Arhiva za 19. Oktobra 2018.

To je više prevršilo svaku mjeru ne samo diplomatskog, nego i dobrog ljudskog ponašanja, pa i kućnog odgoja: Andrej Plenković, premijer Republike Hrvatske, je i ovih dana na drzak i bezobrazan način, najprije u Parizu, a potom i u Briselu, pokušao da internacionalizira problem rezultata izbora u BiH, ili, bolje rečeno, da internacionalizira problem što nije izabran Dragan Čović. Podsjećam, Plenković je premijer Republike Hrvatske, a ne Bosne i Hercegovine! I tačka, odnosno uskličnik. Njegove floskule kako su oni (Vrhovništvo te, susjedne nam zemlje) po Ustavu obavezni štititi interese bh. Hrvata i da to čine kao jedan od garanata Dejtonskog sporazuma, su jednostavno netačne. Tačno jeste da su oni, ako im Ustav nalaže, dužni brinuti o bh. Hrvatima (nekada, do instaliranja velikohrvatskog hegemonističkog projekta, Bošnjacima katoličke vjeroispovjesti, ali da u to sada ne ulazimo, poštujmo osjećaje u etničkom smislu trećeg konstitutivnog naroda u BiH, danas), ali preko institucija Bosne i Hercegovine u kojoj su itekako involvirani Hrvati i naročito oni iz Čovićevog HDZ-a, i tačno jeste da Hrvatska, kao ni Srbija, nije nikakav “garant Dejtonskog mirovnog sporazuma”, nego država koja je kao jedan od agresora sudjelovala u ratu u R BiH. Stoga, ne lažimo se i ne obmanjujmo javnost, Plenkoviću, Kolinda i ostali…! Pogledajte šta piše u presudi ICTY-ja iz Haga o UZP-u!

Stoga, Plenkovićev lažnjak (jer zvanični izvještaj iz kabineta francuskog predsjednika to ne spominje) da je u susretu s francuskim predsjednikom Macronom pričao o Bosni i Hercegovini i njenom izbornom zakonu, treba javno osuditi, posebno od strane zvaničnika BiH. Naravno, svjesni smo da tu nema jedinstvenog stava, ali oni bh. zvaničnici koji drže do BiH kao suverene i nezavisne države, neka dižu svoj glas. A digli su ga već Šemsudin Mehmedović i Denis Zvizdić.

Plenković u svome miješanju u poslove BiH ide čak i dalje pa je ovih dana u Briselu pokušao da problem rezultata izbora u BiH, odnosno poraza Dragana Čovića na izborima provedenih po istom Izbornom zakonu po kojem je taj isti Čović bio izabran 2014., internacionalizira, odnosno, zloupotrebljavajući članstvo u EU, digne taj problem na nivoe institucija EU.

Dakle, premijer susjedne Hrvatske se, zapravo, pretvorio u megafon poraženog Dragana Čovića i u baštinika presuđenog UZP-a, u kojem je, kao što je poznato, participirala i njegova zemlja. Ovo je još jedan od eklatantnih primjera kako se hrvatski državni vrh pretvorio u taoce jedne političke opcije u BiH i samo jednog dijela hrvatskog naroda u njoj. To svakako ne samo da nije na fonu europejstva i europskih vrijednosti, kakvim se žele predstaviti čelnici našeg sjeverozapadnog susjeda, već ne doprinosi ni dobrosusjedskim odnosima između naše dvije zemlje. Nažalost, tako će biti, pa čak i gore, sve dotle dok se hrvatski državni vrh ne distancira od UZP-a, odnosno dok se ne prestane miješati u unutarnje stvari BiH. Imajući višegodišnja iskustva sa HDZ-om RH kada je na vlasti, nemamo razloga biti optimisti. Stoga, na ovakve drskosti hrvatskih najviših dužnosnika treba oštro reagirati, bez obzira šta o tome misli onaj s minđušom (Vjekoslav Bevanda), njegov šef i ostali baštinici UZP-a, bilo iz Gruda, zapadnog Mostara i drugih dijelova Škutorije, bilo iz Zagreba.

Bedrudin GUŠIĆ