Arhiva za 4. Januara 2019.

Banjaluka se pravi blentava!

Posted: 4. Januara 2019. in Intervjui

Nekad sam svim srcem navijao za Fudbalski klub ”Borac”.  Kao klinac nisam propuštao ni jednu utakmicu na Gradskom  stadionu u Banjaluci kada se znalo sakupiti 20-30 hiljada gledalaca.  Prestao sam navijati onog dana kada je politika uplela svoje prste u ovaj klub  početkom ´90 ih.  A prestao sam i investirat u svoj rodni grad. Možda sam tada prestao i živjeti u jednom vremenu ”dilema”   tipa  Mladena Delića ”Pa ljudi, je li ovo moguće!” Sada nemam nikave dileme, moguće je.

Možda je sunovrat  banjalučkog ” Borca” i sutuacija u kojoj se godinama nalazi   istovremeno i sinonim poslijeratnog uništenja identiteta grada Banjaluke.  Doduše puno je takvih sinonima.  Protjerivanjem njenih 80 hiljada građana nesrpske nacionalnosti u periodu 92-95 opaljen je okidač destrukcije banjalučke ekonomije,  gradske  kulture, vjerskih objekata,  arhitekure   i svih drugih segmenata po kojima je ovaj divni grad nekad bio prepoznatljiv. Za vrijeme rata u Banjaluci vrijedno se radilo na zatiranju svih podsjetnika da je tu nekada živio neko osim Srba. Peter Maas, američki novinar stanje u Banjaluci 1992. poredi sa stanjem u Hitlerovoj Nemačkoj 1942. On u svojoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga piše da je biti Musliman ili Hrvat u Banjaluci 1992bilo jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942.

Banja Luka je samo prije četiri decenije imala blizu 70.000 zaposlenih u privredi. .A danas ona   živi od zaposlenih radnika  u javnim preduzećima, kredita, banjalučke dijaspore i korupcije. Poslije privatizacije, proizvodnja je potpuno zamrla, većina preduzeća je završila u stečaju, a u halama i objektima u kojima su nekada bili proizvodni pogoni, danas se nalaze izmedu ostalog sjedišta političkih partija kao što je to slučaj sa nekad  banjalučkim ponosom  ” Čajavec -holdingom ” gdje su se nalaze sjedište banjalučkog odbora SDS-a, i (još jedan apsurd)  stranke koja se deklariše kao zaštitnik  radničkih prava – Socijalistička partija. Koje li ironije?

Redom su privatizovani i  uništeni „Čajavec“, „Fruktona“, „Mljekara“, „Kristal“, „Unis“, „Cvjećar“, „Jelšingrad“, „Kosmos“, „Kožara“, „Jadranka“, Zavod za izgradnju Banja Luka, „Incel“, „Metal“, „Stočar“ a medju zadnjim i ”Tvornica duhana” … Hiljade radnika je ostalo bez posla, sudski sporovi za naplatu potraživanja traju i danas, a u pojedinim slučajevima su bili uključen ili su uključeni i dalje i sudovi. Pojedina preduzeća su prodana ispod svake cijene. „Vitaminkin“ kapital je procijenjen na 16,4 miliona KM, a samo preduzeće je prodano za 250.000 KM. „Fruktona“ je vrijedila 5,1 miliona KM, a prodana je za 25.000 KM. „Mljekarska industrija“ je prodana za 500.000 KM, a njen kapital je iznosio 7,2 miliona KM. Ništa bolje nije prošao ni „Čajavec – Sistemi upravljanja“, čiji je kapital procijenjen na 6,3 miliona KM, a prodan je za 100.000 KM. Prodajom ovih preduzeća uništene su stotine radnih mjesta: „Incel“ je sa 5.000 radnika pao na 30, „Čajavec“ sa 6.000 samo na sedam, dok je „Mljekara“ ostala bez ijednog radnika.

U nastavku se ruiniranje banjalučkog imidža nikad nije ni zaustavilo. Ono je  grubo narušeno i  juna 2001,  prilikom postavljanja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije minirane 7 maja 1993.   Dok su autobusi gorili u plamenu,  demonstranti su salvama kamenja i cigli gadali sve okupljene ispred zgrade Islamske vjerske zajednice , pri čemu je svaki pogodak ljudske glave bio burno pozdravljen. Slike divljanja obišle su cijeli svijet a njihovo divljanje plaćeno je zivotom Murat Badića iz Cazina.

Agonija kroz koju prolazi moj rodni grad, će bez sumnje nastaviti shodno nedemokratskom karakteru gradskih i entitetskih  vlasti.  Tamo jos uvijek sijede ljudi koji se po svojim političkim uvjerenjima puno ne razlikuju  od presuđenog ratnog zločinca Radoslava Brđanina, vodeće  političke ličnost u tadasnjoj  Autonomnoj regiji Krajina, poznatom po izjavi ”kako Banjaluka ne smije imati više od dva posto ne-Srba, a u to ime ne treba bježati ni od ubijanja”.

Slucaj ”Dragičević” je poslednji slučaj daljeg urušavanja  imidža grada Banjaluke.u kome je pravda zamjenjena pendrek nepravdom . Kako reče jedan moj prijatelj ”danas je biti čestit Srbin u Banjaluci isto što i biti nesrbin 1992!”

Praviti se lud ima svoju cijenu!  Zivimo u vremenu ”pojeftinjenja” ljudskih životi u kome smrt ne pogađa političare već obične smrtnike!

Mr. sci. Edin Osmančević