Historijski revizionizam ne posustaje u svojim opasnim namjerama revidiranja historijskih činjenica što je posebno karakteristično za prostor novonastalih postjugoslovenskih država.
U Srbiji su unuci i „poštovaoci“ ratnog zločinca Draže Mihajlovića pokrenuli inicijativu da se u njegovu čast osnuje muzej sa stalnom postavkom u Bregalničkoj ulici u Beogradu gdje je on živio sa porodicom pije početka rata. U subotu na utakmici na Poljudu između Hajduka i Gorice na sjevernoj tribini izvješen je i transparent s natpisom ‘Maksovi mesari’ kojim se veličaju ustaški koljači iz pjesme ‘Jasenovac i Gradiška Stara’. Kako u Srbiji tako i na Poljudu su počinitelji bili vidljivi svima koji su ih htjeli vidjeti, pa i policiji. Ćutanje aktuelnih vlasti i neprocesuiranje odgovornih puno toga govori o njihovom odnosu prema historijskom revizionizmu. Ovakav odnos prema historijskim događajima i ličnostima, prepravljanje historije onemogućava sagledavanje istine koja je neophodna za suočavanje s prošlošću.
Odobravanje i glorifikovnje ratnih zločinaca je neprihvaljivo za svaku društvenu zajednicu i zahtjeva kako sankcionisanje počinioca tako i osudu javnosti. Međunarodni ugovori i drugi izvori međunarodnog prava nalažu od svih država borbu protiv revizionizma i poštivanje preuzetih obaveza očuvanja istine o užasima rata , koji je dva puta donio čovječanstvu neopisive patnje. Iskustva sukoba i brojnih žrtava rata iz svih ratova vođenih poslednjih stotinu godina ,trebali bi da nas trajno opominju.
Proces denacifikacije njemačkog i austrijskog društva od nacionalsocijalističkog uticaja započet je odmah nakon suđenja u Ninbergu. U oviru procesa „suočavanja sa vlastitom prosloscu“ održato je trinaest suđenja preživjelim glavnim krivcima za ratne zločine. Na njima su izrečene 35 smrnih kazni a ostali su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Njemačka je bila “čišćena” od nacista, a nakon pada Berlinskog zida su odstranjivani suradnici tajne policije DDR-a iz politike i javnih službi.
Za denacifikaciju Njemačke i skidanje bremena kolektivne odgovornosti njemačkog naroda bila su bitna dva politička događaja – iskreno kajanje Willyia Brandta kada je pokajnički kleknuo u Varšavi te govor predsjednika Richard von Weizsäckera 1985. godine kada je dodatno šokirao javnost preuzimajući odgovornost za zločine i ispričavajući se za zločine nad Židovima prvi put spomenuo Poljake, Sovjete, Rome, ali i proganjane socijalne skupine te homoseksualce duševne bolesnike. Njemačka je raskrstila sa svojom prošlošću onda kada je prišla otvoreno i pošteno, bez skrivanja i kada je međunarodna zajednica prepoznala njenu iskrenost da se ne ostavlja prostor bilo kakvoj sumnji u o odnosu današnje Njemačke prema svemu onome što se događalo tijekom Trećeg Reicha.
Njemačka je pokazala put koji Republika Srbija i Hrvatska takođe trebaju proć . O mračnim stranama svoje prošlosti, o četničkom i ustaškom pokretu trebaju otvoreno progovoriti njeni vlastiti građani, ne sa osjećajem grižnje savjesti već kao o dijelu povijesti sa kojim treba raskrstiti u cilju stvaranja njihove prosperitetne budućnosti. Niko od nas ne zna što nas čeka u budućnosti ali znamo kakva nam je bila prošlost nad kojim se nadovezuje naš napredak. Čutati o prošlosti je presuda vječnog zatočenika budućnosti.
Mr. sci. Edin Osmančević
bedrudingusic 