Nekome je do Nove godine, nekome do pravde i istine, a nekome ni do jednog ni drugog jer se “o sebi zabavio”. Murizu Memiću, koji skoro tri godine traga za pravdom zbog ubistva sina mu Dženana, te Davoru Dragičeviću, koji isto to čini više od devet mjeseci zbog ubistva njegovog sina Davida, naravno da nije do Nove godine, a zbog nepravne države i jedan i drugi su uskraćeni da nađu prostora za tugu za svojim sinovima. Nisam od onih koji će se poklopiti po ušima i reći da me se ne tiče šta se dešava i u mojoj Banja Luci, u kojoj nas skoro da i nema tamo (lično imam još sestru, zeta i neke rođake i prijatelje u Gradu), kao ni u Sarajevu, koji je glavni grad moje domovine, a pogotovo da me se ne tiče nepravda prema ljudima kojima su ubili rođenu djecu. Naprotiv, tiče me se i jedan sam od onih koji će kraj prošle godine i početak Nove doživjeti solidarno sa patnjama obespravljenih, ma ko su i ma gdje da su.
Brutalni policijski teror u Banja Luci kao kruna staljinističke politike u manjem entitetu i u Srbiji
Manji entitet je već u cijelom svijetu postao prepoznatljiv kao prostor gdje policija vrši brutalni teror i progone, prije svega roditelja ubijenog djeteta koji traže pravdu, građana koji ih podržavaju, novinara koji rade svoj posao a nisu režimski pa i nekih političkih djelatnika koji se nisu prodali vladajućem SNSD-u poput “efendije Čavića” i nekih drugih. Prizori iz Banja Luke su naprosto zastrašujući. Podsjećaju na 1992., 93., 94., kada sam i sam svjedočio policijskim torturama nad nama, banjalučkim Bošnjacima i Hrvatima i kada sam imao i četiri tretmana u njihovoj policiji, naravno zbog imena i prezimena. Sada nas nema više tamo a njih prsti zasvrbili pa udaraju i progone vlastiti narod. Posljednji protestni skup kod “Boske”, dva dana uoči početka Nove godine, bio je repriza onog sedmicu dana prije, kada je pala krv. Hiljade ljudi je došlo po kišnom vremenu da podrže čovjeka i ženu koji od 26. marta 2018. traže pravdu za svoje ubijeno dijete. I taj skup su rastjerali policijski specijalci, a Davoru Dragičeviću se gubi svaki trag. Mogući su razni scenariji.
U Sarajevu, uz Muriza Memića, bilo nekoliko stotina njegovih sugrađana
Paralelno sa protestnim skupom u Banja Luci, prekjučer je u isto vrijeme bila i protestna šetnja u Sarajevu koju je predvodio Muriz Memić, otac ubijenog Dženana. Ja ne bih bio ja kada ne bih povukao paralelu između onih nekoliko hiljada koji su došli kod “Boske” u Banja Luci da podrže Davora, te tih tričavih nekoliko stotina koliko ih je u Sarajevu pratilo Muriza. Gdje je ono drugo Sarajevo, u hiljadama, u desetinama hiljada? Gdje je empatija prema čovjeku kojemu su ubili dijete? Gdje je interes za pravnu državu koja ne stanuje u tom Sarajevu, kao što ne stanuje ni u Banja Luci? Gdje je ljudska i građanska svijest? Gdje je masovna solidarnost prema Murizu Memiću? Zar i njih, koji se nisu dali dekomodirati i odazvati se Murizovom pozivu, ne može strefiti ista sudbina, ne daj Bože, kao što je strefila tog Memića, a pravne države nema? Zar im je do Harija Mata Harija a njihov sugrađanin skoro tri godine traži pravdu i zahtijeva hapšenje glavne kantonalne tužiteljice i policijskog komesara KS jer ih smatra najodgovornijim što pravde za njegovog ubijenog sina nema ni na pomolu? Eto, izgleda da jeste. Tugo moja!
Da se ne zavaravamo, i za Davora, i za Stanivukovića i za druge, Rs je “država”
Ne smiju se, međutim, u ovim ljudskim izražajima empatije prema roditeljima Davidovim i dizanju glasa protiv nasilja koje vrši policija manjeg entiteta, zanemariti i neke druge činjenice: za tog Davora, mladog poslanika Draška Stanivukovića, za onog Srđana Puhala i ine koji se medijski eksponiraju u priči “Pravda za Davida” Rs je “država”. A znamo da nije a još više znamo šta je sve ugrađeno u temelje te tvorevine. Toliko o tome, da se barem naše uši ne bi navikle na ono “Rs je država”!
Velemajstori spinova u Beogradu i Banja Luci ne spavaju
Naprosto je toliko izlizana i nemaštovita teza koju fabriciraju Vučićevi i Dodikovi mali ili veliki Goebelsi da sve ovo što se dešava u Banja Luci jeste “u svrhu ukidanja Republike srpske…”(kamo puste sreće da je tako.!), čiji su projektanti negdje “u Londonu…” i “drugim antisrpskim centrima moći…”, da sve to proizvodi mučninu u stomaku. Dakle, mainstream mediji u toj Srbiji i manjem bh. entitetu, koji su u podaničkom odnosu prema dvojici autokrata – Vučiću i Dodiku, umjesto da prozivaju institucije manjeg entiteta koje su istragu u povodu ubistva Davida Dragičevića svjesno usmjeravali u krivom smjeru, oni svjesno ganjaju vještice i zamjenjuju teze. Ništa čudno kada se zna ko su im gazde, posebno onima u Srbiji, jer taj Vučić, osim što ima ratnu prošlost kakvu ima, što je demagog i autokrata, istovremeno je i najveći javni lažov na Balkanu. Između ostalog, uoči bh. izbora je izjavio da “ima dokaze da će neki strani faktori biti umešani u predstojeće izbore u Republici srpskoj..” te da će njihova imena saopćiti nakon izbora. Obećao i slagao. Ni prvi a siguran sam ni posljednji put.
Dodikovo zalaganje da Tužiteljstvo BiH preuzme slučaj Dragičević, vrhunac cinizma i beščašća
Mile Dodik, bez obzira što formalno nije na nekoj funkciji u Rs-u (ali je lider SNSD-a), naravno da je bio i ostao neprikosnoveni gospodar svega i svačega u anamo njoj, glavni Baja, zapravo. Pa, i života i smrti, tobe ja rabbi! Naravno da je on najodgovorniji za sve što se dešavalo nakon Davidovog ubistva, uključujući i represiju policije koju gleda cijeli svijet posljednjih sedmica. Znamo od ranije da taj čovjek nema empatije prema bilo kome i bilo čemu, da je spreman na sve da zaštiti sebe i svoje jatake od djelovanja bilo kakve pravde i pravne države. Ali, njegova nedavna izjava da taj predmet treba dati na postupak Tužiteljstvu BiH je vrhunac njegovog cinizma, bezobrazluka i beščašća. Da, dobro ste čuli: dao bi taj vrući krompir instituciji za čije se ukidanje godinama zalaže. Zaista, od tog čovjeka je moguće sve, ali nije realno očekivati da će se boriti za pravnu državu u kojoj njega bilo ne bi. Barem ne na slobodi. Kako njega tako ni mnogih drugih, ne samo iz Banja Luke, Mostara ili mostarskih Bara, nego i iz Sarajeva. Oni, jednostavno, jedni drugima trebaju. Ko to ne zna, neka pita Davora Dragičevića (ako ga nekad i negdje vidi) i Muriza Memića!
Bedrudin GUŠIĆ
bedrudingusic 