Ovo je gotovo nevjerovatna priča koju sam lično doživio, nedavno. Ali, nevjerovatna je samo za one koji ne poznaju situaciju vezano sa Hadži Babin harem u Banja Luci i njegovu prodaju nekome koji nema obaveza prema IZ BL. U prvi mah je bila nevjerovatna i za mene koji sam pomalo naivno vjerovao da postoji medij u toj Bosni kojeg zanima istina o tom haremu gdje je, najblaže rečeno, počinjen kriminal za kojeg niko nije niti osumnjičen, a kamo li optužen. Vjerovao sam, naime, da sam konačno uspio zainteresirati TV N1 za tu temu, mada su i oni, kao i svi drugi, trebali ići ka temi, a ne obrnuto. Helemnejse, ovako je bilo:
U petak, 9. augusta ove godine, imao sam zakazan susret sa novinarkom N1televizije na mjestu počinjenog kriminala – ispred devastiranog harema Hadži Babine džamije na Hisetima u Banja Luci. Dogovoreno – urađeno. Barem taj dan. Osim izjave, koju sam dao u mikrofon i kameru, dao sam joj i jedno “dvije kile” kopija ugovora koji su dokumentirali moju priču. Na rastanku mi je rekla da treba čuti i drugu stranu (Medžlis IZ Banja Luka), dat im zakonski rok od 14 dana da se odrede i onda objaviti moju i eventualno njihovu priču na Dnevniku. Naravno, nisam imao ništa protiv da tako bude. Kada je istekao taj rok, podsjetio sam novinarku na obećanje. Ona mi međutim odgovara da je ta druga strana rekla kako oni nisu kompetentni za to (parafraziram) te ih uputila na Rijaset, što je ona i prihvatila. I, odmah da kažem, pogriješila: naime, mogla je istoj toj fizičkoj datosti koja ju je uputila na Rijaset pokazati ugovor kojeg sam joj dao i na njemu je njegov potpis o ustupanju harema anamo nekome. No, nije to učinila, a imala je nabačenu loptu. Rekla mi je također da joj je jedan iz ove ukupne priče o haremu čak i prijetio. Nije mi rekla da je to prijavila policiji. No, to mi je već bio signal da od objavljivanja priče neće biti ništa. Potom sam kontaktirao njenog urednika kojemu sam prije susreta s njom prezentirao priču i pitao da li su zainteresirani za istu? Odgovorio je da jesu, pa je i došlo do moga susreta s njegovom novinarkom spomenutog 9. augusta. Sada njega podsjećam na dogovoreno te njen propust kada se obtratila Rijasetu, što sam podvukao kao razvodnjavanje teme i kupovanje vremena. On mi danas odgovara da Rijaset još nije odgovorio, da je novinarka doživjela prijetnje te da mu nije jasan moj gnjev. Naravno, to sam između redova shvatio da od objavljivanja ove priče ni na toj televiziji neće biti ništa. U privatnoj prijepisci sam mu rekao da ne razumijem da mi on pokušava reći da je to moja privatna priča i podsjetio ga da je vakuf opće dobro svih građana, posebno muslimana Banja Luke i BiH. Da li se i ta talevizija uplašila prijetnji koje je njihova novinarka dobila ili je još nešto drugo u pitanju pa su odustali od ove priče, ne znam. Niti me zanima. Znam jedino da sam se konačno uvjerio da je u Bosni veoma teško, gotovo nemoguće, plasirati istinu. Posebno ako se ona tiče ne samo nekih na lokalnom nivou, nego i onih iznad. Zato nam je kako na nam je. Bolje nismo ni zaslužili!
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 