Kuća rahmetli Zehre Bahrijarević, blizu Gradskog mosta, koju je merhuma uvakufila (nedavno preselila na Ahiret) – kakva li nju (kuću) sudbina čeka?
Ako se hoće da ubije duša jednog grada, znači da se ubije on sam, onda se sa lica zemlje sklanjaju njegovi objekti koji su ga činili prepoznatljivim kroz epohe. Brišu se njegovi simboli koji su mu svojevremeno, uz njegove žitelje, udahnuli tu dušu, bili neodvojivi dio njegovog identiteta kroz stoljeća.
Banja Luku su počeli ubijati oni koji joj ni po čemu ne pripadaju, poodavno, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. To je bila početna faza izmjene “lične karte” krajiške ljepotice kojoj je Svevišnji dao Vrbas i ostale ljepote sa obje njegove strane, a njeni žitelji, vakifi i graditelji podarili znamenitosti po kojima je bila nadaleko poznata i zbog kojih su je pohodili mnogi putopisci i putnici-namjernici, preteče turista modernog doba. Naravno da su neodvojivi dio te poslijeratne faze rušenja Bezistana, mnogih džamija i slično bili domaći izvođači radova, bajni banjalučki kadrovici koji su pristali u ime crvene knjižice da odrađuju taj prljavi posao.
Slijedeća faza ubijanja našeg grada desila se neposredno nakon katastrofalnog zemljotresa s kraja oktobra 1969. kada se kidisalo na mnoge objekte koji su se mogli sanirati (zgrada Realke, naprimjer). Ali, pogubniji dio te faze ubijanja Banja Luke jeste demografska eksplozija koja je u godinama nakon potresa bitno promijenila etničku ali i kulturološku sliku Grada.
Došle su i rane 90-te kada je u najdrastičnijoj formi nastavljeno ono što je započeto u prethodne dvije faze. Grad je ostao bez desetina hiljada svojih domicilnih žitelja koji su još uvijek taj grad činili gradom, uz sve njegove kulturno-historijske, infrastrukturne te prirodne znamenitosti koje su još uvijek činile dio banjalučkog identiteta.
Dobro poznata priča: na prodatom Hadži-babinom haremu upravo se završava gradnja stambene zgrade
Do prije koji dan je bila na zemlji (na raskršću ulica Šoše i Ive Mažara) ova kuća porodice Mujezinović….
….. a danas imamo ovu ledinu na kojoj će najvjerovatnije “niknuti” stambena zgrada
….. a do prije nekoliko sedmica pokraj “Kasim Hadžić” škole bila je ova kuća familije Hadžiselimović…..
…ali, prodana je i potom srušena
Mi, koji smo brutalno iščupani iz svojih zavičajnih korjena i rasuti po svijetu k'o rakova djeca, smo ponijeli svoj grad sa sobom, ili, bolje rečeno – u sebi. Tamo je ostala koja hiljada naših sugrađana, rodbine i prijatelja da čuva tinjajući plamen naših ognjišta da se potpuno ne ugasi, prkoseći i sudbini i silnicima koji su uzurpirali pravo da je određuju. Ali, i ono malo preostalih “svjedoka” našeg višestoljetnog bitstvovanja u tom gradu se sklanja sa lica zemlje – počev od nekih harema pa do kuća koje su bile dio tradicionalne bosanske arhitekture i koje su kao takve činile banjalučke mahale. Bilo bi krajnje nekorektno i pristrasno ovu fazu ubijanja Banja Luke, u kojoj gotovo da i nema pravih Banjalučana, pripisati samo silnicima koji imaju vlast ili su uvezani po nekim netransparentnim osnovama s njom. Kao što su god za prvu fazu ubijanja Grada “zaslužni” i mnogi rođeni Banjalučani koji su pristali po partijskoj liniji i ko zna kakvim i čijim projektima na tu prljavu rabotu, i za ovu, rekao bih završnu fazi banjalučkog urbicida su “zaslužni” opet Banjalučani, ali ne nikakvi kardrovici i slično, nego oni koji su prodali svoje kuće, avlije i bašče, kao i oni kojima su časni naši sugrađani ovih godina uvakufili svoje kuće i parcele, a oni ih prodali. Da, to su činili pojedinci iz Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka i oni treba da odgovaraju i pred Bogom i pred Narodom. I pred historijom!
Ova tema zavređuje ne jedan članak, poput ovog, nego čitavu jednu studiju. Ali, smatram da je i ovih nekoliko redaka moj skromni doprinos nekrologu kojeg svi dugujemo gradu kojeg ima u nama, ali ga nema tamo. Gotovo je sasvim ubijen, u samrtnom je hropcu.
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 