Arhiva za 20. Marta 2019.

Ratni zločinac Radovan Karadžić, drugostepenom pravosnažnom presudom Haškog suda je  proglašen krivim za genocid u Srebrenici  i za  zločine protiv čovječnosti u BiH, te  osuđen na doživotni zatvor. Da  postoji istinska pravda, presudom bi se  čežnji  našao  smiraj,   žrtvi bi se vratio život   a  porodici voljeni .  More bijelih nišana u Potočarima, Prijedoru, Korićanima, Biljanima, Ahmićima, Tomašici  i drugim stratištima nijemo pruža svoje bezruko tijelo ka nebu  opominjujući žive  na vrijeme u kome  je nedostajalo  najviše ljudskog stida.  Svjedoci mjesta na planeti Zemlji gdje je    najveća opasnost po samog čovjeka bio  u stvari  sam čovjek.

Presuda ratnom zločincu Radovanu Karadžiću , bila ona pravedno odmjerena ili ne, neće vratiti živote nevino ubijenih žrtava proteklog rata  niti će   staviti melem na rane svih onih  koji su izgubili svoje najbliže i najmilije. Idejni protagonisti genocida su znali što rade kada su njihovim ubijanjem osudili njihove žive na vječnu čežnju. Dimenzije počinjeg zločina  ostavili su  svoj krvavi trag u prošlosti sakateći našu budućnost.

Karadžić je simbol jedne genocidne, sulude politike. Obećao je klanje 100 hiljada ljudi i to ispunio. Dobio je  „obožavatelje“  poput masovnih ubica Andersa Breivika i Brenton Harrison Tarranta. Obojiica su bila inspirisana genocidnom velikosrpskom ideologijom koju su devedesetih godina u BiH provodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.  Radovan  Karadžić je svoj krvavi pir nagovjestio u Parlamentu Republike BiH dobro poznatom  prijetnjom; „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a Muslimanski narod možda u nestanak!“ Pred sam teroristički akt, Tarrant  je  na internetu objavio  svoj manifest „The Great Replacement“ na 73 stranice u kojoj je iskazao  veliku mržnju prema muslimanima i teoriju zavjere tvrdeći kako “ se u svijetu upravo odvija genocid nad bijelcima te da su muslimani ti koji provode taj genocid, odnosno, u malo blažoj varijanti te rasističke retorike, “zamjenu naroda”.  Tarrant je u svoj teroristički pohod smrti krenuo slušajući četničke pjesme.

Presuda Haškog tribunala je historijska i vraća vjeru da se svi narodi mogu suočiti sa svojom prošlošću. Dobro se zna da je genocidni projekat planiran, pravljen i  sprovođen od države  Srbije, mada se ona ne spominje u presudi. U tom smislu je, tim prije, važna osuda međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, za poricanje zločina koje je u Srbiji  na djelu sve vrijeme, kako bi se taj radikalni nacionalizam i etnonacionalizam stavio pod kontrolu.

Međunarodna zajednica se, možda, nešto naučila na bosanskoj golgoti. Ulazkom radikalnog nacionalizma i etnonacionalizma na bosanska vrata, on se  brzo proširio po Europi, prijeteći i samom opstanku Europske unije.  Jer kako je to lijepo rekao Martin Luter King „Nepravda bilo gde je pretnja pravdi svugdje. Šta god utiče na jednog direktno, utiče na sve indirektno!“

Presudom najvećem ratnom zločincu poslije Drugog svjetskog rata presuđena je jedna politika, jedna ideja, jedan  sistem i jedna paradržavna tvorevina. Ovo je indicija da je  došlo vrijeme  za hrabre i mudre  ljude, svjesnih činjenice  da se moramo suočiti sa našom  ratnom prošlošću u kojoj se greške međunarodne zajednice, od  prije 27 godine,  trebaju ispravljati.

Mr. sci. Edin Osmančević