Arhiva za 19. Juna 2018.

PREPOZNAJTE ZLOČINCA: Nenad Stevandić o ulozi “crvenog kombija” u ratu

U Banjaluci je bilo još policijskih marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.

“CRVENI KOMBI” U BANJALUCI

Na početku otadžbinskog rata Banja Luka je bila među najmirnijim gradovima. Iako je veliki broj naših sugrađana prošao kroz rat u Zapadnoj Slavoniji i drugim dijelovima današnje Hrvatske, uz veliki broj poginulih, u gradu nije bilo većih incidenata. Dešavao se pokoji incident otuđenja tuđih stvari iz koristoljublja ili fizički obračun iz bijesa, alkohola, tuge ili osvete kada neko od pripadnika JNA,  a kasnije VRS bude ranjen ili pogine na frontu. Incidente su izazivali pojedinci kojima je nadolazeće Srpstvo bilo alibi da uglavnom opravdaju svoje koristoljublje. U svakom slučaju, sistemskog ili organizovanog ugrožavanja bilo koga nije bilo čime se u Banjaluci i danas ponosimo. Inače, u to vrijeme u Banja Luci nije bilo struje po 50 dana, a uključivana je vanredno samo u ulicama odakle je neko poginuo na frontu kada bi stigla ta tužna vijest. Sistemsko ugrožavanje srpskog stanovništva, što je nesporno, bilo je u FBiH, čega se nimalo ne stide. Najviše toga zla se desilo Sarajevu, odakle nam u kontinuitetu drže lekcije. I danas je skoro najveća multietničnost u Banjaluci. Sve revnosnije drže nam lekcije oni koji su gotovo etnički očistili  gradove u FBiH, pogotovo  pomenuto Sarajevo. Tu počinje priča o “crvenom kombiju“.

Fakta, izvještaji i dokumenti Haškog tribunala, tužilaštava i sudova u BiH, taj „kombi“ prepoznaju kao službeno vozilo-maricu CSB Banjaluka – stanicu policije „Centar“. Tako piše i u saobraćajnoj dozvoli. Služila je kao policijska marica i skupljala je najviše Srbe koji se nisu odazvali na mobilizaciju ili su imali tzv. „falš“ papire za oslobađanje vojne obaveze, kao i sve druge koji nisu imali validne dokumente. Posadu i vozače su činili pripadnici policije sa legitimacijama koji su bili raspoređeni na to mjesto. Naređenja su dobivali od pretpostavljenih iz javne bezbjednosti. Niko od tih ljudi nije optužen!

Takvih policijskih kombija, u ratnoj BiH, bilo je  na stotine u svakom gradu, ali je trebalo Banjaluku ocrniti. Taj „crveni kombi“, korišten je kao model optuživanja u smislu, da je služio paravojsci: da kidnapuju ljude, tuku ih i bacaju sa mosta, kao i druge neistine i budalaštine koje su upotpunjavale stvorenu sliku o ružnim, prljavim i zlim Srbima, a „plemenitim braniocima“ BiH sa pride „nježnim i civilizovanim“ mudžahedinima.

U Banjaluci je bilo još policijskih  marica sa sličnom namjenom, ali su one bile plave. Zašto je ova bila crvena? Nikom nije poznato.

Poslije rata, kada je u punom jeku realizovan projekat da se iz javnog i političkog života odstranimo, svi mi koji smo učestvovali u stvaranju Republike Srpske, Haški tribunal nas je redom optuživao i hapsio i kada je ponovno satanizacija bila model da nam ne daju da se bavimo politikom jer smo ratni kadrovi, pojavile su se prve glasina da sam ja „pripadnik crvenog kombija“. Mučno, strašno i neoprostivo za sve koji povjeruju u to, ali odlično medijsko oružije.  Federalni mediji su takve ili slične  informacije sipali nemilice, jer se taj stereotip dobro primao. Tada su mi objavljivali transkripte i tonske zapise sa prisluškivanih razgovora bilo sa Radovanom Karadžićem, bilo sa drugim koje su namjerili da me popljuju, satanizuju i diskredituju. Nisam bio time opterećen, ne zato što nisam imao potrebe za pravdanjem ili što nisam imao prilike da se u famoznom „kombiju“ vozim. Ja sa ponosom ne krijem da sam  bio  pripadnik Srpskog obavještajnog korpusa ili kako se više kaže službe – RDB. I nisam se pozivao na studentski status da to izbjegnem. Imao sam prilike  da se vozim u tenkovima, avionima, helikopterima, pragama, kamionima, pincgauerima, kampanjolama, ali u tom „crvenom kombiju“ nisam. Ne znam je li to sreća ili šteta?

U zadnjih nekoliko godina, a pogotovo otkako sam osnovao partiju, ova laž se reciklira i koristi u pokušaju moje političke  diskreditacije. Novost je da tu laž sad spinuju domaći mediji koji su formalno registrovani u Republici Srpskoj, jer su zagovornici drugačijeg političkog i nacionalnog koncepta, a podržavaju moje političke protivnike. Mnogi već smatraju da je to legitimno političko sredstvo kao što i svaka  laž  može biti legitimna. Toliko legitimna  da legitimiše lažove.

P.S.

Kako je predizborna kampanja diskreditacije političkih protivnika već počela, ako baš toliko insistiraju na „crvenom kombiju“ prihvatio bih ga kao donaciju jer će trebati za razvoženje materijala u septembru. Eto prilike. Boju ne biram.

Nenad Stevandić

Izvor: Slobodna Bosna


KOMENTAR:

NE LAŽI, GESTAPOVAC!

Naime, za sve živuće Banjalučane koji su u svome gradu proveli barem jednu od tih ratnih godina, u gradu u kojem nije bilo rata, ali je bilo itekako mnogo toga goreg od samog rata po banjalučke Bošnjake i Hrvate, komentar na ove obijesne laži jednog od gospodara živora i smrti u Banja Luci 1992-1995. je, zapravo, izlišan. Ali, za sve ostale, kao i za gneracije koje su rođene nakon 1995. i one buduće, treba javno podsjetiti tog nekadašnjeg Karadžićevog pulena, danas Dodikovog, na slijedeće:

  • Da su “Crvene beretke”, čiji je komandant u BiH bio je Ljuban Ećim, nekadašnji zamjenik načelnika Centra državne bezbjednosti Republike Srpske (RS) i kum Željka Ražnatovića Arkana, bio tvoj blizak saradnik iz ratnog perioda;
     
  • Da ste upravo vas dvojica, dakle ti, Stevandiću i Ećim, sudeći prema dokumentaciji koja je dostavljena u Hag, bili nalogodavci brojnih zločina počinjenih nad nesrbima u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor Varoši, Doboju i drugim okolnim mjestima. Mnogi Bošnjaci, Hrvati, ali i nepodobni Srbi iz Banje Luke i danas pamte zloglasni “crveni kombi”, u kojem su mnogi od njih pretučeni i odvođeni na nepoznate lokacije, a nekima se do dana današnjeg izgubio svaki trag; 
  • Da ste vas dvojica, ti i Ećim, angažirali Nenada Kajkuta, Radojicu Kajkuta, Danku Kajkuta, Jadranka Mikića, Borana Makivića i druge da, pored učešća u borbenim aktivnostima, od civila i neistomišljenika otimaju novac, zlato, vozila i druge vrijednosti. Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove ruke su stradali, između ostalih, Ivica Beneš, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Demirović, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah;
  • Da ste Ivici Benešu, bratu Marijanovom, vi,  pripadnici “Crvenih beretki”, prema iskazima svjedoka, smrskali lobanju u naselju Rakovačke Bare i to nakon što su od Marijana tražili i dobili određena sredstva za njegovo oslobađanje. Velimir Tomanović je pozvan u hotel “Bosna”, u kojem ste odsjedali ti i Ećim. Tomanovićev automobil “Renault 4” je pronađen u Bosanskoj Kostajnici, a njemu je izgubljen svaki trag. Džemilu Berbić je po nalogu Ljubana Ećima, iz kuće odveo Sveto Makivić, a ona je ubijena u ugostiteljskom objektu Jadranka Mikića, koja se nalazi u blizini autopijace u Banjoj Luci. 
     
  • Midhatu Mustajbašiću je, prije nego što je ubijen, oteto je 20.000 DEM. Olah Mario je početkom rata bio maloljetan, a iz kuće ga je odveo Ranko Novaković i to u kancelariju Ljubana Ećima, a koji je od Mariovog oca Ferde uzeo 18.000 DEM kako bi Marija prebacio u Srbiju.
  • A za likvidaciju Miodraga Šušnice, poznato je već, tereti te njegova porodica i ako bude ikad pravne države na tim prostorima, iskihat ćeš i taj grijeh koji ti se stavlja na teret, ako Bog da;
  • Svakom Banjalučaninu je poznato da je Crveni kombi obilazio kuće banjalučkih Bošnjaka i Hrvata, ili su žrtve pronalažene u “racijama” na pijacama i u kafićima. Policajci u plavim maskirnim uniformama (po uzoru na Gestapovce), pretresali su kuće i odvodili ljude do kombija, u kojem su ih prebijali bejzbol palicama. Vrata kombija u tim prilikama bila su širom otvorena, da bi “zastrašili i otjerali nesrpsko stanovništvo” iz Banja Luke. Svi koji su izašli iz ovog kombija, bili su vidno pretučeni, sa podlivima po cijelom tijelu i teškoćama u kretanju. Mnogi od pretučenih su danima poslije susreta s kombijem mokrili krv.“Oni su prosto orgijali”, rekao je jedan zaštićeni svjedok u Hagu. “Muka Bošnjaka je bila njihovo zadovoljstvo.”

Navedene žrtve i zločini samo su dio “širokog repertoara” koji se na teret stavlja “Crvenim beretkama” i SOS-u, kojima si komandovao ti, Stevandiću, kao i vašim nalogodavcima, i nemoj se zavaravati da si završio sa Hagom nakon što se okonča proces Stanišiću i Simatoviću.

Prema tome, ne laži, Nenade Stevandiću, bar ne javno, jer ima nas u desetinama hiljada koji znamo da je istina o tvojoj ratnoj prošlosti potpuno suprotna. Problem je ne samo u tome što si još na slobodi, već što ti kao takav obnašaš visoku funkciju u zakonodavnoj vlasti entiteta koji je nastao zna se kako. Ali, po meni je još veći problem u tome što su neki od pripadnika moga etničkog stada pristali da sjede do tebe u Narodnoj skupštini Rs-a. No, to je već druga priča. U svakom slučaju prestani da obmanjuješ javnost lažima o svojoj ratnoj prošlosti, a ako ti se već piše, onda ti dobronamjerno preporučujem da pišeš bajke za djecu predškolskog uzrasta, pa ako njihovi roditelji pristanu da ih kupuju i truju svoju djecu, eno im.

Bedrudin GUŠIĆ          

 

 

 

PRILOZI:

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/55986/kako_je_nenad_stevandic_oslobodio_kotor_varos_poput_skorpiona_kamerom_je_snimao_kako_tuche_zarobljene_civile_izbacuje_ih_iz_stanova_maltretira_prolaznike_video.html