Svakom obljetnicom smo sve dalje od priznavanja patnje, posebno od 2015. kad su prvi put organizirana odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, sagledane iz perspektive pobjednika i stradalnika. Tada je Zagrebu i Kninu po običaju obilježena samo pobjeda i vraćanje teritorija u ustavno-pravni poredak Hrvatske a u Srbiji po prvi put komemoriran Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u Sremskoj Rači….. Mada se mnogima nakon posjete predsjednika Srbije u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sad su pali na najnižu razinu od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine…..Predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ Srba kao najvećih ratnih žrtava, puštajući da agresija na Vukovar i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila sklizne u drugi plan. Bira što će spomenuti stvarajući sliku prošlosti pogodnu za hranjenje nacionalističkih mitova, bez tematiziranja odgovornosti tadašnjeg vodstva Srbije za rat i svojih vlastitih postupaka u devedesetima. Smatram da tvrdim stavom prema Hrvatskoj poboljšava svoju političku poziciju u vrijeme neugodnih pregovora s Kosovom, ne mareći za probleme koje stvara….. Propuštena je još jedna prilika za osudu zločina i izražavanje žaljenja zbog krive politike tadašnjeg vodstva na čelu s Tuđmanom i Šuškom, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata…..Realno nije iznenađujuće da su i Zlatko Dalić i Luka Modrić pozvali svog omiljenog pjevača kojeg ionako slušaju uzastopne reprezentacije, još od vremena kad je izbornik bio Ćiro Blažević. Za njih je Thompsonov dolazak na pozornicu patriotski doživljaj a za mene i mnoge druge trenutak u kom daljinskim upravljačem gasim televizor….. I dalje smo izloženi prijetnjama. U Hrvatskoj se prijeti novinarima i novinarkama, aktivistima i kulturnjacima. Sve su brutalnija verbalna nasrtanja na one koji žele da se kroz suočavanje s prošlošću i procesuiranje zločina i kažnjavanje njihovih počinitelja izgradi demokratskije i bolje društvo okrenuto budućnosti koje se neće bojati okretati u prošlost…..
Neposredno iza nas je obilježavanje još jedne obljetnice VRA “Oluja”. Da li su nadležne institucije RH, 23 godine poslije te operacije, izvršile sve istrage zločina počinjenih u istoj i da li je ijedna osoba, bilo da je počintelj zločina, bilo naredbodavac, do sada procesuirana?
TERŠELIČ: Od malobrojnih postupaka za zločine u tijeku i nakon VRA „Oluja“ spomenut ću suđenje za zločin u Prokljanu i Mandiću, okončano pravomoćnom osuđujućom presudom Boži Bačeliću na sedam godina zatvora za ubojstvo supružnika Damjanić te ratnog zarobljenika Vuka Mandića. Postupak za zločin u Gruborima završio je oslobađajućom presudom dvojici pripadnika Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko, Franji Drlji i Boži Krajini. Zbog zavjere šutnje između tridesetak sudionika akcije u kojoj je ubijeno šest starijih srpskih civila kao i neučinkovitosti istrage i suđenja, teret odgovornosti zbog počinjenog zločina, još uvijek ostaje na svim pripadnicima ATJ Lučko.
Kako inače komentirate obilježavanje 23. obljetnice “Oluje” u Republici Hrvatskoj? Ima li ikakvog pomaka u odnosu na obilježavanja prethodnih?
TERŠELIČ: Svakom obljetnicom smo sve dalje od priznavanja patnje, posebno od 2015. kad su prvi put organizirana odvojena službena događaja kao fizičke manifestacije dvije dimenzije VRA Oluja, sagledane iz perspektive pobjednika i stradalnika. Tada je Zagrebu i Kninu po običaju obilježena samo pobjeda i vraćanje teritorija u ustavno-pravni poredak Hrvatske a u Srbiji po prvi put komemoriran Dan sjećanja na stradanje i progon Srba u Sremskoj Rači. Do tada se parastos u Beogradu služio u organizaciji udruženja žrtava bez službenog pečata i govora izaslanika vlade. Od tada poruke svake godine samo produbljuju jaz između dvije zemlje. Mada se mnogima nakon posjete predsjednika Srbije u veljači ove godine činilo da bi se odnosi mogli poboljšati, sad su pali na najnižu razinu od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine.
S druge strane, kako komentirate obilježavanje 23. obljetnice “Oluje” u Srbiji, odnosno u Bačkoj Palanci?
TERŠELIČ: Predsjednik Srbije Vučić poručio je da je svaki zločin vječan i ne može da se zaboravi ili slavi i da je “Hitler htio svijet bez Jevreja, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. U Hrvatskoj je njegov govor dočekan kao skandalozan i najpromašeniji do sada, mada mu ni prije nije bilo strano slati poruke namijenjene najostrašćenijim glasačima, rječnikom kog se ne bi postidio ni osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Predsjednik Srbije nastavlja graditi narativ Srba kao najvećih ratnih žrtava, puštajući da agresija na Vukovar i etničko čišćenje Hrvata s jedne trećine teritorija u 1991. te strahovlada koja je uslijedila sklizne u drugi plan. Bira što će spomenuti stvarajući sliku prošlosti pogodnu za hranjenje nacionalističkih mitova, bez tematiziranja odgovornosti tadašnjeg vodstva Srbije za rat i svojih vlastitih postupaka u devedesetima. Smatram da tvrdim stavom prema Hrvatskoj poboljšava svoju političku poziciju u vrijeme neugodnih pregovora s Kosovom, ne mareći za probleme koje stvara. A nagomilana otvorena pitanja vezana uz rješavanje sudbine nestalih Srba i Hrvata kao i probleme izbjeglih i povratnika, ostavlja za neka druga vodstva koje će nadam se biti okrenuta vitalnim interesima građana vlastite i susjedne zemlje.
Kakva je situacija po pitanju nestalih? Ima li političke volje u Hrvatskoj i Srbiji da se taj problem konačno riješi?
TERŠELIČ: Osim povlačenja ritualnih poteza imenovanja posebnog povjerenika za nestale od strane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Vučića nema političke volje.
Pravomoćna haška presuda Prliću i ostalima se tiče i Hrvatske. Postoji li kod onih koji trenutno vode tu državu, kao i većinskog dijela hrvatskog društva, volja da se distanciraju od politike koja je, eto, i od strane jednog međunarodnog suda osuđena?
TERŠELIČ: Na dan presude Žalbenog vijeća Hrvatska se još jednom podijelila. S jedne strane su ostali oni koji ni devedesetih nisu podržavali opsadu Mostara i zataškavanje zločina u Dretelju i drugim logorima, poput predsjednika RH od 2000. – 2010. Stjepana Mesića, a s druge poricatelji zločina koji su na žalost u većini. Propuštena je još jedna prilika za osudu zločina i izražavanje žaljenja zbog krive politike tadašnjeg vodstva na čelu s Tuđmanom i Šuškom, u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata.
Nedavno ste pozvali policiju da podnese prekršajnu prijavu protiv pjevača Marka Perkovića Thompsona nakon njegovog nastupa u Glini. Zašto ste to učinili i da li je podnesena prijava protiv spomenutog?
TERŠELIČ: Koliko znam policija nije podnijela prekršajnu prijavu, mada ih zakon obavezuje na to. O Thomsponovom nastupu u Glini koji je započeo ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“ bi svakako trebao imati priliku prosuđivati i Visoki prekršajni sud a to neće moći ako policija ne pokrene postupak. Taj se pozdrav ne bi smio koristiti nigdje, a posebno ne u mjestu obilježenim zločinom nad muškarcima srpske nacionalnosti u svibnju, srpnju i kolovozu 1941.
Međutim, tog pjevača su, po izborniku Daliću, tražili i nogometaši RH da im se pridruži u autobusu od zračne luke do Trga Josipa Jelačića. Kako to komentirate?
TERŠELIČ: Realno nije iznenađujuće da su i Zlatko Dalić i Luka Modrić pozvali svog omiljenog pjevača kojeg ionako slušaju uzastopne reprezentacije, još od vremena kad je izbornik bio Ćiro Blažević. Za njih je Thompsonov dolazak na pozornicu patriotski doživljaj a za mene i mnoge druge trenutak u kom daljinskim upravljačem gasim televizor.
A kako komentirate izjavu izbornika Dalića koji, pravdajući participiranje tog Thompsona u fešti nakon srebra u Moskvi, kaže da je “Thompson samo muzičar”? Da li je taj tip, zaista, samo muzičar i šalje li i druge poruke svojom muzikom osim onih koje se svrstavaju pod umjetnost, kulturu…?
TERŠELIČ: Po mom je mišljenju Thompson i pjevač, ali je prije svega politički akter poznat po ustašlucima. Postao je svojevrsna zastava krajnje desnice na koju nacionalisti projiciraju svoje fantazije. U javnosti je postao najvidljiviji baš nakon poraza HDZ-a na izborima 2.000 godine, predstavljajući se kao prkosna protuteža ljevičarima i do danas dobro zarađuje na račun besplatnog marketinga, hraneći se osudama njegovih nastupa.
Da li se na primjeru Marka Perkovića Thompsona, kojeg, usput, žele mnogi vidjeti i čuti u Hrvatskoj i dijelu BiH (ali zato mu je zabranjen nastup u nekim zemljama Evrope), može definirati i polarizacija hrvatskog društva u ideološkom smislu?
TERŠELIČ: Prema istraživanju koje je za RTL provela agencija Promocija plus na uzorku od 1300 ispitanika, na pitanje “Je li Thompson trebao nastupiti na dočeku” potvrdno je odgovorilo 51,7 posto ispitanika, dok je 38,8 posto odgovorilo negativno. Odgovor “ne znam” odabralo je 9,5 posto ispitanika. Prema istom istraživanju u smislu ideoloških podjela 76 posto birača HDZ-a podržava Thompsona, no nije beznačajna ni podrška od 17 posto koju taj glazbenik uživa među biračima SDP-a. Također je zanimljivo da Thompsona podržava i više od pola birača Živog zida (50,9%), gotovo svi birači Mosta (90%), kao i većina fanova stranke Milana Bandića (53%).
Na kraju, da li ste Vi te Vaši suradnici, kao i svi drugi slobodnomisleći građani Hrvatske koji su za distanciranje od politike te zemlje iz 90-tih, i dalje izloženi raznim oblicima prijetnji te kako se nosite s tim?
TERŠELIČ: I dalje smo izloženi prijetnjama. U Hrvatskoj se prijeti novinarima i novinarkama, aktivistima i kulturnjacima. Sve su brutalnija verbalna nasrtanja na one koji žele da se kroz suočavanje s prošlošću i procesuiranje zločina i kažnjavanje njihovih počinitelja izgradi demokratskije i bolje društvo okrenuto budućnosti koje se neće bojati okretati u prošlost. Oni koji to rade žele zaustaviti proces normalizacije unutar Hrvatske kao i spriječiti razvoj dobrosusjedskih odnosa ne mareći za cijenu, pokušavajući zastrašiti sve one koji bi mijenjali status quo.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
TERŠELIČ: Hvala Vama.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (987)
bedrudingusic 