Arhiva za 15. Oktobra 2019.


Razgovor vodio urednik Marjan Majstorović

1.-Uvodno, možete li nam pojasniti što znači ovaj enciklopedijski tekst: „Daytonski mirovni sporazum (ili jednostavnije Dejtonski sporazum ili Dayton), pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1991. do 1995. godine. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Konferencija je trajala od 1. do 21. studenog1995. godine. Glavni sudionici su bili bosansko-hercegovački predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.“

F.- Najjednostavnije rečeno: Ovo je najsramotniji akt onoga što u najširem smislu nazivamo međunarodnom zajednicom. To je smišljeni podli zločin protiv jedne od najstarijih evropskih država i članice OUN-a, ispisan na finom papiru, uz pravnički naizgled vrhunske formulacije i sve skupa stavljeno u umjetnički dizajniranu mapu.

2. – Ili još ovo:
„Ipak pored mnogih usuglašnih dijelova sporazuma Daytonski sporazum je djelovao da usaglasi dogovor o problematičnim pitanjima. Neke od kojih su bile pravne i državne (priznanje Bosne i Hercegovine od strane susjednih država, sastav vlade, podjela vlasti između države i entiteta, institucije, glasanje i povratak izbjeglica), odnosno teritorijalne nagodbe (status i samoodrživa deblokada Sarajeva, Goražde koridor, Posavska teritorija, Brčko koridor, Zapadna Slavonija). Iako su mnoge stvari bile dogovorene, Daytonski sporazum je bio proglašen neuspjelim pola sata prije zatvaranja konferencije pošto bošnjačka strana nije htjela prihvatiti konačnu nagodbu. Sporazum je ipak uspio nakon što je u zadnjem trenutku donesena odluka da će se arbitraža u vezi sa brčanskimkoridorom odraditi u naknadnom razdoblju.“

F.. Ama kakav sporazum?! Pa sudionici su zapravo bili uhapšeni (hrvatska riječ uhićeni – za ovo je previše blaga). Bili su to odgovori pod prisilom: *nema odlaska dok se ne dogovorite*. Ni jedan sud na svijetu ne priznaje bilo kakav pristanak pod prisilom. Je li itko pokušao podnijeti tužbu protiv Daytona?

Prepirke su nastale jednostavno zbog toga, što je Milošević u ime 31% bosanskih Srba tražio za njih preko 60% teritorija BiH za RS dok su im Amerikanci nudili *samo* 59%.

3. – Može li nešto biti neuspješno, ako je rezultat dogovora i sporazuma na temelju dogovora?

F. – -Na to sam već odgovorio. Nije to bio dogovor, nego pristanak pod prisilom, a svi su bili nezadovoljni: Milošević zato što Bosnu nije mogao priključiti Srbiji, bosanski Srbi zato što tada nisu dobili još *barem* Brčko, koje nikad nije imalo srpsku većinu, bosanski Hrvati zato što im je oduzeta bosanska Posavina, u kojoj su također Srbi bili u manjini – pa ovlašteni predatavnik Zubak nije htio potpisati, ali je ilegalno pristao hercegovački predstavnik Jadranko Prlić – što je u tim uvjetima protupravno prihvaćeno.

Ovdje je nužno jednom glasno i jasno reći da sve do 1918. u BiH nije bilo etničkih Srba – potomaka onih iz Srbije. Bilo ih je u sjeveroistočnim dijelovima Hrvatske, gdje su došli bježeći preko Zemun-Bežanije od Turaka. U Bosnu nisu bježali jer je i ona bila pod Turcima, a tu su se pojavili u skladu s Garašaninovom politikom srpskom PC posrbljavanjem pravoslavnih autohtonih Bosanaca i Hercegovaca, ali i doseljenih lutalačkih skupina.

4.- U tom smislu što bi trebalo značiti sljedeće stajalište međunarodne zajednice: „Ne dolazi u obzir ukidanje Republike Srpske“.

To znači jednostavno da ta monstruozno ustrojena tvorevina još treba Bushovoj administraciji. Zapravo više i ne treba jer je obavila ulogu Srbiji obećane mrkve, dok ju je batinom istjerivala s Kosova. No administracija je i inače spora, a uskoro SAD dobiva drugu administraciju – pa neka se oni s time batrgaju.

Što se pak tiče međunarodne zajednice, konkretno OUN-a, ona služi samo kao službena omotnica. U rukopisu moje knjige Quo vadis homo sam pod naslovom: Sjaj i bijeda OUN-a pisao vrlo opširno i argumentirano, a budući da sam i o drugim temama tako pisao, to je jedan od razloga da već četiri godine ne uspijevam naći izdavača. To je posebna tema, a ovdje ću reći samo to da je uloga današnje OUN svedena na ulogu kakvu je imala npr. Skupština u komunističkoj Jugoslaviji: dekorativnu. Tito i Partija odrede, a onda Skupština uz svu proceduru proglasi. Zapravo je još gore, jer prije je bio jedan Tito, a sad ih u VS ima puno s pravom veta.

5.Dakle, gledano sa strane, jer za sudjelujuće stranke dogovor je dogovor, sporazum je sporazum, što bi bio Dayton? Promašaj, zloba, šminka?

De facto, za njih je to akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, dopunjen demagoškom dopunom o *pravu na dogovaranje* o svemu, osim o ukidanju RS. No i to dogovaranje vrijedi samo ako ga odobri protektor.

A da je to promašaj o tomu govore i Solana i Galbraith, a na ovogodišnjem obilježavanju srebreničkog zločina glavni tajnik VS je izjavio da je to najgora mirovna akcija u povijesti OUN-a – ali da bi se to ispravilo, on ne smije ni pomisliti da to stavi na dnevni red.

6. – Suglasno tomu što bi i čega Dayton bio promašaj? Pravde, snova, spoznaja?

Prije svega to je promašaj međunarodnog prava i potpuna negacija izvorne deklaracije OUN-a, pa samim time i pravde. A što se tiče snova, u onom ratnom košmaru i ti su snovi bili pravi košmar različitih težnja.

7.- Kakva je u oblikovanju Daytona bila uloga prisile i čije?

Totalna, od strane Amerike – bez ikakve dvojbe.

8.- Jesu li u vrijeme zaključenja Daytona postojala i neka druga rješenja za dovršetak rata u Bosni i Hercegovini?

Budući da Dayton nije nikakvo rješenje aktualnog problema, nego je diktat u cilju rješavanja nekih drugih problema, slikovito rečeno postojalo sto boljih rješenja.

Mnogi su dobronamjerni ljudi predlagali različita rješenja. Na jednom velikom zagrebačkom protestnom skupu ja sam predlagao da se rat u BiH obustavi vojnom silom OUN-a, te da se uspostavi desetgodišnji protektorat uz potpuno razoružanje i zabranu nacionalnih političkih stranaka. Da se nakon izbacivanja specifičnih odredaba o SKBiH i tomu slično privremeno usvoji postojeći Ustav BiH. U tih deset godina bi se strasti mogle smiriti pa tek onda se moglo prići definitivnom uređenju države. Oštro su me napali neki ratoborni HDZ-ovci.

9. -Što Dayton koči, a moglo bi se postići novom nagodbom tri bosansko-hercegovačka naroda?

Ništa ga ne koči, jer je on u luciferskom uredu američkih vojnih psihologa ugradio automatske kočnice. Koči ga psihopatologija tri u ratu ekstremno posvađene grupacije. Ne kažem naroda, jer ni jedan nije jedinstven. Posavski i zapadnobosanski Hrvati traže jedno, a hercegovački nešto sasvim drugo. Mnogi su se Srbi borili u armiji BiH, pa i danas traže nekakvu drukčiju Bosnu. Muslimani Cazinske Krajine su čak ratovali protiv armije BiH. To je pravi psihološki košmar, i opet preostaje jedino privremena prisilna uspostava nekakve jedinstvene države. Možda je najbolje ono što su predlagali bosanski biskupi: podjela BiH na četiri GOSPODARSKE regije u jedinstvenoj državi.

10. Nije li Dayton samo vidljivi izraz stvarno utvrđenog nevidljivog rješenja za politički ustroj područja koje obuhvaća Bosna i Hercegovina? Kakav bi mogao biti taj i što bi mogao sadržati taj, recimo hipotetski, tajni dogovor?

Svaki tajni dogovor bi sadržavao i tajne interese država i grupacija izvan BiH – a to nije rješenje.

11. Srbi ustraju na Republici Srpskoj. Bošnjaci se tomu – izgleda – protive, ali svoje pučanstvo koncentriraju u Sarajevu, Zenici, Tuzli. Kako bi onda politički mogli pokrivati cijelo područje Bosne i Hercegovine, da se kojim slučajem ukine Republika Srpska? Hoću reći, nije li priča o promašenostima Daytona samo magla kojom se prikriva stvarno dogovorena podjela Bosne i Hercegovine?

Sve što se događa rezultat je ratom nastale psihopatologije. U strahu od budućnosti svi se na neki način pokušavaju okupiti. Muslimani ne gone Hrvate iz Sarajeva, nego ovi odlaze jer se osjećaju nelagodno u novonastaloj sredini. Moji su se prijatelji prošle godine odselili iz Sarajeva samo zbog toga što su im prvi susjedi bili doseljeni vahabiti (vahabije). To je jedna vrlo netolerantna sunitska islamska zajednica, koja potječe iz Saudijske Arabije. I Bin Laden potječe iz te zajednice.

12. Neću, s nakanom, pitati za očekivanu sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini? Ostavit ću to za poseban razgovor. Zanima me nešto drugo. Što će biti s Bošnjacima, ako se kojim slučajem, Bosna i Hercegovina ipak podijeli? Naime, Akademik Mirko Vidović, kao – uz Vas – veliki poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini, govori, uvjetno rečeno, o zapadnim i istočnim Bošnjacima, kojima svakako treba dodati i one središnje, odnosno bolje rečeno islamske Bošnjake.

Svaki odgovor koji bi se odnosio samo na jednu od tri deklarirane narodnosti u BiH bio bi nepotpun. Stoga ću se osvrnuti na predvidivu bućnost sve tri.

1.- Srbi. Još dugo vremena nakon što se uspostavi jedninsvena BiH, pa i ako se ukine od stane Austrije nametnuti naziv Bosna i Hercegovina (Bosnien un Herzegowinen) i vrati povijesni naziv: Bosna, domaći će Srbi i pored suše u vlastitom kraju moliti Boga da kiša padne oko Kragujevca. Oni neće iseljavati, ali će stalno gledati u Beograd kao neku svetinju. To se neće promijeniti sve dok se u BiH ne uspostavi autokefalna Pravoslavna crkva, pod neposrednom jurisdikcijom carigradske Patrijaršije PC. Uostalom, to vrijedi i za Hrvatske Srbe. Bez uspostave HPC oni će stalno gledati prema Beogradu.

2.- Što se tiče beha Hrvata to je mnogo kompliciranije i mogao bih reći da je tragično. No činjenica je da su za svoju današnju sudbinu sami krivi. Za razliku od Srba kod njih se nije razvio nekakv zajednički nacionalizam koji bi ih pokretao, nego su u dvojbi izmedju jakih političkih utjecaja iz RH i osjećaja domovinske pripadnosti razdvojili na nekave regionalne nacionalizme: hercegovački, srednjobosanski, posavski i zapadnobosanski. Tako oko 150.000 Hrvata hercegovačkog krša prepušta isto toliki broj Hrvata plodne Posavine, ali i oko 400 tisuća Hrvata Srbima i muslimanima u ostalim krajevima. Uz to su se jedni borili protiv muslimana, dok su se drugi protiv pobunjenih Srba borili skupa s muslimanima. U jednom intervjuu čelnik obrane u Bosanskom Brodu Vinko Begić je jasno rekao da je HDZ od njih zahtijevao da se sukobe s muslimanima , a budući da su odbili, kažnjeni su prepuštanjem velikog dijela bosanske Posavine Srbima.

Mnogi su se iselili i našli trajna prebivališta u Hrvatskoj. Mnogi su se i obogatili. Pročitao sam da ekonomska udruga Hrvata iz Bosanske Posavine Prsten s preko 12% sudjeluje u BDP RH. Kad bi se problem BiH riješio i najhumanije, broj Hrvata u toj zemlji bit će procentualno i apsolutno vrlo, vrlo smanjen. Većina ih se nikad neće vratiti. Tragično – ali tako je.

3. Budućnost Bošnjaka-muslimana je najizvjesnija. Prije svega, za razliku od Hrvata i Srba oni nemaju nikakvu *rezervnu domovinu*. Osim toga oni su davno civilizacijski prihvatili kismet (sudbinu), i dok se seljak s Plehana ne želi vratiti jer *ne želi pod srpsku zastavu*, Bošnjaci se vraćaju ne samo u Derventu, nego i u Srebrenicu. Ispravno zaključuje Akademik Mirko Vidović da postoje regionalne razlike medju muslimanima. Pa to je bilo i prije, a to se odnosi ne samo na muslimane. To vrijedi ne sam za šire regije, nego i za pojedine gradove, a poznata je ona stara izreka: Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo.

Povijest ne možemo vratiti nazad, a pogreške koje su beha Hrvati ne mogu se ni približno popraviti. Osim toga, sad je drukčije i globalno ozračje. Nakon šestodnevnog izrealsko-arapskog rata 1966. stoljetni panarabizam se mijenja u panislamizam s muslimanskom nacijom kao idealom. Za raziku od kur'anskog, ovo je sada politički islam, koji vjeru koristi samo kao sredstvo u borbi. Sve dok traje američki ekonomski imperijalizam, često potpomognut ratovima – ovo se ne može promijeniti.

Prema tome, sve i kad se sve sredi i kad Bosna postane normalnom građanskom državom, Bosna će biti pretežno islamska enklava u Evropi, a da bi bila i stvarno multietnička i multireligijska, najviše ovisi o Hrvatima. Ne smiju se više tako masovno iseljavati, a RH mora učiniti mnogo, mnogo više za njihov – ne samo ostanak – nego i povratak u Bosnu.

13. I na kraju još samo jedno pitanje. Bez obzira ne sve negativnosti, činjenica je da je Daytonom prekinut rat i ponovno uspostavljen mir. Zar to nije najveći i najvažniji uspjeh Daytona?

To je najveća neistina, unaprijed namješteni scenarij da bi to tako izgledalo. Kada brojne skupine unutar mirovnih snaga, a posebno Engleska i Francuska nisu uspjele pobunjenim Srbima osigurati odlučujuću pobjedu, odjednom je SAD prepoznala svoj strateški interes pa je u skladu sa svojim neotkrivenim planovima prisilila Tuđmana da s Izetbegovićem u Splitu potpiše ugovor o zajedničkoj obrani. U skladu s tim ugovorom su kao nastavak oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja Hrvatske snage skupa s bosanskim krenule u oslobadjanje Bosne. Demoralizirana vojska pobunjenih Srba je praktično bez otpora bježala, tako da su oslobodilačke snage vrlo brzo stigle do ispred Banjaluke i da su tako nastavile u samo nekoliko dana bi stigle do Drine i tom čistom pobjedom definitivno okončale rat. No, iz Vašingtona je uz prijetnju NATO zrakoplovstvom stigla zapovijed da se napredovanje zaustavi.

Vašington je to opravdavao opasnošću od vala izbjeglica, kojih bi bilo sigurno mnogo manje nego što ih je u vrijeme rata izbjeglo iz Bosne – pretežno u Hrvatsku. Da je ta brižnost bila velika, strateški smišljena laž, nije teško dokazati. Iz Srbije su se izbjeglice brzo mogle vratiti svojim kućama, dok se ogromna većina oni koji su u vrijeme rada pobjegli pred Srbima do danas nije vratila, a mnogi se neće nikada ni vratiti.

Zašto je to Amerika učinila? U skladu s njezinom novijom strategijom uspostave programiranog kaosa: da bi bilo nužno njihovo prisustvo u cilju zavođenja reda i * uvođenja demokracije* – Bosna je morala postati nestabilnom regijom. Ovo nije nikakva teorija zavjere, jer činjenice to dokazuju. Dakle, mir nije uspostavljen Daytonom, nego je zbog strateških potreba *Daytonskog kazališta* bilo potrebno onemogućiti normalno, brzo i bez puno žrtava okončanje rata.