Dilista Međedović, dubička spisateljica sa bihaćkom adresom : JA SAM DAMA BEZ ADRESE, U MOM DŽEPU UVIJEK DRIJEMA KARTA ZA DALJE…

Posted: 21. Juna 2018. in Intervjui

Vrijeme djetinjstva i danas me čini sretnom, kada bi kojim slučajem izbrisala to vrijeme, ostalo bi ogoljelo drvo bez  zelenila i kisika i tada bi prestala da dišem.  Ja hoću i dalje da u tom vremenu živim,  beskompromisno….. u mojoj čaršiji, mojoj Bosanskoj Dubici…..Kada nanesete nekome fizičku bol, ona prođe…. ali perom bol reže, drugačije boli i ne prolazi. Pisaću i pisaću, imam pravo  na to, zar ne?…..Asija-Sija, heroina nesvakidašnjeg  zanata, onog prefinjenog sa nezamjenjivim osjećajem u prstima i okom sokolovim.  Samo je ona uspijevala u malom slojevitom prostoru sata svakoga uočiti greščicu. Zar to umjetnost bila nije? …..Mjesto gdje su se tabirile udaje, razvodi, avanture….. mala čaršija u Sijinoj sajdžinici.  Nikuda Sija išla nije, sve joj ovo dolazilo samo. Vrtila se tu čaršijska raja, oni su satove i trebali….. one druge budili su horozovi (pijetlovi)…..„Olovka piše srcem“…… storija o Ahmetu Ćetavinom i o ćevapima koji su obilježili djetinjstvo moje, mojih sugrađana. Sve ovo je za dušu moju i za sve vas, za našu Bosansku Dubicu…..“, tako počinje odlomak o Ćetavi koji je uistinu istorija i miris prošlosti. Nesvakidašnji ljepotan, gentleman, šmeker, čovjek prožet humorom, škrtica bio nije. Mnoge je hranio i nahranio…..Imate osobe koje se uporedo bave nekim poslom, međutim specifikum je taj „neko“ koji ostavi trag kao pokojni Štefo.  Uvijek obučen gospodski, ozarenog lica, humoru sklon……. Fotografska radnja na exluzivnom mjestu, tik uz općinu, ambijent koji je odisao jednostavnošću ali strukom…..Omer Ćehajić Bukalo, Safet Ćehajić, Edhem Ćehajić, Smail Ćehajić, Omer Međedović, Sadik Krivdić, Džemil Krivdić, Drago Jajčanin sa Cerovljana…… pojednih fijakerista se i sjećam, a  za one ostale sam čula. Upoređujući ova prezimena, a izražavajući se u vremenu sadašnjem, ovo je bio čaršijski biznis naših dobrih sugrađana…..Ostalo u sjećanjima  i zahvaljujući istrajnosti prognanih Dubična u Njemačkoj ( kada je u Bosni još rat bjesnio ), uspjeli smo 1994. u gradu Hannoveru organizirati ZUBANJE. Među organizatorima bila sam  ja i moj muž Amir, Husein Hergić i Mevlida, Fehim Međedović i još dosta pojedinaca, naših sugrađana, koji su u svim pokrajinama Njemačke inicirali i organizirali prevoz do odredišta za zubanje. Organizacija je bila u najmanju ruku fantastična, luksuzno opremljena sala, ponuda jela i pića, tombola, humor, muzika i sevdalinka…. a tek sam čin zubanja…..Dubički intelektualci….. za mene vječito pitanje bez odgovora. Bilo ih je malo, nažalost. Šta je to sputavalo gradski svijet da se otisne  po znanje? Mnogi će reći da je materijalna strana bila uzrok…… ne priznam takve konstatacije. Mislim da nam je falila vizija budućnosti, želja za uspjehom ili nam je bilo predodređeno sa batom više glave, da smo samo za zanat ili srednju školu…..Pokušaću nabrojati nizom likove sportaša koji su mi ostali u sjećanju: Kišmić Fadil, Kalabić Edhem, Karabegović Omer, Toroman Milenko, Ejub Hatipović, Omer Torić, Omer Bašić, Tabaković Emir i Mirsad, „Jumi“ (živio u Banjoj Luci-potomak Ćetavinih),  Tulić Nafiz-Žola, Nihad Krupić, „Budin“, Porić Hasan, Spahić Raif, Asim Kulenović sudija, Vesna Sekeli, Nada Tomaš i njena sestra, Tabaković Enisa itd…itd…..Ja nisam imala osjećaj da su to dvije Dubice, pogotovo dok sam još bila mala. Nana nam je često pričala o ratnim događanjima iz Drugog svejtskog  rata i uvijek akcentirala događaje kada su bježali preko mosta u onu Dubicu. Ona im je davala zaštitu i mnoga prijateljstva još iz tog vremena, dugo su se njegovala…… Napisanog imam već dovoljno da bi knjiga ugledala svjetlo dana i hoće aBd….. ali sam jednom napisala: “Knjigu mogu izdati ali je završiti  dušom svojom neću nikada. Čini mi se da bi tada zatvorila vrata djetinjstva, a to ne želim. Virkam ja još po dubičkim mahalama, sokacima, avliji i kući svojoj, vragolan sam ja…… te dječije teme prisutne uvijek.  Kada spojiš sjećanja, dušu i srce, olovka piše i piše. Odložim ja olovku ali me tjeraju baš ta sjećanja….”Una mi je ovdje domijestila samo dio. Ovdje je nestvarno lijepa ali mi fali moja plićošnja , ada, miris lipe na keju, Nedo, Armin, Nejra, Ljubica, Almir, Verigut, Enko…..

Imam neku svoju, posebnu vezu sa Bosanskom Dubicom, protkanu snažnim emocijama. Imam i dug prema tom prelijepom gradiću na desnoj obali Une, 10-ak kilometara prije njenog uranjanja u Savu. Zato, svaka priča o Bosanskoj Dubici me dotakne i budi emocije. S tim u vezi poželio sam kroz jedan vremeplov osvježiti vlastita sjećanja na taj gradić, a vjerujem i mnogih drugih, posebno Dubičana. Siguran sam da ćete se složiti samnom da sam za sugovornika imao odgovarajuću, nadahnutu osobu.

Poštovana gospođo Međedović! Podsjećam i Vas i čitatelje da sam na istom ovom blogu, prije nešto više od godinu dana, objavio tekst o Vama i počecima Vašeg spisateljskog rada iz pera našeg zajedničkog prijatelja i moga kolege Zijada Bećirevića, pod znakovitim naslovom “Iz enciklopedije Dilistinog djetinjstva”. Ali, procijenio sam da bi moje čitatelje, posebno Dubičane, zanimalo da i iz “prve ruke” čuju barem mali dio onoga što ste zadržali u svojim sjećanjima na rodni grad, odrastanje u njemu i vrijeme poslije, sve do zla zbog kojeg ste i Vi, kao i mnogi drugi, samo zbog “nepodobnih” krvnih zrnaca, morali u egzil. Dobrodošli!

MEĐEDOVIĆ: „Iz enciklopedije Dilistinog djetinjstva“…… naslov koji razotkriva neiscrpno more sjećanja bazirano na moje prelijepo djetinjstvo, vrijeme odrastanja u roditeljskoj kući, življenje uz oca i majku…… „male“, a toliko velike ljude. Vrijeme mog bajkovitog prostora, koje nije  bilo narušeno  baš ničim, vrijeme koje ne idealiziram….. o njemu samo razmišljam i pišem realistično i sjetno.  Upravo je taj sretni period usadio moje bogatstvo duha i viziju tadašnjeg neskrnavljenog života. Kada se nižu redovi po sjećanju djevojčice koja još ni u školu išla nije, morali su i nastati odlomci  nanizani dječijim tonom, mekoćom i toplinom kao „materino krilo“.

Vrijeme djetinjstva i danas me čini sretnom, kada bi kojim slučajem izbrisala to vrijeme, ostalo bi ogoljelo drvo bez  zelenila i kisika i tada bi prestala da dišem.  Ja hoću i dalje da u tom vremenu živim,  beskompromisno….. u mojoj čaršiji, mojoj Bosanskoj Dubici.

Vrijeme nakon „nepodobnih“  krvnih zrnaca opisaće druga Dilista Međedović. Poznajem izvrsno i nju,  perom te Dubičanke će nastati nova enciklopedija uspomena nepravedno povrijeđene, nostalgične i sjetne osobe istrgnute iz zavičaja male bosanske čaršije. Odlomke će nanizati osviješćena, itekako pamtljiva duša,  „velika duša“ koja se vinu iz one male….. dječije. Kada nanesete nekome fizičku bol, ona prođe…. ali perom bol reže, drugačije boli i ne prolazi. Pisaću i pisaću, imam pravo  na to, zar ne?

“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”, naslov Vaših memoarskih zapisa posloženih u formi eseja. Da li ste to negdje objavili i gdje, eventualno?

MEĐEDOVIĆ: Objavljujem povremeno reducirane, formom skraćene odlomke na fb. profilu. Nekako  ih ljubomorno čuvam do konačne objave moje autobiografske knjige.

Svi ti memoarski zapisi činiće moje „djetinjasto“ djelo,  jednostavne, vesele i   humorom prožete osobe.

“Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”……. naslov koji za mene  ima duboku simboliku, vrijeme će se mjeriti uvijek ali sam prvenstveno  mislila na mjerenje vrijednosti ljudskog roda.

 Naravno,  svi rođeni Dubičani, kao i ja koji imam neke posebne relacije sa Bosanskom Dubicom, su iz naslova Vaših zapisa prepoznali da se radi o asocijaciji na sahadžijsku radnju bračnog para Pezić – Ismeta i Asije-Sije. Šta je za Vas bila ta radnja i njeni vlasnici, odnosno šta su za Bosansku Dubicu bili da ih stavljate u prvi plan svojih zapisanih sjećanja?

MEĐEDOVIĆ: Fotografski pamtim djetinjstvo i ne želim izgubiti niti jedan detalj te ljepote,  ono je dukat za dane stare, hamajlija moja bogata, moj inspirativni poticaj.  Pisanjem želim da oživim ljude i događaje, oni moraju i dalje da bitišu, jer pripadaju najljepšem mom i  vremenu dubičkom.

I sad se smješkam pri pomisli na Siju urarku, nju pamtim više od Ismeta iako je mojoj porodici on baš bio rod.  U mojim očima Sija i Ismet su gospoda bili. Asija-Sija, heroina nesvakidašnjeg  zanata, onog prefinjenog sa nezamjenjivim osjećajem u prstima i okom sokolovim.  Samo je ona uspijevala u malom slojevitom prostoru sata svakoga uočiti greščicu. Zar to umjetnost bila nije? A tek ti satovi na zidovima, batovi i u raskorak njihanje njihovo,  oni su činili urnek iz nekakvih prošlih vremena. Za mene je taj mali prostor bio i zagonetka i čarolija, mjesto za životne stvari i obične dnevne teme. Mnogi su odlazili, dolazili, ostajali i dužni do iduće plate bili.  Mjesto gdje su se tabirile udaje, razvodi, avanture….. mala čaršija u Sijinoj sajdžinici.  Nikuda Sija išla nije, sve joj ovo dolazilo samo. Vrtila se tu čaršijska raja, oni su satove i trebali….. one druge budili su horozovi (pijetlovi).

Žena lavica, ta naša heroina i danas hrabro kroz život „korača“, voli ga i u  godinama poznim. Ona je simbol vremešnosti, istrajnosti i životnih nagrada. Za nju zna čitava kugla zemaljska, jer gdje god se nalazio i jedan Dubičanac,  zna za pravilo „Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“. Bez naše Sije to ne može. Koliko je sati,  jedino je ona ta koja to tačno reći može.

 Od zaborava otrgnuli ste i Ćetavu te njegove ćevape. Koliko je taj čovjek obilježio Vaše, te djetinjstva mnogih Dubičana, odnosno vrijeme u kojem je živio i radio?

 MEĐEDOVIĆ: „Olovka piše srcem“…… storija o Ahmetu Ćetavinom i o ćevapima koji su obilježili djetinjstvo moje, mojih sugrađana. Sve ovo je za dušu moju i za sve vas, za našu Bosansku Dubicu…..“, tako počinje odlomak o Ćetavi koji je uistinu istorija i miris prošlosti. Nesvakidašnji ljepotan, gentleman, šmeker, čovjek prožet humorom, škrtica bio nije. Mnoge je hranio i nahranio. Mala radnjica u koju su dolazili svi, ona je oslikavala duh čaršije, svi jeli istim ustima, istim žarom i svi osjećali isto. Porodica Čauševića bila je mnogobrojna, interesantna i neponovljiva. Tradicija nastavljena, u ime sugrađana Emiru veliko hvala. „Ćetavina Dubica“ napisa ja spontano, sijevnu mi nešto u mislima, bolja je i ovakva. Ma da….. ne odgovora im ona bosanska.

Slijedi samo mali dio teksta iz odlomka, obrazloženje mislim da potrebno nije.

“…… Najbolji su bili oni sa zapečenom lepinjom. A tek kajmak, onaj gusti, jamužni. Ahmet uzima lončić sa tom masnom bijelom masom i duboko zarije kašikom i „bub“ na ćevape. A on klizi, klizi i razvodnjava se i topi. Rasporedi se u svaki ćošak i lepinju čini čarobno ukusnom, slatkom i glatkom. Tad dolazi gornji kapak i do tanjira skoro sve počinje da curi, gura se kajmak, guraju se ćevapi. Krišom sam posmatrala ljude kako jedu, kajmaka i na brkovima bilo. Pojedini naprave zamah, podižu glavu uvis, zijevaju i zalogaje love, dobiju na vremenu da ne iscuri ništa……..“

A sjećate li se fotografa Štefe? Može li se i on smatrati jednom od dubičkih legendi?

MEĐEDOVIĆ: Fotograf  Štefo, da, on je legenda dubička…. Koincidencija je da su nam se i porodice obilazile i održavale prijateljske odnose. Posebno pamtim blagdane te porodice, ta brda kolača koje ne samo da smo konzumirali  pri posjeti, nego smo nosili i paketiće pri odlasku kući.

Imate osobe koje se uporedo bave nekim poslom, međutim specifikum je taj „neko“ koji ostavi trag kao pokojni Štefo.  Uvijek obučen gospodski, ozarenog lica, humoru sklon……. Fotografska radnja na exluzivnom mjestu, tik uz općinu, ambijent koji je odisao jednostavnošću, ali strukom.  Ponekad sam imala prilike i proviriti u tu „labaratoriju“ gdje je fotografije izrađivao. Čudila sam se kako se likovi suše zakačeni sa vešnim štipaljkama. Nekolicina povećanih fotografija u izlogu….. lik Maršala Tita, Halida Torića,  Pere Dragaša, Bege ribara……, a sve izložene na bordo nabranom brokatu koji je davao posebnu čar. Ponekad sam znala posmatrati te likove, nosom sam doticala staklo, a ponekad da mama ne vidi Bogami, rugala im se.

Fotografije iz nekog vremena identične bile, dječiji likovi različiti…… ali taj legendarni drveni konj uvijek „ igračka“ bio, na kojoj smo se svi fotografisali redom.  A ko od nas  takvu uspomenu imao nije?

U vrijeme kada je drumski saobraćaj bio oskudan (rekao bih, u doba romantike), od Grada do željezničke stanice u Hrvatskoj Dubici, udaljene, čini mi se 7 km, vozilo se fijakerima. Hoćemo li se zajednički sjetiti nekih poznatih dubičkih fijakerista?

MEĐEDOVIĆ: Procjenjujem da sam veoma emotivno, da ne kažem idealno,  u odlomku „Rejhan i Devleta“ opisala lik Rejhana Bećirevića, mog prvog komšije, a poznatog fijakeriste. Toliko sićušnih detalja o fijakeru, konju, avliji, štali i kući u kojoj je živio. Ponekad se vratim na napisane odlomke, dodam uvijek po nešto, ispravim, brišem, dopišem…. u ovom odlomku ispravljala i dodavala sam veoma malo.

Omer Ćehajić Bukalo, Safet Ćehajić, Edhem Ćehajić, Smail Ćehajić, Omer Međedović, Sadik Krivdić, Džemil Krivdić, Drago Jajčanin sa Cerovljana…… pojednih fijakerista se i sjećam, a  za one ostale sam čula. Upoređujući ova prezimena, a izražavajući se u vremenu sadašnjem, ovo je bio čaršijski biznis naših dobrih sugrađana.

Sjećam se tadašnjih svatova i fijakeristi učestvovali u povorci. Kakva je to čarolija bila i praznik za oči. Okićeni fijakeri, svatovi, kumovi, a bogme i konji, kićanke, rese i kite….. bilo ih je na sve strane. A konji, onako lagano cupkali….. cika- caka, cika-caka. Svaki put kada bi svatove ugledala, svaki put sam se ja udavala, maštala i istim tim fijakerima u nebo se vinula, baš kao dobra vila.  I sada sam baš takva curica, duša mi se evo sad tako radosno smije.

 Bosanska Dubica je u bivšoj Jugoslaviji bila poznata i po “zubanju”, odnosno nadmetanju za titulu “ciganskog cara”. Šta je od toga ostalo u vašim sjećanjima ili pak negdje zapisano?

MEĐEDOVIĆ: Ostalo u sjećanjima  i zahvaljujući istrajnosti prognanih Dubična u Njemačkoj ( kada je u Bosni još rat bjesnio ), uspjeli smo 1994. u gradu Hannoveru organizirati ZUBANJE. Među organizatorima bila sam  ja i moj muž Amir, Husein Hergić i Mevlida, Fehim Međedović i još dosta pojedinaca, naših sugrađana, koji su u svim pokrajinama Njemačke inicirali i organizirali prevoz do odredišta za zubanje. Organizacija je bila u najmanju ruku fantastična – luksuzno opremljena sala, ponuda jela i pića, tombola, humor, muzika i sevdalinka…. a tek sam čin zubanja.

Samo nam je Bog dragi pomogao pa smo uspjeli okupiti eminentne  učesnike-takmičare: Miću Jaginog, višestrukog ciganskog cara, Kralj Marjana,  Refika Bašića Bijelog, Amira Međedovića Muhinog, dva učesnika romske nacionalnosti čijih se imena više i ne sjećam i dvojicu Njemaca koji su,ne našom krivicom, zauzeli mjesto dvojice nekadašnjih takmičara. Sudija….. fantastični Mirza Čaušević sa ogromnim vekerom oko vrata. Pobjednik baš i biješe jedan od Roma,  osim krune i žezla, koje je kreirala naša Zumreta Hodžić, car je okićen pozamašnim  lančićem i zlatnom jabukom. Pobjednički poklon donirao je Omer Ferić Hasibin. Voditelj programa – profesionalac Džemal Dragolj.

Ta večer bila je i humanitarna, sakupili smo ravno 10.000 maraka koje smo poslali tadašnjem načelniku općine u egzilu, boravkom u Novoj Biloj u Bosni, Idrizović Muhamedu Likinom. Sva prikupljena sredstava uručena su našim ugroženim sugrađanima.

Ovo nije bilo obično zubanje, ono je imalo simbolično, ogromno, prkosno i istrajno značenje, a sve  u cilju nastavka življena i naše tradicije. Kada smo  protjerani iz rodnog grada, predavali se nismo.  Ponijeli smo sve sa sobom, tako da sadašnji grad nema niti nas, niti naše tradicije. Pust, ogolio i sjetan.

Ranije zubanje spominjala nisam, opisao ga je naš Zijad Bećirević u svojoj knjizi „Historija Bosanske Dubice“, navodeći da su titule ciganskog cara osvajali Rade Jelisavac, Enes Vojniković, Mićo Tomić Jagin, Mićo Rokić…. spominjući i vječnog učesnika „Slano mliko“ i Refika Bašića Bijelog, koji nikada nisu ponijeli titulu ove manifestacije.

 A kojih se dubičkih intelektualaca ili prosvjetnih radnika posebno sjećate?

MEĐEDOVIĆ: Dubički intelektualci….. za mene vječito pitanje bez odgovora. Bilo ih je malo, nažalost. Šta je to sputavalo gradski svijet da se otisne  po znanje? Mnogi će reći da je materijalna strana bila uzrok…… ne priznam takve konstatacije. Mislim da nam je falila vizija budućnosti, želja za uspjehom ili nam je bilo predodređeno sa batom više glave, da smo samo za zanat ili srednju školu.

Oprostite, bez ikakve prepotencije spomenuću sebe. Moji roditelji, otac konobar i majka samouka šnajderica, dvije kćeri istovremeno šalju u Banja Luku na školovanje. Imala sam samo 14,5 godina kada sam još iz toplog majčinog krila otišla u Banja Luku. Završila srednju upravnu školu, te studije ekonomije. Na svoje roditelje sam ponosna, konobarska plaća i dinar zarađen na makazama i igli i uspjela sam, a uspjeli su i oni.  Hvala mojim roditeljima, imali su viziju i želju da im tri kćerke budu obrazovane.

Spomenuću slijedeće intelektualce i prosvjetne radnike: Kahrić Kasim, Ćoralić Hasan, Alijagić Uzeir, Zijad Bećirević, Edhem i Hida Obrvašić, Mustafić Salih, Karabegović Omer, Idrizović Muhamed, Dr. Faruk i Sulejman Tabaković, Enko Tabaković, Vernesa Kišmić, Dr. Zlatko Seferović, Darmin Veletanlić, Iko Mulabdić, Redžepović Safija, Desa, Dževahir i Sulejman,  Talić Muhamed i Fatima, Džemil Hadžialić, Omer Seferović Latas, Kočan Ismet….. itd.

I kina “Kozara” te Himze, koji je trgao karte na ulazu ( kada đacima osnovne škole nije bilo dozvoljeno ići u kino uvečer, nego samo nedjeljom prije podne), bi se trebalo sjetiti, zar ne?

MEĐEDOVIĆ: Evo smješkam se, opisala sam kino i nedjeljne predstave.  Tada smo u vijugavoj zmiji koja je sezala skoro do Šampinove slastičarne stajali, gurkali se, ispadali iz reda i čekali na ulaz. Vremena kaubojskih, domaćih i holivudskih filmova. Sve smo bile glavne glumice, princeze, a muški glumci glavni, pa od „Romula i Rema“ „Tačno u podne“,  „Sjaj u travi“ ili su bili svi Save Kovačevići ili ……

A sve popraćeno našim Himzom i njegovom Maricom, kasnije Lelićem, našom nezaboravnom Fatimom.  Poslušni smo bili, kada film krene nema škripe stolica, priče ili smijeha…… tišina. Ako to neko i naruši, Himzo polako priđe, za uho i doviđenja do iduće predstave.  Ulaznice žute ili plave, mogli smo da biramo sala donja ili balkon.

Kao i svaka druga bosanska čaršija, i Bosanska Dubica je imala službene nazive svojih ulica, ali su bile prepoznatljive po imenima mahala. Kojih se Vi sjećate?

MEĐEDOVIĆ: Vjerovati nećete, kada smo organizirali  „Zubanje *94“ sala je bila okićena sa transparentima na kojima su bili nazivi naših ulica, mahala, dijelova grada….. taj duh naše dubičke mahale sve su imale.  Te male zanemarive razlike, vodile su  ipak sve na isto. Sve te mahale činili su ljudi.

Evo imena nekih od njih: Binjačka, Leptihor, Prijedorskom ulicom do Krivdića brda, Delića ili Karanfil mahala, Selin sokak, Urije, Dolića mahala pa do Latića broda,  Mala čaršija,  Đolovi, Marveni plac…. o Bože kako ih sviju volim!

Koji dubički sportisti su obilježili vrijeme Vašeg odrastanja te poslije?

MEĐEDOVIĆ: Na ovo pitanje nemam puno odgovora. Odmah poslije završene osnovne škole otišla sam na školovanje u Banja Luku i boravila punih osam godina. U tom vremenu, izgubila sam jedan kontinuitet življenja i događanja u mom gradu ali znam da je nogomet imao odličnu reputaciju i nizao uspjehe pod klubskim nazivom  NK „Borac“, zatim rukomet sa ženskom i muškom ekipom i klub se zvao „Partizan“. Uspješno je bilo i kuglanje sa odlično opremljenom dvoranom pod nazivom KK „Una“, zatim smo imali i Šahovski klub „Nikola Luketić“ kako se zvala i moja ulica. Dubičani su bili odlični lovci i ribolovci i okupljali su ih klubovi  LD „Mile Skrobić“ i ribarski „Klen“.

Pokušaću nabrojati nizom likove sportaša koji su mi ostali u sjećanju: Kišmić Fadil, Kalabić Edhem, Karabegović Omer, Toroman Milenko, Ejub Hatipović, Omer Torić, Omer Bašić, Tabaković Emir i Mirsad, Muhamed Hidić Jumi (živio u Banjoj Luci-potomak Ćetavinih),  Tulić Nafiz-Žola, Nihad Krupić, „Budin“, Porić Hasan, Spahić Raif, Asim Kulenović sudija, Vesna Sekeli, Nada Tomaš i njena sestra, Tabaković Enisa itd…itd.

Ova tema je neiscrpna za pisanje, naš sugrađanin Zijad Bećirević  opširno je opisao dubički sport jer je i sam sportista bio.

„U zdravom tijelu, zdrav duh“, značenje ove latinske poslovice davno su Dubičani naučili, sport nas je vezao i  duhom i tjelesno obogaćivao. Gledali nismo vjeru, običaje, pripadnost. Služim se rečenicom koja sve govori …….

„Čovjek čovjeku je čovjek“!!

 Ovaj vremeplov ne bi nipošto mogao proći bez priče o dvije Dubice, doduše smještene u tada dvije republike, ali koje su živjele kao jedan grad, jedno mjesto.., i koje je samo čarobna Una razdvajala a most, izgrađen 1959., spajao. A spajalo ih je i puno toga još: mnogi iz Kaura (tako su zvali Hrvatsku Dubicu) su išli u Poljoprivrednu školu u B. Dubici, potom u Gimnaziju…, neki iz Bosanske Dubice su zaigrali rukomet u Kaurima, gdje je prvo i osnovan Rukometni klub…, ali desile su se i mnoge ljubavi između mladih s jedne strane Une i onih s druge, neke od njih završavale i brakovima. Kako Vi u svojim sjećanjima nosite ovu priču o dvije Dubice?

MEĐEDOVIĆ: Hm…… neiscrpna tema. Ja nisam imala osjećaj da su to dvije Dubice, pogotovo dok sam još bila mala. Nana nam je često pričala o ratnim događanjima iz Drugog svjetskog  rata i uvijek akcentirala događaje kada su bježali preko mosta u onu Dubicu. Ona im je davala zaštitu i mnoga prijateljstva još iz tog vremena, dugo su se njegovala.

Mnogi su radili u Hrvatskoj, na rani vlak pa u željezaru Sisak. A Una, Ada, ljeta, školovanja, sport, ljubavi i brakovi…..sve je to tako.  Istakla bih običaje i posjete za vrijeme blagdana. Ponoćka….. ma gurali smo se više „mi“ uz oltar da bismo vidjeli i pojeli onaj bijeli kolačić. Uzvratne posjete imali smo za bajramske praznike. U moju kuću dolazio Matija, Evica, Trn i njegova supruga….  proslavljali smo Bajrame bez velike pompe, baklava se jela i nosila preko mosta.

Ljeta su intenzivirala druženja, plivalo se od Latića broda, pored Ade i Plićošnje, pa do Bolnice, pa natrag nasipom sa hrvatske strane, krali se kukuruzi, čandrkalo se na gitari, pjevalo…… život je to bio.

Naravno, za neka opširnija sjećanja na Vašu rodnu i meni dragu Bosansku Dubicu trebalo bi puno više prostora i vremena. Da li dopunjujete svoje memoarske zapise još nekim sjećanjima i može li se očekivati neka knjiga te vrste?

MEĐEDOVIĆ: Napisanog imam već dovoljno da bi knjiga ugledala svjetlo dana i hoće aBd….. ali sam jednom napisala: “Knjigu mogu izdati ali je završiti  dušom svojom neću nikada. Čini mi se da bi tada zatvorila vrata djetinjstva, a to ne želim. Virkam ja još po dubičkim mahalama, sokacima, avliji i kući svojoj, vragolan sam ja…… te dječije teme prisutne uvijek.  Kada spojiš sjećanja, dušu i srce, olovka piše i piše. Odložim ja olovku ali me tjeraju baš ta sjećanja….”

Uvod u jedan odlomak:

„Kada život živite UNAZAD, onda možete ovo:

Skoro sam svaki dan u svom gradu, rasplinim misli svugdje, evo otvaram vratašca na avliji svojoj i polako kroz „tunel“ koji je tako uzan, da kada sestra i ja idemo i gurkamo se, dodirujemo ogradu  i zid kuće. A kada dođem do ulaznih vrata skromne kuće moje, ulazim u ljepotu življenja tih vremena o kojima sada jedino i pišem“

Kada život prolazi i idete ka vječnosti, onda vam se učini da je sve to bilo kratko. Ali kada pisanjem čeprkate po svim tim godinama, jedna knjiga je malo…….!!

Skrasili ste se, kao i još neki Vaši sugrađani od kojih su nas neki napustili, u Bihaću. Da li je Una prevagnula?

MEĐEDOVIĆ: UNA….. je dio mene i svih nas. Sa srcem ne možeš kako hoćeš, ono te vuče gdje pripadaš. Privilegija je živjeti uz ovakav dar Božiji. Una mi nadahnjuje dušu, daje inspiraciju, užitak…. koliko god ljepote ima, čini mi se da je na ovom mjestu. Kada je ponekad opisujem šalim se i kažem da je,  „luda“, drskoplava, bjelopjenasta, bezobrazno lijepa, rijeka koju dušu ima, odmara umorne, grli sretne i ljubav pruža svima. Oni pospani uz nju slatko utonu u san, hrabri se okupaju, a oni „pametni“ samo je posmatraju……..

Una mi je ovdje domijestila samo dio. Ovdje je nestvarno lijepa ali mi fali moja plićošnja , ada, miris lipe na keju, Nedo, Armin, Nejra, Ljubica, Almir, Verigut, Enko…..

 Na kraju, jedna svježa izjava hrvatske novinarke sa egzilom u Češkoj Republici – Sofije Kordić, a rekla je da je “lakše biti stranac u stranoj državi nego u vlastitoj”, me je inspirirala da Vas pitam: šta Vi mislite o tome, odnosno kakva su Vaša iskustva?

MEĐEDOVIĆ: Put u neizvjesnost desio se u martu *93. Muž, sin i kofer, sretni smo bili što smo izišli živi. Hrvatska, Mađarska, Češka, Poljska, Njemačka………. nabrojala sam ih u nizu ali pređete jednu, dvije zemlje pa vas vrate. Sutradan, prekosutra „napadamo“ ponovo, dođemo do pola i opet natrag. Privremena destinacija Hannover, asimiliranje u sredinu, nadogradnja životnih, obrazovnih i kulturnih navika.  Uspijevamo…… ali 1999.  “Zurück nach Hause…”  Kojoj kući, mi je nemamo!!

Dolazi nova stvarnost, neizvjesnost i košmar. Opet iskustva nova,  samo nam je Bog pomogao da ponovno nađemo svoj mir. Nova sredina mi je pružila egzistenciju, kuću punu mira, porodica moja skromna – profesora, inžinjera, a ubrzo i penzionera.

Međutim……. držim se   životnog iskustva, ja sam dama bez  adrese, u mom džepu uvijek drijema karta za dalje.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

MEĐEDOVIĆ: Hvala i Vama na ukazanoj šansi, da moja sjećanja i putem Vašeg bloga  ugledaju i dopru do čitalačke publike.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (981)

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s