Iva Vukušić, doktorantica i predavačica na Odjelu za povijest Univerziteta u Utrechtu: ODLUKA SUCA ANTONETTIJA DA PROMIJENI TROJICU SUDACA U PREDMETU MLADIĆ JE U NAJMANJU RUKU PROBLEMATIČNA

Posted: 6. Septembra 2018. in Intervjui

Problem s odlukom o promjeni sastava Žalbenog vijeća je višestruk. Prvo, Antonetti je tu odluku donio sam, a mislim da nije trebao tako postupiti. Pitanje neovisnosti sudaca je ozbiljno i trebalo je o tom pitanju raspravljati više sudija i sutkinja. Također, ako se ne varam, na tu odluku nema mogućnosti žalbe…..Za odluku da je netko pristran trebalo bi biti potrebno puno vise nego što Antonetti predstavlja. Također, ovaj pristup, ako zaživi na drugim sudovima, zapravo znači da će se predmetima uvijek baviti manje iskusni suci i sutkinje jer se od visoko- pozicioniranih osoba poput Mladića na suđenjima drugih optuženika ne može pobjeći. Kako suditi vrhu VRS-a za Srebrenicu bez da Mladić bude spominjan? Nikako……Posljednja stvar koju bih naglasila tiče se nepristranosti Antonettija samog. Njegove odluke s prvog stupnja, poput one o Šešelju, mijenjali su suci poput Merona koji je predsjedavao žalbom na suđenju Šešelju. Možda Antonetti nije pristran u donošenju ove odluke, ali bi mogao biti, što je više manje isto ono što je inputirao trojici zamijenjenih sudaca. Sve to doprinosi mom stavu da je odluka, u najmanju ruku, problematična…..Od troje novoizabraniih (u Vijeće od pet sudaca), samo jedna sutkinja ima dugogodišnje iskustvo usporedivo s trojicom smijenjenih, a nitko nema usporedivo iskustvo u bavljenju bivšom Jugoslavijom. To može doprinijeti sporijem napretku procesa, jer ne znaju nužno lokacije, gdje se što nalazi, koje strukture, vojne i civilne su bile aktivne na tom području, kronologiju događaja i slično. Obzirom na Mladićevu dob i obimnost predmeta, mislim da bi bilo bolje da stvari napreduju bez zastoja…..Ne znam i ne mogu nagađati o eventualnim pritiscima. Poznavajući Antonettija, nije mi čudno da je on ovo sam smislio i odlučio. Ponavljam, nisam pobornik teorija zavjere u ovom i sličnim slučajevima…..Namjeru nije lako dokazati, i pogotovo ne ‘izvan razumne sumnje’. To je i dobro jer ako se netko šalje u zatvor na 30 godina, ili do kraja života, važno je da budemo sigurni da je taj netko kriv. Nema veze je li to Mladić, Karadžić, ili sutra Bashar Al-Assad. Svi imaju pravo na presumciju nevinosti, svi imaju pravo na pravično suđenje, svi imaju pravo na dobru obranu – to je temeljna postavka pravnog sistema. Sve drugo nije pravično….Ja sam iz Zagreba i mogu reći da se ni Hrvatska nije pretrgla da izađe na kraj s teretom iz vlastite prošlosti. Pogledajte samo operaciju Oluja, koju državni vrh u Hrvatskoj i dalje uglavnom gleda dosta pristrano, i država ne čini dovoljno da riješi zločine počinjene nad srpskim civilima u tom periodu, niti da istinski prizna i prihvati što su neki pripadnici hrvatskih snaga učinili. Poruka koju Srbija ovdje šalje je da ju nije briga za prošlost i za ono što je Šešelj radio, i za što je osuđen. To, svakako, nije iznenađenje…… U bivšoj Jugoslaviji paravojno organiziranje bilo je rasprostranjeno od samog početka do kraja rata, i paravojske su, kao i policija i vojska, činile zločine. Neke su jedinice bile bliže vrhu države, neke bliže lokalnim vlastima, neke su bile povezane s policijom, neke s vojskom. Taj je svijet raznolik, i dinamičan, jedinice su jedna od druge često bile vrlo različite i činile su drugačije zločine (neke su mnogo više sklone torturi, neke su se više borile na frontu, neke su više pljačkale). No, kao što sam već rekla, zločine nisu činile samo one. Sjetimo se Korićanskih stijena ili pogubljenja nakon Srebrenice – tu su glavnu ulogu igrale policija i vojska…..

Moja sugovornica je povjesničarka koja istražuje rad međunarodnih i drugih sudova koji se bave ratnim zločinima, a ponajviše Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Bavi se zločinima u bivšoj Jugoslaviji i Tribunalom zadnjih 12 godina. Radila je kao analitičarka u Specijalnom odjelu za ratne zločine Suda BiH, i u agenciji Sense koja je pratila sva suđenja u Haagu. U Haagu živi i radi zadnjih 9 godina. Radila je na brojim projektima koji se tiču suđenja za ratne zločine i objavljivala znanstvena istraživanja na tu temu. Trenutno je doktorantica i predavačica na Odjelu za povijest Univerziteta u Utrechtu.

Prije nekoliko dana je sudac Jean-Claude Antonetti promijenio trojicu članova Žalbenog vijeća Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u predmetu Mladić. Kako komentirate tu odluku?

VUKUŠIĆ: Odluka o promjeni sastava Žalbenog vijeća je problematična i uzrokovala je brojne rasprave među promatračima rada Suda odnosno sada Mehanizma. Prvo što moramo spomenuti jest da je sudac Antonetti poznat ponajviše po suđenju Vojislavu Šešelju, koje je vodio. Taj predmet, Vaši čitatelji će se sjetiti, završio je oslobađajućom prvostupanjskom presudom koja je uvelike odstupala od dosadašnjih zaključaka u brojnim suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Neki od zaključaka čak su bili ocjenjivani kao iznenađujući, pa čak i skandalozni. Naravno, treba naglasiti to i ovdje, i to je izuzetno važno – oslobađajuća presuda nije skandal sama po sebi – ona je sasvim prirodan ishod procesa, kao i osuđujuća presuda. Kao i u domaćem pravosuđu, suđenja nekad završavaju zaključkom da krivica nije dokazana ‘izvan razumne sumnje’ što je visoki standard koji nije lako postići. Problem s presudom Šešelju je dakle bio u tome kako je argumentirano oslobađanje po svim točkama optužnice. Tu je presudu, doduše samo djelomično, preinačilo Žalbeno vijeće. Problem s odlukom o promjeni sastava Žalbenog vijeća je višestruk. Prvo, Antonetti je tu odluku donio sam, a mislim da nije trebao tako postupiti. Pitanje neovisnosti sudaca je ozbiljno i trebalo je o tom pitanju raspravljati više sudija i sutkinja. Također, ako se ne varam, na tu odluku nema mogućnosti žalbe. Antonetti zaključuje da spomenuta trojica sudija, svo troje s puno
iskustva pred MKSJ, mogu djelovati pristrano na žalbi Mladića jer su sudjelovali u predmetima koji su se djelomično bavili i ponašanjem i odgovornošću Mladića (recimo u predmetima Popović i drugi, Tolimir, itd.). Pravo na pravično suđenje je garantirano Statutom i mora se ozbiljno shvaćati, apsolutno. No, na ovaj način se odstupa od prethodne prakse u sličnim situacijama. Naime, suci i sutkinje su profesionalci, i vjera u njihovu profesionalnost preduvjet je za funkcioniranje sustava kao takvog. Do sad je pretpostavka bila da sude po zakonu i dokazima u svakom suđenju posebno i da se vode samo dokazima u tom suđenju. Kao profesionalcima, to je dio njihovog posla, a ova
odluka tu logiku dovodi u pitanje. Na ovaj način se sama činjenica da su se suci Mladićem bavili, o njemu slušali i pisali u kontekstu drugih predmeta, uzima kao znak da su možda pristrani, i zato ne smiju sjediti u Vijeću na žalbi. To je apsurdno. Za odluku da je netko pristran trebalo bi biti potrebno puno vise nego što Antonetti predstavlja. Također, ovaj pristup, ako zaživi na drugim sudovima, zapravo znači da će se predmetima uvijek baviti manje iskusni suci i sutkinje jer se od visoko- pozicioniranih osoba poput Mladića na suđenjima drugih optuženika ne može pobjeći. Kako suditi vrhu VRS-a za Srebrenicu bez da Mladić bude spominjan? Nikako. Dakle, kao i u ovom slučaju, suditi će moći samo oni koji imaju malo iskustva, ili nimalo, u vezi s događajima u zemlji i konfliktu o kojoj odnosno kojem je riječ. Dovedena do ekstrema, ta logika bi značila da suditi samo smiju oni koji nikad nisu ni čuli za Mladića, jer eto ako su čitali knjige, gledali dokumentarce ili čitali novine, ili pisali akademski članak, znači da su nužno pristrani, ili mogu djelovati pristrano. Ta je logika pogrešna i štetna. Suci, ako su dobri, sposobni i profesionalci (što bi svi trebali biti), sude po zakonu i dokazima u svakom predmetu posebno. Trebali bi biti, i generalno smatramo da jesu, u stanju svakom predmetu pristupiti posebno. Posljednja stvar koju bih naglasila tiče se nepristranosti Antonettija samog. Njegove odluke s prvog stupnja, poput one o Šešelju, mijenjali su suci poput Merona koji je predsjedavao žalbom
na suđenju Šešelju. Možda Antonetti nije pristran u donošenju ove odluke, ali bi mogao biti, što je više manje isto ono što je inputirao trojici zamijenjenih sudaca. Sve to doprinosi mom stavu da je odluka, u najmanju ruku, problematična.

 Kako komenitirate obrazloženje te odluke od strane spomenutog suca da su iskusni suci Theodor Meron, Carmel Agius i Daqun Liu bili “pristrasni u nekim ranijim postupcima”? Nije li to na neki način presedan u međunarodnoj sudskoj praksi, te sudskoj praksi općenito, da se neki suci proglašavaju pristrasnim i jedina im je izrečena sankcija smjena u određenom premetu, a i dalje mogu biti suci?

VUKUŠIĆ: Teško mi je govoriti o sudskoj praksi općenito, no na MKSJ, ovo jest neobičan pristup i odstupa od ranije prakse gdje je uobičajeno da suci sjede u vijećima u više suđenja, i kad se spominju jedni te isti ljudi. To je, naravno, normalno kad imamo sud kao MKSJ koji je optužio 161 osobu iz jednog konteksta – rata u bivšoj Jugoslaviji. Pronaći nekog tko se Mladićem uopće nije ni bavio ni o njemu slušao na suđenju niti o njemu ikad išta napisao u kontekstu ijednog suđenja automatski znači opredijeliti se za manje iskusne suce i sutkinje. Od troje novoizabraniih (u Vijeće od pet sudaca), samo jedna sutkinja ima dugogodišnje iskustvo usporedivo s trojicom smijenjenih, a nitko nema usporedivo iskustvo u bavljenju bivšom Jugoslavijom. To može doprinijeti sporijem napretku procesa, jer ne znaju nužno lokacije, gdje se što nalazi, koje strukture, vojne i civilne su bile aktivne na tom području, kronologiju događaja
i slično. Obzirom na Mladićevu dob i obimnost predmeta, mislim da bi bilo bolje da stvari napreduju bez zastoja.

 Odluka o smjeni sudaca u predmetu Mladić je šokirala bh. javnost, posebno brojne žrtve ratnih zločina i zločina genocida u Srebrenici. Mnogi se pribojavaju da bi to moglo ići u smjeru oslobađanja Mladića po još nekim tačkama optužnice, ako ne i svih 10. Naravno, za takve teze nema dokaza, postoje sumnje i sve je na fonu spekulacija, ali ipak, kako Vi vidite reakcije žrtava i njihove sumnje?

VUKUŠIĆ: Ja ne bih spekulirala o tome stoji li iza toga neka druga namjera. Ja mislim da se sve završava na odluci jednog suca, Antonettija, koji ima drugačije mišljenje od onog ustaljenog. Nisam sklona nagađati da se radi o nekim zavjerama ili skrivenim namjerama.

Može li se, ako ne sa pravnog, a ono iz nekog analitičkog kuta i eventualnih saznanja pretpostaviti zašto je sudac Antonetti smijenio trojicu članova Žalbenog vijeća? Da li je imao neke pritiske i od koga, eventualno?

VUKUŠIĆ: Ne znam i ne mogu nagađati o eventualnim pritiscima. Poznavajući Antonettija, nije mi čudno da je on ovo sam smislio i odlučio. Ponavljam, nisam pobornik teorija zavjere u ovom i sličnim slučajevima.

 Vratimo se prvostupanjskoj presudi Ratku Mladiću. Kako komentirate dio iste po kojoj je oslobođen po prvoj od 11 tačaka optužnice, odnosno za genocid u šest drugih bh. opština/općina?

VUKUŠIĆ: Nisam, kao niti većina promatrača, iznenađena tim ishodom. Do sad je u praksi MKSJ samo Srebrenica dovela do osude za genocid. Ja mislim da je suđenje vođeno dobro, da je Tužilaštvo dobro odradilo posao i da je ishod bio dosta predvidiv. Kao i na Karadžiću, uostalom. Mislim da Tužilaštvo može biti zadovoljno (i ono jest zadovoljno, koliko znam) ishodom prvostupanjskog procesa. Meni je jasno da je nekima, a žrtvama pogotovo, to veliko razočarenje. Ja nisam žrtva i samim tim stvari gledam možda drugačije. Prvo, genocid je strašno teško dokazati i sudovi zahtijevaju,
sasvim razumnjivo, dokaze o namjeri da se neka od četiri zaštićene grupe (nacionalne, rasne, etničke i vjerske – kako je definirano u UN Konvenciji o Genocidu iz 1948.) istrijebi. Kao što Vaši čitatelji sigurno znaju, nije baš sasvim jasno uvijek što znači ta riječ ‘istrijebiti’, i tko je točno grupa i na kojem području, itd. U svakodnevnom razumijevanju to nam je možda svima jasno, ali sudnica je posebna sredina, i tamo su stvari drugačije.

Namjeru nije lako dokazati, i pogotovo ne ‘izvan razumne sumnje’. To je i dobro jer ako se netko šalje u zatvor na 30 godina, ili do kraja života, važno je da budemo sigurni da je taj netko kriv. Nema veze je li to Mladić, Karadžić, ili sutra Bashar Al-Assad. Svi imaju pravo na presumciju nevinosti, svi imaju pravo na pravično suđenje, svi imaju pravo na dobru obranu – to je temeljna postavka pravnog sistema. Sve drugo nije pravično.Treće, i ovo će možda neke od Vaših čitatelja razljutiti, ja smatram da genocid nije puno gori od zločina protiv čovječnosti, ili ratnih zločina. Po mom sudu, to nije natjecanje u tome koji je zločin gori. I zločini protiv čovječnosti su užasni i tko god je pratio suđenja u Haagu, a ja sam ih pratila puno, jasno je svima da su se strašne stvari događale u tim općinama. Sud nije niti rekao da ti zločini nisu počinjeni. Nezakonita hapšenja, pritvaranja, premlaćivanja, ubijanje, mučenje, progon, pljačka, silovanje, ponižavanje..Sve se to događalo. Meni je važnije da se utvrde činjenice, da se prikupe dokazi koji ostaju sakupljeni zauvijek, da se to istražuje, da se o tome zna, da se nekim barem žrtvama omogući da govore javno u sudnici o tome što su preživjele i propatile – to je meni važnije od toga što sud kaže o pravnoj kvalifikaciji. Također, riječ genocid se politizira i mislim da to nije dobro, i da se zajednice natječu u tome tko je veća žrtva – to nije dobro ni zdravo. Ovaj sud će reći nešto o tim općinama, danas neki drugi sud negdje drugdje može reći nešto drugo. Meni se čini da to nije toliko strašno važno je li genocid ili nije u tim općinama i samo se fokusirajući na to gubimo perspektivu, a to je da je
proces održan, da su mnogi krivci ipak osuđeni, da su u zatvoru, i da je prikupljena dokumentacija koja se može koristiti za istraživanja. Meni je to najvažnije, no jasno mi je da se mnogi čitatelji možda neće složiti.

Nakon pravomoćne presude Šešelju mnogi su upozoravali da će on nastaviti istim političkim kursom zbog kojeg je i osuđen. Toga smo već svjedoci. Kako komentirate činjenicu da je taj haški osuđenik još uvijek poslanik u Skupštini Republike Srbije? Da li Srbija takvim odnosom prema pravomoćnoj presudi jednog međunarodnog suda šalje i određenu poruku EU, UN a posebno svojim komšijama i susjedima?

VUKUŠIĆ: To nažalost ne iznenađuje. Mislim da bi trebao postojati zakon koji kaže da se osobama pravomoćno osuđenima za najteže zločine onemogućava sjedenje u parlamentima i obnašanje javnih funkcija. To bi bilo dobro svim državama da primijene kao pravilo. Nije sve idealno ni kod susjeda. Ja sam iz Zagreba i mogu reći da se ni Hrvatska nije pretrgla da izađe na kraj s teretom iz vlastite prošlosti. Pogledajte samo operaciju Oluja, koju državni vrh u Hrvatskoj i dalje uglavnom gleda dosta pristrano, i država ne čini dovoljno da riješi zločine počinjene nad srpskim civilima u tom periodu, niti da istinski prizna i prihvati što su neki pripadnici hrvatskih snaga učinili. Poruka koju Srbija ovdje šalje je da ju nije briga za prošlost i za ono što je Šešelj radio, i za što je osuđen. To, svakako, nije iznenađenje. Svima u regiji mislim da je najpametnije da se bave vlastitim grijesima, da zbog sebe, ako ni zbog koga drugog, riješe taj teret iz prošlosti – da priznaju što se radilo i u čije ime. Neke sretnije budućnosti bez toga, bojim se, nema. Žrtve treba
priznati, glavu pognuti, i ispitati vlastitu ulogu u ratu – svoju i svojih političkih predstavnika, kako onda, tako i sada.

Za nepuna dva mjeseca će se navršiti godina dana od izricanja pravomoćne presude u predmetu Prlić i ostali, u kojoj je naznačeno postojanje UZP-a. Prije nekoliko dana je od strane najviših političkih funkcionera iz reda hrvatskog naroda obilježena obljetnica te iste, dakle presuđene “HR Herceg-Bosne”. Komentar?

VUKUŠIĆ: Kao što sam već rekla, nekritičko promatranje prošlosti nije problem samo u Srbiji. Nekritički se promatraju politički projekti koji su mnogima uzrokovali bol, i stradanja. Svim zajednicama bilo bi dobro da saslušaju drugoga, da vide što su možda sami radili krivo, kako su njihovi postupci protumačeni i viđeni od strane drugih. Zločine treba istraživati i kažnjavati. Ljudi su stradavali na svim stranama (ne doduše u istom broju, Bošnjaci su kao što znamo, brojčano stradali više od drugih), i svi koji su prošli užase zaslužuju pravdu. No, stradavalo se na svim stranama. Nažalost, obzirom na broj zločina, velik broj osumnjičenika nikad neće stati pred sud. To je nažalost tako. Slično je u svakom ratu s brojnim zločinima. Čak se u bivšoj Jugoslaviji – pred MKSJ ali i lokalno u državama sudi puno u usporedbi s drugima. Ti procesi nisu savršeni, daleko od toga, al su bolji od potpune nekažnjivosti.

 Šta biste ukratko rekli o dobrovoljcima i paravojnim formacijama koje su djelovale u ratovima na prostorima bivše SFRJ, posebno u BiH i Hrvatskoj? Zar nije problematično da su mnogi od njih također počinili ratne zločine a nisu uopće procesuirani?

VUKUŠIĆ: Paravojske su tema moje doktorske teze i nadam se, knjige, po završetku doktorata. Tema je složena i teško mogu nešto pametno reći u jednom ili dva paragrafa, no da pokušam. U bivšoj Jugoslaviji paravojno organiziranje bilo je rasprostranjeno od samog početka do kraja rata, i paravojske su, kao i policija i vojska, činile zločine. Neke su jedinice bile bliže vrhu države, neke bliže lokalnim vlastima, neke su bile povezane s policijom, neke s vojskom. Taj je svijet raznolik, i dinamičan, jedinice su jedna od druge često bile vrlo različite i činile su drugačije zločine (neke su mnogo više sklone torturi, neke su se više borile na frontu, neke su više pljačkale). No, kao što sam već rekla, zločine nisu činile samo one. Sjetimo se Korićanskih stijena ili pogubljenja nakon Srebrenice – tu su glavnu ulogu igrale policija i vojska. Za velik broj zločina se znalo još i u vrijeme rata, no vlasti često nisu činile ono što su mogle da spriječe, istraže i kazne zločine. Samo Žute ose i Milan Lukić i njegova grupa su uzrokovali ozbiljniju pažnju kod srpskih vlasti (što lokalnih, što u Srbiji odnosno Jugoslaviji) u to vrijeme, ponajviše jer su zaista bili izuzetno brutalni i jer se teško sakrilo to što su radili. Nakon ranih 2000-tih pogotovo krenulo se polako ozbiljnije u procesuiranje. Nije sjajno, al se puno odradilo.
Sud BiH je puno radio na predmetima koji se tiču Prijedora i Višegrada, suđeno je u Beogradu za Ovčaru, Zvornik, Trnovo (povezano sa Srebrenicom), Podujevo… Kao što rekoh, svi niti ne mogu biti suđeni – ima ih jednostavno previše i dokazi nekad nisu dostupni. No, moramo inzistirati da se učini sve što se može da se pravda, barem minimalno, zadovolji. Problem je što je do danas suđeno uglavnom direktnim izvršiteljima, takozvanim malim ribama, dakle samim
ubojicama i silovateljima, a ne nalogodavcima, i onima koji su njihovo djelovanje omogućavali i tolerirali, a mogli su nešto učiniti da ih spriječe.

Na kraju, kako biste u nekoliko rečenica (ako je to moguće) ocijenili ulogu, odnosno mandate Haškog tribunala za ratne zločine počinjene na prostorima bivše SFRJ?

VUKUŠIĆ: O Tribunalu i značaju tih procesa ima se što pričati tri dana, no ukratko, treba reći da Tribunal, kao ni bilo koja ovozemaljska institucija, nije savršen. Niti jedan sud na svijetu nije savršen, i uvijek ima prostora za kritiku i neslaganje s pojedinim odlukama. No, dobro je da je tribunal bilo. Ako Vaši čitatelji imaju želje i volje, i čitaju engleski jezik, mogu pročitati brojne knjige o Tribunalu, evo nedavno je izašla izvrsna knjiga američke profesorice Diane Orentlicher o učinku i utjecaju tribunala na Srbiju i Bosnu. Knjiga je plod dugogodišnjeg rada i vrijedi ju pročitati.
Tribunal je osnovan kao prvi moderan sud za ratne zločine, i da nije bilo njega, ne bi bilo ni Tribunala za Ruandu niti stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Tribunal je potakao lokalne institucije da sude, ma kako nesavršeno, osumnjičenicima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu…Tribunal je istražio mnoge zločine izuzetno detaljno i baza dokaza dostupna je svima, samo ukoliko imaju email adresu, i pozivam čitatelje da se zainteresiraju, prouče
optužnice i transkripte, i pogledaju neke od tisuća i tisuća dokumenata koji su u arhivama suđenja (Link: http://icr.icty.org/default.aspx). Skoro pet tisuća svjedoka je svjedočilo – to je naša povijest koja je tamo zapisana, i bilo bi dobro da ju bolje poznajemo. Tribunal je u javni prostor donio dokaze, i o zločinima javnost, samo ukoliko želi može mnogo saznati. O Vukovaru, Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, o skrivanju tijela u Srebrenici ili na Kosovu, o plaćanju i asocijaciji paravojnih jedinica, o napadima na civile, o patnjama u logoru u Čelebićima, o mučenjima i progonu u Rogatici, Vlasenici, Nevesinju, o zločinima oko Mostara i o brojnim drugim zločinima javnost može saznati već danas, i generacije koje dolaze mogu istraživati dokumentaciju o tome što se dogodilo. Seksualno nasilje i nad ženama i nad muškarcima je otkriveno i kažnjavano, kako bi se poslala poruka svima koji u ratovima sudjeluju
da je nasilje te vrste uvijek nedopustivo i da je kazna moguća. Predmeti koji se tiču Foče tu su osobito važni. Zabilježeno je razaranje kulturnih, povijesnih i religijskih građevina i blaga, i ono je kažnjeno. Dokazi Tribunala korišteni su u brojim dokumentarnim filmovima, neke je proizveo sam Tribunal, i oni doprinose količini informacija koje javnost ima. Knjige se pišu, poput ove moje o paravojnim jedinicama, temeljem arhive tribunala. XY films je proizveo serijal o zločinima u brojim općinama u BiH (Otisci), Sense Agencija je proizvela tisuće izvještaja sa suđenja, Balkan Insight i danas izvještava, kao i Detektor.ba, o tome što se tamo događa na dnevnoj bazi. Ima izuzetnih dokumentaraca o radu tribunala i predmetima kojima se bavio. Filip Švarm ima sjajan trodijelni dokumentarac nazvan ‘Jednica’. Sve to pomaže svima koji žele da saznaju više o zločinima u bivšoj Jugoslaviji. Sense je proizvela sjajne web stranice gdje se javnost može informirati više. Evo recimo o Srebrenici (i taj sajt nije jedini, pogledajte na stranicama Sense News: http://srebrenica.sense-agency.com/). Sud nije postigao pomirenje, no ja smatram da niti jedan sud to ni ne može. Pomiruju se ljudi među sobom, polako (ako ikad) i lokalne institucije i političari, religijski vođe, akademska
zajednica, novinari – svi u tome igraju važnu ulogu. Pomirenje je stvar i običnih građana i njihovih odnosa na radnom mjestu, na ulici, u parku, sa susjedima. Sve što sud može učiniti je dati nam informacije, i dokaze. Na nama je da ih proučavamo, i da temeljem njih o prošlosti razgovaramo. Dokle god se o činjenicama ne razgovara trezveno, bez nacionalizma i puno strasti, pomirenja neće ni biti. Sud je također omogućio da se promijeni način na koji razmišljamo o konfliktima. Danas nema ni jednog značajnog rata niti zločina gdje civilno društvo uključujući žrtve, novinari,
međunarodne organizacije ne spominju, i ne očekuju, određene mjere za utvrđivanje krivične odgovornosti pojedinaca. Pogledajte Siriju, Jemen ili Mijanmar. Nekažnjivost više nije norma, i to je u povijesnom smislu, izuzetan iskorak naprijed. Da nije bilo Tribunala za bivšu Jugoslaviju, tog iskoraka vjerojatno ne bi bilo.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

VUKUŠIĆ: Hvala Vama i Vašim čitateljima na interesu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (989)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s