1. Iz Srbije, uz pomoć velikosrpske strukture dejtonske države, uvesti migrante iz islamskih zemalja u krajeve za bošnjačkom većinom; migrante finansijski i organizacijski podržati u kretanju ka ovim krajevima;
2. Iskoristiti animozitet bošnjačke politike prema Velikoj Kladuši, pa u ime kazne zbog izbora Fikreta Abdića za načelnika, partnerski naseliti migrante u ovu općinu, koja će postati državni punkt za prihvat oko 5000 migranata; bošnjačka politika ne treba da osjeti kako će se sindrom zone sumraka u Kladuši ubrzo preseliti na Cazin, Bihać i druge gradove USK;
3. Kad se nađe 5000 migranata naspram 5000 Kladuščana, aktivirati grupu plaćenih terorista među migrantima da naprave krvoproliće nad Bošnjacima Kladuše, kako bi se izazvala reakcija i započeo sukob Kladuščana sa migrantima, a gdje bi dejtonska država sa sigurnosnim službama, po međunarodnim konvencijama, štitila migrante bez identiteta; tako bi došlo do sukoba Bošnjaka sa samom državom;
4. Sukob proširiti na prostor Unsko-sanskog kantona, kako bi došlo do raseljavanja Bošnjaka u unutrašnjost BiH, te prema dijaspori, i kako bi se od Unsko-sanskog kantona stvorio planirani evropski geto za migrante, u koji će se vraćati migranti iz evropskih zemalja, te oni koji dolaze u Evropu; u sukobu protiv Bošnjaka će se aktivirati stotine plaćenih terorista koji su dotad imali identitet “napaćenih migranata”:
5. Kada se zapodjene sukob u Unsko-sanskom kantonu, priliv bošnjačkih izbjeglica u centralne dijelove BiH, stvorit će trajnu i dirigiranu nestabilnost, u ime koje će se zatvoriti granice entiteta Republika Srpska, te proglasiti “privremena” izoliranost županija sa hrvatskom većinom, a u čemu će asistirati već najavljeno pojačanje trupa Evropske unije, kako bi se kao konačni cilj realizirala dva geta unutar BiH, geto za Bošnjake u centralnom dijelu BiH, i geto za migrante i preostale Bošnjake u Unsko-sanskom kantonu. Time će se trajno zabetonirati Republika Srpska, trajno ustanoviti tzv. hrvatski entitet, i trajno stvoriti evropski depo za migrante – a gdje su se na zajedničkom interesu našli, kao od 1992. do 1995., Srbi. Hrvati i krstaška Evropa.
KOMENTAR:
Prvo i osnovno pitanje koje se nameće nakon čitanja ove kratke analize jeste: Da li je ovaj scenarij moguć, ili, bolje rečeno, realan? Na osnovu iskustava koja imamo iz, ne tako davne prošlosti – i to sa komšijama, susjedima i skalamerijom koja se odaziva na ono izlizano “međunarodna zajednica”, sa križarskom i krstaškom Evropom, zatim sa domaćim kvislinzima tipa Karadžića, Bobana, Dodika, Čovića i inih njihovih podrepaša, te znajući kakvu smo imali i kakvu vlast imamo, odgovor je jednostavan: DA, MOGUĆ JE I REALAN TAKAV SCENARIJ!
B.G.
bedrudingusic 