubički četnici, tek pristigli sa obuke u Srbiji, Maslić Željko, Bijelić Rodoljub – Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen. Vjeruje se da je Sulejman prvi šehid Dejtonske BiH. Neko vrijeme po tom Paula je zatvorila lokal i odselila iz Dubice.

U manjem objektu, do Bifea “Kod Paule”, bila je Brijašnica Čustić Huseina kojeg su zvali Crni. Nakon formiranja Brijačke zadruge u Bos.Dubici bio je, uz Ibrahima na Urijama, jedini muški frizer koji je duže vrijeme opstao kao samostalni zanatlija. Njegova kćerka Enisa udana je za Sakiba Sevlića. Žive u SAD i imaju dva sina.

Nekoliko metara od Brijašnice, preko puta Osnovne škole, bile su tri kuće, štala i kuruzana familije Dizdar. Glava porodice je bio Hadži- Mehmed. Imao je tri sina: Uzeira, Mustafu, Ismeta i tri kćerke: Fatmu, Sajdu i Hatidžu.
Prva kuća do ceste, imala je dva ulaza. U njoj su ranije živjeli Hadžići: Halid i Fadila r. Šerić sa sinovima Enisom i Đemilom i kćerkama Enisom i Feridom. Enis je bio građ. tehničar i preselio je u Banja Luku. Đemil je bio vozač, radio u Tekstilnoj, a preselio u kuću izgrađenu uz Unu, u produžetku Bećirevića mahale. Enisa se udala za nastavnika fiskulture Milenka Toromana, a Ferida, po zanimanju farmaceut, za Draška Balvanovića, sina poznatog dubičkog ljekara Franje. U toj kući, na jednnom ulazu, kasnije je živio Hadži Mehmedov sin Mustafa, po zanimanju trgovac, sa porodicom, koji je radio u prodavnici tekstila, a na drugom Uzeir Dizdar, koji je bio glavni poslovođe na dubičkoj Ciglani, koja je svoje proizvodne pogone imala u Puhalu, nedaleko od puhalske džamije, uz Begov voćar. Mustafina djeca su Muharem, Mina i Mujo, a Uzeirova Hasan, Asim, Salih i Sena. Nedaleko od ove kuće bila je jedna žuta kuća u bosanskom stilu, u kojoj su se mjenjali stanari. Pripadala je Ismetu. Ismet se ženio dva puta. Sa prvom ženom imao je kćerku Fatimu, a sa drugom, Hankom, sina Fudu. U prizemlju Ismetove kuće jedno vrijeme su stanovali Vasvija Sultanić sa majkom Selimom i sestrom Aišom, a poslije njih Gojko i Enisa Đozića. Kratko vrijeme su tu stanovali moja Ziza i njen Sakib Ćejvan.

Hadži Mehmed Dizdar je živio sa hadžinicom i djecom dok nisu odrasli i odvojili se u velikoj kući na sprat. Druga velika kuća Dizdara u bosanskom stilu bila je u prostranom dvorištu. U jednoj od tih kuća živjela je moja majka Adila Hasančević, kada se udala za Huseina Dizdara. Brak se raspao nakon par mjeseci, a moja majka je kćerku Naimu- Naju rodila u porodičnoj kući u Delića mahali, koju njen otac nije nikad ni vidio, jer je nakon raskida braka prodao svu svoju imovinu i otselio u Argentinu, iz koje se nikad nije vratio. Bio je veoma bogat, imao nekoliko kuća, a jedna od tih bila je i Ćetavina pekara.

Osamdesetih godina prošlog vijeka u prizemlju Hadži Mehmedove kuće Uzeirov sin Asim, oženjen s doktoricom Angelom, otvorio je pekaru, u kojoj se 24 sata proizvodio italijanski kruh. Vruć kruh i pecivo moglo se kupiti u svako doba dana i noći. Rado su ga kupovali i jeli mladi u ranim jutarnjim satima, pri povratku sa sjedeljki. Kad je počela agresija na BiH, pekara je među prvim objektima minirana i zapaljena, što je Dizdare prisililo da napuste Dubicu. Taj prostor na kome je bila kuća Dizdara i u njoj pekara sada je očišćen i ograđen daskama. Tužno da ne može biti tužnije, reče mi jedan od prolaznika kojeg sam jedne prilike susreo upravo u tom dijelu ulice. Mustafin sin Hasan, elektro inžinjer, pred rat je bio upravnik dubičke pošte, a umro je 2018. g. u Sarajevu, gdje je živio nakon rata.

U prizemnoj zidanici, uz Dizdare, pored trafo stanice, živjeli su Mujadžić Mujo i Suvada. Mujo je bio sekretar u Vodnoj zajednici ili Građevinskom preduzeću. Imali su dvoje djece, sina i kćerku. Njihov sin Rejhan-Neno je kao dječak umro zbog zapetljaja crijeva, što je bilo šok za porodicu, koja se od toga teško oporavila.

Uz Mujadžića kuću bila je bosanska kuća na sprat s podrumom, koja je pripadala Hadžimehmedu Dizdaru, a porušena pedesetih godina prošlog vijeka, i ja je jedva pamtim. Od stranara koji su u njoj stanovali, moglo se kupiti suho meso, sanska pastrma. Na tom mjestu kuću je kasnije napravio trgovac Halis Delić.

Stara Delića kuća postala je pretijesna za nekoliko sve brojnijih Delića porodica, koje su u njoj živjele. Zato je trgovac Halis Delić, sin Bisere, kupio zemljište na kom je bila kuća Hadžimehmeda Dizdara i počeo gradnju kuće. U braku sa Ćimom stekao je Halis sina Sulejmana i kćerke Mensuru i Mirsadu. Halis je bio uvažen građanin i cijenjen trgovački poslovođa, a Ćima je radila u firmi “Kooperacija” i vodila mesnicu. Još dok je bila vrlo mlada radila je u dubičkoj mljekari, koja je bila na putu prema Bos.Gradišci. Halis je bio strastan ribić, pa smo mu mi djeca na đubrištima kopali gliste i mrmke, a on nas za to dobro nagrađivao. Nažalost u novoizgrađenu kuću Halis nije preselio, jer je još mlad teško obolio i nakon kraće bolesti preminuo. Kada je Ćimina mati, koja je živjela u Binječki, ostarila i nije mogla da se sama o sebi brine, napustila je svoju kuću i doselila kod njih. Živjeli su složno, stariji se poštovali a mlađi školovali. Ćima je rat preživjela u Dubici u svojoj kući, u koju se i samo preko ljeta sakupe njena djeca i unučad. Nakon rata Sulejman sa svojom porodicom živi u Njemačkoj, kao i Mirsada koja je inž. lake struje. Kada im majka Ćima ode u posjetu, obično preko zime, kuća ostaje prazna.

U starijoj bosanskoj kući, sa nadstešnicom od vinove loze, preko puta Šerića kuće, živjela je starica Ibrahimovce Krivdić sa unukom. Mislim da mu je bilo ime Muharem, a zvali smo ga Mamonja. Volio je golubove i uvijek je imao nekoliko lijepih parova, koje je znao mijenjati s drugima ili prodavati. Ponosio se krunašima, koji su u to vrijeme bili rijetki i skupocjeni. Njegov hobi je bio i sakupljanje maraka, koje je znalački trampio sa drugima. Imao je marke država za koje smo tek tada prvi put čuli. Svake godine preko ljeta u posjetu im je dolazio iz Zagreba rođak Dado, mog uzrasta. Sva puhalska djeca su se s njim rado družila, jer je iz Zagreba donosio žvake, za koje se tada u Dubici malo znalo. Dijelio ih je i nama da ih kušamo, a nekima je davao i cijele. Nakon smrti njegove nane Mamonja je preselio u Zagreb i nije se više nikad vratio. Kasnije se pričalo da je preselio u Rijeku. Imala je Ibrahimovce i kćerku Nasihu i Ifetu, koje su živjele u Zagrebu. Ibrahimovce je bila u rodu s Krivdićima, pa su kuću, koja je bila u ruševnom stanju, otkupili Krivdići.

Kuću i zemljište od nasljednika Mamonjine nane kupio je Hamdija Krivdić, najmlađi od Krivdića, i na tom mjestu izgradio kuću za svoje domaćinstvo.

U daljem nizu kuća s desne strane Puhalske mahale bila je prizemnica sa velikom prostranom štalom, koja je pripadala porodici Sadika Krivdića, koji je bio oženjen sa Tifom. Imali su sinove Fadila, Džemila i Hamdiju i kćerke Đemilu, Fadilu i Šefiku. Fadila je bila najstarija. Udala se u komšiluk za Asima Alijagića kojeg su zvali Rođo i s njim stekla dvoje djece. Hamdija je bio mog uzrasta, i najmlađi u porodici Krivdić. Krivdići su se bavili poljoprivredom i bili vrlo marljivi. Uz njihovu štalu bilo je veliko đubrište, na kom su ribari išli kopati gliste i mrmke, koji su se tada koristili kao mamci pri ribarenju. Uz kuću su imali veliku površinu zemljišta, na kojoj su sadili razno povrće. Imali su kola, konje i fijaker, sa kojim su vozili putnike na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu, udaljenu 7 km od Bosanske Dubice. Fijaker je obično vozio Džemil. Tokom agresije na BiH Đemil je nestao i više se nikad nije čulo za njega. Vjerovatno prilikom svoje posljednje vožnje fijakerom.

Kuću s podrumom uz ivicu trotoara, koja je međila sa Krivdićima, šezdesetih godina p.v. kupio je Talić Razim, koji je do tada živio u porodičnoj kući na Krivdića brdu. Kuća je do tada pripadala Sevlić Ibrahimu i njegovoj supruzi Zahidi. Imali su kćer Mejru, koja je preživjela Blajburg i sina Ibrahima, koji je bio mašinski tehničar i radio u Capragu, predgrađu Siska. Za stanovanje je korišten samo sprat kuće, a u podrumu je Razim držao konje. Prije nego je Razim postao vlasnik kuće u njoj su stanovali Hida (udala se kasnije za ugostitelja MehuKora) sa sinom MuharemomHarom i kćerkom Ezitom. Razim je živio sa ženom Bibom. U braku su stekli dvoje djece. Razim je imao konje i kola sa kojima je vršio usluge prevoza. Najviše je radio na sječi šume i prevozu šumskih sortimenta. Sječa se neko vrijeme vršila ručnim pilama, koje su zamijenjene motornim. Bio je to veoma težak fizički posao. Razim je bio snažan, ali je trebao veliki napor više ljudi da se posjeku, utovare i prevezu teška stabla duga desetinu metara. Kada sam 1970. počeo graditi kuću išao sam sa Razimom i još nekoliko drugih prevoznika u šume Predore u Hrvatskoj Dubici, gdje smo posjekli i odatle dovezli 80 brestovih stabala, potrebnih za dva krova. Meni i mom tetiću Ademu Rakoviću. Za prevoz preko mosta morali smo koristiti 6 konja kao zapregu da prevuku teške terete u nekoliko kola. Uslugu tih dragih ljudi nikad neću zaboraviti, jer njihov predan rad ne može se platiti nikakvim parama.

Dok je u kući ( koju je 80-tih kupio Razim Talić) bio Ibrahim Sevlić, njihove prve njihove komšije, s kojim su dijelili zajedničko dvorište, bili su Ahmo Ćejvan i Fata sa kćerkama Zuhrom, Alemom, Šemsom i sinom Abdulahom, koji je bio električar. Znamo ga po imenom Avdo. Nakon što se Šemsa udala za Ediba Haipovića i odselia u Sisak ili V. Goricu , oženio se i Avdo i napravio kuću u Binjački. Alemi se priženio Terzić Dursum, koji je došao iz Prijedora. I on je imao kola i konje, sa kojima je radio, prevozio različite terete. Alema je bila lijepa, čestita, puno rađala i mlada umrla. Dursum i Amema su imali više djece: Huseina, Hasana, Hasniju, Fadila, Namku, Ferida, Feridu i Timku. Svi su živjeli su na spratu kuće, a prizemlje su rentali. Iza Terzića kuće je bila velika štala i zemljišna parcela, koja se završavala na stotinjak metara ispred ulice za Leptihor.

U prizemlju Dursumove kuće, dok nisu izgradili svoju na Urijama, stanovali su Čaušević Mahmut i njegova žena Kata sa djecom Mustafom – Mutom, Halimom i bliznakinjama, od kojih se jedna zvala Gara. Mahmut je bio veoma cijenjen zidar. Uz njega je isto zanimanje prihvatio i najstariji Mustafa – Muta, sa kojim smo se ja i moji drugovi Ilijaz, Uzeir…stalno družili i igrali dok smo bili djeca, i dok su oni živjeli u Puhalu. Muta je svoje zidarsko zanimanje usavršio do savršenstva i bio veoma tražen. Radio je u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje je zaradio penziju. Oženio se sa Tulić Nevzom i s njom stekao sinove Sulejmana i Roberta i kćerku…Jedan od Mutinih siniova živi u Zadru, a kćerka je udana za Turčina i živi u Njemačkoj. Sva Dursumova familija se rasula. Jedan od njegovih sinova, mislim Asim, izgradio je za svoju familiju kuću na sprat sa potkrovljem u novom naselju Puhalo. Drugi, Ferid je u Njemačkoj.

Na mjestu gdje su bile Dursumova i Razimova kuća izgrađen je put koji iz ulice Puhalo vodi u Stambeno naselje Puhalo. Na samoj raskrsnici sada je Frizerska radnja i gostinski kiosk sa nekoliko stolova, a nešto dalje su stambene zgrade naselje Puhalo, koje su podignute 1981.godine. U jednoj od njih je Stambena zadruga.

Na prostoru od te putne raskrsnice je kuća familije Delić. Ispred kuće do ceste je širok dvorišni prostor, a iza kuće je ranije bila štala. Iza štale se pružala široka zemljišna površina na kojoj je sađeno povrće i sijani kuruzi, a protezala se sve do voćnjaka Sejfe Lelića u ulici Nikole Luketića (mahala Petrinja). Na tromeđi između Delića, Terzića i Lelića bio je veliki orah. To zemljište je 1981. izuzeto od vlasnika uz minimalnu naknadu i na njemu izgrađene stambene zgrade. Tu su sa svojim porodicama živjela dva brata Alija i Edhem Delić. Oni nisu bili u rodu sa Halisom, Enesom, Edibom i njihovim familijama. Alija je bio visok i jak, kao gorostas a Edhem sitan, ali žilav. Radio je u Električnom preduzeću i volio se šaliti s djecom. Kada dijete ili više djece krenu sami prema ćaršiji izlazio pred njih i strašio ih, a ona se prestrašena trčeći vraćala kući. I sam sam u strahu prolazio pored njihove kuće, gledajući da Edhem neće izletiti iza dvorišne ograde i zaganjati me. Naravno, bio je to filter koji je onemogućavao djeci da bez znanja roditelja idu hodati po čaršiji, na čemu su naši roditelji bili zahvalni. I oni su imali kola i konje, sa kojima je radio Alija. Alija je bio oženjen sa Fatimom. Njihova djeca su Muharem i Muris, koji je umro veoma mlad. Mislim u Njemačkoj. Na mjestu gdje je bila stara Alijna sad je nova kuća, u kojoj živi njegov sin Muharem, otac Emira, kojeg svi znaju sa portala “Dubičko korzo”. U braku Edhema sa Fikrom rođeni su sin Asim i kćerka Arzija. Alijini unuci su Emir, Samir i Amila, a Edhemovi Mirza i Admir. Edhemova kuća se sad iznajmljuje za stanovanje i u njoj stanuje jedna žena.

Do Delića kuće je su dvije Alijagića kuće. Obe su sad napuštene i u raspadanju. U starijoj, do same ceste, živio je Abdurahman sa ženom, koju smo zvali Điđa. S njom je stekao sinove Asima, Uzeira i Edhema i kćerku Esmu. Esma, najstarija, udala se u Sarajevo. Uzeir je bio cijenjen opštinski činovnik i funkcioner. Duži niz godina bio je šef Poreske uprave, predsjednik IO SO-e, a pred sami rat Predsjednik opštine Bosanska Dubica. Pričalo se da je on prvi u Dubici kupio bicikl. Umro je u Chicagu 2018.g. Njegov stariji brat Asim, kojeg su zvali Rođo, bio je vrstan metalac i radio je u privredi. Njemu su svi nosili oštriti nož od kafenog mlina, kad im se istupi. Nakon ženidbe sa Fadilom Krivdić, iz komšiluka, izgradili su u dvorištu iza stare kuće prizemnicu, u kojoj su rođene kćerke Senka i Zumreta. Senka se udala za Emira Mulalića, Lejkinog.
Nakon Rođine smrti i kasnije Fadiline, njihova kuća je napuštena i u njoj niko ne živi. Uzeir i Edhem su 1965.g. kupili zemljište u ul. Petrinja, uz kuću Silhije Bećirevića, i na njemu napravili zidanicu na sprat sa dva ulaza. Uzeirova majka Điđa je jedno vrijeme živjela sa sinom Uzeirom, a kasnije sve do smrti sa Edhemom i njegovom ženom Ankicom. Uzer je oženio kćerku brice Avdije Palića Nafku i u braku s njom rođene su Kijana i Dženana. Kijana je završila i specijalizirala medicinu, i dok se nije zaratilo radila kao ljekar u dubičkom Domu zdravlja, a nakon progona proveli su nekoliko godina u Njemačkoj a potom se nastanili u Americi, gdje je nostrificirala medicinu. Kijana je u braku sa Kamirom Seferovićem stekla troje djece, sina Vernesa i bliznakinje Kanitu i Almu. Žive u Chicagu i vode vlastitu zdravstvenu ambulantu. Najmlađi Abdurahmanov sin Edhem bio je električar, jedini u to vrijeme, koji je u Sarajevu završio tehničku školu tog smjera. Oženio se sa Ankicom Milinović i stekao kćerku Amilu, koja je postala ljekar i sina Denisa. Amila je udana za Marinka, a živi i radi u Zagrebu. Denis je oženjen s Marinom Milić i žive u Njemačkoj. Edhem je umro 2018.g. Sa njim me vežu brojne drage uspomene. Njegova smrt je bila veliki udarac ne samo njegovoj familijui, već mnogim Dubičanima. Porodica Alijagić je mnogo zadužila Dubicu, a ona im je to vratila progonom. Uzeir je u upravi bio sve što se u upravi može postići i realizator brojnih razvojnih programa, a Edhem je kao vrstan električar bio nosilac velikog dijela programa elektrifikacije sela i svjetlo života donio u skoro trećinu opštine, pa ipak su i jedan i drugi sa svojim porodicama završili u progonstvu. U novoj kući Alijagića u ul. Petrinja, u kojoj je na jednom ulazu bila Uzeirova a na drugom Edhemova familija, sada živi sama Edhemova udova Ankica r. Milinović.

Samo dvadesetak metara dijelilo je kuću i dvorište Alijagića od Ilijaza Čauševića i njegove familije. Čaušević Ilijaz oženjen sa Zumrom bio je dobro stojeći. Imao je dobre konje i kola koje je koristio za ugovorene usluge. Živjeli su u novoizgrađenoj prizemnici, imali veliku štalu i veliku parcelu zemljišta koje se protezalo prema Leptihoru. U toj kući su rođeni kćerka Ferisa, koja je postala ljekar i udala se u Bratunac, i sinovi Sulejman i Sead. Sulejman je bio građevinski tehničar, a Sead je oženjen sa med. sestrom Mensurom. Kad je u Dubici 25.6.1992. vršena racija i Sead je ni kriv ni dužan sa 42 mladih Dubičana otjeran u banjalučki logor Manjača. Mensura i Sead sada žive u Švicarskoj, a preko ljeta dolaze u svoju kuću u Dubici. Pretežan period godine kuća je prazna. Sulejman je umro, a Ferisa je po progonu iz Bratunca izbjegla negdje u inostranstvo.

Prve komšije Čauševića su Idrizovići. Živjeli su u tri kuće, koje su bile u neposrednoj blizini. U staroj bosanskoj kući sa podrumom živjeli su stari Husein Idrizović i Almasa, u novoj prizemnici, izgrađenoj pored te kuće, njihov sin Murarem sa svojom falilijom, a u maloj, koju smo zvali “kućica u cvijeću”, njihove kćerke Subhija i Senija. Husein je bio star koliko i njegova kuća. Između stare i novoigrađene Muharemove kuće bila je stara bosanska kuća, u kojoj su živjele tete Džefince i grbava Alema, a kasnije nikle prizemnice Rabije Ćejvan.

Stara Idrizovića kuća, u bosanskom stilu sa podrumom, je njihovo jezgro u kojem su ponikli i iz njega se širili. U njoj su u porodici Huseina i Almase rođene kćerke Himza, Subhija i Senija i sinovi Muharem i Sulejman. Muharem je bio krojač-konfekcionar, a Sulejman vrstan metalac i radio na TI “Knežopoljka”, koja ga je poslala specijalizaciju u Njemačku. Po povratku je odlučio srušiti dotrajalu staru kuću i izgraditi novu. U uvjerenju da će gradnja trajati ne duže od 2 mjeseca on, njegov otac i majka privremeno su se smjestili preko puta, kod moje majke Adile Bećirević. Imali su samo jednu sobu. Sulejmanov stari otac je bio teško bolestan. Imao problem sa prostatom. Sticajem okolnosti Sulejman se tad oženio i iz Orahove doveo ženu Minu. I gdje drugo, u istu sobu. Njegova majka i otac su morali u predsoblje, koje im je iz nužde ustupila familija Bećirević, i sama stješnjena u samo jednoj prostoriji – kuhinji. A takvo stanje umjesto 2 mjeseca potrajalo je skoro dvije godine. U međuvremenu Sulejman je napustio Tekstilnu i otišao raditi u Njemačku. Kasnije mu se pridružila i supruga Mina. U braku sa Minom stekao je sina Huseina i kćerku Ševalu. Tokom agresije na BiH Sulejman i njegova familija izbjegli su u Njemačku, gdje je Sulejman umro. Njegova žena Mina i sama oboljela i sin Husein sada žive u Sanskom Mostu, a u Sani živi i Ševala udata za Muju. Njihova kuća je napuštena i samo je ponekad obiđu Mina i Sutka.

Nedaleko od stare kuće, uz kuću Ilijaza Čauševića, povučenu više metara od ceste, izgradio je Huseinov sin Muharem, krojač. Krojio je i šivao konfekciju i prodavao po pijacama obližnjih gradova. U braku s Ćimom iz Brčkog stekao je sinove Smaila i Hasana. Smail je bio veoma nadaren i još kao dijete montirao je lokalnu radio stanicu i emitovao program. Kada se oženio izgradio je kuću u novom naselju uz r. Unu. U njoj je rođena njihova kćerka Almasa i sin Muharem- Hari. Svi oni od rata žive u Švedskoj, a u svoju novu kuću dolaze samo preko ljeta. Stara kuća u Puhalu je napuštena i u njoj ne živi niko.

Između dvije Idrizovića kuće bila je stara bosanska kuća na sprat, u kojoj su živjele dvije stare žene – Fatima, koju su zvali Teta Džafince i grbava Alema. Teta je bila stalno bolešljiva. Iako nisu imali muške glave u kući, kuća je bila stalno okrečena u bijelo, a sećija sa koje su sejrili stalno čista i zaregnuta. Ni jedna od njih nije radila niti imala nikakve prihode, osim bašče iza kuće. Preživljavali su tako što su držali ledične podstanare, a kasnije neko izganjao za Tetu socijalnu pomoć, koja je bila mala, ali njima dragocjena. Duže vrijeme kod njih je stanovao Crnogorac Boro Adžić, koji je kasnije postao sekretar dubičke opštine, a jedno vrijeme i Drago Segedinac, koji je postao predsjednik suda. Alema je bila grbava, ali joj to nije smetalo. To je bilo njeno životno obilježje, po kome su je znali svi Dubičani. Uvijek je bila spremna za šalu i smijeh, a pjevala je tako tečno i zanosno, da su je pozvali na Radio Sarajevo, gdje je kao prva dubičanka snimila ploču.

Na bašti iza njihove stare kuće, na zemljištu koje je otkupila od njih, prizemnicu je napravila Rabija Ćejvan. Bila je udovica i iz tog braka imala sina Sakiba i kćerku Jasminu. Radila je u školi kao podvornica. Nakon nekog vremena ušla je u drugi brak sa šnajderom Huseinom Ključaninom. Huse je bio velika dobričina i volio je popiti. Nakon Alemine smrti Rabija je primila tetu Džefincu kod sebe i njegovala je do smrti. Kada je Džefinice umrla Rabijin sin Sakib je od njenih nasljednika otkupio njenu kuću sa zemljištem i na njemu su napravili novu kuću, u koju preko ljeta iz Njemačke dolazi i u njoj boravi Rabijina kćerka Jasmina, udata za Alagu. Nakon smrti Rabijine i progona svi Ćejvani žive u Njemačkoj. Rabijin sin Sakib je bio automehaničar, specijalista za opravku teretnih kamiona i poljoprivrednih oruđa. Oženio se iz komšiluka, sa mojom sestričnom, Najinom kćerkom Azizom, koja je radila u TI “Knežopoljka”. Tokom braka dobili su sina Denijala i izgradili lijepu kuću na sprat u novom naselju Puhalo. Kada se zaratilo Denijal je prebjegao u Njemačku, gdje se oženio sa Dubičankom Nermom Jajčanin, koja im je rodila petoro djece: kćerke Lejlu i Azru, sinove Aziza, Amara i Jusufa. Svi Seferi i danas svi žive u Njemačkoj, a svoje prazne kuće posjećuju samo tokom ljeta. Najstarija Denkina kćerka Lejla se udala, nedavno rodila, a Ziza i Sakib dobili praunuče.

Samo uski prolaz dijelio je novu kuću Sulejmana Idrizovića od male kućice sagrađene bi vaktile, ispred koje je bila baščica uvijek puna cvijeća. U njoj su živjele Sulejmanove sestre starija Subhija i mlađa Senija. Subhija se nije nikad udavala, a Senija je samo kratko bila u lošem braku. Nisu radile, i živjele su isključivo od keranja i veza. Imale su dosta prijatelja, koji su cijenili njihovo poštenje i imali razumjevanje za njihov status. Najbliža im je bila supruga predsjednika dubičkog suda Drage Segedinca, profesorica Biserka, koja ih je često posjećivala. Jedna od njih je znala gledati u karte, pa su im dolazili mladići i djevojke, da saznaju šta će im se dogoditi. Ne zna se tačno kada, ali prvo je oboljela Senija i umrla, a neko vrijeme za njom je otišla i Subhija. Njihov dom se zauvijek ugasio.

Samo nekoliko metara dijelilo ih je od komšija Sulejmana i Nure Čaušević. Sulejman je bio obućar a Nure domaćica. Iza kuće su imali manji dvorišni objekat u kome je Sulejman popravljao obuću i malo usko dvorište sa grožđem i bunarom. U njihovom braku rođeni su tri kćerke. Najstarija Fatima, koja je završila za učiteljicu i udala se za Predu, profesionalnog vatrogasca. Mlađa Mevlida, vrsna rukometašica, udala se za Turčina i živi u Njemačkoj. Najmađa je Ferida. Nakon smrtri Sulejmana i Nure kuća je ostala prazna. Nakon rata je porušena, ostao je samo temelj.

Lijepu zidanu kuću za to vrijeme, uz Sulejmanovu i Nurinu, imao je Salih Tabaković, oželjen sa Safijom Džanić. Iza kuće su imali dvorišni objekat, a u produžetku veliki voćar sa više stabala jabuka, krušaka, šljiva, na koji se nastavljala duga i široka parcela na kojoj su obično sijali kukuruze. Svake godine mi djeca smo im pomagali mljeti jabuke, u mašini koju su imali, od kojih su pravili sirće i rakiju. Salih je bio ugledan opštinski činovnik, ali je ostario pa je penzionisan. U njihovu braku rođene su kćerke Emsija i Asima i sin Uzeir. Svi su stekli visoko obrazovanje. Ema je radila u dubičkoj opštini na poslovima socijalne zaštite, Asima bila građevinski tehničar, vrlo cijenjeno zanimanje u to doba, a Uzeir je po završetku srednje škole u Sarajevu završio medicinu i specijalizirao kancerozna obolenja. Sa njim sam proveo cijelo moje djetinjstvo i on mi je bio jedan od najbližih drugova. Zahvaljući njemu ne pušim i nikad nisam pušio, jer njemu je duhan smrdio, što je i mene od pušenja odvraćalo. Ema je posredovala u mom prvom zaposlenju i ostajem joj do smrti zahvalan. I danas žalim dan, u ljeto 1963. kada su Safija, Ema, Asima i Uzeir odselili u Sarajevo i više se nisu nikad vratili. U Sarajevu sam s njima imao nekoliko prijatnih susreta. Koliko znam, od njih je živa samo Emsija.

Njihovu kuću kupili su Mulalić Muhamed i Lejka, koji su doselili, mislim, iz Bužima. I oni su bili dobre komšije i pokušali nadomjestiti ono što smo imali od Tabakovića, naročito njihovi sinovi Emin i Emir. Muhamed je bio knjigovođa i radio u Stambenoj zadruzi. Emin je završio fakultet ONO i DS, a Emir je u dvorišnom objektu otvorio Vulkanizersku radnju. Nakon rata Muhamed je iznenada umro, a Lejka doživjela udar i do smrti ostala dijelom paralisana. I ona je umrla 2019. godine. Njihov sin Emir živi u Dubici, a Emin je negdje u Americi. Emin je oženjen sa kćerkom Krivdić Sulejmana poštara, a Emir sa kćerkom Asima Rođe i Fadile. Prije rata su bili stambeno zbrinuti i živjeli u svojim domaćinstvima. Nakon majčine smrti porodičnu kuću su prodali podstanarima Srbima, koji su do tada živjeli u njihovoj ljetnjoj kuhinji.

Uz kuću Saliha Tabakovića, koja igrom sudbine promjeni tri vlasnika, su kuće više porodica Tabaković. Prva od njih je iz starijeg vremena, ali dobro očuvana. Pripadala je Suljagi- Sulejmanu Tabaković i njegovoj ženi Zineidi EisingerIci, koja je bila židovskog porijekla. Suljagin otac se zvao Osman. Suljaga je je bio oronulog zdravlja i uvijek je išao sa štapom. Bili su dobrog imovnog stanja, od kojeg je nešto sačuvano i nakon Drugog svjetskog rata. Njihova djeca su Abid i Enver. Abid je bio trgovac. U braku s Devlom rođeni su Adem, Zumreta i Azra. Živjeli su u kući do ceste, na spratu. Ispred kuće je bio ulazni prag sa kojeg se nekad ulazilo u trgovinu, koja je bila u prizemlju kuće. Taj prag ima svoje posebno obilježje jer je na njenu nakon onog rata odsjedao beskućnik Zaim Krpo, prozvan po tome što je uz sebe uvijek nosio zavežljaj odjeće, u kojem i komade kruha koje mu neko dadne. Nije imao nikog, a spavao je u podrumu Zilhe Spahić, preko puta Puhalske džamije. Abid i Devla već dugo nisu na ovom svijetu. Desetak godina unazad umro je i Adem. Azra je udana za Mirsada Kalabića, sina prvog dubičkog nastavnika fiskulture Edhema i žive u Bećirevića mahali. Zumreta se udala za nekog u neki drugi grad, ali ne znam koji. Abidova kuća je nakon smrti Abida i Devle ostala prazna.
U Dubici su Suljagu i njegove zvali Đanići po pretku Đanagi, koji je digao bunu protiv Turaka. Glavu su mu otsjekli i poslali u Carigrad, a tijelo mu je ukopano u betonski oklop, koji je bio u dvorištu, odmah do ceste. Njegova su dva sina odvedena u roblje u Travnik, odakle su pobjegli s pašinom kćerkom i njenom robinjom. Sklonili su se u Kozaru. Pašina kćerka je u Knežpolje dovela kadiju, koji je obavio dva vjenčanja. Na Kozari je zanoćio i Paša, koji je za njima krenuo u potjeru. Od tada se najljepši proplanak na Kozari zove Pašini konaci. Tim povodom Tabakovićima su dodijeljeni veliki posjedi, koji su se protezali skoro do Doboja. Taj događaj je opjevan i u pjesmi koja se i danas često pjeva: “Telal viče od jutra do mraka, koj’ u koga noćas na konaku, nek’ ne ide rano sa konaka, utekla je pašina robinja, i povela dva pašina sina”…Ustvari, nije to bila robinja, već pašina kći, a dvojica Tabakovića bili su sinovi Đanage Đanića Tabakovića iz dubičke mahale Puhalo. O svemu tomu više zna Sulejman Tabaković.

Uz Abidovu kuću je veliko dvorište, na kojem je ranije bio dud, koji smo mi djeca rado jeli. Na dijelu dvorišta bio je neki proizvodni pogon, koji je prestao s radom. U njemu su gasili kreč i prodavali. Malo uvučeno od ceste kuću na sprat izgradio je Suljagin sin Enver, koji je bio opštinski činovnik. U braku sa Zirafetom rođeni su sinovi Faruk i Sulejman. Enver je bio opštinski činovnik upravne struke. Umro je 6.4.1996.g. Njegov sin Faruk je ljekar i specijalizirao je neuropsihijatriju. Duže vrijeme su živjeli u Austriji, gdje je Farukova žena, Bišćanka Nadisa bila prvi ambasador BiH nakon okončanja agresije na BiH. Imaju dvije kćerke, Iskru i Lejlu. Poslije rata vratili su se u Bihać, gdje Faruk otvorio vlastitu liječničku specijalističku ordinaciju. Kada je nakon rušenja obnavljana Puhalska džamija, Faruk je finansirao izgradnju minareta. Unazad pet šest godina udarilo ga je auto dok je vozio bicikl i sve godine unazad živi u komi, bez ikakvih poboljšanja. Sulejman je vrhunski pravnik Hrvatske i živi u Zagrebu. Istrajno se bori protiv nepravde i aktivno pomaže BiH da vrati svoju imovinu koju pokušava prisvojiti država Hrvatska. Oženjen je Mostarkom Amirom Bečević. Djeca su im Hana i Tarik. Još dok su odrastali Faruk i Sulejman Tabaković, Sulejman Ćaušević, Hašim Jahić… bili su ponos cijelog Puhala. Takva se djeca rijetko rađaju.
U kući Envera Tabakovića, koju su nasljedili njegovi sinovi Faruk i Sulejman, sada živi Litrić Ibrahim, jer je njegova kuća porušena u toku agresije, a još nije sasvim obnovljena.

Iza Tabakovića kuća je velika zemljišna površina, prema Zulića mahali, na kojoj je osamdsetih godina prošlog vijeka dvije kuće izgradio Cerić Hasan – Letibeg, Farukov i Sulejmanov tetak, poznat kao direktor dubičke “Jajare” koji već dugo živi u Beču. Njegova firma je vršila otkup i distribuciju poljoprivrednih proizvoda (pretežno u Italiju) i nakon rata bila jedina u kojoj su žene mogle dobiti zaposlenje. Njegova supruga je Mejra. Nadimak Letibeg je dobio jer je uvijek bio u žurbi, a u vrijeme kad drugi nisu ni znali za telefon, u isto vrijeme je govorio sa više telefona, na više jezika. U svoje kuću nikad nije uselio. Njegova kćerka Asima, poznata kao Mima, obe je prodala.

Prvi komšija Tabakovićima bili su Mustafa Kišmić i njegova žena Ljubica, koju su zvali Ljuba. Lijepu kuću na sprat sa dvorišnim objektom izgradili su 60-tih godina godina prošlog vijeka. Mustafa je bio poznat modni krojač, a Ljuba uzorna u vođenju domaćinstva. Njihova djeca su sin Mensur-Menko i kćerka Vernesa. Sve do svoje smrti sa njima je živjela Mustafina majka. Nakon smrti roditelja u kući je ostala i sada u njoj živi samo Vernesa. Njen brat ne živi u Dubici i samo povremeno obilazi rodni dom.

Nekada je do kuće Mustafe Kišmića bila manja kuća Hasana i Bahre Lelić, koja je nakon agresije na BiH porušena. U njoj su rođeni Senija, Sead, Seida, Mevlida i Abdulah. U to vrijeme skoro svako dijete u Puhalu je imalo nadimak, a oni su ih imali “za izvoz”. Seniju su zvali Veza, Seada- Pican i Dr. Šlauf, jer je nosio naočale svezane kanafom, Seidu- Velika Pidala, Mevlidu – Mala Pidala, a Abdulaha- Pembe. Svi su oni izrasli u čestite osobe i formirali svoje porodice. A i imali su mnogo teških trenutaka u odrastanju. Heroj porodice je bila njihova majka Bahra, jer to nije mogao biti njen ostarjeli muž Hasan. Nakon njegove smrti i Bahra je stradala. U Hrvatskoj Dubici nju je svojim autom prtegazio ljekar iz H. Dubice, koji je pobjegao s mjesta nesreće, a nju su promrzlu doveli kući, gdje je nedugo po tom preminula. Tokom agresije na BiH sva njihova djeca su se rasula po svijetu. Senija sada živi u Njemačkoj, gdje je stekla penziju. Duže vrijeme imala je vlastiti restoran u Berlinu. U braku sa Mujom iz N. Pazara rodila je kćerke Hediju i Blanku i sinove Mirsada i Benjamina. Sead je također u Njemačkoj, kao i najmlađi im brat Abdulah. Seida živi u Francuskoj.

U Puhalu je rođen i odrstao Fadil Kišmić, legenda dubičkog nogometa i sportska legenda Bosanske Krajine. Fudbalski trener i fudbaler koji je plijenio aplauz publike i u svoje pozne dane. Zvali su ga u mnoge klubove višeg ranga, ali je ostao dosljedan svom timu dubičkom FK “Borac”. Fadil je odrastao je s majkom i živio u porodičnoj kući, preko puta Puhalskih mezara. Oženio se sa Zdenkom, kćerkom Mate mesara, iz Hrvatske Dubice, koja je pravila dobre kolače, sa kojim su se sladili Fadilovi suigrači pri odlasku na sportske susrete. Taj brak nije opstao, jer nije bilo prinove. Drugi brak Fadil je zaključio sa Crnogorkom Verom, iz porodice Stijević i sa njom stekao sina Denisa. Tokom rata Fadil je stradao u saobraćajnoj nesreći, a njegova Vera dobila teške povrede, koje su je vezale za postelju. Njihov sin Denis je pored očeve kuće izgradio veliku kuću na sprat, u kojoj sada živi sa svojom familijom, a njegova majka je ostala u staroj kući.

Nekada su u maloj prizemnoj kući, uvijek okrečenoj krečom u bijelo, tik uz Fadilovu kuću, živjele Nura i Hava Tuzluković. Nura je rano ostala bez muža sa troje djece, sinom Mustafom, koji je postao visoki oficir JNA, mlađim Đemkom i kćerkom Tidžom. Đemko je bio vozač autobusa “Slavijatrans” iz Petrinje, oženio se s nekom Sanjankom, s njom dobio dvoje djece, a odselili su u Petrinju. Tidža se udala za Asima Lelića, Smailovog sina. Hava nije bila udana. Njihova djeca su otišla svojim putem, a kada su umrle prvo Hava, a po tom i Nure, kuća je ostala prazna. Kuću su naslijedili i samo je nekad obiđu Tidžina kći i njen suprug.

Posljednja kuća u nizu kuća, koji uslovno zovem jezgro puhalske mahale, je kuća Sulejmana Spahića- Kljake, sa velikom baštom iza kuće. Ne znam zašto su ga tako zvali, ali u Dubici je bilo normalno da se nadimci sugrađanima daju po fizičkim manama. Moj dobar drug je svog brata koji je šepao na jednu nogu redovnio zvao Šepo, nikad po njegovom imenu. Sulejman se pri hodu pomagao štapom. U sretnom braku sa Zilhom rodili su osmoro djece: kćerke Šuhretu, Zumretu, Tazimu, Asimu, Suadu, Mirsadu, Mevlidu i začinili sa sinom Salihom. Zadnje dijete u familiji sa više članova Dubičani su zvali isprdak. Moj vjeran drug od ranog djetinjstva do poznih životnih dana. Njihova majka Zilha je bila legenda. Ona je sav teret domaćinstva i porodičnog odgoja nosila na sebi. I pored tolikog broja djece, toliko usta koja je trebalo hraniti, mjesto u podrumu njihove stare kuće dala je beskućniku Zajimu, koji nije imao nikog. Zvali su ga Zaim-krpo, jer je sav bio u ritama. Hodao je mahalom kraj kuća i ako mu je neko dao komad kruha brižljivo ga je stavljao u zavežljaj, koji je stalno nosio sa sobom. Bio je pun ušiju i uz sve brige Zilha ga je morala i od tog zla oslobađati, kako je sama znala. Rano je ostala i bez svoje muške podrške, muža Sulejmana. Sulejman je iz prvog braka imao kćerku Nejru, koja sad živi u Sarajevu, a bila je udata za profesora Asima Dizdara. U braku su stekli sina NedimaNedu i kćerku Azru.
Najstarija Sulejmanova kći Šuhreta udala se za Adema Lelića, građevinskog tehničara, a jedno vrijeme su živjeli u kući izgrađenoj pored njihove. Odatle su preselili u Prijedor, gdje je Adem bio rukovodilac u Upravi puteva, a kasnije u Banja Luku. U braku su stekli tri kćerke Feridu, koja je arhitekta, živi u Sarajevu, Mevlidu, spec. za rak, bude u Švedskoj i Fadilu. Mlađa Zumreta je rodila kćerku Elviru sa nekim Štefom iz Hrv. Dubice, ali nije s njim ostala u braku. Elvira živi u Dubici. Taza se u dugoj romantičnoj ljubavi zabavljala sa komšijom Delić Kemalom, za njega se udala i s njim rodila dvije kćerke, Maidu i Melihu. Maida je u penziji, živi u Bihaću, a Meliha je ginekolog i živi u Linzu, Austrija. Asima je sa Rifatom Čauševićem –  Nimcom, poznatim golmanom dubičkog Borca, rodila Dijanu, koja živi u Dubici i Damira, koji je preživio logor Manjača i živi u Americi. Mirsada se udala u Binječku za Osmana Ajvaza i s njim stekla kćerku Ardinu, koja je teško oboljela i Arnelu, koja se udala u Ćelu i tamo živi. Suvada ima dvije kćerke, Aidu i Amiru, koje žive u Njemačkoj. Mevlida se udala za dubičkog fudbalera Ejuba Hatipovića – Piku i s njim stekla sina Ermina i kćerku, koja živi u V. Kladuši. Zilhin jedinac Salih je oženio ključanku Fakihu, sa kojom je počeo vezu još u prvom razredu SEŠ u Prijedoru. Živjeli su u Zenici, gdje su rodili kćerku Sandu i sina Samira. Salih je bio aktivan borac ARBiH i svjedok zločina u Haškim procesima. Nekoliko godina pred agresiju na BiH Salih je na mjestu stare porodične kuće izgradio novu spratnicu, ali je ostala nedovršena i kao takva prodana nekom Srbinu, koji u njoj živi. Kuća Adema i Šuhrete je napuštena, zarasla u travu, a niko ne živi ni u Mevlidinoj kući. Od velike familije Sulejmana i Zilhe Spahić sada su žive samo Nejra, Mirsada i Mevlida.

Mnogi Dubičani koji su rođeni i odrasli u Puhalu tokom agresije na BiH 1991-1995. odselili su i nastanili se u neke druge države i gradove. Oni koji sada u Puhalu žive malo ih se sjećaju, o njima znaju vrlo malo ili ne znaju ništa. Od završetka rata do danas u puhalskom jezgru nije rođeno ni jedno bošnjačko dijete. Ali ako se mi ne vratimo, vraćaće se naša djeca i naši unuci i djeca će se u Puhalu opet rađati.

Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom, to svako od nas treba znati i reći djetetu svom. A Puhalo je bilo naš sretni dom, u kom smo spavali mirnim snom.

Burlington, 28. Oktobra 2019

Zijad Bećirević

komentara
  1. damir kaže:

    soryy ali tisi Zijade skroz pobrko loncice.i tise vracas u djetinstvo.manise ti budalestina i tolkog pisanja.kada od toga nema nista svesi to na kraju ubrljo jer isam si rek dase nije nijedno djete rodilo.a kakocese i roditi kada nesmije tamo niko ni ici.a ja znam i ovdje jedne kao i Duljkovic Murisa.jos ozenjen sa Srbkinjom Andjo Kos.ali opet ni on niti ona njegova djeca nece nikada otici doli.ocemu ti pricas dace necija djeca ici iz dijaspore kao Amerike Kanada Australiji.hahahah smjesno pa nejdu ni iz.SVEDSKE ILI njemacko kojisu jos blizi.nema od toga nista vise.jer alija je bosno podjelio.ija necu vise tamo ici a kamoli moja djeca.manise gluposti.

    • samo lucija kaže:

      NIKO SE NE VRACA OSIM MRTVA SVI IMAJU HR PASOSE I DRZAVLJANSTVA CAK SRBI I SVI MUSLIMANI EUROPE REKLA MERKEL LÖVEN I VAS ERDOGAN PALI STE IZ KONJA NA MAGARCA SAMO STARIJA GENERAZIJA SE POVRATILA U SELO JER SU PRAVO MUSKO ZENSKO DANAS SU TRANSE CAK MUSKO CAK ZENSKO KAKO U INDIJI JOGE KOJE TE TUKU DA PLACAS KAKO SVEDA PASTOR TUKA SVOJE APOSTOLE SEKTERAS SA RIZOM KOJE SE TUKU FINCI U SAUNI REKO PASTOR DA JE DOBRO ZA IZGONJENJE DJAVLA BLUDA BOZJI BLAGOSLOV NE BRINII BOG SVE SREDI PO ZASLUGI REKO NONNO DIDE MOJ . NUKICA

  2. samo lucija kaže:

    Trump Pastor Goes Viral Calling for ‘Satanic Pregnancies to Miscarry’ — but She Said She Was Misunderstood — PEOPLE.com
    18m ago

    “No pregnancies are satanic,” a priest responded. “Every child is a gift from God”

    Trump Pastor Goes Viral Calling for ‘Satanic Pregnancies to Miscarry’ — but She Said She Was Misunderstood — PEOPLE.com
    TRUE REAL MAN BUT YOURE STILL A ENEMIE OF EUROPE ON SIDE OF ERDOGAN AGAINST CHRISTIANS

    PUTIN IS ON SIDE ASSAD AGAINST ISIS

    Have you wrestled with dark thoughts? Have you ever spoken ill of someone? Wished harm on someone you know? Have you ever envied the joy of another? Have you ever played with Tarot cards, or been to a psychic? Do you have grisly dreams? Have you considered the content of your mind as nasty? Have […]

    Is the devil real? — Living Abroad
    Is the devil real?
    Jan 10, 2020

    Christians
    darkness
    evil
    repent
    repentance

    hqdefault
    N02358-1000×496
    modesty-is-humility-expressed-in-dress-quote-1
    jesus-and-sin
    mary-magdalene-tomb_si
    mw41
    Have you wrestled with dark thoughts? Have you ever spoken ill of someone? Wished harm on someone you know? Have you ever envied the joy of another? Have you ever played with Tarot cards, or been to a psychic? Do you have grisly dreams? Have you considered the content of your mind as nasty? Have you truly identified the source of the your darkest thoughts? The Holy Bible tells us that Satan is the prince of the air in this world. The word satan means adversary, accuser, or opponent. The Rabbi’s from centuries ago studied and knew the warnings of God in their sacred Hebrew text. The Old Testament Scriptures which refer to satan, as the ever present but inferior adversary, accuser, or opponent: Numbers 22:22-38. Job chapter 1 and 2. Zechariah 3:1-7. Chronicles 21:1 and Chron 22:1. Genesis 3:1-15. Isaiah 14:12-17. Ezekiel 28:11-19. 1 Samuel 29:4-2. 1 Samuel 19:22. 1 King 5:4. “For the word of God is alive and active. Sharper than any double-edged sword, it penetrates even to dividing soul and spirit, joints and marrow; it judges the thoughts and attitudes of the heart. Nothing in all creation is hidden from God’s sight. Everything is uncovered and laid bare before the eyes of him to whom we must give account.” Ephesians 6 Reminds us that our enemy is out to destroy us. The devil is always scheming against us. He is waging war against our faith in Jesus, or in God Almighty. Eph 6 instructs us to put on the FULL armor of God to protect us from the schemes of satan. Spiritual warfare is real. It is not the government, or a person that hurts us or is out to get us. Satan enlists people like Hitler and others to do his work. Satan is out to destroy us, our families, the Church, and our neighborhoods with an army of trained devout followers who cast spells to take us down. “Be sober, be vigilant; because your adversary the devil, as a roaring lion, walketh about, seeking whom he may devour” 1 Peter 5:8 NKJ “Finally, be strong in the Lord and in his mighty power. Put on the full armor of God, so that you can take your stand against the devil’s schemes. For our struggle is not against flesh and blood, but against the rulers, against the authorities, against the powers of this dark world and against the spiritual forces of evil in the heavenly realms.” Eph 6 — God is NOT one god among many; He is the One and Only (Is 40:25) The word holy means “unique, set apart, unlike others.” Holiness is not what God does…but it is Who He is. The Lord swears by His holiness (Amos 4:2) All of God’s attributes flow out of His holiness. Because of His holiness, out of His love for us He corrects, rebukes and disciplines us. There are two responses to those who have witnessed His holiness. A) they thirst for more. B) they know with certainty that He is God and they are not. C) they humble themselves before the world and represent God in the world with modesty for He alone is holy. Once we receive the Holy Spirit, He changes our desires, He convicts our thoughts, He changes our appearance so that we are ‘set apart’ for His will and works. DECLARE OUT LOUD: Greater is He that lives in me than he who lives in the world. My body is the temple of the Holy Spirit. I am the head and not the tail. Before I was formed in my mother’s womb, God already had a plan for me. I am not a mistake. I am His and He is mine. I have the mind of Christ. (Scripture references in the comments.) I confess in the name of Jesus that I am a child of God. I declare and decree that I am born again by the Holy Spirit. I am a citizen in God’s kingdom through Jesus Christ and the finished work of the cross. Right now the devil is using false prophets, pastors, evangelists, politicians, radio and television stations to do his work. In the days of Jesus satan was using Rabbi’s. It is the doctrine of the Pharisees of old, an evil doctrine they brought back from their Babylonian captivity. It does not follow the truth of the Bible, neither of the Old Testament nor of the New. Its central tenets are found in a book called the Talmud (the real Satanic Verses), a book full of worldly traditions, lies, and superstitions. The Babylonian Talmud is based on the mystical religious practices of the Babylonians which were assimilated by the Judahite Rabbis during their Babylonian captivity around 600 B.C.,” The Rabbis then used these occult traditions in place of the word of God. And that is why Jesus was constantly rebuking the Pharisees: “You belong to your father, the devil, and you want to carry out your father’s desires. He was a murderer from the beginning, not holding to the truth, for there is no truth in him. When he lies, he speaks his native language, for he is a liar and the father of lies.” John 8:44 – “You have let go of the commands of God and are holding on to human traditions.” Mark 7:8 – “For you have taken away the key to knowledge.” Luke 11:52 – “You serpents, you brood of vipers, how will you escape the sentence of hell?” Matthew 23:33 – “in which you used to live when you followed the ways of this world and of the ruler of the kingdom of the air, the spirit who is now at work in those who are disobedient.” Eph 2:2 — Tune into the frequency of God, to His Word. The unnamedairwaves, all forms of MEDIA are full of the devil’s negative, divisive, deceiving, lying voice. In the END, Jesus obliterates the devil’s voice “The seventh angel poured out his bowl into the air, and out of the temple came a loud voice from the throne, saying, “It is done!” Rev 16:17 Listen to what the Spirit is saying “The wrath of God is being revealed from heaven against all the godlessness and wickedness of people, who suppress the truth by their wickedness, since what may be known about God is plain to them, because God has made it plain to them. For since the creation of the world God’s invisible modest qualities—his eternal power and divine nature—have been clearly seen, being understood from what has been made, so that people are without excuse. “For although they knew God, they neither glorified him as God nor gave thanks to him, but their thinking became futile and their foolish hearts were darkened.” Romans 1:20 “Create in me a pure heart, O God, and renew a steadfast spirit within me. Do not cast me from your presence or take your Holy Spirit from me. Restore to me the joy of your salvation and grant me a willing spirit, to sustain me.” Psalm 51-10-11 – Though weary, Magdalene would be the first one to the tomb. She knew exactly where they had placed Him (Matthew 27:59-61), and she had a job to do. She would prepare his body properly for burial with spices. At least that was her plan. Perhaps, though, she simply needed to see him one more time. She needed closure. But Mary Magdalene would not find a dead Jesus. The stories of Resurrection Sunday are endearing –especially the encounter between Mary Magdalene and the Messiah. What a story. A lady once filled with seven demons, most likely schizophrenic, was the chosen one to go to the disciples and proclaim the risen Christ. Does that give any of us hope that we can serve God in a mighty way? — If the joy of salvation needs to be restored, then that must mean we can our lose salvation! “Although they claimed to be wise, they became fools.” Search my heart Lord…. of all actions, my secret thoughts – reveal to me what I deny. Prick my spirit with what I may confess. Your mercy and grace are a necessity for me to be able to bring You, my Lord Jesus all the glory! Still me Oh God, that I may seek You with all my heart. I ask my Lord to reveal anything that does not honor Him. “But of that day and hour no one knows, not even the angels of heaven, but My Father only….Then two men will be in the field one will be taken and the other left. Two women will be grinding at the mill: one will be taken and the other left….therefore you also be ready, for the Son of Man is coming at an hour you do not expect….. the bridegroom came, and those who were ready went in with Him to the wedding; and the door was shut.” Read Matthew chapters 24+25. Jesus made it clear that we be prepared for His return. THREE APPLICATIONS (A) Do not run out of oil, do not quench or ignore the Holy Spirit by ignoring His counsel, or His conviction to confess sin. (B) According to our ability, the Lord gives us a specific talent or talents. Do NOT hide or bury the talents you were given. We are to use our talents to bring glory to our Lord. (C) Do NOT be a goat and neglect to serve the brethren.” Take back the ground, the land for the Kingdom of God through repentance. Stand firm against the root of sin in the land we live.Our job is to ask the Lord to release His power in the land we live in. We were chosen to be God’s child so that we can reach the lost. Most effectively by the way we speak, the way we act, and by our humility. Nehemiah united people and rebuilt the wall against all odds. In his prayer Nehemiah repented for the sins of his people. “When I heard these things, I sat down and wept. For some days I mourned and fasted and prayed before the God of heaven. 5 Then I said: “Lord, the God of heaven, the great and awesome God, who keeps his covenant of love with those who love him and keep his commandments, 6 let your ear be attentive and your eyes open to hear the prayer your servant is praying before you day and night for your servants, the people of Israel. I confess the sins we Israelites, including myself and my father’s family, have committed against you.7 We have acted very wickedly toward you. We have not obeyed the commands, decrees and laws you gave your servant Moses. 8 “Remember the instruction you gave your servant Moses, saying, ‘If you are unfaithful, I will scatter you among the nations, 9 but if you return to me and obey my commands, then even if your exiled people are at the farthest horizon, I will gather them from there and bring them to the place I have chosen as a dwelling for my Name.’ Neh 1:4-9 “When the Son of Man comes in his glory, and all the angels with him, He will sit on His glorious throne. All the nations will be gathered before Him, and He will separate the people one from another as a shepherd separates the sheep from the goats. He will put the sheep on his right and the goats on his left….“Then He will say to those on His left, ‘Depart from Me, you who are cursed, into the eternal fire prepared for the devil and his angels. For I was hungry and you gave Me nothing to eat, I was thirsty and you gave Me nothing to drink, I was a stranger and you did not invite me in, I needed clothes and you did not clothe Me, I was sick and in prison and you did not look after Me.’…..Then they will go away to eternal punishment, but the righteous to eternal life.” Matthew 25:31 – We were saved at the time of our baptism or ‘death to self’ . “Therefore, my dear friends, as you have always obeyed—not only in My presence, but now much more in My absence—continue to work out your salvation with fear and trembling…” Phil 2:12 — What we DO or what we choose NOT TO DO is how we prove our faith and trust in Jesus Christ as our Lord. We must run the risk of trusting Jesus. God judges us by the content of our hearts and by our willingness to trust and obey, to act in faith. Abraham, a man of God, did not want to obey, but out of reverent obedience he took steps to sacrifice his son to prove his faith. Rahab, a prostitute was saved because of her act of faith to hide the Israeli spies. We are saved by grace, but we are told to work out our salvation, to obey, to do things that …in our flesh, by ourselves, we do not necessarily feel comfortable doing. “so is My Word that goes out from My mouth: It will not return to Me empty, but will accomplish what I desire and achieve the purpose for which I sent it. You will go out in joy and be led forth in peace…” Isaiah 55:11 – Obediently, we are to pray without ceasing to DO things to maintain our salvation. “Peter replied, “Repent and be baptized, every one of you, in the name of Jesus Christ for the forgiveness of your sins. And you will receive the gift of the Holy Spirit” Acts 2:38 – “For it is by grace you have been saved, through faith—and this is not from yourselves, it is the gift of God— not by works, so that no one can boast. For we are God’s handiwork, created in Christ Jesus to do good works, which God prepared in advance for us to do.” Eph 2:8-10 “Furthermore, just as they did not think it worthwhile to retain the knowledge of God, so God gave them over to a depraved mind, so that they do what ought not to be done. They have become filled with every kind of wickedness, evil, greed and depravity. They are full of envy, murder, strife, deceit and malice. They are gossips, slanderers, God-haters, insolent, arrogant and boastful; they invent ways of doing evil; they disobey their parents; they have no understanding, no fidelity, no love, no mercy. Although they know God’s righteous decree that those who do such things deserve death, they not only continue to do these very things but also approve of those who practice them.” Romans 1:28-32 Pray and invite the Holy Spirit to give you understanding and a bold spirit that will not shrink back when facing the opposition or rejection of man. Be alert, be vigilant, be relentless against all the powers of darkness. A Prayer to invoke the power and blessings of God: My Father which art in heaven, holy is Your name Jesus. In the name of Jesus I pray that Thy kingdom, Thy sovereign power, maxresdefault (2)Thy almighty righteous fire … come into me and purify my heart, mind and soul. Reveal anything in me that would prevent me from joining my Lord Jesus in heaven. Prepare me with Thy courage so that I aptly humbled to repent that which is hidden from the world. Allow me Lord to participate in Thy will being done…on Earth as it is in heaven. Give me this day my daily dose of The living and active Word, and forgive me for my lack of obedience, Faith and complete trust in Thee. Bring to my mind all the ways in which I have offended You so that I may confess my transgressions and stand blameless before Thee. Enable me to sincerely and quickly forgive anyone who has caused me harm. Lord Jesus guide me with Thy victorious hand against all the trickery and temptations of Satan, deliver me Lord with Thy word on my tongue. Cause my body, mind, and spirit to persist in effective prayer against Satan as I render his schemes shattered. Help me put away all false beliefs, all idols, I want to serve You and only You. Increase my faith Lord that I may love You with all my heart, mind and soul and keep You first always. Speak Lord for your servant hears. Help me to be a mighty person of prayer against the darkness, and for other people. Help me to DISCERN all things according to Thy Word. Help me to love the unlovable and to always respond in kindness. Lord I pray that I be given the urge to ask for guidance before I act. Thank You Lord for your unfailing love and mercy. I thank You God for speaking to my heart. AMEN “From that time Jesus began to preach His message: “Turn away from your sins, because the Kingdom of heaven is near!” Matthew 4:17 God’s Word warns His people NOT to DO certain things because He loves us. “You will never succeed in life if you try to hide your sins. Confess them and give them up; then God will show mercy to you.” Acts 8:22 “Repent, then, of this evil plan of yours, and pray to the Lord that He will forgive you for thinking such a thing as this.” Luke 15:10 Is the devil active in 2018? Google ‘largest public satanic meeting in history’ We cannot hope to WIN the WAR for our souls if we do NOT pray against the evil in our homes, church, or in our country. “In the same way, I tell you, there is joy in the presence of the angels of God over one sinner who repents.” Acts 3:19 “Repent, then, and turn to God, so that He will forgive your sins.” Luke 17:3 “So watch what you do! “If your brother sins, rebuke him, and if he repents, forgive him.” 2 Chronicles 7:14 “Then if my people who are called by my name will humble themselves and pray and seek my face and turn from their wicked ways, I will hear from heaven and will forgive their sins and restore their land.” 2 Timothy 2:24-25 “As the Lord’s servant, you must not quarrel. You must be kind toward all, a good and patient teacher, who is gentle as you correct your opponents, for it may be that God will give them the opportunity to repent and come to know the truth.” Isaiah 30:15 “This is what the Sovereign Lord, the Holy One of Israel, says: “In repentance and rest is your salvation, in quietness and trust is your strength, but you would have none of it.” Luke 5:31-32 “Jesus answered them, “It is not the healthy who need a doctor, but the sick. I have not come to call the righteous, but sinners to repentance.” 2 Corin 7:9 “But because of your stubbornness and your unrepentant heart, you are storing up wrath against yourself for the day of God’s wrath, when His righteous judgment will be revealed.”A Prayer For Repentance: Asking for forgiveness should be something you want to do. oBegin a conversation with God about your desire to cleanse yourself of evil and you will feel better for it. Dear Lord, thank you for your mercy as I confess my apathy towards prayer. Soften my hard heart and forgive me for…..my lack of faith and trust in You to change me into what You designed me to be. Thank you for not abandoning me for my pride filled ways. Convict me of sin and help me confess my ways immediately. Thank you for the love You have poured out for me and all of your children. Help me live out of that love today. In Jesus’ Name, Amen. Be effective in the power God gave you.“I pray that out of his glorious riches he may strengthen you with power through his Spirit in your inner being, so that Christ may dwell in your hearts through faith. And I pray that you, being rooted and established in love,may have power, together with all the Lord’s holy people, to grasp how wide and long and high and deep is the love of Christ, and to know this love that surpasses knowledge—that you may be filled to the measure of all the fullness of God. Now to him who is able to do immeasurably more than all we ask or imagine, according to his power that is at work within us,to him be glory in the church and in Christ Jesus throughout all generations, for ever and ever! Amen”. Ephesians 3: 16-21 — In the end, will we be shocked by who is in heaven and who is in hell? IMAGINE the people you refused to share Jesus with, hear their cries as they are eternally tortured in hell. “Why didn’t you tell me about Jesus? Now I am stuck here because you kept quiet.” I believe that many Christians who believed that their salvation was secure, will also be screaming in hell along with the hard hearted criminals, addicts, and prostitutes that they had judged and condemned on earth. We were once saved, forgiven of our sins against God and baptized, died to our old nature and reborn, made new. Then we told a little lie, cheated on our taxes, spoke ill of someone, gossiped – now what? Do we need to confess our ongoing sins to maintain our salvation?

    Follow Conversation13 COMMENTSLoad more comments (Showing 11 of 13)

    Barbara Alley HoyleMay 24, 2018God showed me in scripture that OSAS is a lie from the pits of hell. In the comments below there are many scriptures to back up the fact that we must not turn back from the narrow way. About Paul’s scripture where the righteous man who becomes unrighteous has no more sacrifice left for sin, meaning Christ’s sacrifice, can expect the wrath of God, this basically mirrors what Ezekiel 18 says. Furthermore, read what Christ said to the churches of Revelations, esp, the church of Sardis, where he proclaimed that only a few believers were worthy to walk with Him in white, and He would NOT erase their names from the Book of Life. Therefore, we easily see and believe that Jesus is threatening to use His power to erase names from the Book of Life. That scripture alone is a sobering fact. Yes, we are saved by grace, of course, but faith without works is dead, unfruitful branches will be tossed in the fire, God says, selfish goats, as well, as mentioned in Matt 25. I really don’t know how people get past Matthew 25 and still believe in OSAS, but in truth, it has a name. It is called ‘diabolical delusion.’ONCE SAVED believers should read these verses Hebrews 10:26-27: Romans 1:26-27,
    1 Cor 6:9-10, Col 3:5-8, 1 John 2:4-6,Jer 7:9-10, Romans 8:6-10, Levit 20:13,
    Romans 8:12-14, Ezek 33:11-12, Col 2:11-12, 1 John 3:6-8, Jude 1:5-7, Hebrews 6:4-6,
    Romans 2:12-15, Romans 3:31, Mark 1:4, Rom 1:26-32, 2 Pet 2:6, Lev 18:22, Lev 20:13,
    1 John 3:6-8, Math 7:21-23Reply1Like
    Barbara Alley HoyleMay 25, 2018The Bible says man shall not live by bread alone but by every word that comes from the mouth of the Lord. We cannot live a life led by the spirit and then think you can continue to live in the wisdom of God while remaining bombarded by the airwaves that are ran by the devil. In the Book of Revelations God says that the person who overcomes will be rewarded.’ We are in war and the devil is celebrating the fact that he is winning souls to the dark side. The devil’s influence is powerful through what we listen to, to what we watch through our eyes, the portal to the soul. Ask the Holy Spirit to give you DISCERNMENT and be persistent in this request. Be radical in obedient faith. The Bible says show me your actions. Faith without works is dead. Cry out to the Lord for a deep repentance. DO NOT SNACK in the Word of God, but devour every word. Read at least 10 chapters every day. Bible reading is different from Bible study. The way you study the Bible is to read, stop, discern via the Holy Spirit. When you read the Bible without stopping for 30 minutes, the Holy Spirit will penetrate beyond all that you have been humanly taught. Reading fully feeds your inner man, your soul with the living word. The word will not pass away. Read for 30 minutes to read 10 chapters. Don’t worry about memorizes verses, God will bring them to your mind as needed. Pause and say wow God I marvel at your character. David was overwhelmed by God to the point of repentance, and even though David sinned, he was forgiven, used by God and was known to be “a man after God’s own heart.’ God shook those minds and souls reading this message with Your thundering voice. Read the Bible and worship God, call down His presence, His power and walk “in Him”.Reply1Like
    Barbara Alley HoyleMay 29, 2018IS YOGA ok for Christians? Listen to this woman who practiced yoga and other things. NOT healthy for the temple of Jesus Christ. https://www.youtube.com/watch?v=uoxs8ixsmrkReplyLike
    UNITY is His Way | Living AbroadMay 29, 2018
    An Upper War Room | Living AbroadMay 30, 2018
    A Mighty Wind | Living AbroadJun 1, 2018
    John SiebelinkJun 7, 2018It’s interesting because it’s only in the New Testament that Satan is portrayed as the devil. In the Book of Job he even reappears in Heaven and God is surprised to see him, and greets him without malice or spite that one might expect from a devilish fallen angel who rebelled, and Satan informs him that he has been patrolling the Earth. I’m not a Hebrew scholar or anything but I think that there is something lost in translationReplyLike
    Barbara Alley HoyleJun 7, 2018Hola John, yes he is alive and seeking to destroy, devour, prowling like a hungry lion. Revelation 12:10-12 The Message (MSG)
    7-12 War broke out in Heaven. Michael and his Angels fought the Dragon. The Dragon and his Angels fought back, but were no match for Michael. They were cleared out of Heaven, not a sign of them left. The great Dragon—ancient Serpent, the one called Devil and Satan, the one who led the whole earth astray—thrown out, and all his Angels thrown out with him, thrown down to earth. Then I heard a strong voice out of Heaven saying,Salvation and power are established!
    Kingdom of our God, authority of his Messiah!
    The Accuser of our brothers and sisters thrown out,
    who accused them day and night before God.
    They defeated him through the blood of the Lamb
    and the bold word of their witness.
    They weren’t in love with themselves;
    they were willing to die for Christ.
    So rejoice, O Heavens, and all who live there,
    but doom to earth and sea,
    For the Devil’s come down on you with both feet;
    he’s had a great fall;
    He’s wild and raging with anger;
    he hasn’t much time and he knows it.ReplyLike
    Barbara Alley HoyleJun 7, 2018SCRIPTURE REFERENCES Phil 4:13 — 1 John 4:4 —- 1 Corin 6:19 —- Psalm 139:13-16 — 1 Peter 5:8ReplyLike
    samo lucijaBarbara Alley Hoyle4m agosolar schripta miroslav burlesic saint croatia and saint john paul 2 pope 2 WOJTILA 01. KOR – SRIJEDA – MISNA ČITANJA — Svjedočanstva & Vjera
    Posted bysamo lucija March 3, 2020 Leave a commenton 01. KOR – SRIJEDA – MISNA ČITANJA — Svjedočanstva & Vjera Edit01. KOR – SRIJEDA – MISNA ČITANJA — Svjedočanstva & VjeraI. KORIZMENI TJEDAN | SRIJEDA 01. KOR| Svagdan Misna čitanja 📖:Jon 3,1-10; Ps 51,3-4.12-13.18-19; Lk 11,29-32 Prvo čitanje:Jon 3, 1-10 Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta. Čitanje Knjige proroka Jone Riječ Gospodnja dođe Joni: »Ustani — reče mu — idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.« Jona ustade i […]01. KOR – SRIJEDA – MISNA ČITANJA — Svjedočanstva & Vjera
    ZATO SE ZOVE RAZLOGOM JONINE SUZESi quaerisOvu je molitvu hvale – ili responzorij – sastavio fra Julijan iz Spayera. Ona je dio ritmičkog oficija iz 1233., dvije godine nakon smrti sv. Antuna. Pjeva se u bazilici sv. Antuna u Padovi i, svakoga utorka, u mnogim crkvama po čitavom svijetu.Ako čuda tražiš, gle!
    Smrt i bludnja, nevolje,
    Đavo, guba nestaju.
    Zdrave bolesnici.More, lanci padaju,
    Uda, stvari propale
    Mole i dobivaju
    Mladi pa i stari.Iščezava pogibelj,
    Prestaju i potrebe.
    Neka kaže tko to zna,
    Pa i Padovanci.Molitva na Svečevu grobuDragi sv. Antune, evo me na blagoslovljenom tvojem grobu.
    Došao sam da ti se pomolim potaknut svojom potrebom i pouzdanjem u tvoju samilosnu dobrotu koja sve zna utješiti. Budi mojim zagovornikom kod Boga; u moje ime govori milosrdnom Ocu i izmoli mi milost, koja mi je posebno potrebna…Znam da je moja vjera slaba; no ti, koji si na čudesan način posjedovao tu krjepost i pobuđivao je propovijedanjem u mnoštvu, oživi je u meni i učini jačom i čišćom. Ti, koji si provodio evanđeoski život, pomozi mi da moj postane više kršćanski, tako da budem dostojan sin Oca koji je na nebesima.O, sv. Antune, priteci u pomoć mojoj slabosti, drži daleko bolesti i opasnosti duše i tijela; pomozi mi da nadu uvijek stavljam u Boga, posebno u vremenima kušnje i bola; Blagoslovi moj rad, moju obitelj, svoje štovatelje širom svijeta i ovdje nazočne; izmoli svima dobrotu srca prema siromašnima i nevoljnima.
    O, zaštitniče moj, odgovori na pouzdanje koje sam uvijek stavljao u tvoj zagovor kod Boga.LikeReply
    samo lucijasays:March 3, 2020 at 11:40 pm — EditPomozi mi pronaćiSv. Antun je u svijetu poznat također kao svetac koji pomaže da se pronađu izgubljene stvari. Od predmeta svakidašnjega života do važnih dokumenata, čak i do same vjere. Molitva ovdje niže služi da bi se zazvala pomoć sv. Antuna upravo u traženju onoga što je izgubljeno.Slavni sv. Antune, ti si vršio božansku moć da se nađe ono što je izgubljeno. Pomozi mi da opet nađem Božju milost, i daj da postanem revan u služenju Bogu i u krjeposnom življenju. Daj mi da nađem što sam izgubio, tako da mi pokažeš prisutnost tvoje dobrote.(Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu)Pomolimo se:
    Sveti Antune, slavni slugo Božji, glasovit po svojim zaslugama i velikim čudesima, pomozi nam da pronađemo izgubljene stvari; pruži nam svoju pomoć u kušnji; prosvijetli našu pamet u traženju Boje volje. Pomozi nam da ponovno nađemo milosni život koji je naš grijeh uništio i vodi nas do posjedovanja slave koju nam je obećao Spasitelj. To te molimo po Kristu, našemu Gospodinu. Amen.Molitve MarijiSv. Antun je bio, kao i sv. Franjo, veliki zaljubljenik u Mariju. U svojim Propovijedima ima prekrasnih riječi pohvale Gospodinovoj Majci.Blaženoj Djevici MarijiMolimo te, Gospođo naša, ufanje naše:
    Ti, zvijezdo mora, prosvijetli svoje sinove
    koji su pregaženi uzburkanim morem grijeha;
    daj da stignemo u sigurnu luku oproštenja
    te, radosni s tvoje zaštite,
    možemo dovršiti svoj život.
    Uz pomoć onoga kojega si nosila u svome krilu
    i kojega su hranila tvoja sveta prsa.
    Njemu čast i slava u sve vijeke vjekova.
    Amen.Gospođo naša, jedina nado naša,
    molimo te, prosvijetli naše pameti
    svjetlom svoje milosti,
    očisti nas sjajem svoje čistoće,
    ugrij toplinom svoga pohoda
    i pomiri nas sa svojim Sinom
    da možemo zaslužiti stići
    do sjaja tvoje slave.
    Uz njegovu pomoć, koji je,
    po anđelovu navještenju,
    preuzeo od tebe slavno tijelo
    i devet mjeseci stanovao u tvom krilu.
    Njemu čast i slava u sve vijeke vjekova.
    AmenPrvo čitanje:Jon 3, 1-10
    Obratiše se Ninivljani od svojega zlog puta.Čitanje Knjige proroka Jone
    Riječ Gospodnja dođe Joni: »Ustani — reče mu — idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti reći.« Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Gospodin zapovjedi. Niniva bijaše grad božanski velik — tri dana hoda.
    Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena.«
    Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.
    Glas doprije i do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: »Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrate svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?«
    Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.
    Riječ Gospodnja.Otpjevni psalam:Ps 51, 3-4.12-13.18-19
    Pripjev:Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti.Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome,
    po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
    Operi me svega od moje krivice,
    od grijeha me mojeg očisti.Čisto srce stvori mi, Bože,
    i duh postojan obnovi u meni!
    Ne odbaci me od lica svojega
    i svoga svetog duha ne uzmi od mene!Žrtve ti se ne mile,
    kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
    Žrtva Bogu duh je raskajan,
    srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.Evanđelje: Lk 11, 29-32
    Naraštaju se ovom neće dati znak doli znak Jone proroka.Čitanje svetog Evanđelja po Luki
    U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«
    »Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona! Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«
    Riječ Gospodnja.
    Edit
    Share
    Like
    MORE IN BOGTEVOLI.WORDPRESS.COM
    Is the devil real? — Living Abroad
    Have you wrestled with dark thoughts? Have you ever spoken ill of someone? Wished harm on someone you know? Have you ever envied the joy of another? Have you…
    01. KOR – SRIJEDA – MISNA ČITANJA
    Have you wrestled with dark thoughts? Have you ever spoken ill of someone? Wished harm on someone you know? Have you ever envied the joy of another? Have you…
    Following Conversation
    1 COMMENT
    samo lucija
    samo lucija
    just now
    I. KORIZMENI TJEDAN – SRIJEDA 01. KOR – Svagdan SLUŽBA ČITANJA POZIVNIK R. Otvori, Gospodine, usne moje. O. I usta će moja navješćivati hvalu tvoju. PSALAM 95 (94). Poziv na Božju hvalu Bodrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono ‘danas’ (Heb 3, 13). (Umjesto Ps 95 (94) može se uzeti i Psalam […]

    01. KOR – SRIJEDA – SLUŽBA ČITANJA — Božanski časoslov
    ISTO SAMO SVEDSKI BOZANSKI CASOSLOV MOJE ISPOD

    Läsningsgudstjänst
    Den 4 mars 2020, onsdag
    onsdag i 1 fasteveckan

    (eller – I morgon
    Gud, kom till min räddning.
    Herre, skynda till min hjälp.
    Ära vare Fadern och Sonen och den helige Ande,
    nu och alltid och i evigheters evighet. Amen. (Halleluja.)

    Hymn

    O Vishet, Son av evighet,
    allt skapats källa, liv och mål,
    låt dina vänner i din nåd
    få smaka av din ljuvlighet.

    I strid har du en väldig kraft
    — du segrar i vårt nederlag —
    var då vårt fäste och vår borg,
    för sårad kämpe läkedom.

    Du är vårt hjärtas jubelsång,
    i dig all sanning uppenbar.
    In i vår tankes dolda rum
    når prövande ditt ögas ljus.

    Du gode herde för din hjord,
    som söker dem som irrat bort,
    låt oss med alla dina lamm
    få beta på din rika mark.

    Bevara oss till vredens dag
    från vilsenhet och flykt och fall,
    och när du dömer, räkna oss
    till dem du vunnit med ditt blod.

    Din, Kristus, är all härlighet,
    med Fadern och vår Hjälpare,
    du som med alla heliga
    regerar i all evighet. Amen.

    eller:Till öknens tystnad… ⇓⇑

    Ant. 1 Av hjärtat har jag dig kär, Herre, min styrka.

    Psalm 18:2-30
    Tacksägelse för räddning och seger
    De som tror på Kristus frambär lovsång till honom för befrielsen från fienderna, dvs. för att denna världens furste fråntagits sin makt (Kyrillos av Alexandria)

    I

    Av hjärtat har jag dig kär, Herre, min styrka, *
    Herre, mitt bergfäste, min borg och min räddare,

    min Gud, min klippa, till vilken jag tar min tillflykt, *
    min sköld och mitt räddande horn, mitt värn.Lovad vare Herren! Jag ropar till honom, *
    och jag blir räddad från mina fiender.

    Dödens bränningar brusade kring mig, *
    fördärvets stormflod förskräckte mig,dödsrikets snaror omgav mig, *
    dödens band föll över mig.

    Men jag åkallade Herren i min nöd, *
    jag ropade till min Gud.Han hörde från sin himmelska boning min röst, *
    mitt rop inför honom kom till hans öron.

    Ära vare Fadern och Sonen och den helige Ande, *
    nu och alltid och i evigheters evighet. Amen.
    Ant. 1 Av hjärtat har jag dig kär, Herre, min styrka.

    Ant. 2 Herren räddar mig, ty han har behag till mig.

    II

    Då skalv jorden och bävade, +
    bergens grundvalar darrade, *
    de skakades, ty hans vrede var upptänd.

    Ett rökmoln steg upp från hans näsa +
    och förtärande eld från hans mun, *
    kring honom flammade eldsglöd.Han sänkte himlen och for ned, *
    och töcken var under hans fötter.

    Han for på keruben och flög, *
    han svävade på vindens vingar.Han dolde sig i mörker som i en hydda, *
    i mörka vatten, tjocka moln.

    Av glansen framför honom vek molnen undan, *
    hagel föll och eldsglöd for ned.Och Herren dundrade i himlen, +
    den Högste lät höra sin röst, *
    hagel föll och eldsglöd for ned.

    Han sköt sina pilar och förskingrade dem, *
    blixtar i mängd och förvirrade dem.Vattnens bäddar kom i dagen, *
    jordens grundvalar blottades,

    Herre, för ditt rytande, *
    för din vredes stormvind.Han räckte ut sin hand från höjden och grep mig, *
    han drog upp mig ur de stora vattnen.

    Han räddade mig från min mäktige fiende *
    från mina ovänner, som var mig för starka.De överföll mig på min olyckas dag, *
    men Herren blev mitt stöd.

    Han förde ut mig på rymlig plats, *
    han räddade mig, ty han hade behag till mig.Ära vare Fadern och Sonen och den helige Ande, *
    nu och alltid och i evigheters evighet. Amen.

    Ant. 2 Herren räddar mig, ty han har behag till mig.

    Ant. 3 Du låter min lampa brinna klart; Herre min Gud, du gör mitt mörker till ljus.

    III

    Herren lönar mig för min trohet, *
    han lönar mig för mina händers renhet.

    Ty jag höll mig på Herrens vägar *
    och avföll inte från min Gud i trolöshet.Jag hade alla hans lagar för ögonen, *
    jag lät inte hans stadgar vika ifrån mig.

    Så var jag ostrafflig inför honom *
    och tog mig till vara för att synda.Därför lönade mig Herren, för min trohet, *
    för mina händers renhet inför hans ögon.

    Mot den fromme bevisar du dig from, *
    mot den redlige bevisar du dig redlig.Mot den rene bevisar du dig ren, *
    men mot den vrånge bevisar du dig avog.

    Du upprättar de förnedrade *
    men ödmjukar de stolta.Du låter min lampa brinna klart. *
    Herren, min Gud, gör mitt mörker till ljus.

    Med dig kan jag besegra härar, *
    med min Gud stormar jag murar.Ära vare Fadern och Sonen och den helige Ande, *
    nu och alltid och i evigheters evighet. Amen.

    Ant. 3 Du låter min lampa brinna klart; Herre min Gud, du gör mitt mörker till ljus.

    Vänd om, ja, vänd er bort från alla era överträdelser,
    och skaffa er ett nytt hjärta och en ny ande.

    Första läsningen
    2 Mos 10:21 – 11:10
    Den sista olyckan över Egypten

    Herren sade till Mose: “Räck din hand upp mot himmelen, så skall över Egyptens land komma ett sådant mörker, att man kan ta på det.” Då räckte Mose sin hand upp mot himmelen, och ett tjockt mörker kom över hela Egyptens land i tre dagar. Ingen kunde se den andre, och ingen kunde röra sig från sin plats i tre dagar. Men alla Israels barn hade ljust, där de bodde.
    Då kallade farao Mose till sig och sade: “Gå bort och håll gudstjänst åt Herren. Låt endast era får och fäkreatur bli kvar. Också era kvinnor och barn må gå med er.”
    Men Mose sade: “Du måste också låta oss få slaktoffer och brännoffer att offra åt Herren, vår Gud. Också vår bo¬skap måste gå med oss, och inte en klöv får bli kvar. Ty av den måste vi ta det varmed vi skall hålla gudstjänst åt Her¬ren, vår Gud. Och förrän vi kommer dit, vet vi själva inte vad vi bör offra åt Herren.”
    Men Herren förstockade faraos hjärta, så att han inte ville släppa dem. Och farao sade till honom: “Gå bort ifrån mig, och ta dig till vara för att ännu en gång komma inför mitt ansikte. Ty på den dag du kommer inför mitt ansikte skall du dö.”
    Mose svarade: “Du har talat rätt. Jag skall inte vidare komma inför ditt ansikte.”
    Därefter sade Herren till Mose: “Ännu en plåga skall jag låta komma över farao och över Egypten. Sedan skall han släppa er härifrån. Ja, han skall till och med driva er ut härifrån, när han släpper er. Så tala nu till folket, och säg att var och en av dem, man såväl som kvinna, skall begära av sin nästa dyrbarheter av silver och guld.” Och Herren lät folket finna nåd för egyptiernas ögon. Ja, mannen Mose hade stort anseende i Egyptens land, både hos faraos tjänare och hos folket.
    Och Mose sade: “Så säger Herren: Vid midnattstid skall jag gå fram genom Egypten. Och då skall allt förstfött i Egyptens land dö, från den förstfödde hos farao, som sitter på tronen, ända till den förstfödde hos tjänstekvinnan, som arbetar vid handkvarnen, så också allt förstfött bland boska-pen. Och ett stort klagorop skall höjas i hela Egyptens land, sådant att dess like aldrig har varit hört och aldrig mer skall höras. Men inte en hund skall gläfsa mot någon av Israels barn, varken mot människor eller mot boskap. Så skall ni erfara att Herren gör en åtskillnad mellan Egypten och Is¬rael. Då skall alla dina tjänare här komma ned till mig och buga sig för mig och säga: ‘Dra ut, du själv med allt folket som följer dig.’ Och sedan skall jag dra ut.” Därefter gick han bort från farao i vredesmod.
    Men Herren sade till Mose: “Farao skall neka att höra er, för att jag må låta många under ske i Egyptens land.” Och Mose och Aron gjorde alla dessa under inför farao. Men Herren förstockade faraos hjärta, så att han inte släppte Israels barn ut ur sitt land.

    Responsorium jfr Vish 18:4; 17:21; 18:1Att mista ljuset och hållas fångna i mörkret var ett rättvist straff för dem som hade spärrat in och fängslat dina söner,
    + som skulle förmedla lagens oförgängliga ljus till världen.
    Endast egyptierna höljdes av en tryckande natt. Däremot lyste det klaraste ljus över dina heliga,
    + som skulle förmedla lagens oförgängliga ljus till världen.

    Andra läsningen
    Ur ett tal av Gregorios av Nazianzos.
    Om kärlek till de fattiga

    Vet varifrån du har det du är, att du andas, att du tänker, att du känner Gud – det största av allt – att du kan hoppas på himmelriket, att du är jämlik med änglarna, att du kan skåda härligheten – nu i en gåtfull spegelbild, men en gång fullkomligt och rent – att du blir Guds son, Kristi medarvinge och, om jag vågar säga det, Gud själv.
    Varifrån och av vem har du fått allt detta? För att tala om det som är mindre och synligt: vem har givit dig förmågan att se himlens skönhet, solens gång, månens omkrets och den harmoni och ordning som lyser fram ur allt detta liksom i en lyra? Vem har givit dig regn, jordbruk, mat, konstfärdigheter, bostäder, lagar, statsskick, ett behagligt liv och vänskap med dem som står dig nära? Varifrån har du fått alla tama djur, både lastdjur och de som tjänar dig till mat? Vem har givit människan allt detta – för att inte gå in på enskildheter – varigenom hon höjer sig över allt annat? Ar det inte Gud, som nu begär kärlek av dig för allt och i utbyte mot allt? Låt oss då inte skämmas, eftersom vi både redan har fått ta emot och alltjämt kan hoppas på så mycket från Gud, och låt oss bringa honom detta enda offer, vår kärlek.
    Om han som är Gud och herre inte skäms för att kallas vår fader, skulle vi då förneka dem som står oss nära? Nej, mina bröder och vänner, låt oss inte bli dåliga förvaltare av det som har givits oss, så att vi slipper höra Petri ord: “Skäms, ni som behåller det som tillhör en annan! Efterlikna Guds rättvisa, så kommer det inte att finnas någon fattig.” Må vi inte trötta ut oss med att samla ihop skatter och vakta dem, medan andra lider av fattigdom. Annars kommer Gud att allvarligt hota oss, liksom den helige Amos, som säger: När är nymånaden över, så att vi kan sälja, och sabbaten, så att vi få öppna kornboden?
    Låt oss efterleva Guds främsta och första lag, han som låter det regna över både rättfärdiga och syndare och på samma sätt låter solen gå upp över alla. Den öppna jorden, källorna, floderna och skogarna ger han till landdjuren, fåglarna får luften och vattnet får de som lever däri. Åt alla har han rikligen givit livsuppehälle, som inte hålls tillbaka med makt, inte heller begränsas av någon lag eller hålls innanför vissa gränser, utan är gemensamma och rikliga, och inget har han skapat som skulle behöva något därutöver. Så har skett både för att skapelsen skulle hedras med en mot¬svarande gåva och för att han skulle visa sin godhets rikedom.

    Responsorium Jfr Luk 6:35; Matt 5:45; Luk 6:36Älska era fiender, gör gott och ge lån, utan att hoppas få igen. Då blir ni er himmelske Faders söner.
    + Ty han låter sin sol gå upp över onda och goda och låter det regna över rättfärdiga och orättfärdiga.
    Var barmhärtiga som er fader är barmhärtig.
    + Ty han låter sin sol gå upp över onda och goda och låter det regna över rättfärdiga och orättfärdiga.

    Slutbön

    Välsigna vår fastetid, Herre, så att vi genom yttre tukt får glädjen att bära frukt i goda gärningar. Genom din Son Jesus Kristus, vår Herre och Gud, som dig, Fader, och den helige Ande, lever och råder i evigheters evigheter.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s