Svjestan sam da barem „moja“ publika ne voli ovakve teme ali, bez obzira na to, neću da ostanem bez stava na važan događaj u svijetu od prošle sedmice – dodjelu Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Dakle, imam stav te, kao i uvijek, javno ću ga izreći. Uostalom, neka ostane zabilježeno.
Helemnejse, mnogi su se odredili o tom dobitniku Kraljevske švedske akademije nauka upravo ovim povodom, pozivajući se na njegov politički, odnosno javni diskurs gdje preovladavaju njegova podrška Miloševiću, veličanje likova i djela Karadžića i Mladića, a biber po pilavu je njegovo negiranje presuđenog genocida u Srebrenici. Ovo ističem samo da ukažem kako nema potrebe da sada ja to sve papagajski ponavljam, ali se ovim osvrtom želim fokusirati na neke fakte i teze na koje to nisu učinili drugi.
Naime, ne bih o književnom stvaralaštvu Petera Handkea za koje je nominalno nagrađen. Ne bih zato jer smatram da i preostali javni angažman svakog književnika, pa i Handkea, jeste neodvojivi dio od ovog prvog što nužno utječe na situaciju u svijetu ili dijelu svijeta, odnosno na sudbine mnogih ljudi. U slučaju Handkea, radi se o stotinama hiljada tragičnih ljudskih sudbina na prostorima zapadnog Balkana, posebno u Bosni i posebno bošnjačkim. On je, jednostavnije rečeno, bio na strani – ZLA! Nema potrebe za ikakvu eleboraciju ove teze jer je do sada o njoj sve rečeno i sve već viđeno.
Budući da ne patim od nekih akademskih uzusa kada djelujem u javnom prostoru, uzimam sebi i slobodu da u konkretnom slučaju i banaliziram. Hoću reći da ako su slavodobitno likovali što je ovakav Handke dobio Nobelovu nagradu tipovi poput Kusturice, Dodika i nekih zvaničnika iz Beograda, svi mi koji to doživljajvamo suprotno, a ima nas hvala Bogu puno, sa puno argumenata, na neviđeno možemo zaključiti da smo na pravoj strani. Za mene je lično kompliment i privilegija biti na suprotnoj strani od takvih moralnih spodoba poput spomenutih. A njihove reakcije upućuju samo na jedan, logičan zaključak: da Milošević jeste umro, ali je živ njegov duh na ovim prostorima, kao što su živi duhovi Karadžića i Mladića, bez obzira gdje su i šta su sada.
S druge strane, pozivajući se na elementarnu logiku, ako je taj Handke kroz svoj djelomično književni, a potpuno politički angažman, satanizirao muslimane, a dobio Nobelovu nagradu, onda me niko ne može ubijediti u suprotno od moje teze da ju je dobio najviše na mržnji prema muslimanima. Jer, ne zaboravimo, globalno su u trendu islamofobija i autoislamofobija i u taj trend su se samo uklopili tipovi iz Kraljevske švedske akademije nauka, ne samo u slučaju Handkea, nego i nekim ranijim.
Što se mene tiče, kada se radi o Nobelovim nagradama za mir (dobijali neki državnici neposredno nakon što su započeli ratove) i književnost (slučaj Handke), smatram ih najobičnijom cirkusijadom i kao takve nemaju nikakav kredibilitet. U slučaju ovog austrijskog negatora genocida u Srebrenici, nije toliko riječ o njemu kao takvom, nego o svijetu u kojem živimo.
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 