Sa prof. Muhamedom-Bracom Skopljakom, banjalučkim muzičkim pedagogom i muzičarem u egzilu, u njegovom domu u Banja Luci: IMAM NAMJERU DA SE VRATIM, NE MISLIM TAMO MRIJETI!

Posted: 25. Jula 2018. in Intervjui

Reći ću i to da je sve i jedna srednja škola u Banja Luci, u vrijeme mojih srednjoškolskih godina, imala subotom igranku, jal’ u holu, jal’ u fiskulturnoj sali – i Trgovačka u Trapistima, i Gimnazija, i Učiteljska, na Titovom drumu, i Medicinska…, itd…..Amerika k'o Amerika, o njoj imamo svoje iskustvo svi mi koji smo u nju došli. Kada sam donio odluku da se maknem, imao sam doslovce 50 godina i bio sam bez znanja engleskog jezika. Učio sam u srednjoj školi njemački, nešto malo sam, zapravo, engleski znao iz nekih naslova koje smo mi ovdje nekad svirali. Ali, ja sam vjerovao u svoj klavir. Vjerovao sam da ja s klavirom mogu nešto napraviti. Jer, bilo je tih izlazaka nekad i u Evropi gdje se sviralo i okusio sam taj kruh. Družio sam se s ljudima koji su od toga živjeli i nisu svirali bolje nego ja. Dakle, mogu i ja to…..Onda sam upoznao Odil Sarat, profesoricu francuskog koja je došla u sklopu razmjene profesora. U toj razmjeni došla je na University of Louisville gdje je radila nekoliko godina, u nekoj kafani smo se sreli, upoznala je neku Banjalučanku koja je otvorivši svoju kafanu, naslijedila u njoj neke male orgulje i tu smo se mi-Banjalučani, nedjeljom počeli skupljati. Jednom prilikom sam ja tu zasvirao i odjednom je ta Odil ustala i počela pjevati. Na mom novom CD-ju ta Odil je snimljena i pjeva k'o Edith Piaf…..I, nikada, nijedan moj đak koji je polagao prijemni nije pao iz harmonje. A bili smo velika škola. Ja sam, prije nego što sam dobio otkaz, potpisao ukupno preko 1.100 diploma, naprimjer.Čak i moja dvojka je svaki put položila harmoniju na prijemnim ispitima…..Mislim da smo u onom vremenu bili bolje organizovani i bili smo poštenji, vaspitaniji i da smo u onom vremenu radili bolje nego što se sada radi. Ne mogu ja govoriti o jugoslovenskoj ili bosansko-hercegovačkoj sceni jer nisam tu, ali, hvala Bogu, ima televizija pa se to gleda, pa facebook… Mislim da je očajno nezahvalno vrijeme za kompletnu kulturu, ne samo za muziku. Ne možeš zamjeriti muzičarima koji žive ovdje što nisu napravili više, jer tavore, odnosno jedva žive – od nastavnog kadra do onih mojih kafanskih muzičara. Naime, mi smo ipak imali organizovano društvo…. A da ne spominjem da sam u programu obavljenom  u ovom listu (Šeher Banja Luka, op. B.G.) najavljen kao Braco Skopljak. Pa ja sam Muhamed! Nemojte mi to radit! Tačno je da mene svi zovu Braco Skopljak, ali to je zvaničan dokument i na njemu treba da stoji moje zvanično vlastito ime! I još nešto: ti si već bio otišao po završetku književne večeri na kojoj sam svirao, prilazi mi Enisa Osmančević Ćurić, moja rodica i kaže: “Fino je bilo”. Ja uzvraćam: “Da, fino je bilo ali meni niko nije rekao ni hvala”! A izahvaljivali su se mnogima….. Imam namjeru, tamo mi se ne mrije, da budem iskren, panzioner sam i tamo i ovamo, istina penzija mi je ovdje prepolovljena jer moj spor sa školom još uvijek nije okončan, a bit će, ako Bog da. Ne mogu reći da li će to biti iduće godine ili one tamo, ali neću ući u Americi u treću godinu, počev od danas. Najkasnije za dvije godine ja sam ovdje!…..

Intervju sa prof. Skopljakom je trebao biti urađen na “daljinski”, na relaciji Boston-Louisville, a potom objavljen, prije nekoliko mjeseci. Ali, Braco je neplanirano bio spriječen da odgovori. Neposredno pred moj put u Bosnu javio mi se sa isprikom ali i željom da to uradimo neposredno, u našem gradu za vrijeme našeg boravka u Banja Luci. I desilo se tako – razgovor smo obavili u kući koju dijeli ulica od zgade u kojoj je moj stan, odnosno u njegovom domu. Razgovarali smo i kao novinar-muzički pedagog i muzičar, ali i kao dva stara znanca, prijatelja i prve komšije.

 
Želio bih na samom početku ovog razgovora da se prisjetimo banjalučke muzičke scene prije rata, jer smatram da bi ovaj razgovor bio manjkav bez nekakvog vremeplova. Dakle, kakva sjećanja njeguješ na banjalučku muzičku scenu do ranih 90-tih,  i, mada je nezahvalno govoriti o imenima, hoćeš li se prisjetiti nekih, odnosno kako ti to vidiš sa ove distance – vremenske i prostorne?
 
SKOPLJAK: Kada se sjetim Banja Luke s ove distance unazad 25-30 godina, iliti čak i više, jer dugo trajem, Bogu hvala, pitanje je sjajno, ali je teško odgovoriti na njega.
 
Zašto?
 
SKOPLJAK: Pa mene ima u tri dimenzije. Prvo, radio sam kao pedagog u školi tolike godine – 25 godina. Onda, ja sam i kafanski muzičar, to uvijek kažem, i treće, puno me ima u Dječjem pozorištu i dječjim festivalima. Dakle, puno me ima, svugdje negdje u muzici, praktično od srednje škole. Danas sam se prisjetio kada sam prvi put zasvirao i s kim u Domu kulture – 1960., kada sam bio II razred srednje škole. Ako ću se prisjetiti nekih imena mojih drugara i kolega iz tog perioda, bit će to povelika lista, a vjerovatno ću nekoga i propustiti da spomenem pa nek’ mi se ne zamjeri. Ako bih se prisjećao imena najprije kroz svoje školovanje, ne mogu a da ne spomenem svoga direktora koji mi je bio direktor kada sam bio đak, pa me, kako se to onda govorilo, primio u službu, to je Radislav Stanić, fini,  dragi čovjek, onda nekolicina drugih direktora – pok. Bogdan Zrnić prof. Preradović, kolegica Elza Hančić..,  mora se spomenuti i Renatu Kelner, finu profesorku koja je puno stručnih predmeta predavala dok sam ja bio srednjoškolac, a to je bilo zbilja davno, 1959-1963., onoga vijeka, pa onda profesorka klavira Draginja Varćak, umrla prije nepunu godinu dana, pa profesor Stjepan Blažević koji je ne samo našem gradu dao veliki muzički doprinos vezano za dirigiranje i Pelagićev hor, onda profesor Duško Omorac, stara gospođa Julija Penulić, pjevanje predavala, bračni par Dubravko i Irena Rukavina, pa generacija oko mene – Elza, Ljilja, Branka, Slavica, Fatima. Iza toga dolaze kolege koji su bili naši đaci, koji su otišli studirati pa su se vratili i s nama su radili: Branka Kuzmanović, Petar Blažević, Biljana Jašić, Aida Jaran, Jasna Zombra, Azra Berbetić. Stvarno, prekrasne je djece tu bilo. Dakle, to je jedna dimenzija na prijatelje i banjalučku muzičku scenu. Druga priča je po meni trebala biti vezana za kafanu, uslovno rečeno, gdje smo mi imali Udruženje muzičara. Tu su pokojni Nandi, Tomislav Kulier, rahmetli Hašim Čelebić-Haško, rahmetli Irfan Nurudinović, koji je nedavno umro, a bili smo u kontaktu cijelo ovo vrijeme. Kratko vrijeme prije njegove smrti nakratko smo se čuli, a vidjeli smo se prošloga ljeta ovdje u Banja Luci, poslije puno, puno godina, u Boriku. Bio je to dirljiv susret. Od moje generacije spomenuo bih Nećka Omerkića, Ekrema Nanića i njegovog brata Envera Jusića, Marka Savanovića, Slobodana Radivojevića, Želju Šarića, krasnog pjevača, Franje Petrušića, klaviriste i harmonikaša te direktora Dječjeg pozorišta, dakle to je ekipa koja je, da tako kažem, preuzela Dom kulture od onih starijih. Oni su obilježili ovu našu čaršiju jednim finim načinom sviranja ili pjevanja. Odlazio sam u Beograd i Zagreb na službena putovanja i uvijek se i tamo o Banja Luci govorilo. Pričalo se “kroz Banja Luku ne pjevaj”, ali, da ne budem subjektivan, uvijek se ovdje dobro sviralo i dobro pjevalo, to je jednostavno činjenica i ne može nam niko, što se kaže, pera odbit’. Puno nas je studiralo u Sarajevu, neki u Beogradu, ali Banja Luka je uvijek više gravitirala Zagrebu iz prostog razloga što nam je bio blizu i nikkav drugi razlog tu ne postoji. Naprimjer, Vlado Smiljanić i Ekrem Nanić su svirali sa Dragom Diklićem, naprimjer. Otišli su na audiciju, položili i vratili se u Banja Luku jer ih nije zanimao Zagreb. Reći ću i to da je sve i jedna srednja škola u Banja Luci, u vrijeme mojih srednjoškolskih godina, imala subotom igranku, jal’ u holu, jal’ u fiskulturnoj sali – i Trgovačka u Trapistima, i Gimnazija, i Učiteljska, na Titovom drumu, i Medicinska…, itd. Bile su igranke i na Pedagoškoj školi gdje sam svirao klarinet sa Nećkom Omerkićem i pokojnim Draganom Zelićem, Petkom Stevandićem – bubnjarem, itd. Ja sam to u jednom svom intervjuu spomenuo a neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenuo, a tebi hvala što si mi dao priliku da se svih ovih ljudi sjetim ponovo. Treća dimenzija koja je neodvojiva od mog muzičkog opusa jeste Dječje i Narodno pozorište, gdje sam bio redovan saradnik – komponirao ili birao muziku za neku predstavu. Taj opus je meni bio vrlo sladak jer je to bilo stvaralaštvo. Bilo je, da se ne hvalim, i nagrada, čak i internacionalnih sa Dječjim pozorištem. U Narodnom nisam puno radio – tek u nekoliko predstava koje su odjeknule i hvala Bogu, Braco Skopljak je 22 godine bio šef parade u onoj čuvenoj “Djeca pjevaju Banja Luci”……
 
Eto, odgovorio si i na neka pitanja koja sam inače mislio postaviti pa ti na tome hvala. Slijedi Amerika, morao si tamo, kao i ja i kao mnogi u tuđi svijet napustivši svoj grad. Da li ti je Amerika pružila priliku da se muzički izražavaš, pa čak i dodatno obrazuješ?
 
SKOPLJAK: Amerika k'o Amerika, o njoj imamo svoje iskustvo svi mi koji smo u nju došli. Kada sam donio odluku da se maknem, imao sam doslovce 50 godina i bio sam bez znanja engleskog jezika. Učio sam u srednjoj školi njemački, nešto malo sam, zapravo, engleski znao iz nekih naslova koje smo mi ovdje nekad svirali. Ali, ja sam vjerovao u svoj klavir. Vjerovao sam da ja s klavirom mogu nešto napraviti. Jer, bilo je tih izlazaka nekad i u Evropi gdje se sviralo i okusio sam taj kruh. Družio sam se s ljudima koji su od toga živjeli i nisu svirali bolje nego ja. Dakle, mogu i ja to. Otišao sam tamo, vjerujući u svoj klavir. Sponzor je bio Caritas, doveli smo me u Louisville-Kentucky, obezbjedili mi stan i hranu po takozvanom Wilson-Fish programu za izbjeglice. Popuni se, naravno, tovar nekih papira i svima sam rekao šta sam radio prije imigracije u Ameriku. Međutim, u toj situaciji nije bilo šanse da ja odmah dođem do nekog posla u svojoj struci, tražila se nostrifikacija diplome itd. Na svu sreću ja sam obje svoje diplome ponio – i od srednje škole i od Akademije pa sam ih u nekom doglednom vremenu i nostrificirao i dobio certifikat da mogu raditi sa all grades – od osnovne škole do fakulteta. Napominjem da naša Akademija ima deset ispita više nego ista u Americi. Dakle, odgovor na tvoje pitanje je: možeš, ako se uklopiš u jezik.Ja sam jedno godinu i po dana radio po nekakvim fabrikama, učeći pri tom jezik, i kada je došlo vrijeme da ja mogu malo zasvirati, to je otvorilo druga vrata. Dugo sam radio u jednoj privatnoj školi kod Talijana Braiana Corelle, koji je profesor gitare. On mi je dao puno šansi da radim sa djecom. To je bio posao koji se mogao raditi i sa tzv. Broken English (loš engleski). Bio sam djeci simpatičan zbog takvog engleskog, voljeli su me i oni i njihovi roditelji i moj engleski je za njih bio dovoljno understandable (razumljiv). Nije mi tada ni trebalo puno – ponovi, ispravi, odsviraj… pokažem tom djetetu i to je to. Zahvaljujući jednoj prelijepoj Sarajki, koja je bila sekretarica deana (dekan) njihove High Music School, pružila mi se prilika da ja mogu dobiti neko asistentsko mjesto. Ali, iskreno rečeno, bilo me je sram mog engleskog jezika i nisam to prihvatio, prihvatio sam posao u spomenutoj školi i bilo mi je dobro. Falio mi je semestar za master degree, jer sam imao dovoljno “zaliha” sa naše Akademije u Sarajevu, ali nisam išao na to: ipak, bilo mi je 50 godina, život, familija… a iskreno rečeno, nije mi ni trebalo. Amerika pruža šansu – ako ti hoćeš, možeš doći i do znanja i do zvanja…
 
Pa i ja mogu svjedočiti o tome….
 
SKOPLJAK: Da, da sam bio mlađi i da sam bolje znao engleski, vjerovatno bih i doktorirao…..
 
A znao bi engleski bolje da si bio mlađi….
 
SKOPLJAK: Naravno. Ali, iz te škole sam napravio svoju školu gdje imam svoj prostor, svoje instrumente, svoj studio, veliki mackintosh gdje mogu svirati, ne samo klavijature i klavire, nego i gitare i  vokale i sve ostalo i meni je tamo dobro. No, imam namjeru da se vratim, ne mislim tamo mrijeti!
 
Uh, ti si opet odgovorio na nekoliko pitanja koja sam planirao u nastavku postaviti. 
 
SKOPLJAK: (smijeh…..)
 
S kim si posebno surađivao u Americi na muzičkom planu i s kim to činiš danas? Hoćeš li spomenuti neka imena ako su bitna?
 
SKOPLJAK: Bitna su. Naprimjer, Tony Hornbeck, momak, Amerikanac koji je imao svoj tonski studio s kojim me upoznao jedan naš čovjek koji je izbjeglica iz Sarajeva. Naime, kada sam došao u priliku da vježbam i kada moji prsti nisu više bili “drveni” i kada sam odlučio da pravim svoj prvi CD,  a tada sam imao i novaca, jer se studio plaća, onda me je taj mladić povezao sa tim Hornbeckom koji nije bio daleko od moje kuće. Ja sam njemu bio otkriće jer do tada nije radio ni sa kim drugim osim s Amerikancima. Naravno, preslušao sam snimke koje je on radio s nekim drugim grupama – od Country do Negro Spiritualy Music..što je u tzv. parnom ritmu, eh, kada sam mu ja došao sa neparnim ritmom, najblaže rečeno – riknuo je. Naime, 7/8 je njima nespojivo. On je bubnjar, pismen, zna čitati notu i tako dalje, pa kada je god njemu neko dolazio u vrijeme kada ja radim, on bi od mene tražio da mu objasnim tih famoznih 7/8. Njemu su dolazili i vokalni sastavi, naprimjer jedan kvartet,  koji su izvanredno pjevali one njihove duhovne pjesme pa sam se trudio da kada oni dolaze prije mene, ja bih sjedio u režiji i slušao ih. Oni su meni bili otkriće.  A onda kada sam ja odsvirao “Moj dilbere”, oni su bili oduševljeni, pitajući: “kako”?. Oni su imali country pjesmu napravljenu na 2 ili na 3… Dakle, Tony-ja sam morao spomenuti, a onda imao sam ja i svoje studente koji su završili tamo fakultete: Mirsad Bešić, čija je mama Memićka, odavde iz Banja Luke, a otac Muharem iz Bugojna, je završio  Berkeley University. Eno ga u Los Angelsu, glavni je igrač u Sony Company ….Taj mali je napravio savršenu karijeru i odličan je muzičar. Ja sam ga pripremio za prijemni ispit na Berkeley, i to harmoniju solfeggio, a gitaru je već svirao i tu mu nisam trebao pomagati.  Na Berkeley je harmoniju predavao prof. Vuk Kulenović, iz Kulen Vakufa kod Bihaća i pitao ga je ko ti je pomagao za prijemni. Kada je Mirsad odgovorio “profesor Skopljak”, Kulenović je uzvratio – “pa dovedi njega ovamo…” Onda sam upoznao Odil Sarat, profesoricu francuskog koja je došla u sklopu razmjene profesora. U toj razmjeni došla je na University of Louisville gdje je radila nekoliko godina, u nekoj kafani smo se sreli, upoznala je neku Banjalučanku koja je otvorivši svoju kafanu, naslijedila u njoj neke male orgulje i tu smo se mi-Banjalučani, nedjeljom počeli skupljati. Jednom prilikom sam ja tu zasvirao i odjednom je ta Odil ustala i počela pjevati. Na mom novom CD-ju ta Odil je snimljena i pjeva k'o Edith Piaf. Ona mi je puno pomogla, jer je i muzički obrazovana, a lijepo je i izgledala. Zatim, Edie Crawford, završila je za inženjera, za kompjutore, a u mom bendu svira saksofon, jedna fina, lijepa žena, Amerikanka, i bila je vrlo sretna što je samnom radila. Upoznao sam i nekolicinu muzičara iz nekih restorana. Kada su čuli za mene dešavalo se da me neki zovnu, kao George Dawson koji je pratio pokojnu Whitney Houston i koji me zamolio da ga ja jedne srijede zamijenim na gaži, jer on je morao negdje otići.
 
Da li si za vrijeme svoga, 23-godišnjeg boravka u Americi, odnosno izvan Banja Luke i Bosne i Hercegovine, imao kontinuirane ili povremene kontakte sa nekima iz Banja Luke i koji su iz muzičkog svijeta?
 
SKOPLJAK: Povremene da, zato što kada sam snimio svoj prvi CD, na njemu su, Bedro,  i neki moji snimci koje sam radio sa inženjerom Borom Dražićem, sa Zoranom Todorovićem i Darkom Lovšinom, a oni su bili vlasnici onog studija u Kastelu. Uspio sam ponijeti zapise tih snimaka, jer na njima ja imam pokojnog Nandija, saksofonistu, Zvonku Roliha, svirao gitaru, a to je bila muzika za jednu od dječjih predstava u Dječjem pozorištu. Jedna se zove “Kako su nastale ružne riječi”, onog finog Duška Radovića-Beograđanina, druga je bila “Lov na jelene”, ne znam čija,  dakle ja sam to odnio u Ameriku  i iskoristio za moj prvi CD…Naravno, svima sam dao “kredit”, kako Ameri kažu, odnosno napisao ko šta svira, tako da se sve to vidi na mom CD-ju, nemam ga, nažalost, trebam ga umnožit. Evo, vidiš ga, sutra ću to štampat pa ću ti poslat. Kada sam to napravio, taj sam CD poslao pokojnom Nandiju, Buci Kenjaloviću, uredniku Radija, zatim banjalučkom gradonačelniku Davidoviću, uz jedno malo popratno pisamce….
 
Je li zahvalio?
 
SKOPLJAK: Nije. Buco je puštao malo na Radiju i pravio je homage Nandiju….Dakle, Buco je bio urednik Radija i s njim sam kontaktirao, čuli smo se i telefonom. Od ostalih kolega, kontaktirao sam Branku Kuzmanović, jednu finu, pametnu i dragu osobu koja je profesor klavira. S njom sam se čuo, ali mi nismo sarađivali, bili smo u kontaktu kao profesor i đak, ali u dobrom odnosu.Ostalo je to do danas s njom i Jašićkom i svim mojim đacima. Pa vidio si, konačno, Bedro, preksinoć u Vijećnici Doma kulture, neću reći da ih je bilo pola sale, ali svi koji su bili u Banja Luci, došli su da se samnom pozdrave, uslikaju, a da ti ne govorim o porukama i komentarima na društvenim mrežama. Neću se hvaliti, ali volili su me. Evo sada male digresije: djeca koja idu studirati, idu prvo na teški prijemni ispit na akademijama – Beograd, Zagreb, Sarajevo, svugdje je isto: polažu se četiri predmeta – instrument, harmonija, solfeggio i teorija. To sve je trebalo položiti. Ja sam svih godina bio profesor harmonije, a to je, da bolje razumiješ, kao matematika, a kontrapunkt je fizika…
 
Ili anatomija u medicini…
 
SKOPLJAK: Recimo. I, nikada, nijedan moj đak koji je polagao prijemni nije pao iz harmonje. A bili smo velika škola. Ja sam, prije nego što sam dobio otkaz, potpisao ukupno preko 1.100 diploma, naprimjer.Čak i moja dvojka je svaki put položila harmoniju na prijemnim ispitima. 
 
Kako vidiš današnju banjalučku, bh. pa i regionalnu muzičku scenu – generalno i kako bi povukao paralelu sa ondašnjom?
 
SKOPLJAK: Računam da to mogu meritorno kazati, bez da izgleda kao žal ili nostalgija za prošlim vremenima…
 
Meritoran si.
 
SKOPLJAK: Hvala. O čemu se radi? Mislim da smo u onom vremenu bili bolje organizovani i bili smo poštenji, vaspitaniji i da smo u onom vremenu radili bolje nego što se sada radi. Ne mogu ja govoriti o jugoslovenskoj ili bosansko-hercegovačkoj sceni jer nisam tu, ali, hvala Bogu, ima televizija pa se to gleda, pa facebook… Mislim da je očajno nezahvalno vrijeme za kompletnu kulturu, ne samo za muziku. Ne možeš zamjeriti muzičarima koji žive ovdje što nisu napravili više, jer tavore, odnosno jedva žive – od nastavnog kadra do onih mojih kafanskih muzičara. Naime, mi smo ipak imali organizovano društvo….
 
Više se izdvajalo za kulturu…
 
SKOPLJAK: Naravno, praviš film, dobit ćeš pare. Pravi se dječji festival, pa dat će Grad. Sinoć sam nekome ispričao da je neke davne godine KAB (Klub akademičara Banjaluke) organizirao  “Djeca pjevaju Banja Luci”, tad se sagradila Sportska dvorana , tada je Haška Čelebić bio šef parade, ja bio stručni šef, on je bio na bubnjevima a ja sam dirigirao i klavir svirao i tada smo imali na šest koncerata, u tri dana, 27.000 posjetilaca. Pazi, KAB i SSO (Savez socijalističke omladine) su organizirali crvene autobuse  i sve škole banjalučke, i one prigradske i gradske, su došle na dopodnevnu i popodnevnu predstavu festivala “Djeca pjevaju Banja Luci”. Taj broj od 27.000 posjetilaca nikada nije ponovljen. Ja sam imao hor od 120 djece od 4-12 godina. A kako sam uspio zadržati svu djecu od prve probe do samog koncerta, a trajalo je 6-7 mjeseci, a probe su bile u Muzičkoj školi 2-3 puta sedmično. Zahvalan sam direktorima škola, istina, radili smo u terminima kada nije smetalo nastavi, ali trebalo je imati prostor.  I, sad, imam 20 novih pjesama, bili su tu zastupljeni i Bekrić, i Ćurićka i Lojzo i ostali.., dakle na njihove pjesme smo pravili muziku. A dođu i Arsen Dedić i Branko Kockica… Eh, kako ću ja izabrati soliste, jer svi hoće da to budu? Svi uče sve, odnosno cijelu pjesmu uče svi. Mogao sam kanalisati jedino prema spolu – ovo je pjesma za dječaka, a ovo za djevojčicu. Onda ja pitam: “Ko želi da pjeva pjesmu broj 1, nije važno kako se zove”? Njih se jedno 20 javi. Pozovem jedno dijete da pjeva, a prati ga hor. Djeca izaberu solistu i nikada nisu pogriješili. Djeca su, jednostavno, objektivna. I nikada mi se roditelji nisu žalili jer su, s mojim dopuštenjem, sjedili  u sali i vidjeli da su sama djeca izabirala najboljeg među njima.
 
Općepoznato je da umjetnost, a samim tim i muzika, ne poznaje granice – administrativne, međudržavne itd. Poznaje li starosne?
 
SKOPLJAK: Ja mislim da ne poznaje. Meni je stvarno puno godina, ali još uvijek sviram , komponiram, vježbam, snimam  i radujem se kada mi moj đak dobro svira, a mene, kada mi nešto dobro iziđe, pravi sretnim (makes me happy, što Ameri kažu). Bedro, u onoj prekrasnoj knjizi Historija Bošnjaka, autora Mustafe Imamovića, možeš naći ovaj podatak: da je nekoliko stotina godina unazad, Bagdad imao 11 bolnica u  kojima su termalnom vodom i muzikom liječili one koji su bili oboljeli na psihijatrijskoj osnovi. Muzika je stvarno terapija. Bio si preksinoć i ti u Vijećnici, svirao sam tamo i prekrasno se osjećao: hem sviraš  svojoj čaršiji, hem na dobrom klaviru, pred onim svijetom i pred kulturom, jer bilo je, kao što znaš, književno veče.
 
Bio si dio manifestacije Vezeni most koja se ovih  dana događa u našem gradu. Kako ti se čini sada ta manifstacija? treba li t8 nekih novih ljudi i novih ideeja?
 
SKOPLJAK: Bit ću vrlo jasan i vrlo konkretan: uz dužno poštovanje Vezenom mostu i ljudima koji su tamo, odvojivši svoje vrijeme i radeći to volonterski, po meni, gomila stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. E, sad, ja ne živim tu, iz moje perspektive – ja sam muzičar koji dolazi iz bijelog svijeta i donosim gotov program za koji ne tražim ništa, a to se svugdje debelo plaća. Okay, to je moja čaršija, moja ulica, moj Dom kulture itd., ali nemam onu elementarnu pomoć koju bih morao imati . Da budem banalan, ima klavir, ali nema ključa da ga se otvori. Čovječe, ako sam ja u stanju dovesti ekipu iz bijelog svijeta radi pravljenja koncerta, onda mi omogućite da to bude. Posao organizatora je prije svega da se nađu pare. Ne može se kazati da nema para. Ima ih, ali ih treba naći. Do organizatora ju. Ja te ljude znam od prije, volim ih, ali ovakva manifestacija ne može bez para. Entuzijazam je fina stvar, možeš jednom il dva puta nešto uraditi iz entuzijazma, ali ne možeš 15 puta! Ne tražim novce, ali omogućite mi pristojne uslove. Jer, pazi, ako vi niste u stanju meni da obezbjedite prostor za vježbanje  za mojih 4-5 djece, ili smještaj za njh..svi su roditelji djece koju sam dovodio platili kartu za njih, jer imaju poštovanje prema meni. Rekao sam im da ja mogu jedan broj djece smjestiti u svojoj kući, ali ne mogu sve. Onda su ostatak djece htjeli smjestiti u jednoj kući koju je jedna Banjalučanka dala na raspolaganje organizatoru. I onda se ispostavilo da je ta žena u Zenici, ali da nije ostavila ključ od kuće. E, pa, ne možete mi to raditi! A da ne spominjem da sam u programu obavljenom  u ovom listu (Šeher Banja Luka, op. B.G.) najavljen kao Braco Skopljak. Pa ja sam Muhamed! Nemojte mi to radit! Tačno je da mene svi zovu Braco Skopljak, ali to je zvaničan dokument i na njemu treba da stoji moje zvanično vlastito ime! I još nešto: ti si već bio otišao po završetku književne večeri na kojoj sam svirao, prilazi mi Enisa Osmančević Ćurić, moja rodica i kaže: “Fino je bilo”. Ja uzvraćam: “Da, fino je bilo ali meni niko nije rekao ni hvala”! A izahvaljivali su se mnogima.
 
Smijem li ja ovo objavit?
 
SKOPLJAK: Smiješ, zašto da ne! Neka kraj odgovora na to pitanje bude: ima među nama, koji dolazimo i među onima koji su ostali ovdje, tog finog mlađeg-ljepšeg svijeta koji je u stanju tu manifestaciju održati i bez ikakvih promašaja.
 
Opet malo o imenima, iako je nezahvalno, ali ne mogu da tebe ne upitam, odnosno da se ti sjetiš nekih imena iz svijeta muzike ali sa svjetskog nivoa i koji su ostavili traga u toj branši?
 
SKOPLJAK: Moje bavljenje muzikom je počelo kada sam imao 6-7 godina i kada je moja mama rahmetli svirala klavir. Evo i jedne anegdote: svojim sam sestrama telefonom rekao da u Americi ne radim neki težak posao, odnosno da snimam. Moja mama je svirala kompozicju koja se zove “Srebrena Mirta”, i to na našem klaviru koji je bio ovdje, a sada je kod moje unuke Sare u Tuzli. Doći će, ako Bog da, u ovu kuću kad se ja vratim, jer ona ima novi. To je bio fini nivo, taj Karl Stuhlmuller, kompozitor koji je jedno malo ime u istoriji muzike, savremenik je Šopena (Chopin). Taj klavir je od hadži Hamida Husedžinovića, kupljen je tetki Šidi, pa je moj rahmetli otac otkupio od nje, prvobitno je kupljen u Beču i na kraju je došao u našu kuću. I, snimim ja tu “Srebrenu Mirtu”, ne rekavši nikom za to, ni sestrama ni bilo kome drugom i kada je taj CD ovdje došao, svi su plakali. To je ta priča vezana za mamu i neku istoriju. Od toga perioda, kasnih 50-tih i ranih 60-tih, tad se slušao Radio Luksemburg, nije bilo televizije. Džez se slušao u nekim kasnim satima i to je išlo preko nekih srednjih valova. Festival u San Remu se tad slušao na radiju. Moja generacija, koju sam ti već spomenuo, je slušala džez. Slušao se Oskar Peterson, prekrasni klavirista, Louis ArmstrongDuke Ellington, Gerry Mulligan… To je bio naš početak. Iza toga , studentski period (1963-1967), dolaze električne gitare, odnosno dolazi revolucija. Pojavljuju se The Beatles i mnoge druge grupe.  Tvoj kolega Paja Samardžija, koji je stanovao u komšiluku, je prvi imao televizor pa je nas 30-ak djece upuštao u kuću da gledamo utakmce reprezentacije Jugoslavije te neke koncerte. Jednom sam rekao da će Beatles trajati, i to se obistinilo. Spomenuo bih i Tommy Steele-a, Shadows-e. Šta slušam u Americi od ove, kako ih ja zovem – pošasti? Muzička industrija je toliko moćna da smo bombardovani tim zvukom i stvar je u tome da koliko poštuješ sebe šta ćeš slušati. Ja imam šta slušam i imam šta ne slušam. Jako sam volio Whitney Houston jer je bila svršena. Od nje su starije Aretha Franklin, Donna Summer, pa ona tigrica Tina Turner. Od mlađih, izdvojio bih Barbru Streisand, Be Gees, Chicago Group…..
 
Gipsy Kings?
 
SKOPLJAK: Pročitao sam gotovo sve što je o njima napisano.  Volim kako to oni rade. Ima puno dobre svirke, pjevanje k'o Bog. Savršeni su. Pojavili su se u jednom vremenu u kojem je doslovce falio taj novi zvuk. Njihove gitare su perfektne. To ima neke veze sa mojom orijentacijom u muzici klasične gitare, jer uvijek sam imao gitaru, a ima je i u mom bendu.
 
Koji su tvoji aktuelni muzički projekti ili oni u bliskoj budućnosti?
 
SKOPLJAK: Ovih dana ću praviti DVD prošlogodišnjeg koncerta sa inženjerom Đorđem Safnerom, on je snimao sve i napravio mi onaj prvi koncert. Imam snimljenog materijala, što u Louisvilleu, u mom studiju ili u drugim studijima, ili u Banja Luci za dva uratka: to je video koncert i double CD. I, treća stvar je rad za koncert slijedećeg ljeta u okviru Vezenog mosta.
 
I, na kraju, hoćeš li se i kada, eventualno, vratiti?
 
SKOPLJAK: Imam namjeru, tamo mi se ne mrije, da budem iskren, panzioner sam i tamo i ovamo, istina penzija mi je ovdje prepolovljena jer moj spor sa školom još uvijek nije okončan, a bit će, ako Bog da. Ne mogu reći da li će to biti iduće godine ili one tamo, ali neću ući u Americi u treću godinu, počev od danas. Najkasnije za dvije godine ja sam ovdje!
 
Hvala.
 
SKOPLJAK: Živio!
 
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (982)

 

komentara
  1. damir kaže:

    pa stosi onda uopste i iso.jadan ti i tvoje to sve provwdeno vrijeme.sa cetnickim igracima.isoje tebi jarane umro doli ili tuj valja odgovarari za scete haram radnje.promjeni ime i primicete mozda doli.

    • Miroslav Sajnović kaže:

      Interesantno da nije niti spomenuo moga oca Dragana Šajnovića, osnivatelja Niže i Srednje muzičke škole, gradskog, đačkog i kamernog orkestra….. Čovjeka koji je sav svoj život posvetio Banjaluci, zaposlio sve one ljude koje spominje u tekstu, a bio mu je i direktor u Nižoj muzičkoj školi. Aferim Braco!!!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s