Arhiva za 24. Aprila 2019.

 

Brojne su muke sa hrvatskim režimom i o njima sam se očitovao mnogo puta na istom ovom mjestu. Nakon svih njih (muka) na koje nam godinama pristaju naši “prijatelji”, pripremaju nam još jednu, onako kao susjedsku hediju: krenuli su u realizaciju saborske odluke za koju su ruke digli osim HDZ-a i zastupnici SDP-a, SDSS Milorada Pupovca i još nekih manjinskih stranaka u Saboru, a odluka je da se na Trgovskoj gori, na lokalitetu Čerkezovac, u općini Dvor, manje od tri kilometra od granice sa Bosnom i Hercegovinom, ima izgraditi odlagalište nisko i srednjeradioaktivnog otpada čiju polovicu iz Nuklearne elektrane Krško Republika Hrvatska ima obavezu preuzeti najkasnije do 2023. godine. Zvuči naprosto idiotski i morbidno da je Hrvatska vlada spremna plaćati lokalnim zajednicama na svome teritoriju a koje gravitiraju budućem odlagalištu milion eura godišnje “za život uz odlagalište nuklearnog otpada”. Usput, ne haje na protivljenje susjedne im zemlje budući da su Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine i parlamenti oba bh. entiteta donijeli Rezoluciju o protivljenju izgradnje odlagališta na Trgovskoj gori, čime je jasno dato do znanja da je riječ o jedinstvenom stavu Bosne i Hercegovine.

Dakle, riječ je o području s obje strane rijeke Une odnosno o 22 općine/opštine čijih će oko 600.000 stanovnika u slučaju implementacije spomenute saborske odluke biti životno ugroženo. Osim što se gradnji tog odlagališta službeno usprotivila Bosna i Hercegovina, svjedoci smo sve većeg i sve češćeg otora stanovnika nekih lokalnih zajednica u samoj Hrvatskoj, poput Dvora i Petrinje, naprimjer. Svi oni, kao i stanovnici općina/opština na bh. strani upozoravaju da će život uz nuklearni otpad biti nemoguć i da će se nastaviti iseljavanje stanovništva iz tih krajeva, sada iz tih razloga. Posebno što će biti ugrožena flora i fauna u tim krajevima, a naročito biser nad biserima – rijeka Una i sve ono što ona nudi kao nijedna druga rijeka na Planeti.

Dok aktualiziram ovu temu i nisam nimalo ravnodušan na nju, naprotiv, itekao sam zabrinut kako će sve ovo ići i kako će završiti, danas svjedočim i jednom licemjernom detalju u Hrvatskom saboru kada je zastupnivca Bruna Esih zatražila od hrvatskih zvaničnika da reagiraju zbog odluke Gradskog vijeća Bihaća, koordinirane sa nadležnim državnim organima, o zatvaranju prihvatnih centara za migrante Miral i BIRA i njihovom dislociranju izvan Grada, odnosno u pograničnom pojasu sa RH, što, po toj zastupnici, treba shvatiti kao dodatni migrantski pritisak na Hrvatsku. Znači, migrant, što dalje od hrvatske granice, a nuklearni otpad što bliže bosansko-hercegovačkoj! Kakvi su to antologijski kriteriji! Bilo kako bilo, postavlja se logično pitanje iz naslova: Da li Republika Hrvatska oko 600 hiljada ljudi koji bi trebali živjeti u područjima aktivnog dometa nuklearnog otpada da im je bukvalno ugrožen život, smatra nekom nižim rasom i smatra li ih uopće ljudima? Ako je taj otpad bezopasan, kako neki hrvatski zvaničnici tvrde, neka mu odlagalište grade negdje na Sljemenu?

Bedrudin GUŠIĆ