Da, ovo je moj jubilarni – hiljaditi intervju. U mome nedavnom razgovoru sa prof. Filipom Ćorlukićem koji je, da podsjetim, bio na temu njegove knjige OBJEDINJENO EVANĐELJE, najavljen je i ovaj ali na temu njegovog, usudio bih se reći kapitalca – knjige QUO VADIS HOMO. Nije doduše najavljen pod ovim znakovitim rednim brojem, što sam držao kao svoju i njegovu malu tajnu. Ovaj intervju, osim što je poseban zbog rednog broja i teme, ostat će barem meni upamćen i po nekim dramaturškim sekvencama koje su ga pratile. Naime, uradili smo ga prije nekoliko sedmica i čekali da uradim i objavim svoje intervjue do rednog broja 999, nakon kojeg, je li, dolazi ovaj. U trenutku kada sam se bio “zaustavio” na broju 998, moj i naš dobri “dida Filip”, kako sam sebe zove, je završio u bolnici. Brižno sam preko članova njegove uže obitelji pratio hospitalizaciju ovog 91-godišnjaka, te njegov izlazak iz bolnice na kućno liječenje. U međuvremenu sam tragao za sugovornikom koji bi bio pod rednim brojem 999 i, nakon što se bilo uznedalo, našao ga u hrvatskom novinaru Boži Kovačeviću. Čovjek prihvatio pa me najprije zavlačio nekih dvije sedmice, da bi me na kraju potpuno izigrao. A moj Filip me je, više putem svojih najmilijih, nego što je to izravno (tako nalaže njegovo zdravstveno stanje), nekoliko puta pitao kada će svjetlo dana ugledati ovaj naš intervju, za mene itekako značajan, ali jednako tako i za njega. Našao sam drugog sugovornika za redni broj 999, uradio i objavio taj intervju i evo, hvala Bogu, u situaciji sam da konačno obradujem svoga Filipa. Ne znam kako bih prežalio da je ispalo drugačije.
Da li je sam naslov knjige QUO VADIS HOMO samo pitanje ili, zapravo, upozorenje čovjeku, kao Božjem namjesniku na Zemlji?
ĆORLUKIĆ: To je prije svega snažno upozorenje čovjekovu razumu na sve ono čime se zapravo dovodimo na rub samouništenja. To na kraju knjige dopunjujem Prognozom budućnosti – što je naglašeno i na koricama knjige: „Katastrofa ili savršenstvo”.
U jednom od naših prethodnih intervjua dotakli smo se Tvoje knjige Kamo ideš čovječe, koja je doživjela dva svoja izdanja. Međutim, prije nešto više od dvije godine, iz štampe je izašla knjiga latinskog naziva Quo vadis homo, što u slobodnom prijevodu znači isto. Da li je riječ o novom, proširenom izdanju Kamo ideš čovječe ili…?
ĆORLUKIĆ: Ovo, zapravo nije novo, prošireno izdanje Kamo ideš čovječe, nego nova knjiga, koja zbog polazišta nosi isti, ali internacionalno latinizirani naziv: Quo vadis homo. Podijeljena je na tri tematski potpuno različita dijela, koje sam nazvao knjigama, a na početku svake je slika koja simbolički upućuje na sadržaj. Knjiga prva je svojevrstan znanstveni pojmovnik koji prikazom najnovijih dostignuća na polju biologije, genetike, istraživanja mozga, ali i psihijatrije, omogućuje čitatelju lakše razumijevanje često vrlo “zamkovitih” sadržaja ostalog dijela knjige. Na kraju je dana oprezna, ali na znanosti zasnovana prognoza budućnosti čovječanstva.
Naravno, nije svrha ovog intervjua anticipirati sve dijelove ove knjige i njenih 533 stranice, što je zapravo i nemoguće, ali ću se samo fragmentarno fokusirati na neke Tvoje, ali, kako si rekao, na znanosti zasnovane teze koje su lično mene, kao čitatelja, “zagolicale”, a vjerujem da će zanimati i moje čitatelje. Zašto si u uvodu citirao Stari kineski zapis Pisana riječ nije potpuno tumačenje govora, a govor nije potpuni izraz misli?
ĆORLUKIĆ: Zahvaljujući neslućenom i gotovo eksplozivnom napretku u svim područjima znanosti, tehnologije i gospodarstva, suvremeni se čovjek ponosi tim uspjesima, ali se pri tom počinje osjećati nekako nesigurnim i prikliještenim u svijetu koji sve teže razumije. Nekada su filozofija i religija davale odgovore na sva postojeća pitanja i takve su odgovore mnogi ljudi mogli prihvatiti kao zadovoljavajuće i legende. Danas – sve teže. Sve dublje prodiranje u tajne žive materije, uz istovremeno ostvarivanje čovjekova iskoraka izvan našeg planeta, snažno razbuktava maštu, ali i ponovno potiče iskonsku želju da pronađemo ili barem naslutimo odgovore na pitanja: Tko smo mi zapravo? Kako smo postali? Kamo smo usmjereni i jesmo li sami u svemiru? Tisućama godina, još od prapovijesti, prepričavaju se različiti mitovi i legende. Prije nekih pet do šest tisuća godina, žitelji Mezopotamije pronašli su pismo. Uskoro i stanovnici Egipta. Od tada se ti mitovi i legende povremeno zapisuju. Sve stare, ai i novije religije, temelje se na religijskim filozofijama, koje imaju neka svoja izvorišta i u nekima od tih mitova. Tomu treba dodati i poruke brojnih proroka i Božjih poslanika historijskog razdoblja. Jesu li to zaista izmišljotine, odnosno plod mašte, ili su to, možda, mistificirani prikazi koje tek moramo nekako dešifrirati? Ideje na kojima se temelje suvremene religije, vjerske zajednice smatraju svetim objavama u koje se mora vjerovati. No suvremena racionalistička znanost ima svoje standardizirane metode istraživanja, pa zapravo ne može temeljitije istraživati tu problematiku. Traženje svrhe čovjekova postojanja, ili svrhe razvoja razuma na Zemlji, osim za filozofiju, i za znanost su suštinski apstraktni, pa ne postoje nikakvi, na materijalnim osnovama utemeljeni podaci. Međutim, ljude ne zadovoljavaju parcijalne teorije, nego priželjkuju barem nagovještaj šireg tumačenja. Ja pokušavam upravo to.
U prvom dijelu Knjige (ili u prvoj Knjizi, kako si je kao autor klasificirao) između ostaloga si se osvrnuo na suvremena dostignuća genetike. Šta je to praizvor svih genetičkih informacija, odnosno šta je svojstvo svega živoga na Zemlji?
ĆORLUKIĆ: Nasljednost je svojstvo svega živoga na Zemlji. Iz zrna kukuruza niče kukuruz, mladunče lava je lav. Šifra, odnosno uprogramirana uputa ili projekt kako će se razvijati živa stanica i cjelovito živo biće, nalazi se u velikim molekulama dezoksiribonukleinske kiseline, koje skraćeno nazivamo DNK. Te se molekule nalaze u jezgri svih živih stanica, odnosno u nitastim tvorevinama koje nazivamo kromosomima. DNK je praizvor svih genetičkih informacija. Sva nasljedna svojstva, sve pojedinosti formiranja, rasta i života svake jedinke do najsitnijih su pojedinosti kodirani i upisani u molekuli DNK. Ovo kodiranje i upisivanje možemo usporediti s ljudskim zamislima, uobličenih u svojevrsne kodove, a tek tada ih pismom i govorom porenosimo drugima. Za izricanje svih misli i ideja čovječanstva, od njegova postanka do danas, raspolažemo sa nekoliko stotina tisuća riječi. Međutim, sve te stotine tisuća riječi možemo napisati samo sa tridesetak slova. No, i tih tridesetak slova mogu se formirati kombinacijama samo dva znaka, za to je najbolji primjer binarni sustav naših suvremenih kompjutera.
Koje bitnije odgovore nude suvremena neurološka istraživanja mozga, naprimjer?
ĆORLUKIĆ: Čitatelj može naći mnogo vrlo zanimljive literature o mozgu, i to na znanstveno-popularnoj razini. Međutim, sve naše spoznaje uglavnom dosežu do životinjske razine čovjeka. Te spoznaje spadaju u područje autonomne automatike, emotivnih impulsa i drugih temeljnih poriva, odnosno instinkta. Inteligenciji i razumu još nismo ni približno odredili nekakvu lokaciju u mozgu, a tek nas je 1999. vodeći svjetski stručnjak za neurofiziologiju emocija, Antonio Damasio, u svoj knjizi The Feeling of What happens (kod nas pod naslovom Osjećaj zbivanja, objavljena 2005.), poveo do samih bioloških temelja svijesti-odnosno njezinih fizioloških korijena. Dok su se istraživanjima fenomena svijesti ranije bavile samo filozofija i psihologija, i to vrlo nerado i oprezno, nakon iznenađujućih rezultata istraživanja u području kvantne fizike, u novije su vrijeme znanstvenici počeli intenzivno istraživati i samo značenje svijesti. Bez obzira na to kako je definirali, ostaje neosporiva činjenica da je svijest zapravo ono što čovjeka čini čovjekom, a budući da još uvijek ne postoji jedinstveno usvojena definicija, iz praktičnih ću razloga prihvatiti radnu definiciju: “Svijest je uvid u sebe”, naglašavajući da svijest nije isto što i budnost. Dok jedni pokušavaju pronaći neurološke osnove manifestiranja svijesti, drugi snažno osporavaju da je svijest proizvod mozgovne aktivnosti. Među znanstvenicima se pojavila čak i teorija o postojanju Kozmičke svijesti, koja sve kontrolira. Međutim, uzevši u obzir mogućnost utjecaja svijesti, ne samo da ne bismo trebali biti apsolutno ovisni o svojim genima nego bismo velikim dijelom mogli biti i gospodari svojih života te fizičkog i mentalnog zdravlja.
Da li su u koliziji stvaralačke sposobnosti čovjeka nastale tisućugodišnjim akumuliranjem različitih spoznaja i moralni lik čovjeka da bi mu se moglo dopustiti da bez ograničenja iskorištava ta svojstva...?
ĆORLUKIĆ: Da. Tijekom povijesti ljudskog roda sve se više razvijala znanost povezana sa tehnologijom, a isto tako i organizacija ljudskih zajednica. Stvaralačke sposobnosti ljudi sve su više dolazile do izražaja. Ta “božanska sposobnost stvaranja” stečena je u Edenskom vrtu: Eto, čovjek sada postade kao jedan od nas…. (M. 3,22). No, moralni lik čovjeka još je nezreo da bi mu se moglo dopustiti da bez ograničenja iskorištava ta svojstva. Mnogo ranije, iz istih je razloga čovjek morao napustiti Eden – jer je bio opasan. Asocijalni tipovi i mentalno bolesne osobe ne moraju biti i neinteligentni i bez stvaralačke moći. Što znači prepustiti takvom čovjeku upravljanje državom ili svijetom? Takvima se ne može nijekati sposobnost, ponekad i visok stupanj inteligencije, ali je asocijalnost ispoljavanja moći očita. Uzmimo nama vremenski bliske primjere Hitlera i Staljina. Na određeni način bili su izvanredno sposobni, ali… što bi se dogodilo da su posjedovali današnje arsenale nuklearnog oružja? I sama činjenica da smo pedeset godina stvarali takve arsenale, a neki ih još uvjek nastoje dobiti i proširiti, dokazuje da mnogi ljudi (nažalost i državnici) nisu zreli ni dovoljno mudri da bi im se, bez ograničenja, smio dopustiti razvoj njihovog stvaralačkog genija. Ipak, prestrašeni mogućom općom kataklizmom, današnji moćnici barem pokušavaju organizirano ograničiti to srljanje u katastrofu. Nažalost, ne svi!
Čemu služi čudotvorstvo?
ĆORLUKIĆ: Najprije bih citirao Sv. Augustina koji kaže: Ono što mi nazivamo čudima nije nešto što bi bilo izvan prirode, već samo posljedica nečega što još ne poznajemo. Dakle, činjenica je da ono što se naziva i smatra čudotvorstvom, predstavlja velik dio Isusova djelovanja, pa je nužno posebno se osvrnuti na to. Prije svega nužno je istražiti stvarne razloge zbog kojih je to Isus činio. Istražujući najdublji smisao njegova nauka, vidjeli smo da je Isus u svojim propovjedima zadirao u samu bit organiziranog Postojanja, odnosno Vrhovne stvaralačke svijesti, ali i da očekuje od nas da mu aktivno povjerujemo i svjesno prihvatimo pravila ponašanja koja se mogu izreći samo jednom rečenicom. Buda je tvrdio da čovjek može shvatiti svemir, ali da u to mora uložiti dovoljno velik napor. Nauk sadržan u Kur'anu u ovom je pogledu istovjetan. Čak i u vrijeme krajnjih događaja koji se nazivaju Sudnjim danom, neće se jednako tražiti od svih ljudi, nego samo onoliko koliko tko može učiniti. Umjesto kao široka i duboka spoznaja, što je čini se bio zahtjev u pretpotopnim vremenima, ono što Isus traži od nas, moglo bi se ukratko ovako sažeti: “Kad već niste u stanju uložiti dovoljno napora da sve shvatite, onda mi barem vjerujte. To će biti dovoljno.” U vrijeme Sudnjeg dana sve ćemo shvatiti!
Šta je to “teološka religija”?
ĆORLUKIĆ: U brojnim razgovorima sa čitateljima knjige Kamo ideš čovječe, oni su iznosili svoja mišljenja i predlagali da bih trebao nešto reći i o razvoju religija, u smislu: “A što je bilo poslije Isusa, Bude, Muhameda…”, pogotovo o zbunjujućim sukobima između pojedinih vjerskih zajednica. Uz puni osjećaj odgovornosti, odlučio sam udovoljiti njihovim željama – onoliko koliko znadem i mogu. Naime, s obzirom na izvanrednu složenost razvoja religija, njihove podjele i sukobe, ali i na osjetljivost teme kao takve, to će biti teško učiniti u jednom kratkom prikazu, ali ću ipak pokušati. Da bih olakšao razumijevanje, u samom ću početku ponovno uvesti davno zanemareni pojam”teološka religija”. To je religija čija se doktrina ne zasniva samo na izvornim tekstovima odgovarajućih svetih knjiga, nego i na različitim, dodatnim teološkim tumačenjima starih zapisa, kao i različitim kultnim i ceremonijalnim dodacima – kao vanjskim manifestacijama vjerovanja. Teološka religija ne mora, iako u nekim aspektima može biti u velikoj suprotnosti s izvornom.
Znam da je skoro pa nemoguće u nekoliko rečenica objasniti neke Tvoje nalaze proizišle iz pokušaja višegodišnjih istraživanja značenja izvornih religijskih zapisa, ali Te ipak zamoljavam da u što kraćoj mogućoj formi pokušaš objasniti šta se suštinski desilo sa kršćanstvom neposredno nakon Isusa?
ĆORLUKIĆ: Poslije Isusa, njegovi su učenici nastavili širiti njegov nauk, što je uskoro preraslo u pokret koji se brzo širio. Nove ideje ubrzo su se proširile izvan Palestine, i još za života Isusovih učenika čule su se na golemom području Rimskog Carstva, a i šire. Ubrzo su počeli krvavi progoni Isusovih sljedbenika, ali to nije zaustavilo širenje kršćanstva. U drugom, a još više u trećem stoljeću, kršćanske su ideje postale predmetom nadmudrivanja helenističkih filozofa, koji su ih potpuno iskrivljavali. Crkveni čelnici, sada i samo filozofski obrazovani, u nastojanju da obrane izvorne ideje, često upadaju u intelektualne zamke. Milanskim ediktom iz 313. godine, u Rimskom Carstvu proglašena je vjerska tolerancija. Progoni napokon prestaju, a Crkva se sve više povezuje sa državom, da bi na koncu postala državnom institucijom. Teološke rasprave sve su oštrije. Pod predsjedanjem samog cara, koji je pokršten tek pred svoju smrt, počelo je održavanje velikih crkvenih sabora, na kojima su, u žučnim i čudnim raspravama, donošeni obvezujući zaključci: vjerske istine, dogme, u koje se moralo vjerovati. To je izazvalo odvajanje nekoliko crkava, a u hijerarhiji Velike Crkve sve je više rasla borba za prevlast, jurisdikciju, imovinu. Evanđelje je ostalo, ali osim malog broja vjernika, po njemu se nije živjelo. Ovakvo je stanje bilo mnogo opasnije za vjeru od ranijih krvavih progona, ali je stalno bilo ljudi koji su vjerovali Isusovom obećanju da Crkvu neće nadvladati “vrata paklena”. Glavna poteškoća u ovakvom prikazu je u tomu što ni jedna vjerska zajednica ne priznaje razliku, a još manje suprotnosti između usvojene doktrine i svoje svete knjige. No već i sama činjenica da u praksi postoji više kršćanskih crkava, svjedoči da bi po logici stvari samo jedna od njih mogla biti ona koja dosljedno slijedi nauk Evenđelja, dok se ostale temelje na drukčijim teološkim tumačenjima iste svete knjige, ne uzimajući u obzir kulturološke i civilizacijske regionalne razlike u manifestiranju vjere.
U jednom poglavlju knjige si citirao neke Kur'anske ajete koji potvrđuju vjerodostojnost ranijih objava koje opet afirmiraju kontinuitet poruke i jedinstvo ideja što sve dolazi od Svemirskog razuma a koje nam prenose nebesnici. Zašto ljudi stoljećima, sve do danas, ipak insistiaraju na razlikama?
ĆORLUKIĆ: Te su poruke divna i ohrabrujuća simfonija zajedništva. Takve su se ideje opet čule nakon četrnaest stoljeća – na Drugom vatikanskom saboru (1962-65.) Nažalost, ljudi vrlo teško shvaćaju i prihvaćaju ovakvu širinu zamisli. Opterećeni psihologijom predljudskog čopora, umjesto onoga što je zajedničko svim ljudima, svoju solidarnost i poistovjećivanje u najvišem stupnju uspijevaju ostvariti samo na razini ograničenih identifikacijskih zajednica, bez obzira na to radi li se o rasi, naciji, ideologiji ili vjerskoj zajednici. Kad u svojoj svijesti oforme ideju o zajedništvu unutar takvih identifikacijskih grupa, tada poduzimaju sve da pronađu razlike, a često ih i izmišljaju. Premda je riječ o istoj idejnoj zajednici, zbog različitih su tumačenja kršćani i Židovi postali dva neprijateljska tabora. Kasnije su i različite kršćanske sljedbe izdigle svoje sporove na razinu neprijateljstva – sve do istrebljujućih ratova. Odnosi između Muhamedovih sljedbenika su zapali u istu situaciju. Bez obzira na jasne Kur'anske poruke, uzajamna nepriznavanja porasla su do apsurda. Svi su tražili razlike, makar i one najsitnije, te isticali apsolutnu ispravnost, nepovredivost i svetost svojih stavova. Kada bi sve te suprostavljene strane mogle doći na razinu prastarog džainističkog naučavanja, shvatili bi da svaka religijska filozofija pokazuje jedan aspekt iste istine! U slučaju Biblije i Kur'ana, to čak nisu ni različiti aspekti – to je u kontinuitetu isto. Kur'an je zadnja sveta knjiga monoteističkih religija, i u njoj nam anđeo Gabrijel (melek Džibril, op. B.G.) prenosi poruku:
Svatko ima neku stranu kojoj se okreće, pa natječite se u dobrim djelima… (K. 2,148)
Božji su istok i zapad, pa na koju god se stranu okrenete, tamo je Božja strana…. (K. 2,115)
Suvremenici smo globalnog terorizma koji se u velikoj većini slučajeva, apsolutno neprincipjelno i zlonamjerno, rekao bih propagandistički, pripisuje “ekstremnim islamistima”, pa čak i islamu kao religiji. I na tu temu si dao svoje tumačenje u knjizi, pa hoćeš li to u najkraćem učiniti i za moje čitatelje?
ĆORLUKIĆ: I ranije je, u okviru različitih religija, bilo vjerskog fanatizma, povezanog sa samoubilačkim aktivnostima, ali nikada tako masovnog i zločinačkog, samoubilačkog terorizma. Japanski kamikaze su potapali neprijateljske brodove, a što čine “hodajuće bombe” u Palestini, Iraku i drugdje? Na tržnicama Jeruzalema i ulicama Haife i Bagdada ubijaju nevine žene i djecu! Za tako nešto sigurno nisu našli upute u Kur'anu! Teroristički napad na SAD 11. rujna 2001., zaprepastio je svijet. To je bio zločin i to je bila tragedija, ali time nije nanesena najveća šteta Americi nego vjerodostojnosti takvog islama. Istina, nijedna država takav zločin nije pripisala islamu kao takvom, ali u narodima svijeta ostaje gork okus i sumnja. Ovom se zlu ne mogu oduprijeti ni sve svjetske sile zajedno. To je bolest, nastala u krilu islama, i jedino je svjetska islamska zajednica mora i može riješiti. Zatvaranjem očiju neće nestati te činjenice. Protiv ekstremnih “islamista” koji podstiču terorizam trebali bi podići glas svi muslimani svijeta, a pravi islamski vjernici u njima bi morali prepoznati sluge Iblisa (Lucifera). Sintagma “sveti rat”, u kojoj se ovaj pojam stalno zloupotrebljava, ne postoji u Kur'anu. Čak i obrambeni rat, koji svjetovno, za branitelje jest svet, nije svet u vjerskom pogledu i ne može se voditi pod nazivom el-džihad. Pod taj pojam možemo staviti samo bitke koje su vodili Abraham (Ibrahim a.s., op. B.G.), Mojsije (Musa a.s., op. B.G.) i Muhamed (Muhammed svs., op. B.G.), jer su vođene po uputama neba. Možda će ovo nekoga zbuniti, ali ako ćemo se držati tekstova iz Biblije i Kur'ana, treba jasno reći da nesretni i dugotrajni rat u Palestini, suštinski ne možemo smatrati vjerskim. Ondje se dva naroda bore za teritorij. Englezi, u čijem je posjedu bila Palestina, obećali su taj prostor vratiti Židovima, a poslije njihovog odlaska i šlampave podjele teritorija od strane OUN-a, nije moglo biti stabilnosti.
Živimo li u vremenu relativiziranja dogmi i istinske želje za dijalogom kao najsigurnijim putem ka ekumenizmu?
ĆORLUKIĆ: Papa Ivan XXIII pokrenuo je međureligijski ekumenizam, a nakon šesnaest stoljeća kada je, kao Petrov slijednik, prvi put spomenuo relativiziranje dogmi, i papa Franjo snažno okreće Crkvu skromnosti i općem čovjekoljublju, pripremajući je za dugotrajan i temeljit proces vjerovanja i okretanja od dogmatske prisile, prema osobnom uvjerenju u istinitost riječi svetih knjiga. Nakon šesnaest stoljeća cjelokupno kršćanstvo, a ne samo Katolička crkva, počinje se vraćati izvorima, dok je islam nametnutim stjecajem okolnosti, a posebno zločinima tzv. Islamske države, koja nema nikakve veze s religijom, zasnovanom na Kur'anskoj objavi, u tom dijelu došao u paklene negacije svoga postojanja. No u svijetu je ogroman broj islamskih vjernika nezahvaćenih uništavajućom ideologijom, pa će se Kairsko sveučilište Al-Azhar, kao najviši autoritet u islamskom svijetu, umjesto (inače zanimljivih) teorijskih mudrovanja, morati posvetiti početku vraćanja islama izvornim Kur'anskim porukama.
Dotakla me je posveta koju si mi napisao na početku knjige, ne samo iz subjektivnih razloga, nego zato što ima snažnu, rekao bih vizionarsku (da ne kažem mesijansku) poruku. Napisao si, između ostalog: ” U ovoj knjizi je sadržan početak i kraj – na logičan način…” Početak se desio kad se desio i to je povijesna, teološka, biološka i koja sve ne znanstvena činjenica i to si znanstveno objasnio. No, u čemu si našao uporište za tvrdnju da će se desiti kraj? Samo u svetim knjigama ili i u nekim logičkim promišljanjima?
ĆORLUKIĆ: Naša znanja o svemiru, u kojemu ima milijarde nebeskih tijela, jednakih i većih od našega, kao i sunce, imaju vijek trajanja. Naše sunce će za nekoliko milijardi godina potrošiti svoju unutarnju energiju koja svu tu matreiju drži na okupu i početi se širiti. Dosegnut će čak i do Zemlje, na kojoj će već mnogo prije nestati svaki oblik života. To nije teorija, nego stvarnost.
Da li smo i mi suvremenici “Zlatnog teleta” i podržavljenja religije i kuda nas (čovječanstvo) to sve vodi?
ĆORLUKIĆ: Židovi na Sinaju bili su prava nevinašca, prema našim poklonicima kapitalu.
Ko bi, osim eventualnih svemirskih poremećaja i katastrofa mogao još ugroziti život na planeti zemlji i to u razmjerama potpunog uništenja i zašto?
ĆORLUKIĆ: Prije svega u uvjetima sebičnosti nekontroliranog trgovačkog kapitalizma; porast temperature naše atmosfere nezaustavljivo raste – na što znanstvenici upozoravaju već preko 50 godina. Drugo je nekontrolirani rast svjetskog stanovništva. Na određenoj površini može živjeti najveći mogući broj stanovnika – a svijet se sve više približava toj brojci. Ovdje neću ni spomenuti mogući rat nuklearnim projektilima.
Koliko smo danas daleko od zamišljene “države Sofie”? Jesmo li bliže ili dalje nego što smo bili u prvim godinama ovog stoljeća i milenijuma, naprimjer?
ĆORLUKIĆ: Sophia (grčki – mudrost) je zamišljena zemlja na historijski određenom stupnju razvoja, kada se u prirodi može naći sve za održanje života i tada stanovnici odluče da u budućnosti treba održavati približno taj broj stanovnika. Tijekom vremena dostignut je visoki stupanj znanstvenog i tehničkog razvoja. Atmosfera ali i okoliš nisu zagađeni, proizvodnja svih životnih potreba je u najvećoj mjeri automatizirana tako da je skoro nepotreban fizički rad ljudi za odžavanje života. Nema ni ratova i stanovnici se mogu posvetiti osobnom razvoju, zabavi i drugim djelatnostima dostojnim čovjeka – čime je zapravo dostignuta biblijska poruka:”Vladajte nad…”
Ovo sam zapravo naveo samo kao primjer, slikovito rečeno: svjetlo na kraju tunela, a zato postoje samo dva uvjeta:
1.- smanjenje emisije stakleničkih plinova u atmosferu i
2.- smanjenje nataliteata.
Već započete promjene klimatskih uvjeta i zagrijavanje atmosfere uvjerili su i najtvrdoglavije da se mora “nešto poduzeti” – ali to ide sporo. Na samo 20 km autoputa u Njemačkoj automobili ispuštaju stakleničkog plina kao termoelektrana od 300 MW. Koliko znadem, Kinezi su nam nudili izgradnju brze pruge probojem kroz masiv brda od Rijeke prema ravničarskom dijelu, prema – Zagrebu, navodno izvanredno povoljno jer je to i u njihovom interesu transporta robe prema centru Evrope – a mi smo to odbili da se netko ne naljuti. Zrakoplovi, posebno oni vojni, troše mnogo više goriva od automobila – a koliko njih, zapravo nepotrebno stalno kruži nebom. No to će se morati riješiti.
Kako regulirati broj ljudi na zemlji, odnosno svesti ga na razumnu mjeru?
ĆORLUKIĆ: Obzirom na raspložive površine obradive zemlje, broj stanovnika je nužno smanjiti najmanje na sedam milijardi, odnosno za jednu milijardu koliko je taj broj porastao od moga rođenja. Smanjenje nataliteta počinje već kod dva djeteta po obitelji, a to je uz financijsku potporu ostvarivo, osobito kod siromašnih obitelji, kod kojih je inače natalitet najveći. Kinezi su bili zakonski smanjili nataliet na samo jedno dijete – što je izazivalo frustracije u obiteljima, ali su zbog potreba rastuće industrije tu zakonsku zabranu ukinuli. Ušli smo u kritičnu fazu. Šume su najveći proizvođači kisika, a zbog visokih temperatura one sve češće gore, ispuštajući ogromne količine stakleničkog plina i prestavši proizvoditi kisik.
Zašto si kao moguće opcije prognoze budućnosti čovječanstva izabrao dvije krajnosti, navedene na samim koricama iste – katastrofa ili savršenstvo? Ima li mjesta u prognozi nekoj “blažoj opciji”?
ĆORLUKIĆ: Nijedan način upravljanja svijetom do sada nije zadovoljavao Zapovjed “Vladajte nad…”, izgovorenu nakon stvaranja svijeta, a kapitalizam i najavljeni nekapitalizam tomu najmanje odgovaraju. Tek ako uspijemo na Zemlji uspostaviti vladavinu u skladu sa Evanđeoskom ljubavi prema Bogu i bližnjemu, odnosno s Kur'anskom “težnjom, nastojanjem na Božjem putu: dobrim djelima, imovinom i životima ako je potrebno…”, pruža nam se mogućnost da životom dostojnog čovjeka doživimo astronomski kraj mogućnosti života na Zemlji i očekivano preseljenje.
Kojim bi putevima onda mogli u budućnost?
ĆORLUKIĆ: Pred nama su dva moguća puta u budućnost. Ako ovladamo svojim demonima i stavimo ih pod nadzor, pa živimo u skladu sa temeljnim moralnim načelima, tada imamo šansu za osiguravanje mnogo bolje i ljepše budućnosti, čime ćemo ostvariri svrhu čovjekova postojanja na Zemlji. Ako to ne učinimo, ili ćemo nestati u bljesku jednog novog rata, ili ćemo se, što je vjerojatnije, polako gušiti u vlastitom otpadu. S obje vrste sredstava samouništenja već raspolažemo, i to u ogromnim količinama. A u tom slučaju prognoza glasi: pakao za sve na ovom, a za većinu i na onom svijetu.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (1000)
bedrudingusic 