Arhiva za 1. Jula 2019.

Na današnji dan godine 1969. rođena je bosanskohercegovačka heroina Emira Bašić, dobitnica najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ LEGENDA S UŠĆA SANE U UNU EMIRA BAŠIĆ – samo dvije riječi u kojima su satkane mladost, hrabrost, ljubav, ljepota, upornost, osmjeh, nepokolebljivost, patriotizam, iskrenost, slobodarski dug, vjera u bolju budućnost… Rođena je kao drugo dijete majke Hatidže i oca Mehmeda 03. jula 1969. godine u Bosanskom Novom. Stasala na obalama Une i Sane, tih čarobni ljepotica među rijekama. Često je uranjala u dubine njenih bistrina, izranjajući kamičke i biserne školjke, koje je darivala mlađoj braći i sestrama. Najviše je ona vodila brigu o njima, u kući i školi, bilo ih osmoro, jer joj je mati bila veoma krhka i boležljiva. Kada je krenula na studije u Sarajevo, nije ni slutila da će to biti zauvijek rastanak s roditeljima, braćom, sestrama, voljenim gradom, modrookom Unom i sanjivom Sanom. Prije početka rata bila je student završne godine Fakulteta političkih nauka, odsjek žurnalistika. U redove Armije BiH odlazi saznavši da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata, u Omarsku – logor smrti. Na fakultetu su bili iznenađeni kada su je vidjeli u punoj ratnoj spremi. Objasnila im je da želi braniti domovinu, ali tako i lakše izbaviti familija iz kandži krvnika. Zahtjevala je od nadležnih starješina da ne bude privilegirana ni po kojoj osnovi u odnosu prema drugima vojnicima i da je rasporede u prve redove i na prvu borbenu liniju. Prije rata bila je sportistkinja KK “Bosna”, pa joj naporni ratni dani nisu teško padali. U Azićima kod Sarajeva imala je prvi ratni okršaj, a zatim dolaze borbe na Trebeviću, Žući, Mostaru… Toliko hrabrosti, toliko snage, odlučnosti, volje, u tako krhkoj nježnoj osobi nisu imali ni oni koji su se već dokazali u redovima Armije BiH. Duhom nije klonula ni kada je na Žuči štiteći odstupnicu svojim suborcima, nakon eksplozije granate u njenoj neposrednoj blizini, ostala zatrpana zemljom. Mislili su da je mrtva, a ona je tik nakon otrpavanja odmah krenula u borbu. Iskusan borac, odličan student, odan prijatelj i istinska bošnjačka duša, samo su neki od epiteta koji su krasili lik neustrašive legende iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote iskazivala je u svim trenucima borbe, ali i za vrijeme rijetkih predaha, čime je plijenila pozornost sviju oko sebe. U međuvremenu je saznala da su njeni najmiliji živi, željno očekujući trenutak kada će s njima stupiti u vezu. Položila je tih dana i dva ispita. No, ostala je “dužna” za druga dva, kao i zakazanu konferenciju s novinarima. Emira je poginula na zloglasnom neprijateljskom uporištu na Jevrejskom groblju 27. novembra 1993. godine. Džennaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra te godine na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu. Suborci će lijepu Novljanku, legendu iz grada na utoku Sane u Unu, pamtiti po tome što je i na prvim borbenim linijama bila uvijek pedantna, uredna, dotjerana, našminkana… Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke. Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne sanjalačke oči? Vjerojatno kao i onda na Žuči!? Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo… Imati će i ima ko da je pamti! Tih dana u novinama je pisalo: “Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku.” Val tuge zapljusnuo je ne samo njene Novljane razasute u 135 zemalja dunjaluka i Sarajevo, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Među stotinama mezarova na Kovačima jedan je lahko prepoznatljiv – mezar jedne-jedine žene! Posthumno, godine 1995. odlikovana je najvišim ratnim priznanjem – ZLATNIM LJILJANOM. Zlatnim ljiljanom koji nikad uvehnuti neće!