Pa zašto posljednji?
Dugo je u meni to “kuhalo” i zaista sam htio mnogo ranije podvući crtu ispod ovog maratona. A nisam je ranije podvukao upravo iz razloga kojeg sam naveo u uvodu, odnosno htio sam, kada sam se već toliko zakotrljao, nekako dogurati do nekog broja po kojem će me pamtiti barem moji najbliži, posebno djeca i unuci. Ipak cifra je to, zar ne! Zašto podvlačim crtu? Pa nekoliko je razloga za to a onaj najvažniji jeste svakako da nisam od onih koji igra pred praznim ili polupraznim gledalištem. Nema više publike! Narod jednostavno ne voli više čitati, uz dužno poštovanje prema izuzecima koji nisu i pravilo. Pa kome onda praviti intervjue? Samome sebi? Ne, hvala!
Zar nije pomalo neobično, gotovo jedinstveno razgovarati sa samim sobom? Jesi li svjestan da može biti ovakvih i onakvih komentara?
Zašto bi bilo neobično? Zar svako naše stajanje pred ogledalom nije i nekakav razgovor sa samim sobom?! Ja ovim razgovorom zapravo stojim pred ogledalom i pitam sebe samoga ono što me niko ne bi nikada pitao. Jer me niko, osim Svevišnjeg, ne poznaje bolje nego ja samoga sebe. Bez obzira hoće li i ovo neko pročitati ili neće, ali ovo je bila moja dužnost prema vlastitoj savjesti i tačka na “i” nakon ovog višegodišnjeg maratona zvanog intervjui. Zaista, vrijeme je da se kaže dosta i da odem i u ovu vrstu “penzije”.
Jesi li razočaran i čime, eventualno?
Iskreno, i jesam. Naime, nisam puno očekivao od publike koje je, kao što rekoh, sve manje i to me nije iznenadilo. Sjetio sam se i ovim povodom jedne sjajne konstatacije uvaženog mostarskog profesora Slave Kukića koji je 
rekao da je “prestao vjerovati u ono što se zove narod nakon posljednjih američkih predsjedničkih izbora…” Ali jesam razočaran u mnoge koji su se do jučer očitovali, bilo javno ili meni neposredno, da me kao prate i da rado čitaju moje intervjue a nisu našli za shodno da mi barem kurtoazno čestitaju brojku od 1000 (slovima: hiljadu) intervjua. To je ipak neka cifra u koju je uloženo puno toga. Da sam skupljao kamenje i stavljao ga u tolikom broju na jednu hrpu, velik je posao. Posebno sam razočaran u kolege jer mi niko, osim Zijada Bećirevića, nije uputio čestitku. To me zaboljelo.
Otkud sklonost ka intervjuima i kako se to, zapravo, zakotrljalo?
Pa desilo se, kao i mnogo tog još u mome životu, spontano. Jednostavno tražeći širinu i nekakav manevarski prostor u ovom novinarskom poslu kojeg sam radio na čistoj volonterskoj osnovi, shvatio sam da bih i tu širinu i sebe samoga kao novinara pronašao u dijalozima sa ljudima koji imaju šta da kažu, ne samo zanimljivoga meni, nego i javnosti kojoj dobrovoljno služim. A ta širina se naprosto nameće mojim izborom ljudi iz mnogih slojeva jednog ili više društava – dakle ljudi različitih zanimanja, svjetonazora, pozicija i nepozicija, ljudi poznatih u jednom društvu i državi i onih koji to nisu, ali i oni su, po mojim prosudbama, imali šta da kažu. Ne, tu nije bilo nikakvih granica i moj izbor sugovornika je bio doslovno cijeli svijet. I, što sam više uranjao u taj dio novinarstva, sve više sam ga i zavolio i činio me bogatijim, naravno u nekom intelektualnom i duhovnom smislu. Naučio sam, ustvari, puno toga, kako u fazama priprema za intervjue tako i iz razgovora sa mnogim mojim sugovornicima. I pošto je tako krenulo u samom startu, zakotrljalo se kao grudva snijega koja je postajala sve veća i veća koju je kao takvu nosila neka sila koja se, evo, zaustavila danas jer je došla do nekog neprobojnog zida i ne može dalje…..
Da li si bio ikada cenzuriran u pogledu izbora sugovornika i tema na koje ćete razgovarati?
Ne, nikada! Pisao sam godinama za neke naše listove i portale u dijaspori, naravno na volonterskoj osnovi, i niko me od urednika istih nije ograničavao u tom pogledu. Možda i zbog toga što me nisu plaćali (a ja nisam ni tražio da me se plaća jer novinarstvo je bilo i jeste moj hobby, ne i profesija). Da je neko i pokušao tako nešto, prestao bih pisati za taj list ili portal. Sloboda je velika stvar u novinarstvu i nju sam baštinio cijelo vrijeme bavljenja istim, vodeći pri tome računa da je ne zloupotrebljavam, odnosno da se držim kodeksa kod nastupa u javnom prostoru. Tu slobodu pogotovo baštinim posljednjih sedam godina otkako pišem i objavljujem isključivo na svome blogu, vodeći i dalje računa o kodeksu, te moralnim i etičkim normama za svaku izgovorenu javnu riječ.
Intervjui koje si objavio u raznim glasilima, a njih je bilo 1000, su tvoj “gotov proizvod”, odnosno ono što se vidi “na sceni”. Ipak, ima li nešto “iza kulisa” što publika nije vidjela, a pratilo je tu “grudvu” koja se godinama kotrljala i na kojoj je pisalo – “intervjui”?
Naravno, itekako! Puno je više toga što je ostalo iza tog kulisa a kroz šta sam prolazio, nego ovoga što je vidjela javnost, a vidjela je tih 1000 intervjua. Da podsjetim da su svakom intervjuu koji je objavljen prethodile neizbježne faze: upit sugovorniku, njegov pristanak, moja pitanja i njegovi odgovori, finaliziranje integralnog teksta intervjua, “šminkanje” i na kraju konačno objavljivanje. Ali, puno više je bilo pokušaja da se dođe do nekog intervjua nego što je to broj objavljenih. Ne računam tu samo na moje pokušaje da dobijem nečiji pristanak na intervju pa on ili odbije, što je sasvim legitimno i još uvijek u području pristojnog ponašanja, ili uopće ne reagira, bolje rečeno ignorira me, što jeste legitimno, ali nije u domenu pristojnog ponašanja, već se u najvećem broju radi o slučajevima da mi sugovornik prihvati intervju, dogovorimo se oko svega i on na kraju izigra. Takvih je bilo u broju nekoliko puta većem od 1000. To je strašno! Takvi se, ne samo po mojim kriterijima, nego i općim, ne mogu smatrati intelektualcima, a pogotovo ne profesionalcima. Ma zašto ne reći pravom rječju: oni su obični lažovi!
S kojim profilima ljudi je bilo najlakše uspostaviti kontakt a s kojima najteže?
Pa moja iskustva govore da mi je nekako najlakše uspostaviti kontakt sa kolegama iz branše – novinarima, što bi trebalo biti i logično. Naravno, bilo je i među njima onih koji su me izigrali, odnosno nikada nisu ispoštovali dogovoreno. To im u svakom slučaju ne služi na čast. Ima tu još mnogo profila s kojima sam lahko dolazio u kontakt i realizirao dogovoreno. Ali, najteže je bilo doći do mnogih političara. Ne, nisam bio puno ni fokusiran na njih, ali do onih s kojima sam pokušao a znam da ih je javnost htjela čuti, ili su bili nedostupni, “ograđeni” mnoštvom sekretarica, glasnogovornika i s kim sve ne, tako da su i takve barijere mene jednostavno obeshrabrivale u daljnjim pokušajima da s njima radim intervju. Svakako da ima izuzetaka i među njima, a jedan od njih je svakako gospodin Amer Jerlagić, predsjednik Stranke za BiH, s kojim sam izravno komunicirao i koji je uvijek bio spreman na razgovor samnom. Kada već spominjem imena, dodat ću još neka, doduše ne iz sfere politike, ali koji su doslovno uvijek bili spremni da razgovaraju samnom za javnost, a radi se o gospođi Sonji Biserko, osnivačici i predsjednici Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, gospodinu Anti Nobilu, poznatom zagrebačkom odvjetniku, gospođi Slobodanki Bebi Kapičić, dramskoj umjetnici i kolumnistkinji iz Beograda, gospodinu Zijadu Bećiroviću, direktoru Instituta za balkanske i bliskoistočne studije – IFIMES, iz Ljubljane, gospodinu Vojku Obersnelu, gradonačelniku Rijeke, gospodinu Borisu Miletiću, gradonačelniku Pule i mnogim dugima, uz zamolbu da mi ne zamjere oni koje nisam spomenuo.
Hoćeš li navesti neka zvučnija, široj javnosti poznata imena, s kojima si razgovarao?
Iako zaista poštujem svakog svog sugovornika i ne pravim neke razlike, evo pokušat ću se sjetiti nekih. To su, naprimjer, Tereza Kesovija, Mirjana Karanović, kardinal Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica, mitropolit CPC Mihailo, reis Crne Gore Rifat ef. Fejzić, Živan Berisavljević, Ciril Ribičič, Sonja Lokar (“suze Sonje Lokar…”), Slaven Letica, Milan Bandić i drugi.
A hoćeš li se sjetiti nekih sugovornika koji nisu više među živima?
Naravno, jer njegujem sjećanje na njih i dužno poštovanje prema njima. Oni su značajan dio ove moje niske intervjua. Evo nekih od njih: Omer Pobrić, Vehid Gunić, Biljana Kovačević Vučo, osnivačica i predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava Srbije (koliko se sjećam, posljednji intervju koji je imala za života je bio taj samnom), Alija Behmen, bivši gradonačelnik Sarajeva, moji sugrađani Aleksander Aco Ravlić i Fuad Balić, prof. dr. sc. Ljiljana Gerechke., Miljenko Dereta…Svima neka je rahmet Božji i spokoj njihovim dušama.
Rekao si da si posao ispod kojeg povlačiš crtu radio iz hobby-ja, ne kao profesionalac, odnosno ne za novac. Ipak, jesi li kroz taj posao na neki drugi način “profitirao”?
Oh, da, itekako! Prvo, kao što sam već rekao, puno toga sam naučio iz raznih oblasti ljudskih zanimanja. Zatim, ostvario sam brojna poznanstva, a Boga mi i lična prijateljstva. To je pravi, neprocjenjivi kapital. Naučio sam, naprimjer, i jednu lekciju iz domoljublja koju bi svaki Bosanac i Hercegovac – domoljub, trebao naučiti a doživio sam je 17. jula ove godine u kabinetu gradonačelnika Bleda, gospodina Janeza Fajfara kada je meni, supruzi i starijem sinu ponudio neke benefite u povodu obilaska nekih znamenitosti toga turističkog bisera, ne samo u tom dijelu Slovenije, nego i Evrope a obrazlagao je to pričom da sam ja u svom ranijem intervjuu s njim zapravo promovirao njegov grad u svijetu i uzvraća mi nekom vrstom pažnje i priznanja za to. Osim što sam taj gest “uknjižio” kao izraz lijepog ponašanja prema gostu, još više sam ga akceptirao kao izraz njegovog domoljublja. A neprocjenjivo vrijedan kapital koji mi je priuštio ovaj posao jesu pozivnice koje sam dobijao iz Vojvodine i Hrvatske na tamošnje skupove antifašista. Jer, taj jesam i na to sam ponosan!
Da li neke od svojih intervjua smatraš promašajima?
Naravno! Tek nakon protoka nekog vremena shvatio sam da sam razgovarao za javnost sa pogrešnim ljudima ali nisam znao o njima kao takvim prije i u vrijeme samog razgovora. Jednostavno, imao sam pogrešnu procjenu tada, jer kasnije će se ispostaviti da mi je razgovor s njima samo naštetio. Ne bih sada spominjao njihova imena, valjda je dovoljno moje priznanje da sam radio intervjue s nekima s kojima danas ne bih nipošto. Ali, “ko radi, taj i griješi…” Samo, moje greške nisu bile namjerne.
Ipak, jesi li imao neke svoje kriterije u smislu eliminacije, odnosno s kim ne bi nikada uradio intervju?
Svakako. Ne bih nikada (a možda ni tada !) radio intervju sa osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima. Znam da za ove druge ne zvuči legalistički, ali znano je da u Bosni i Hercegovini žive i u mnogim institucijama na svim nivoima rade oni koji su počinili ratne zločine a nisu procesuirani. Nisam ja kriv, a pogotovo nisu krive brojne žrtve takvih, što su oni na slobodi, već neki oficijelni i neoficijelni centri moći, kako u BiH tako i izvan nje. Uostalom, slobodan sam i nezavisan novinar pa mogu birati sugovornike po svojim kriterijima.
Šta te je naročito nerviralo nakon objavljenih intervjua?
Dobro pitanje! Naime, zaista me je nerviralo kada su mi neki zamjerali zašto sam razgovarao s tim i tim, a znam da nisu niti pročitali sadržaj intervjua. Njima je bitno ko je sugovornik, a ne šta sam ga pitao i šta mi je odgovorio. Pa ne moram ja razgovarati samo sa svojim istomišljenicima ili ljudima koji su po ćeifu nekim grupama ljudi, a drugima nisu. Nije to onda novinarstvo! Zašto ne i sa neistomišljenicima, jer prilika je da u dijalogu sučelimo stavove i mišljenja. Ali, ponavljam, postoji i kod mene crvena linija a iza nje su osuđeni i neosuđeni ratni zločinci s kojima ne bih nikad razgovarao.
Da li si razmišljao da objaviš knjigu odabranih intervjua?
Nisam. Objavio sam u svojoj knjizi IZ SEHARE 27 odabranih intervjua 2004. godine i neka ostane tako, barem što se mene tiče. Nagovarali su me neki da objavim knjigu intervjua, ali nemam volje za to. Prenijet ću intervjue sa svoga bloga i nekih portala na kojima još uvijek egzistiraju na CD i ostavit ću sinovima i unucima u amanet da rade s tim šta hoće.
Je li ovo prestanak tvoga novinarskog angažmana, uopće?
Ne, nije. Prestajem samo sa intervjuima, ali kada god me “zasvrbe” prsti ili zaboli jetra u povodu nekih događanja koja me se tiču, iscijedit ću jed iz sebe kroz neki tekst. Jer, uvijek sam imao i imat ću stav i do kraja sam spreman da ga javno iznesem.
Imaš li želju da se nekome zahvališ za prethodnih 1000 intervjua?
Imam, svakako: zahvalan sam prije svega mojoj supruzi Mirsadi te sinovima Dženanu i Saidu na podršci tokom svih ovih godina koliko sam unosio sebe u ovaj projekt i čega su i oni bili sudionici, svim mojim sugovornicima, onima koji su me čitali i davali mi podršku, svim prijateljima i neprijateljima koji su me pratili i bili inspiracija da guram te intervjue dovde, da živim životom “između dva intervjua….”
Na kraju, u naslovu si rekao da predstoji još jedan intervju.. Koji?
Da, predstoji još jedan, onaj najvažniji, ali na Onome svijetu. Tada neću ja pitati, nego ću biti pitan!
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (1001)
bedrudingusic 