Sa velikim žarom i entuzijazmom pratim Svjetsko košarkaško prvenstvo u Kini. Puno puta sam javno pisao da je košarka sport broj 2 u fokusu moga zanimanja. Na ovom prvenstvu, kao i na ranijim, navijao sam za selekciju SAD. Jednostavno, već 24 godine sam kao ljubitelj ovog sporta involviran u najjaču ligu na svijetu: NBA a gajim velike simpatije prema mnogim košarkašima, kako prijašnjih tako i ovih generacija.
Danas je selekcija SAD zasluženo izgubila od Francuske u četvrtfinalu i vraća se kući bez medalje. Razočaran sam kako njihovim porazom tako i igrom, posebno odnosa prema reprezentaciji svoje domovine. Kada je odabrana ova selekcija, znao sam da ne mogu dobaciti daleko. Čudio sam se velikom košarkaškom stručnjaku Gregu Popovichu da se prihvatio da vodi ovakvu, po mojoj ocjeni, trećerazrednu skupinu košarkaša, čime je svjesno rizikovao da se okrnji i njegov ugled kojeg je decenijama ovdje stvarao postavši jedan od najupješnijih trenera u povijesti NBA lige. Šta je problem? Osnovni problem je što najbolji košarkaši NBA lige – Amerikanci, mogu prihvatiti poziv u reprezentaciju a mogu ga i odbiti, bez ikakvih posljedica. Ne moraju čak ni pravdati odbijanje. Za te enormno visoko plaćene (Cristiano Ronaldo i Leo Messi bi im pozavidjeli na primanjima) igranje u selekciji svoje domovine ne predstavlja ni čast ni obavezu. Kada kažem “obavezu”, mislim sa moralne strane, jer formalna nije niti ugrađena u akte Saveza. Tako imamo situaciju da je za košarkaše – Amerikance reprezentacija “švedski stol” (kao kod nas kod Dodika i Čovića), pa ako su pozvani i igra im se, oni se odazivaju, ako im se ne da, glatko odbiju. I, nikom ništa. S druge strane, selektor naprosto moli ostale, najčešće trećerazredne klase igrače da prihvate poziv. To se desilo i na ovom prvenstvu pa je igrala skupina momaka kao da su pokupljeni negdje na ulici i koja, po meni, u NBA ligi niti u jednoj od dvije Konferencije ne bi dobacila ni do play offs-a. I prošli su kako su prošli: kao bosi po trnju.
Suprotan primjer imamo gotovu kod svih drugih reprezentacija – učesnica World Cupa, u kojima igraju zaista najbolji. Posebno je odjeknuo slučaj košarkaša reprezentacije Srbije Vasilija Micića kojemu je uoči jučerašnje četvrtfinalne utakmice protiv Argentine preminula majka i svako bi u toj situaciji apstinirao od igre, ali taj momak je od selektora Đorđevića tražio da igra i igrao je.
Druga je stvar da li je selektor trebao prihvatiti igračevu želju da igra u situaciji kada se objektivno nije mogao potpuno fokusirati na igru budući da su mu misli bile hiljadama kilometara daleko od te košarkaške arene. Ali, to svjedoči da je tom momku, a vjerovatno i njegovim suigračima, otadžbina iznad svega. Za razliku od razmaženih i enormno plaćenih američkih košarkaških “zvijezda”.
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 